Piše: Matea Šimić
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je svoju tradicionalnu listu najvećih prijetnji globalnom zdravlju 2019. Po prvi put u povijesti, u top deset našli su se i protivnici cijepljenja. Malo koga bi trebalo iznenaditi da je, još jednom, upravo ljudska glupost najveći neprijatelj čovječanstva. Nastavi čitati “Gube li znanost i razum bitku u 21.stoljeću?” →
Kako prenosi britanska platforma za reformu medija Media Reform Coalition, francuska vlada najavila je u oktobru kako se neće više oslanjati na američke digitalne tražilice (Google, Bing, Yahoo) za pretragu interneta već će umjesto toga koristiti tražilicu Qwant koju su zajedničkim snagama razvile Njemačka i Francuska. Najvažnija razlika američkih tražilica – u privatnom vlasništvu – i ove europske – u javnom vlasništvu – leži u tome što Qwant neće prikupljati privatne podatke korisnika i neće zloupotrebljavati privatne podatke korisnika za unapređenje komercijalnih ciljeva.
Britanski digitalni aktivisti u ovoj najavi vide potencijale za početak internet revolucije: “Po prvi put događa se pokušaj na razini vlade da se uzme natrag makar dio kontrole koje američke kompanije sada imaju nad našim životima”, napisala je profesorica Angela Phillips sa fakulteta Goldsmiths, pri Sveučilištu u Londonu. Riječima Floriana Bacheliera, predsjednika radne skupine za cyber sigurnost i digitalnu suverenitet: “Ovdje se radi o sigurnosti i digitalnom suverenitetu”. Ovo je tek jedan korak koji odaje promjenu pozicija prema oblicima regulacije interneta.
Profesorica Phillips također ističe historijat medijskih tehnologija, pa posebno navodi primjer telegrama. U 19. stoljeću francuska vlada razvila je telegramski sustav znatno učinkovitiji od onog britanskog, što je potom dovelo do nacionalizacije britanskog telegramskog sustava kako bi ga u rukama države učinili učinkovitijim te kako bi osigurali jednak pristup svih građana i organizacija ovoj službi. Razvoj radio sustava u Britaniji imao je sličnu putanju. Prvo je uspostavljen sredstvima namijenjenima za komunikaciju brodova s obalom u Prvom svjetskom ratu, da bi potom bio uspostavljena javna radijska služba kako bi se izbjegli monopoli i kako se ti monopoli ne bi koristili kao propagandna platforma bilo koje pojedine osobe, organizacije ili čak i vlade.
Privatno, pa javno
Proces preko oceana odvija se upravo obratno: pravo privatnog vlasništva uvijek je u SAD-u imalo prioritet nad javnim vlasništvom čak i onda kada je osnovna tehnička infrastruktura izgrađena javnim sredstvima kao u slučaju World Wide Weba. Rezultat toga su, piše Phillips, tzv. FANGS (kandže) – akronim najvećih digitalnih kompanija: Facebook, Amazon, Netfix and Google – odnosno šačica oligopolističkih kompanija koje imaju globalnu dominaciju i čije se poslovanje pušta po principu laissez faire. Phillips brine da se isto poslovno načelo počinje primati u Europi te da tržišne preference nadvladavaju javno vlasništvo i javni interes, ali zajedno s njima događa se i deregulacija medijskih tehnologija kao i gubljenje kontrole nad monopolističkim kompanijama.
Francuzi naglašavaju da Qwant neće prikupljati osobne podatke korisnika te da će se na taj način suštinski razlikovati i od Kine, koja ima javne tražilice, ali je država ta koja prikuplja podatke. Media Reform Coalition i Angela Phillips britanskim su Laburistima predložili osnivanje posebne javne organizacije koja će osmisliti i izraditi tražilicu koja bi zadovoljavala sve javne standarde ili da jednostavno nacionaliziraju neku postojeću, pa osnuju nezavisno tijelo koje će se ovime baviti.
No, najvažnija njihova poruka je da tražilice ne moraju biti sagrađene oko modela prodaje privatnih podataka korisnika oglašivačima, što smatraju praskom koja je ostavila negativne posljedice na društvo u gotovo svakom pogledu. Mamac klikovima lansirao je pogon lažnih vijesti, erodirao novinarsku struku sadržajno i financijski – lišivši medije važnog izvora prihoda. Povratak na stari režim u kojem oglašivači moraju birati platformu u koju će uložiti s ciljem prodaje svog proizvoda smatraju načinom povrata dijela kontrole i nezavisnosti i korisnicima, i medijima i javnosti općenito.
(Bilten)
Piše: Matea Šimić
Vrijeme je da si priznamo – zaštita žena u Hrvatskoj na nivou je smijurije. Krajem studenog prošle godine frustracija me navela na kratak društveno-mrežni osvrt (manje ili više jalov kakvi već oni budu s obzirom da se najčešće svode na tzv. preaching to the converted). Tri tada najsvježije vijesti bile su savršeni presjek ne samo 2018., već i nepogrešivi podsjetnici na sve što je trulo u hrvatskom društvu, kao i da se na tu sramotnu hrpu neprestano dodaje te se ne čini apsolutno ništa da bi se takva situacija promijenila.
Prva je bila širenje prava na priziv savjesti kada je ljekarnica odbila djevojci izdati kontracepcijske pilule, a da nije dobila ni opomenu. Druga je bila skandal u kojem je stotine žena podijelilo javno svoja iskustva ginekoloških zahvata bez anestezije i ponižavajućeg tretmana u bolnicama općenito; samo da bi ministar zdravstva manje-više ustvrdio da lažu, predsjednica tek malo, usput lamentirala o tome kako se treba manje koncentrirati na skandale, premijer uopće nije komentirao, a interna istraga očekivano zaključila da nije bilo nikakvih propusta. Treća koja je prelila čašu tog jutra bila je pak priča o muškarcu koji je dvije godine maltretirao i tukao izvanbračnu suprugu, brutalno je premlatio i prijetio da će ih oboje raznijeti plinskom bocom u ljeto 2017. – da mu na kraju svega ne bi bio ni određen pritvor.
Što možemo zaključiti iz ovih primjera? Koliko god su sva navedena iskustva strašna i neprihvatljiva – posljedice su još gore. Jer ih nema. Jer vam vaša vlada i vaše društvo poručuju: “jebiga”. Ne očekujte ni zaštitu ni pravdu, ma što vam se dogodilo.
A čemu se imamo veseliti u novoj 2019.? Recimo za početak da bi vlada trebala ove veljače ‘prilagoditi vremenu’ Zakon o pobačaju (koji, uzgred budi rečeno, datira iz 1979.) nakon što joj je to prije dvije godine naložio Ustavni sud uz naputak da nije moguće zabraniti ga (u potpunosti). No, svi znamo da gdje ima volje, ima i načina. Pa ako uzmemo u obzir da je Ministarstvo sastavilo povjerenstvo od deset stručnjaka konzervativnih stavova (od kojih četvoro uopće ne izvode prekide trudnoće), jasno nam je valjda kako će i ova hrvatska priča završiti.
No, zanemarimo načas sporedne sitnice koje bi neke žene voljele, poput jednake plaće za jednaki rad, nedobivanja otkaza u slučaju trudnoće, anestezije ili tjelesne autonomije. Za početak bi se zadovoljile i s time da ih se fizički ili seksualno ne napada. Idimo redom. U suštini, da bi išta željele ili potraživale, osnovni je preduvjet da ste – žive.
Kada se dotaknemo rodno uvjetovanog nasilja, pokušaji skretanja pozornosti u stilu ‘svako nasilje je pogrešno’ i ‘a što je s nasiljem nad muškarcima/djecom/životinjama’ je nepromišljeno, djetinje i zlobno. Naravno da je svako nasilje pogrešno, o tome je suvišno raspravljati. No, ni jedna vrsta nasilja nije toliko raširena i normalizirana kao ono nad ženama. U čemu je, dakle, stvar?
UN naziva nasilje nad ženama kršenjem ljudskih prava pandemijskih razmjera. Prema njihovim statistikama, svaka treća žena doživjela je fizičko ili seksualno nasilje – i to najčešće od strane svog partnera. 2012. godine svaku drugu ubijenu ženu ubio je njen partner ili član obitelji; istu sudbinu je doživio tek jedan od dvadesetorice ubijenih muškaraca.
U Hrvatskoj, ali i u Europi, uobičajen je stav da su u pitanju izolirani incidenti. Barbarsko ponašanje prema ženama se događa negdje drugdje, nikako ne ovdje, u srcu civilizacije. Nažalost, to naprosto nije istina i iznimno je važno inzistirati na tome koliko je nasilje nad ženama još uvijek ukorijenjeno u zapadnim društvima i koliko se ono ignorira, normalizira i ne sankcionira adekvatno. Da, zakoni postoje, no oni su mahom tragično zastarjeli – ako i kada se uopće provode.
Naravno da tu Hrvatska nije usamljeni primjer. Ako pratite međunarodne vijesti, u posljednjih dvanaest mjeseci mogli ste čitati o razjarujućim slučajevima kao što je onaj u kojem je muškarac u SAD-u oteo ženu s benzinske crpke, gušio je dok nije izgubila svijest te masturbirao po njoj da bi potom dobio ozbiljno upozorenje da se to više nikada ne smije ponoviti (i niti dan zatvora); slučaju silovanja u Irskoj u kojem je odvjetnica na sudu priložila čipkasto donje rublje žrtve kao dokaz pristanka, a počinitelj oslobođen; slučaju silovanja u Sloveniji u kojem počinitelj također oslobođen jer se silovanje računa samo ako je upotrijebljena sila, a žrtva je bila bez svijesti na početku i tijekom većeg dijela, ili pak onome iz Španjolske u kojoj su petorica silovala djevojku i sve snimila da bi bili osuđeni samo za seksualno napastovanje jer žrtva nije pokazivala otpor – a zatim pušteni na slobodu dok čekaju izdržavanje kazne.
U međuvremenu se u Hrvatskoj ka seksualnom nasilju ne usuđujemo ni pogled skrenuti jer nismo sposobni ni priznati ozbiljnost i raširenost onog fizičkog, posebice u obitelji, odnosno, od strane partnera – a kamoli uhvatiti se u koštac s njime. U takvoj državi, imamo li se uopće pravo zgražati kada ministrica obitelji komentirajući temu izjavi da je „to tako u braku“?
I dok je trenutno u medijima najistaknutiji slučaj Daruvarca koji je (vjerojatno pukom slučajnošću ili zbog velike zainteresiranosti javnosti) napokon nepravomoćno osuđen na 5 godina zatvora, nemojmo zaboraviti da je najprije u spektakularnom primjeru nesposobnosti pušten da čeka suđenje sa slobode, a da DORH njegov životinjski napad nije vidio kao pokušaj ubojstva.
Nemojte da vam promaknu gotovo svakodnevne vijesti u samo posljednjih mjesec dana – kao što je ona o nasilniku iz Splita koji je psihički i fizički maltretirao obitelj, prebio tadašnju suprugu, prijetio djeci i njoj nožem, a u studenom je osuđen na 500 sati rada za opće dobro. O muškarcu u Zagrebu koji je prebio i zatočio bivšu djevojku. O pokušaju ubojstva kod Đakova u kojem je muškarac suprugu napao električnom pilom, porezao je po glavi i rukama te joj odrezao dva prsta. O pokušaj ubojstva u Biogradu u kojem je muškarac autom udario i pregazio suprugu, a zatim je izbo nožem. O muškarcu koji je prebio djevojku ispred noćnog kluba u Rijeci. Lista se nastavlja.
Sve su ove žene imale sreće i žive su, barem zasad. Jer to je očito dovoljno dobro kod nas. Šuti, živa si, još si dobro prošla. Ne treba biti nezahvalan, mnoge prođu lošije.
Kako N1 prenosi: „U posljednjih pet godina u Hrvatskoj je ubijena 91 žena, što čini čak 47 posto svih ubojstava. U 70 posto tih ubojstava počinitelji su ženama bliske osobe, a u više od polovice slučajeva (54%) njihovi – intimni partneri.“ A broj mrtvih će nastaviti biti postojan ili čak i rasti jer je poruka koju nasilnici uvijek iznova primaju je da je njihovo ponašanje prihvatljivo, a da će posljedice (čak i ako ih bude) biti blage.
I dok su naši zakoni ili sramotni ili se provode kriminalno šlampavo, napori poput Istambulske konvencije doživljavaju poprilični otpor iz potpuno promašenih i ridikulnih razloga, iako je u svojoj suštini zamišljena kao mehanizam koji bi, između ostalog, primorao države da educiraju građanstvo te da ažuriraju i dosljedno provode zakone. U takvom, ne-idealnom, no prihvatljivom svijetu, prevencija i primjerena kazna učinile bi da se gotovo polovica društva napokon počne osjećati sigurno. U stvarnosti, (hrvatske) žene se moraju osvijestiti i pomiriti sa činjenicom da ih nitko ne štiti i da ne mogu očekivati pomoć ni od koga, a da o pravdi mogu samo sanjariti. Prepuštene ste same sebi. O dostojanstvu, poštovanju i pravu na samo-odlučivanje ni ne sanjajte.
Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.
Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se “izrazi”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd.
Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smestio – ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila (Jules).
To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova “tajna”, da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.
Ovaj i ovakav portret, primenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, “potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta”.
Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.
Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše “iz naroda i za narod”, koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsetimo, Kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.
Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.
Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.
Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, “nikoga do Boga”, a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, “ponos porodice”, porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi, blesavi rođak.
Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. “To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji u mirnodopsko vreme ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune” – slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija…
Danilo Kiš, Po-etika, knjiga druga, 1974.
Prenosio sa stranice Prometej.ba
Piše: Mile Lasić
Kada je otpravnik poslova Drago Trbojević konačno preuzeo i u formalnom smislu poziciju „prvog čovjeka“ u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu, uslijedilo je moje useljenje u rezidenciju jugoslavenskog ambasadora na prelijepim obroncima Bad Godesberga. To nije bilo baš po propisu, ali Drago se nije htio premještati iz diplomatske kuće, u kojoj je već tri godine živio, jer je slutio da je „pijesak iscurio“. A ja sam bio „samac“, bilo mi se lako premjestiti. Obojica smo barem podsvjesno i na ovaj način željeli malo prkositi „pukovnikovim ljudima“, kojima je pojašnjeno da ja ostajem u rezidenciji dok ne dođe novi ambasador, što su teška srca prihvatili.
Ukusno namješteni prostori rezidencije jugoslavenskog ambasadora su svjedočili o nekadašnjoj solidnosti umiruće zemlje, čiji su ambasadori imali prilike u njoj razgovarati s uglednicima iz njemačkoga političkog i kluturnog života i diplomatskog kora. Sa zidova su me sada nekako mrko „gledali“ Buhovci i Murtići, Predići i Milosavljevići, kao da su njihovi radovi protestirali što su ih ostavili da zajedno vise kada je sve drugo „izvisilo“. U okruženju sve ove ljepote osjećao sam se najusamljenijim i najnesretnijim čovjekom na svijetu. Samo kada bi se okupili prijatelji, kada bi navratili južnoslavenski novinari, rezidencija bi podsjetila na vremena dok je moja zemlja još bila u životu. Milenko bi, pazeći da ne povrijedi novog stanara, kojemu je, također, „rok isticao“, sa sjetom prokomentirao: „A da ti znaš kako je to bilo osamdestih godina …“. Tada je Milenko Babić bio prvi put Tanjugov dopisnik iz SR Njemačke, a Jugoslavija je bila zemlja za dičiti se, unatoč njezinim ograničenjima glede političke pluralnosti i drugih demokracijskuh insuficijencija.
Novi ambasador SFRJ nikada više neće doći, a i ja sam nekoliko mjeseci po useljenju otplovio u izbjegličke vode. Mada idioti i danas po portalima tvrde kako sam proveo rat kao ambasador „SeReJe“ baš u ovoj rezidenciji, bio sam među prvim yu-diplomatima, u svakom slučaju prvi iz BiH koji je dragovoljno napustio jugoslavensku vanjsku službu, već u travnju 1992. godine. U nekadašnju rezidenciju jugoslavenskog ambasadora se nedugo po mojem iseljenju uselio zapravo stari stanar, Boris Frlec, ali sada kao ambasador međunarodno priznate Republike Slovenije.
***
Od niza aktivnosti u kulturnoj oblasti morao sam silom ratnih prilika odustajati i prije nego su započele, jer su se veze kidale i suradnja između dvije zemlje gasila. Postojala je opasnost da kulturna razmjena potpuno zamre, dok se ne završe ratničke igre u bivšoj Jugoslaviji. Pa ipak, ponešto se činilo, jedno bi se pokrenulo a drugo bi se spašavalo, ako se spasiti dalo. U razgovoru s predstavnicima Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD) obećana mi je, pa je potom i službenim dopisom potvrđena spremnost njemačke strane da se predviđene kvote kulturno-znanstvene razmjene održe. Preciznije kazano, obećano je da će se – pored direktne raspodjele Hrvatskoj i Sloveniji, a što je bilo novo i siguran znak skorašnjeg priznanja tih dviju republika – nastaviti s podrškom akademskom svijetu u „ostatku Jugoslavije“. A to je već bio uspjeh s obzirom na situaciju u kojoj se Jugoslavija nalazila.
U mojim zapamćenjima je ostalo, povezano i s natruhama ponosa, da sam jednim od svojih posljednjih poteza u jugoslavenskoj vanjskoj službi priveo kraju korespondenciju s njemačkim MIP-om, odnosno Odjelom za kulturu u MIP-u, koji je prihvatio našu ideju za dostojanstveno obilježavanje stogodišnjice rođenja Ive Andrića u SR Njemačkoj. Obrazovane Nijemce nije trebalo dugo uvjeravati kako se radi i o neospornoj literarnoj veličini i o jedinom nobelovcu među književnicima južnih Slavena, a u neku ruku i kolegi diplomati po sudbini, jer je bio posljednji starojugoslavenski veleposlanik u Hitlerovoj Njemačkoj. O njegovom boravku u Berlinu (1939-1941) svjedoči danas jedna skromna spomen ploča na zgradi u vlasništvu Njemačkog društva za vanjsku politiku u Raucher Strasse, u ulici simboličnog naziva koja asocira kako je mnogo toga nestalo u dimu i pepelu. Unutra je, u bivšoj ambasadi Kraljevine Jugoslavije, sačuvan i Andrićev veleposlanički pisaći stol.
O tom velikom umjetniku pripovjedanja i pronicanja u ljudsku dušu, bosansku i univerzalnu, u ostacima pokojne zemlje su godinama vršena sustavna zatiranja ili jako produhovljena istraživanja stručnjaka „za desnilo“, krvnu i jezičnu čistotu. Hrvatski experti za gene i kromosome su ustvrdili već tijekom rata da je Ivo Andrić jednostavno „kopile“, rođeno tamo negdje na putu od Travnika do Sarajeva, te da bi mu se zbog izdaje jezika i hrvatstva trebalo posmrtno suditi. Danas ga svojataju, pak, po istom neukusnom osnovu po kojem su ga se do jučer odricali. U muslimansko/bošnjačkoj čaršiji pored duboko utemeljenih saznanja „uglednog akademika“, koji je u isto vrijeme bio i opozicionar i „Alijin ambasador“, kako je Andrić njegovim pisanjem nanio više zla Bosni nego sve vojske koje su kroz nju prolazile, rezultati se vide u rušenju spomenika i bisti velikog pisca, pa se o pogrešnim interpretacijama ili ignoranciji velikog pisca u školskim programima ne treba brinuti. Kako će srpski „čistači duha“ izaći na kraj s „nečistoćama“ kod nesretnog Andrića nije još znano, ali nakon svega što se u Bosni i Hercegovini spalilo „u ime srpstva“, kako ga zamišljaju oni koji vode glavnu riječ i još uvijek u izdavačkim kućama i u srpskoj kulturi, sve sami đogasti i nogasti ratnohuškači, kratkoumnici, bolesnici, duboko povezani s bosanskim „krvnikom – pjesnikom“ i drugim zločincima, površna srpska recepcija Andrića je zagarantirana. Ovim se redukcionizmima, dakako, suprostavljaju tek neke suptilne duše, i to po cijeni velikih i jeftinih diskvalifikacija, primjerice književnik Ivan Lovrenović.
U sjeverno-vestfalskom gradiću Muelheim an der Ruhr, u čuvenom „Ciulievom teatru“ gostovalo je za vrijeme mojeg mandata attachea za kulturu Jugoslavensko dramsko pozorište, u prvom redu zahvaljujući svojem ugledu i dugogodišnjim vezama Jovana Ćirilova s Robertom Ciuliem, probijajući svojevrsne „kulturne sankcije“ za Srbiju, uvedene prešutno u zemljama Zapadne Europe. “Zvijezda večeri“ bio je tada mladi beogradski glumac Žarko Laušević, koji je nedugo potom doživio i životnu tragediju, komad s pucanjem i žaljenjem. A par godina poslije ponovo u novinama, instrumentaliziran od onih koji od „noža“ prave profit i politiku, koji trebaju njegov talent da udahne dušu „Iliji“ ili „Aliji“, potpuno svejedno. Ambasada u Bonnu je učinila sve što je trebala učiniti u ovakvim prilikama, te pozvala na predstavu sve koje je smatrala umjesnim pozvati u tom momentu. Među srpskom isfrustriranom kolonijom bilo je svijeta koji je tu večer plakao od ganuća, od ljepote, od kontrasta u odnosu na podmaklu stigmatizaciju Srba u ovdašnjim medijima. Ovo gostovanje je pomoglo reformskom dijelu kolektiva Ambasade u Bonnu u „zatvaranju ustiju“ onim nesretnim „pukovnikovim aždahama“, makar za kratko, tek da se predahne, jer o navodnoj protusrpskoj uroti u Ambasadi nikad i nije moglo biti govora. Čak su i mene narednih dana neke smrgođene face pokušale uljudno pozdraviti, po prvi put od kada sam došao u Bonn. A neki normalni ljudi su nazivali i zahvaljivali za nešto što je stvorio „beogradski duh“, ponižen i zloupotrebljen u projektu samoubojstva nacije i zemlje. De facto, došlo je za trenutak do splašnjavanja naboja u šovensko-propagandnim aktivnostima srbijanskih medija prema Njemačkoj, jer su morali prenijeti svojoj javnosti da su i njemačka publika i kritika primili s oduševljenjem beogradske umjetnike…
***
Nisam imao ni jedan razlog biti zadovoljan mojim učincima u Bonnu. Sve se odvijalo nekom drugom logikom od one koju sam priželjkivao i za što sam se u Ministarstvu u Beogradu pripremao. Rat je poništavao svaku smislenu djelatnost. Medijske slike o mojoj zemlji pa i kulturna suradnja su bile determinirane ratnim događanjima. I tu se ništa nije dalo promijeniti. Mogao se samo glumiti privid, te ponašati u skladu s osjećanjem za mjeru stvari i veoma ograničenim mogućnostima djelovanja. Ništa nije bilo kao prije i nikada više neće ni biti kao nekada. U ovdašnjim lokalnim, regionalnim i nadregionalnim novinama, u časopisima i knjigama, na mnogobrojnim televizijskim i radio stanicima gomilale su se za pripadnike istinske jugoslavenske opcije porazne informacije – zemlje više nema, ubijena je i zadavljena. Za sva vremena. Vlastitim rukama. Iz obijesti. Ambasada SFRJ je reagirala kao vatrogasna služba, ne uspijevajući u konačnici ništa napraviti. Nova balkanska povijest se „pisala“ topovima i ruševinama, krvlju nevinih žrtava, ubijenima, silovanima i raseljenima…
Odlučujući preokret u odnosu ozbiljnih njemačkih medija, kao i u njemačkoj politici, prema SFR Jugoslaviji dogodio se paralelno s izbijanjem rata u Sloveniji, odnosno njegovim nastavkom i grozotama u Hrvatskoj. I oni do tada uzdržaniji i objektivniji su morali prihvatiti logiku bilježenja svega što se događalo u prvomu susjedstvu, dva sata avionskog leta daleko, pa su novinski i politički komentari postajali sve oštriji i precizniji, sve zahtjevniji što se tiče pružanja pomoći napadnutim republikama, uključujući i u oružju, sve do preciznih zahtjeva za međunarodnim priznanjem Slovenije i Hrvatske. Uslijedile su analize kojima se dokazivalo da je Jugoslavija oduvijek bila „vještačka“ ili „prisilna“ tvorevina, čiji je raspad bio neminovan uslijed ogromnih razlika u civilizacijskoj razini njezinih naroda. Pritisak na političku elitu u Bonnu je rastao svakim danom i bivao sve usmjereniji. Malo tko se još uopće sjećao da je SR Njemačka bila glavni promotor jugoslavenskih interesa u Europskoj zajednici. Na kraju će i njemačka vlada, i to kao posljednja, a ne kao prva od europskih zemalja staviti na dnevni red svojeg parlamenta (u kolovozu l99l.) pitanje smisla daljnje suradnje sa zemljom koja se rastače sama od sebe. Miloševićevska propaganda u zemlji je, dakako, već mjesecima prije toga trubila o zavjeri Njemačke i Vatikana protivu SFRJ. U tim klišejima se veliki dio srpskoga političkog mišljenja kreće još uvijek, nažalost. Ali, kada se u „njemačkom političkom geniju“, dakle u kulturološkim i političkum vrhovima zemlje shvatilo da je dotadašnji pristup jugoslavenskoj krizi neodrživ, potražila su se i našla, pa potom uporno zagovarala nova rješenja. Tako se njemačka službena politika prema Jugoslaviji u samo par mjeseci transformirala od zagovarača opstojnosti Jugoslavije u postojećem obliku do politike priznavanja novih realnosti, uključivši međunarodno priznanje svih novih država na prostoru bivše Jugoslavije, ukoliko to žele i za to ispunjavaju određene uvjete.
Pojedine novine i njihova udarna pera, u prvom redu Reissmueller u listu „Frankfurter allgemeine Zeitung“ i Carl Gustav Stroehm u listu „Die Welt“ su aktualno krvoproliće na Balkanu koristili da pokažu kolegama u drugim novinama i medijima, te „neodlučnim njemačkim političarima“ kako je nepomirljivost s bilo kojim oblikom postojanja Jugoslavije, što njih dvojica godinama zastupaju, konačno dokazana. Jugoslavija se, po njihovom pristupu, morala kad tad „razložiti“ na njezine sastavne dijelove. Pri tomu je u njihovim tekstovima – osim popriličito točnog registriranja zločina – vrvilo od svjesne netočnosti: brkanja srpskog režima s cijelim narodom, ili izjednačavanja srpske i jugoslavenske vlade, dok su u njoj još bili i Marković i Lončar, i tomu slično. Hrvatima i Republici Hrvatskoj se, usput kazano, „posrećilo“ pa će ih par godina kasnije Tuđmanov miljenik Stroehm svakodnevno podučavati hrvatstvu, anatemirati sve opozicijsko, liberalno i ljudsko kod Hrvata, uživajući u poziciji „većeg katolika od Pape“, ulogu koja mu je u znak zahvalnosti za propagandni rat koji je vodio, ne obazirući se na istinu, dodijeljena od Tuđmanovog režima.
Na očigledne greške i propuste reagirali smo žurno i smireno, pri čemu su demantiji Ambasade uvijek predstavljali zgodan povod da se „aktivnom dijelu“ diplomatskog osoblja uputi kritika s ove ili one strane. Promiloševićevsko-vojna struja u Ambasadi, i u zemlji, je u mojoj principijelnoj reakciji na slike užasa, odmah na početku rata u Hrvatskoj, našla manu u formulaciji „ma koja strana počinila zločin“, smatrajući da ubijanje svega što se našlo na putu „slavne“ JNA ne može biti zločin. I to je bio povod za moj neobjavljeni demantij u „Politici“. U „FAZ-u“ i „Die Weltu“ bi se u pravilu ljubazno zahvalili „na vašem viđenju stvari“, potencirajući razumijevanje što „vi drugačije gledate na ovu situaciju“, ali nije bilo pretjerane spremnosti da objave demantije. Tek poneki…
***
U Ambasadi se znalo da Stroehmovo i Reissmuellerovo svakodnevno poantiranje „o sukobu Bizanta i Zapada“ daje srbijanskoj ratnoj propagandi dovoljno osnove za poistovjećivanje ovoga pristupa sa svim što se pojavljuje na njemačkoj javnoj i političkoj sceni, da je to idealan materijal za stigmatiziranje SR Njemačke kao moćnoga staroga neprijatelja, koji je uvijek bio i bit će protivu Srba i Srbije. Što moćniji neprijatelj, što vještije poistovjećivanje demokratske Njemačke s „Hitlerovom Njemačkom“, prema zamisli ne tako naivnih Miloševićevih propagandista, imalo je dvostruku ulogu – pokušati dijeliti Europljane među sobom i, istodobno, prikriti vlastite barbarske zločine. Na ovaj se način i držao srpski narod u opčinjenosti „Vođom“ i zlim režimom unatoč sve težem životu u Srbiji.
Naučio sam vremenom razlikovati nijanse u njemačkom medijskom prostoru, pri čemu je bivalo jasno da su liberalno i ljudsko, glavne odlike javne riječi u ovoj zemlji. Potomci očeva i djedova, dakle onih koji su nekritički slijedili svoga „Vođu“ prije šezdeset godina, uvaljujući i sebe i druge u planetarnu katastrofu, u međuvremenu su naučili ponešto iz vlastite povijesti. Ili su naučeni u početku. Putem prisilne denacifikacije i demilitarizacije, pa potom permanentne demokratizacije javnoga života, stvoren je i skoro općeprihvaćen kodeks kojega samo ne slijede bolesni (neo)nacisti, koji su u apsolutnoj manjini. Pa se i ne treba bojati da će nešto biti prešućeno u čestitim i serioznim medijima, bila to „smeđa prošlost“ ili neonacističa ovovremena divljanja protivu židovskih svetinja, protivu nesretnih azilanata, protivu…
Beskompromisno se, dakle, mora obračunati s vlastitom prošlošću i kod nas kako bi se imala budućnost. Ali, kod nas je bivalo sve obrnuto. Tek se počinjalo marširati iza „vođa“, a kada i hoće li uopće slijediti denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija nitko ne zna. O vlastitom fašizmu i/ili staljinizmu, ili pak o njihovom originalnom hibridu na Balkanu, govorili su i govore samo usamljenici! Nešto od ovih mojih nedoumica pokušavao sam uporno i na vrijeme pojasniti mojim eventualnim „čitateljima“ u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, svjestan da nekima ne trebam ništa pojašnjavati, jer to znaju i bez mene, a drugima je bilo uzaludno poklanjati biserje. Ja sam, naime, već duže vrijeme zapažao da ispisana kronologija umiranja moje zemlje u njemačkim medijima, koju sam u mojim izvješćima za SSIP prepričao na stotine i tisuće stranica, postaje sve više moj vlastiti pogled na smrt Titove Jugoslavije. Bilo mi je, dakako, odmah jasno da se u većini njemačkih medija ne radi ni o antijugoslavenskoj ni o antisrpskoj „zavjeri, nego da su bili na visokoj etičnoj i profesionalnoj razini. A takvih je bilo sve manje u Jugoslaviji, posebice u Srbiji, ostala je ona prkosna „Borba“ (iz koje će nastati „Danas“, za koji ću pisati duže od decenije), „Vreme“, „Republika“, u Hrvatskoj „Feral tribune“, „Erasmus“, u BiH …
Po mojem razumijevanju, temeljni problem je u početku bio u suludoj logici srpsko-crnogorskoga političkog vrha, i vrha JNA, da se Jugoslavija može braniti i obraniti lažima i silom, to jest da se politički i ekonomski problemi mogu rješavati topovima i raketama. Ili kako reče srpska i jugoslavenska „prapočetna nesreća“, zvana Slobodan Milošević, u razgovoru s predsjednicima srbijanskih općina – ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo! Potom su se i svi drugi prozlili…
Njemački novinarski i politički „etički kodeks“ iskusit će uskoro i Tuđmanov režim u Hrvatskoj, čim je postalo jasno da je sudjelovao u davljenju Bosne i Hercegovine. Uslijedile su bespoštedne osude hrvatske kratkovide unutarnje i vanjske politike, posebice dvojbenog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Tuđmanovom režimu ostali su na usluzi samo već spominjani novinari i novine. Do normalnog tretmana Hrvatske i Hrvata u njemačkim medijima doći će ponovno tek poslije Tuđmanove smrti, s formiranjem Račanove vlade 2000. godine, koja će artikulirati u temeljnim naznakama novu, alternativnu, proeuropsku hrvatsku politiku. Bosnu i Hercegovinu se dugo poistvojećivalo u njemačkim medijima s „ulogom žrtve“. Zato se gledalo „kroz prste“ i na Aliju Izetbegovića, koji se u vladanju umio maestralno koristiti slabostima, tako bi nekako kazao Ivan Lovrenović. BiH se, ipak, ponajviše poistovjećivala u Njemačkoj s izbjeglicama. Njih se tijekom rata i poraća pomagalo kao najrođenije. I to je danas skoro zaboravljeno u BiH …
***
U diplomatskom životu je svaki posjet iz svoje zemlje odgovarajućim partnerima u zemlji službovanja događaj od posebnog značaja, koji podiže temperaturu u diplomatsko-konzularnom predstavništvu, jer stavlja na probu čitav mehanizam, posebice diplomatski sastav dkp-a. Specifukum te posljednje „diplomatske godine“ u preostalom životu umiruće SFRJ ogledao se u bezbrojnim posjetama „republikanaca“, dakle predstavnika jugoslavenskih republika koje su se razdruživale na tipičan balkanski način, s pucanjem i umiranjem. Jedino su „federalci“ bili sve rjeđe u posjetu Bonnu, s njima se više nije htjelo ili imalo o čemu razgovarati…
Budući da sam bio „savjetnik za štampu i kulturu“ u Amabasadi u Bonnu samo sam zahvaljujući slomljenoj nozi i boravku u bolnici u Troisdorfu mogao propustiti u kolovozu 1991. legendarni posjet Vlatka Jovanovića, srbijanskog ministra vanjskih poslova, inače bi se naslušao njegovih laži koje je izgovarao kao da u njih vjeruje. A nagledao bi se i obožavanja „vjernika“ u Ambasadi, onih koji i ne pomišljaju da „njihovi“ ne mogu imati pravo, ili da upravo „njihovi“ čine i najveće zločine. Bio sam sretan što sam propustio Jovanovićev posjet, ali i žalio što nisam nazočio anegdotalnom nastupu prvog tajnika Dušana Bogdanovića prema „svojima“. Za „njih“ se ne zna, jesu li više bili šokirani Duletovom „antiratnom pričom“ ili originalnim doprinosom diplomatskomu protokolu – uvođenjem ljetnoga ležernog šorca i lagane kratke majice kao odjeće za prijem. Dušanu Bogdanoviću je bilo dosadilo nadmudrivati se s „Pukovnikom“ i njegovim ljudima u Ambasadi kao i s bivšim prijateljima u Beogradu, u republičkim i federalnim organima, pa je odlučio da im „direktno u brk“ kaže što misli o njihovoj politici, njihovom „jugoslavenstvu“, njihovom ratu i „obrani srpstva“. Oni su razumjeli pa će ga samo par mjeseci poslije, kada i definitivno preuzmu sve ključne poluge u federalnim institucijama, opozvati i poslati u višegodišnji egzil. Dušan ih je, zapravo, isprovocirao, ne želeći kao častan čovjek biti s njima…
Ali, spomenutog ministra Vlatka Jovanovića, pjesnika među diplomatima zemlje „koja nije bila u ratu“, nadasve nježnu i suptilnu prirodu nisam mogao izbjeći u njegovom drugom posjetu Bonnu, neposredno pred moje napuštanje jugoslavenske ambasade. Sjećao sam ga se kao mirnog i staloženog načelnika uprave u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, ljubitelja šaha, cijenjenog među kolegama u doba mira, pa sam bio šokiran kako on i slične suptilne duše pravdaju barbarstvo, dok gore sveučilišne biblioteke i tisućugodišnji arhivi, pa i čitavi gradovi – spomenici, dok umiru ljudi sličnog jezika i kulture, dok se krikovi žena i djece propinju u nebo. Može li se pristajanje na sve to objasniti željom da se bude na vlasti, da se ima moć, da se „služi svome narodu“, pa makar i na putu u pakao…?
U mojim zapamćenjima na drugi posjet ovoga Slobinog „ministra“, kojemu je smisao ovakvog „patriotskog“ angažmana pojasnio njegov politički drug i brat „pjesnik i psihijatar“, kao i njihovom zajedničkomu gazdi, „mitu koji hoda“, ostala je urezana zaprepašćenost novinara iz cijelog svijeta bezočnim i ciničnim pristupom krvavom ratu. U Jovanovićevoj verziji, svi su bili krivi za ubojstvo velike zemlje, izuzev režima čiji je on predstavnik. A prijem u Ambasadi je – i pored truda da se na njemu pojavi što više ljudi iz javnog života i diplomatskog kora – mogao pružiti zadovoljštinu samo „vjernicima“ u Ambasadi i izmanipuliranoj srpskoj koloniji u Bonnu. Prijem u čast nečasnog čovjeka govorio je više nego gomila riječi o izopćenosti Srbije iz ozbiljnih političkih procesa u Europi i Svijetu.
Slovensku političku delegaciju mogao sam – zajedno s drugim kolegama – doživjeti samo takorekući u prolazu, neposredno pred Ambasadorov odlazak. Gledajući izbliza u bradatoga, nadmenog „novodemokratu“ Dimitrija Rupela, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, bio sam po stoti put uvjeren da Slovenci moraju biti zahvalni Milanu Kučanu i njegovim socijaldemokratama, prvim reformiranim komunistima na Balkanu što su „jeftino“ prošli u velikosrpskoj agresiji na njihovu zemlju. Iz govora slovenskih „novodemokrata“ tipa Rupela i Janše naslućivao se nacionalizam i provincijalizam na „alpski način“. Među članovima slovenske delegacije bio je i moj beogradski prijatelj, Portparol, ali sada u poziciji glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova Republike Slovenije.
Delegacije iz Hrvatske su u pravilu zaobilazile Ambasadu SFRJ tijekom posjeta Bonnu, ali su hrvatski kadrovi ostajali u jugoslavenskim predstavništvima i par mjeseci poslije čina međunarodnog priznanja Hrvatske. U Bonnu je do kraja siječnja l992. godine, primjerice, ostao kolega Ivan Zbašnik, zadužen za ekonomske poslove, a u više generalnih konzulata i konzulata u SR Njemačkoj bili su i još neki „hrvatski kadrovi“. Skoro svi su bili pozvani prihvatili služiti „zemlju u ratu“, pa čak i hrvatski Srbi-diplomati, ali su oni većinom optirali za Jugoslaviju. Hrvatski diplomati su u pravilu prelazili iz jugoslavenskih dkp u hrvatska, ali su neki uskoro i odlazili iz hrvatske diplomacije, ne mogavši podnijeti „desnilo“ koje je zahvatilo Pantovčak. Tako je i Ivan Zbašnik samo kratko proboravio u hrvatskoj diplomatskoj mreži.
Novu hrvatsku „pozicijsku“ i „opozicijsku“ političku elitu mogli smo Drago Trbojević i ja posmatrati u ožujku l992. godine „uživo“ tijekom njihova nastupa u središnici CDU-ove zaklade (Konrad Adenauer Stiftung) u Sankt Augustinu pored Bonna. Bilo je to prvo gostovanje hrvatske političke elite poslije čina međunarodnog priznanja Hrvatske. Ostavljajući po strani pomiješana osjećanja nas obojice, jednog podrijetlom iz Hrvatske, a drugoga hrvatskog podrijetla, dominantno u mojem sjećanju je zabilježeno da su svi hrvatski političari, s izuzetkom predstavnika SDP Hrvatske, vrlo unisono vodili propagandni rat, pa su ljubazni domaćini morali upozoriti da se takav način razgovora ostavi za „domaće uporabe“, a da bi ovdje bilo važno čuti kako se misle preboljeti ratne rane i ožiljci, razmišlja li se o aboliciji, o europskim standardima za zaštitu manjina i ljudskim pravima. Samo iz izlaganja mojega nekadašnjeg profesora socijalne psihologije dr. Ivana Šibera nazirala se nada da bi Hrvatska mogla skoro „doći sebi“, da bi se mogla „tranzitirati“ u normalnu europsku zemlju, te izbjeći „balkansko prokletstvo“ izolacije…
Makedonija je bila jedina jugoslavenska republika, koja igrom slučaja nije imala u Ambasadi SFRJ „svoga“ predstavnika, ali se u njoj činilo sve da se i makedonski interesi zastupaju na najbolji mogući način. Ja sam, primjerice, makedonskoj delegaciji tijekom njezina prvoga posjeta Bonnu u znak pažnje predao dokumentaciju o mojim polemikama s kolegicom iz grčke ambasade u Bonnu. U njima sam pokazao apsurdnost surovoga grčkoga negiranja makedonskog imena, jezika i kulture, povijesti i osobenosti ovoga slavenskog naroda. U tim polemikama, objavljenim i u bonnskom listu „General Anzeiger“, „raspjevao“ sam se posebice o Strugi, minuciozno ukazujući na spomeničku i kulturnu baštinu, ali je to ostavilo priličito ravnodušnim članove makedonske delegacije. Iznenađen, pitao sam se: nisu li ovi ljudi „odrvenjeli“ na negiranje onoga što jesu, u prvom redu od južnih susjeda u zemlji „spomenika i ljepote“, koji jedva daju znake da su nekada tim prostorima hodili Aristotel, Platon ili Sokrat, ali i od susjeda na sjeveru, koji tvrde da graniče „s prijateljskom Grčkom“, mada između Srbije i Grčke leži Makedonija. Inače, na konferenciji za novinstvo i u političkim razgovorima je makedonski predsjednik Kiro Gligorov ostavio utisak kompetentnosti i razboritosti, pomiješan s neskrivenim strahom od mogućih rasparčavanja Makedonije.
S najviše pažnje je pripreman prvi posjet predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bonnu, u studenome l99l. godine. Prosto se znalo koji je uteg predstavljala BiH u „ostatku Jugoslavije“ nakon proglašenja hrvatske i slovenske nezavisnosti i njihovoga očekivanog skorog međunarodnog priznanja. S BiH unutra bi moglo i biti neke Jugoslavije, ona i jeste „Jugoslavija u malom“, razmišljali su tada mnogi. Ali rat se iz Hrvatske neumitno selio na tlo ove zemlje, čiji su rubni dijelovi već bili „pometeni“ surovim armijskim akcijama. Danima smo Drago, Dule i ja pisali i telefonirali, nadajući se da će „bosanska delegacija“ prihvatiti usluge Ambasade, što bi i formalnom i u suštinskom pogledu davalo smisla i našem daljnjem radu u Amabasadi SFRJ u SR Njemačkoj. Uostalom, potvrđivalo bi među našim diplomatskim partnerima više puta ponavljanu priču da nismo produžena ruka „srpskog režima“, niti bilo kojeg drugoga, što doista i nismo bili, nego da predstavljamo „saveznu vladu i sve jugoslavenske republike“. I „Bosanci“ su se, poslije početnih oklijevanja, odlučili priznati Ambasadu SFRJ kao svoju, prihvaćajući implicite njezinu poziciju i usluge, kao u ranija normalna vremena. Pri tomu je presudilo, možebitno, što su se Drago Trbojević i Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Republike BiH, dobro poznavali iz zajedničkih „libijskih dana“. Osobno sam od novih ljudi na „bosanskoj političkoj sceni“ jedva mogao nekoga poznavati, u šali bi govorio kako se „poznajem“ s Harisom, jer smo u ime naših nekadašnjih šefova pisali čestitke jedan drugomu za državne praznike i vjerske blagdane.
Bh. delegacija je donijela sa sobom „informativne materijale“ koje smo tražili, pored ostalog produhovljenu monografiju o kulturnoj i političkoj povijesti Bosne i Hercegovine, iznjedrenu iz uma i duše književnika Ivana Lovrenovića. Nju ćemo potom darivati prijateljima u njemačkoj vladi, u institutima i u novinskim redakcijama. Ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić je boravio u Ambasadi, razgovarao s kompletnim diplomatskim sastavom, šarmirajući bezazlene a ostavljajući bez komentara zle i opake. U jednom momentu dospio sam u paniku, jer mi je dojavljeno da je Alija Izetbegović otkazao sutrašnji susret sa stranim novinarima, i to na nagovor njegovih partijskih prijatelja, s kojima je upravo držao sastanak u Bad Godesbergu, dok je Silajdžić bio s nama u Amabasadi.
Izetbegovićev susret s novinarima je bila za mene najvažnija točka programa, nju sam već danima pripremao s predusretljivim njemačkim prijateljima iz Pressehausa. Ipak, do „skandala“ nije došlo, jer se – uz Silajdžićevu pomoć – Izetbegović dao privoljeti, prihvaćajući argumentaciju o velikom političkom značaju i protokolarnoj obvezi. Kasnije se ispostavilo da je Izetbegovićevu konferenciju za novinstvo pokušao otkazati dopisnik kairskog „Al Ahrama“ iz Bonna, potomak raseljene trebinjske muslimanske obitelji Šuljak, koja je u Drugome svjetskom ratu svoju sudbinu vezala za „Endehaziju“, bliski Izetbegovićev prijatelj, jer nije mogao podnijeti da „njegovom predsjedniku“ tu u Bonnu program organiziraju „četnici“. Za njega je već poodavno, i prije ovog rata, sve jugoslavensko bilo ujedno i četničko. Nesretni Šuljak je – prema „General Anzeigeru“, malom ali važnom listu, bliskom njemačkom MIP-u – trebao postati i prije očekivanoga međunarodnog priznanja BiH, Izetbegovićev osobni politički predstavnik u SR Njemačkoj. O tome postoji specijalni Izetbegovićev ukaz, pisalo je u GA-diplomatskoj notici, a što do toga službeno nije došlo krivi su, vjerojatno, ubrzani događaji koji su vodili međunarodnom priznanju BiH. U svakom slučaju se gospodin Šuljak i prije oficijelnog otvaranja u ožujku 1993. godine distancirao od Ambasade BiH u Bonnu.
Izetbegovićeva konferencija za novinstvo u Bonnu iz studenog l99l. godine, protekla je u znaku njegovih precizno formuliranih stavova kako „Bosna ne može slijediti hrvatski put konfrontacije s Armijom“, te da će BiH „s JNA već naći neko rješenje“, kako je doslovice kazao, što je primljeno s interesom među njemačkim i stranim novinarima, a s ogorčenjem među hrvatskim novinarima. „A Ravno…“, uzbuđeno je upadao Izetbegoviću u riječ Antun Kolar, dopisnik Radio Zagreba iz Bonna, kojega je bio glas da je veliki hrvatski nacionalista, a par godina poslije postat će ogorčeni protivnik Tuđmanova režima. Njegove upadice, te pitanja i reakcije drugih hrvatskih novinara izazivale su konsternaciju inozemnih kolega koji ionako nisu nikada čuli za malo pitomo selo na rubu Popova polja, u kojem su živjeli Hrvati i koje je, kao dio teritorija Republike BiH, bilo sravnjeno sa zemljom već prije par mjeseci. No, o tome se u Sarajevu nije htjelo znati ! Kako tada, tako i danas, uostalom. U guslarsko-vojnoj ekspediciji prema Jadranu, na ljetovanje s tenkovima, kako bi se izgradio „još stariji i ljepši Dubrovnik“, nestalo je malo pitomo selo koje se kasnije često spominjalo na hrvatskoj strani kao očigledan dokaz „muslimanske ravnodušnosti“ u prvim danima rata. O ravnodušnosti na sve strane bi se moglo govoriti, jer je malo tko bio spreman misliti u tim vremenima o zajedničkoj upućenosti jednih na druge, ali hadezeovski Hrvati su posljednji na svijetu koji imaju pravo o tome govoriti nakon njihovih učestalih sastanaka od Trebinja i Gruda do Graza u Austriji s tadašnjim agresorom.
S ove Izetbegovićeve konferencije u Svijet će otići formulacija „ovo nije naš rat“, koju je već ranije koristio i u Zemlji i u inozemstvu. Mada su mi neke kolege tvrdile da se „s Izetbegovićem moglo o svemu razgovarati, i o teologiji i o filozofiji“, nisam u to uvjeren ni danas. Igrom slučaja imao sam u rukama „Islamsku deklaraciju“ i prije nego što će ona biti tumačena kao „teologija oslobođenja“, što ona jednostavno nije, nego je nešto drugo. Za Izetbegovića je neki izumrli svijet tvrdio da bi „bio dobar predsjednik mjesne zajednice“, ali sudbina mu je podarila da bude vođa osporavanog i ugroženog naroda u vrijeme neviđenog potcjenjivanja Muslimana/Bošnjaka i BiH u cijelosti.
No, ovdje sam u ulozi svjedoka dužan kazati kako je – u predvečerje rata u njegovoj i „mojoj“ zemlji – Izetbegović ostavio možda i ponajbolji utisak, uz Kiru Gligorova, od svih „republikanaca“ koji su stizali u Bonn. Nama se u Amabsadi SFRJ u Bonnu činilo da je njihova „zajednička platforma“ o konfederaciji suverenih država – bivših jugoslavenskih republika bila posljednja šansa da se izbjegne rat. No, u ovaj je sud ugrađena pogrešna teza da se s nacionalistima u BiH mogao osigurati bilo kakav mir, a pogotovu praviti „zajedničke platforme“, protivu volje onih koji su htjeli rat po svaku cijenu. Jer, rat se nije htio izbjeći, kako od onih koji su raspolagali apsolutnom vojnom premoći, tako i od onih koji su osjetili da je ovo jedinstvena prilika ući u povijest kao „očevi nacija“. Jer, gospodu „očuhe nacija“ nije zanimala cijena, za njihove ciljeve je svaka cijena bila preniska. „Njih“ ovaj rat i neće ništa koštati. Samo će im nabubriti novčanici i konta, iz kojih teče krv sirotinje, krv njihovih glasača, krv naivnih i nevinih…
***
Meni se i poslije svega čini da nije nedostajalo mnogo kako SFRJ, ta svojevrsna balkanska „Europska unija u malom“ ostane u životu. Trebalo je samo strpljenja i dobre volje, ali je nije bilo u tim okolnostima. Umjesto reformi oživljeni su nacionalni mitovi na sve strane, a ne samo u Srbiji i Crnoj Gori, gdje se zlo prvo zamotalo u fašističko-staljinističku i pravoslavnu oblandu. Bilo kako bilo, „Europska unija u malom“ je otišla u ropotarnicu povijesti, žrtvovana je fantastična ideja o suživotu na Balkanu, posebice u BiH, mladići su gurnuti u rat, otvorilo se prokletstvo ponovo. Žrtvovana je i mladost i budućnost u cijeloj regiji jugoistoka Europe. I to upravo mladost koja je u osmadesetim godinama prošlog stoljeća mirisala na gradske bulevare, na škole jezika i muzičke škole, čije su vrijednosti bile nešto drugo od duhovnih uškopljenika koji vire iz šovinističkih akademija, televizija i novina.
Kao da je mojoj bivšoj zemlji presudio latentan bijes i obijest, zlo koje je uvijek tu, koje vreba svoj čas, autohtono domaće zlo, balkanska prokletost, balkanski spojeni sudovi, balkanska osuđenost na Balkan ne samo kao zemljopisni pojam, nego i kao način života? Novopriznate zemlje u regiji zapadnog Balkana nikako da stasaju. Izuzev Slovenije i Hrvatske, posljednjih godina. Bosna i Hercegovina i dalje muku muči s elementarnim pitanjima unutarnje stabilnosti i gologa opstanka. Kao da se još uvijek raspada?
Kada sam u travnju napuštao tadašnju Ambasadu SFRJ u Bonnu znao sam da idem u privremeno izbjeglištvo, a kada sam dvije i pol godine kasnije bio prisiljen napustiti i Ambasadu Republike Bosne i Hercegovine u Bonnu, mislio sam da idem u egzil za cijeli život. Ovdje ću navesti dijelić preporuke Ministarstva vanjskih poslova SR Njemačke, upućene u tom momentu gradonačelniku jednoga sjevernonjemačkog grada: „Gospodin Lasić je bio od srpnja l99l. do travnja l992. godine savjetnik za štampu i kulturu u tadašnjoj Ambasadi SFR Jugoslavije u Bonnu. Iz političkih razloga istupio je u predvečerje rata u Bosni i Hercegovini iz Amabasade i jugoslavenske diplomatske službe. Kao bosanski državljanin stavio se na raspolaganje Republici Bosni i Hercegovini, ali nije mogao, zbog ratnih okolnosti, uspostaviti direktan kontakt s Vladom u Sarajevu. U Wuppertalu je tako prihvaćen i priznat kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. U lipnju l993. godine postavljen je za prvog tajnika Ambasade Republike Bosne i Hercegovine u Bonnu. Ali mu je, zbog nesretnoga političkog razvoja u Bosni i Hercegovini, u kolovozu l994. godine ukinut njegov diplomatski status pri Ambasadi. Sada se nalazi u sličnoj situaciji kao prilikom izlaska iz jugoslavenske ambasade l992. godine“.
Direktno iz diplomatske službe otišao sam prvo na „Bauštelu“, pa potom i u jednu njemačku tekstilnu tvornicu, ali se nikomu nisam pokorio. Stajao sam beskrajno smiješan i žalostan, točno tamo gdje sam slutio u mojim ranim marksističkim bulažnjenjima da je „pupak svijeta“. U tipičnom „svijetu kapitala“, u njemačkoj tvornici u kojoj se uspjeh mjeri brojevima, a broji samo profit. Od Marxova čuvena proletarijata ostala je poluplašljiva, krpicima i skupim automobilima potkupljena masa radništva. Osobno sam se sebi smijao kako mi se sudbina narugala da spoznam i upoznam taj proletarijat koji je kao imao „povijesnu ulogu“, a po mjestu u procesu proizvodnje i šansu da spozna bitak svijeta, da pojmi svjetska kretanja i izvrši temeljitu preobrazbu postojećeg načina proizvodnje. To je, u stvari, bila zaslužena kazna za „jednoumlje“ iz vremena jednopartijskog sustava i samoupravnog socijalizma u mojoj pokojnoj zemlji. Očigledno mi je bilo suđeno okusiti kako je mukotrpan put od „klase po sebi“ u „klasu za sebe“, ako sve to zajedno nije uvijek bila notorna laž, velika tlapnja, krivi odraz grube stvarnosti na mrežnjači oka, dakle camera obscura…
Nalikovao sam sebi na poznatoga njemačkog žurnalistu Guentera Wallraffa, koji je godinama radio u njemačkim firmama, u kojima je zaposleno puno „Auslaendera“, kako bi iskusio neposrednije položaj i psihu stranih radnika u njemačkim poduzećima. Iz toga njegovog nevjerojatnog iskustva nastala je i čuvena knjiga „Ganz unten“ („Sasvim na dnu“), prepuna gorkih opisa bezdušnosti onih gore i bezizlaznosti onih „na dnu“. Ja sam počinjao od početka kao i desetine tisuća ljudi s prostora moje bivše zemlje, liječnici i inžinjeri, politolozi i filozofi, učeni i priučeni, s profesijama i bez njih. Svo ono nepregledno mnoštvo ljudi koje se rasulo po svijetu, svi oni koji su, slučajno ili svjesno, izabrali „drugi život“ a ne njegovu imiticaju u režiji „novodemokrata“ na Balkanu. Slutio sam da se među „odlivenom pameti“, koja je očito bila višak, nalaze upravo oni koji su naučili razlikovati slobodu od neslobode, režim od domovine, vlast od otadžbine, režime od naroda i zavičaja, narod i građanina. Mogao sam samo pretpostavljati da se ta ogromna ljudska masa teška srca opraštala od života u svome jeziku, na svome tlu, da se nije mogla pomiriti sa ravnodušjem i nepodnošljivom lakoćom umiranja nekoć velike zemlje.
„Ti, tata, samo spavaš ovdje, tvoje su misli dolje“, kazala mi je jednog dana kćerka Maja, užasnuta što joj otac poslije dolska iz tvornice samo „igra Tetris“. Tako sam postao svjestan potrebe pisati za listove i časopise u Sarajevu i Beogradu, u dijaspori, za… Proći će još cijela decenija dok se ne vratim u Zemlju i po cijenu razdvojenosti od obitelji…
***
S mojim ocem Perom sam se telefonom čuo zadnji put u srpnju 2005. godine, uoči njegova odlaska u mostarsku bolnicu. “Gotovo je moje, moj Miloše”, tako bi me ponekad znao zvati. I bi tako, umro je u kolovozu, par dana prije nego što smo trebali doći te godine na odmor u Zemlju i kuću, u ono što je od njih ostalo. Na sahrani po katoličkim obredima, što je običaj u našemu kraju, bez obzira koliko je tko na religijskoj ljestvici bio rangiran od strane vjerskih službenika, došlo puno svijeta i, čak, trojica svećenika – franjevači župnik i dvojica “dominikanaca”, dakle misionara, od kojih je jedan poznat i po tomu što drži mise zadušnice dragomu mu “Poglavniku”. Ne mogu vjerovati svojim očima i posebice ušima. Čitaju očev životopis iz kojeg je izbrisano sve što je bio i jeste njegov majušni život – učesnik NOR-a, SKOJ-evac, narodni tribun, organizator svih mogućih aktivnosti koje su preporađali selo i regiju, sve tamo iza onog rata pa dok nije stigla sloboda i demokracija s “novodemokratama”. Prvi putovi, potom asfalt, škole, telefonski priključcci, vodovod… No, nije mu valjao “pogled na svijet”, prezren je od strane aktualne crkvene i političke elite. Od strane falsfikatora povijesti. Kazaše jedino da je pomagao sirotinju, posebice udovice poslije onoga rata kojih je bilo puno selo. Valjda nisu mogli i to skriti, možda je pomagao i majke onih nesretnika koji niječu ustaške zločine, pa s time izazivaju nove svađe i netrpeljivosti.
Falsificiraše mi ocu život, pomislih tupo buljeći u mozaik na podu mjesne crkve. Ne molimo ni ja, ni moj sin, ni moja kćerka, njih dvoje plaču na samozatajan način, sinu samo igraju vilice, dok kćerki nijemo cure suze niz lice. Mene neće ni suze! Majka očeve jedine unučadi, prvi put u jednoj katoličkoj crkvi, kroz suze izgovara ono što je nekada davno naučila od njezine majke. Katolički Bog je valjda razumio i molitvu s lijeve strane Neretve.
Vidim i neke stare očeve prijatelje sa suzama u očima. Umiru “Skojevci”, odlazi jedno vrijeme zauvijek. Umro im i “pogled na svijet” još za života. Ubijen, u stvari, na bestijalan način od strane barbara koji su u bivšoj Jugoslaviji primijenili staljinističke, maoističke i pol-potovske metode, koji su izdali ideju jednakosti, pravde i poštenja. I obogatili se potom na krvi sirotinje i nevinih ljudi. Cijelim putom tijekom povratka u Njemačku me proganjala misao kako je moj otac umro, kao i mnogi njemu slični, već prije 15 godina…
***
Za razliku od oca, majku sam vidio i proveo s njome par dana prije nego što će život izaći iz nje. Nikad nisam poštovao tu ženu tako mnogo kao u njezinim posljednjim danima. Znala je da umire, ali joj je vjera u Boga davala nevjerojatnu snagu. Bolovala je od neizlječive bolesti, ali se ponašala kao da je život pred njom. U momentu smrti se pokušala još jednom prekrižiti, ali je ruka podignuta u zrak pala na jastuk, a jedna suza se otkorljala niz njezin obraz.
Sličan ritual u mjesnoj crkvi kao i prigodom očeve sahrane, samo mnogo skromniji. Ona je oduvijek ostala uskraćena za svoje uspomene. O nestaloj braći na Bleiburgu bi rekla tek tu i tamo “kleti Mile i Martin”. Valjda bi više bilo nepristojno u kući u koju se udala. U sarajevskom listu za koji sam duže od decenije i skoro bez naknade radio, osvanula je 14. travnja 2007. godine osmrtnica u kojoj je stajala – uz obavijest o smrti moje majke Vinke – i uputa kako ožalošćena povorka kreće ispred kuće žalosti u ulici Zelenih beretki. Netko se u Oslobođenju gorko našalio s dostojanstvom čina smrti, navodeći netočan podatak zvučnog imena, kako bi mi valjda kazao što drži do mene i moje obitelji. U dijelu Hercegovine u kojem su živjeli moji roditelji “zelenih beretki” nema, ni trava nije zelena kao drugdje, pišem tužno jednom mojem sarajevskom prijatelju …. ___
Iz knjige, Lasić, Mile: „Dvije knjige pod jednim krovom: 1. Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije; 2) U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“, Off Set, Vidiportal.ba, Tuzla, 2012., sa stranica, s prekidima, od 87. do 117.
Piše: Neven Šimić
Nogomet, igra koja se još u 19. stoljeću rađala po londonskim i šefildskim travnjacima. Uvijek budi sjetne reminiscencije i mnoštvo asocijacija. Na djetinjstvo, na neka davna svjetska prvenstva, na tapkaroše koji ti nude jeftiniju kartu za Derbi. Kad si dječak važno ti je da zabiješ gol ili napraviš dobar dribling. Driblinzi i dobra dodavanja su ono estetsko u nogometu, ono što ovoj igri daje artističku dimenziju i izdiže je iznad pukog trčkaranja za loptom.
Driblinzi i dobra dodavanja vremenom prerastaju u snažna sjećanja, snažna sjećanja potom prerastaju u kolektivne i individualne mitologije, u bajkovite pripovijesti o najvećim majstorima ove igre i velikim timskim pobjedama. Za razliku od nekih drugih mitologizacija, ona nogometna je benigna. Ona ne nastaje kao produkt iščašene ideologije. Za nogometnu mitologoizaciju najveći su krivci genijalni pojedinci koji stvaraju posebnu estetiku. Dobra dodavanja iscrtavaju na zelenoj plohi terena geometrijske oblike i konstruktivističke likovne pasaže, poput Maljeviča ili Kandinskog. Teren tako postaje platno na kojem likovni majstori u dresovima i kopačkama oslikavaju svoje priloge za nogometnu povijest umjetnosti i povijest generalno.
Važna godina za nogometnu povijest umjetnosti bila je 1986. Te je godine jedan omaleni argentinski gaucho iscrtavao na meksičkim travnatim plohama svoja remek djela, a mi ih danas posjetom digitalnim muzejima i galerijama, koje neki još uvijek zovu internetom ili Youtubeom, možemo vidjeti kad god nam se upali estetski nerv. Mali zeleni, tako su ga te i tih godina zvali, na zelenim je meksičkim platnima oslikavao svoju raskošnu paletu i utisnuo vječni trag jednog nogometnog genija.
Tih dana i mjeseci isticao se u omladinskom pogonu Marseillea mladić znan kao Zizou, dječak imena Zlatan postupno je otkrivao i onu drugu, sumorniju sliku odrastanja u useljeničkom getu na jugu Švedske, dok je mali Ronnie već uveliko gradio vlastitu poetiku driblinga, driblajući svoje vršnjake u nekoj zabačenoj faveli Porto Alegrea. Prvi je u međuvremenu postao najbolji vezni igrač svih vremena, drugi je zabijao golove poigravajući se pritom borilačkom koreografijom koju je učio na ulici i u borilačkim školama, dok je treći izgradio vlastitu poetiku driblinga, pokazujući da je nogomet prije svega igra a ne profesionalna uštogljenost. Svu trojicu nogometna je povijest umjetnosti trajno uspomenila kao iznimne individualce najzavodljivije kolektivne igre i nogometne artiste. Njihove likovne tehnike i nogometni vezovi također su pohranjeni u digitalnim muzejima i galerijama diljem virtualne nam networking domovine.
Politički odnosi između Argentine i Velike Britanije tih su 80-ih godina bili malo je reći napeti. Dvije države nisu se uspijevale usuglasiti kojoj od njih teritorijalno pripadaju Falklandski otoci. Pa su obje posegnule za vojnom invazijom kao rješenjem. Englezi su dobili tu bitku. Ali ih je četiri godine poslije, na stadionu Azteca u Ciudad de Mexicu, stigla Božja ruka. Da, Mali zeleni autor je mnogih slavnih golova, a jedan od takvih je i gol postignut rukom tada mrskim Englezima. Dogodilo se to u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Mexicu. Njegova čuvena La Mano de Dios ili Božja ruka, kako ju je sam nazvao, ne spada baš u svijetle trenutke fair playa. Spada zato, barem iz argentinske perspektive, u lijep primjer poetske pravde.
Možda su lucidniji futurolozi toga vremena već tada zamišljali VAR tehnologiju. Ali futurizam i tehnološke inovacije nisu pretjerano doticali Malog zelenog. Lijeva je ruka sjevnula u šesnaestercu Engleza, idealno sakrivena od glavnog suca i ostatka svijeta. I lopta je završila u engleskoj mreži. Neko će možda njegovu Božju ruku nazvati primordijalnim instiktom ili refleksom, ali tu se u biti radi o genijalnom potezu kistom. Ili rukom, svejedno. Potezu, dakle, koji je osim nogometnih imao i geopolitičke reperkusije. A zazivao se i Svevišnji.
Kasnije, poznatiji po druženju s Castrom i bijelim prahom, Malog zelenog se više viđalo u tabloidnim novinskim rubrikama. Mali zeleni postao je Mali od skandala. Pa se tako, rasturen od kokaina i neumjerenog hedonističkog uživanja, prisjećao onog davnog trenutka kada je, s frizurom iz koje kao da su tek izvađeni vikleri, pozirao u dresu na kojem se isticao natpis: No drugs! Ali, dobro, ironija je vjerna pratiteljica života, često urnebesna i gorko zabavna. A urnebesna je bila i rečena frizura. Da li je takvom frizurom kopirao heavy metal pudlice iz Van Halena ili ženske perjanice Južnog vetra, nepoznanica je koja i danas intrigira.
Nogomet u Argentini, domovini Borgesa, pape Bergoglia i Malog Zelenog, nikad nije bio samo nogomet. River Plate i Boca Juniors, recimo, nisu tek obični nogometni klubovi. I jedan i drugi klub simbolizirali su društvene slojeve pa i političke ideologije. Njihov je rivalitet kroz dobar dio 20. stoljeća bio nogometna slika klasne borbe – s jedne strane radnička i proleterska Boca, s druge buržujski i aristokratski River. Bio je to ujedno i simbolički okršaj komunizma i neoliberalnog kapitalizma. Na El Monumentalu i La Bomboneri simbolički su se lemali Karl Marx i Milton Friedman, Rosa Luxemburg i Ayn Rand. Manje simbolički a više konkretno fizički sukobljavali su se navijači ova dva tima. Kamenjem i bejzbol palicama iskazivali su jedni drugima bezuvjetnu ljubav. Iskazuju je i danas, jednako prijateljski i jednako strastveno. Neka ostane zapisano i da je njihov dugo iščekivani međusobni okršaj u finalu Copa libertadores završen pobjedom Rivera, nakon produžetaka i velike drame.
Tako je, dakle, nekada bilo. Prezreni na svijetu i radnička sirotinja s jedne strane, viša srednja klasa i privilegirana buržoazija s druge. No vremena se mijenjaju pa tako i nogometni klubovi. I River i Boca danas su bogati klubovi koji dobro zarađuju na ekspoloatiranju međusobnog animoziteta. Od prvobitnog ideološkog i klasnog backgrounda, ostala je samo mržnja koja je danas manje klasno-ideološka, a više folklorna i profitabilno-marketinška. Ali i kao takva, vrlo živa i opipljiva. Netrpeljivost između ova dva simbola Buenos Airesa nikada nije bila režija ili simulacija. River i Boca iskreno se i predano mrze. Kada bi međusobnu mržnju pretvorili u energent, bez problema bi osvijetlili Buenos Aires i okolicu. Mali Zeleni nogometno je stasao u Boci, dok je drugi veliki gaucho, poznat kao Plava strijela, prve nogometne korake napravio u Riveru. Prvi je nedugo potom postao legenda Barcelone, drugi još veća legenda Real Madrida.
Dribling je bio i ostao afirmacija individualizma u nogometu, umjetnički postupak koji slavi individualnu kreaciju i slobodu, kombinacija finte i elegancije koja oduševljava. Driblingu su uvijek bili skloniji baštinici južnjačkog kulturnog koda. Južnoameričkom nogometnom homo ludensu i nogometnim majstorima s evropskog jugoistoka nekako je prirođeniji nogometni ludizam. Pa tako dolazimo i do možebitne tipologije prema kojoj su dva osnovna tipa nogometaša nogometni ludist i nogometni pragmatik. Prvi je razigrani sanjar i ljubitelj improvizacije, drugi proračunati šablonjer odan sistemu i kolektivnom cilju. U tom grmu leži i zanimljiv paradoks – nogometni individualci bolje uspijevaju u kolektivistički dizajniranim društvima i kulturama, dok u društvima liberalne demokracije i individualnih sloboda stasavaju nogometaši skloniji timskom radu i kolektivnom duhu. Mali zeleni tipičan je predstavnik južnjačkog kulturnog miljea, nogometni ludist i bonvivan kojem je takav pristup nogometu i životu donio profesionalni uzlet ali i profesionalni i životni krah.
Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, reći će neko sklon frazeološkim nogometnim iskazima. Ako izlizanu frazeologiju ostavimo po strani i posegnemo za kreativnijim i suptilnijim objašnjenjima i metaforama, tada bi mogli reći da je nogomet poput života, s lijepim i manje lijepim trenucima. Ne zvuči dovoljno kreativno? Ok, barem smo probali. No nemojmo se razmetati kreativnim objašnjenjima niti unižavati dobre stare i kanonizirane nogometne fraze. Konstatirajmo tek, još jedanput, da genijalni pojedinci stvaraju posebnu nogometnu estetiku. Nije vjerovatno da je Mali zeleni poznavao likovne škole i umjetničke koncepte 20. stoljeća. Ali je svojim potezima udario temelje nogometnom modernizmu.
Piše: Ante Pavić
Sve skromnije stope rađanja uza sve dulji očekivani životni vijek, a sve začinjeno velikom financijskom krizom 2008. godine, tjeraju sve zemlje Europske unije da bez iznimke promišljaju duboke promjene u svojim mirovinskim sustavima koji u današnjim uvjetima postaju neodrživi.
Hrvatska vladajuća ekipa u ovom trenutku jedna od rijetkih u EU koja je odlučila izmjenom seta od čak šest zakona – o mirovinskom osiguranju, stažu osiguranja s povećanim trajanjem, dodatku na mirovine ostvarene prema zakonu o mirovinskom osiguranju, obveznim mirovinskim fondovima, dobrovoljnim mirovinskim fondovima i mirovinskim osiguravajućim društvima – provesti sveobuhvatnu reformu vlastitog mirovinskog sustava, prvu takvu nakon 2000. godine kad se odlučila na nagovor Svjetske banke privatizirati dio mirovinskog sustava i uvesti drugi obavezni stup, što je većina istočnoeuropskih zemalja tada odbila učiniti jer su na vrijeme shvatile da će im takav zahvat značajno povećati javni dug.
Prema izračunima nekih ekonomista, hrvatski javni dug je zbog uvođenja obaveznog drugog stupa povećan za četvrtinu jer se zbog smanjenih doprinosa, budući da svaki radnik u drugi stup mora izdvajati pet posto bruto iznosa plaće, država mora svake godine zaduživati pet milijardi kuna kako bi se iz prvog međugeneracijskog stupa isplatile mirovine.
Čini se da su i u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava postali svjesni toga pa će budućim umirovljenicima reformom biti omogućeno da se prilikom umirovljenja prebace u prvi stup, čime će biti nagrađeni dodatkom od 27 posto. Iako ministar Marko Pavić ponavlja da će se predloženim rješenjem samo ojačati drugi stup, samo je Ministarstvo u obrazloženju seta zakona navelo da očekuje da će se u tom slučaju 97 posto radnika odlučiti za prvi stup.
Osim toga, mirovinski fondovi se do sada nisu pretjerano proslavili transparentnošću pa Vlada reformom želi promijeniti pristup u poslovanju obveznih mirovinskih fondova. Predviđa se imenovanje predstavnika osiguranika u nadzornim odborima mirovinskih društava, kao i obveza članova uprava obveznih mirovinskih društva da se povuku iz nadzornih odbora tvrtki u kojima imaju vlasničke udjele.
Da bi donekle udobrovoljio četiri obavezna mirovinska fonda kojima upravljaju banke, a od kojih država posuđuje novac uz kamate kako bi pokrila proračunsku rupu uzrokovanu djelomičnom privatizacijom sustava, Pavić im je ponudio mogućnost ulaganja do 100 milijuna kuna u visokorizične, tek osnovane brzorastuće male kompanije, koje još i nazivaju start-upovima.
To je tek djelić novca kojima raspolažu mirovinski fondovi koji su na kraju listopada 2018. godine upravljali su imovinom od 97,5 milijardi kuna.
Kako je još 2016. godine primijetila Europska komisija, privatni mirovinski fondovi manje su otporni na financijske krize, a Komisija je izračunala da su 2008. godine zbog globalne krize izgubili 23 posto svoje imovine. Baš zato postoje zakonska ograničenja u ulaganjima obaveznih mirovinskih fondova.Pavić im je svejedno odlučio na pladnju poslužiti start – upove.
Globalne financijske krize utječu, naravno, i na državne fondove, a kad se dogodi jedna takva financijska kriza koja se prelije na sve aspekte ekonomskog i društvenog života, stariji radnici koji izgube posao biraju odlazak u prijevremenu mirovinu. Hrvatska je to iskusila još 90-ih godina, kada su u općoj privatizaciji propadala brojna poduzeća, od kojih su brojni u socijalizmu bili giganti, posebno u današnjim mjerilima, pa je tadašnja vlast kupovala socijalni mir potičući dokup staža da bi radnici koji su završili na ulici otišli ravno u prijevremenu penziju.
Kratkoročno rješenje pretvorilo se u noćnu moru u srednjoročnom razdoblju jer je broj umirovljenika rastao, a broj zaposlenih se smanjivao. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, od 1,14 milijuna umirovljenika koji su mirovinu zaradili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, danas je njih nešto preko 100 tisuća mlađe od 60 godina.
Vlada novom reformom želi stoga što više otežati prijevremeno umirovljenje. Ministarstvo predlaže umanjivanje penzije za 0,3 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. U Ministarstvu tvrde kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Osim toga, predviđa se podizanje radnog vijeka na 67 godina od 2033. godine, uz plan da se tako poveća zaposlenost jer u Hrvatskoj danas stoji jedan umirovljenik na 1,2 zaposlenika, što sustav čini neodrživim.
Međutim, prema opsežnoj analizi The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070, u Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3 posto, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Prema analizi, očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku ( 3,8 postotnih bodova). Smanjenje, ali nešto manje, očekuje se i za Francusku, Latviju, Portugal, Dansku, Estoniju, Italiju, Litvu, Španjolsku, Švedsku i Poljsku.
Kako bi dodatno dobila podršku za ovu reformu, Vlada je iz šešira izvukla ideju koja je i 90-ih bila aktualna: uvodi i po šest mjeseci dodatnog mirovinskog staža za majke i posvojiteljice za svako rođeno ili posvojeno dijete što će im povećati mirovine za oko dva posto.
Sindikati, kojima su se u otporu mirovinskoj reformi pridružile i opozicijske stranke predvođene SDP-om, protivili su se ovakvoj reformi smatrajući da Ministarstvo kažnjava radnike prezentirajući pogrešne brojke.
Savez samostalnih sindikata Hrvatske naglašava da odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet.
Vlada obrazlaže da deficit mirovinskog sustava iznosi 17 milijardi kuna, a sindikati joj poručuju da od toga 12 milijardi kuna otpada na trošak privatizacije uvođenjem drugog stupa i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima.
„Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba“, obrazložili su iz Sindikata.
Poručuju Vladi da pojam „puni radni staž“ ne postoji.
“Podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.siječnja 1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se ‘rješavaju’ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu“, kažu u Sindikatu.
Hrvatska ima i još jednu specifičnost u odnosu na većinu zemalja EU: veliki broj korisnika povlaštenih mirovina, a u reformi se one ne spominju, iako Vijeće EU i Komisija već nekoliko godina preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljanje.
Najbrojnija skupina su branitelji, kojih 71.304 prima prosječnu mirovinu od 5.752 kune. S druge strane, 1,14 milijuna umirovljenika prima prosječnu mirovinu od 2.405 kuna.
Ta ogromna razlika između visine mirovina različitih kategorija stanovništva nije jedina hrvatska specifičnost. Naime, među zemljama EU postoje značajne razlike u kvaliteti i uvjetima života pa je i nerealno očekivati uniformirano povećanje dobi za odlazak u mirovinu od 67 godina na području cijele EU. Hrvatska je u kategoriji “kvaliteta života”, naravno, ispod prosjeka EU. Očekivano trajanje života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina).
Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini iznosilo je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene.
Vlada je uvjerena da će se reformom povećati ionako mizerne mirovine, a sindikati smatraju da će umirovljenici nakon svega izaći samo siromašniji i bolesniji.
Stoga najavljuju raspisivanje referenduma o ključnim odredbama ove reforme. Svojim nezadovoljstvom privukli su parlamentarne opozicijske stranke, sad im preostaje da još privuku i građane.
Pišu: Susan L. Rhodes i Charles R. Shwenk
Predsjednik Trump već je napravio veliku štetu. Činit će je i dalje prije nego što napusti ured u Bijeloj kući. Stoga mu se moramo suprotstaviti svim pravnim sredstvima. A upravo zato što smo protiv Trumpa moramo odbaciti mržnju.
Naši razlozi ne temelje se na religiji ili etici, već na strategiji. Stvaranje pametnih strategija ovisi o točnoj procjeni vašeg protivnika ili takmaca. U svojoj knjizi Umjetnost rata kineski vojni strateg Sun Tzu rekao je: “Ako poznajete neprijatelja i poznajete sebe, ne trebate se bojati rezultata stotinu bitaka.” Znao je još 600. godine pr. Kr. da protivnike treba sagledati jasno i precizno ih procijeniti. Ovo je u jednakoj mjeri važno i danas: imati pametnu strategiju traži objektivnu analizu vaših ciljeva, bez predrasuda. Snažni osjećaji prezira ili animoziteta ometaju takve analize. Objektivnost je presudna u procjeni protivnika zato što nam treba inteligencija kako bismo predvidjeli i reagirali na poteze druge osobe.
Ako se želimo suprotstaviti nekome, ne smijemo si dopustiti da ga mrzimo. Mržnja zamagljuje našu procjenu i čini nas manje sposobnim predvidjeti ponašanje protivnika. Potiče nas da razvijamo pojednostavljene poglede na svijet i zanemarimo suptilnosti situacija i osoba s kojima se suočavamo. Ako smo pak u stanju razviti nijansirano i složeno razumijevanje situacije, možemo točnije predvidjeti ponašanje ljudi. Ako ne pokušamo suosjećati s protivnicima nikada ih nećemo razumjeti, i to će nas staviti u nepovoljan položaj.
Kada volimo nekoga često zanemarimo ili odbijamo negativne informacije o njima. Nasuprot tome, kada mrzimo skloni smo zanemariti pozitivne stvari i pojačati efekt “pristranosti potvrde” – tendencije da se više pažnje posveti informacijama koje potvrđuju naše prethodne stavove od onih koje im se suprotstavljaju. Na primjer, Sjedinjene Države pokrenule su drugi rat u Iraku u pogrešnom uvjerenju da je Saddam Hussein imao oružje za masovno uništenje. Predsjednik George W. Bush bio je spreman vjerovati u upitne informacije o tome, dijelom zbog toga što je osjećao osobno neprijateljstvo prema Husseinu jer je ovaj prijetio ubiti njegovog oca Georgea HW Busha, koji je umro prošli tjedan .
Što smo više uvriježeni u svojim stavovima postajemo otporniji na informacije koje im proturječe, što je proces poznat kao “efekt povratnog djelovanja. Što smo više podložni dezinformaciji, postajemo spremni uložiti još više resursa u obranu naših pogrešaka. Vijetnamski rat je primjer izražene opredijeljenosti za neuspjeh. “Pogreška povećanih troškova” je pojam koji ekonomisti koriste kako bi opisali tendenciju ulaganja još više resursa u loše projekte, samo zato što smo već uložili u njih ili “bacali dobar novac za lošim”.
U ekstremnim slučajevima mržnja nam šteti mentalno, emocionalno i fizički. Kvari naše prosudbe i pravila, uznemiruje probavu. Slabi nas i pomaže našim protivnicima. Kad dopustimo da postanemo žrtve mržnje, tada radimo za svoje neprijatelje.
Trumpova poslovna karijera ilustrira štetne učinke mržnje. Njegova knjiga Think Big sadrži poglavlje pod naslovom “osveta” u kojem opisuje patnje koje je prouzročio svojim neprijateljima i užitak koji mu je to donijelo. Ali, njegova mržnja zapravo je naštetila njegovoj poslovnoj prosudbi: prekomjerno je plaćao nekretnine kako bi pobijedio svoje suparnike, a odbio potencijalne poslovne saveznike svojim zlostavljanjem i ispadima bijesa. Kada Trump kleveće svoje protivnike on ih potiče na slabost, da ga mrze, jer tako postaju manje zastrašujući. Ako mrzite Predsjednika Trumpa, podsjećamo vas na ove činjenice:
– Trump nema pravih prijatelja niti istinski voli svoju ženu i obitelj. Trumpa slabo razumiju oni na koji istinski vole druge ljude.
– Njegova želja za bogatstvom i pažnjom je nezasitna. Stoga će umrijeti nezadovoljan i zbunjen.
– Zato što je postao predsjednik, istražuju se njegove kriminalne aktivnosti i suradnici iz prošlosti. Do kraja života bit će suočen s pravnim posljedicama svojih nekadašnjih nedjela.
– Zato što djeluje nadmoćno i zlonamjerno, većina onoga što Trump uradi ima negativne posljedice. Iako je multimilijarder i sjedi u najvažnijem uredu u državi, on živi u paklu koji si je sam stvorio.
Ukratko, Trump je čovjek kojeg treba žaliti. On nanosi štetu drugima pa mu se stoga moramo suprotstaviti, ali to možemo raditi učinkovitije ako shvatimo koliko je njegov život tužan. Sažaljenje je neugodna emocija ali bolje ga je osjećati od mržnje, pogotovo ako se može pretvoriti u suosjećanje, tj. aktivnu želju da pomogne drugoj osobi. Suosjećanje se može vježbati putem „meditacije ljubavi i ljubaznosti“ i svjesnoga odbijanja da zlostavljamo i klevećemo one s kojima se ne slažemo, čak i ako oni zlostavljaju i kleveću nas.
Ne kažemo da ljudi trebaju voljeti Donalda Trumpa – samo da bismo ga trebali pokušati prestati mrziti. Kada saznamo o nekom od njegovih mrzovoljnih postupaka ili izjava, prirodno je osjetiti trenutačnu nelagodu i bijes. Međutim, ne smijemo dopustiti da ovaj trenutni osjećaj preraste u trajnu mržnju. Umjesto toga, trebali bismo upotrijebiti sve tehnike i praksu da osjetimo ravnodušnost. Kad smo smireni možemo se suprotstaviti s obnovljenim fokusom i odlučnošću.
Možda najbolji način da se suzdržimo od mržnje prema Trumpu je da se fokusiramo na ono što činimo kako bismo mu se suprotstavili i umanjili štetu koju čini. To je strategija koju smo mi usvojili. Kada netko od nas primijeti osjećaje mržnje, preusmjeravamo pažnju na akcije koje poduzimamo: kako s našim ograničenim sredstvima pomoći kandidate Demokratske stranke u izbornim bitkama za Zastupnički dom ili potpisivanje peticija za suprotstavljanje nekim od Trumpovih najgorih poteza. Možda ne možemo uraditi mnogo toga, ali svi mi možemo pomoći u smanjenju štete koju Trump čini i obnavljati društveno tkivo koje se urušava.
Umjesto da mrzimo Trumpa, trebamo mu se suprotstaviti u duhu suosjećanja, jer će nam to pomoći da se suprotstavimo na najučinkovitiji način. Ako možemo umanjiti štetu koju on učini i ukloniti ga s vlasti što je prije moguće, pomoći ćemo i njemu i svima na ovom planetu. Nakon što Trump napusti Bijelu kuću morat ćemo uraditi mnogo toga kako bismo se nosili s atmosferom mržnje i nepovjerenja koje je stvorio.
“Nije li Trump učinio grozne stvari? I zar ne mrzi ljude poput nas koji mu se suprotstavljaju? Zašto ga ne bi mrzili?” Odgovor na prva dva pitanja je: “Da.” Odgovor na posljednje pitanje je: “On želi da ga mrzite.” Stoga, ako mu se želite uspješno suprotstaviti nemojte ga mrziti.
Foto: Pixabay
Piše: Mile Lasić
U osvrtu pisanom prije točno godinu dana povodom posljednjih presuda ICTY-ija u Den Haagu, pozvao sam na stid i prosvjed protivu „kulture selektivnog sjećanja“, kao i protivu – na njoj utemeljenoj – selektivne (ne)pravde. Kazao sam i tom prigodom i ponavljam i ovdje kako mi osobno agresivno ili obranaško stanje duha i u BiH i u regiji jugoistoka Europe izaziva i muku i gađenje, jer je u konačnici samo potvrda da se ne umijemo služiti Kantovom maximom: „Imaj volju za znanjem. Imaj hrabrosti poslužiti se vlastitim razumom“ („Sapere aude. Habe Mut, dich deines eigene Verstandes zu bedienen“)! Kao da ta nekultura prosto vrhuni ovih dana i u BiH i u regiji jugoistoka Europe, unatoč svim upozorenjima, pa i Međunarodnom danu ljudskih prava, koji se u našoj zemlji nedostojanstveno obilježava od zvaničnih institucija, ako se uopće obilježava, te na pristojan način od onih koji žive u osami ili na marginama glavnih društvenih procesa.
Kultura izostanka stida i zaborava „tamnih fleka“ u vlastitoj povijesti je, inače, oprobano sredstvo držanja građana u autoritarnim društvima u samoiskrivljenoj malodobnosti, govoreći Kantovim jezikom. Početak ozdravljenja je, pak, vezan uz proces suočavanja s prošlošću, naučio sam dugim životom u SR Njemačkoj. Otuda me i zanimaju anti-autoritarni a ne autoritarni maninstream narativi u svim našim bratski zakrvljenim nacijama, kao i moralna ponašanja, posebice preživjelih žrtava proteklih „jugoslavenskih ratova“.
Ovdje ću samo dotaći tri takva uzorita „slučaja“:
Je li ICTY doprinio više uznemirenju nego izmirenju?
Ne želim pjevati u zboru ni s onima koji ovih dana apriori niječu ad hoc instituciju Ujedinjenih naroda kakva je ICTY, niti s onima koji ICTY-iju pjevaju ode, jer se ICTY-iju mora priznati da je uradio veliki posao kojemu domaći sudovi nisu bili i još nisu dorasli, te da je prikupio ogromnu građu o našem sunovratu u barbarstvo na kraju 20. stoljeća.
Mada nedosljedno ICTY je, ipak, poslao i poruku da se kršenje međunarodnog prava i zločini protivu mira i čovječnosti ne isplate, te da za njih snose odgovornosti i oni koji su zločine izvršavali, i oni koji su ih beskrupulozno naređivali, pa čak i oni koji su ih tek nijemo promatrali. Time je implicite i potvrdio enormnu važnost Jaspersovih pitanja krivnje i doprinio razvoju tzv. humanitarnog kaznenog prava daleko više od Nirnberških sudovanja.
Kao profesoru međunarodnih odnosa i bivšem diplomati mi nisu, dakle, apriori problematične presude ICTY-ija, nego u prvom redu selektivna (ne)pravda uslijed izostanka optužbi i procesuiranja svih krupnih zločina i niza „udruženih zločinačkih poduhvata“ (uzp) tijekom „jugoslavenskih ratova“ (1991-1999). Uostalom, iz ovih razloga sam se proteklih dana javno i pitao: što je s neprocesuiranim „uzp-ovima“, počev od onog egzemplarnog u Beogradu (u „glavnom gradu uzp-a“, Tomislav Marković) do brojnih u BiH, koji nisu ni procesuirani, ili je za njih suđeno kao da je riječ o kavanskoj tučnjavi, kako ogorčeno tvrdi gvardijan Fojničkog samostana fra Nikica Vujica. O tom „pomilovanom uzp-u“ pisao sam nedavno i za (ugašeni u međuvremenu) portal Herzegovina.IN , kazavši kako je najstrašnije što su čak četiri puta smanjivane kazne glavnom počinitelju od strane I. Izetbegovića i E. Ganića, prije konačnog pomilovanja, te da se svirepi „uzp“ nad vjerskim ljudima ne želi takvim vidjeti u političkom Sarajevu. (Ovo je izazvalo ogorčenje i kod jednog doktora politologije u Berlinu i jednog broja lažnih virtualnih prijatelja, onih koji u A. I. gledaju kao u „bosanskog Georgea Washingtona“, pa smo se i definitivno razišli, što je dobro i za njih i za mene, čini mi se.)
Ja sam proteklih dana, dakle, govorio kako mi nalažu i struka i savjest, jer sam prosto morao govoriti o teškim temama temeljem mojeg već četvrtstoljetnog bavljenja njima: prvo protivu olakog zaborava vlastitih sramota, pa potom i o grijesima ICTY-ija, koji se više ne mogu ispraviti ni putem dovršavanja sudovanja Šešelju, Karadžiću i Mladiću, te Simatoviću i Stanišiću unutar Mehanizma međunarodnih kaznenih sudova (MMKS), a male su šanse da se isprave pred bh. sudovima. Već je, naime, izvjesno da neće biti nikada podignute optužbe protivu „krnjeg Predsjedništva SFRJ“, protivu srbijanskog i crnogorskog vodstva i njihovih sprega s vrhom JNA, te da će u BiH ostati brojni ratni krivci neprocesuirani. Uostalom, sve ovo predugo već traje, pa je opravdano i pitanje da li je ICTY doprinio izmirenju ili uznemirenju, kako je to ovih dana lucidno primijetio profesor Žarko Puhovski.
“Nadvladavanje prošlosti”:
prvo “suočavanje s prošlošću”, potom i izmirenje!
O „kulturi selektivnog sjećanja“ i „selektivnoj (ne)pravdi sam proteklih dana govorio u javnim istupima pozivajući se na rasprave mudrijih od mene, počev od Karla Jaspersa pa do Ivana Lovrenovića. Podsjetit ću i ovdje tek kako je književnik Ivan Lovrenović već u komentaru “Hrvatski vitezovi” u Haagu (Prometej, 9. travnja 2004.) ukazao znalački na Jaspersov pojam krivnje. „Od Nürnberga 1945. i Jaspersa naovamo, od svakoga Evropljanina se očekuje da mu je već od viših razreda pučke škole jasno, kako već i sudjelovanje u strukturama znači i odgovornost za učinke tih struktura“, a „u ovome, našem slučaju, reklo bi se – čak u sva četiri temeljna Jaspersova aspekta: u aspektu zločina, političke krivice, moralne krivice i metafizičke krivice.“ Lovrenović se potom pozvao i na Jaspersovo objašnjenje metafizičke krivnje: “Metafizička krivica je pomanjkanje apsolutne solidarnosti sa čovjekom kao čovjekom… Ta solidarnost je narušena mojom prisutnošću na mjestu nepravde i zločina. Nije dovoljno to što sam oprezno stavio život na kocku ne bih li ih spriječio, jer ako se zločin dogodio i ako sam ja tome prisustvovao i preživio, dok je netko drugi ubijen, u sebi čujem glas koji mi govori da je to što još uvijek živim moja krivica”, kako bi sugerirao: „Testirajte svoju najbližu okolicu: ima li ikoga tko će danas ozbiljno ‘zagristi’ u Jaspersove argumente?“
Nažalost, vrlo je malo onih koji se uistinu stide za sramote i zla počinjena u naše ime. Jedan od tih koji je ozbiljno „zagrizao“ za Jaspersove argumente, jer i živi ideju „svjetskog ethosa“ (Hans Küng) i nužnosti praštanja (Jürgen Moltmann), pa se javno i grozi selektivne nepravde i sveopćeg ravnodušja među nama, je mladi teolog i doktorand Sveučilišta u Grazu, Dalibor Dado Milas. On polazi ispravno od tri različite realnosti u tri post-ratna društva u BiH i zaključuje „da su sva tri i izolirana i okrutna“. Po Milasu, „ona su okrutna s obzirom na svu patnju koju su prouzrokovali među potlačenima i žrtvama i s obzirom na bezosjećajnost koju ta društva pokazuju u svom odnosu prema žrtvama vlastitoga kolektiva…”
Mladi teolog je potom izrečenu tvrdnju pošteno ilustrirao teškim nerazumijevanjem Hrvata i Bošnjaka i u domeni kulture selektivnog sjećanja: „Hrvati se prisjećaju i obilježavaju komemoraciju pokolja nevinih ljudi (op. Hrvata) u Križančevu Selu, Grabovici i Uzdolu. Za Hrvate je to važan datum. No većina Hrvata se ne ‘sjeća’ pokolja u Ahmićima, gdje su pobijeni žene i djeca. Vrijedi i obrnuto. Bošnjaci redovito komemoriraju obljetnicu masakra u Ahmićima, Srebrenici i Bugojnu, ali ‘zaboravljaju’ na mjesta pokolja i stradanja ‘onih drugih’, za koje su odgovorni Bošnjaci. I jedni i drugi imaju svoje kalendare, u kojima oni ‘drugi’ nemaju svoj datum. Drugim riječima, obespravljeni, nebitni i ‘drugi’ nemaju svoga kalendara. Tu je riječ o žrtvama koje ne smiju postojati u tuđoj javnosti…“ (Te zločine je počinio netko ‘naš’, u ‘naše’ ime, www.express.hr, 06.12.2017.)
Vjerojatno iz razloga što se samo usamljenici s margina podijeljenih društava miješaju u Jaspersova pitanja krivnje, mi i nismo više od dva desetljeća poslije ”jugoslavenskog rata“ (”Der Jugoslawien Krieg“, dr. sc. Dunja Melčić-Mikulić) uopće odmakli daleko od Jaspersova ”nultog sata“, dakle totalnog sloma, kako bismo se počeli odgovorno baviti razumijevanjem i krivnje i odgovornosti. Tomu je vjerojatno glavni uzrok što je „jugoslavenski rat“ završio i bez pobjednika i poraženih, mada su svi poraženi, pa se tek i pojavljuju čestiti pojedinci koji se zalažu za bespoštedno suočavanje s prošlošću. Neka ono što sam uputio mojemu sugrađaninu Elvedinu Neziroviću u formi komentara na njegovoj FB stranici bude podrška i ohrabrenje svim takvima: Elvedine, pozdravljam Vaš pristup temi, ali sugeriram da se pojam “die Vergangenheitsbewaltigung”, u bukvalnom prijevodu “prevladavanje” ili “nadvladavanje prošlosti”, ne svodi samo na “suočavanje s prošlošću”, jer podrazumijeva i prihvatanje odgovornosti za sve vrste krivnje, izuzev za kaznenu koja je uvijek individualizirana, pa potom i izmirenje sa sobom i bivšim “neprijateljima”…
Anestezirane analfabete i kultura sjećanja!
U odgovoru na pitanja novinara Slobodne Dalmacije – hoće li drugostupanjska presuda Žalbenog vijeća ICTY-ija u slučaju „Prlić i drugi“ imati posljedica po ustavni preustroj BiH, procijenio sam da će isti oni koji već godinama pokušavaju pomjeriti kakav takav balans između nacionalnog i građanskog u ustavima BiH i entiteta RS i Federacije BiH, pokušati iskoristiti ovu situaciju u korist njihove vizije entiteta i cijele BiH. Ovakvo što značilo bi ili ignoriranje BiH, ili nijekanje višenacionalnosti u BiH, ma koliko i jedno i drugo bilo opasno! Ponovit ću i ovdje: od višenacionalne zemlje može se napraviti “politička zajednica” samo ukotvljenjem građanskog unutar nacionalnog, a ne borbom protivu tzv. etničkog principa u BiH.
Uostalom, radi se o elementarnim načelima liberalizma, po kojima je „principijelno nedopustivo oštećivanja drugoga“, kako je na to upozorio u „Iskušenjima neslobode“ i Sir Ralf Dahrendorf, pozivajući se na John Stewarta Milla, “čime se postulira da se u društvenom djelovanju radi o vrijednostima koje su članovima slobodno dane na zbor; s jednom ogradom, članovi ne smiju zastupati ideje iz kojih bi proizlazila šteta drugima koji zastupaju svoje vrijednosti, ma kakve one bile.” (Dahrendorf, R., Versuchungen der Unfreiheit, Prometej, Zagreb, 2008., str. XII-XIII.)
Nažalost, niz presuda ICTY-a poslužit će i za „iskušenja neslobode“ od strane oni koji se rado predstavljaju liberalima, ali niječu utemeljenost i kolektivnih prava u neotuđivost ljudskih prava i sloboda, koje prosto mora garantirati pravna država, ako je ima. Poslužit će, također, i za definitivnu pobjedu selektivne kulture sjećanja, što znači da će se na sve strane i dalje veličati upravo odgovorne za sramote i sunovrate u barbarizam kao heroje. Nasuprot toj i takvoj selektivnoj kulturi sjećanja, koja i nije drugo do svjesno odnjegovani zaborav vlastitih sramota, istinska kritička kultura sjećanja podrazumijevala bi i stid i sram za počinjene zločine i druga zlodjela protivu humanitarnog prava, posebice počinjene u naše ime.
Time sam i za Slobodnu Dalmaciju sažeo ono što stoji u svim mojim knjigama: prošli užasni rat nije bio ni čisto obrambeni, ni oslobodilački, ni domovinski ili otadžbinski, nego i sve to i „građanski“, i rat bandi i tranzicijskih gospodara života i smrti za teritorije i društvene resurse, što je tražilo i niz “udruženim zločinačkih pothvata” na prostorima bivše SFRJ. Posebice u BiH se radilo o nizu uzp-ova, samo što ih takvima ne zovemo, a trebali bismo, jer su se primjerice u istom danu događali samo u razmaku od dva sata bestijalni zločini HVO-a u Ahmićima i Armije BiH u Trusini, da zaboravimo na trenutak srpske ratničke igre. Ili su se u istom gradu, primjerice u Bugojnu, događali „nestanci“ prvo jednih, pa potom i drugih, što je sramotno zaboravljati, a i to se zaboravilo. U BiH skoro da i nema nikoga da sintetički promatra fenomen samouniženja u ratu i izrazi empatiju prema onima koje su ožalostile naše „junačine“, pa uvredljivo i dalje slavimo svoje “heroje”, koji su u očima onih drugih i trećih tek puki dželati. U tom pogledu smo duboko u devedesetim godinama 20. stoljeća.
Kako je već rečeno, temeljni problem ostaje što skoro sve postjugoslavenske akademske i sve političke elite interpretiraju kompleksne jugoslavenske ratove na jako redukcionistički način, kako bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim. O ovomu sam pisao u Oslobođenju, 14. lipnja 2014. pod naslovom „Razmišljanja o krivnji“, pa je potom taj prosvjed prenijet i na zagrebački portal Autograf.hr, 28. kolovoza 2014. u rubriku „Književni ogledi“. Objasnio sam tada kako u stiliziranju ratno-pobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizornih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo i sljedbenici i zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimo-transagresijske kulture nesposobnosti empatije s drugima, zbog čega i jesmo u konačnom ishodu anestezirane analfabete u oblasti kritičke kulture sjećanja.
Možemo mi i dublje u prošlost!
Pojavljivao sam se proteklih dana u nizu medija, mada sam mnoge i odbio (RTRS, FTV, Jutarnji list). Prihvatio sam samo razgovore za N1 i BHT1, uz Slobodnu Dalmaciju, te ranije utanačeni intervju za neovisni podgorički tjednik „MONITOR“ (osvanuo u broju 1416, od 08. prosinca 2017.). Dakako, i u njemu sam morao govoriti o histeriji među Hrvatima i u Hrvatskoj i u BiH povodom konačne presude ICTY-ija u predmetu „Prlić i ostali“, te antihrvatskoj kontrahisteriji u bošnjačkim i srpskim medijima.
Čitatelje Monitora sam, prvo, podsjetio da smo slične euforije doživjeli proteklih godina mnoštvo puta, samo nismo, nažalost, skoro nikada i distanciranje od pogrešnih ratnih politika i pogotovu nismo iskreno pokajanje političkih vrhuški. Bilo je među osuđenima par kajanja, ali posve iskrenog samo od Milana Babića, koji je izvršio i samoubojstvo. Precizirao sam kako bi bilo bolje da se politički vrh Hrvatske odrekao Tuđmanove ratne politike iz 1993., ali nije, nažalost. Čak šta više, veoma je pompozno obilježena 18.obljetnica od njegove smrti.
S tim u vezi za čitatelje dodajem da bi za razumijevanje Tuđmanovog odnosa prema BiH bilo potrebno pozabaviti se i Tuđmanovom 1991. (vidjeti u Jutarnjem listu od 09. prosinca 2017. najvažniji Tuđmanov transkript sa sastanka s tadašnjim vodstvom Hrvata iz BiH, održanom 27. prosinca 1991.), pa potom i njegovom ratnom politikom iz 1993., kao i tzv. mirovnim politikama u 1994. i 1995. koje se tiču stvaranja Federacije BiH u Washingtonu i Općeg mirovnog ugovora za mir u BiH iz Daytona i Pariza. Hoću i izrijekom reći kako nije umjesno štedjeti kritika prvog hrvatskog predsjednika, te da bi bilo nužno propitati među Hrvatima u BiH i Tuđmanove katastrofalne predrasude prema BiH i neznanja o Hrvatima u BiH, koje su i vodile i potonjim trgovinama s Hrvatima u BiH radi tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Jednako tako bi bilo krajnje vrijeme propitati i poslijeratne licemjerne ili nadute politike iz Zagreba i prema BiH i Hrvatima u BiH. Dakako, krajnje je vrijeme propitati i licemjerne politike Tuđmanovog sparing partnera Alije Izetbegovića, ali o njima drugi put.
Kazao sam i u „Monitoru“ kako malo tko niječe da je u Herceg Bosni bilo protjerivanje stanovništva i ubojstava, ali da se u BiH među Hrvatima ogorčeno što nisu procesuirani za slična nedjela i bošnjački „udruženi zločinački pothvati“. Meni osobno je posve jasno da se kao Hrvat moram prvo postidjeti za zločine u Mostaru i dolini Neretve, pa potom i za one u Lašvanskoj dolini, ali da tim putom imam pravo i zapitati se: nije li ICTY učinio medvjeđu uslugu kritičkoj kulturi sjećanja u BiH time što je de facto poštedio bošnjački politički vrh i Armiju BiH odgovornosti za zločine i nad Hrvatima i Srbima? Uostalom, ovih dana su konačno uhapšeni u Konjicu osumnjičenici za zločine nad Srbima i u logoru Čelebići i na Bradini, o čemu su potresno pošteno pisali i Dragan Bursać i Goran Sarić. A bilo je itekako i takvih zločina i za njih se znalo kako iz volšebno nestalog ratnog dnevnika oficira u redovima Armije BiH, izvjesnog Macića, tako i iz potresnih književnih zapisa zarobljenika u logoru Silos pored Tarčina po imenu Milo Bratić, koji je nedavno preminuo u Kanadi.
Istina je, dakako, da je u početku Armija BiH bila multinacionalna, s čak 30% Hrvata i Srba u svom sastavu. Dodajem ovdje da je ona takvom prestala biti u momentu kada je vrh SDA ponizio u redovima Armije BiH visoko rangirane oficire Stjepana Šibera i Jovana Divjaka, a u diplomatsko-konzularnim predstavništvima RBiH rijetke Srbe i Hrvate, pa i mene, o čemu ovdje ne govorim, ali sam ostavio svjedočenje u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (vidjeti u: Lasić, M., Dvije knjige pod jednim krovom, Tuzla 2012.).
Odnjegovao se posve svjesni zaborav, pa se zaboravilo i da je u sastavu Armije BiH bio i odred ubojica iz arapskih zemalja pod imenom El Mudžahid, kojemu je formalno vrhovni komandant bio Alija Izetbegović, kao što se zaboravilo i da je spomenuti Izetbegović priskrbio za sebe nelegalno poziciju predsjednika Predsjedništva BiH, manipulirajući i legalitetom i multietičnošću, kad mu je i dok mu je to bilo potrebno. U Monitoru sam objasnio kako je i bošnjačka strana imala logore, samo za Hrvate njih 331, kako tvrde u hrvatskim logoraškim udrugama, pri čemu ne mijenja na stvari što im se do danas u političkom Sarajevu tepa da su bili „sabirni centri“. I u Monitoru sam izrazio žaljenje zbog nesankcioniranih „uzp-ova“, uključivo i bošnjačkog vodstva, počev od spomenutog svirepog ubojstva fojničkih faratara i masakra Hrvata u Trusini, Uzdolu i Grabovici i drugdje. Ukazao sam, također, i da je hrvatsko-bošnjačka ratna story iznimno komplicirana: Bošnjaci jesu bili najveće žrtve tijekom ružnih ratova, jer je od najmanje 95.400 ubijenih ljudi u BiH, njih preko 66.000 bilo bošnjačkog podrijetla, kako govori i „Bosanska knjiga mrtvih“ Mirsada Tokače. Ali, neupitno je da su te stravične brojke uglavnom rezultat srpskog „uzp-a“, na koji se skoro zaboravilo, pa se u političkom Sarajevu stigmatizirala i „Herceg Bosna“ više zbog političkih ambicija nego iz stvarnih potreba za istinom o stradanju Bošnjaka u HB-u.
Apsurd je savršen i u odnosima RH i BiH, jer su obje bile izložene srbijanskom i crnogorskom surovom ratnom nasilju: sravnjivanju baroknih (Vukovar) i rušenju renesansnih gradova (Dubrovnik), razaranju „olimpijskog grada“ kakvo je Sarajevo, ili ružnom iživljavanju crnogorskih i srpskih rezervista i JNA nad Mostarom, u kojemu je već u 1992. porušene šest gradskih i pet prigradskih ćuprija, dok je Stari most ostavljen na nemilost silnicima u „ratu unutar rata“, tj. bošnjačko-hrvatskom ratu. Na sve se to zaboravilo, kao i da su protagonisti „Velike Srbije“ u dolini Neretve u početku pobili i bacili na prigradska smetljišta na stotine Bošnjaka i Hrvata. Ovo je, dakako, bilo važno reći zbog crnogorskih čitatelja. Uzvratit će se, nažalost, kasnije od strane zločinaca i ubojstvima i rušenjem pravoslavnih svetinja u Mostaru. U početku su Hrvati i Bošnjaci bili i doslovice u istim jedinicama, pri čemu se na prostorima Herceg Bosne podrazumijevala hrvatska komanda, sukladno dogovorima između HVO i Armije BiH, te obratno na prostorima pod kontrolom Armije BiH. Uostalom, i sve oružje i pomoć iz svijeta za BiH išli su preko Hrvatske, a Tuđman i Izetbegović su se sastajali tijekom rata tek nešto manje puta (31 put) nego Tuđman i Milošević (48 puta). K tomu, Bošnjaci i Hrvati potpisali su i masu neiskrenih sporazuma, uključivo i onaj u Washigtonu u ožujku 1994, kojim je utemeljena Federacija BiH (federacije Bošnjaka i Hrvata) i kojim je predviđena njezina konfederacija s Republikom Hrvatskom. U Republici Hrvatskoj je tijekom rata bilo smješteno ponajviše Bošnjaka među ukupno 400.000 izbjeglica iz BiH, liječeni su ranjenici Armije BiH, itd. No, ni u političkom Sarajevu, ni u političkom Zagrebu ne žele se referirati na svijetle točke u recentnoj prošlosti.
Vrlo mi je važno bilo objasniti i u „Monitoru“ kakvi se to „hibridni ratovi“ i „containment policy“ vode u BiH. Prvi pojam govori o ratovima putem dezinformacija, naglasio sam, a drugi je „hladnoratovski pojam“ kojim se objašnjavala tzv. politika zagađivanja međusobno bliskih nacija, koje vjerojatno potječu od istog etničkog supstrata, ali su vjerozakoni i geopolitike učinili svoje kroz povijest. BiH bi mogla, čak, doživjeti disoluciju poput SFRJ ako ne bude u stanju napraviti novi unutarnji društveni dogovor o samoj sebi kao višenacionalnoj državi, što se uporno odbija u prvom redu u političkom Sarajevu. BiH prosto vapi za balansom građanskog i nacionalnog, ali Bošnjaci svih svjetonazora forsiraju tvrdoglavo samo tzv. građansku opciju, dok su i Hrvati i Srbi žestoko protivu toga, kako ne bi bili eliminirani kao konstitutivne nacije u BiH. Zapravo bi bilo krajnje vrijeme ukotviti građansko u nacionalno, u tronacionalno, kako bi se smirila uzavrela situacija u BiH i počelo kretati ka transnacionalnoj politekonomskoj integraciji kakva je EU, ali do toga je malo komu u političkim vrhovima iskreno stalo.
Na pitanje „Monitora“ o neispunjenim zahtjevima iz „tri D strategije“ – denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija – odgovorio sam kako slijedi: a) Demokratizacija je završila u demokraturama i despotijama; b) Denacifikacija nije ni započela; c) Demilitarizacija je dijelom izvršena, ali unutar toga što se zovu Oružane snage BiH su tri „nacionalne vojske“ i ogromni potencijal za buduće građanske ratove, ako im budu dozvoljeni, da i ne govorim o privatnim stokovima oružja u svakoj poštenoj hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj kući.
A „pravna država“, ona koju je jedan političar SDA obećao prije četvrt stoljeća da „dolazi u ponedjeljak“, negdje se izgubila na putu. Uslijed toga i cvjeta korupcija, pa je BiH zemlja „uhljeba“ iz sve tri bh. nacije, te zemlja ljudi ispod granice „aposlutne bijede“, njih oko 30%, te onih na granici bijede (preko 50%). Najgore je, ipak, što smo se u proteklih četvrt stoljeća vratili u ideologije i politike iz 90-tih godina prošlog stoljeća. Uostalom, možemo mi i dublje u lošu prošlost, u političku kulturu koja ne poznaje ideologiju ljudskih prava i sloboda, inclusive prava kolektiviteta. Nažalost, dok je u svijetu u tijeku Postmoderna, u nas je tek na redu Prva (politička) moderna!
Ukazao sam i u „Monitoru“ kako se upravo u odnosima BiH i RH, te unutar BiH između sve tri nacije, vidi kao na dlanu ono što nas je poučio K. Jenkins: zaboravlja se, a ne bi se smjelo zaboraviti da se „prošlost“ i „historija“, iliti „istorija“ u pravilu razlikuju, jer je „historija“ tek jedan od mogućih ideoloških i političkih narativa o prošlosti, pa bi tek „povijest“ bila kritičko-racionalistička objekcija i jednog i drugog: i prošlosti i historije. Ali, za takvo što se ne želi čuti ni u BiH, ni u RH, ni u drugim „lažozemljama“ (S. Basara), jer bi to podrazumijevalo suočiti se s povijesnim istinama. Otuda i jesmo još uvijek zarobljeni u viktimizacijske interpretacije, sukladno kojima su „naši“ uvijek heroji, dok su oni „drugi“ i „treći“ ružni, prljavi i zli? Nisu, nego su ubojice među nama, nerijetko u rođačkim, političkim i kapital-suodnosima uvezanim s vrhovima vlasti, kako ne pokazuju samo reakcije na ICTY-ijevu presudu u „slučaju Mladić“ i slučaju „Prlić i drugi“, nego i u slučaju svježe uhapšene 13.orice pripadnika Armije BiH u Konjicu zbog zločina Armije BiH nad Srbima. Otuda i jesu nužni i dalje, ma koliko izgledali uzaludni, apeli za de-viktimizaciju, jer de-viktimizacija je prvi preduvjet za ozdravljenje bolesnih društava i u BiH i u Regiji!
Podsjećanje povodom Dana ljudskih prava, u Mostaru 12. prosinca 2018.
Piše: Sandra Kasunić
Kada su prije sedamdeset godina ljudska prava postala dio međunarodne obaveze država, to je bila posljedica kompromisa između velikih sila, ali i odluke da se užasi Holokausta više ne smiju ponoviti. Danas se, možda više nego ranije, koncept ljudskih prava čini kao bezopasna lijepa želja. No treba li ga zato olako odbaciti?
Historijski revizionizam, napadi na reproduktivna ženska prava, snažni rezovi socijalne države, diskriminacija na osnovi seksualnog opredjeljenja ili porijekla, bujajući govor mržnje usmjeren protiv pripadnica drugih narodnosti i osoba drugačijeg političkog svjetonazora: sve su to fenomeni – a ovaj popis svakako nije iscrpljen – koji ozbiljno ugrožavaju mir i slobode ne samo onih koji su neposredno pogođeni, već svih nas. Oni služe kao indikator činjenice da se već nalazimo duboko u periodu borbe za obranu prava za koje smo smatrali da su davno izborena. Štoviše, uzimajući u obzir nepostojanje političkih opcija koje se čine dovoljno uvjerljivim i/ili snažnim da bi se mogle suprotstaviti tim prijetnjama, upitno je kako ćemo uopće uspjeti sačuvati status quo.
Ta ugrožena prava kodificirana su na današnji dan 1948. godine, kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija, pod dojmom Holokausta i iskustva fašizma,jednoglasno usvojila Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Ukupno osam država članica je pri glasanju bilo suzdržano – Čehoslovačka, Poljska, Saudijska Arabija, Sovjetski Savez, Ukrajinska SSR, Bjeloruska SSR, Južna Afrika i Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Međutim, unatoč činjenici da navedene zemlje nisu glasale za usvajanje Deklaracije, dio njih je itekako sudjelovao u procesu pisanja iste, i još važnije, nisu glasale protiv.
Usvajanje Deklaracije opisuje se kao prekretnica u historiji međunarodnih ljudskih prava, ali ono je u osnovi imala isključivo ceremonijalni karakter. Tek s usvajanjem Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 1966. godine, ta su prava stekla pravnu težinu tako što su postala utuživa, odnosno obvezujuća. Istovremeno, odvojeno usvajanje građanskih i političkih prava odnosno liberalnih prava s jednete ekonomskih, socijalnih i kulturalnih prava s druge strane, može poslužiti kao pokazatelj da oko univerzalnosti ljudskih prava ipak nije postojao konsenzus između kapitalističkih i socijalističkih država.
Prešućeni radnički doprinos
Razlog tome je ponajprije historijske i ideološke naravi. Prva generacija ljudskih prava, građanska i politička prava, naslijeđena su iz doba Američke i Francuske revolucije. U tom kontekstu valja istaknuti Virdžinijsku deklaraciju o pravima iz 1776. i Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, u kojima su kodificirana prava koja su smatrana i neotuđivima i urođenima. Međutim, ona nisu vrijedile za žene ni mnoge druge grupe poput robova ili pripadnika drugih rasa.1Središnje mjesto u njima zauzimaju prava na pravnu jednakost, slobodu, sigurnost i privatno vlasništvo. Marx u svom Prilogu židovskom pitanju evaluirao je ta prava “čovjeka” konstatirajući da: “(…) nijedno od takozvanih čovjekovih prava ne prevazilazi egoistična čovjeka, čovjeka kao člana građanskog društva, naime kao individuuma koji je izoliran od zajednice, povučen u sebe, u svoj privatni interes i privatnu samovolju […] Jedina veza koja ih [individuume] ujedinjuje jeste prirodna nužnost, potreba i privatni interes, čuvanje njihova vlasništva i njihove egoistične ličnosti.”
Tim prilogom Marx je formulirao jednu od najrelevantnijih kritika ljudskih prava u kojoj sugerira da ona predstavljaju tek političku emancipaciju, ali čine samo međukorak k emancipaciji čovjeka. No pri analizama nastanka ljudskih prava redovno se izostavljaju doprinosi radničkih i socijalističkih borbi po pitanju socijalnih i ekonomskih, ali i građanskih i političkih prava. Ljevica se često i sama izostavlja iz diskusije i ne uzima u obzir da nema nikoga tko bi umjesto nje naglasio socijalistički doprinos ljudskim pravima. Bez radničkih pokreta i borbi danas sasvim sigurno ne bismo imali pravo na adekvatne radne uvjete, zabranu dječjeg rada i pravo na socijalnu sigurnost. Upravo pokreti radničke klase borili su se za univerzalna i fundamentalna prava kroz politički, ekonomski i kulturalni preokret s ciljem nadilaženja kapitalizma. Time su te borbe, u koje možemo svrstati i Ruske revolucije i jugoslavenski Narodnooslobodilački pokret, doprinijele sekularnom pristupu ljudskim pravima, univerzalnom pravu glasa i pravu na samoodređenje koje predstavlja antikolonijalnu dimenziju ljudskih prava.2
Mrtvo slovo na papiru?
U tom kontekstu, valja se prisjetiti i odnosa SFRJ prema ljudskim pravima. Naime, uz ratifikaciju gore navedenih Međunarodnih paktova, njezin ustav iz 1974. je u svojoj III. glavi sadržavao ukupno pedeset članaka o slobodama, pravima i dužnostima čovjeka i građanina. Uspoređujući te članke s tadašnjim međunarodnim ljudskopravaškim aktima, upečatljivo je da su jugoslavenski bili mnogo dalekosežniji i konkretniji. Uz nepovredivost stana, slobodu znanstvenog i umjetničkog stvaranja, ograničeno radno vrijeme radnica (na maksimalno 42 sata tjedno), pravo na rad i slobodu rada, garantiralo se primjerice i “pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece” u članku 192. ili, u narednom članku, dužnost svakoga “tko iskorištava zemljište, vodu ili druga prirodna dobra” da to čini “na način kojim se osiguravaju uvjeti za rad i život čovjeka u zdravoj okolini”. Ta ustavom uređena prava, u kombinaciji s činjenicom da je Jugoslavija bila i jedna od država osnivačica Ujedinjenih nacija, koja je aktivno sudjelovala u izradi suvremenih ljudskopravaških akata, govore u prilog tezi da je prepoznala emancipatorni karakter ljudskih prava.
No danas se na spomen ljudskih prava često može čuti kako su ona mrtvo slovo na papiru budući da ih ni 70 godina nakon njihove kodifikacije vladajuće elite diljem svijeta ne priznaju, odnosno da ih krše. Ponajprije to vrijedi za ekonomska i socijalna prava, ali ne isključivo. I zaista, kako da primjerice shvatimo ozbiljno ljudsko pravo na rad, na adekvatni standard života ili socijalnu sigurnost kada živimo u kapitalističkim društvima čija su obilježja, između ostalog, nejednakost, privatno vlasništvo ili akumulacija kapitala utemeljena na ljudskom radu? Što nam znače aktivno i pasivno biračko pravo kada smo prisiljeni boriti se za ekonomsku egzistenciju? Što nam vrijedi pravo na slobodu kretanja kada slobodu kretanja u potpunosti ima isključivo kapital? Ljudska prava sadrže inherentni paradoks jer nam sugeriraju da imamo određena prava koja ipak ne možemo uživati ukoliko nemamo, primjerice, dokumente neke od država globalnog sjevera ili dovoljno novca.
Korak prema pravdi
Znači li to da ljudska prava treba u potpunosti izbaciti iz rječnika ljevice? Uzimajući u obzir da ona u sebi sadrže i nasljeđe radničkih, odnosno socijalističkih borbi, odbaciti retoriku ljudskih prava značilo bi odbaciti cijeli set prava koja su 1948. predstavile kodificiranu utopiju, a to čine i danas. Također, većina ljudskopravaških konvencija još uvijek vrijedi u državama bivše Jugoslavije, odnosno one su ratifikacijom postale dio nacionalnog zakonodavstva. Stoga ih progresivne političke akterke itekako mogu koristiti kao alat u borbi za pravednije društvo. Konkretno znanje o njima i njihovim mehanizmima nadalje nudi i mogućnost proaktivnog djelovanja, primjerice kada se borimo za pravo na vodu ili pravo na plaću dostatnu za život.
Bez uključivanja u diskurs o ljudskim pravima i zauzimanja tog prostora kako bi se objasnili paradoksi koji su im inherentni, ona doista i postaju mrtvo slovo na papiru, odnosno smokvin list vladajućima koji ih koriste kako bi međunarodnoj zajednici pokazali stopu razvijenosti demokracije države koju vode. Stoga je bitno da se u aktivan rad na i sa ljudskim pravima umiješaju oni koji se zalažu za pravedniji svijet za sve. Jer, za ljudskopravašku zajednicu važno je da joj se priključe akterke koje bi ukazale – ili bolje: objasnile i inzistirale – na nespojivosti kapitalizma i ljudskih prava te nužnosti demokratizacije ekonomije kako bi se omogućilo pravedno društvo. Nadalje, ljudska prava mogu služiti, a ponekad već i služe, kao izvor inspiracije u borbi i time mogu doprinijeti odmaku od isključivo reakcionističkog pristupa djelovanju protiv opresije, nepravde i društvene nejednakosti.
Trenutno se nalazimo u situaciji u kojoj u moramo braniti ono što smo smatrali već davno izborenim. Jedno od bitnih pitanja koja se pritom postavljaju je: može li ljevica ponuditi odgovor na goruće društvene probleme ili se tim problemima može suprotstaviti isključivo kao gasiteljica vatre? Ljudska prava u tom smislu mogu biti ne samo alat, već i privremeni (ne i krajnji) cilj, odnosno bitan međukorak za prevazilaženje aktualnog uređenja prema pravednijem društvu.
(Bilten)
Foto: Pixabay
Piše: Franjo Šarčević
Ima jedna rečenična konstrukcija koja se zna čuti među kršćanskim življem Bosne i Hercegovine, a kaže: Jednog Turčina drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.
Teško da bi se mogla smisliti kraća a ubitačnija rečenica, kojom bi se efektnije izrazio fundamentalni strah i zazor od Drugih, kojom bi se Druge diskvalificiralo i eliminiralo. Ako onoga tko izgovori ovu rečenicu upitate da objasni kako i zašto je tako, bit će vam rečeno da njima, muslimanima, nije vjere, da su prevrtljivi, da su u početku saveznici, a onda zabiju nož u leđa, da glume da su ti prijatelji a među sobom misle i pričaju nešto drugo, da kad-tad u njima provrije „muslimanska krv“ i da to ne zavisi od toga kako se odnosiš prema njima…
Naravno, mnogo je ljudi koji u takve šoviništičke diskvalifikacije i mitove ne vjeruju i koji se ne daju inficirati virusom zazora, nepovjerenja i predrasuda. Imao sam sreću što sam odrastao u obitelji u kojoj smo učeni humanističkim vrijednostima, tome da su svi ljudi Božja djeca (da se izrazim jezikom svojih religioznih roditelja) i nikakve priče o skrivenim namjerama i opasnostima od Drugih – koje se ne mogu zaobići i ne čuti kad odrastate u ratom i prošlošću opterećenoj sredini kao što je Rama – nisu djelovale. Na studij sam došao u Sarajevo, uključio se u većinski bošnjačku, muslimansku, sredinu, stvorio prijateljstva i poznanstva zbog kojih mi bude teška pomisao da bih mogao nekada otići odavde (u momentima kad o tome razmišljam), zaposlio se, oženio (Bošnjakinjom), i više nego ikada sam siguran da crta koja odvaja dobro i zlo ne prolazi između naroda, klasa i svjetonazorâ (bez namjere da postmodernistički ili konformistički relativiziram i izjednačim sva uvjerenja i stavove), nego kroz svako ljudsko srce – da parafraziram Solženjicina.
Iako sam oduvijek svjestan da narodi u BiH dijele većinu toga zajedničnog, primjerice boju kože, jezik, kulturu, iznenadilo me saznanje da dijele i neke zajedničke rečenice kojima se izražava dubinski strah i zazor od onih Drugih. Konkretno, ostao sam iznenađen i pomalo zasmijan kad sam svojevremeno od prijateljice čuo da se među muslimanskim življem „po kućama“ zna reći: Jednog Vlaha drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.
Sadržaj i interpretacije te „parabole“ analogne su onima iz prve verzije, samo što je jedna nacionalno-vjerska skupina zamijenjena drugom.
* * *
Sjetio sam se ovoga dok posljednjih dana pratim na koji način se dio medija u Sarajevu, poput radikalno nacionalističkog sedmičnika i portala Stav, koji djeluje kao udarna medijska pesnica Stranke demokratske akcije, odnosi prema piscu Miljenku Jergoviću i umirovljenom generalu Armije BiH Jovanu Divjaku. Naslov teksta u Stavu posvećen Divjaku veoma zorno ilustrira šovinističku matricu opričanu kroz vreće i stolove: „Do podne čika Jovo, od podne čiča Jova“. Uzalud je Divjaku bilo, ako se pita kolege iz Stava, sudjelovati u obrani Bosne i Hercegovine, biti ne na strani armije i politike koja je napadala BiH, nego na strani Bosne i Hercegovine onda kad je to bilo najteže, te do danas na različite načine doprinositi izgradnji bh. društva; oni su ga prokazali kao prevrtljivog čiča Jova (jasna je aluzija na četničkog vođu „čiča Draža“), i to sve zbog nekoliko kritički intoniranih rečenica neugodnih mentalnom sklopu SDA. Još je neugodnije bilo čitati brojne komentare čitatelja tog portala. Jedan je duboko razočaran i nema više povjerenja ni u jednog Srbina. Drugi se čudi Bošnjacima što traže i najmanji razlog da kažu da nisu svi Srbi isti. Treći konstatira da vuk mijenja dlaku, ali ćud nikad, „ipak je Jovo pravoslavac“. Četvrti, peti i šesti zaključuju da je Divjak samo pokazao pravo lice, za sedmog i osmog je Divjak prikriveni četnik, za devetog i desetog…
Raduje me, naravno, što većina Bošnjaka ne dijeli stavove Stava i što on neće u mjeri u kojoj bi to želio uspjeti nametnuti šovinističku narodnu „mudrost“ o vlasima i vrećama kao metodologiju tumačenja i shvaćanja svijeta i odnosa prema Drugome.
Drugi u nizu takvih slučajeva, koji je prethodio Divjakovom, odnosi se na pisca Miljenka Jergovića, najvažnijeg književnika naših prostora, rođenog u Sarajevu. „Zbogom Miljenko, zbogom Jergoviću“, poručuje Stav svojim naslovom. I Jergović je, sudeći po Stavu i njegovim tekstopiscima, pokazao svoje pravo, vlaško lice, neprijateljsko prema Sarajevu, Bošnjacima, muslimanima. „… što više stari, Jergović postaje sve autentičniji, manje sklon ugađanju publici i vjerniji sebi“, reći će Stav u jednom od svojih tekstova posvećenih ovom piscu.
I opet me raduje što vidim veliki broj Bošnjaka i Sarajlija koji su čitali Jergovića i koji su spremni javno kazati da je „Jergović više uradio za Sarajevo nego što bi pisac tog teksta mogao za svojih 14 SDA života“, da navedem jednog od njih. Oni potvrđuju da ovo mjesto i ova zajednica ima nadu i antitijela sposobna da se izbore s napredujućim virusom.
Primjeri Divjaka i Jergovića su sasvim dovoljni za ilustraciju jednog mentalnog stanja i jednog političko-ideološkog projekta. Već ranije, to mentalno stanje je Ivana Lovrenovića, „mislioca Bosne“ (N. Šimić), Željka Ivankovića, Nenada Veličkovića… svrstalo među neprijatelje Bosne i muslimana, sve dakle one pojedince koji su se istakli u zastupanju multietničke Bosne i Hercegovine i praktičnim radom sudjelovali u izgradnji bh. društva, koji čine „interkulturnu supstancu“ (E.K.) našeg društva.
Pokazalo se da je stvarni cilj nacionalističkog projekta oličenog u Stavu (i sličnim medijima, primjerice Saffu) – kako je to prije oko dvije godine dobro opisao Enver Kazaz – „razoriti multikulturnu i multietničku supstancu društva do te mjere da niti jednom Srbinu i Hrvatu na um ne padne da se miješa sa Bošnjacima“. Taj Kazazov tekst pisan je u momentu kad je na stranicama Stava jedan od simbola Bosne i naš najbolji dječji pisac, Branko Ćopić, proglašen ratnim zločincem i monstruozno se lagalo o njegovom tobožnjem sudjelovanju u ubijanju Muslimana.
Baš tu, piše Kazaz, „Stav postaje suštinski antibosanski magazin. Ako se Branka Ćopića demonizira i proglašava ratnim zločincem, onda takva ideološka gesta ima samo jedno značenje: nema Srbina i Hrvata kojima se može vjerovati i koji mogu biti bošnjački prijatelji. Ni oni što su na zasadima komunizma prijateljevali sa Bošnjacima i sve učinili za afirmaciju njihove nacionalnosti i kulture ne mogu zasluživati bošnjačko poštovanje, naprosto stoga što pripadaju tuđoj naciji.“
* * *
Budućnost Bosne i Hercegovine dobrim dijelom zavisi od toga hoćemo li uspjeti jesti jedni s drugima za istim stolom uz povjerenje i uvažavanje, a da ispod stola nemamo punu vreću bolesnih predrasuda, paranoja i isključivosti. Borimo se za to, prokazujmo one koji nas navode na to zlo, ne dajmo im da ostvare svoje ciljeve razaranja multietničke supstance bh. društva i ne odustajmo.
Pussy Riot u Zagrebu
Politički motivirana uhićenja i mučenja u zatvorima postala su svakodnevnica u Rusiji, ali raste i broj onih koji su se aktivirali u borbi protiv takvih kršenja ljudskih prava, poručile su članice i članovi aktivističko-umjetničkog kolektiva Pussy Riot uoči svjetske premijere performansa „Riot Days”, koji će se održati u sklopu Human Rights Film Festivala u ponedjeljak, 3. prosinca u Kinu Tuškanac.
Na konferenciji za medije u GONG-u kolektiv je predstavio glazbeno-kazališni performans, koji će u Zagrebu prvi i posljednji put biti izveden u miješanoj novoj i staroj postavi. „Riot Days“ je nastao na temelju knjige Mashe Alyokhine – jedne od članica koja je 2012. završila u zatvoru zbog punk molitve „Bogorodice, potjeraj Putina“, izvedene u katedrali u Moskvi.
„Moja knjiga je nešto između manifesta i bajke. Događa nam se da nakon izvedbe dođu ljudi iz publike i kažu da se i oni žele aktivirati, da i oni žele prosvjedovati i mislim da je time cilj knjige i ovog performansa ispunjen“, rekla je Alyokhina. Također, istaknule su članice Pussy Riota, sve je veći broj glazbenika i glazbenica koji se politički aktivirao i kojima su zbog političnosti njihovih pjesama zabranjene turneje po Rusiji, a neki su i uhićivani.
Ističući kako performans neprestano osvježavaju i prilagođavaju aktualnim zbivanjima, Alyokhina je rekla kako će zagrebačke dvije izvedbe u ponedjeljak (u 19.30 i 22.30) biti posvećene grupi mladih antifašista iz tzv. slučaja Network, koji su uhićeni zbog navodnih terorističkih namjera, a kojima suđenje za to što ljudskopravaške organizacije vide kao politički montirani proces, počinje u siječnju. „Naš je slučaj 2012. bio velika vijest, ali to se sada događa svakodnevno“, naglasila je Alyokhina i dodala kako danas u Rusiji možeš biti uhićena zbog obične objave na društvenim mrežama.
Pussy Riot planiraju nastupe diljem Europske unije pa su se ovom prilikom osvrnule i na očekivanja koja imaju od EU-a. „Nadamo se da će europski političari i političarke shvatiti kako su ljudski životi važniji od poslovnih interesa, tj. ugovora o plinu i nafti. Ispod tih ugovora nalaze se ljudi koji umiru i koji trpe mučenje pa pozivamo svih da ih se sjete“, poručila je Alyokhina.
Organizatori dolaska Pussy Riot u Zagreb su: GONG, Klub Močvara/ Udruženje za razvoj kulture “URK”, MAMA Zagreb, Solidarna – zaklada za ljudska prava i solidarnost. Karte za drugu izvedbu performansa možete kupiti OVDJE. Prvi je nastup rasprodan.
Događaj sufinancira Europska unija u okviru programa Europa za građane.
(GONG)
Godišnja cijena zagađenja zraka od cestovnog prometa u Europskoj uniji iznosi najmanje 70 milijardi eura, pokazalo je istraživanje Europskog saveza za javno zdravlje (EPHA). Usporedbe radi, to je više od državnih budžeta polovice članica i više nego što npr. Unija izdvaja za znanost. Ujedno je otprilike i slično iznosu koji bi proračun EU trebao izgubiti jednom kada Britanija prestane u njega uplaćivati. Cijena se prije svega odnosi na troškove u zdravstvu, s obzirom na brojne zdravstvene tegobe koje redovito izaziva postojeća razina zagađenja zraka u europskim gradovima. Godišnje oko četrdeset tisuća ljudi u Uniji umire od posljedica ovog problema.
Iako zagađenje ima različito porijeklo (dio proizlazi i iz čestica guma, kočnica itd.), ipak su uvjerljivo najveći problemi oni vezani uz ispušne plinove. Čak 75% ovog zagađenja pak dolazi iz dizelskih motora. Vozila s dizelskim motorima bila su u središtu skandala 2015. kada je otkriveno da je njemački proizvođač automobila Volkswagen sustavno falsificirao rezultate testiranja štetnog zagađenja ispušnih plinova. Kasnije se ispostavilo da su slične “trikove” primjenjivali i drugi proizvođači. Cijenu ove prakse proizvođača u ljudskim životima i zdravstvenim troškovima retrospektivno je gotovo nemoguće izračunati.
Prije par tjedana su, na primjer, objavljeni rezultati istraživanja provedenog na području Londona koje je potvrdilo kako izloženost postojećoj razini ispušnih plinova iz dizelskih motora kod djece trajno oštećuje razvoj pluća i uzrokuje doživotne zdravstvene probleme. Unatoč tome što je Unija formalno postrožila pravila, situacija se po pitanju emisija nije znatnije promijenila od 2015. do danas. Dio problema proizlazi iz odluke nadležnih institucija da proizvođačima nastave gledati “kroz prste”, službeno kako bi im osigurali “vrijeme potrebno za prilagodbu”. Šteta što naša pluća više nemaju tog vremena.
(Bilten)
Piše: Mile Lasić
Povodom 75. obljetnice Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu
Točno 27. travnja 1992. godine nestala je i formalno jedna velika zemlja. Svim drugima je oduvijek bilo jasno da Srbija i Crna Gora ne mogu same biti “Jugoslavija”, ali ne i slijepom domanovićevskom vođstvu “dva oka u glavi”, koje je tada bilo u zavadi i s pola svijeta i sa zdravim razumom. Narod je, pak, bio žrtva divovskog, proširenog Jonesovog eksperimenta u režiji raznih “minovića” i “mitevića” i “vučelića” i inih. I danas je, ustvari, shvatiti tu pra-laž, pra-grešku je mnogima i danas nemoguće, zbog čega ne mogu shvatiti niti ono što je uslijedilo poslije preimenovanja “SeReJe” u “Državnu zajednicu SiCG”, kao niti prostu činjenicu da Kosovo nije Srbija već odavna, vjerojatno od onog dana kad su Milošević i drugi slijepci pogazili Ustav SFRJ, ukinuli pokrajine, a legitimirali nasilje kao legalno sredstvo, a laž kao istinu. Jugoslavija se bespovratno zaputila ka smetljištu historije upravo onda kada se odrekla uvažavanja “drugosti” unutar sebe, to jest poimanja razlika kao bogatstva, a ne prokletstva. To se, doduše, oduvijek slabo shvatalo ne samo u Srbiji, nego i drugdje na Balkanu, na kojem se jednostavno i dalje misli u kategorijama mi i oni, većina i manjina.
Bilo kako bilo, sve što je bilo lijepo i što bi se moglo povezati s Jugoslavijom i dalje je posvuda prokleto i stigmatizirano. Uostalom upravo to lijepo i plemenito i jeste ubijeno i iščezlo u dimu i garežu topova “slavne JNA”, onima kojima su rušeni barokni gradovi poput Vukovara, gađani Dubrovnik i Mostar, pa potom 1.000 i više dana držano u opsadi olimpijsko Sarajevo. Demonstrirano divljaštvo je, pak, ostavilo razornog traga za vijekove, njegova najkrupnija žrtva je plemenita južnoslavenska ideja, pa potom srpska kultura i Srbi kao narod koji su, kao nikada u svojoj povijesti, stigmatizirani i u svom okruženju i u cijelom svijetu. Omamljeni su još uvijek, nažalost, i u svojevrsnom bunilu, nesposobni da pojme svijet u kojem žive i u njemu svoju ograničenu veličinu, dostatnu tek za prijetnju miru u regiji i ništa više. Krivica je, dakako, u političkom i kulturnom vođstvu, bivšem i aktualnom, a ne u narodu…
U “Miloševićevoj konjušnici”, da se malčice poigramo Krležinom metaforom o “Karađorđevićeva konjušnici” za bivšu Skupštinu SFRJ, u kojoj je prije nešto više od 80 godina čuveni “parlamentarac” Puniša Račić izveo krvavi komad s pucanjem, spomenutoga se 27. travnja 1992. godine slavilo bučno i zvanično proglašenje “SeReJe”, nakon što se već godinu dana šenlučilo diljem Jugoslavije, ubijalo i palilo koga se i šta se stigne, pa se mic po mic i zadavila SFRJ, sve pod mudrom dirigentskom palicom glavnog dirigenta zvanog S.M. Da apsurd bude savršen, toj i takvoj zemlji je na brzinu nametnut “žabljački ustav”, a ljudima diktatorski dan za državni praznik…
Nešto više od 16 godina kasnije nema ni te “izmišljotine”, isparila u srpsko-crnogorskoj omrazi. Sve je obezvrijeđeno i postalo relativno, loša povijest se ponovila s nekim obrnutim odnosima snaga i brojeva glede sile i zločina. A sila s početka rata i jeste bila srpsko prokletstvo. Jedina konstanta ova dva desetljeća u zemlji Srbiji jeste nevjerojatna odanost principima i modelu iščašene pameti i zavade sa zdravom logikom, arhetipskom modelu kojeg je uveo u život onaj kojemu se klicalo na svakom koraku, a sada ga “ispod lipe” u rodnom mu Požarevcu tek tu i tamo obilaze najvjerniji partijski drugovi. Niti Handke nije više baš raspoložen da se divi diktatoru. Taj S. M. i ne bi bio više toliko važan da se nije namnožilo njegovih “klonova” do unedogled i u Srbiji i u regiji, čiju mantru prepoznati je vrlo važno: otuda ova “misa mrtvima” (requiem) ili “zadušnica” za nekoć veliku zemlju…
Apsurd je kompletan, u zemlji Srbiji, koja se prije 16 godina umislila da ona i Crna Gora mogu biti Jugoslavija, je još uvijek vladajuća mantra ono što je “domaći Hitler” govorio u svoju obranu pred sudom u Den Haagu (ili, pak, što tamo bulazni još uvijek četnički kvazi-vojvoda Šešelj). U stvari, Milošević je do smrti bio dosljedan u svojoj nedosljednosti. On je znao da ne može promijeniti “sud historije”, kao i to da nikakve “zavjere” Njemačke i Vatikana, ili nekog trećeg, nije bilo, a da ju je sve i bilo, ona ne bi mogla ništa učiniti bivšoj Jugoslaviji da se nije povampirio “boljšo-fašizam” u većinskom narodu, čemu je, upravo on sam davao pečat. Uzgred kazano, da se Hitleru i njegovim suradnicima u “zločinačkom pothvatu” protiv cijelog svijeta od prije 60 i kusur godina sudilo po principima po kojima se sudilo balkanskim zločincima u Den Haagu, Njemačka i suvremeni svijet sigurno ne bi bili ovakvi kakvi jesu. Ali, ono je bilo vrijeme globalnog sukoba “dobra” i “zla”, pobjednici su sudili pobijeđenima, a u jugoslavenskom slučaju s kraja prošlog stoljeća se radilo o konfliktu “manjeg intenziteta” u kojem “nema pobjednika”, koji skoro da se završio po principu “mir, mir, nitko nije kriv”.
To što je prije 16 godina i definitivno nestala jedna velika zemlja, što je ubijeno oko stotinu tisuća ljudi samo u BiH, što je upravo BiH divljački zadavljena da se više nikad ne prepozna, što su milijuni prisilno raseljeni, što skoro na cijelom Balkanu vlada još uvijek kaos, s izuzetkom Slovenije, malo koga više brine ili uzbuđuje i u zemlji i u svijetu. Nažalost, posvuda su se u svijetu Miloševićeve tvrdnje o odgovornosti drugih za “smrt Juge” ili “zavjeru” protiv nje uzimale ležerno, uključivo i u Tribunalu u Den Haagu. Takvo što je zanimalo i zanima samo njegove istomišljenike u Srbiji, koji kao da imaju potrebu da vjeruju u Slobine ili Šešeljeve notorne laži, kako bi olakšali nemirnu savjest. Svojevremeno je Mihalj Ramač, tada glavni i odgovorni urednik beogradskog dnevnog lista “Danas”, konstatirao kako “papagaj iz Haaga” ponavlja svoje laži do u beskonačnost, a vjeruju mu oni koji su mu i prije vjerovali.
Gledajući svojevremeno film “Slom” (“Der Untergang”), u kojem su obrađeni “posljednji Hitlerovi dani”, te iščitavajući “filmsku verziju” knjige “Der Untergang” Joachima Festa, moglo je svakomu tko potječe iz bivše SFRJ biti odmah jasno da Hitlerovi “posljednji dani” govore posredno i o Miloševićevoj “obrani i posljednjim danima”. U oba slučaja se radilo o “historijskim ličnostima” koje su iskoristile određene historijske situacije kako su ih iskoristili. Hitler je zlorabio njemačku povrijeđenost nakon Prvog svjetskog rata kako bi došao na vlast i “zapalio cijeli svijet”, a Milošević je zlorabio objektivnu potrebu za reformama jugoslavenskog društva, pa i potrebu pojašnjenja položaja pokrajina u ustavima Srbije i SFRJ, ali je on svjesno zlorabio kompliciranu ustavno-političku situaciju u Srbiji i njenim pokrajinama, kako bi uništio “Europsku uniju u malom”. Da je imao više snage uništio bi i svijet, nema sumnje. Pokojni Joachim Fest u knjizi-potki za film “Slom” je zaključio da je Hitler učinio sve što je bilo u njegovoj moći ne samo da se rat produži, nego i da njegova zemlja nestane zajedno s njim. „Volja za katastrofom“ ili „volja za propašću“ su, očigledno, samo jedno od stanja patoloških tipova na vlasti, koji su, u pravilu, svoj uspon započeli benignom „voljom za moći“ i slatkorječivim obećanjima o „boljoj budućnosti“. Treba samo ponovo pročitati stare Miloševićeve govore, ali i govore drugih balkanskih silnika u vremenima njihova dolaska na vlast, pa se prisjetiti “zajmova za Srbiju”, pa mitinga, pa srljanja u ratove, pa mamurluka poslije njih koji kao da još uvijek traje. Producent i pisac scenarija fima “Der Untergang” Bernd Eichinger govori o usporedivosti svih totalitarnih režima, kako onog staljinističkog tako i maoističkog s Hitlerovom diktaturom, te o fascinaciji “apsolutnim barbarstvom”. U ovom podsjećanju na “Hitlere iz našeg sokaka” iz rekvijemskih razloga upitajmo se, pak, kako je bilo moguće da oduševljenje Hitlerom prije 70 i nešto više godina ili Miloševićem prije 20 obuhvati toliko milijuna Nijemaca, odnosno Srba? Ugledni britanski historičar Ian Kershaw je u svojoj knjizi “Hitlerov mit” ustvrdio da “kult vođe” nije bio samo rezultat Göbbelsove propgande, dakle u srpskom slučaju Minović /Mitević/ Vučelićeve manipulacije, nego „djelomično i refleks već postojećih mentaliteta, očekivanja, nada i želja“. (2)
Dakle, uvijek je riječ i o mentalitetu u onim kulturama kod kojih je kult „vođe“ posve normalna stvar, a takvo što već nije samo njemački ili srpski specifikum. Kershaw minuciozno pokazuje da su široki slojevi stanovništva do posljednjeg momenta vidjeli u Hitleru „mesijansko proviđenje“, da su ga spremno i poslušno slijedili, iako samim ratom nisu bili posebno oduševljeni. Ali, ostavimo se Nijemaca, mi smo imali i još uvijek imamo „Hitlera” u našim sokacima napretek, samo ih tako ne zovemo.
***
O smrti Jugoslavije se u devedesetim godinama u SR Njemačkoj objavilo mnogo besmislica, tvrdi utemeljeno i razložno njemački politolog dr. Sead Husić, ali, postoje, ipak, dva osnovna pravca koja dominiraju svim tim analizama. Prvo shvaćanje je da je raspad višenacionalne zajednice logička posljedica želja republika odnosno nacija za samostalnošću, što je bliže načinu mišljenja ovdašnjeg desnog političkog spektra, koji želi, u stvari, naglasiti nemogućnost stvaranja stabilnog multikulturalnog društva. Ali, i na lijevom spektru ova teza nalazi odjeka, jer se propast socijalističkog projekta, izgleda, bolje objašnjiva putem secesionističkih nastojanja gospodarstveno razvijenijih republika (Slovenija i Hrvatska), nego da se traga i traži objašnjenje u aktivnim djelovanjima na raspadu Jugoslavije srpskog i hrvatskog nacionalizma. Pa, ipak, teza da su prije svega oba spomenuta nacionalizma bili ti koji su razorili Titovu Jugoslaviju je u međuvremenu više prihvaćena, piše dr. Husić.
“Ja sam ovu knjigu jednostavno morao napisati”, objasnio je dodatno u više interviewa dr. Husić, autor knjige “Psihopatologija moći”, prosto “jer nijedno od objašnjenja koja sam pročitao nije mi bilo dovoljno, pa sam pomislio da mora postojati i drugi način približiti se istini”. Iz toga je, pak, niklo pet-šest godina mukotrpnog kopanja po svim mogućim knjigama i dokumentima, prebiranje po arhivama i po svemu što je objavljeno u BiH, Hrvatskoj i Srbiji na temu raspada Jugoslavije. Iz višegodišnjeg istraživačkog rada je prvo porođen doktorat politoloških znanosti, pa potom i knjiga s punim naslovom “Psihopatologija moći. Razaranje Jugoslavije u ogledalu biografija Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića”.
Ipak, navođenje i u ovim analizama brojnih uzroka (gospodarskih, socijal-političkih, internacionalnih, historijskih), tako da nastane što kompleksnija slika, vodi ka preraspodjeli krivice za razaranje zemlje na sve etničke grupe i njihove vođe, pa se ponovno stoji pred pitanjem odlučujućeg uzroka za raspad Jugoslavije. Pojam “etnički konflikt”, koji se često primjenjuje za ratove u Jugoslaviji, proizvodi, u krajnjem, takvo stanje u istraživanjima jugoslavenskih ratova da ni znanstvenici ne znaju tko snosi odgovornost za rat. To ga je i ponukalo, kako veli, da traga za psihološkim strukturama trojice ljudi, koji su u bliskoj vezi sa razaranjem Jugoslavije. Milošević, Tuđman i Izetbegović su bili djeca jednog društva, koje su u određenom momentu u njihovim životima odbacili i protiv kojeg su se konačno borili – i intelektualno i politički i silom. U svakoj od njihovih biografija ogleda se i novija povijest Jugoslavije i njenih država-sljednica i njihovih multikulturalnih, multireligioznih, multietničkih društava, zaključuje dr. Husić. One istovremeno ogledaju i promašenu Titovu politiku, i njegove KP, to jest promašene visoke zahtjeve jugoslavenstva, koje je htjelo ostvariti unitarnu državu, u smislu bratstva i jedinstva ravnopravnih naroda i narodnosti, a postiglo je suprotno. Jugoslavija je propala zbog svojih vođa i njihovih patoloških ambicija za osvajanjem vlasti, njenom kontrolom i posjedom, bez obzira po koju cijenu. Na osnovu njihovih patoloških odnosa prema moći / vlasti i razorena je Jugoslavija… (3)
U osnovi Husićeve knjige “Psihopatologija moći” su, dakle, psiho-patološki portreti Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića, pri čemu dr. Husić nalazi psihopatološke crte samo kod Miloševića i Tuđmana, dok ih ne nalazi, ne vidi, ili neće da vidi kod Izetbegovića. Pri tomu je i njegov slučaj tipičan za psihološki povrijeđene i uvređene Bošnjake, koji bi mogli ali neće da kritički misle lik i djelo Alije Izetbegovića, čime bi i kulturi svog naroda i svima u BiH učinili uslugu. Postavlja se, primjerice, pitanje u Husićevom slučaju, kako je tako mlad čovjek i znanstvenik, rođen u Njemačkoj i odgojen na FU Berlin, uspio previdjeti barem crte “vjerskog fantaste” kod Alije Izetbegovića, što je nečija privatna stvar sve dok nije na čelu drzave ili političke partije, ali poslije više nije, pogotovu nije u vjerski i nacionalno složenoj zemlji kakva je BIH. Uostalom, neka se ovdje svi koji se ne slažu s našim naputcima u vezi s Izetbegovićevom suodgvornošću za recentnu bh. tragediju prisjete barem za moment Schmidtove metodološke upute – čuvajte se političara koje miješaju religiju i politiku!
“Kada se bolje pogleda šta je te osobe psihološki opterećivalo, i šta je to što psihološki opterećuje grupe iz kojih dolaze, onda se mogu pronaći i istinski uzroci za tolike zločine koji su počinjeni”, glasi Husićev ispravni metodološki uput. Pri čemu ponovno biva principijelno upitno: smije li se – čisto teorijski i metodološki – iz ovog ispravnog obrazca isključiti i neka osoba poput Izetbegovića, s karizmom i praksom “vođe”, a pogotovu smije li se isključiti ijedna od triju nacionalnih grupacija iz kolopleta krivice, bez obzira koliko ona bila različita? Sve to, i u slučaju da se polazi od toga da su BiH, i Bošnjaci – muslimani u njoj, bili glavna žrtva i “ratni plijen” u proteklim balkanskim ratovima. Dr. Husić je u interview-u koji smo vodili govorio, doduše, na vrlo potresan način i o osobnim tragedijama i traumama u proteklom ratu, kao i o svojoj vrlo nježnoj i iskrenoj ljubavi prema Bosni, kako on veli za BiH, što ja ničim ne bih želio dovoditi u pitanje, niti kod njega niti kod drugih. Pa, ipak, ovdje se radi o metodološkim principima utvrđivanja odgovornosti, a ne o apotekarskim vagama na kojima se mjeri odgovornost pojedinih političara. Ona jeste u tom vidu različita. Dr. Husić ne griješi, vjerojatno, kada korijene psihopatološkog ponašanja i Miloševića i Tuđmana vidi u suicidnim slučajevima u njihovim obiteljima, iz čega makar dijelom i raste želja za vlašću i moći, pa potom i za (samoubilačkim) razaranjem. Tko je imalo poznavao Miloševića, prihvatit će i Husićevu ocjenu da on nije bio nacionalista. Milošević je bio sve drugo, kvaran i prepreden, zao i bezdušan, ali nacionalista kao Tuđman nije bio, toga je svjestan i dr. Husić, koji time slijedi onaj pravac u pristupu objašnjenja “fenomena Milošević”, koji je utemeljio Bogdan Bogdanović u “Mrtvouzicama” 1988. godine.
„Milošević je bio agresivni narcis, koji je sigurno imao borderlajn sindrom”, veli dr. Husić. „Čuveni Otto Kernberg je radio mnogo na tome. Takvi ljudi na prvi pogled sliče na velike talente, sposobni su da stvaraju prijateljstva i sugerišu da su lojalni, prilagođavaju se okolnostima i u stanju su da manipulišu druge osobe. Ali, na drugoj strani oni nikad nemaju čvrste drugove, veze, ako im je potrebno da se otarase tih osoba oni to vrlo brzo, nemilosrdno, urade. Sjetimo se samo njegovog druga, mentora Ivana Stambolića! Ljudi kao Milošević, borderlajn-karakteri, nisu u stanju da osnivaju dugoročne planove, strategije, da misle u decenijama (što bi političarima bilo važno). Ne, on je uvijek tražio brzo zadovoljavanje svoje želje za tim da bude voljen, naravno ne u onom ozbiljnom smislu, nego u onom da dobije svoje momente ljubavi, naklonost masa, da dobije osjećaj svoje moći, sposobnosti… (4)
Kao ovisnici od droge je tražio uvijek samo brzu sljedeću dozu emocija, poklonjenih njemu kao vođi! Borderlajn-karakter se prilagođava društvu i društvenim mislima. Ako društvo traži mir i ljubav, borderlajn-političar će to i da pokuša da ostvari. Ako društvo traži rat, ubijanje, “Borderlajner” će im to dati, jer on dobiva za to ljubav. Sjetimo se: dok je bio iza Stambolića bio je Jugosloven, kritikovao SANU-Memorandum, kad je postao vođa onda je okrenuo ploču. On nije bio nacionalista, to njega nije interesovalo, on je jednostavno tražio temu, koja najbolje uspjeva”, cijeni vrlo razložno dr. Husić.
I sljedeća Husićeva ocjena je vrlo podsticajna. “… Nekoliko godina je trajao taj uspon nacionalizma u Srbiji i to je dovelo do reakcije u Hrvatskoj. Tuđman nikada ne bi postao predsjednik da nije bilo Miloševića”, veli dr. Husić. U vezi njegovog drugog “anti-junaka” dr. Husić pojašnjava: “Ja ne pronalazim isti obrazac ponašanja kod Miloševića i Tuđmana, iako je i Tuđman bio vrlo paranoidni karakter na temelju duboke traume. I ja ne pišem da nije jasno da li su mu otac i maćeha ubijeni ili je njegov otac izvršio ubistvo i zatim samoubistvo, nego je jasno da je Franjin otac bio ubica i samoubica. Tuđmanova priča odnosno njegova legenda oko ubojstva roditelja od strane Udbe ili križarskih zavjerenika je sastavni dio njegove paranoidnosti. I njegovog pokušaja da kroz legendu ubojstva olakša sam sebi osjećanje krivice za samoubistvo svoga oca. Pogledajmo izbliza, Tuđman se bavio historijom jugoslovenskog narodno-oslobodilačkog pokreta / rata. Dok je otac bio živ pisao je članke i radio sve u svemu na slavi ju-rata protiv fašista. Ali posle očeve smrti on počinje da se bavi gotovo isključivo hrvatskim pokretom. Pa non-stop dokazuje da su Hrvati doprinijeli u ratu isto koliko i Srbi. Ostavimo po strani ovdje da li je to tačno ili nije, za nas je ovdje važno samo gledati šta Franjo to radi, kome to on objašnjava, kome to on dokazuje u svojim famoznim knjigama da nije bila greška da nagovori svoga oca, koji je bio simpatizer Mačekove Hrvatske seljačke stranke, da se bori za partizane (pogledati izvrsnu knjigu Darka Hudelista) i šta Tuđman kaže kada piše “oče, nikad neću iznevjeriti Tebe i Tvoje ideale…”. Tuđman je cijeloga svoga života pokušavao kroz svoj rad, a kad mu se pružila prilika i sa svojom politikom, da se opere od traume da je on lično kriv za samoubistvo svoga oca…”, veli dr. Husić.
Problemi, kako je nagoviješteno već, nastaju tek u vezi Husićevog razumijevanja povijesne uloge Alije Izetbegovića. „Prvo, u vezi Izetbegovićeva autorstva Islamske deklaracije ja sam bio nedovoljno precizan“, počinje eksplikaciju dr.Husić o trećem “anti-junaku”, koji je po njegovom razumijevanju bio stvarni tragičar posljednje yu i be-ha tragedije, s čim bi se još i moglo složiti. „Naravno da je on autor Islamske deklaracije, ja sam htio reći da je on bio vrlo mlad kada je to napisao“, ocjenjuje dr. Husić, „a drugo, Islamska deklaracija nikako nije bilo opasno ili loše djelo, niti je bila antijugoslovenska. Takvi Dritte-Welt-Befreiungstexte su u Njemačkoj šezdesetih, sedamdesetih godina non-stop pisani, razlika je samo u tomu što Jugoslavija nije bila demokratska država.“
“Naravno da on nije bio Mahatma Gandhi”, priznaje, ipak, dr. Husić, “ali ono što ga razlikuje od Tuđmana i Miloševića jeste da s početkom rata, prožetog masakrima i brutalnošću, nije vodio politiku etničkog čišćenja kako bi stvorio etnički čist prostor samo za Bošnjake, kako bi uklonio ostale nacionalnosti i pripadnike druge vjere”. U ovom se kontekstu vrijedi prisjetiti, uostalom, kako je Izetbegović osobno objasnio bošnjačku ukletost i ukliještenost u ovom ratu. “Jedni nas hrišćani ubijaju, a drugi nas hrane…”, kazao je jedne prilike na njegov tipičan način. „Izetbegović se borio za pravdu, žao mi je što mojim kritičarima i to moram reći, a žao mi je ako zvuči i patetično, ali je on bio nešto kao idealni lider, ja bih ga uporedio s Abrahamom Lincolnom…”, ostao je pri svojim tvrdnjama dr. Husić.
Niti od Izetbegovića se, međutim, ne može napraviti uzor za dužu uporabu niti za sve Bošnjake, o svim Bosancima i Hercegovcima da se i ne govori, nismo nikad skrivali naše rezerve. Svakim danom isplivavaju na površinu i ružne optužbe u vezi krvavih tragova mudžahedina u BiH, za koje je Izetbegović provjereno znao, kao što je morao znati i za zločine nad Srbima u Sarajevu, primjerice, i nad Hrvatima u dolini Neretve. O tomu je, uostalom, svojevremeno progovorila i Carla del Ponte u Spiegelu, a i Spiegelova dopisnica s Balkana Renatte Flottau je potvrdila da ima del Ponteovu autoriziranu izjavu o tomu. (5)
Fussnote / R e f e r e n c e:
1. Objavljeno prvi put pod naslovom „Psihopatologija moći“ u glavi 3.5. knjige: Lasić, M., Mukotrpno do političke moderne, Udruga građana Dijalog, Mostar, 2010, na stranama od 117. do 126., Objavljeno potom i unutar velikog feljtona u Oslobođenju pod naslovom „Requiem za jednu veliku zemlju“ u proljeće 2012. godine u povodu 20. obljetnice raspada SFRJ …
2. Kerschaw, I., Der Hitler-Mythos. Das Profil der NS-Herrschaft, 3. Auflage. dtv, München, 2001., str.396.
3. Husić, S., Psychopathologie der Macht. Die Zerstörung Jugoslawiens im Spiegel der Biographien von Milosević, Tuđman und Izetbegović», Schiler Verlag, 2007., s. 235. Husićeva knjiga je strukturirana šest poglavlja kako slijedi: Uvod; Titova Jugoslavija; Slobodan Milošević – diktator; Franjo Tuđman – nacionalista; Alija Izetbegović – vjernik; Psihopatologija kod Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića.
4. «Das Borderline-Syndrom» ili «Die Borderline-Persönlichkeitsstörung» (BPS) je vrlo česta psihološka i psihijatrijska dijagnoza, koja dijagnosticira psihološko-patološke smetnje u razvoju ličnosti. «BPS» je u pravilu praćen depresijama i različitim formama samorušilačkog ponašanja, stoji u iole boljim enciklopedijama. Pojam «borderline» (bukvalno «granična linija») potječe iz engleskog jezika i označava nešto granično. Ranije se vrsta ponašanja koja se danas podrazumijeva pod «borderline sindromom» smještala u graničnu oblast između neurotičnih i psihotičnih smetnji. «BPS» se danas u psihotraumatologiji ubraja u najkompleksnije post-traumatično opterećujuće smetnje. Otto Friedemann Kernberg je, pak, američki psihoanalitičar austrijsko-židovskog podrijetla. Rođen je 1928. u Beču, ali je poslije «Anschlussa» njegova obitelj morala emigrirati u Čile. Otto F. Kernberg je od 1961. godine američki državljanin. Poslije stipendijskih studija ostaje u SAD i postaje direktorom čuvenih američkih klinika i psihoanalitičkih instituta, potom i profesorom psihijatrije na Columbia i Cornell sveučilištu, te voditeljem čuvenih psihoanalitičkih instituta i dugoročnih studija o uzrocima smetnji u razvoju ličnosti, kao i o odgovarajućim terapijama ponašanja. Profesor Kernberg je u svijetu psihonalize posebice cijenjen zbog fundamentalnih studija o narcizmu i smetnjama u razvoju i u partnerskim odnosima, uključivo, naravno, i studija o «borderline smetnjama».
5. Zamolili smo dr. Husića da pokuša shvatiti kako umjereni ljudi a ne samo zagriženi propagandisti među Srbima i Hrvatima nastoje biti objektivni ali ne misle uopće pozitivno o Izetbegoviću. Odgovorio je da je rahmetli Izetbegovića i osobno upoznao u Berlinu 1999. godine, u društvu s njegovim sinom, i nekim drugim ljudima, te da je na njega ostavio pozitivan dojam. Husić tvrdi, također, da je pokušao pronaći izvore koji bi ga kritički približili Izetbegoviću, ali jednostavno nije našao elemente koji bi Izetbegovića kvalificirali fundamentalistom. Možda će ih netko drugi naći, ne isključuje, pak, takvu mogućnost dr. Husić.
U Mostaru, 29. studenog 2018., uz 75. obljetnicu Drugog zasjedanja AVNOJA u Jajcu
Piše: Mile Lasić
“Uočljivo je da politička povijest BiH nije tekla kao jedan kontinuum koji bi iz jednog stanja prelazio u drugi nošen dinamikom vlastitog unutarnjeg društvenog i kulturnog razvitka. Umjesto toga je BiH tijekom svoje povijesti dobivala radikalne političke i demografske udare izvana, koji su ovu zemlju duboko raslojili. Ta raslojenost silno otežava uspostavu BiH kao moderne demokratske države, jer nijedna od postojećih političkih tradicija kroz koje je BiH do sada prošla nije usidrena ni emocionalno ni memorijski u današnje cjelokupno bh. pučanstvo”, ocijenio je prije par godina profesor dr. Srećko M. Džaja, jedan od rijetkih bh. povjesničara s međunarodnom reputacijom.
“Budućnost BiH se ne može graditi na iluziji o njezinoj tisućugodišnjoj državnosti, nego na stvarnom poznavanju i uvažavanju njezine izlomljene prošlosti i sadašnjosti i na izboru političkog modela koji bi odgovarao njezinoj stvarnosti. Pritom, ipak, ima jedna konstanta koja se provlači kroz bh. povijest, a koju se ne bi smjelo zaboraviti. BiH je, naime, usprkos svim mijenama kojima je kroz svoju povijest bila izložena – ostala povijesni krajolik, tj. prostor koji je bio izložen i dramatičnim promjenama, ali je sačuvao svoje ime i geopolitičke obrise”, ocijenio je Srećko M. Džaja na znanstvenom skupu «Stoljeće Kraljeve Sutjeske», organiziranom povodom 800. obljetnice utemeljenja Franjevačkog reda u BiH (vidjeti, Oslobođenje, prilog KUN, 23.10.2008.) .
Slijedeći Džajinu misao smije se ustvrditi sljedeće: 1) Bosna i Hercegovina (Bosna i Hum) imaju kao geopolitički prostor i teritorijalno politička cjelina hiljadugodišnju povijest; 2) svoju srednjovjekovnu državnost Bosna (i Hum) gubi u periodi između 1463. i 1482. godine, pa potom ostaju barem u teritorijalnom pogledu corpus separatum u vrijeme otomanske periode u cijelom njezinom trajanju; 3) odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, Bosna i Hercegovina ne dobija status nezavisne države, nego tutora u liku Austrougarske carevine, ali implicite i međunarodnu potvrdu njezinih historijskih granica; 4) 1908. godine bit će BiH anektirana u okrilje Austrougarske, dok će tijekom trajanja prve Jugoslavije više puta biti administrativno prekrajana; 5) u vrijeme NDH-azije bila je, pak, utopljena u ovu kvazi-državu, koja nije bila ni neovisna, ni država, ni hrvatska, nego puki satelit „sila osovine“; 6) Bosna i Hercegovina obnavlja svoju državnost, zapravo, tek na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u Mrkonjić Gradu, 25. 11.1943. godine …
***
Utemeljenje i održavanje prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u predvečerje Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, 29.11.1943., je inače kasnilo u odnosu na slična zasjedanja u drugim jugoslavenskim zemljama upravo zbog različitih koncepcija o političko-pravnom statusu BiH u budućoj jugoslavenskoj federaciji. U osnovi su bile u igri dvije koncepcije o statusu BiH: jedna je zagovarala status autonomne pokrajine u okviru Srbije, ili neke druge republike, odnosno Federacije; dok je druga zagovarala da i BiH dobije status federalne jedinice unutar jugoslavenske federacije i u svemu bude ravnopravna Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori i Sloveniji. Prema historijskim izvorima upravo je Josip Broz Tito presudno uticao da BiH bude federalna jedinica unutar tadašnje Demokratske federativne Jugoslavije. Proći će potom čitavih četvrt stoljeća da BiH postane jednakopravna unutar jugoslavenske federacije i u stvarnosti a ne samo na papiru …
Bilo kako je bilo, nepobitno je da je federalni status BiH unutar DFJ definitivno utvrđen odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, te da ZAVNOBiH s time, u osnovi, uspostavlja vlastitu, te ujedno obnavlja uvjetovanu državnost BiH. Uvjetovanu činjenicom da je riječ bilo o jugoslavenskom federalnom modelu, a ne i o međunarodnom priznanju. Do toga čina stići će se nakon dramatičnih iskustava unutar Titove Jugoslavije i u momentu njezine disolucije, sukladno arbitražnim preporukama Badinterove komisije, što je tema za sebe.
Iz aktualnoga povoda, međutim, ne smije biti zaboravljeno makar spomenuti kako je odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, BiH utemeljena kao država njezinih građana i ravnopravnih naroda: Srba, Hrvata, Bošnjaka (tada Muslimana) i pripadnika židovskog i drugih naroda. Odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a bivaju potom potvrđene na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, te dodatno reafirmirane tijekom Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, u ljeto 1944. godine. Posebno važan trenutak u definiranju obnovljene državnosti BiH predstavljala je, naime, Deklaracija o pravima građana, koju je usvojilo Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Važne su, dakako, bile i odluke Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sarajevu 1945. godine, kojima se ZAVNOBiH preimenovao u Skupštinu NR Bosne i Hercegovine, kada je po prvi put donijet i Zakon o narodnoj vladi BiH, kojim se Vlada definira kao izvršni i naredbodavni organ državne vlasti federalne BiH. A nakon što su provedeni izbori za ustavotvornu skupštinu NR BiH, 13. 10. 1946. godine, uslijedilo je i donošenje prvog Ustava NR BiH 31. 12. 1946. g.
Razvoj Bosne i Hercegovine od 1945. do 1990. prolazi kroz dvije faze: u prvoj fazi se odvija post-ratna obnova i započinje elektrifikacija i izgradnja industrije; u drugoj fazi razvoja, koja započinje 60-tih godina XX. stoljeća, BiH politikom oslonca na vlastite snage, uspijeva razviti prerađivačku industriju i zaposliti milijun svojih građana. Uspijeva izgraditi asfaltne ceste, otvaraju se srednjoškolski centri u većini bh. općina, uz sarajevski otvaraju se i tri nova univerziteta/sveučilišta: banjalučki, tuzlanski i mostarski. Gradi se i 1.000 osnovnih škola. U području ekonomskih odnosa s inozemstvom BiH ima izvoz veći od uvoza. Zato neki historičari ovo vrijeme od 1960-1990. godine nazivaju i „zlatno doba“ u socijalno-ekonomskom i kulturnom razvoju BiH. Osobno ga zovem „Periklovim dobom“, mada svjestan njegovih brojnih ideološko-političkih i civilizacijskih ograničenja. S nekima od junaka ovoga doba sam – igrom povijesnih slučajnosti – imao priliku surađivati. Neću im spominjati imena, tako se izaziva tzv. zla krv i sujeta kod nespomenutih. Tek ću dodati da se radilo o političkim vizionarima kojima „politički patuljci“ iz posljednje decenije 20. stoljeća ni do koljena nisu, ma koliko ih se danas slavilo, a one prve zaboravljalo.
Sretan Dan državnosti BiH, dakle, svima koji poštuju ovaj važan datum iz naše zajedničke povijesti!
IZVOR: „Podsjetnik na historijske kontekste i činjenice uz Dan državnosti BiH“, u knjizi: Lasić, M., Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja, Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo, 2015., str. 25 – 28.
digitalnademokracija.com