Moramo li se pripremiti za tridesetogodišnji rat na Bliskom istoku?

Prije dvanaest godina George W. Bush održao je svoj “misija je izvršena” govor na  palubi nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln. Bio je uvjeren da je režim Saddama Husseina pospremljen u kantu za smeće povijesti, da je talibanski režim ukinut, al-Qaida razbijena i možda uništena te da je njemu očajnički potrebno ‘novo američko stoljeće’ bilo ponovno u igri. To je ono što je mislio. Umjesto toga, tijekom idućeg desetljeća stotine tisuća ljudi je poginulo u ratovima u Iraku, Afganistanu i Libiji.

U protekle dvije godine najnoviji proizvod al-Qaidine terorističke ideologije, Islamska država (ISIL), se ubrzano proširila i sada kontrolira živote milijuna ljudi na sjeveroistoku Sirije i sjeverozapadu Iraka, usprkos intenzivnoj zračnoj kampanji protiv njih. U američkoj akciji pod imenom Operacija inherentna odlučnost, prema najnovijim podacima tamošnjeg ministarstva obrane izvedeno je više od 8125 zračnih napada i pogođeno više od šesnaest tisuća ciljeva. Procjenjuje se da je ubijeno više od dvadeset tisuća simpatizera ISIL-a, ali broj boraca koji su dostupni ovoj organizaciji – između dvadeset i trideset tisuća – ostao je nepromijenjen. Štoviše, prošlogodišnja procjena američke obavještajne agencije da se ISIL-u i drugim ekstremističkim skupinama pridružilo petnaest tisuća ljudi iz osamdeset zemalja su podignute na trideset tisuća ljudi iz stotinu zemalja.

Rat je dobra stvar za ISIL. Oni se neumorno prikazuju kao branitelji islama koji je napadnut od strane križarskih snaga jer stvara kruti i odlučni islamski kalifat – što je vrsta svjetonazora koji zapravo mrzi velika većina muslimana, ali koji je privlačan za manjinu koju vrijedi pridobiti.

Do proljeća ove godine ISIL se koncentrirao prvenstveno na zaštitu i razvoj svoga proto-kalifata. Međutim, odnedavno je počeo kopirati al-Qaidu  i proširio svoje djelovanje u inozemstvu. Ova promjena se ispoljava na dva načina: razvijanje veza sa skupinama  istomišljenika u Libiji, Nigeriji, na Kavkazu, u Afganistanu ili na Bliskom istoku, te poticanje izravnih napada na ‘križare’, bilo da su u pitanju turisti poginuli u muzeju Bardo, odmaralištu Sousse u Tunisu ili, kao najnovije, ruski Metrojet  ili žrtve strašnih napada u Parizu. Kao što su se nesumnjivo i nadali, Francuska je reagirala  novim zračnim napadima u Siriji, a diljem Zapada razgovara se o pojačanim zračnim napadima, pa čak i korištenju kopnenih snaga. To je upravo ono što želi vodstvo ISIL-a. Oni znaju da će u ovome ratu neki od njih biti ubijeni, ali zar je to problem ako na taj način postanu ‘dio božanskoga plana’? Dapače, ako njihovi sljedbenici izvedu još više napada, postoji realna opasnost da se islamofobija snažno i naprasito razvije u Francuskoj i drugdje, što bi ISIL-u dalo veliki poticaj u regrutiranju novih pristaša.

Feb. 23, 2012. A Free Syrian Army member prepares to fight with a tank whose crew defected from government forces in al-Qsair

Što bi Zapad trebao učiniti?

Ako shvatimo logiku ISIL-a koji želi rat, te ako potiho sugeriramo da možda i nije dobra ideja da im udovoljimo tu želju, neizbježno se nameće pitanje – a što da se radi? Nije dovoljno reći, na primjer, da nismo trebali napasti Irak, premda je to istina. Postoje, međutim, neki koraci koji se mogu poduzeti kako bi započeli dugogodišnji proces suzbijanja ISIL-ovog utjecaja.

Prvi prioritet trebao bi biti stavljanje daleko većega naglaska na okončanje sirijskog građanskoga rata, što je potrebno kao preteča suzbijanju ISIL-a u Siriji. Postoje mali znakovi napretka u ovome smjeru. Imali smo dva nedavna susreta u Beču koji su obuhvatili sve igrače u sukobu, uključujući Rusiju, Iran i Saudijsku Arabiju. Međutim, ovaj proces se mora ubrzati i, koliko god to izgledalo teško, Assad i ključni paravojni čelnici na neki način moraju biti uključeni. To će biti najteži od svih zadataka i bit će potrebno da visoko kompetentni stručnjaci u rješavanja sukoba daju sve od sebe.

Odmah iza ovoga po važnosti je veliki napor koji će biti potrebno uložiti bez odgode da bi se pomoglo tri milijuna – možda i više – izbjeglica iz Sirije i Iraka koji su najvećim dijelom u Jordanu, Libanonu i Turskoj. Mnogi od njih suočavaju se sa strašnom zimom, a UNHCR i druge agencije se trude pružiti im odgovarajuću podršku. Glavni razlog djelovanja ovih agencija svakako mora biti humanitarnoga karaktera, međutim, ako ne bude djelotvorne pomoći ti kampovi će također poslužiti kao ISIL-ov regrutni centar.

A general view shows destruction in the Bab Amro neighbourhood of Homs on May 2, 2012.

Treći element je da treba maksimalno poticati vladu premijera Abadija u Bagdadu da napravi konkretne korake i pruži ruku sunitskoj manjini u Iraku, posebice u onim dijelovima Iraka gdje uporno zanemarivanje te manjine pomaže u održavanju potpore ISIL-u.

Konačno, tu je i pitanje ISIL-ove teritorijalne ekspanzije, pogotovo u Libiji. Podrška UN-ovim naporima da pod hitno osigura neku vrstu stabilnosti u toj zemlji ozbiljno nedostaje u ovome trenutku. U tome kontekstu, možda najbitnije pitanje za države koje su ozbiljno zainteresirane za sprečavanje daljnjeg rasta ekstremnih islamističkih pokreta jeste poticanje promjena u represivnim politikama vlade predsjednika Sisija u Egiptu. S više od tisuću ubijenih simpatizera Muslimanskog bratstva te više od deset tisuća zatočenih – od kojih su mnogi pod prijetnjom smrtnom kaznom – ova država je postala pogodno tlo za islamistički ekspanzionizam.

Same po sebi, niti jedna od ovih mjera ne mogu ponuditi cjelovite odgovore na ovakvo mnoštvo izazova, ali zajedno nas upućuju na to da treba ići u drugome smjeru. Nedavno smo ušli u petnaestu godinu onoga što se nekada zvalo ‘rat protiv terorizma’. Taj rat će se sada intenzivirati, a premalo se razmišlja o dugoročnim efektima ili razlozima prošlih neuspjeha. Ako ne krenemo u novome smjeru, onda bismo se trebali pripremiti za tridesetogodišnji rat.

Paul Rogers, profesor mirovnih studija Sveučilišta u Bradfordu

The Conversation

Oglasi

Sirija – noćna mora međunarodne zajednice

U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.

Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.

Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.

Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.

Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.

DD

Neprijatelj kao utemeljitelj naše političke egzistencije

Carl Schmitt rođen je 1888. godine u Plettenbergu, u njemačkoj regiji Sauerland. Kod nas uživa glas najpoznatijeg, ako ne i najznačajnijeg i najuvaženijeg teoretičara državnog prava u XX. stoljeću, i po svoj će prilici na tome i ostati. Jer još uvijek ima onih koji mu se dive ili ga bespogovorno slijede. Štoviše, Schmitt stječe nove obožavatelje i sljedbenike. No on, uza sve to, ostaje prijeporan, ponajprije zato jer je bio u službi strahovlade. Godine 1933. dobio je, nakon što je prethodno uklonjen jedan kolega, reprezentativnu katedru na Berlinskom sveučilištu, a Hermann Göring imenovao ga je državnim savjetnikom. Godine 1934. je Hitlerovu prvu, pred čitavom javnošću izvedenu seriju ubojstava – u svezi s tzv. Röhmovom aferom – svojim autoritetom opravdao tako što joj je pod formulacijom “Vođa štiti pravo” dao pravni legitimitet. Čak se nije libio na svoj način sudjelovati u progonu Židova. Tek je kasnije, i to ne svojom voljom, potisnut na marginu Trećeg Reicha.
Kako pak sve to, u osvrtu unatrag, valja prosuditi i procijeniti? Nije li čvrstina karaktera u pravilu izuzeće, a oportunizam pravilo? Javni nastupi ili šutnja nakon 1933. godine ionako više nisu bili važni, u međuvremenu učvršćena strahovlada mogla je samo silom biti oborena. Zbiljski značajne bile su godine prije toga, u vrijeme Weimarske Republike, kada još naizgled stvari nisu bile odlučene. U to vrijeme, između 1919. i 1932. Schmitt je objavio svoje najvažnije političke spise; tada je utro put u nesreću. Jer svim je svojim snagama nastojao i radio na tome da se odbace i eliminiraju liberalne tradicije i parlamentarizam. Ponajprije je zdušno radio na tome da ugled stekne mit o neprijatelju – i on je to briljantno radio. S pravom su njegova izlaganja i razmatranja znamenita:
“Specifično političko razlikovanje na koje se mogu svesti političke radnje i motivi jest razlikovanje prijatelja i neprijatelja. Ono daje pojmovno određenje u smislu kriterija, a ne iscrpnu definiciju ili naznaku sadržaja. Ukoliko se ne može izvesti iz drugih kriterija, ono za političko odgovara relativno samostalnim kriterijima drugih suprotnosti; dobro i zlo u moralnom; lijepo i ružno u estetskom itd….Smisao razlikovanja prijatelja i neprijatelja jest označiti krajnji stupanj intenziteta vezivanja ili razdvajanja, asocijacije ili disocijacije; ono može teorijski i praktično postojati a da se istodobno ne moraju primijeniti sva ona moralna, estetska, ekonomska ili druga razlikovanja. Nema potrebe da politički neprijatelj bude moralno zao, nema potrebe da on bude estetski ružan; on se ne mora javljati kao privredni konkurent, i može čak izgledati probitačno s njim sklapati poslove. On je upravo onaj drugi, stranac, i za njegovu bit je dostatno da je u nekom posebno intenzivnom smislu egzistencijalno nešto drugo i strano…”.
Otuda je posve konzekventno kad se kaže: “Vrhunci velike politike istodobno su trenuci u kojima neprijatelj u konkretnoj jasnoći biva sagledan kao neprijatelj”. A takva “velika” politika u biti teži za onim krajnjim, za borbom na život i smrt – sve do uništenja. Jer “pojmove prijatelj i neprijatelj treba uzeti u njihovom konkretnom egzistencijalnom smislu, ne kao metafore ili simbole, ne izmiješane i oslabljene ekonomskim, moralnim i drugim predodžbama…”. “Jer u pojam neprijatelja spada eventualnost borbe koja se nalazi na području realnog…Rat slijedi iz neprijateljstva, jer je neprijateljstvo bitku primjereno negiranje nekog drugog bitka”. “Slučaj rata je i danas još ‘ozbiljan slučaj’. Može se reći ovdje, kao i inače, upravo izuzetan slučaj ima posebno odlučujuće značenje i značenje koji razotkriva srž stvari. Jer krajnja konsekvenca političkog grupiranja prijatelja i neprijatelja pokazuje se tek u zbiljskoj borbi. S obzirom na tu najekstremniju mogućnost, život ljudi dobiva svoju specifično političku napetost”.
Iz takve se perspektive Weimarska Republika – budući da nije bila slobodna voditi rat i nije imala sliku neprijatelja – po prirodi stvari doimala kao tvorevina dostojna prezira. A taj prezir morao je svom silinom biti usmjeren na “političare realizatore takve politike” kao što su bili Walter Rathenau i Matthias Erzberger; štoviše, oni su morali biti kažnjeni, pa nije bilo nikakvo čudo da su na kraju umoreni. A što tek reći za Gustava Stresemanna koji je svojim snagama nastojao doći do sporazuma s ranijim neprijateljima? Je li on tim svojim nastojanjem izrastao u državnika od formata ili se tim svojim djelovanjem izmetnuo u karikaturu dobre politike?
Očito se kod Schmitta radi o sumanutom izopačenju stvari, o pogrešnom shvaćanju ne samo pravila i iznimke, nego i o pogrešnom razumijevanju politike uopće. Upravo “velika” i strpljiva, odmjerena i u svakodnevici često nezapažena i neugledna politika teži sačuvati pravni mir i prema unutra i prema vani; ona nastoji doći do pomirenja, pa makar se radilo o još toliko protuslovnim i nepomirljivim interesima. Ako pak dođe do rata, tada to nije znak da se politika nastavlja drugim sredstvima, nego da prestaje biti politikom. Ona je tada osuđena na šutnju jer oružja govore, a građanski su državnici potisnuti u sjenu vojnih lica – kako je to na poguban i dalekosežan način bio slučaj u Prvom svjetskom ratu. Samo je osoba od formata jednog Bismarcka 1866. godine – u teškom konfliktu s generalima i kraljem – mogla polučiti prekid rata protiv Austrije i ponovno vratiti riječ politici.
Snage koje djeluju na području politike, svejedno jesu li posrijedi udruženja, političke stranke ili države, mogu u pojedinačnom slučaju itekako biti tvrdi protivnici. No sve dok nastoje jedni s drugima razgovarati i doći do sporazuma, njih svjetovi razdvajaju od načela “egzistencijalnog” odnosa prijatelj-neprijatelj. Za Schmitta pak ostajanje na razini razgovora i pregovora ne znači drugo doli pristanak na samozavaravajući liberalizam. Jer liberalizam je “u dilemi između duha i ekonomike, koja je za nj tipična, pokušao neprijatelja, polazeći od poslovne sfere, rastvoriti u konkurenta, a polazeći od duhovne sfere, u protivnika u diskusiji”. I kao što “liberalizam diskutira i pregovara o svakoj političkoj pojedinosti, tako bi on htio i metafizičku istinu rastočiti u raspravi. Njegova je bit pregovaranje i iščekujuća polovičnost koja se nada da se konačni sukob i krvava odlučujuća bitka mogu preobraziti u parlamentarnu debatu i potom vječnom diskusijom vječno suspendirati”.
Schmitt se uostalom izričito izjašnjava za iznimku. Iznimka je “zanimljivija nego normalan slučaj. Normalno ne dokazuje ništa, izuzetak dokazuje sve; on ne samo da potvrđuje pravilo, pravilo uopće živi samo od iznimke. U iznimci probija snaga zbiljskog života ljušturu mehanike koja je okoštala u ponavljanju”.
No čovjek se ne može oteti dojmu da je i ovdje posrijedi politička pozadina. Jer izniman slučaj ili izvanredno stanje lišava parlamente njihove moći; u takvim slučajevima, kao što je rečeno, nastupa “čas egzekutive”. Kada iznimka postaje osnovna norma, tada je kucnuo čas diktature.
Očito se u liberalnom poimanju politike i shvaćanju što ga zastupa Carl Schmitt radi o nepomirljivim suprotnostima. No ako za čas prihvatimo Schmittovo stajalište, tada se postavlja fundamentalno pitanje: Kako, na koji način, kojim putem doći do neprijatelja? Što neku grupu ili neku naciju čini otjelovljenjem egzistencijalno “drugog” i “stranog”, kada moralna ili neka druga stajališta više ne igraju nikakvu ulogu? Sam Schmitt zaoštrava to pitanje, kada kaže: “Rat, spremnost na smrt ljudi koji se bore, fizičko ubijanje drugih ljudi koji se nalaze na strani neprijatelja – sve to nema normativni, nego samo egzistencijalni smisao, i to u realnosti situacije zbiljske borbe protiv nekog zbiljskog neprijatelja, a ne u bilo kakvim idealima, programima ili normativitetima”. Ili još sažetije i oštrije formulirano: “Smisao rata nije u tome da se vodi za ideale ili pravne norme, nego u tome da se vodi protiv nekog zbiljskog neprijatelja”.
Time se pogotovo postavlja pitanje: kako naći našega neprijatelja, na koji način utvrditi tko nam je neprijatelj? Schmittova analiza opsjenjuje svojom hladnom analizom i konsekventnošću, no ona se preokreće u svoju suprotnost i poprima apsolutno iracionalan karakter. Ako, naime, ne postoji nikakav moralni ili bilo kakav putokaz za naći neprijatelja, tada nam samo preostaje izmisliti ga. Nešto drugo ne postoji: on je mit koji mi o njemu stvaramo.
S tim mitom o neprijatelju mi stvaramo politički mit o urotničkoj i zakletoj zajednici protiv koje se treba bespoštedno boriti. Na taj način postaje prepoznatljivo tko je prijatelj, a tko to nije. I unutarnji neprijatelj postaje prepoznatljiv kao pomoćnik vanjskog neprijatelja, a budući da su posrijedi krajnje stvari, odnosno egzistencijalne stvari, biti ili ne-biti, tada se prema njemu moramo odnositi egzistencijalno, a to će reći da mora biti uništen. Za diskusije i prijepore u sklopu stranačkih i partijskih “rasprava” više nema mjesta ni razloga. Für das Vaterland beide Hände, aber nichts für die Parteien, “Za domovinu obje ruke, ali za stranke ništa”, glasila je deviza – kao da ju je izabrao Carl Schmitt – utisnuta na spomen-novac, iskovan 1925. godine, u čast izbora Paula von Hindenburga za predsjednika Njemačkog Reicha.
Neprijatelj kao mit koji stvaramo i s kojim se politički uobličavamo čista je iracionalnost: Schmitt samo potvrđuje to stanje stvari, kada kaže da je utvrđivanje neprijatelja čin suverene odluke. A pritom valja imati u vidu da je “odluka, normativno gledano, rođena iz ničega”. Shodno tome se kao vrijednosno ne predočuje neko sadržajno Zašto i Protiv čega nego sama odluka, “jer je upravo kod najvažnijih stvari važnije donijeti odluku nego to kako se odluka donosi”. Schmitt ne zazire od bizarnog primjera, kada optužuje liberalno građanstvo da bi ono suočeno s Pilatovim pitanjem: Baraba ili Krist?, odgovorilo formiranjem istražne komisije.
Ne kazuje li to da bi u situaciji ili-ili, u situaciji koju odlikuje mutno suglasje između ćudi jednog vlastodršca i – po mogućnosti s određenom svrhom organizirane – buke svjetine, po kratkom postupku trebalo raskrstiti sa “zdravim narodnim osjećajem”? “Razapni ga, razapni ga na križ”: linč umjesto pravosuđa? Ne bi li ipak bilo primjerenije obrazovati istražnu komisiju i da ona utvrdi krivnju ili nevinost, ili da se povede redoviti sudski postupak s mogućnostima revizija da bi se korak po korak prošlo kroz sve instance?
Schmitt opisuje usklađenost između “gore” i “dolje”, razlučujući pravu/istinsku demokraciju od liberalne: “Narod je pojam javnog prava. Narod postoji samo u sferi javnosti. Jednoglasno mnijenje 100 milijuna privatnih ljudi nije ni volja naroda niti javno mnijenje. Volja naroda može se isto tako dobro, i još bolje, demokratski izraziti dovikivanjem, acclamatio, samorazumljivim, bespogovornim opstankom, negoli statističkim aparatom koji je od prije pola stoljeća izgrađivan s tako minucioznom brižnošću. Što je snažniji demokratski osjećaj, to je sigurnija spoznaja da je demokracija nešto drugo nego sistem registriranja tajnih glasanja. Pred demokracijom koja je neposredna ne samo u tehničkom nego i u vitalnom smislu, parlament koji je nastao iz liberalnih misaonih tokova javlja se kao umjetna mašinerija, dok diktatorske i cezarističke metode ne samo da mogu nositi acclamatio naroda, nego one mogu biti i neposredna očitovanja demokratske supstancije i snage”.
Postavlja se dakako pitanje nije li to prevođenje odluke zasnovane na volji u prostor “javnosti” usmjereno na uništenje javnosti u smislu neovisnih izjašnjavanja i slobodnog oblikovanja mnijenja. Tko bi se tada još smio usuditi zastupati neko posebno i izdvojeno mnijenje? Nema li možda preokretanje parlamentarne u “istinsku” demokraciju možda skriveni smisao da se mase koje ulijevaju strah liše svakog utjecaja i da se parlamentarni sporazum zamijeni odlukom odozgo, pri čemu se ona polaže u ruke tradicionalne elite – ili nekog samozvanog vođe? Kako to odobravanje, taj acclamatio milijuna ljudi treba praktično izgledati, to ostaje tajna, koja se razrješava u trijumfalnim paradama totalitarnih režima. Glede problema narodnog odlučivanja, Schmitt kaže:
“U prirodi je stvari što se plebisciti mogu upriličavati samo trenutno i na mahove…Narod može reći samo ‘da’ li ‘ne’: on ne može savjetovati, rasuđivati ili raspravljati: on ne može vladati i upravljati; ne može ni normirati, nego samo svojim ‘da’ sankcionirati neki nacrt normiranja koji je pred njega iznesen. On prije svega ne može postaviti nikakvo pitanje, nego samo s ‘da’ ili ‘ne’ odgovoriti na pitanje koje je pred njega izneseno…Zbog svoje ovisnosti od postavljanja pitanja, sve plebiscitarne metode, naime, pretpostavljaju vladu koja ne samo što obavlja poslove nego ima i autoritet da u pravom trenutku na pravi način poduzme plebiscitarna postavljanja pitanja. Pitanje se može postaviti samo odozgo; odgovor može doći samo odozdo. I ovdje se potvrđuje formula velikog konstruktora ustava Sieyesa: autoritet odozgo, povjerenje odozdo”.
Te rečenice potječu iz 1932. godine i navješćuju stvari koje će se ubrzo dogoditi.
Sažmimo: pojam političkog koji se treba izvesti iz odnosa prijatelj-neprijatelj ne može izdržati trijeznu provjeru. Otkriva se kao mitologija. Jer neprijatelj je onaj koga izmislimo i za koga se odlučimo da to bude. To je u svakom slučaju Carl Schmitt pokazao s uzornom jasnoćom i rijetkom konzekventnošću. Ne na posljednjem mjestu, Schmitt se s utjecajem što ga je imao predočuje kao vjesnik i navjestitelj sumanutosti – ili drukčije i oštrije formulirano, kao zločinac za pisaćim stolom, zločinac i sukrivac za njemačku nesreću.
No za nas se danas, ali još više za budućnost, postavlja gorko i uznemirujuće pitanje: što se još sve može dogoditi kada još uvijek ili ponovno ima toliko onih koji su zadivljeni obožavatelji i sljedbenici profesora iz Plettenberga?

Christian Graf von Krockow

S njemačkog preveo Mario Kopić

Tekst izvorno objavljen u magazinu Odjek

Libija, regionalna kriza i međunarodna intervencija

Siriji i Iraku se posvećuje velika pozornost, ali ne smijemo zaboraviti na Libiju. Ta država bi mogla biti dio rješenja za širu regiju. 

Libija naprosto ne smije biti prepuštena sama sebi. Ta zemlja je postala propala država (failed state, op. a.) čiji su građani preživjeli strašne patnje u posljednje četiri godine. Osim toga, do prije nekoliko mjeseci izbjeglice iz Sirije i Iraka, na užasan način iskorištavane od strane krijumčara ljudima, putovale su u Europu upravo iz Libije, riskirajući svoje živote i stavljajući samu Europu pod ogroman pritisak. Sada je došlo vrijeme da se nešto učini, i to odlučno. Unatoč razumljivome strahu, ne treba biti obeshrabren prethodnim neuspjelim pokušajima koji nisu donijeli željene rezultate, nego učiti iz njih.

Iako je međunarodna zajednica – s pravom – fokusirana na Irak i Siriju, Libija također zaslužuje našu pozornost: i kao jedan od izvora problema i kao potencijalno značajan dio rješenja za trenutačnu krizu katastrofalnih razmjera širom Bliskog istoka. U Libiji traje krvavi građanski rat od prošle godine, postoje dvije vlade, a islamisti su također prisutni u značajnome broju. Pozivi za pomoć izvana već su upućivani iz Libije. Međunarodno priznata vlada je bojkotirala nedavne mirovne pregovore pod okriljem UN-a. Ipak, za nadati se je da se može postići kakav-takav mir jer svi ostali scenariji su puno gori. Međutim, ako rezultata ne bude uskoro, bit će potrebno intervenirati vojno.  Ako se ne poduzme ništa, to će neizbježno dovesti do nove katastrofe, i to ne samo humanitarne.

Međunarodna zajednica je razmišljala  o uplivu prije nekoliko mjeseci, na vrhuncu operacije krijumčarenja izbjeglica preko Libije, ali se na kraju ograničila na pojačano prisustvo u Mediteranskome moru. Početkom kolovoza izgledalo je da će Britanija, SAD, Francuska, Španjolska i Njemačka poslati vojnike u Libiju da pomognu međunarodno priznatu vladu i njezine trupe, međutim ni od toga nije bilo ništa. Sada je pak došlo vrijeme kada se nešto mora uraditi, ali treba dobro razmisliti kako pristupiti intervenciji i koje trupe poslati u Libiju. Ako je ikako moguće, intervencija treba biti odobrena u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, bez obzira što je zadnja rezolucija ovoga tijela o Libiji nažalost samo hrpa floskula. Ulogu Rusije, koja je vojno angažirana u Siriji, treba pažljivo razmotriti i ocijeniti (usput, ako vojna suradnja s tom zemljom smanji napetosti sa Zapadom oko Ukrajine i stvori uvjete za iskrene razgovore o svim otvorenim pitanjima, tim bolje). Većina vojnika koji bi bili poslani u Libiju trebala bi doći iz zemalja Arapske lige i Turske (Egipat se već zalagao za intervenciju). Iako većina libijskog naroda možda priželjkuje intervenciju izvana, zbog iračkoga iskustva mogli bi se protiviti prisustvu zapadnih vojnika u svojoj državi. Intervencija uglavnom bez zapadnih trupa ne bi prošla bez svojih partikularnih problema jer neke od zemalja iz šire regije podržavaju jednu od strana u sukobu u Libiji, što zasigurno može otežati uspjeh intervencije i mirovni proces koji bi uslijedio, ali to je rizik s kojim se treba računati.

Potrebno je planirati što će događati dugoročno. Svaka međunarodna vojna nazočnost mora biti podržana od strane većine Libijaca (prilično je sigurno da nikada neće svi biti složni). Politički proces nakon intervencije bit će od presudne važnosti. Strani političari i diplomati morat će raditi sa svojim kolegama u zemlji i stvoriti minimalne uvjete za izbore. To samo po sebi neće biti dovoljno – treba postojati i vjerodostojna vojna prijetnja protiv bilo koga tko bi želio zaustaviti politički proces. Ovisno o situaciji na terenu, broj stranih vojnika mogao bi varirati, ali morali bi postojati vojnici spremni da budu upućeni u Libiju po potrebi. Najvažniji dio političkog procesa ovisit će o samiim Libijcima, i to je nešto u čemu uglavnom nema pomoći izvana. Naime, oni moraju pronaći način kako uskladiti različite političke opcije, a i stranačke milicije. Dakako, to je lakše reći nego učiniti. I najbolje namjere se ponekad osujete nakon prvog susreta s ratobornim lokalnim poglavicom. Konzekventno, međunarodni vojnici bi se mogli naći u situaciji da u ime običnih Libijaca ratuju s raznim lokalnim milicijama.

Ako uspije, intervencija bi mogla biti od ogromne koristi za Libiju i za širu regiju. Mir u Libiji ojačao bi sigurnost i stabilnost u regiji, a mnoge libijske izbjeglice bi se napokon mogle vratiti kući. Zemlja bi mogla poslužiti kao utočište i sirijskim i iračkim izbjeglicama – a zemljopisno i kulturološki im je bliža od Europe, što bi značilo putovanje bez ogromnog rizika prelaska Mediteranskog mora. Nadalje, bezakonje pomaže krijumčarenju ljudi – s funkcionalnijom državom ta strašna trgovina bila bi znatno ograničena. Gospodarstvo bi se vrlo vjerojatno poboljšalo, a životni standard mnogih bi porastao i pokrenula bi se prijeko potrebna obnova zemlje.

Intervencija u Libiji je nešto o čemu međunarodna zajednica mora dobro razmisliti i napokon nešto i učiniti, nadajmo se preko Ujedinjenih naroda. Ako situacija u ovoj zemlji ostane nepromijenjena to bi samo produžilo agoniju u Libiji i stvorilo dugoročne probleme u euro-mediteranskoj regiji.

Dražen Šimić

Da li su Srbijanci postali ‘dobri momci’ zbog odnosa spram izbjeglica?

“Čekaj, Srbi su sada dobri momci?” glasio je nedavno naslov u briselskome izdanju magazina Politico, a koji se odnosio na humani tretman bliskoistočnih i afričkih izbjeglica koji prolaze preko granica Srbije.

Mnogi promatrači, kao i same izbjeglice, svjedočili su humanom postupanju prema izbjeglicama u Srbiji, što je u suprotnosti s načinom na koji su neke susjedne vlade (ali ne nužno i narodi) rješavale ovu situaciju. Srbijansko društvo nije imuno na ksenofobiju uperenu prema izbjeglicama. Zabilježeni su slučajevi pljačke i verbalnog zlostavljanja migranata od strane policije i običnog svijeta, međutim to su periferne i rijetke pojave. Nekoliko čimbenika može pomoći objasniti ovu ‘srbijansku iznimku’.

Kao prvo, izbjeglice samo prolaze kroz Srbiju i ne namjeravaju ostati, što može objasniti relativni nedostatak animoziteta prema njima. Međutim, iako izbjeglice također samo traže prolaz kroz Mađarsku i Hrvatsku , njihov tretman tamo se pokazao znatno drugačijim. Da li je to tako jer su ove Srbiji susjedne zemlje već članice EU-a i kao takve možda više ne moraju dokazivati svoje ‘europejstvo’, za razliku od države kandidatkinje poput Srbije?

Srbijanski politički karikaturisti često prikazuju premijera Srbije, Aleksandra Vučića, kao omiljenog štrebera kancelarke Merkel. On je očito potaknut misijom da Srbiju uvede u Europsku uniju, tako što će, na primjer, riješiti spor oko statusa Kosova. Međutim, da je Srbija već zemlja članica EU, Vučić bi se možda ponašao kao njegove kolege populisti u regiji.

Pozitivan stav srbijanske vlade prema izbjeglicama također se ogleda i u stavovima uglavnom provladinih sredstava informiranja, kao i kod mnogih ‘običnih’ Srba, bez obzira na njihova politička uvjerenja. Za vrijeme nedavnog boravka u Beogradu svjedočio sam spontanim, dirljivim primjerima suosjećanja s ljudima koji bježe od rata i siromaštva. Ovaj progresivni pristup izbjeglicama možda proizilazi iz činjenice da je Srbija dom za više izbjeglica iz drugih dijelova bivše Jugoslavije od bilo koje druge države nastale iz jugoslavenskih ratova 1990-ih.

Nadalje, mnogi Srbi su potomci izbjeglica iz Drugog svjetskog rata, a još od vremena Titove Jugoslavije i pokreta nesvrstanih Beograd tradicionalno gleda pozitivno na bliskoistočne Arape i Muslimane. Općenito govoreći, Srbi nisu anti-muslimanski raspoloženi u onoj mjeri u kojoj se to ponekad vjeruje. Anti-albanski i anti-bošnjački (te u manjoj mjeri anti-turski) nacionalistički osjećaji nažalost postoje, ali to treba shvatiti u lokalnom povijesnom kontekstu. U novije vrijeme pojavio se osjećaj solidarnosti s žrtvama vojnih intervencija NATO-a pod vodstvom SAD-a, od kojih je jedna, naravno, bila i Srbija 1999. godine. Još jedan mogući razlog jeste da Srbi sada mogu istaknuti da su se pokazali kao dobri momci, za razliku od nekih svojih susjeda. U svom izvrsnom novom filmu Dnevnik Serbistan, Želimir Žilnik slijedi živote izbjeglica u Srbiji, u odmaralištima iz doba socijalizma koja su sada pretvorena u izbjegličke logore. Donedavno nezaposleno osoblje povratilo si je osjećaj važnosti i samopoštovanja pružajući sigurnost, hranu, odjeću i liječničku pomoć izbjeglicama.

EU projekat migracije

Dakle, kombinacija osnovne ljudske solidarnosti i specifičan povijesni i društveni kontekst mogu pomoći objasniti ponašanje Srbijanaca tijekom izbjegličke krize – što im je sada pribavilo simpatije.

Međutim, tvrdnje Beograda da su prigrlili ‘europske vrijednosti’, za razliku od nekih drugih zemalja članica EU-a, su samo donekle točne.  Europska povijest, kao i povijest Srbije, bogate su primjerima ksenofobije, etničkog i rasnog nasilja i pune su prepreka i ograda – stvarnih i zamišljenih podjednako.

Ako pak Hrvatska ispuni svoju navodnu prijetnju da će izgraditi zid na svojoj granici sa Srbijom po uzoru na Mađarsku, tada bi deseci tisuća izbjeglica mogli ostati nasukani u Srbiji. To bi nesumnjivo moglo promijeniti raspoloženje u Srbiji na gore, pogotovo zato što je sposobnost zemlje da pod kontrolom drži stalne nove dolaske već sada ozbiljno testiran.

To što se neki pitaju kako je moguće da Srbija – naizgled ‘permanentni negativac’ – izbjeglice tretira bolje od mnogih svojih susjeda može se vidjeti kao primjer negativnih nacionalnih stereotipa koji preživljavaju u Europi.

Izbjeglička kriza pruža Srbiji i ostatku Europe mogućnost okretanja novog lista i konačnog napuštanja tamne strane svoje povijesti. Nadajmo se, ne samo zbog izbjeglica nego radi svih nas, da će ova prilika biti iskorištena.

Dejan Đokić, NZZ

O ulozi predsednika države u procesu pomirenja s prošlošću: francusko iskustvo

U Srbiji se malo zna o iskustvima drugih nacija u procesu pomirenja s prošlošću, o iskustvu Francuske skoro ništa.1 Ipak, i pored svih često suštastvenih razlika, dve su se pomenute zemlje suočavale s brojnim sličnim problemima i dolazile do sličnih rešenja tokom pokušaja prihvatanja vlastite prošlosti: Srbija u odnosu na svoju ulogu u ratovima na Balkanu tokom devedesetih godina dvadesetog veka, a Francuska u odnosu na Drugi svetski rat, odnosno na kolaboraciju i učešće u Konačnom rešenju jevrejskog pitanja u Evropi.
Pobrojmo taksativno najvažnije slične/podudarne tačke.2 Sasvim namerno ne pominjemo događaje iz novije srpske istorije.

Učešće državnih organa u činjenju zločina. Pripadnici višijevske milicije aktivno su učestvovali u racijama na Jevreje od 1942. do 1944. i u progonima članova Pokreta otpora.
Pasivna saradnja s režimom. Dva procenta aktivnog stanovništa Francuske bilo je u Pokretu otpora.3
Kolaboracija elite. Moris Ševalije, Edit Pjaf, Fernandel, Rober Brazilak, Luj Ferdinand Selin (Maurice Chevalier, Edit Piaf, Fernandel, Robert Brasillach, Louis-Ferdinand Céline).4
Poratni problemi lustracije. Od milion službenika višijevskog režima, samo je 5.000 uklonjeno s položaja, a ukupno je sankcije pretrpelo njih 30.000.5
Muke sa suđenjima za zločine. Loši zakoni i skandalozne presude, reinterpretacija istorije u sudnicama, politički pritisci i odugovlačenja6 (suđenja Barbiju, Polu Tuvijeu, Reneu Buskeu, Paponu (Barbie, Paul Touvier, René Bousquet)).7
Kolaboracija Katoličke crkve i pomaganje ratnim zločincima nakon rata. Pripadnici Katoličke crkve aktivno su pomagali Polu Tuvijeu u skrivanju.8
Jačanje desnice i negacionizma. Napad na parisku sinagogu (1980), jak negacionistički pokret u univerzitetskim krugovima9 i izjave političara (Žan-Mari Le Pen (Jean-Marie Le Pen)).10
Očekivanje da se u sudnicama može doći do istorijskih istina.11
Jedan događaj koji užižava ceo problem odnosa prema prošlosti. Pripadnici višijevske vlasti sproveli su raciju na Jevreje jula 1942. kada ih je na pariskom velodromu (Vélodrome d’Hiver) sakupljeno više od 13.000 i potom poslato u Aušvic.
Jedan general. Filip Peten (Philippe Pétain), pobednik bitke na Verdenu u Prvom svetskom ratu i šef Francuske Države (État Français, zvanični naziv višijevskog režima).12

Od svih sličnosti, uloga koju imaju predsednici država u procesu izmirenja s prošlošću svakako je najistaknutija dodirna tačka u iskustvima dveju nacija, kako zbog mesta predsednika u političkim sistemima Francuske i Srbije tako i zbog ogromne neophodne političke i simboličke težine koju imaju gestovi prvog čoveka države, jedinog neposredno izabranog predstavnika „narodne volje“.
U prvom, glavnom delu teksta biće reči o mestu nekih predsednika Pete republike u procesu francuskog izmirenja s prošlošću, preciznije biće reči o Šarlu de Golu (Charles de Gaulle), tvorcu mita o Francuskoj i Francuzima tokom rata, Fransoa Miteranu (François Mitterrand), prijatelju optuženog za ratne zločine, i Žaku Širaku (Jacques Chirac) koji je priznao kolektivnu odgovornost Francuza za pomaganje nacistima u sprovođenju Konačnog rešenja.
Na osnovu te analize biće izvedeni određeni zaključci koji bi mogli biti relevantni za Srbiju danas. Ne smatram da postoji sadržinska, ideološka sličnost između višijevske Francuske i Srbije devedesetih, niti uopšte poredim višijevsku Francusku i Srbiju devedesetih; to, uostalom, nije tema ovog teksta. Njegova je tema kako predsednik države može doprineti da prošlost konačno prođe, koji mu modusi delovanja stoje na raspolaganju, kakav on sam mora biti, kakva je njegova odgovornost u tom procesu i šta Srbija i njeni predsednici mogu o tome da nauče iz iskustva jedne nacije s bogatom istorijom.
Neću se osvrtati na nemale podudarnosti koje postoje između kolaboracije s nacistima u Srbiji i Francuskoj, jer to je druga, takođe velika tema,13 niti na revizionističke tendencije u Srbiji u odnosu na Drugi svetski rat i kolaboracioniste.14

„France éternelle“
Kolaboracija s nacistima15 tokom Drugog svetskog rata dovela je u pitanje samoizgrađeni identitet francuske nacije. Ideali Francuske revolucije, „sloboda, jednakost, bratstvo” tokom rata bili su zamenjeni idealima Petenove Nacionalne revolucije („rad, porodica, otadžbina“), a glavni višijevski propagandni moto bio je la France aux Francais (Francuska Francuzima).16 Neki Francuzi, dotad Francuzi, postali su Jevreji i bili proganjani zbog svoje krvi, dok su neki drugi Francuzi postali „loši“ Francuzi zbog svojih političkih uverenja.
U poratnoj čistki17 suđeno je za veleizdaju Petenu i Pjeru Lavalu, predsedniku višijevske vlade u dva navrata. Obojica su osuđeni na smrt, Petena je zbog zasluga u Prvom svetskom ratu De Gol pomilovao, a Laval je streljan. Procenjuje se da je ukupno pogubljeno oko 10.000 ljudi, nakon sudskih procesa ili bez njih, uglavnom bez njih.18 Streljan je i veliki broj intelektualaca koji su se priklonili Nemcima; najpoznatiji je primer Robera Brazilaka. Krajem četrdesetih i sredinom pedesetih godina proglašene su dve amnestije. Mnogi su višijevski zvaničnici i poslovni ljudi nastavili da se bave politikom i biznisom u Četvrtoj i Petoj republici.19
Kolaboracija i učešće u Konačnom rešenju pred francusko društvo postavili su problem tumačenja događaja tokom Drugog svetskog rata u kontekstu francuskog nacionalnog identiteta, tj. problem pomirenja temeljnih vrednosti francuske nacije kao političke zajednice građana s kolaboracijom i odnosom prema Francuzima jevrejskog porekla, ali i svim drugim Jevrejima koji su u predratnoj Francuskoj potražili utočište.
Odgovor francuske elite bio je stvaranje mita o Francuskoj kao zemlji otpora. Obnova kontinuiteta francuske istorije bila je važna koliko i obnova jedinstva nacije i to se nije drugačije moglo postići doli „samoproglašenom kolektivnom amnezijom“.20 Motivisani raznolikim interesima, degolisti, komunisti, Jevreji, bivši kolaboracionisti i obični građani, i spontano i smišljeno udružili su se da bi konstruisali „rezistencijalistički“ mit o masovnom pobedničkom Pokretu otpora i herojskom nacionalnom pamćenju: Francuska Država bila je šačica kolaboracionista, zlikovaca i uzurpatora, i Republika nije odgovorna za počinjena zlodela21
Tokom pedesetih godina, radovi istoričara Robera Arona i Andrea Sigfrida22 doprineli su stvaranju mita. Osnovna teza njihovih tumačenja bila je da je Viši imao dva lica: jedno je bilo relativno benigno, naime ono maršala Petena, heroja bitke na Verdenu koji se žrtvovao da bi zaštitio Francusku od nacističkih surovosti, i drugo Pjera Lavala, zastupnika pune kolaboracije. Druga teza, koja je izvorno Petenova teza,23 odnosila se na samu Francusku: Francuska je imala svoj „štit“, Petena koji je činio sve što može da je zaštiti da ne prođe kao druge okupirane zemlje, ali i svoj „mač“, De Gola koji se borio protiv nemačke okupacije. Njihovi su ciljevi bili isti, iako su imali različite taktike.
Iste godine kada se pojavila Aronova knjiga, iz štampe je izašao prvi tom De Golovih memoara.24 U njima i u javnim istupanjima De Gol je na sebe preuzeo zadatak konstrukcije mesijanističke vizije istorijske sudbine Francuske da bi na taj način reafirmisao njen prestiž u svetu i prevazišao nacionalno poniženje. „Celog života imao sam određenu ideju Francuske“ (une certaine idée de la France), glasi prva rečenica njegovih memoara. Ta apstrakcija, „duša Francuske“, opirala se okupatoru kroz delovanje francuskih rodoljuba. Otud je bilo neophodno potisnuti i zaboraviti Viši.25 Višijevski režim morao je biti „stavljen u zagrade“ i morao mu je biti oduzet svaki legalitet: „Osim šačice bednika, velika većina nas bili smo i jesmo dobri Francuzi“, rekao je De Gol u obraćanju naciji preko radija 14. oktobra 1944“.26
De Golova strast za Francusku i briga za uspostavljanje normalnog života i stabilizaciju zemlje projektovala je u sliku o njoj i neke antropomorfičke kvalitete. U najvećem broju slučajeva, Francusku predstavlja kao ženu-majku, boginju, ili kao večnu ženstvenost koja oličava suverenitet i bezuslovnu ljubav.27 Otud, prihvatiti odgovornost za višijevsku Francusku značilo bi napustiti metafizički ideal „večne Francuske“.28
Istorijska pravovernost koju su zastupali istoričari, organizacije pripadnika Pokreta otpora i sam De Gol počivala je na četiri načela koja su za njih same bila neupitna.29 Prvo je bilo da je otpor bila herojska borba koja je imala veliki broj mučenika, barem 30.000 streljanih i 115.000 deportovanih od kojih se vratilo samo 40.000.30 Druga neupitna postavka bilo je da je otpor započeo istovremeno s formiranjem višijevskog režima, De Golovim pozivom iz Londona 18. juna 1940. Drugim rečima, prema ovom mitu, „prava“ Francuska je od 1940. do 1944. bila u Londonu. Treće, postojala je koherentna ideologija Pokreta otpora, usmerena na odbranu prava čoveka i svojih učesnika, bez obzira na versku, nacionalnu ili ideološku pripadnost ili motivaciju. Četvrto, iako je broj ljudi koji su učestvovali u otporu bio mali, oni su bili u stanju da uspešno deluju zbog široke podrške koju su uživali u narodu. Na taj način, mitologizovani Pokret otpora postao je temelj za poratno nacionalno jedinstvo Francuza.
U procesu izgradnje mita, osim De Golovih memoara i rada istoričara, dva se događaja izdvajaju po važnosti. Godine 1962. postavljen je Spomenik žrtvama deportacija na Il de la siteu u Parizu, posvećen „dvema stotinama hiljada francuskih žrtava koje su umrle u logorima“.31 Čitava je stvar time zamagljena, jer je takva posveta sugerisala da je reč o ljudima koji su se spremno žrtvovali za nacionalni cilj, a ne o žrtvama državnog progona Francuske Države i Trećeg rajha. Takođe, potpuno je zanemarena činjenica da su ogromnu većinu deportovanih činili Jevreji.
Građenje mita nastavljeno je premeštanjem posmrtnih ostataka Žana Mulena (Jean Moulin), heroja Pokreta otpora i De Golove veze sa zemljom u Panteon 1964. godine. Ceremoniju je predvodio sam De Gol, a uzvišenim rečima o Mulenovoj žrtvi govorio je ministar kulture Andre Malro (André Malraux). Iako pre 1964. nije bio ni legendarna ni simbolička figura, premeštanje ostataka Žana Mulena u Panteon De Golu je poslužilo za utvrđivanje „rezistencijalističke“ slike o Pokretu otpora, pošto oko njegovog dela nisu postojale nedoumice.32 Svaka partija i svaki pokret imali su svoje heroje, ali Mulen je trebalo da simboliše samu ideju Pokreta otpora kao takvu. Kao njegova veza sa zemljom, kao delegirani lider (od De Gola), Mulen je De Golu poslužio da uspostavi vezu između sebe kao oličenja „slobode i veličine Francuske“ i ta svojstva prenese i na sam Pokret otpora, a preko njega na celu naciju. „I tako, očas Mulen postade degolista, berba 1964.“ (Rousso 1994: 92).33
* * *
Tridesetak godina po oslobođenju, nekoliko događaja dovelo je do početka rušenja mita. Pomenimo dva odlučujuća.34
Prvo, 1969. snimljen je, a u francuskim bioskopima se 1971. pojavio četvoročasovni dokumentarni film Marsela Ofila (Marcel Ophüls) Tuga i sažaljenje (Le chagrin et la pitié) posvećen mestu Klermon Feran tokom Drugog svetskog rata, koji govori o kolaboraciji običnih ljudi, o njihovim sećanjima i sećanjima nemačkih oficira na iste događaje. Film se ne bavi sudbinom Jevreja (mada tu temu ne zaobilazi), već Francuzima, njihovom svakodnevnom kolaboracijom ili, preciznije, zaboravom kolaboracije, ne njihovim heroizmom već krivicom.35 Ofilov film nije istorijska rekonstrukcija prošlosti, već pokušaj da se istraži samo sećanje na prošle događaje. Tuga i sažaljenje prikazuje dvosmislenosti i protivrečnosti toga doba. Osećaj u filmu, međutim, jeste chagrin (tuga, ali i sram) iz naslova, ustanovljen upornim Ofilovim pitanjima i lažima ili iskrivljavanjima istine koja postaju očita tokom različitih svedočenja, zahvaljujući neuvežbanim reakcijama intervjuisanih na teška pitanja koja sramote. Na francuskoj televiziji film je prikazan tek 1981.36
Za drugi ključan događaj zaslužan je ne Francuz već Amerikanac.37 Godine 1973. pojavila se knjiga istoričara Roberta Pakstona Vichy France, Old Guard and New Order. Na osnovu nemačkih arhiva, Pakston je opovrgao tezu o dvostrukoj igri Petenove vlade i tvrdnju da se Viši opirao nemačkim zahtevima. On je pokazao da je na delu bio izuzetno visok stupanj dobrovoljne kolaboracije u kojoj Peten nije učestvovao ništa manje od svojih ministara. Nadalje, opovrgao je i Petenovu tvrdnju iznetu na suđenju da se žrtvovao da bi Francuska izbegla oštriji tretman nacista. Treće, Pakston je pokazao da Viši nije bio nametnut od Nemaca, već da je bio širokoprihvaćen, te da je Peten uživao skoro univerzalnu podršku i uvažavanje i nakon što se pokazala sva okrutnost višijevskog režima.38 Takođe, pokazao je da su kolaboracija i Nacionalna revolucija bile dva aspekta jedne politike. Na kraju, Pakstonova knjiga otvorila je pitanje višijevskog zvaničnog antisemitizma koje je dotad bilo ignorisano, te pokazala da je politika prema Jevrejima samo delimično bila posledica zahteva okupatora.
Kakav je bio odgovor tadašnjeg francuskog predsednika na obnovljeno interesovanje za prošlost? „Imam prava da pitam da li ćemo večno držati otvorenima rane našeg nacionalnog razdora? Nije li došlo vreme da prebacimo veo, da zaboravimo to vreme u kojem se Francuzi nisu međusobno voleli, u kojem su se međusobno proganjali, pa čak i ubijali?“, pitao je Žorž Pompidu (Georges Pompidou) 1971,39 pošto je pod pritiskom crkvenih krugova pomilovao Pola Tuvijea, dvaput osuđenog na smrt 1946. i 1947, a kojeg je posle rata skrivao i štitio veliki broj visokih zvaničnika Katoličke crkve u Francuskoj. Inače, instrukcija iz predsedničkog kabineta bila je da se proces pomilovanja sprovede što je diskretnije moguće. Zanimljivo je Pompiduovo shvatanje „nacionalnog pomirenja“ (naprosto zaboraviti) i govori o tome šta se događa kada političar ne odgovara na narasla interesovanja društva za prošlost i ne shvata da stari obrasci više nisu delatni: u ime nacionalnog pomirenja kolaboracionista biva pomilovan, a film koji govori o kolaboraciji biva držan u bunkeru. Zato su rezultati oba akta bili direktno suprotni od nameravanih.40
U ime približavanja s Nemačkom, ali i pod pritiskom desnice, Valeri Žiskar Desten (Valéry Giscard d’Estaing) ukinuo je status državnog praznika za Dan pobede.41

„La petite histoire”
Posebno mesto u procesu francuskog prihvatanja vlastite prošlosti zauzima Fransoa Miteran. Miteran je pre Drugog svetskog rata pripadao desnici i učestvovao je u ekstremno desničarskim demonstracijama, „protiv invazije imigranata“ (1935).42 Takođe, u to vreme bio je žestoki pristalica pukovnika De la Roka (de la Roque), demagoškog lidera fašističkog pokreta Croix de feu. Nakon povratka iz nemačkog zarobljeništva43 bio je zvaničnik u višijevskoj vladi zadužen za repatrijaciju ratnih zarobljenika i njihovo organizovanje u službi Nacionalne revolucije; za svoj rad od Petena je dobio orden Franciski (Ordre de la Francisque). No, uprkos velikoj privrženosti Petenu, Miteran je bio naglašeno antinemački nastrojen. Od 1943. postao je aktivan u Pokretu otpora.44 Privrženost maršalu Petenu pokazivao je i tokom predsedničkog mandata (1981–1995) šaljući venac na Petenov grob (do 1992), uprkos mnogobrojnim protestima javnosti.
Od 1949. prijatelj je sa šefom višijevske policije Reneom Buskeom koji je 1942. potpisao sporazum s prvim čovekom SS-a u Francuskoj Karlom Obergom (Karl Oberg) o punoj saradnji francuske policije u borbi protiv Pokreta otpora i u sprovođenju Konačnog rešenja u Francuskoj, što je dovelo i do racije francuske milicije u kojoj je sakupljeno više od 13.000 Jevreja na pariskom zimskom biciklističkom stadionu jula 1942.45 Štaviše, Buske je naredio da se isto postupi i s jevrejskom decom (sakupljeno je više od 4.000), iako to Nemci nisu tražili.46 Buskeu se sudilo 1949. i tada je bio osuđen na manju kaznu gubitka nacionalnog dostojanstva koja je odmah bila suspendovana.
Kako se kasnije otkrilo, Buske je finansijski podržao Miteranovu neuspelu predsedničku kandidaturu 1965.47 Iako se za njegovu ulogu tokom rata znalo još od 1978, Buske je bio gost u Jelisejskoj palati za vreme većeg dela Miteranovog prvog mandata. Godine 1990. Buske je bio optužen za ratne zločine protiv čovečnosti, no Miteran je lično intervenisao da se suđenje odloži. Godine 1993. ubio ga je mentalno poremećen čovek, neposredno pred početak suđenja.48
Miteran je još 1995. u razgovoru s Elijem Vizelom (Elie Wiesel), nastavio da brani prijatelja, uprkos svim svedočanstvima o njegovim aktivnostima tokom Drugog svetskog rata.49
Usred suđenja Polu Tuvijeu 1994, u razgovoru s istoričarem Olivijeom Viviorkom (Olivier Wieviorka) Miteran je izjavio: „Ne može se sve vreme živeti od sećanja i gunđanja“,50 dodajući da je progon Jevreja bio deo logike Drugog svetskog rata.51
Iako Miteranova predratna i ratna prošlost, kao i prijateljstvo s Buskeom nisu bili nepoznati, tim činjenicama nije pridavana velika pažnja, pošto su ih iznosili i koristili uglavnom ekstremistički desničarski krugovi bez kredibiliteta, da bi diskreditovali Miterana kao političkog protivnika.
Miteranova prošlost došla je u žižu javnosti zahvaljujući samom Miteranu. Godine 1994. pojavila se knjiga Pjera Peana (Pierre Péan) Jedna francuska mladost. Fransoa Miteran 1934–1947.52 Autoru je pomogao sam Miteran, komentarišući njene delove i obezbeđujući dokumente; zato je ta knjiga bila istinski napredak u razumevanju njegove prošlosti. Pean je potvrdio podatke o predratnim Miteranovim aktivnostima, ali i pobio tvrdnju da je Miteran bio pripadnik pokreta Croix de feu.53 U razgovorima s Peanom Miteran je tvrdio da nije znao za tadašnje višijevske antisemitske zakone, pošto je bio u zarobljeništvu. Branio je svoj odnos s Buskeom tvrdeći da je ovaj bio oslobođen na poratnom suđenju i rehabilitovan. Istovremeno, potvrdio je da je uticao na odlaganje sudskog procesa protiv Buskea.54 Takođe, tvrdio je da su zločini bili deo „aktivističke manjine“, te da Republika ne treba da preuzme odgovornost za Viši.
Malo je reći da je knjiga izazvala oluju u francuskoj javnosti.55 Da bi je smirio, Miteran je iste godine 12. septembra dao intervju za francusku televiziju kojom je prilikom izneo barem dve neistine. Prvo, da je višijevski režim proganjao samo strane Jevreje; to je bilo tačno sve do momenta kada više nije bilo moguće zadovoljiti zahteve nacista, te se onda prešlo na sakupljanje domaćih.56 Priznao je indiferentnost prema antijevrejskim uredbama i dodao da naprosto nije obraćao pažnju na racije Jevreja 1942.57 Drugo, rekao je da je Buske bio 1949. suđen i za zločine protiv čovečnosti (a suđeno mu je samo zbog kolaboracije). Potvrđujući istinitost otkrića o sebi u ratnom periodu, u tom intervjuu uporno je odbijao da preuzme punu odgovornost za svoja dela iz prošlosti, koju je nazvao „la petite histoire”.58
Kako primećuje Robert Pakston,59 Peanova knjiga i intervju jasno pokazuju da je Miteran verovao u jedan Viši moralne obnove, nacionalnog jedinstva i društvene solidarnosti, ali da ga je upravo to oslepelo za drugi Viši, onaj kolaboracije i učešća u Konačnom rešenju. Iz te perspektive, dodaje Pakston, postaju razumljiviji i drugi njegovi akti: slanje venaca na Petenov grob, pozivi na nacionalno pomirenje i odbijanje da se izvini za ulogu Francuske u deportacijama.
Ukoliko se sve rečeno ima u vidu, nimalo ne čudi što je Miteran 1992. odbio da govori na obeležavanju 50. godišnjice racije na pariskom velodromu, uprkos pozivima javnosti, preživelih logoraša, njihovih naslednika i intelektualaca. Na tom je skupu bio prisutan, ali nije govorio (i bio je izviždan) jer, kako je izjavio povodom poziva, „tokom cele svoje istorije, Republika se istrajno pridržavala stava da građanska prava treba primenjivati na svakog ko je priznat kao građanin, a posebno na francuske Jevreje. … Dakle, ne zahtevajte sad od ove republike da polaže račun, ona je uvek činila ono što joj je dužnost … Godine 1940. postojala je Francuska Država koja nije bila Republika i tu Francusku Državu treba smatrati odgovornom za njena dela“.60
Naredne, 1993. godine takođe pod Miteranom ustanovljen je (ovo je puni naziv) „Nacionalni dan sećanja na rasističke i antisemitske progone počinjene pod de facto autoritetom tzv. ’vlade Francuske Države’“ i kao datum odabran je 16. juli, dan sakupljanja Jevreja na pariskom velodromu. Godine 1994. Miteran je pokrenuo inicijativu i za postavljanje novog spomenika na mestu gde se nalazio velodrom. Iako su predstavljali promovisanje neverbalnih simbola odgovornosti Francuske Države, ta dva događaja svakako su bili prelomna tačka u tumačenju francuske kolaboracije. No, za Francusko društvo devedestih godina prošlog veka to naprosto više nije bilo dovoljno.
Od De Gola do Miterana, francuski predsednici odbijali su odgovornost države za akte višijevskog režima, za kolaboraciju i za sudbinu Jevreja, pribegavajući legalističkoj iluziji da je višijevska vlada bila nelegalna, te da, otud, Četvrta i Peta republika ne snose nikakvu odgovornost zbog višijevskih zločina.61 To će se promeniti s Miteranovim naslednikom.

„Faute collective“
Žak Širak je pozitivno odgovorio na zahteve i peticije, pa je 1995. na 53. godišnjicu racije na pariskom velodromu, na Nacionalni dan sećanja uputio javno izvinjenje u ime Francuske zbog učešća u holokaustu:
Postoje doba u životu nacije koja su bolna za sećanje i za ideju koju imamo o svojoj zemlji. … Teško je govoriti o tim vremenima i zbog toga što su ti mračni trenuci zauvek uprljali našu istoriju, što predstavljaju uvredu za našu prošlost i naše tradicije. Da, istina je da su zločinačkom ludilu okupatora pomagali Francuzi i Francuska Država. … Francuska, zemlja prosvetiteljstva i Deklaracije o pravima čoveka, zemlja dobrodošlice i azila, Francuska je tog dana učinila nešto nepopravljivo. Nije održala svoju reč i one koje je štitila isporučila je njihovim dželatima. … Prenositi sećanje jevrejskog naroda, sećanje na patnje i koncentracione logore, svedočiti još i još. Priznati ogrešenja prošlosti i ogrešenja države (Reconnaître les fautes du passé, et les fautes commises par l’Etat). Ne sakrivati mračne trenutke naše istorije – to znači naprosto braniti ideju čoveka, njegove slobode i njegovog dostojanstva. Borimo se protiv sila mraka koje neprestano rade. Ta beskrajna borba jeste moja, koliko je i vaša. … Zasigurno, bilo je grešaka koje su počinjene, bilo je prestupa, postoji kolektivno ogrešenje (faute collective). Ali, postoji i Francuska, jedna ideja Francuske (une certaine idée de la France), uspravne, velikodušne i verne svojim tradicijama i svom duhu. Ta Francuska nikad nije bila u Višiju. Ona je dugo bila odsutna iz Pariza. Bila je u pustinjama Libije i svagde gde su se borile Slobodne francuske snage. Bila je u Londonu, oličena u generalu De Golu. Bila je prisutna, jedna i nedeljiva, u srcima onih Francuza, onih „pravednika među narodima” koji su rizikujući vlastite živote i u najmračnijem času oluje, kako je Serž Klarsfeld pisao, sačuvali tri četvrtine jevrejske zajednice koja je živela u Francuskoj i koji su dali život onom najboljem u ovoj zemlji: vrednostima humanosti, slobode, pravde i tolerancije. Oni su temelj francuskog identiteta i naša obaveza za budućnost.62
Kako primećuju Konan i Ruso,63 snaga i tačnost govora proizilaze iz njegove temeljne protivrečnosti koja se nalazi u ponovljenom pozivanju na „Francusku“, dakle na naciju i državu, bez preciziranja o kojoj je „Francuskoj“ reč. To je ista ona zemlja koja je dovela višijevski režim na vlast i koja je proizvela De Gola i Pokret otpora, dodaju oni, da bi potom formulisali uistinu najveći problem svakog izmirenja s prošlošću: „Dok za našu savest ne predstavlja nikakav ozbiljan problem pošteda Republike da bi se bolje osudila država koja je u to vreme imala zvaničan legalitet, čini se teškim, međutim, zadržati naciju razrešenu od svake odgovornosti“.64 Zato De Golova konstrukcija mita: očuvati naciju mitologizacijom istorije, jer ne može nacija biti odgovorna za zlodela „šačice bednika“. Zato i Pompiduovi i Miteranovi pozivi na pomirenje: očuvati naciju zaboravom. Tim „strategijama“, Širak je odgovorio na sasvim nov način: očuvati naciju eksplicitnim priznanjem odgovornosti i odbacivanjem negativnog primera zarad reafirmacije njenih pozitivnih tradicija. Za razliku od De Gola koji je odbacio višijevski režim u legalističkim kategorijama, Širak ga je odbacio u moralnim, jer je Viši zaprljao nacionalne vrednosti Francuske.
Naime, Širakov govor je, s jedne strane, radikalno revidirao degolistički mit o naciji ujedinjenoj oko otpora, dok je, s druge, taj mit potvrdio. Širak se u govoru oslanjao na temeljne momente degolističke doktrine: predsedničku harizmu, naciju kao „transcendentnu“ ideju (ponavljajući De Golovu frazu iz memoara), uz poziv na „nacionalnu obnovu“. No, u ovom kontekstu, potvrđivanje degolističkog mita poslužilo je za osnaživanje republikanskih vrednosti na zaleđu protivstavljanja Višiju i njegove osude. Prihvatajući francusku odgovornost za učešće u Konačnom rešenju jevrejskog pitanja, Širak je omogućio da obeležavanje događaja iz 1942. postane tačka okupljanja francuske nacije u osudi tih događaja: pozitivna identifikacija građana s vrednostima francuske republike proizilazi iz osude Višija kao negativnog modela.65 Zato to jeste postao način za oprost i razrešenje francuskog kolektivnog pamćenja, ali ne na način amnestije, zaborava, niti rehabilitacije, već eksplicitnog priznanja odgovornosti i to je, osim nedvosmislenog jezika, bilo novo u Širakovom govoru: u zločine nije umešana samo Francuska Država već i Francuska.
Na kraju, dodajmo da se istorija pobrinula da se dva tako važna, možda i najvažnija izvora identiteta francuske nacije obeležavaju skoro istovremeno: 14. juli, pad Bastilje, i 16. juli, racija i deportacija Jevreja 1942.

Budućnost naših prošlosti
Šta raditi s „tom prošlošću koja odbija da prođe“?66 Zaboraviti? Mitologizovati? Ostaviti po strani? Ukloniti uzroke zbog kojih je ona nerazrešena sadašnjost? Da li dileme koje nisu mogle da se razreše u svoje vreme treba ostaviti nerazrešenima i u sećanju? Da li ih je moguće ostaviti nerazrešenima i ako je moguće na koji način? Da li je držanje tih dilema otvorenima jedini način da prošlost postane istorija ili, još bolje, da postane povest (Geschichte), prošlost koja je ispričana, smeštena u svoj kontekst i koja kao takva, dakle kao sećanje živi u sadašnjosti određujući i sadašnjost i to kako nju samu ta sadašnjost razumeva?
Da se još jednom pozovem na Anrija Rusoa i parafraziram ga: pitanje je ne kako živeti bez sećanja (negacionizam), niti kako živeti protiv njega (pretvarajući sećanje na zločin u kult, s pratećim hramovima, vrhovnim sveštenicima, i sveštenicama, obredima i anatemama), jer i jedno i drugo vodi u zaborav žrtava i zločina, podržavajući neznanje o istorijskim događajima, već kako živeti sa sećanjem na tragediju, kako da to sećanje na zločin postane deo kolektivnog pamćenja, a njegova osuda deo identiteta jednog naroda?
Na koji način francusko iskustvo s predsednicima može biti korisno za proces prihvatanja prošlosti u Srbiji? Treba se porediti s boljima, ne da bismo se pravdali već da bi se videlo koliko je uistinu mukotrpan proces izmirenja, te da bismo bolje procenili gde se danas Srbija nalazi.
S obzirom na ogromne razlike između Francuske i Srbije, francusko iskustvo može poslužiti kao naznaka šta bismo mogli (morali?) očekivati od budućih predsednika države Srbije u narednim decenijama i to pre svega u odnosu na genocid u Srebrenici. Svako određivanje prema devedesetim godinama dvadesetog veka na Balkanu, u Srbiji mora sadržavati određenje i prema Srebrenici. No, francusko nam iskustvo govori i nešto o kvalitetima koje predsednici moraju imati da bi njihove reči bile životvorne. Taksativno nabrajamo sledeće momente.
Prvo, građenje mita o prošlosti, njeno odlaganje na stranu, ne brisanje,67 neposredno nakon traumatičnog perioda u istoriji koji ruši sliku koju većina pripadnika jedne nacije ima o zajednici kojoj pripadaju, po svoj prilici jeste neizbežna etapa. I francusko i nemačko i jevrejsko iskustvo68 uče nas da postoji jedna pretpostavka svakog tzv. suočavanja s prošlošću koja se tako često previđa, a to je koliko-toliko normalan život. Do zadovoljenja te pretpostavke, mit služi ne da se zaboravi već da se preživi, ostavljanjem po strani prepornih momenata iz nedavne prošlosti koji nužnim načinom izazivaju nove sukobe u društvu. To je raison d’etre De Golovog građenja mita, jer, s obzirom na kolaboraciju, bez mitologizacije Pokreta otpora francuska nacija bi se dezintegrisala, pošto je njene temelje negirala sama francuska država / Francuska Država.69 Naizgled paradoksalno, ali i francusko iskustvo pokazuje da je zaborav prvi korak ka izmirenju s prošlošću.
U tom kontekstu treba posmatrati pozive De Gola, Pompidua i Miterana na „nacionalno pomirenje“. Takođe, De Golovo oslobađanje Oberga, motivisano približavanjem Nemačkoj, ukazuje na nezaobilaznu i beskrajno tešku dilemu s kojom se mora suočiti svako društvo koje ima problema sa svojom prošlošću, svaki političar koji ga vodi i svaki njegov intelektualac: šta izabrati između zadovoljenja pravde i potreba života? Žrtvovati pravdu da bi se bolje živelo ili žrtvovati bolji život da bi zločinci bili primereno kažnjeni? Šta je važnije, zahtevi prošlosti ili zahtevi sadašnjosti? Neodgovorno je izbegavati ova pitanja i neodgovorno je zamenjivati teze ili argumentisati ad hominem kada je reč o njima. Dužni smo da se sećamo, ali jednako smo dužni i da budemo odgovorni prema društvu u kojem živimo, i sećanjem i zaboravom, i kažnjavanjem i praštanjem.
Drugo, rečeno nipošto ne znači odustajanje od rada istoričara i sudova (a rad sudova jeste nešto čime se Srbija s punim pravom može pohvaliti70), od pisanja knjiga i snimanja filmova, od komemoracija i postavljanja spomenika, već samo to da problemu odnosa prema traumatičnoj prošlosti ne treba pristupati dogmatski. Dužnost da se sećamo funkcioniše kad služi da ojača sećanje na mrtve, kad obnavlja njihov identitet i daje im simbolički grob. No, kad postane moralni kod, svetovna religija, ono nameće permanentnu svest o zločinu, stvara ćorsokak jer parališe istorijsko istraživanje.71 Sveta dužnost da se sećamo ne sme voditi negiranju legitimnosti neotuđivog prava da zaboravimo. Nije nikakav pomak ako se jedan mit zameni drugim. To je ono što je Anri Ruso prepoznao u Francuskoj tokom poslednjih decenija XX veka, to je ono što barem jednim delom objašnjava Miteranovo držanje, tj. odbijanje da se mit o Francuskoj kao zemlji otpora zameni mitom o Francuskoj kao zemlji kolaboratora.
Treće, priznanje odgovornosti u Francuskoj izrekao je predsednik rođen 1932, dakle neko ko ni na koji način nije učestvovao u traumatičnim događajima, ni na jednoj ni na drugoj strani. Drugim rečima, nije realno očekivati da ćemo od bilo kog političara koji je bio aktivan u Srbiji tokom devedesetih godina prošlog veka čuti da je u Srebrenici počinjen genocid, jer i njihova prošlost odbija da prođe.72
Četvrto, iskustvo Francuske pokazuje da nema razloga a priori odbacivati desnicu, niti a priori prihvatati levicu kao pomagače u procesu izmirenja. Miteranov primer govori da levičari nisu uvek na levici, te da mogu podržavati i braniti i desne mitove. Da levica nije (od)uvek levica govori i slučaj Žorža Maršea.73 Osim toga, upravo zbog neupitnog „nacionalnog“ kredibiliteta koje imaju političari s desnice, njihovi akti pomirenja imaju veću težinu od akata koji dolaze s levice, jer je mnogo teže sumnjati u njihovu „nacionalnu svest“. Naravno, rečeno važi ukoliko jedna zemlja ima normalnu desnicu i uopšte ima levicu. No, možda i za desnicu u Srbiji ima nade jer se ona očigledno kreće (od nacionalističke) ka normalnoj, konzervativnoj varijanti (SNS).
Peto, iz usta prethodnog predsednika Srbije, Borisa Tadića, mnogo smo puta već čuli reči izvinjenja, no te su reči uvek zvučale prazno; iskreno, ali prazno. Ono što im je nedostajalo bilo je, kada je o Srebrenici reč, nedvosmisleno priznanje barem onog što sadrži presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv Srbije, odgovornosti za propust da se spreči genocid u Srebrenici. Nedostaje eksplicitno verbalno priznanje odgovornosti i karakterizacija zločina kao genocida.74 Svi neverbalni akti, prisustvo na komemoracijama, venci, razgovori sa majkama žrtava,75 bez sumnje uistinu mnogo znače i jesu ogroman pomak u odnosu na prethodni period i možda za sada jesu dovoljni.76
Širakov govor, u kojem je, još jednom, priznao „kolektivno ogrešenje“ koje je počinjeno prema Jevrejima u ime Francuske i Francuza bio je nedvosmisleni akt priznanja odgovornosti i samim tim izvinjenje. Nije posao predsednika države Srbije da ide unaokolo i izvinjava se kome stigne. U kontekstu izmirenja s prošlošću i s drugim narodima na Balkanu, njegov posao u budućnosti mora biti eksplicitno verbalno priznanje odgovornosti za akte koje je počinila država čiji je on predsednik ili odgovornosti za ono što nije učinila.
Šesto, francuski predsednici takođe nam pokazuju da se do takozvanog „nacionalnog pomirenja“ ne može stići zaboravom, ni mitovima, mešanjem kostiju žrtava i zločinaca, niti ćutanjem. Mitovi jesu delotvorni, ali „i zaborav ima svoje granice“ (Rousso 1994: 96) i to se sjajno pokazalo na primeru žestoke negativne reakcije francuske javnosti na pozive na pomirenje koji su stizali od Pompidua i Miterana, jer počev od sedamdesetih godina degolovski mit više nije funkcionisao (kao što smo videli, ne samo zato što De Gola više nije bilo).
Sedmo, francusko iskustvo pokazuje nam i da je neophodno da predsednik ima ono što se zove državnička vizija i spremnost da učini ono vredno (da gradi mit ili da ga ruši), makar to i ne bilo politički probitačno. Taj momenat iz francuske istorije danas je u Srbiji aktuelniji nego ikada: De Gol jeste stvorio mit, ali je i dao nezavisnost Alžiru koji je imao status integralnog dela francuske teritorije, a ne kolonije.77
Širak jeste bio degolista, ali je priznao „kolektivno ogrešenje“ Francuza. Miteran jeste branio Renea Buskea, ali je uveo Nacionalni dan sećanja na žrtve, prvi je predsednik koji je prisustvovao komemoraciji 16. jula i za vreme njegovog mandata podignut je novi spomenik žrtvama racije na pariskom velodromu. Takođe, odlučio se da otvoreno progovori o svojoj prošlosti, što je umnogome pomračilo sliku o njemu, ali i suštastveno doprinelo dijalogu unutar francuskog društva o njegovoj višijevskoj prošlosti.78
* * *
Nimalo nije lako priznati odgovornost države na čijem ste čelu za bilo kakvu povezanost s najtežim mogućim zločinom (makar ona bila i samo odgovornost za nečinjenje) i prihvatiti činjenicu da su sam zločin počinili pripadnici naroda kojem i sami pripadate. Francuskim predsednicima i francuskom društvu bilo je potrebno pedeset godina da to priznaju i da iznađu način kako da žive s tim.
Nažalost, s obzirom na današnju Srbiju, sasvim je jasno da ona u bližoj budućnosti neće imati predsednika koji bi bio barem nalik nekom francuskom: prve, negacionističke izjave novoizabranog predsednika Srbije Tomislava Nikolića o prošlosti ne obećavaju. Ništa dobro.79
Međutim, uprkos upravo rečenom, ono što je dosad učinjeno u Srbiji80 daje sasvim dovoljno osnova za nadu da je Adornov (Adorno) uvid i u njoj delatan: „Brisanje sećanja pre je rezultat odveć budne svesti nego njene slabosti prema nadmoći nesvesnih procesa“.81

Predrag Milidrag, Odjek

Bilješke

1 Osnovu teksta čini izlaganje na međunarodnoj konferenciji Suočavanje sa prošlošću u Srbiji: Šta dalje? koja je održana u Beogradu 19. i 20. januara 2012. u organizaciji Fonda „Biljana Kovačević Vučo“, Fondacije „Hajnrih Bel“ i Centra za kulturnu dekontaminaciju. Zahvaljujem Drinki Gojković, Mariju Kopiću i Boži Jakšiću na korisnim primedbama i sugestijama.
2 To da su zajedničke za Francusku i Srbiju ne znači da se ne sreću i u drugim zemljama.
3 Paxton 1972: 294–295. Kao što izvrsno podseća Vladimir Jankelevič (Vladimir Jankélévitch), većina Francuza prošla je kroz rat, a da ga nije ili skoro da ga nije ni primetila: „Sva neverovatnost nesretnog sloma 1940. počiva na toj podrugljivoj suprotnosti između vojno-političke propasti, skoro bez premca, i srazmerno blage sudbine koja je zadesila velik deo nacije… U maršalovoj Francuskoj dalo se živeti. Vozili su vozovi. Građani su odlazili na ferije i bavili se zimskim sportovima. Predavači su držali svoja predavanja… Naime, bilo je to dobro vreme. Još nekoliko godina i kažem vam da bi g. Abec već, kao i svi, imao svoje levičarske intelektualce, svoje metafizičke kafane i avangardne časopise. Dobro vreme, kažem vam. Francuska se osećala prijatno“, Jankélévitch 1986: 84-86. Oto Abec (Otto Abetz) bio je de facto nemački ambasador pri višijevskoj vladi, sa sedištem u Parizu.
4 Za to, vidi Hamilton 1978: 221-325.
5 Conan, Rousso 1998: 7. Dvojica višijevskih zvaničnika bili su 1958. ministri u tadašnjoj francuskoj vladi. Moris Papon (Maurice Papon), osuđen krajem devedesetih, bio je šef pariske policije početkom šezdesetih godina i ministar u vladi Rejmona Bara (Raymond Barre) skraja sedamdesetih; o tome, vidi Golsan 2000a: pogl. 9.
6 Srbija s ovim nema ozbiljnijih problema, u njoj se sudi za ratne zločine, no, paradoksalno, nemali problem za tzv. suočavanje s prošlošću u Srbiji predstavljaju neke presude Haškog tribunala (Orić, Haradinaj, Ljimaj (Haradinaj, Limaj)) i odustajanje Tužilaštva od istrage mogućih zločina počinjenih od NATO-a tokom bombardovanja Jugoslavije ili u vezi s trgovinom ljudskim organima na Kosovu i u severnoj Albaniji. Međutim, uprkos svim manjkavostima u njegovom radu, besmislica je tvrditi da je Haški sud „politički“ i „da sudi srpskom/hrvatskom narodu“, kao da nema druga posla.
7 Za taj problem u francuskom izmirenju s prošlošću, up. pre svega Golsanov zbornik (Golsan 1996) i peto poglavlje njegove knjige (Golsan 2000a) na primeru suđenja Polu Tuvijeu; za nešto više pravničku, ali i dalje laiku sasvim razumljivu analizu tog suđenja, up. Wexler 1995. Konan i Ruso (Conan, Rousso 1998: 74–95) detaljno i vrlo kritički analiziraju sve protivrečnosti sudskih odluka tokom tog procesa: „Kakva čudna forma optužbe: saučesništvo je kažnjivo, ali ne i direktan čin“ (povodom odbacivanja optužbi protiv Tuvijea od pariskog Apelacionog krivičnog suda 1992; kasnije je ta odluka poništena).
8 Katolička crkva u Francuskoj uputila je 1997. javno izvinjenje i molbu za oprost zbog svog držanja prema Jevrejima tokom Drugog svetskog rata. Iako nije tema, to treba uporediti sa stavom Katoličke crkve s Balkana: „[N]e dolazimo iznijeti, premda to neki od nas i dalje traže – ispriku, opravdanja, očitovanja“ („Bozanić u Jasenovcu: Crkva se nikom ne ispričava“, internet).
9 Pregled korena i razvoja endemskog negacionizma u francuskim univerzitetskim krugovima daje Rousso 2006; za negacionistička kretanja skraja prošlog veka u francuskom društvu, vidi Roussso 1994: 151–157 i Golsan 2000a: pogl. 7.
10 Gasne komore „su bile mali detalj u Drugom svetskom ratu“, izjavio je Le Pen 1987.
11 Razloge zašto to nije moguće navodi Rousso 2002: pogl. 3, i Connan, Rousso 1998: 117. Oni nisu jedini koji to misle; up. Golsan 2000a: 93–94.
12 Na srpskoj strani reč je, naravno, o Ratku Mladiću. Problem koji Francuzi imaju s Petenom vidi se i iz sledećih podataka. Prema istraživanju javnog mnjenja iz 1983, 31 procenat ispitanika procenilo je da nije ni trebalo da mu se sudi, isti procenat nema mišljenje, 15 procenata bilo je za blažu kaznu, 18 procenata procenilo je da je kazna bila pravedna, a pet procenata bi ga osudilo na smrtnu kaznu; prema Rousso 1994: 287, 367; za slične rezultate istraživanja javnog mnjenja spočetka osamdesetih godina prošlog veka, vidi Johnson 1988: 11–17.
13 Takođe, neće biti reči ni o francuskom odnosu prema ratu u Alžiru, iako su Viši i mračni događaji u Parizu tokom Alžirskog rata povezani u liku Morisa Papona; za to, vidi Golsan 2000a: pogl. 9. Za asocijacije na Viši tokom Alžirskog rata, vidi Rousso 1994: 74–82.
14 Nedićeva slika u Vladi Srbije, rehabilitacija četničkog pokreta i slično. Može li iko zamisliti da se slika višijevskog predsednika vlade Pjera Lavala (Pierre Laval) nađe u Matinjonu, zvaničnoj rezidenciji francuskog predsednika vlade?
15 Odredbe zakonodavstva Francuske Države bile su oštrije od nemačkih u kriterijumima za određivanje ko je Jevrejin i prvi propisi doneti su odmah po obrazovanju vlade u Višiju. Ukinut je zakon o zabrani govora mržnje usmerenog na Jevreje, sprovedena je revizija državljanstva i velikom broju Jevreja ono je bilo oduzeto. Ipak, postojali su brojni izuzeci. Inače, ne smatra se da je antisemitizam bio pokretačka snaga višijevskog učešća u holokaustu, iako je bez sumnje bio nezaobilazan momenat. Opšti pregled i analizu istorijata odnosa prema „jevrejskom pitanju“ u višijevskoj Francuskoj daje Marrus 1995.
16 Za puno značenje te parole, vidi Paxton 1972: 173–185.
17 Detaljan pregled poratnih čistki daje Paxton 1972: 330–347.
18 Za to, up. Gildea 1993: 70 i Wexler 1995. Više od polovine je streljano pre Dana D (6. jun 1944).
19 Predsednik Francuske Republike od 1953. Rene Koti (René Coty), kao član parlamenta glasao je 1940. za davanje vanrednih ovlašćenja maršalu Petenu čime je Treća Republika prestala da postoji.
20 Conan, Rousso 1998: 4. „Za nejevrejske Francuze, amnezija je bila najkonformnije duhovno stanje koje se moglo prihvatiti… A za same Jevreje reintegracija u francusko društvo bila je imperativ“, Golsan 2000a: 30.
21 Ruso izdvaja tri konstitutivna momenta tzv. rezistencijalističkog mita: umanjivanje važnosti višijevskog režima i njegovog uticaja na francusko društvo, konstrukcija predmeta sećanja, tj. Pokreta otpora čiji značaj prevazilazi zbir akata njegovih pripadnika (Pokret otpora kao apstrakcija, te su njegova dostignuća rezultat napora ne njegovih pripadnika već cele nacije) i, treći, identifikacija takvog Pokreta otpora s nacijom kao celinom; Rousso 1994: 10.
22 Robert Aron, Georgette Elgey, Histoire de Vichy (Fayard, 1954), André Siegfried, De la IIIe à la IVe République (Grasset, 1956). Za ocenu njihove vrednosti, up. Mullholland 1994: 804, Hofmann u Fishmann et al. (2000): 50–51 i Rousso 1994: 245–247.
23 „Koristio sam svoju moć kao štit da bih zaštitio francuski narod… Svakog dana s nožem za vratom borio sam se protiv zahteva neprijatelja. … Dok je general De Gol vodio borbu izvan naših granica, ja sam pripremao put ka oslobođenju, čuvajući Francusku koja je patila, ali je ostala živa”, rekao je Peten tokom suđenja.
24 Mémoires de guerre (Plon, 1954–1959).
25 „Jedan smo narod i ma kakve uspone i padove preživeli, ma kakvih događaja da smo bili svedoci, velika smo nacija francuska, jedan i jedini francuski narod. Želim to da kažem u Višiju. U obavezi sam da to kažem u Višiju. Prošlost je završena. Živeo Viši! Živela Francuska! Živela Republika“, rekao je De Gol prilikom posete Višiju 18. aprila 1959; cit. prema Rousso 1994: 73.
26 Gildea 1996: 70.
27 O Srbiji se, da ne zaboravimo, tokom devedesetih neretko govorilo kao o „majci Srbiji“ ili „Srbijici“.
28 “Pariz! Povređeni Pariz! Slomljeni Pariz! Mučenički Pariz! Ali… oslobođeni Pariz! Oslobođen samim sobom, oslobođen svojim narodom uz pomoć francuskih snaga, uz podršku i pomoć cele Francuske, Francuske koja se bori, jedine Francuske, stvarne Francuske, večne Francuske”. Ovim se rečima De Gol obratio Parižanima i Francuzima 25. avgusta 1944, istog dana kada je grad oslobođen.
29 Za to, up. Gildea 1993: pogl. 3, posebno str. 75.
30 Međutim, „[b]orci pripadaju području slučajnosti, konkretne stvarnosti, istoriji kako se proživljavala. Pokret otpora [kakav je konstruisan rezistencijalističkim mitom] opstaje u sferi imanencije, epske i poučne apstrakcije, u istoriji kakva je sanjana. To je područje ideje, ne krvi i mesa“, Rousso 1994: 91.
31 Za to, up. Gildea 1993: 78.
32 Da bi izbegao i samu mogućnost neslaganja i debate oko premeštanja Mulenovih ostataka, De Gol je izdao izvršnu predsedničku naredbu, te o tome nije raspravljano u parlamentu.
33 Ruso analizira ceremoniju i njene simbole; up. Rousso 1994: 83–95. „Mrtvom čoveku bila je odata počast na način koji još više odaje počasti živom šefu države“, tj. De Golu (str. 95).
34 Od uzroka tu su još studentski bunt iz 1968, pojava nove generacije istoričara, ali i Šestodnevni rat na Bliskom istoku (1967) koji je doveo do oživljavanja jevrejskog identiteta francuskih Jevreja, do Drugog svetskog rata potpuno integrisanih u francusko društvo. O razmeri njihove tragedije možda ponajbolje govore dva podatka. Na grobovima ubijenih Jevreja često je pisalo „Umro za Francusku“. Takođe, prva svedočanstva preživelih francuskih Jevreja logoraša usredsređena su na to kako su u logorima proslavljali dan pada Bastilje, a ne Jom kipur; za to, up. Wollf 1999: 107. Ovim uzrocima svakako treba pridodati i film Luja Mala (Louis Malle) Lacombe Lucien (1974).
35 Za detaljnu analizu filma i reakcija na film, vidi Rousso 1994: 100–114; up. i Furman 2005. Ofil je 1988. dobio Oskara za Hotel Terminus, film o životu Klausa Barbija i suđenju njemu.
36 Objašnjavajući razloge zašto neće biti prikazan na televiziji, direktor francuske televizije (ORTF) Žan-Žak de Breson (Jan-Jacques de Bresson) je 1971. pred parlamentarnim odborom za kulturu rekao da film „uništava mitove koji su još uvek potrebni narodu Francuske“; Rousso 1994: 110.
37 „Retko je, a posebno u Francuskoj, strani naučnik imao tako ključnu ulogu u promeni akademskih duhova i javnog stava“, ocenjuje Stenli Hofman (Stanley Homfann, u Fishman et al. (2000): 85).
38 „Grubi grafikon francuskog javnog mnjenja od 1940. do 1944. pokazao bi bezmalo sveopšte prihvatanje maršala Petena juna 1940. i bezmalo sveopšte prihvatanje generala De Gola 1944“, Paxton 1972: 235.
39 Rousso 1994: 123.
40 Isto: 121. Odluka je izazvala demonstracije u Francuskoj. Pol Tuvije je prvi Francuz optužen za zločin protiv čovečnosti tokom Drugog svetskog rata. Nova poternica za njim izdata je 1981. i francuska se policija nije preterano trudila da ga pronađe; uhapšen je tek 1989. (u skrivanju su mu ponovo pomagali crkveni zvaničnici), a suđenje je počelo marta 1994; iste godine osuđen je na doživotni zatvor i u njemu je umro 1996.
41 Taj status, neradnog dana, vraćen mu je 1981. Bila je to deseta promena načina obeležavanja Dana pobede; „Svaki put kada je oživljavalo interesovanje javnosti za ’mračne godine’… vlada je pokušavala da ograniči obeležavanje završetka rata“, Rousso 1994: 224.
42 Helmann 1995: 463–470.
43 Miteran je služio vojni rok kada je izbio rat. Juna 1940. je zarobljen, a pobegao je decembra 1941.
44 Za detalje Miteranovog ratnog angažovanja, vidi Golsan 2000a: 113–115.
45 Ovo je bila samo prva u nizu zajedničkih akcija francuske milicije i nacista u lovu na Jevreje. Sam Oberg i njegov najbliži pomoćnik osuđeni su na smrt 1954, pomilovao ih je Rene Koti 1958, a oslobodio De Gol 1962, pred potpisivanje francusko-nemačkog sporazuma o saradnji januara 1963; Rousso 1994: 62.
46 Golsan 2000a: 38. Nijedno nije preživelo.
47 Isto.
48 Za tok istrage protiv Buskea i njegove izjave tokom istrage, vidi Golsan 2000a: pogl. 1.
49 Tada je za Buskea rekao da je „direktan, inteligentan, čak briljantan“, up. Golsan 2000a: 122.
50 Cit. prema Conan, Rousso 1998: 80.
51 Up. Gildea 1993: 87.
52 Une jeunesse française. François Mitterrand, 1934-1947, Fayard 1994.
53 „Originalnost knjige Pjera Peana leži mnogo više u činjenici da opisuje Fransoa Miterana kao mnogo bližeg vrednostima višijevskog režima nego što se mislilo pre njenog objavljivanja, a Miteran se pokazao mnogo više kao ’petenista’ nego kao ’maršalista’“, Conan, Rousso 1998: 150.
54 Conan, Rousso 1998: 155.
55 Zgađen nad otkrićima o Miteranu i slučajem Tuvije, Klod Šabrol (Claude Chabrol) je 1993. snimio dvosatni dokumentarni film Oko Višija (L’oeil de Vichy) koji je u potpunosti sačinjen od propagandnih filmova i filmskih novosti iz ratnog doba; film ne pokazuje kakva je Francuska tokom rata bila, već kako su Peten i kolaboratori želeli da Francuska bude viđena: puna otrovne propagande protiv Jevreja i saveznika, s kultom maršala Petena, kolaboracijom i Nacionalnom revolucijom u punom zamahu. Autori propratnog teksta dva su vodeća istoričara za višijevsku Francusku, Robert Pakston i Žan Pjer Azema (Jean-Pierre Azéma).
56 Od 300.000 koliko ih je živelo u Francuskoj pre rata, ukupno je između 1942. i 1944. deportovano oko 76.000 Jevreja (od toga 25.000 francuskih) skoro svi u Aušvic. Preživelo ih je 2.566. U „strane Jevreje“ treba ubrojiti i sve one kojima je oduzeto državljanstvo.
57 Golsan 2000a: 106.
58 Gildea 1996: 89. Up. „Ne odgovaram za ono što sam rekao pre 15–20 godina” izjava je predsednika Srbije („Nikolić: Neću biti prepreka konstituisanju vlade“ internet). Takođe, još jača izjava: „Nisam počinio nikakav zločin i ne stidim se ničeg što sam učinio od 1990. do danas” („Serbian president Nikolic warns of Kosovo genocide“, internet; moje podvlačenje).
59 Golsan 2000a: 113.
60 Cit. prema Conan, Rousso 1998: 22. Konan i Ruso detaljno kritički analiziraju događaje u vezi sa Miteranovim govorom.
61 Zato je Nacionalni dan sećanja dan sećanja na progone počinjene pod „de facto autoritetom tzv. ’vlade Francuske Države’“. Iznošena su tri glavna argumenta u prilog tezi da je višijevski režim bio nelegalan: a) ukidanje pravne procedure, b) nemogućnost da parlament prenese svoje ustavne nadležnosti, a da potom ne može kontrolisati kako se koriste i c) ustavni amandman iz 1884. koji čini nemogućim dovođenje u pitanje “republikanske forme” vlasti. Za argumentaciju, vidi Conan, Rousso 1998: 26–31. Branitelji Višija su nasuprot tome tvrdili da su izmene ustava i davanje vanrednih ovlašćenja maršalu Petenu izglasani u oba doma parlamenta (1940) u saglasnosti sa zakonom.
62 Cit. prema Conan, Rousso 1998: 39, 40, 41. Ceo govor u originalu može se naći na internetu (u literaturi je navedena adresa). Širak je govor završio sledećim rečima, ali već je bilo kasno, genocid u Srebrenici upravo je bio okončan: „To je smisao poziva koji sam uputio našim glavnim partnerima u Londonu, Vašingtonu i Bonu. Ukoliko hoćemo, zajedno možemo zaustaviti poduhvat koji uništava naše vrednosti i koji preti da ugrozi celu Evropu”.
63 Conan, Rousso 1998: 43–44.
64 Naravno, i francuska desnica je uvek budan čuvar nacionalne časti: „[I]me Žaka Širaka biće povezano s prevarnim iskorišćavanjem Šoa protiv francuske časti“, komentarisao je govor urednik lepenovskog časopisa Présent Žan Madiran (Jean Madiran); cit. prema Conan, Rousso 1998: 42.
65 Odličnu analizu Miteranovog govora daje Carrier 2000: 134–136, 139–141. Još jednu detaljnu analizu nude Konan i Ruso (Connan, Rousso, 1998: 43–46).
66 Naslov teksta istoričara Zeva Šternela (Zeev Sternhel) („Ce passé qui refuse de passer“) u Mondu od 21. septembra 1994. Inače, sintagma „prošlost koja ne želi da prođe“ (die Vergangenheit, die nicht vergehen will) pripada izvorno nemačkom istoričaru Ernstu Nolteu (Ernst Nolte) koji je pod tim naslovom objavio u dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung 6. juna 1986. svoj poznati kontroverzni tekst.
67 Rikerova (Ricoeur) razlika; up. Ricoeur 2004: pogl. 3.
68 „[D]ržava Izrael velikim je delom izgrađena u suprotnosti prema toj slici Jevrejina kao žrtve. Suprotno uvreženom mišljenju, tek je sa suđenjem Ajhmanu 1961. mlada jevrejska država doživela povratak sećanja i narastanje svesti o tome kakva je tragedija bila. Zapravo, morali smo pričekati još par godina pre nego što je sećanje na holokaust postalo glavna tema javnog diskursa. … Jevrejska država, dakle, nije nastala na viktimizaciji. Upravo suprotno, ona je zasnovana na projektu…“, Rousso 2002: 19.
69 „Spašavajući državu, međutim, gubili su naciju. … Dela okupatora i okupiranog ukazuju da ima okrutnih doba kada se mora biti neposlušan prema državi da bi se sačuvale najdublje vrednosti nacije“ (Paxton 1972: 382, 383).
70 Mada je odnos prema suđenjima za ratne zločine u Srbiji vrlo znakovit: o njima skoro da se i ne govori. Jedni ćute jer smatraju da se sudi nevinima, drugi ćute jer se to ne uklapa u njihovu sliku o srpskom društvu „koje se još uvek nije suočilo sa zločinima devedesetih“, kao da suđenja, akti političara, knjige, filmovi i sve drugo nisu deo procesa tzv. suočavanja. Nije dovoljno? Naravno da nije dovoljno, ali greh je obezvređivati te napore mantrama koje ništa ne znače. Sami građani pak, s različitih razloga, trude se da ih sve to ne interesuje: hapšenje Mladića nije izazvalo nikakve proteste. Očito je da suđenja za ratne zločine u Srbiji za sada nisu jedan od rusoovskih „vektora sećanja“.
71 „Dužnost da se sećamo ne podrazumeva pravo na neznanje. Održavanje sećanja ne implicira da ono što je rečeno u ime sećanja može izbeći kritiku. … Ne može se zaboraviti niti odbaciti istorija i istina zarad borbe protiv gubitka sećanja“, Conan, Rousso 1998: 4.
72 Na ovom mestu moram da podsetim da je jedini evropski srpski političar Zoran Đinđić pekao vola na Palama s Radovanom Karadžićem 1994. Ne, ni tada on nije bio nacionalista, ali, očito, bio je spreman da zarad popularnosti žrtvuje temeljne civilizacijske vrednosti. No, za razliku od nekih drugih predsednika, barem se nije slikao s mitraljezom.
73 Predsednik KP Francuske Žorž Marše (Georges Marchais) (1972–1994) decenijama je tvrdio da je tokom rata bio prislino mobilisan za rad u nemačkoj fabrici u Bavarskoj, da bi se 1981. pojavio dokument koji svedoči da je zapravo otišao sasvim dobrovoljno da radi u njoj.
74 Tadić je 1995. rekao da “ide u Srebrenicu zato što se tamo desio ratni zločin, koji su počinili neki moji sunarodnici u nacionalno ime” („Tadić: U Srebrenicu kao predsednik“, internet). Na samoj komemoraciji nije govorio, baš kao ni pet godina kasnije.
75 „Obeležena godišnjica u Srebrenici“, internet.
76 „Ni ’oni’ se nisu izvinili, niti priznali krivicu“? Ima nečeg duboko nehumanog u ovakim argumentima. Još jedan dokaz toga da se na Balkanu narodi neprestano takmiče u tome ko je gori.
77 Nalaziti u De Golu uzor znači ipak nešto malo više izjave da ste „[f]airly Close to de Gaulle” (internet). De Gol nije zadržao šefa višijevske obaveštajne službe, a pučistički generali (1961) pohapšeni su i dobili su od 15 godina zatvora do smrtne kazne (kasnije zamenjena za doživotni zatvor). Sve i kada bi bilo tačno, nemoguće je i zamisliti De Gola da u toku pokušaja državnog udara kaže: „Mislim da su stvari rešavane ranije ovoga ne bi bilo“ („Podsećanje na štrajk JSO-a: Crvene beretke i zemunski klan“, internet). Nemoguće je zamisliti ga da izjavi da učesnici u oružanoj pobuni „ni na koji način nisu ugrozili bezbednost zemlje“.
78 Pritom, nebitno je da li je njegov motiv bio da ulepša sliku o sebi kod Francuza (a postigao je suprotno) ili je motiv bio da po cenu urušavanja slike o sebi otvori bolne teme za Francusku. Bitni su rezultati, ne motivi.
79 „U Srebrenici nije bilo genocida“, reči su Tomislava Nikolića u intervjuu za TV Crne Gore 31. maja 2012. (internet). Ponovljena izjava o Srebrenici; up. „Serbian president Nikolic warns of Kosovo genocide“, internet.
80 Suđenja, svi akti Borisa Tadića, Deklaracija Skupštine Srbije, celo političko rukovodstvo iz devedesetih u Hagu, predsednik u Srebrenici, izvinjenje na Ovčari, objavljivanje snimka egzekucije srebreničkih žrtava na državnoj televiziji, ekshumacija žrtava sukoba na Kosovu sahranjenih u Srbiji, igrani film Lepa sela lepo gore, dokumentarni filmovi Vukovar poslednji rez, Jedinica itd.
81 Adorno 1986: 117.

Literatura

Adorno, Theodor W. (2000) „Šta znači ‘rad na prošlosti’”, s nemačkog prevela Dobrila Begenišić, Reč 57 (3): 49–57. (“Was bedeutet: Aufarbeitung der Vergangenheit”, Theodor W. Adorno, Ob nach Auschwitz noch sich leben lasse. Ein philosophisches Lesebuch, Rolf Tiedemann (hrsg.), Suhrkamp, Frankfurt/Main, 1996, str. 31–47).
„Algiers putsch of 1961“, (internet) dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Algiers_putsch_of_1961 (pristupljeno 17. avgusta 2012).
„Allocution de M. Jacques CHIRAC, Président de la République, prononcée lors des cérémonies commémorant la grande rafle des 16 et 17 juillet 1942.“, (internet) dostupno na: http://www.jacqueschirac-asso.fr/fr/wp-content/uploads/2010/04/Comm%C3%A9moration-rafle-Juillet-1995.pdf (posećeno 9. avgusta 2012).
„Bozanić u Jasenovcu: Crkva se nikom ne ispričava“, (internet) dostupno na: http://www.slobodnaevropa.org/content/bozanic_jasenovac/1830422.html (posećeno 16. avgusta 2012).
Carrier, Peter (2000) „’National Reconciliation?’ Mitterand, Chirac and the Commemorations of Vichy 1992–95“, National Identities 2: 127–144.
Conan Éric, Rousso Henry (1998) Vichy: An Ever-present Past, Translated and Annotated by Nathan Bracher, Hanover: University Press of New England (Vichy, un passé qui ne passe pas, drugo izdanje, Fayard, 1996).
Johnson, Douglas (1988) „A Question of Guilt: Pierre Laval and the Vichy Regime”, History Today 38: 11–17.
“Fairly Close to de Gaulle”, (internet) dostupno na: http://www.spiegel.de/international/spiegel/english-summaries-a-102448.html (posećeno 16. avgusta 2012).
Fishman Sarah, Lee Downs Laura, Sinanoglou Ioannis, Smith Leonard V., Zaretsky Robert (eds.) (2000) France at War. Vichy and the Historians, Oxford, New York: Berg.
Furman Nelly (2005) „Viewing memory through Night and Fog, The Sorrow and the Pity and Shoah”, Journal of European Studies 35 (2): 169–185.
Gildea, Robert (1996) France since 1945, Oxford: Oxford University Press.
Golsan, Richard J. (ed.) (1996) Memory, the Holocaust, and French Justice. The Bousquet and Touvier Affairs, Hanover: University Press of New England.
——(2000a) Vichy’s Afterlife; History and Counterhistory in Postwar France, Lincoln and London, University of Nebraska Press.
——(2000b) „Papon: The Good, the Bad, and the Ugly”, SubStance 29: 139–152.
Gordon, Bertram M. (1995) „The ‘Vichy Syndrome’ Problem in History”, French Historical Studies 19: 495–518.
Hamilton, Alaster (1978) Fašizam i intelektualci 1919–1945, Beograd: Vuk Karadžić.
Hellman, John (1995) „Wounding Memories: Mitterand, Moulin, Touvier, and the Divine Half-Lie of Reisistance”, French Historical Studies 19: 461–486.
Jankélévitch, Vladimir (1986) „Dans l’honneur et la dignité“, u L’imprescriptible, Paris: Seuil, str. 84–86.
L’oeil de Vichy, 1993, dokumentarni film; Canal+, Centre National de la Cinématographie, Délégation à la Mémoire et à l’Information Historique, FIT Productions, Institut National de l’Audiovisuel, La Sofica Bymages, Ministre de la Culture et de l’Éducation Nationale, Secrétariat d’État aux Anciens Combattants et Victimes de Guerre, Sylicone, TF1 Films Production; Claude Chabrol; DVD izdanje First Run Features, Njujork.
Le chagrin et la pitié, 1969, dokumentarni film; Télévision Rencontre, Norddeutscher Rundfunk, Télévision Suisse-Romande; Marcel Ophüls; DVD izdanje Arrowfilms, London.
Marrus, Michel R. (1995) „Coming to Terms with Vichy”, Holocaust and Genocide Studies 9: 23–41.
Munholland, Kim (1994) „Wartime France: Remembering Vichy”, French Historical Studies 18: 801–820.
„Nikolić: Neću biti prepreka konstituisanju vlade“, (internet) Politika, 29. jul 2012. Dostupno na: http://www.politika.rs/rubrike/Politika/Nikolic-Necu-biti-prepreka-konstituisanju-vlade.lt.html (posećeno 30. jula 2012).
“Nikolić mandat započeo gafovima” (internet), dostupno na: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2012&mm=06&dd=04&nav_category=11&nav_id=615607 (posećeno 25. jula 2012).
„Obeležena godišnjica u Srebrenici“, (internet) dostupno na: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2010&mm=07&dd=11&nav_category=64&nav_id=444749 (posećeno 9. avgusta 2012).
Pavićević Đorđe (2008) „Političko pamćenje: Normalni slučaj i patologije”, Reč 77.23: 69-88.
Paxton, Robert O. (1972) Vichy France. Old Guard and New Order, 1940–1944, London: Barrie & Jenkins.
„Podsećanje na štrajk JSO-a: Crvene beretke i zemunski klan“, (internet) dostupno na http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2003&mm=03&dd=22&nav_category=11&nav_id=104084 (pristupljeno 17. avgusta 2012).
Ricoeur, Paul (2004) Memory, History, Forgetting, translated by Kathleen Blarney and David Pellauer, Chicago and London: The University of Chicago Press (Memoire, l’histoire, l’oubli, Seuil, 2000)Rousso, Henry (1994) The Vichy Syndrome: History and Memory in France since 1944, translated by Arthur Goldhammer, Cambridge, London: Harvard University Press (Le Syndrome de Vichy: De 1944 à nos jours, drugo, revidirano izdanje, Seuil 1990).
——(2002) The Haunting Past. History, Memory, and Justice in Contemporary France, translated by Ralph Schoolcraft, Philadelphia, University of Pensilvania Press (La hantisse du passé: entretien avec Philippe Petit, Les Éditions Textuel, 1998).
——(2006) „The Political and Cultural Roots of Negationism in France” South Central Review 23: 67–88.
„Serbian president Nikolic warns of Kosovo genocide“ (internet), Guardian, 29. jul 2012; dostupno na: http://www.guardian.co.uk/world/2012/jul/29/serbian-president-nikolic-kosovo-genocide?INTCMP=SRCH (posećeno 9. avgusta 2012).
„Srebrenica: 10 godina od zločina“, (internet) dostupno na: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2005&mm=07&dd=11&nav_category=12&nav_id=172392 (posećeno 9. avgusta 2012).
Sretenović, Stanislav (2006) „Istoriografske debate i kontroverze u Francuskoj i Italiji“, u [bez urednika] Srbija (Jugoslavija) 1945–2005. Ideologije, pokreti, praksa, Beograd: Institut za savremenu istoriju, str. 267–278.
Suleiman, Susan Rubin (2006) Crises of Memory and the Second World War, Cambridge, London: Harvard University Press.
Sweets, John F. (1988) „Hold that Pendulum! Redefining Fascism, Collaborationism and Resistance in France“, French Historical Studies 15: 731–758.
„Tadić: U Srebrenicu kao predsednik“, (internet) dostupno na: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2005&mm=06&dd=23&nav_category=64&nav_id=171199 (posećeno 9. avgusta 2012).
Taylor, Lynne (2004) „Occupied France Remembered”, Contemporary European History 13: 357–365.
Vidal-Naquet, Pierre (1992) Assassins of Memory. Essays on the Denial of the Holocaust. New York, Columbia University Press. (Les Assassins de la mémoire. „Un Eichmann de papier et autres essais su le révisionisme“, Editions La Découverte, 1987).
Wexler, Leila Sadat (1995) „Reflections on the Trial of Vichy Collaborator Paul Touvier for Crimes against Humanity in France”, Law & Social Inquiry 20: 191–221.
Weyeneth, Robert R. (2001) „The Power of Apology and the Process of Historical Reconciliation“, The Public Historian 23 (3): 3–38.
Wood, Nancy (1999) „Memory on Trial in Contemporary France: The Case of Maurice Papon”, History & Memory 11: 41–76.
Wolf, Joan B. (1999) „’Anne Frank is Dead, long live Anne Frank’: The Six-Day War and the Holocaust in French Public Discourse”, History and Memory 11: 104–140.

„Zastupljenost Tužilaštva za ratne zločine u medijima u Srbiji“, (internet) dostupno na: http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/POCETNA/ZASTUPLJENOST_CIR.pdf (posećeno 10. avgusta 2012).

Erdoganov trijumf i budućnost Turske

Voljeli ga ili mrzili, Recep Tayyip Erdogan je još jednom pokazao svoj vrhunski talent kao politički operator. Na izborima 1. studenoga njegova Stranka pravde i razvitka (AKP) dobila je većinu u  Narodnoj skupštini Turske, osvojivši 49.4% glasova – porast u odnosu na ranijih 40.9% (i 4.5 milijuna birača) u odnosu na prilično nejasne izbore od 7. lipnja. AKP sada može samostalno formirati vladu. Turska je manje-više u istom položaju kao i prije glasovanja u lipnju: ima snažnog, izravno biranog predsjednika koji ima neograničene ambicije, a koji kontrolira zakonodavnu vlast.

Ono što se promijenilo jest da je Erdogan dobio jak novi mandat. Iako formalno nepolitička figura, on u praksi može usmjeravati politiku Vijeća ministara. Turska je zapravo u praksi prešla na predsjednički sustav, bez obzira što AKP-u nedostaje trinaest glasova za većinu od 330 zastupnika potrebnu za raspisivanje referenduma o ustavnim promjenama.

Nemir i podjele u Turskoj u zadnjih nekoliko mjeseci išle su na ruku Erdoganu. Obnovljeni rat s PKK-om (Kurdistanska radnička stranka) i grozni bombaški napad u Ankari 10. listopada dali su vjerodostojnost AKP-ovoj kampanji koja je građanima obećala stabilnost i sigurnost  kroz jednopartijsku vlast. Kao i pred izbore 2011, vladino suočavanje s PKK-om se isplatilo. Dva milijuna birača odlučilo je napustiti Stranku nacionalne akcije (MHP), čiji je udio smanjen s 16.3% na 11.9%, a broj njihovih  mjesta u parlamentu se prepolovio.

Prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) također je izgubila podršku, završivši na četvrtom mjestu s 10.7% glasova, u odnosu na 13.1% u lipnju. Većinu glasova izgubili su na jugoistoku zemlje, gdje su se konzervativni Kurdi otuđili od PKK-a. Taj dioTurske ušao je u sukob koji se proširio na urbana središta poput Cizre, a stanovništvo se nakon kratkotrajne podrške HDP-u vratilo u okrilje AKP-a. HDP je još jednom pokazao da izborni prag od 10% nije prepreka, ali stranka je izgubila zato što je od strane vlade prikazana  kao puki produžetak ‘terorističke organizacije’, tj. PKK-a. Mala utjeha i nagrada im je da će, s pedeset i devet zastupnika, HDP imati veću zastupljenost u budućem sazivu parlamenta nego MHP.

Također je upadljivo da glavna oporbena snaga, Narodna republikanska stranka (CHP), ne može pobjeći od svoje uloge promatrača u turskoj politici. Ne mogu povećati svoj udio od 25% glasova i naprosto ne mogu biti vjerodostojan protivnik AKP-u. HDP i MHP mogu konkurirati i uzimati glasove od AKP-a unatoč tomu što su po veličini manje od jedne trećine AKP-a, što nije slučaj s CHP-om, čak ni s osvojenom četvrtinom biračkoga tijela.

Stop the Genocide

Turskom predsjedniku zasada dobro ide. Jednostranačka vlada znači stabilnost, što je dobar znak međunarodnim investitorima. Turska lira je porasla 3% u odnosu na dolar, nakon ranijeg pada od 25% tijekom ove godine. Dionice istanbulske burze skočile su za pet posto 2. studenog. Barem kratkoročno, financijsko tržište – osim glasačke kutije jedina vjerodostojna kontrola Erdogana – se kreće u pravome smjeru. To se, naravno, može brzo promijeniti, pogotovo ako kratkoročne političke kalkulacije nove vlade dovedu do loše gospodarske politike ili ako bude uplitanja iz predsjedničke palače. Sastav sljedećeg kabineta i ravnoteža između Erdoganovih ljudi i tehnokrata ključni su signali na koje treba gledati. Tu je i premijer Ahmet Davutoglu, koji je dobio toliko potreban podstrek nakon jakih izbornih rezultata. On sada ima priliku izboriti se za vlastito polje djelovanja, iako to ne mora nužno značiti politički izazov Erdoganu, kao što se nadaju neki promatrači.

Veći izazov za Erdogana i AKP, nakon što su si vratili političku prevlast, je izvući zemlju daleko od ruba. Daleko najveći test je onaj koji se tiče ponovnog početka kurdskog mirovnog procesa. Nakon 1. studenog, predsjednik nema nikakve koristi od nastavka borbi. Međutim, smirenje situacije se može postići na različite načine. Erdogan može pružiti ruku isključivo Abdullahu Ocalanu i PKK-u, ili odlučiti da želi surađivati i s HDP-om. Iako  sporazum između dva lidera – Erdogana i Ocalana – bez sumnje može vratiti stabilnost, samo pomirenje ugrađeno u parlamentarnu politiku može generirati prijeko potreban širi proces političkih promjena.

Ponovno pokretanje kurdskog mirovnog proces također će ojačati Erdogana u regiji. Ankara se povlači iz Sirije. Ruska intervencija onemogućila je uspostavu zone zabrane leta, na zaprepaštenje Turske. Islamska država (IS) se pretvorila od tajnog saveznika u težak izazov za unutarnju stabilnost zemlje. Doista je ironično da kao premijer Davutoglu, arhitekt politike ‘nula problema sa susjedima’, mora voditi rat na nekoliko frontova – protiv Assada, PKK / PYD i IS. Povratak za pregovarački stol kod kuće će bez sumnje poboljšati reputaciju Turske u inozemstvu, u vrijeme kada se prvi krug pregovora vodi u Beču, s ciljem okončanja pokolja u Siriji.

Erdogan je pokazao da je neupitni gospodar turske politike. On sada mora otpočeti proces ozdravljenja otrovnih podjela svoje zemlje i posijati sjeme reformi i pomirenja.

Dimitar Bechev i Nathalie Tocci, Open Democracy

Internet i društvo: emancipacija ili cenzura građana? (VIDEO)

Od sredine 1990-ih, takozvani ‘cyber-utopisti’ promiču internet kao najbolji alat za aktivizam, demokratske promjene i građansku emancipaciju, uvjereni da će mreža neminovno dovesti do širenja liberalnih ideala i pada opresivnih režima. Mnogi i danas vide internet – poglavito društvene mreže – kao najgore neprijatelje despota i tiranina širom svijeta. Međutim, dvadeset godina nakon pojave interneta, postoji li dobar dokaz da je to doista tako?
U videu pod imenom ‘Internet u društvu: emancipacija ili cenzura građana?’, bjeloruski  novinar i komentator Evgeny Morozov tvrdi da je, kada je u pitanju ugnjetavanje, mreža daleko složeniji sustav nego se to čini cyber-utopistima. Internet nudi alate za aktiviste i za totalitarne vlade i nema inherentnu sklonost ka slobodi. U djelomičnoj snimci s predavanja održanog na RSA (Royal Society for the encouragement of Arts, Manufactures and Commerce) Morozov tvrdi da je viđenje interneta kao alata za slobodu iluzija i „miješanje namijenjene uporabe tehnologije sa stvarnim načinima uporabe “.

Primjera za navedenu tvrdnju o zlouporabi mreže ima mnogo, od online medija sponzoriranih od strane opresivnih režima (npr. Sputnik) do navodnih lažnih računa na Twitteru kojima vlasti Rusiji pokušava dezinformirati zapadnu javnost, te sjevernokorejskog hakerskog napada na Sonyjeve studije zbog filma u kojem je na za njih neprihvatljiv način prikazan sjevernokorejski diktator, Kim Jong-un.

Video traje jedanaest minuta te je na engleskom jeziku, ali za dobar dio predavanja postoji animirani transkript.

O jednoj nezapaženoj godišnjici

Dobar je običaj podsjećanje na važne godišnjice, tzv. jubileje. To su prigodne aktivnosti, ali i kao takve mogu koristiti kulturi pamćenja, pomoći pri vrednovanju ili prevrednovanju recentnog djela pojedinca ili institucije, a također i onih iz bliže ili dalje prošlosti. Poznati bosanskohercegovački i hrvatski književnik i intelektualac Ivan Lovrenović ovih dana navršava 70 godina života (Zagreb, 18. 4. 1943.). Ova obljetnica ne bi trebala proći gluho jer je nedvojbeno da se radi o važnome autoru i vrlo zanimljivome djelu.

Ivan Lovrenović jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika i jedan od najangažiranijih intelektualaca u BiH. Njegov put pisanja i govorenja dug je više od četiri decenije. Traje i dalje Lovrenovićev hod kroz labirinte bosanske kulturne i političke povijesti. Osim književnosti, područje njegovog zanimanja i tematika njegovih tekstova pokrivaju jako širok dijapazon pitanja vezanih za umjetnost, kulturu i politiku u Bosni i Hercegovini. Kulturna mozaičnost, povijesna i politička složenost, prošlost i sadašnjost Bosne njegova je inspiracija i trajna tema njegovog sveukupnog angažmana. Zato se za Lovrenovića s pravom može reći da je mislilac Bosne.

U svim Lovrenovićevim knjigama i tekstovima, bili oni književni, književno-teorijski, ili kulturološke studije, politički eseji – svugdje je na odgovarajući način stalno prisutna tema Bosne. Takva punina senzibiliteta za kulturu i povijest ove zemlje, za složenost i prepletenost identiteta i upornost da se o tim složenim pitanjima govori slobodno, ne uvažavajući nacionalne i ideološke stereotipe, traži kompetenciju, upornost i hrabrost. Lovrenović je očigledno fasciniran Bosnom i njezinom prošlošću, ali ne na način da ta fasciniranost utječe na njegov analitički diskurs i kritičko promišljanje. Naprotiv, on je uvijek prepoznavao ideologizirana tumačenja bosanskohercegovačke povijesti i vrlo kritički pisao o tim pojavama. Zbog toga nikada nije bio previše omiljen u nekim nacionalnim, ideološkim i kulturnim krugovima. Nerijetko je bio na različite načine i raznim ideološkim atributima etiketiran i diskvalificiran.

Lovrenović je posebno fasciniran kulturnom poviješću Bosne i nesumnjivo je veliki znalac na tom području. Njegovo zanimanje za ovu oblast rezultiralo je zanimljivim i vrlo važnim kulturno-historijskim studijama, medju kojima posebno treba izdvojiti dvije: Unutarnja zemlja iBosanski Hrvati – esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture.

Biti umjetnik, intelektualac, kritičar, mislilac – biti sve to i još biti neovisan od političkih i ideoloških “istina” i mitologija – za pojedinca je pretežak zadatak. Biti sve to u dvije posljednje decenije bivše Jugoslavije i dvije decenije države Bosne i Hercegovine veliki je izazov. To je vrijeme opasnih vrenja i velikih promjena. U takvim vremenima nije lako prepoznati objektivnu istinu, a zna biti opasno i samo traganje za njom. U tim decenijama dešava se opća politizacija svih društvenih segmenata. Ta je politizacija zasnovana na nacionalnim i jos češće nacionalističkim “istinama”.

Tek kada se posmatra i razumijeva u tom političko-povijesnom kontekstu, samo tada i tako mogu se sagledati značenja i značaj Lovrenovićevog javnog djelovanja. Kontekst je to u kojem postoje najmanje tri različite istine o istom pitanju. To je vrijeme u kojemu pojave i događaji bivaju mjereni sa tri različita moralna i tri različita normativna kriterija. Javni angažman pojedinaca i institucija strogo je na liniji jedne od triju istina, što ujedno znači suprotstavljenost ostalim dvjema istinama. Lovrenović je skeptičan i razložno kritičan prema svakoj od tih istina. Ipak je, kad se sve ukupno sagleda, najkritičniji i najskeptičniji prema jednoj od njih – prema onoj koju artikulira hrvatski politički milje.

Ako se cjelovito i analitički pristupi Lovrenovićevom djelu može se zaključiti da su pojava i rast nacionalizama jedna od frekventnijih tema njegovog pisanja. Posmatrajući periodično, moglo bi se reći kako je Lovrenović prije rata najviše kritizirao srpski nacionalizam i njegove unitarističke koncepcije i hegemonističke karakteristike. Neposredno prije rata, u toku i u godinama nakon rata vrlo je oštar kritičar svehrvatskog nacionalizma koji dolazi iz Zagreba i koji ima presudan utjecaj na veći dio hrvatske političke i intelektualne elite u BiH.

Njegovo kritičko-analitičko pero zadnjih je godina vidljivo više nego ranije usmjereno prema raznim manifestacijama bošnjackog nacionalizma. Sve to nikako ne znači da on u određenim razdobljima samo i isključivo kritizira jedan od spomenutih nacionalizama. Naprotiv, u svim tim fazama Lovrenović nije ostajao dužan nijednom od njih. Može se zaključiti da Lovrenović u određenom trenutku sa najviše pažnje i kritičke energije analizira onaj nacionalizam koji u tom datom momentu smatra najopasnijim, najofanzivnijim ili po mogućim posljedicama najštetnijim.

Lovrenović je vrlo kritičan prema konceptu svehrvatstva, konceptu koji o Hrvatima govori kao o homogenom, monolitnom nacionalnom fenomenu unutar kojeg ne smije biti nikakvih razlika. Prema Lovrenoviću, ukupan hrvatski identitet nije monolitan, on je zapravo izrazito hibridan i u sebi sadrži najmanje tri diferencirana kulturno-civilizacijska kruga: srednjoevropsko-panonski, mediteransko-romanski, balkansko-orijentalni.

U svom eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji Lovrenović iznosi zanimljivu ideju. On svaki od ova tri kulturno-civilizacijska kruga objasnjava i kroz djelo triju književnih velikana: Krleže, Ujevića i Andrića. Svaki od njih simbolizira jedan od spomenuta tri kulturno-civilizacijska kruga. Tako srednjoevropsko-panonski krug simbolizira Miroslav Krleža, mediteransko-romanski Tin Ujević, a balkansko-orijentalni Ivo Andrić. Međutim, svehrvatska nacionalna ideologija odbacuje koncept hibridnosti hrvatske kulture, insistirajući na modelu monocentričnosti i monolitnosti. Lovrenović insistira na dvije važne kulturološke karakteristike hrvatskoga ideniteta: ukupan hrvatski identitet izrazito je pluralan; identitet bh. Hrvata neodvojiv je od ukupnoga bosanskohercegovačkog konteksta.

Nacionalna ideologija i panetnički koncepti još od kraja 19. stoljeća uvijek su imali manjak razumijevanja za spomenute dvije kulturološke karakteristike. Neodvojiv dio identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata svakako je i njihovo balkansko-orijentalno naslijeđe. Koncept svehrvatstva ne uvažava specifičnost i kompleksnost identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata.

Jedna od važnih tema Lovrenovićevog pisanja su i kritičko-književne studije o Andrićevom djelu u kojima je autor razobličavao razna ideologizirana čitanja Andrića, prije svega njegovih književnih tekstova. Andrićeva je književnost izrazito polifona i u tom smislu “zahvalna” za različita tumačenja. To daje dosta prostora i materijala književnoj i svakoj drugoj teoriji da se njegovo djelo proučava iz različitih aspekata. Međutim, to također daje prostora i materijala raznim politikantskim ideologijama da instrumentaliziraju i zloupotrijebe književni tekst za svoje ideoloske interese. Lovrenović u svojim tekstovima ukazuje na tri takva ideologizirana pristupa Andriću i njegovom djelu: srpskom, bošnjačkom i hrvatskom.

Andrićevi fikcionalni tekstovi su u srpskom ideologiziranom tumačenju korišteni, između ostalog, i kao dokaz da je Bosna zemlja mržnje. Da bi se potkrijepila ova tvrdnja najčešče je kao dokaz uzimana Andrićeva priča Pismo iz 1920. godine, te roman Na Drini ćuprija. Ovi Andrićevi tekstovi se u srpskom ideologiziranom tumačenju koriste propagandistički, odnosno, kako bi rekao Lovrenović, kao neka vrsta zamjene za historiju.

Slična stvar je i sa tumačenjima Andrića kao bosnomrzca i islamomrzca koje je proizvod bošnjačkog ideologiziranog čitanja. I ovo tumačenje, ustvari, polazi od pogrešne premise da je Andrićeva književnost neka vrsta alternativne historiografije. U tom su pogledu ova dva ideologizirana čitanja, srpsko i bošnjačko, analogna. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju – u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Preko Andrićevog djela se, zapravo, prelamaju različita ideologizirana gledanja na osmansko razdoblje. Prema Ivanu Lovrenoviću, jedan od ključnih problema u tom smislu je “pitanje historijskog i kulturnog vrednovanja osmanske epohe u povijesti Bosne”. Prema jednom tumačenju (srpskom) osmanska epoha je razdoblje kulturne i civilizacijske zaostalosti, socijalnog i pravnog ugnjetavanja nemuslimanskog stanovništva, općenito mračno i represivno doba.

Prema drugom tumačenju (bošnjačkom) to je razdoblje multikulturnoga sklada, tolerancije i uvažavanja drugih neislamskih vjerskih zajednica, općeg kulturnog razvoja, itd. Ova dva pristupa osmanskoj epohi samo su “lice i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijem središtu nije čeznja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma.” (Ivan Lovrenović, Ivo Andrić, paradoks o šutnji) Ovakvim čitanjima ne nanosi se šteta Andrićevom djelu, nego kulturama koje ga na taj način čitaju.

Hrvatsko malograđansko nacionalističko čitanje Andrića svodi se na osudu Andrićevog navodnog konvertitstva i bijega u srpsku književnost i kulturu. Takvim krugovima najdraži je zaborav Andrića, što zadnjih decenija dobrim dijelom i jeste na djelu.

Bez obzira o kojoj oblasti piše, sve što je Lovrenović napisao napisano je takvim stilom i jezikom da se može svrstati i u njegov književni opus. Široki spektar tema i područja kojima se Ivan Lovrenović kao angažirani javni intelektualac bavi uzima dio prostora koji bi bio posvećen književnom stvaralaštvu. Može se pretpostaviti da bi bez tako širokog i intenzivnog Lovrenovićevog djelovanja književnost bila bogatija za neke nenapisane romane, poeziju i druge književne forme.

Lovrenović književnik osebujan je i relevantan autor. Kao i u svom ukupnom javnom intelektualnom djelovanju tako isto i u svom književnom opusu Lovrenović opservira i promišlja bosansku političku i kulturnu povijest. On se i u svojoj književnosti prepoznaje kao zainteresiran i zabrinut mislilac za stanje i sudbinu Bosne. Njegovi književni likovi, i fikcionalni i stvarni, u potpunosti su dio bosanskog miljea iz odgovarajućeg vremena. Na uvjerljiv način i po uzusima književne estetike Lovrenovićevi likovi svojom snažnom osjećajnošću i mentalitetom uvjerljivo slikaju Bosnu svoga vremena.

Umjetnika i njegovu umjetnost najbolje se može upoznati preko preko njegovog ukupnog djela ili preko nekih od njegovih pojedinačnih djela. Tako i Ivana Lovrenovića kao književnika možemo upoznati preko jedne ili više njegovih knjiga, kao što su na primjer Obašašća i basanja, Putovanja Ivana Frane Jukića, Liber memorabilium, Sedam dana po Bosni…

Lovrenovićev književni rad i značaj može se sagledavati i kroz njegov uredničko-izdavački opus. I taj dio Lovrenovićevog rada slobodno se može okarakterizirati kao impresivan kulturni poduhvat. Tek kada bude sistematizirana bibliografija njegovih uredničkih izdanja biće vidljiv zaista veliki rezultat tog vida Lovrenovićevog rada.

Brojne su knjige i edicije koje su objavljene sa njegovim uredničkim potpisom, i mnoga od tih izdanja povezana su sa kulturom i kulturnom poviješću Bosne i Hercegovine. Lovrenović je kao glavni urednik Svjetlosti iz Sarajeva bio jedan od najzaslužnijih što je ta izdavačka kuća postala jedan od najprepoznatljivijih sarajevskih i bosanskohercegovačkih brandova u bivšoj Jugoslaviji. Pod njegovom uredništvom objavljena su brojna važna djela svjetske i domaće književnosti. Tom obliku Lovrenovićevoga rada svakako treba dodati i njegov urednički i novinarski rad u više časopisa i novina.

Njegova autorska i urednička suradnja u sarajevskom Odjeku, Danima, Forumu Bosnae, zagrebačkom Danasu, Tjedniku, Erasmusu, splitskom Feral Tribuneu i dr. bitno je obilježila ta izdanja. I na stranicama tih izdanja Lovrenović je pisao o kulturi, kulturnom naslijeđu, o političkim i društvenim zbivanjima i kretanjima u Bosni i Hercegovini.

Autori koji svojim djelom i javno iznošenim stavovima ne povlađuju nadmoćnim strujama u kulturi, umjetnosti i politici bivaju osporavani i proizvoljno sumnjičeni za koješta. S tim u vezi, treba reći da takav intelektualni angažman doprinosi uspostavi i čuvanju standarda kvaliteta i etičkih kriterija.

U svome dugom bavljenju književnim radom i isto tako dugom istraživanju i pisanju o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Lovrenović je već do sada uradio veliki i važan posao. Isto vrijedi i za njegovo stalno praćenje i pisanje o društveno-političkim temama. Može se reći da se po obimu i kvalitetu radi o opusu kojemu nije lako naći pandan.

Sedamdeset godina života i više od čedrdeset godina umjetničkog rada i javnog intelektualnog angažmana nije samo dobar povod nego i velika prilika da se o Lovrenoviću i njegovom djelu, o vremenima u kojima je ono nastajalo, sazna više nego što danas znamo. Uobičajeno je da se ovakvim povodom organiziraju različiti forumi, stručne i znanstvene rasprave. Raspoložive informacije govore da taj običaj u Lovrenovićevom slučaju neće biti ispoštovan.

Neven Šimić

Uz 70. rođendan Ivana Lovrenovića

Prvi put objavljeno 23. 4. 2013. u tjedniku BH Dani.

Također dostupno na stranici Ivana Lovrenovića:

 

Religijski odgoj povezan s manjkom altruizma – studija

Mnoge obitelji vjeruju da religija igra ključnu ulogu u moralnom razvoju tijekom djetinjstva. Međutim, djeca roditelja vjernika možda i nisu tako altruistički nastrojena kako misle ili bi željeli njihovi roditelji ako je suditi po rezultatima nove međunarodne studije (na engleskom, op. prev.), rađene na Sveučilištu u Chicagu i objavljene u žurnalu Current Biology.
Tim razvojnih psihologa na čelu s prof. Jean Decety ispitao je percepcije i ponašanja djece u šest zemalja. Studija je procjenjivala njihovu sklonost dijeljenju – što je mjera njihovog altruizma – te osuđivanju i kažnjavanju drugih za loše ponašanje.

Prema rezultatima studije, djeca iz vjerničkih obitelji teže dijele stvari s drugima nego djeca iz nereligioznih obitelji. Vjerski odgoj je također povezan s tendencijama ka kažnjavanju kao odgovoru na antisocijalno ponašanje.
Rezultati se razlikuju od viđenja roditelja vjernika, koji su češće nego nereligiozni roditelji izvještavali kako njihova djeca imaju visok stupanj empatije i osjetljivosti na patnju drugih.
“Naši rezultati su u suprotnosti s uvriježenom pretpostavkom da su djeca iz religioznih kućanstava altruističnija i ljubaznija prema drugima. U našem istraživanju, djeca iz ateističkih i neprakticirajućih obitelji su zapravo velikodušnija “, rekao je Decety, uvaženi profesor psihologije i psihijatrije te ravnatelj Child NeuroSuite-a Sveučilišta u Chicagu.
U istraživanju je sudjelovalo 1170 djece u dobi između pet i dvanaest godina iz šest zemalja: Kanade, Kine, Jordana, Južne Afrike, Turske i SAD-a.
Za test altruizma, djeca su sudjelovala u verziji ‘igre diktatora’, gdje im je dano deset naljepnica i pružena prilika da ih podijele s drugim nevidljivim djetetom. Altruizam je mjeren prosječnim brojem podijeljenih naljepnica. Za test moralne osjetljivosti, djeca su gledala kratke animacije u kojima je jedan lik gurao ili se zabijao u drugoga, bilo namjerno ili slučajno. Nakon što su pogledali sve situacije, djeca su upitana koliko je ovakvo ponašanje zločesto, te koliku kaznu zaslužuje.
Roditelji su popunili upitnike o svojim vjerskim uvjerenjima i praksama, te percepcijama o empatiji njihove djece i odnosu spram pravde. Iz upitnika su izdvojene tri velike grupacije: kršćani, muslimani i nereligiozni (djeca iz drugih vjerskih kućanstava nisu predstavljala dovoljno veliki uzorak da bi bila uključena pri dodatnim analizama).
U skladu s prethodnim istraživanjima, izglednije je da će djeca biti spremnija dijeliti što su starija. Međutim, djeca iz kućanstava koja se identificiraju kao kršćanska i muslimanska bila su znatno manje sklona dijeljenju naljepnica nego djeca iz nereligioznih kućanstava. Negativan odnos religioznosti i altruizma jača s godinama, u smislu da je za djecu s dužim iskustvom vjere u kućanstvu najmanje izgledno da će nešto podijeliti.

Djeca iz vjerskih kućanstava preferiraju jače kazne za antisocijalno ponašanje i jače su ga osuđivala nego nereligiozna djeca. Ovi rezultati podupiru prethodne studije nad odraslima koje su zaključile da je religioznost povezana s naklonošću ka ‘kaznenim stavovima’ za interpersonalna kriminalna djela.

“Zajedno, ovi rezultati otkrivaju sličnosti između različitih zemalja – u tome kako religija negativno utječe na dječji altruizam. Oni osporavaju stajalište da religioznost olakšava društveno-korisno ponašanje, te dovode u pitanje da li je religija ključna za moralni razvoj, ukazujući na to da sekularizacija moralnog diskursa ne umanjuje ljudsku dobrotu. U stvari, dešava se upravo suprotno “, rekao je Decety.

Članak prethodno objavljen na University of Chicago News

Fotografija: John Donaghy, Religious Education Class, Flickr

George Orwell: Crtice o nacionalizmu

Byron na jednom mjestu koristi francusku riječ longueur i usput napominje da, iako u Engleskoj, igrom slučaja, nemamo riječ za to, te stvari imamo u znatnim količinama. Isto tako, imamo jednu mentalnu naviku koja je sada tako široko rasprostranjena, da utječe na naša razmišljanja o gotovo svim pitanjima, ali joj još uvijek nismo dali ime. Kao najbliži postojeći ekvivalent odabrao sam riječ ”nacionalizam”, ali vidjet ćemo uskoro da je ne koristim u sasvim uobičajenom smislu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se emocija o kojoj govorim ne veže uvijek za ono što se naziva nacijom – to jest za pojedinu rasu ili geografsko područje. Ona se može vezati za neku crkvu ili stalež, ili može funkcionirati u čisto negativnom smislu, biti uperena protiv ovog ili onog, bez potrebe za bilo kakvim jasnim objektom lojalnosti.

Pod ”nacionalizmom” prije svega podrazumijevam naviku po kojoj pretpostavljamo da se ljudska bića daju klasificirati poput insekata, i da se cijeli blokovi od nekoliko miliona ili desetaka miliona ljudi mogu sa sigurnošću označavati kao ”dobri” ili ”loši”.[1] Zatim – a to je puno važnije – podrazumijevam naviku da se identificiramo sa pojedinom nacijom ili kojom drugom strukturom, da je stavljamo s onu stranu dobra i zla i ne prihvatamo nikakvu drugu zadaću do unapređivanja njenih interesa. Nacionalizam ne treba brkati s patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način, da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali mora ih se razlikovati, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje. Pod ”patriotizmom” podrazumijevam privrženost određenom mjestu i određenom načinu života za koje neko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali nema želju da ih nameće drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj naravi defanzivan, kako u vojnom tako i u kulturalnom smislu. S druge strane, nacionalizam je neodvojiv od žudnje za moći. Trajni cilj svakog nacionalista je da osigura više moći i više prestiža, ne za sebe, već za naciju ili kakvu drugu strukturu u kojoj je odlučio utopiti svoj individualitet.

Sve je ovo očigledno kad se odnosi tek na prepoznatljive i ozloglašene nacionalističke pokrete u Njemačkoj, Japanu i drugim zemljama. Kad se suočimo sa fenomenom poput nacizma, koji možemo promatrati izvana, gotovo svi ćemo o njemu reći iste stvari. Ali ovdje moram ponoviti ono što sam već iznio, tj. da riječ ”nacionalizam” koristim samo zato što nemam nikakvu bolju. Nacionalizam, u proširenom smislu u kojem koristim tu riječ, obuhvata pokrete i tendencije poput komunizma, političkog katolicizma, cionizma, antisemitizma, trockizma i pacifizma. On ne znači nužno lojalnost nekoj vladi ili zemlji, a još manje svojoj vlastitoj zemlji, i čak nije ni neophodno da strukture kojima se on bavi zapravo postoje. Da navedemo nekoliko očiglednih primjera: židovska zajednica, islamski svijet, kršćanski svijet, proleterijat te bijela rasa predmeti su strastvenih nacionalističkih osjećaja, ali u njihovo postojanje se može ozbiljno sumnjati, i ne postoji definicija za bilo koji od tih pojmova koja bi bila općeprihvaćena.

Također, vrijedi još jednom istaći da nacionalistički osjećaji mogu biti čisto negativni. Postoje, na primjer, trockisti koji su jednostavno postali neprijatelji SSSR-a, a da nisu razvili korespondirajuću lojalnost bilo kojoj drugoj strukturi. Kad čovjek shvati implikacije ovoga, narav onog što podrazumijevam pod nacionalizmom postaje u dobroj mjeri jasnija. Nacionalist je onaj koji razmišlja isključivo ili uglavnom u okvirima kompetitivnog prestiža. On može biti pozitivni ili negativni nacionalist – to jest, može koristiti svoju mentalnu energiju da hvali ili da blati – ali, u svakom slučaju, njegove misli uvijek skrenu na pobjede, poraze, trijumfe i poniženja. On historiju, a naročito modernu historiju, vidi kao beskrajni niz uspona i padova velikih struktura moći, i sve što se dogodi njemu se čini kao dokaz da je njegova strana u usponu, a neki omraženi rival u padu. I konačno, bitno je da se nacionalizam ne brka s pukim obožavanjem uspjeha. Nacionalist se ne rukovodi načelom prostog pristajanja uz najjaču stranu. Naprotiv, nakon što je odabrao svoju stranu, on sebe uvjerava da je ona najjača, i u stanju je držati se tog svog uvjerenja čak i kada su činjenice u ogromnoj mjeri protiv njega. Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem. Svaki nacionalist zna biti flagrantno nečastan, ali on je također – pošto je svjestan da služi nečemu većem od njega samog – nepokolebljivo siguran da je u pravu.

Sad kad sam dao ovu opširnu definiciju, mislim da ćemo se složiti da je mentalna navika o kojoj govorim široko rasprostranjena među engleskom inteligencijom, i da je rasprostranjenija u tim krugovima nego u širokim narodnim masama. Određene teme su postale do te mjere okužene pitanjima prestiža da je onima kojima je jako stalo do aktuelne politike postalo gotovo nemoguće pristupiti im na istinski racionalan način. Od stotina primjera koje bi smo mogli odabrati, uzmimo ovaj: koja je od velikih zemalja-saveznica najviše doprinijela porazu Njemačke, SSSR, Britanija ili SAD? Teoretski, trebalo bi biti moguće dati promišljen, pa možda čak i konačan odgovor na to pitanje. Međutim, u praksi se ne mogu obaviti neophodne kalkulacije, zato što bi svako ko je sklon razbijati glavu o jednom takvom pitanju o njemu neizbježno razmišljao u okvirima kompetitivnog prestiža. On bi dakle počeo tako što bi odlučio u korist Rusije, Britanije ili Amerike, ovisno o slučaju, i tek nakon toga bi počeo tragati za argumentima koji potkrepljuju njegovu tvrdnju. Zatim su tu cijeli nizovi srodnih pitanja na koja se odgovor može dobiti samo od nekog ko je potpuno indiferentan prema cijeloj stvari, i čije je mišljenje ionako vjerovatno bezvrijedno. Otud djelomice potiče nevjerovatan neuspjeh političkog i vojnog prognoziranja u naše vrijeme. Čudno je kad čovjek pomisli da od silnih ”eksperata” i škola niko nije uspio predvidjeti tako predvidiv događaj kao što je rusko-njemački pakt iz 1939.[2] A kad je vijest o paktu pukla, data su najrazličitija moguća objašnjenja i napravljena predviđanja koja su gotovo istog trena  propala, pošto u gotovo svim slučajevima  nisu bila zasnovana ni na kakvoj studiji vjerovatnoće, već na želji da se SSSR prikaže kao dobar ili loš, jak ili slab. Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti.[3] Estetske prosudbe, naročito književne, često su iskvarene na isti način kao i one političke. Teško da bi jedan indijski nacionalist uživao čitajući Kiplinga, ili da bi jedan konzervativac uvidio vrijednost Majakovskog, i čovjek je uvijek u iskušenju da tvrdi kako svaka knjiga s čijim se političkim tendencijama on ne slaže mora biti loša s književnog aspekta. Ljudi izraženih nacionalističkih nazora često izvode tu smicalicu a da nisu ni svjesni koliko je ona nečasna.

U Engleskoj je, ako se jednostavno uzme u obzir broj ljudi o kojima se radi, dominantan oblik nacionalizma vjerovatno staromodni britanski džingoizam. Sigurno je da je on još uvijek rasprostranjen, i to u većoj mjeri nego što bi većina promatrača vjerovala prije desetak godina. Međutim, ja se u ovom eseju bavim uglavnom reakcijama inteligencije, u čijim krugovima su džingoizam pa čak i patriotizam starog kova gotovo zamrli, mada se čini da sad oživljavaju među manjinom. Među inteligencijom, to ne treba ni reći, dominantan oblik nacionalizma je komunizam – koristim tu riječ u veoma širokom smislu tako da obuhvata ne samo članove Komunističke partije, već i njene simpatizere i općenito rusofile. Komunist je, za potrebe ovog eseja, neko ko na SSSR gleda kao na svoju Otadžbinu, i osjeća da mu je dužnost da pravda rusku politiku i unapređuje ruske interese po svaku cijenu. Očito je da danas u Engleskoj takvih ljudi ima u izobilju, a njihov direktni i indirektni utjecaj je velik. Ali također cvjetaju i mnogi drugi oblici nacionalizma, i čovjek će tu stvar najbolje sagledati tako što će uočiti sličnosti između različitih, pa čak i naizgled oprečnih idejnih tokova.

Prije deset ili dvadeset godina, oblik nacionalizma koji je najbliže odgovarao današnjem komunizmu bio je politički katolicizam. Njegov najistaknutiji eksponent – doduše on je vjerovatno bio ekstreman a ne tipičan slučaj – bio je G. K. Chesterton. Chesterton je bio pisac znatnog talenta, koji je odlučio zatomiti svoj senzibilitet i intelektualnu čestitost za račun rimokatoličke propagande. Njegovo cjelokupno stvaralaštvo tokom zadnjih dvadesetak godina njegovog života je zapravo bilo jedno beskrajno ponavljanje jedne te iste stvari, zbog svoje nategnute dovitljivosti priglupo i dosadno kao ”Velika je Dijana Efežanka”. Svaka knjiga koju je napisao, svaki paragraf, svaka rečenica, svaki događaj u svakoj priči, svaki djelić dijaloga, morali su nepogrešivo demonstrirati superiornost katolika nad protestantom ili paganinom. Ali Chesterton se nije zadovoljio time da o toj superiornosti razmišlja tek kao o intelektualnoj ili duhovnoj: ona je morala biti prenesena u okvire nacionalnog prestiža i vojne moći, što je zahtijevalo ignorantsko idealiziranje latinskih zemalja, naročito Francuske. On nije dugo živio u Francuskoj, i njegova slika o njoj – slika zemlje katoličkih seljaka koji neprestano pjevaju Marseljezu uz čaše crvenog vina –imala je otprilike onoliko veze sa stvarnošću koliko i Chu Chin Chow[4] sa svakodnevnim životom u Bagdadu. Uz to je išlo ne samo enormno precjenjivanje francuske vojne moći (i prije 1914., i poslije 1918., on je uporno tvrdio da je Francuska, sama po sebi, jača od Njemačke), već i budalasto i vulgarno glorificiranje  samog procesa ratovanja. Pored Chestertonovih borbenih pjesama, kao što su Lepanto ili Balada o Sv. Barbari, Juriš Lake brigade izgleda kao pacifistički trakt: one su možda najkičastiji primjeri bombastičnosti koji se mogu naći u našem jeziku. Interesantno je to što bi Chesterton, da je kojim slučajem neko drugi o Britaniji i britanskoj vojsci pisao romantično smeće kakvo je on sam obično pisao o Francuskoj i njenoj vojsci, bio prvi koji bi ga izviždao. Na planu unutarnje politike, on je bio ”mali Englez”, istinski mrzitelj džingoizma i imperijalizma, i u skladu sa svojim razmišljanjima, istinski prijatelj demokracije. Pa ipak, kad je gledao van, na međunarodno polje, znao je napustiti svoje principe, a da to ni ne primijeti. Tako ga njegovo gotovo mistično vjerovanje u vrline demokracije nije spriječilo da se divi Mussoliniju. Mussolini je uništio reprezentativnu vladu i slobodu štampe, a Chesterton se za oboje grčevito borio kod kuće. Ali Mussolini je bio Italijan, učinio je Italiju jakom, i to je izgladilo stvar. Isto tako, Chesterton nikad nije rekao niti jednu riječ protiv imperijalizma i pokoravanja obojenih rasa kad su to činili Italijani ili Francuzi. Njegov dodir sa stvarnošću, njegov književni ukus, pa čak do određenog stupnja i njegov smisao za moralno su bivali iščašeni čim bi se uplela njegova nacionalistička lojalnost.

Očigledno je da postoje značajne sličnosti između političkog katolicizma, čiji primjer predstavlja Chesterton, i komunizma. Isto tako, postoje sličnosti između oba ta pojma i, naprimjer, škotskog nacionalizma, cionizma, antisemitizma i trockizma. Izjaviti da su svi oblici nacionalizma isti, čak i po svojoj mentalnoj atmosferi, predstavljalo bi pretjerano pojednostavljivanje, ali postoje određena pravila koja vrijede u svim slučajevima. Glavne karakteristike nacionalističke misli su sljedeće:

Opsesivnost. Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, sakriti svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije, ispunjava ga tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvraćanjem. Ako je odabrana struktura zapravo neka zemlja, kao na primjer Irska ili Indija, on će uglavnom tvrditi da je ona superiorna, ne samo po svojoj vojnoj moći i političkim vrlinama, već i u umjetnosti, književnosti, sportu, strukturi jezika, fizičkoj ljepoti stanovnika, možda čak i po klimi, krajoliku i u kulinarstvu. Pokazat će veliku osjetljivost kad su u pitanju stvari kao što su pravilno postavljanje zastava, odnos veličina naslova i redoslijed kojim se zemlje spominju.[5] Nomenklatura igra važnu ulogu u nacionalističkoj misli. Zemlje koje izbore nezavisnost ili prođu kroz nacionalističku revoluciju obično promijene ime, i vjerovatno je da svaka zemlja ili kakva druga struktura oko koje se vrte jaki osjećaji ima po nekoliko imena, od kojih svako ima drukčije implikacije. Dvije strane u španjolskom građanskom ratu su ukupno imale devet ili deset imena koja su izražavala različite stupnjeve ljubavi i mržnje. Neka od tih imena (npr. ”Patrioti”, za Francove pristaše ili ”Lojalisti” za pristaše vlade) su, iskreno rečeno, bila čudna, i te dvije suparničke frakcije se nisu mogle usuglasiti oko korištenja bilo kojeg od njih. Svi nacionalisti smatraju širenje svog jezika nauštrb rivalskih jezika svojom dužnošću, a ta borba se među govornicima engleskog jezika javlja kao borba među dijalektima. Anglofobični Amerikanci neće koristiti kolokvijalne izraze ako znaju da su ovi britanskog porijekla, a sukob između latinizatora i germanizatora često u pozadini ima nacionalističke motive. Škotski nacionalisti inzistiraju na superiornosti skotsa, a socijalisti, čiji nacionalizam preuzima oblik klasne mržnje, na tiradama protiv BBC akcenta, pa čak i otvorene varijante glasa ‘a’. Primjeri su brojni. Nacionalistička misao se često doima kao da je neznatno obojena vjerovanjem u simpatetičku magiju – vjerovanjem koje se otkriva u široko rasprostranjenom običaju spaljivanja političkih neprijatelja u vidu slamnate lutke ili u korištenju njihovih slika kao meta u streljanama.

Nestabilnost. Nacionalističkoj lojalnosti intenzitet kojim se gaji ne smeta da bude prenosiva. Za početak, ona može biti, a često i jest, privezana za neku stranu zemlju, kako sam već istakao. Često se sazna da veliki nacionalni vođe ili utemeljitelji nacionalističkih pokreta čak ni ne pripadaju zemlji koju slave. Ponekad su potpuni stranci, a češće dolaze iz perifernih područja u kojima je nacionalnost upitna. Primjeri su Staljin, Hitler, Napoleon, de Valera, Disraeli, Poincaré, Beaverbrook. Pan-germanski pokret je dijelom bio tvorevina jednog Engleza, Houstona Chamberlaina. U zadnjih pedeset ili sto godina preneseni je nacionalizam bio uobičajena pojava među književnicima. U slučaju Lafcadia Hearnea nacionalizam je bio prenesen na Japan, u slučaju Carlylea i mnogih njegovih savremenika na Njemačku, a u današnje vrijeme obično se prenosi na Rusiju. Ali posebno je zanimljiva činjenica da je također moguće ponovno prenošenje. Neka zemlja, ili kakva druga struktura, koja je godinama bila obožavana može odjednom postati predmet gađenja, a neki drugi objekt pažnje gotovo istog trena može zauzeti njeno mjesto. U prvoj verziji H. G. Wellsovog Pregleda Historije, i ostalih njegovih djela iz tog vremena, vidi se kako su Sjedinjene Države bile na sva usta veličane kao što danas komunisti veličaju Rusiju: međutim,  kroz nekoliko godina to nekritičko divljenje se pretvorilo u netrpeljivost. Zadrti komunist koji se u roku od nekoliko sedmica pretvara u jednako zadrtog trockista uobičajen je prizor. Fašistički pokreti u Evropi su u velikoj mjeri članstvo regrutirali iz redova komunista, a lako je moguće da se u narednih nekoliko godina desi obratan proces. Ono što kod nacionalista ostaje konstanta jest njegovo stanje uma: predmet njegovih osjećaja je promjenjiv, a može biti i imaginaran.

Ali za intelektualca, prijenos ima jednu važnu funkciju koju sam nakratko spomenuo u vezi s Chestertonom. On mu omogućuje da bude još veći nacionalist – vulgarniji, blesaviji, zlonamjerniji, nečasniji – nego što bi ikad mogao biti u ime svoje domovine, ili kakve druge strukture o kojoj nešto doista zna. Kad vidi servilno ili nadmeno smeće koje o Staljinu, Crvenoj armiji i sl. pišu prilično inteligentni i razumni ljudi, čovjek shvati da je tu moralo doći do nekog iščašenja. U društvima poput našeg, neobično je za nekoga, koga se može opisati kao intelektualca, da osjeća duboku privrženost svojoj vlastitoj zemlji. Javno mnijenje – to jest, dio javnog mnijenja kojeg je on kao intelektualac svjestan – neće mu to dozvoliti. Većina ljudi koji ga okružuju su skeptični i razočarani, i on će možda zauzeti isti takav stav, iz sklonosti ka oponašanju ili iz čistog kukavičluka: u tom slučaju, on napušta oblik nacionalizma koji mu je najbliži, a da se nimalo ne približi istinskom internacionalističkom nazoru. On i dalje osjeća potrebu za Otadžbinom, i normalno je da će je potražiti negdje u inostranstvu. Kad je nađe, može se nesputano valjati upravo u onim emocijama od kojih se, kako sam vjeruje, emancipirao. Bog, Kralj, Carstvo, Britanska Zastava – svi zbačeni idoli mogu se ponovo pojaviti pod novim imenima, i pošto ih on ne prepoznaje kao ono što zaista jesu, može ih obožavati mirne savjesti. Preneseni nacionalizam, kao i upotreba žrtvenih jaraca, način je da se nađe spas bez promjene ponašanja.

Indiferentnost spram stvarnosti. Svi nacionalisti imaju sposobnost da ne opažaju sličnosti između sličnih skupova činjenica. Britanski torijevac će braniti pravo na samoopredjeljenje u Europi i protiviti mu se u Indiji, a da ne osjeća nekonzistentnost. Djela se smatraju dobrima ili lošima, ne na osnovu vlastite meritornosti, već na osnovu toga ko ih je počinio, i gotovo da nema tog zlodjela – mučenja, uzimanja talaca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, krivotvorenja, atentata, bombardiranja civila – koje ne mijenja svoju moralnu boju kada ga počini ”naša” strana. Liberalni list The News Chronicle je objavio, kao primjer šokantnog barbarstva, fotografije Rusa koje su objesili Nijemci, a zatim je godinu ili dvije kasnije uz toplo odobravanje objavio slične fotografije Nijemaca koje su objesili Rusi.[6] Isto je sa historijskim događajima. O historiji se u velikoj mjeri razmišlja u nacionalističkim okvirima, te stvari kao što su inkvizicija, mučenja kojima je pribjegavala Zvjezdana komora, poduhvati engleskih gusara (primjerice Sir Francis Drakea, koji je španjolske zarobljenike utapao), Vladavina terora, raznošenje stotina Indijaca topovima od strane heroja Pobune[7] ili rezanje lica Irkinja žiletima od strane Cromwellovih vojnika, postaju moralno neutralne ili im se čak pripisuje određena vrijednost kada se smatra da su počinjene u ime ”pravedne stvari”. Ako se čovjek osvrne na zadnjih četvrt stoljeća, vidjet će da gotovo nije bilo niti jedne jedine godine da priče o zvjerstvima nisu stizale iz nekog dijela svijeta: pa ipak, ni u jednom pojedinačnom slučaju – Španjolska, Rusija, Kina, Mađarska, Meksiko, Amritsar, Smirna – engleska inteligencija kao cjelina nije povjerovala u postojanje tih zvjerstava i osudila ih. Da li su ta djela bila za osudu, ili da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu sa političkim sklonostima.

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već i  posjeduje zavidnu sposobnost da za njih uopće i ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavaocima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora često su sasvim nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da i u Rusiji postoje koncentracioni logori. Veliki događaji za koje se vezuje smrt miliona ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933., izmakli su pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme ovog rata. Njihov antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su i istinite i neistinite, poznate i nepoznate. Neka poznata činjenica može biti tako nepodnošljiva, da je se obično gurne ustranu i ne dopusti joj se da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je se nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima.

Svakog nacionalista progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije, u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo – u kojem je, naprimjer, Španjolska armada bila uspješna ili ruska revolucija iz 1918. ugušena – i on će prenijeti djeliće tog svijeta u historijske knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne spominju, i na kraju poriču.[8] Godine 1927., Čang-Kai-Šek skuhao je žive na stotine komunista, pa ipak je kroz deset godina postao jedan od heroja ljevice. Pomjeranja u svjetskoj politici su ga dovela u antifašistički tabor, pa se stoga smatralo da se kuhanje komunista ”ne računa”, ili da se možda nije niti dogodilo. Primarni cilj propagande je, dakako, da se utječe na savremeno javno mnijenje, ali oni koji prepravljaju historiju po svoj prilici djelimično vjeruju da stvarno guraju činjenice u prošlost. Kad se razmotre sva u tančine razrađena krivotvorenja počinjena kako bi se se pokazalo da Trocki nije igrao zapaženu ulogu u ruskom građanskom ratu, teško je povjerovati da ljudi koji su za njih odgovorni samo lažu. Vjerovatnije je da oni vjeruju da je njihova verzija ono što se zaista dogodilo na pravdi Boga, i da je prilagođavanje dokumentarne građe toj verziji opravdano.

Indiferentnost prema objektivnoj istini je potaknuta izoliranjem jednih dijelova svijeta od drugih, zbog čega je sve teže otkriti šta se zapravo događa. Često se može javiti iskrena sumnja u vezi sa događajima od ogromne važnosti. Na primjer, nemoguće je izračunati, u milionima ili možda stotinama miliona, broj smrti prozročenih ratom. Katastrofe o kojima se stalno izvještava – bitke, masakri, glad, revolucije – prosječnoj osobi često ulivaju osjećaj nestvarnosti. Čovjek nema načina da provjeri navode, nije čak niti potpuno siguran da su se te katastrofe dogodile, a uvijek dobiva potpuno različite interpretacije iz različitih izvora. Šta je bilo pravedno a šta nepravedno kod Varšavskog ustanka u augustu 1944.? Je li istina za njemačke gasne komore u Poljskoj? Ko je kriv za glad u Bengalu? Istina se vjerovatno dade otkriti, ali činjenice će u gotovo svim novinama biti na tako nečastan način iznesene, da se običnom čitatelju može oprostiti što je ili progutao laži ili nije formirao nikakvo vlastito mišljenje. Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja. Pošto se nikad ništa u potpunosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati. Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvetom, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu. Ono što on želi jest da osjeti da struktura kojoj on pripada pobjeđuje neku drugu, a to mu je lakše postići tako što će prekrižiti kakvog protivnika, nego tako što će razmotriti činjenice da vidi idu li mu u prilog. Sve nacionalističke rasprave su na razini debatnog kluba. One uvijek završavaju neodlučeno, pošto svaki učesnik bez izuzetka vjeruje da je pobijedio. Neki nacionalisti nisu daleko od šizofrenije, žive sretno u snovima o moći i pobjedama koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

Ispitao sam najbolje što mogu mentalne navike koje su zajedničke svim oblicima nacionalizma. Sad je na redu klasificiranje tih oblika, ali jasno je da se to ne može uraditi na sveobuhvatan način. Nacionalizam je ogromna tema. Svijet muče nebrojene zablude i mržnje koje se presijecaju na kompleksne načine, a neke od najzlokobnijih među njima se još nisu čak ni utisnule u evropsku svijest. Ja se u ovom eseju bavim nacionalizmom koji se javlja kod engleske inteligencije. U tim krugovima, on je odvojen od patriotizma u puno većoj mjeri nego što je to slučaj kod običnog engleskog naroda, pa ga se može proučavati u čistom obliku. Dolje su nabrojane vrste nacionalizma koje sada cvjetaju među engleskim intelektualcima, s komentarima koji mi se čine neophodnima. Zbog preglednosti koristim tri naslova, Pozitivni, Preneseni i Negativni, mada se neke vrste uklapaju u više kategorija:

Pozitivni nacionalizam

(i) Neotorijevstvo. Primjeri su ljudi poput Lorda Eltona, A.P. Herberta, G.M. Younga, profesora Pickthornea, literatura Torijevskog reformskog odbora i magazini kao što su New English Review i Nineteenth Century and After. Stvarna sila koja motivira neotorijevstvo, daje mu nacionalistički karakter i odvaja ga od običnog konzervativizma jeste želja da se ne prizna da su britanska moć i utjecaj opali. Čak su i oni koji su dovoljno realni da uvide kako britanska pozicija u vojnom smislu više nije što je nekad bila skloni tvrditi da ”engleske ideje” (koje obično ostanu nedefinirane) trebaju vladati svijetom. Svi neotorijevci su antiruski nastrojeni, ali je ponekad težište na antiamerikanizmu. Znakovito je da ovaj misaoni pravac, čini se, stiče poklonike među mlađim intelektualcima, ponekad bivšim komunistima, koji su prošli kroz uobičajeni proces razočaravanja i razočarali se u njega. Anglofob koji iznenada postaje žestoko probritanski orijentiran je prilično uobičajena figura. Pisci koji ilustriraju ovu tendenciju su F.A. Voigt, Malcolm Muggerige, Evelyn Waugh, Hugh Kingsmill, a u psihološkom smislu sličan razvoj se može vidjeti kod T.S. Elliota, Windhama Lewisa i raznih njihovih sljedbenika.

(ii) Keltski nacionalizam. Velški, irski i škotski nacionalizam se u nekim tačkama razmimoilaze, ali su slični po svojoj antiengleskoj orijentaciji. Članovi sva tri pokreta su se protivili ratu, a nastavili sebe opisivati kao proruski orjentirane, i ta skupina luđaka s periferije je za sebe čak tvrdila da je istodobno proruska i pronacistička. Ali keltski nacionalizam nije isto što i anglofobija. Njegov glavni motiv je vjerovanje u prošlu i buduću veličinu keltskih naroda, i jarko je obojen rasizmom. Kelt bi imao biti duhovno superioran u odnosu na Saksonca – jednostavniji, kreativniji, manje vulgaran, manji snob itd. – ali uobičajena glad za moći je tu, ispod površine. Jedan njen simptom je zabluda da bi Irska, Škotska, pa čak i Vels mogli sačuvati svoju nezavisnost bez pomoći sa strane, i da ništa ne duguju britanskoj zaštiti. Među piscima, dobre primjere ovog misaonog pravca predstavljaju Hugh McDiarmid i Sean O’Casey. Niti jedan savremeni irski pisac, čak niti veličine poput Yeatsa ili Joycea, nije potpuno oslobođen tragova nacionalizma.

(iii) Cionizam. On ima sve uobičajene karakteristike jednog nacionalističkog pokreta, ali njegova američka varijanta se doima nasilnijom i zloćudnijom od britanske. Klasificiram ga kao direktni a ne preneseni nacionalizam zato što cvjeta gotovo isključivo među samim Židovima. U Engleskoj je inteligencija, iz nekoliko prilično nesuvislih razloga, na strani Židova u vezi s palestinskim pitanjem, ali im do njega nije jako stalo. Svi ljudi dobre volje u Engleskoj su također prožidovski orijentirani u smislu da osuđuju nacističko proganjanje Židova. Ali teško da se kod nežidova može sresti bilo kakva stvarna nacionalistička lojalnost, ili vjerovanje u urođenu superiornost Židova.

Preneseni nacionalizam

(i) Komunizam.

(ii) Politički katolicizam.

(iii) Rasni osjećaji. Staromodni prezrivi stav prema ”urođenicima” je u Engleskoj znatno oslabljen, a razne pseudo-znanstvene teorije koje potcrtavaju superiornost bijele rase su odbačene.[9] Među inteligencijom se rasni osjećaji javljaju samo u transponiranom obliku, tj. kao vjerovanje u urođenu superiornost obojenih rasa. To vjerovanje je sada sve više uobičajeno među engleskim intelektualcima, i vjerovatno je češće prouzročeno mazohizmom i seksualnim frustracijama nego kontaktom sa istočnjačkim i crnačkim nacionalističkim pokretima. Snobizam i sklonost ka oponašanju imaju jak utjecaj čak i među onima kojima nije jako stalo do rasnih pitanja. Gotovo svaki engleski intelektualac bi se zgrozio nad tvrdnjom da su bijele rase superiorne u odnosu na obojene, dok mu suprotna tvrdnja ne bi bila za osudu, čak i ako se on s njom ne slaže. Nacionalistička privrženost obojenim rasama je obično pomiješana sa vjerovanjem da su njihovi seksualni životi superiorni, te je nastala obimna podzemna mitologija o seksualnoj moći crnaca.

(iv) Klasni osjećaji. Među intelektualcima iz višeg i srednjeg staleža javljaju se samo u transponiranom obliku – tj. kao vjerovanje u superiornost proleterijata. I u ovom slučaju je pritisak javnog mnijenja na inteligenciju ogroman. Nacionalistička lojalnost proleterijatu, i najdublja teoretska mržnja prema buržoaziji mogu koegzistirati, a često i koegzistiraju, sa običnim snobizmom u svakodnevnom životu.

(v) Pacifizam. Većina pacifista ili pripada opskurnim vjerskim sektama, ili su jednostavno humanisti koji se protive oduzimanju života, i radije ne razmišljaju dalje od toga. Ali postoji manjina pacifista intelektualaca čiji je stvarni, doduše skriveni, motiv, izgleda, mržnja prema zapadnoj demokraciji i divljenje koje osjećaju prema totalitarizmu. Pacifistička propaganda se obično svodi na to da je jedna strana u sukobu jednako loša kao i ona druga, ali ako čovjek pažljivije promotri napise mlađih intelektualaca pacifista, vidjet će da oni nipošto ne sadrže nepristranu osudu, već su gotovo u potpunosti usmjereni protiv Britanije i Sjedinjenih Država. Osim toga, oni po pravilu ne osuđuju nasilje samo po sebi,  već samo nasilje  koje se koristi u odbrani zapadnih zemalja. Ruse, za razliku od Britanaca, ne osuđuju što se brane ratobornim sredstvima, i doista, sva pacifistička propaganda ovog tipa izbjegava spominjanje Rusije i Kine. Ne tvrdi se tu, ponavljam, da bi se Indijci trebali odreći nasilja u svojoj borbi protiv Britanaca. Pacifistička literatura obiluje dvosmislenim tvrdnjama koje, čini se, znače (ako uopće išta i znače) da su državnici tipa Hitlera poželjniji od onih Churchillovog tipa, i da je nasilje možda oprostivo ako je dovoljno nasilno. Nakon pada Francuske, francuski pacifisti su se, suočeni s jednim stvarnim izborom koji njihovi engleski kolege nisu morali napraviti, uglavnom priklonili nacistima, a u Engleskoj se čini da je bilo malog preklapanja članstva Unije zakletih na mir i Crnokošuljaša. Pisci pacifisti su pisali hvalospjeve Carlyleu, jednom od intelektualnih otaca fašizma. Sve u svemu, teško je ne misliti da je pacifizam, u obliku u kojem se javlja kod jednog dijela inteligencije, potajno inspiriran divljenjem spram moći i efikasnoj okrutnosti. Pacifisti su napravili grešku kad su tu emociju prikačili za Hitlera, ali ona se lako može ponovo prenijeti.

Negativni nacionalizam

(i) Anglofobija. Među inteligencijom je podrugljiv i blago neprijateljski stav prema Britaniji manje-više obavezan, ali je u mnogim slučajevima neizvještačena emocija. Za vrijeme rata, ona se manifestirala kroz defetizam inteligencije, koji je odolijevao dugo nakon što je postalo jasno da sile Osovine ne mogu pobijediti. Mnogi nisu skrivali zadovoljstvo kada je pao Singapur, ili kada su Britanci bili istjerani iz Grčke, i osobito nerado se vjerovalo dobrim vijestima kao što su El Alamein ili broj njemačkih aviona oborenih u Bitci za Britaniju. Dakako, engleski intelektualci ljevičari nisu zapravo željeli da Nijemci ili Japanci dobiju rat, ali mnogi od njih nisu mogli da se ne uzbude gledajući svoju vlastitu zemlju poniženu, i željeli su znati da je konačna pobjeda ostvarena zahvaljujući Rusiji, ili možda Americi, a ne Britaniji. Mnogi intelektualci se na spoljnopolitičkom planu vode načelom da svaka frakcija koju podržava Britanija mora biti u krivu. Kao rezultat toga, mišljenje ”prosvijetljenih”  predstavlja u velikoj mjeri odraz konzervativne politike u ogledalu. Anglofobija je uvijek podložna obrtanju, i zbog toga je pacifist iz jednog rata, koji je postao belicist u sljedećem uobičajena pojava.

(ii) Antisemitizam. Trenutno postoji malo dokaza o njemu, pošto su nacistički progoni učinili da svako ko imalo razmišlja bude na strani Židova, a protiv njihovih ugnjetavača. Svako ko je dovoljno obrazovan da je čuo za riječ ”antisemitizam” tvrdi da je, naravna stvar, oslobođen istog, te se antižidovske opaske brižljivo eliminiraju iz svih vrsta literature. U stvari se čini da je antisemitizam široko rasprostranjen, čak i među intelektualcima, a sveopća urota šutnje vjerovatno doprinosi njegovom rasplamsavanju. Osobe ljevičarskih razmišljanja nisu imune na njega, a na njihov stav ponekad utječe činjenica da su trockisti i anarhisti uglavnom Židovi. Ali antisemitizam prirodnije leži ljudima konzervativnih naginjanja, koji Židove sumnjiče za slabljenje nacionalnog morala i razvodnjavanje nacionalne kulture. Neotorijevci i politički katolici su uvijek podložni antisemitizmu, makar na mahove.

(iii) Trockizam. Ova riječ se koristi u tako širokom smislu da obuhvata anarhiste, demokratske socijaliste, pa čak i liberale. Ja ovdje njome označavam doktrinarnog marksista čiji je glavni motiv neprijateljstvo spram Staljinovog režima. Trockizam je bolje proučavati u opskurnim pamfletima i listovima poput Socijalističkog apela nego u radovima samog Trockog, koji nipošto nije bio čovjek od samo jedne ideje. Iako je trockizam u nekim mjestima, Sjedinjenim Državama na primjer, u stanju privući velik broj pristaša i razviti se u organiziran pokret sa svojim vlastitim malim führerom, njegova inspiracija je u biti negativna. Trockist je protiv Staljina, baš kao što je komunist za njega, i poput većine komunista on ne želi mijenjati vanjski svijet koliko želi osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njegovu korist. U oba slučaja, prisutna je ista opsesivna fiksacija na jednu jedinu temu, ista nesposobnost da se formira istinski racionalan stav baziran na vjerovatnoći. Činjenica da su trockisti svugdje progonjena manjina, i da je optužba koja se obično iznosi protiv njih, tj. da kolaboriraju s fašistima očigledno lažna, stvara dojam da je trockizam intelektualno i moralno superioran u odnosu na komunizam; ali upitno je da postoji neka velika razlika. Najtipičniji trockisti su u svakom slučaju bivši komunisti, a do trockizma svi dolaze isključivo preko nekog od ljevičarskih pokreta. Niti jedan komunist nije siguran od iznenadnog skretanja u trockizam, osim ako ga za njegovu partiju ne veže dugogodišnja navika. Čini se da se obrnuti proces ne dešava tako često, iako za to nema jasnog razloga.

U klasifikaciji koju sam gore pokušao napraviti, činit će se da sam često pretjerivao, prepojednostavljivao, iznosio neosnovane pretpostavke i izostavio činjenicu da postoje obični, časni motivi. To je bilo neizbježno, zato što u ovom eseju pokušavam izolirati tendencije koje postoje u mislima svih nas i pervertiraju naša razmišljanja, a da se ne javljaju u čistom stanju ili operiraju kontinuirano. Važno je na ovom mjestu popraviti previše pojednostavljenu sliku koju sam morao naslikati. Za početak, niko nema pravo pretpostaviti da je svako, ili čak svaki intelektualac inficiran nacionalizmom. Kao drugo, nacionalizam može biti povremen i ograničen. Inteligentan čovjek se može djelomice odati vjerovanju koje ga privlači, a za koje on zna da je apsurdno, a može ga dugo držati van svog uma i vraćati mu se samo u trenucima bijesa ili sentimentalnosti, ili kad je siguran da se ne radi ni o kakvom važnom pitanju. Kao treće, nacionalistički kredo se može usvojiti iz dobrih namjera, sa nenacionalističkim motivima. Kao četvrto, u istoj osobi može koegzistirati više vrsta nacionalizma, čak i vrste koje se međusobno poništavaju.

Sve vrijeme govorim ”nacionalist ovo” ili ”nacionalist ono”, koristeći u svrhu ilustracije ekstreman tip nacionalista koji jedva da je pri zdravoj pameti, i koji u svojoj glavi nema neutralnih područja niti zanimanja za bilo šta izuzev borbe za vlast. U biti, takvi ljudi su prilično uobičajeni, ali nisu vrijedni baruta i zrna. U stvarnom životu se mora boriti protiv Lorda Eltona, D.N& Pritta, Lady Houston, Ezre Pounda, Lorda Vansittarta, Oca Coughlina i ostatka te sumorne bratije, ali njihovu intelektualnu deficitarnost ne vrijedi ni isticati. Monomanija je nezanimljiva, a činjenica da niti jedan nacionalist zadrtije fele nije kadar napisati knjigu koja će, nakon što prođu godine, biti vrijedna čitanja, ima određeni deodorirajući efekat. Ali i kad čovjek prizna da nacionalizam nije svugdje trijumfirao, i da još uvijek postoje ljudi koji svoju prosudbu nisu ostavili svojim željama na milost i nemilost, ostaje činjenica da je mentalna navika nacionalizma rasprostranjena, i to toliko da se razni veliki i teški problemi – Indija, Poljska, Palestina, Španjolski građanski rat, moskovska suđenja, američki crnci, rusko-njemački pakt ili šta već – ne mogu razmatrati na razumnoj ravni, ili to barem nikad nije slučaj. Eltoni, pitti i coughlini, od kojih je svaki zapravo jedna velika usta koja iznova i iznova izvikuju jednu te istu laž, očigledno su ekstremni slučajevi, ali mi se zavaravamo ako ne shvatamo da im možemo sličiti u trenucima nepažnje. Dovoljno je udariti određenu žicu, dovoljno je nagaziti ovaj ili onaj žulj – a to može biti žulj čije se postojanje dotad nije niti slutilo – pa da se i najpravednija osoba fine naravi pretvori u okrutnog partijaša kojem je na umu samo da ”zada udarac” protivniku, i kojem je svejedno koliko laži pri tome izgovori i koliko logičkih grešaka počini.  Kada je Lloyd George, koji je bio protivnik Burskog rata, u Donjem domu obznanio da britanski službeni izvještaji tvrde da je, kad se cifre saberu, ubijeno više Bura nego što cijela burska nacija broji, ostalo je zapisano da je Arthur Balfour skočio na noge i uzviknuo: ”Gade!” Vrlo malo ljudi je imuno na zastranjivanja tog tipa. Crnac kojeg odbije bijela žena, Englez koji čuje Amerikanca kako ignorantski kritizira Englesku, katolički apologet kad ga se podsjeti na Španjolsku armadu, svi će reagirati na isti način. Jedan ubod u nacionalistički nerv i intelektualna čestitost može iščeznuti, prošlost se može mijenjati i najjasnije činjenice se mogu poricati.

Ako čovjek bilo gdje u svojoj glavi gaji nacionalističku lojalnost ili mržnju, određene činjenice su mu neprihvatljive, iako na neki način zna da su istinite. Evo samo nekoliko primjera. Dole sam naveo pet tipova nacionalista, i uz svaki tip priložio jednu činjenicu koju taj tip nacionalista nikako ne može prihvatiti, čak ni u svojim najskrivenijim mislima.

BRITANSKI TORIJEVAC. Britanija će iz rata izići smanjene moći i prestiža.

KOMUNIST. Rusija bi pretrpjela poraz od Njemačke da joj nisu pomogle Britanija i Amerika.

IRSKI NACIONALIST. Irska je u stanju očuvati nezavisnost samo             zahvaljujući britanskoj zaštiti.

TROCKIST. Ruske mase prihvataju Staljinov režim.

PACIFIST. Oni koji se ”odriču” nasilja mogu to raditi isključivo zato što drugi  čine nasilje u njihovo ime.

Sve te činjenice su itekako očigledne ako je slučaj htio da se ne upetljaju emocije: ali tip osobe naveden u svakom od ovih slučajeva ih ne može trpiti, pa ih mora poricati, i na tom poricanju konstruirati lažne teorije. Vraćam se zapanjujućem neuspjehu vojnog predviđanja u ratu. Mislim da je istina da je inteligencija bila u krivu u većoj mjeri nego obični ljudi, i da je bila u krivu upravo zato što je bila pod većim utjecajem partijaških emocija. Prosječan intelektualac s ljevice je, naprimjer, vjerovao da je rat izgubljen još 1940., da će Nijemci sigurno pregaziti Egipat 1942., da Japanci nikad neće biti istjerani iz zemalja koje su osvojili, i da angloamerička kampanja bombardiranja nije imala nikakvog efekta na Njemačku. On je mogao vjerovati u te stvari zato što mu je njegova mržnja prema britanskom vladajućem staležu branila da prizna da britanski planovi mogu uspjeti. Nema kraja glupostima koje čovjek može progutati ako je pod utjecajem takvih osjećaja. Naprimjer, čuo sam tvrdnju, iznesenu sa sigurnošću, da su američke trupe dovedene u Evropu ne da bi se borile protiv Nijemaca, već da bi ugušile englesku revoluciju. Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi vjerovao u takve stvari: niti jedan običan čovjek ne bi mogao biti takva budala. Kad je Hitler napao Rusiju, zvaničnici Ministarstva informiranja su ”kao popratnu informaciju” objavili upozorenje da bi Rusija mogla pasti za šest sedmica. Komunisti su, sa druge strane, svaku fazu rata smatrali ruskom pobjedom, čak i kad su Rusi bili odbačeni gotovo do Kaspijskog mora i kad ih je bilo zarobljeno nekoliko miliona. Nema potrebe za nabrajanjem primjera. Poenta je da, čim se umiješaju strah, mržnja, ljubomora i obožavanje moći, osjećaj za stvarnost se rasklima. Kako sam već istakao, također se rasklima i osjećaj za pravedno. Nema tog zločina, apsolutno nema tog zločina koji se ne može oprostiti kada ga počini ”naša” strana. Čak i kad ne poriče da se zločin dogodio, čak i kad zna da je to upravo onakav zločin kakav je u nekom drugom slučaju osudio, čak i kad prizna da je u intelektualnom smislu neopravdan – čovjek i dalje nije u stanju osjećati da je taj zločin pogrešan. Radi se o lojalnosti, stoga samilost prestaje funkcionirati.

Razlog porasta i širenja nacionalizma je preveliko pitanje da bi ga se ovdje postavilo. Dovoljno je reći da je on, u oblicima u kojima se javlja kod engleskih intelektualaca, iskrivljeni odraz zastrašujućih bitaka koje se zaista odvijaju u vanjskom svijetu, i da je njegove najgore besmislice omogućio slom patriotizma i religijskih uvjerenja. Ako čovjek slijedi ovu misao, u opasnosti je da ga ona odvede u neku vrstu konzervativizma ili u politički kvijetizam. Može se uvjerljivo tvrditi – a to je vjerovatno čak i tačno – da je, na primjer, patriotizam cjepivo protiv nacionalizma, da monarhija štiti od diktature, a organizirana religija od praznovjerja. Ili, opet kažem, može se tvrditi da nikakav nepristran stav nije moguć, da sva kreda i ciljevi podrazumijevaju iste laži, besmislice i barbarstva, a to se često navodi kao razlog nemiješanja u politiku. Ja ne prihvatam taj argument, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što se u modernom svijetu niko ko se može opisati kao intelektualac ne može ne miješati u politiku, u smislu da ga ona ne zanima. Mislim da se čovjek mora baviti politikom – koristim tu riječ u širokom smislu – i da mora imati preference: to jest, mora prepoznati da su neki ciljevi objektivno bolji od nekih drugih, čak i ako se za njih bori jednako lošim sredstvima. Što se tiče nacionalističkih ljubavi i mržnji o kojima sam govorio, one su dio građe većine nas, sviđalo se to nama ili ne. Ne znam je li moguće riješiti ih se, ali vjerujem da je moguće boriti se protiv njih, i da je to u biti jedno moralno nastojanje. To je prije svega pitanje otkrivanja šta smo zapravo, kakva su zaista naša osjećanja, a zatim i ostavljanja prostora za neizbježnu pristranost. Ako mrzite Rusiju i bojite je se, ako ste ljubomorni na moć i bogatstvo Amerike, ako prezirete Židove, ako imate kompleks inferiornosti u odnosu na britanski vladajući stalež, ne možete se tih osjećaja riješiti pukim razmišljanjem. Ali možete barem priznati da ih gajite, i spriječiti ih da kontaminiraju vaše mentalne procese. Emocionalni porivi od kojih se ne može pobjeći, i koji su možda čak i potrebni za političko djelovanje, trebali bi moći koegzistirati s prihvatanjem stvarnosti. Ali za to je, ponavljam, potrebno moralno nastojanje, a savremena engleska književnost, ukoliko je uopće svjesna važnih pitanja našeg doba, pokazuje kako je malo nas koji smo na to nastojanje spremni.


[1] O nacijama, pa čak i o neodređenijim entitetima kao što su Katolička crkva ili proleterijat, često se razmišlja kao o individuama i govori u ženskom rodu (u engleskom jeziku sve apstraktne imenice, te imenice koje označavaju predmete su srednjeg roda, i o njima se govori u ženskom rodu kad se želi istaći privrženost – op.prev.). Očigledno apsurdne opaske, kao na primjer: ”Njemačka je po svojoj naravi podmukla”, mogu se naći u bilo kojim novinama koje čovjek otvori i gotovo svako izgovara nesmotrene generalizacije o nacionalnom karakteru (”Španjolac je rođeni aristokrat” ili ”Svaki Englez je licemjer”). Na mahove se ispostavi da su te generalizacije neutemeljene, ali navika da se one iznose ostaje, i često su im skloni ljudi koji za sebe tvrde da imaju internacionalističke stavove, npr. Tolstoj ili Bernard Shaw.

[2] Nekoliko pisaca sklonih konzervativizmu, kao što je Peter Drucker, predvidjeli su sporazum između Rusije i Njemačke, ali su očekivali stvarni savez ili ujedinjenje koje bi bilo trajno. Niti jedan marksistički ili kakav drugi ljevičarski pisac, bilo koje vrste, nije bio niti blizu da predvidi pakt.

[3] Vojni komentatori u popularnoj štampi se uglavnom mogu klasificirati kao proruski ili antiruski, prokonzervativni ili antikonzervativni. Pogreške kao što su vjerovanje da je odbrambena linija Maginot neprobojna, ili predviđanja da će Rusija pokoriti Njemačku za tri mjeseca, nisu im uzdrmale reputaciju, zato što su uvijek govorili ono što je njihova publika željela čuti. Dva najomiljenija vojna kritičara u krugovima inteligencije su kapetan Liddell Hart i general-major Fuller; prvi tvrdi da je odbrana jača od napada, a drugi da je napad jači od odbrane. Ova kontradikcija ni jednom od njih dvojice nije zasmetala da ga ista ta javnost prihvati za autoritet. Tajni razlog njihove popularnosti u ljevičarskim krugovima je taj što su obojica bili u sukobu sa Ministarstvom rata.

[4] Popularni britanski mjuzikl iz Prvog svjetskog rata baziran na Ali-babi i četrdeset hajduka (op.prev.).

[5] Neki Amerikanci su negodovali zbog redoslijeda riječi u složenici ”angloamerički”. Predložili su da se ona zamijeni sa ”američkobritanski”.

[6] The News Chronicle je pozvao svoje čitateljstvo da pogleda informativni film u kojem se moglo vidjeti cijelo pogubljenje, sa detaljima u krupnom planu. The Star je objavio, s odobravanjem, reklo bi se, slike gotovo golih kolaboracionistica na koje je nasrtala pariška rulja. Te su fotografije imale naglašenu sličnost sa fotografijama Židova na koje je nasrtala berlinska rulja.

[7] Pobuna protiv britanske kolonijalne vlasti u Indiji 1857. (op. prev.).

[8] Primjer toga je rusko-njemački pakt, koji se briše iz kolektivnog sjećanja što je moguće brže. Jedan ruski korespondent me obaviještava da se spominjanje pakta već izbacuje iz ruskih godišnjaka koji prikazuju skorašnje političke događaje.

[9] Dobar primjer je praznovjerje o sunčanici. Donedavno se vjerovalo da su bijele rase puno podložnije sunčanici od obojenih rasa, te da se bijelac ne može sigurno kretati na tropskom suncu bez kape sa štitnikom. Nije bilo nikakvih dokaza za ovu teoriju, ali ona je služila da se naglase razlike između ”urođenika” i Evropljana. Ona je za vrijeme rata tiho odbačena, i cijele su armije manevrirale u tropima bez kapa sa štitnicima. Dok je praznovjerje o sunčanici još živjelo, činilo se da su engleski liječnici u Indiji u njega vjerovali jednako čvrsto kao i laici.

George Orwell, maj 1945.

Preveo: Mirza Purić

 

Esej možete preuzeti za vaš elektronski čitač; u .epub formatu ovdje, a u .mobi formatu ovdje.