Kategorija: Društvo

Pola svijeta je siromašno

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Svjetska banka je 2015. godine osnovala Komisiju za globalno siromaštvo. Cilj rada Komisije bio je odgovor na kritike, kao i njihovo usvajanje, upućene Svjetskoj banci oko metodologije u monitoringu globalnog siromaštva te oblikovanje jasnih preporuka za što kvalitetniji i nijansiraniji izračun i tumačenje siromaštva. Te su preporuke bilo korištene u nedavno izdanom izvještaju Svjetske banke koji se odnosi na stanje svijeta u 2015. godina.

Osnovna zamjerka upućivana Svjetskoj banci od devedesetih naovamo zasnivala se na procjeni da je granica ekstremnog siromaštva isuviše niska i da daje iskrivljenu sliku društvenih i ekonomskih prilika. Granica ekstremnog siromaštva, po metodologiji Svjetske banke, iznosi 1,90 dolara na dan po paritetu kupovne moći. Stručnjaci u Svjetskoj banci su pravdali takvu razinu nacionalnim prosjekom najsiromašnijih zemalja svijeta. Tu su liniju zadržali i nakon promjene metodologije, samo su dodali još dvije: na razini 3,20 dolara dnevno i 5,50 dolara dnevno. Te bi razine trebale predstavljati prosjek u srednje razvijenim i razvijenim zemljama.

Usredotočimo li se strogo na naznačene razine rezultati su sljedeći: 11.8 % svijeta živi u ekstremnom siromaštvu, približno 27% barata dnevno s manje od 3,20 dolara dok tek nešto manje od pola svjetskog stanovništva na raspolaganju svaki dan ima manje od 5,50 dolara. Usporedimo li situaciju s krajem prošlog stoljeća kad je oko 30% ljudi živjelo u ekstremnom siromaštvu, trend je pozitivan. No, ako i ovakav skroman rast linije čini da gotovo pola svjetskog stanovništva spada spada među siromašne, svaki oblik trijumfalizma je u najmanju ruku ciničan.

Također, ovogodišnji izvještaj je, sukladno spomenutim preporukama, nijansiraniji. Tako je uvedena i linija “društvenog siromaštva” koja raste što je društvo bogatije. Tim se konceptom prepoznaje činjenica da siromaštvo nije samo suha, dekonstekstualizirana brojka, već društveno i relacijsko iskustvo. Nadalje, prepoznaje se i da potrošnja ili prihod nisu dovoljne mjere životnog standarda. Ako u računici uključimo pristup obrazovanju i osnovnoj infrastrukturi kao nečemu što osigurava država, onda broj onih koji žive u ekstremnom siromaštvu raste na čak 18,3%.

Pored toga, izvještaj dovodi u pitanje i kućanstvo kao primarnu jedinicu analize. Naime, time se pretpostavlja da su primanja u kućanstvu ravnomjerno raspoređena. Međutim, kako analiza pokazuje, teret siromaštva je neravnomjerno raspoređen na žene i djecu. Tako postoje kućanstva koja su iznad razine siromaštva, ali žene koje žive u njima zapravo žive u ekstremnom siromaštvu.

Iako su podaci i više nego jasni te sasvim razvidno ocrtavaju osnovni problem svijeta, pored klimatskih promjena, njihov prijevod u političke odgovore još je daleko od realizacije.

M.K. (Bilten)

Daytonski (ne)sporazumi!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

Danas su se navršile dvadeset i tri godine od kada je u jednoj američkoj vojnoj bazi, u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, koji će potom biti i svečano potpisan u Parizu, 14. prosinca 1995. godine. Unatoč tomu skoro ga nitko ne zove Pariškim sporazumom, što je ispravno, jer mu je američka administracija i otac i majka, pa ga i jeste puno opravdanije zvati Daytonskim ne)sporazumom. Razloga za slavlje nema, pri čemu nije riječ toliko o samom tekstu “Daytonskog sporazumu”, koliko o nedoraslosti njegovim interpretacijama političkih i akademskih elita u BiH!

U prilogu koji sam prije dvije godine ovim povodom pisao za jednu mostarsku tiskovinu, a koji stavljam ponovno na uvid čitateljima, u podnaslov je izvučeno: “Ako treba i izrijekom reći: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu” …

Nažalost, moja web stranica je u međuvremenu barbarski ubijena pa je tekst moguće čitati samo u mojoj knjizi “Mostarsko-europske priče…”, Art Rabic, 2018., ili na FB-u produžetku …

Mostar, 21. 11. 2018.

___

Nisam htio povodom 20. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma sudjelovati u radu međunarodnog skupa u ANUBiH, mada sam članom dvaju odbora u ovoj akademiji (Odbora za politologiju i Odbora za sociologiju), kao što nisam htio uraditi po pozivu ni prilog za zbornik ugledne njemačke zaklade (Friedrich Ebert Stiftung), pretpostavljajući da se radi o “namještenim utakmicama”, u kojima i neće biti riječi o kritičkom preispitivanju svih bošnjačkih i bosanskih, dakako i hercegovačkih, srpskih i hrvatskih parcijalnih istina o „jugoslavenskim ratovima“ (1991-1995) – ratovima za teško nasljeđe bivše SFRJ.

U međuvremenu imam oba zbornika u rukama i samo ću reći ovdje da nisam puno pogriješio, mada unutar korica ima i priloga s objektiviziranim ambicijama, na čemu takvima čestitke. Kao da mnogima i nije još uvijek stalo do pune istine o ratu u BiH, kojeg bi bilo krajnje vrijeme zvati “ratom protiv BiH” (Hamza Bakšić), ili još preciznije, dodajem, ratom protivu SR BiH. Taj glupi i tragični rat protivu SR BiH tumačim, naime, vrlo usamljeno kao “dvostruki udar izvana“ i „trostruki udar iznutra protivu SR BiH“, pa se takav moj pristup ne dopada ni jednoj bh. političkoj i akademskoj oligarhiji: ni srpskoj, ni hrvatskoj, ni bošnjačkoj, povezanima interesima, bez obzira na prividne svjetonazorske i vjerozakonske razlike. Istinitije je da kvazi političke elite u BiH više povezuje politika klijentelizma, prisvajanja proračuna i golog samoodržanja …

 

„Podijeljeno društvo i nestabilna država“

Htio sam u uvodu reći da ne želim sudjelovati u neiskrenim ili u jednostranim raspravama. Utoliko prije sam zahvalan mojem online prijatelju Zvonimiru Vidoviću iz Mostara, što me podsjetio večer uoči 21. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma na moj prošlogodišnji komentar povodom 20. obljetnice Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Herecegovini, parafiranog u Daytonu 21. studenog 1995., da bi 14. prosinca iste godine bio i zvanično potpisan u Parizu. Uostalom, o tomu sam pisao među mojim prvim „kolumnama“ u Dnevnom listu, u studenom prošle godine, s ambicijom da upozorim na još uvijek važnu knjigu profesorice Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, dr. sc. Mirjane Kasapović „Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država“ (Politička kultura, Zagreb, 2005. str. 232), jer je još uvijek najbolja i najozbiljna dijagnoza stanja u BiH, zbog čega se vjerojatno i ignorira na sve strane.

O ovoj knjizi ugledne politologinje su se, doduše, po objavljivanju prije 11 godina, vodile bjesomučne ideološke i političke raspre, da bi potom bila posve ignorirana, jer i ne odgovara nikomu priča o katastrofalnom udaru protivu SR BiH i njegovim posljedicama, te o tzv. posljednjoj šansi u formi odgovorne konsocijacije, za što su pak potrebne odgovorne političke elite koje nisu na vidiku. Posebice je katastrofalno prošla profesorica Kasapović kod onih koji ništa ne razumiju o temeljnim postavkama novih liberalnih teorija multikulturalnog građanstva (W. Kymlicka), te onih koji tvrdoglavo ignoriraju višenacionalnost vlastite zemlje, pa time i potrebu za konsocijacijom kao demokratskom metodom nadilaženja razlika (Gerhard Lehmbruch, Arendt Lijphart).

Prepoznali ste ih, nadam se, ali evo i izrijekom: to su zagovornici tzv. većinske demokracije u već podijeljenoj zemlji, oni koji ne trepnuvši okom govore o „prokletstvu etničkog principa“ i, logično, ma koliko bilo užasno, ignoriraju teorije i metode upravljanja razlikama (J. McGarry, B. O’Leary), čime se eksplicitno ili implicitno opredjeljuju za metode majorizacije, nasilnih asimilacija i integracija, u konačnici uništenja manjinskih identiteta, dakle opredjeljuju se za one teorije koje su sve redom prezrene u modernim i demokratskim društvima.

Mogu samo i ovdje ponoviti temeljnu i Lijphartovu i Kasapovićkinu poruku da konsocijacijska ponuda nije vječito na dnevnom redu u podijeljenim društvima, te da u slučaju da se ona ne prakticira odgovorno slijedi sve drugo samo ne i demokracijski rasplet, pa smo zbog toga zapravo i dobili „obrnute tranzicije“ i „demokraturu“ u kojoj živimo, odnosno „javašluk konsocijaciju“, jer BiH i jeste postala javašluk zemljom.

A kad mi u BiH ne bismo bili tako prokleto slijepi kod očiju i gluhi kod ušiju, kad bismo umjesto (ne)kulture nadbijanja njegovali elementarne forme odgovorne konsenzualne demokracije, po potrebi korigirane i većinskom, naravno, kad ne bismo bili tako prokleto opsjednuti teritorijama i brojevima, tad bismo konačno i spoznali kako je obveza bilo koje identitarne većine unutar bilo koje oformljene adninistrativne cjeline i razine upravljanja razlikama njegovati respekt i obzir prema manjinskim identitetima, pa bi se i problemi počeli rješavati sami od sebe.

U modernim društvima se identitetima, naime, upravlja, pa se manjinski štite a ne maltretiraju, ili nasilno integriraju. Tad nam ne bi ni trebala ove vrste upozorenja i povodom 21. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, koji nije bio niti sporazum, niti je zaslužio atribuciju mirovni, jer je i definitivno u funkciji zamrznutog konflikta ili nekog budućeg rata. S pravom se zapitao zbog svega toga moj dobri i dragi drugar, novinar i književnik Ramo Kolar: nije li krajnje vrijeme da počnemo zvati sve ovo što živimo Daytonskim nesporazumom?

 

Daytonski nesporazum(i): Bosnia’s Paralaysed Peace

Malo je tko razumio od visokih predstavnika i njihovih zamjenika i onoliko o BiH koliko je razumio Christopher Bennet, kojemu je knjiga „Bosnia’s Paralaysed Peace“  (Paralizirani mir u BiH) promovirana i u Sarajevu upravo na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma. Šteta samo što i C. Bennet – nakon bezbrojnih točnih uočavanja, i dalje inzistira na rješenjima za BiH koja ne polaze od njezine žalosne podijeljenosti i nisu konzensualnog naboja, što je ostao posve gluh za poruke važnih rezolucija Europskog parlamenta o BiH u kojima se preporučavaju konzensualne metode upravljanja razlikama i konzenzualne javne politike, pa tako – hotimice ili ne – podgrijava iluzije o BiH unitarističke provenijencije.

Time je kao i mnogi drugi protektori jednostavno podlegao mainstream razmišljanjima i politikama u Sarajevu, u kojemu još uvijek i živi. Ja, doista, ne znam zašto se zalaže Dragan Čović, pa ne isključujem da se uistinu zalaže i da „Hrvat bira Hrvata“, kako mu spočitava Bennet, ali znadem da se tom vrstom stigmatizacije iz političkog i kulturološkog Sarajeva odguravaju na marginu svi oni koji se zalažu za očuvanje višenacionalnosti BiH i kad nemaju nikakve veze sa spomenutim političarem ili njegovim politikama, pa i kad su iz mnoštva razloga posve opozitni prema tom tipu politike i političara.

Začudno je, zapravo, pa i sramotno, kako mnogima u međunarodnoj zajednici još uvijek nije upitan i bornirani unitarizam sarajevskih boja, mada nemaju iluzije o bh. političarima, koje smatraju sve redom antieuropejcima velikog formata. Ali, ostavimo se političara, nitko se – koliko pratim i znadem – od ozbiljnijih znanstvenika ne zalaže ni za monokulturalizam, jer smrducka na rasizam, kako bi rekao Alain Finkelkraut, niti za multikultuaralizam, jer to je jednostavno datost brojnih modernih postkolonijalnih useljeničkih zemalja i društava (J. Habermas), pa bi se imalo smisla samo zalagati za artikulaciju te datosti u formi multikulturalnosti koju je još bolje zvati interkulturalnošću.

Ali, u slučaju višenacionalne BiH je potrebno, k tomu, priznati – ma koliko bilo teško – da su se u autohtonom razvitku pod utjecajem geopolitka i vjerozakona tijekom stoljeća iz praiskonskih zajedničkih narodnosnih supstanci razvili identiteti koji srećom imaju među sobom i dalje ogromne sličnosti, ali i neupitnu potrebu da se zovu zasebnim imenom i u vjerskom i nacionalnom pogledu. Otuda se takvo što mora nužno priznati, pa potom sve činiti da se očuva bh. šarenolika „činija salate“, a ne kopirati američku koncepciju „melting pota“, koja i tamo doživljava svojevrsnu oseku. Prvo, dakle, priznati višenacionalnost, pa potom od cijele BiH praviti putem metoda upravljanja razlikama „političku zajednicu“, koja bi konačno izvela i društvo i državu iz sjenke „millet sustava“ i kako bismo tim putom postali dijelom „europske obitelji naroda“, kako se ponekad još uvijek tepa EU.

Nedugo po povratku u „zemlju zarobljenog uma“, kako mi se posve odgovorno zove i jedna knjiga, spoznao sam, dakle, da su se bivše etnije u uvjetima bezmilosnog rata svih protiv svih zaputile bespovratno ka „zakašnjelim nacijama“, složenoj zadaći kojoj bez medijacije nisu dorasle, pa su u slučaju nakaradnih medijacija ili njihova izostanka i završile u paralelnim, tobož posve odvojenim nacionalnim svjetovima u Bosni i Hercegovini. Do političke zajednice u BiH je, pak, moguće stići samo konsenzualnim političkim kulturama, odnosno europeizacijama i narativa i politika, i nacionalnih i svih drugih identiteta i ambijenata. Utoliko nije izvjesno koliko još dugo ostajemo zemlja pasivnog zamrznutog konflikta, ili “paraliziranog mira”, govoreći jezikom Chrisa Benneta, ali je izvjesno da ostajemo sve do eventualnog priključenja EU. Ili netko misli, pak, da se uz Erdoganovu pomoć ili Putinovu medijaciju može stići čak i u Europsku uniju.

 

Daytonski nesporazum(i): Nužnost retrospektivne europeizacije

Na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma” je jedna poznata novina u Hrvatskoj odbila objaviti razgovor s mojom malenkošću, koji je korektno napravio ugledni novinar i publicista Boris Pavelić (Smijeh slobode). Boris i ja smo razgovarali vrlo staloženo povodom prvog posjeta premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovića BiH o nizu pitanja koje se tiču odnosa RH i BiH. Novinu koja je odbila objaviti razgovor bio je sve do jučer glas da je i liberalna i uljuđena, pa mi je nemoguće dokučiti o čemu se radi u ovoj svojevrsnoj cenzuri: o promjeni vlasničke strukture, o promjeni svjetonazora, o osobnim animozitetama, o … Ili je i to povezano s tim što sam izrijekom odbio sudjelovati u Globusovoj anketi o položaju Hrvata u BiH, kazavši da sam profesor senzibilnijih pristupa od okvira kojeg su nudila Hudelistova pitanja, uostalom i neki drugi Globusovi sugovornici su se opekli iz drugih razloga …

Ne mislim čitatelje smarati prepričavanjem neobjavljenog intervjua, ali imam potrebu učiniti dostupnim javnosti što sam sugerirao: koja bi vrsta pomoći RH mogla uopće dobro doći BiH, pa nije li i Republika Hrvatska su-potpisnica Daytonskog (ne)sporazuma.

U odnosu na amatersko-cirkuski postav prethodne vlade RH – konstatirao sam na početku intervjua – ima znakova ohrabrenja da bi se Plenkovićeva vlada mogla odnositi prema Hrvatima u BiH razumnije, dakle kao jednom od tri autohtona politička naroda-nacije, kojima je domovina višenacionalna država BiH. Ima se osnove, zapravo, nadati da bi se politika nove vlade RH prema BiH mogla temeljiti na dvije važne rezolucije Europskog parlamenta, onoj iz veljače 2014. i onoj iz proljeća 2015. godine, u kojima se EP založio za poštivanje višenacionalnosti BiH, da svatko bira svoje legalne i legitimne političke predstavnike (što ne znači da moraju biti iste nacije, vjere, et cetera), za približavanje EU putem tzv. konzensualnih politika (otuda i enormno velika važnost tzv. sustava koordinacije u procesu pristupanja EU), za poštivanje i individualnih i kolektivnih prava, etc.

Bilo bi mudro, dakle, da se Vlada RH založi – u EP koordinatama – za ustavni preustroj u BiH koji ne forsira „treći entitet“, ali ne isključuje načelo federalizacije za cijelu BiH, ne zaboravljajući nikad na potrebu tzv. institucionalne jednakopravnosti na svim razinama i u cijeloj BiH. Najvažnije je, poručio sam, je li Plenković uopće svjestan kako i ne može ništa napraviti u BiH, ukoliko ne bi bio u stalnom dosluhu sa zemljama tzv. pojačane medijacije (Njemačka, Francuske …) i politikom Bruxellesa prema BiH. U toj koordinaciji moglo bi i biti, naime, ustavnog preustroja i izrade novog izbornog zakonodavstva, inače ništa od svega toga.

U vezi s hapšenjima desetoro Hrvata u Orašju, koja su se dogodila kao u lošem kontra-obavještajnom filmu, odmah poslije Plenkovićeva posjeta BiH, kazao sam sljedeće: – Ako ćemo i u Hrvatskoj i u BiH, ili bilo kojoj državi uopće i ikada ozdraviti, optuženi moraju biti pošteno procesuirani, pa potom i osuđeni, dakako oni koji su se ogriješili o zemaljske i božije zakone. Ali, u “slaboj državi” (failure state), kakva je BiH, poluprotektoratu velikih sila, mora se poći od presumpcije nevinosti dok se krivnja ne bude dokazala, pa tko je skrivio neka i odgovora.

Što se tiče reakcija iz Hrvatske, uključivo Vlade RH, svi se trude pokazati kako i ovaj put i na ovaj način štite Hrvate u BiH, koje u pravilu ti isti ostave na cjedilu kad se svode računi na kraju ratnih avantura. Isto tako, ili još gori način „štite“ iz Beograda tzv. svoje Srbe u BiH, dok Bošnjaci žive iluziju o nevinosti svojih „heroja“ i kad su optuženi i/ili odgovorni po komandnoj odgovornosti. Hoću reći, putem apriorne obrane naših junaka, i kad to nisu, samo se produžava agonija i u svim spomenutim zemljama i u BiH, koja se u konačnici ogleda u prokletstvu kulture selektivnog sjećanja.

Najsimpatičnije mi je bilo pitanje Borisa Pavelića: „Kad bi Tebe iz Plenkovićeve vlade pitali, što bi im sugerirao, koje poteze da povuku u BiH?“ Nasmijao sam se, jer mene nitko neće iz političkih struktura u BiH i Hrvatskoj nikada nešto zapitati, ali Paveliću sam odgovorio kako bih političkom Zagrebu sugerirao da se nikada više ne prave važni u odnosu na BiH, jer su skoro sve prethodne vlade u RH bile „s figom u džepu“, te da nikad ne zaborave da se u BiH sudaraju jake tendencije unitarizacije BiH i separatističke tendencije razvaljivanja BiH po svaku cijenu. Sugerirao sam, dakle, premijeru RH skromnost u nastupu i koordiniranu politiku s moćnima (uključivo i SAD i Rusku federaciju), kako radi zaštite višenacionalnog karaktera BiH, tako i njezinog državnog stasavanja u političku zajednicu na putu ka EU …

 

Daytonski nesporazum(i): „Odjeci i reagovanja“

Čitatelji mojih kolumni u Dnevnom listu znaju, naravno, da sam izgubio i posljednje iluzije o tobož lijevom i tobož multikulturalnom glasu razuma u BiH, kojeg tobož artikuliraju zainteresirane sarajevske ideološke interesne skupine u obračunu s političkim i kulturološkim neistomišljenicima.

Tako se to isto radi i u političkom Mostaru i u političkoj Banja Luci, da se razumijemo, ali ovih dana se na jednom forumu otvorila rasprava kako se ponovno vodi haranga protivu (ne)suđenog diplomate Ivana Šušnjara, kojeg su ti isti već jednom oklevetali, pa žele oklevetati Šušnjara i pred vlastima nove zemlje za koju je nominiran kao veleposlanik. Čak su i u zemlji u kojoj bi trebao službovati organizirane peticije, pa me ova najnovija obavještajna sarajevsko-praška orkestracija dobrano podsjetila na čuvene Minovićeve i Mitevićeve stigmatizacije „nepodobnih“ u osvit prošlog rata putem još po zlu čuvenijih „odjeka i reagovanja“ u Politici.

Kazat ću posve otvoreno, kao kozmopolitski obrazovani neovisni profesor „otvorenog društva“, nije problem uopće u Ivanu Šušnjaru, u čiju čestitost kao privatne osobe ne sumnjam, mada mu tzv. komentatorska zajednica na njegovom portalu ne valja „lule duvana“, nego upravo u korumpiranoj prounitarističkoj sarajevskoj NGO-hobotnici, koja umišlja sebi da ima moralno pravo suditi u ime najviših etičkih principa i voditi kadrovsku politiku u vanjskoj politici, mada nema nikakav legitimitet za takvo što a nije joj posve neupitan ni moralni kredibilitet.

„Doći će vrijeme da bh. patriotizam Hrvata iz Kraljeve Sutjeske propituje netko tko je jučer došao iz Sandžaka“, glasio je davni lucidni cinizam koji se upravo dogodio i u ovom peticionašenju protivu Šušnjara, zbog čega sam i ovu zgodu uvrstio u aktualne Daytonske nesporazume, ma koliko bila na prvi pogled nevažna. Dakako, ne držim mnogo do busanja u patriotizam i zastave, ali ne smatram mudrim da se nečiji patriotizam etablira valjanijim od nekog drugoga, pri čemu se osobno zalažem samo za „ustavni patriotizam“ (J. Habermas).

U ovom žalosnom kontekstu sagledavam, dakle, i tzv. licencirane čestite Hrvate i Srbe, koji ovih dana – povodom Daytona – govore ili pišu „izvan sebe“, jer ih se nemilice troši u grubim trostrukim ideološko-političkim ratovima u BiH, kojima kao da nema kraja …

Ako treba i izrijekom reći, evo, pri kraju: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu. Jer, nijedno od tih pripadanja nije baš etično i ne podrazumijeva drugo do jeftinog recikliranja nacionalističkih, ili tobož antinacionalističkih ideologija i demagogija.

I bošnjački (i bosanski) i srpski i hrvatski nacionalizmi žele u konačnici ostvariti apsolutno poklapanje teritorije i nacije, sukladno modelu “nacije-države”, modelu koji je odavno napušten, totalno zanemarujući nužnost transnacionalnih pulsacija i socijalizacija kao pretpostavki za izgradnju višenacionalne političke zajednice u BiH, temeljem poštivanja i individualnih i kolektivnih prava, čime bi BiH tek postala kompatibilna s onim što je očekuje u EU, ako tamo ikada i stigne.

Uostalom, o ovomu sam pisao na stranicama Dnevnog lista i u prošloj kolumni – u završnom osvrtu na sarajevsku promociju moje knjige „Transnacionalne socijalizacije…“ Već objavljenom mogu samo dodati, kako čitav niz uključenih mikrofona i uslikanih fotki nisu uopće stigle do čitatelja i gledatelja, jer se u uredništvima tih i takvih medija nisu dopale ni moja knjiga ni re-interpretacije, što je i meni i knjizi uistinu vrhunski kompliment!

I na samom kraju, vidim da FTV re-emitira na Dan državnosti dobar dokumentarni film Arijane Saračević o životu i djelu Branka Mikulića (1928-1994), za koji sam u neku ruku su-krivac, a i pojavljujem se u njemu kao jedan od Mikulićevih najbližih suradnika u ulozi svjedoka vremena. Svojevremeno sam uistinu bio prvi koji je pokrenuo potragu za izgubljenim Brankovim rukopisom, kojeg sam u brojnim napisima nazvao “Brankovim političkim testamentom”, a koji je prije par dana konačno promoviran kao knjiga “Kobne godine”. Ali, neki su me vrlo naduti i bezobzirni likovi izgurali iz uređivačkog odbora za pripremu ove Brankove posljednje knjige, isti oni koji su se uslikali i na ovoj promociji u praznoj dvorani, kao tobožnji bliski Brankovi suradnici, a nisu to bili.

(Dužan sam, naravno, izdvojiti čestiti angažman književnika Željka Ivankovića i u svezi knjige “Kobne godine” – naknadna primjedba M.L.) …

Dosta s neuroznanstvenim glupostima o ‘ružičastim’ i ‘modrim’ mozgovima!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Catherine Bennet

U tjednu loših vijesti, evo zrake sunca: znanstvenici su otkrili nešto što će nam promijeniti živote. Muškarci i žene se, konačno je dokazano, posve razlikuju! Ovo je, dobro zaključujete, sažetak razvikanog istraživanja koje je dospjelo na naslovnicu Times magazina. “Muškarci i žene doista razmišljaju različito”, kažu znanstvenici_e.

Naslov drugog članka nešto je specifičniji. “Spolne razlike: ženska empatija i muška logika”. Dr. Varun Warrier, znanstvenik i istraživač, izjavio je kako su “ove spolne razlike u općoj populaciji vrlo očite”.

Rijetko se dogodi da psihološka studija ima tako opsežan i topao prijem kao ovo istraživanje četvero istraživača_ica sa Sveučilišta Cambridge. Pomalo je obeshrabrujuće za njihove kolege_ice to što su rezultati podigli više prašine nego polje istraživanja. Nijedan ekvivalentni naslov, poput “Muški i ženski um iznenađujuće su slični!” nije pozdravljen na sličan način, poput primjerice radova Cordelie Fine o destruktivnim zabludama o orođenim umovima.

Doduše, novo istraživanje naišlo je i na kritike. Gina Rippon, profesorica kognitivne neuroznanosti na Sveučilištu Aston, rezervirana je zbog pouzdanosti upitnika (u online upitniku su se ispitanici_e izjašnjavali_e o tvrdnjama poput “Mogu lako predvidjeti kako će se netko osjećati”). Rippon je primijetila da su ispitanici_e, u dobi između 16 i 89 godina, imali “dosta vremena da prime rodne poruke kojima će biti izloženi_e”.

Osim toga, neuroznanstvenik i autor Dean Burnett istaknuo je da proučavanje spolnih razlika mozgova “uopće ne promatra mozak”.

Općenito, međutim, poruka, kao i izvorno istraživanje, podržava ružičasto-modru dihotomiju razmišljanja o ljudskom ponašanju. S obzirom na istaknutost ovog istraživanja i nedostatak kritika, njegov kulturni utjecaj sigurno bi mogao nadići svakodnevnu vijest, te oblikovati razmišljanje o crtama ličnosti, pa čak i utjecati na javne politike i zapošljavanje, osobito ako “vrlo jasne” spolne razlike u istraživanju mogu opravdati suptilnu spolnu diskriminaciju. Zamislimo, na primjer, korist Cambridgeovog istraživanja za BBC, gdje se žene dugo smatralo suvišetemperamentnima za neke novinarske poslove. Zamislimo kako bi ti rezultati mogli koristiti kompanijama koje se brane pred nalazima Hampton-Alexander pregleda koji pokazuju da se prošle godine broj izvršnih direktorica u najvećim britanskim tvrtkama smanjio s 15 na 12.

Opravdanja tih tvrtki otrcana su. “Sve su dobre direktorice već zauzete”. Slična je opravdanja pronalazio David Cameron dok se trsio da pronađe ženu kalibra Borisa Johnsona Ili Michaela Govea.

Sada se, pak, ekonomski, pravosudni, politički, medicinski i tehnološki ženomrsci mogu pozvati na Zbornik Nacionalne akademije znanosti, izdavača istraživanja, i popratne medijske napise poput ovog u Daily Mailu: “Istraživači s Cambridgea testirali su 670 tisuća osoba i zaključili da su muškarci obično bolji u analizi i rješavanju problema i bolje se snalaze u tehničkim poslovima i slijeđenju pravila”.

Iz perspektive mjerenja utjecaja, sličnost između tih nalaza i implicitnih stavova koji isključuju žene iz “poslova koji se zasnivaju na pravilima”, mogla bi otežati utvrđivanje jesu li za nejednakosti na poslu doista odgovorne razlike ili stavovi.

U svakom slučaju, neke nejednakosti mogu biti uzrokovane medijskim senzacionalizmom oko istraživanja nazvanog “Testiranje teorije spolnih razlika u empatiji i sistematizaciji i teorije autizma ekstremno muškog mozga na uzorku od pola milijuna ljudi”.

Kapa dolje službi za odnose s javnošću Sveučilišta Cambridge, koja je ispravno predvidjela da će izraz “najveće istraživanje ikad” povećati vjerojatnost da istraživanje dobije, s obzirom na metodologiju, neopravdanu pozornost. “Nemogućnost predviđanja individualnih razlika u empatiji i sistematizaciji, budući da su one rezultat nepoznatih interakcija genetskih, hormonalnih i ekoloških čimbenika”, manje je zvučno i zanimljivo od najave istraživanja o “psihološkim razlikama među spolovima”.

Istraživačima_cama je vjerojatno bilo jasno da neupadljivo upozorenje da njihova generalizacija ne bi trebala potaknuti stereotipe vjerojatno neće doprijeti do osoba koje traže potvrdu svojih stavova o, primjerice, znanstvenicama koje češće plaču, ili ne zaslužuju karijeru fizičarki, kako tvrdi jedan talijanski profesor. Što god istraživanje pokazuje ili ne pokazuje o spolnim razlikama definitivno nije spriječilo poklonike Jamesa Damorea – kojeg je Google otpustio nakon komentara o ženskim mozgovima kojima više odgovaraju društvena i umjetnička područja – da na društvenim mrežama traže osvetu.

S kojom se izjavom slažete? S onom od psihologinje Cordelie Fine, kako “neuroznanstvenici_e u socijalno osjetljivim područjima poput spola i roda trebaju biti vrlo oprezni_e (…) mnoga su istraživanja pogrešna, mnoga se tendenciozno tumače (…) no, mnoga zaključuju da su urođene razlike djelomično odraz našeg rodno stratificiranog društva”, ili pak s ovom izmijenjenom verzijom, da “neuroznanstvenici_e u socijalno osjetljivim područjima kao što su spol, čak i ako shvate da metodološki nedostatan istraživački rad može pojačati stereotipe koji osobama mogu otežati pristup obrazovanju i poslovima, trebaju na prvo mjesto staviti promociju, bez obzira na posljedice”.

Bez obzira na to čine li vas odgovori na gore navedeno više ili manje sposobnima za sastavljanje namještaja, oni mogu biti itekako indikativni za vaše sposobnosti da radite u istraživačkom timu Sveučilišta Cambridge.

(Libela)

Ruska strategija: Putin koristi sukob u Siriji da Tursku pretvori u poslušnika Moskve

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mustafa Demir

Turska, Rusija i Iran aktivno su se uključili u sirijski sukob, svaka od ovih država s vlastitim divergentnim interesima. Moskva i Teheran podržavaju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, u nadi da će zadržati svoj utjecaj na strateškom sirijskom području. S druge strane, od samog početka krize 2011. godine, Turska je opsjednuta uklanjanjem Assada.

Do sada su ove tri zemlje uspjevale uskladiti svoje ciljeve. Njihovi međusobni sastanci u 2017. i 2018. godini – u Sočiju, Astani, Teheranu i opet u Sočiju – imali su važnu ulogu u približavanju stavova. Zapravo, čini se da je glavna strategija ruskog predsjednika Vladimira Putina od 2017. godine naovamo nastavak ove vrste dogovora.

Na primjer, 17. rujna Putin i njegov turski kolega Erdogan sastali su se u Sočiju kako bi razgovarali o pokrajini Idlib, koja je pod kontrolom sirijskih pobunjenika. Zanimljivo je da je na tom sastanku Vladimir Putin odbacio svoj plan (objavljen u Teheranu 7. rujna) da svim raspoloživim snagama napadne Idlib. Ovo je navodno bio ustupak budući da se Turska usprotivila planu na summitu u Teheranu i umjesto toga pozvala na prekid vatre. Putin je tom prilikom ignorirao turske prigovore i naglasio svoje stajalište da je eliminacija terorista u regiji prioritet. Posljedično, njegov ustupak doimao se kao značajan zaokret.

Na summitu u Astani 2017., Rusija, Iran i Turska proglasili su četiri regije – pokrajina Idlib, istočna Ghouta, sjeverni ruralni Homs i južna Sirija (uključujući Quneitru i dijelove guvernije Daraa) – kao zone gdje treba smiriti tenzije. Međutim, sirijski režim, u suradnji s Rusijom i Iranom, naknadno je pokrenuo ofenzivu na neka od tih područja, uz izliku uklanjanja terorističkih skupina. Jedna po jedna, regije koje su označene kao područja gdje treba smiriti stvari bile su razorene.

Amberin Zaman, kolumnist Al-Monitora koji pokriva Tursku, tvrdi da bi napad na Idlib mogao dovesti do toga da Erdoganova vlada izgubi kontrolu nad pobunjenicima na tom području i da Turska postane potencijalni cilj za radikalnije džihadiste. Prema nekim izvorima, gotovo 60% Idliba kontrolira HTS, radikalna džihadistička skupina koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom organizacijom.

Štoviše, invazija po ruskom scenariju vjerojatno bi dovela do još jednog masovnog priliva izbjeglica iz Idliba u susjedne zemlje, posebno Tursku i dalje u Europu. Tako agresivna ruska pozicija glede Idliba osuđena je od strane zapadnih zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Putinov plan igre

Pitanje je jesu li ove kritike razlog zašto je Putin promijenio svoju odluku da se uključi u invaziju ili postoji neki drugi motiv. Na summitu u rujnu Putin i Erdogan složili su se kako će do 15. listopada u Idlibu biti uspostavljena demilitarizirana tampon zona koja razdvaja pobunjenike i Asadove snage.  Erdogan je tom prilikom rekao :

Oporba će ostati tamo gdje jeste, ali radikalne skupine koje ćemo označiti zajedno s Rusijom neće biti dopuštene. Granice demilitarizirane zone zajednički će se nadzirati.

Ipak, jedno je jasno – dok je Turska uspjela privremeno zaustaviti invaziju na Idlib, Rusija će pažljivo pratiti situaciju. Sporazum zahtijeva da se iz demilitarizirane zone povuku oni pobunjenici koje se proglasi radikalnim. Ako to ne učine, Rusija i Assad imat će izgovor da aktiviraju svoj prvobitni plan.

Nema sumnje da će Rusija postupno jačati pritisak na Erdogana, barem u taktičkom smislu, tako što će Tursku smatrati i učiniti odgovornom za eliminaciju “radikalnih” džihadističkih skupina iz Idliba. Na taj način Turska bi bila podložnija terorističkim napadima, te kao takva trebala dodatnu pomoć Rusije kao novog hegemona u regiji.

Jasno je da Putinova strategija nije samo da podržava Assadov režim, svoga glavnog saveznika u Siriji. Putin također želi iskoristiti ovaj konflikt da poremeti i prekine utjecaj zapadnog saveza u regiji i da Tursku kao članicu NATO saveza približi Moskvi. Čini se da Rusija nikad nije napustila svoju hladnoratovsku strategiju širenja napetosti među NATO saveznicima.

Cengiz Çandar, turski novinar i autor s dugogodišnjim iskustvom, smatra da je za Putina slamanje zapadnog saveza prioritet u odnosu na podršku sirijskom režimu koji je njegov tradicionalni saveznik. U tom kontekstu, na nedavni summit u Sočiju može se gledati kao na Putinovo manevriranje kojim bi Erdogana približio Rusiji. To je, čini se, Putinova “velika strategija”.

 

Razbijanje NATO saveza

Iako se čini da se turski interesi u Siriji poklapaju s interesima Zapada i NATO-a, rastuća asimetrična ovisnost o Rusiji prisilila je Erdogana da napravi ustupke Rusiji na mnogim razinama, od sigurnosti do gospodarstva. Nedavna kupovina ruskih S400 raketa za zračnu obranu samo je jedan od mnogih primjera. Zapravo, putanja ove asimetrične ovisnosti postavlja pitanje je li Turska postala ruski poslušnik. Takvo što (ruski poslušnik a član NATO saveza) zapravo je ono što Rusija želi kako bi stekla dodatnu moć u svome globalnom natjecanju sa SAD-om i NATO-m.

Iz perspektive NATO-a, političko približavanje Rusije i Turske do sada je viđeno kao taktika. Međutim, pretvaranje ovog približavanja u rastuću asimetričnu međuovisnost koja pogoduje Rusiji baca sumnju na već slabašnu predanost Turske zapadnom savezu. Osim toga, što Turska više biva uvučena u sirijski sukob to postaje sve teže da se Erdogan odvoji od Putina. Sirijski sukob na njenim granicama, te Rusija i Iran koji sve više oblikuju politiku regije čine da Turska sve više postaje „dužnik“ zemljama neprijateljima NATO-a.

Da bi postigla sigurnost unutar svojih granica čini se da će Turska morati prihvatiti aspiracije ove dvije sile, a to su zemlje koje bi učinile sve da oslabe Zapad i NATO.

(The Conversation)

Utjecaj klimatskih promjena na monetarnu politiku ECB-a

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Neovisno o tome hoće li čovječanstvo uspjeti održati globalni rast temperature unutar margina u kojima možemo koliko toliko ublažiti klimatske promjene, centralne banke će prije ili kasnije morati djelovati. Kazao je to za Euractiv Benoît Cœuré, član izvršnog odbora Europske centralne banke prošloga tjedna na sastanku u Berlinu.

Ako povećanje temperature ipak pređe održivu razinu, postat će nemoguće predviđati (ekonomske) šokove koje izazivaju poplave, suše, požari i slično, a koji utječu na inflaciju. Posljedice na makroekonomiju mogle bi biti ogromne, kazao je Cœuré. Suše, npr. ili toplinski udari često dovode do lošeg uroda usjeva što povećava cijenu hrane, globalno, dok poplave npr. ili uragani uništavaju proizvodne kapacitete zbog čega onda rastu cijene inputa i outputa. Neki će dijelovi svijeta postati nenaseljivima, ili teško naseljivima, što će dovesti do migracija koje će utjecati na cijenu rada i inflaciju u ciljnoj zemlji.

Ekonomske nestabilnosti može izazvati čak i brz i uspješan prijelaz na obnovljive izvore energije i tehnološki napreci. Na primjer, promjene u energetskom sektoru znatno utječu na cijene do toga da mijenjaju očekivanja srednjoročnih učinaka inflacije. Zatim, proširenje upotrebe umjetne inteligencije, samovozeći automobili i sl. mogu znatno potisnuti inflaciju do mjere u kojoj ona počinje uzrokovati silaznu putanju plaća i cijena. No, bankari centralnih banaka ovo sve već znaju. Na isto se upozoravalo u njihovim krugovima i na COP 21 konferenciji u Parizu 2015. godine.

Sistemski rizici

Ekonomske posljedice klimatskih promjena i prelaska na OIE pokazuju se u vremenskom okviru puno širem od tri do deset godina koliko ekonomisti obično uzimaju u obzir u svojim izračunima. Kazao je to Mark Carney, guverner Bank of England u Parizu 2015. uz napomenu da će u trenutku kad klimatske promjene počnu imati učinke na financijsku stabilnost već biti prekasno za sprečavanje te destabilizacije.

Potaknut razgovorima iz Pariza 2015. godine, Europski odbor za sistemske rizike, savjetodavno tijelo pri EU nastalo nakon financijske krize iz 2008., izdao je u februaru 2016. godine upozorenja o prekasnom i prenaglom prijelazu na niskougljičnu ekonomiju. Nagle tranzicije mogu ugroziti BDP i uzrokovati naglu promjenu cijena u karbonski intenzivnim industrijama koje se uvelike financiraju putem duga. U kombinaciji s prirodnim katastrofama, čiji se porast učestalosti očekuje, to bi moglo značajno npr. povećati premije osiguranja i destabilizirati ekonomiju.

ECB dosad nije reagirao ni na koji način, budući da su učinci suša i toplinskih udara bili privremeni i povremeni te nisu imali sistemske posljedice, piše Euractiv. No, koliko je uopće realno očekivati da će ECB donijeti mjere koje su dugoročno ispravne za čovječanstvo? Sudeći prema njihovim reakcijama na krizu iz 2008. – nikakve. To zapravo znači da ECB mora u potpunosti promijeniti svoju monetarnu politiku i pristup ekonomskim nestabilnostima želi li minimalizirati ekonomske posljedice klimatskih promjena u Europi.

(Bilten)

Foto: Pixabay

Nove mogućnosti za Evropu

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Jürgen Habermas

Pozvan sam da govorim o novim mogućim rešenjima za Evropu, mada ih zapravo ne vidim, a trampovska trulež u samom srcu Evrope navodi me da ozbiljno preispitam svoje stare ideje. Promene u svetu nose sa sobom rizike koji prodiru u svest javnosti i menjaju poglede na Evropu. Oni usmeravaju pažnju javnosti na globalni kontekst u kom su se dosad evropske zemlje manje-više osećale kao kod kuće. U javnom mnjenju svih nacija Evrope stvara se ideja da novi izazovi pogađaju svaku zemlju na isti način i da ih zato treba zajednički savladavati. To sigurno podstiče maglovitu želju za politički efikasnom Evropom.

Zbog toga liberalne političke elite danas tvrde, glasnije nego ikad, da treba unaprediti evropsku kooperaciju u tri ključne oblasti. U „evropskoj spoljnoj i bezbednosnoj politici“, kažu, treba pojačati evropsko vojno prisustvo i tako omogućiti Evropi da „iskorači iz senke SAD-a“. U sferi „zajedničke evropske azilantske politike“, zahtevaju strogu zaštitu spoljnjih granica Evrope i osnivanje prihvatnih centara u Severnoj Africi. Dok pod geslom „slobodne trgovine“ teže da u pregovorima o brexitu, kao i u pregovorima s Trumpom, uspostave zajedničku evropsku trgovinsku politiku. Ostaje da se vidi da li će Evropska komisija, koja vodi pregovore, imati uspeha. I da li će se, u slučaju neuspeha, urušiti zajednički temelj vlada Evropske unije. To je jedna, ohrabrujuća strana jednačine. Druga je da će stranputice Internacionale sve jačeg desničarskog populizma sačuvati, ako ne i ojačati uskogrudost nacionalnih država.

Nacionalistička kratkovidost

Dugotrajni pregovori oko zajedničke bezbednosne i azilantske politike koji se neprestano spotiču o pitanje raspodele migranata pokazuju da vlade daju priroritet svojim kratkoročnim nacionalnim interesima – utoliko više ukoliko je veća izloženost uticajima desničarskog populizma „kod kuće“. U nekim zemljama nema više ni tenzija između ispraznih proevropskih izjava s jedne strane i kratkovidog nekooperativnog ponašanja s druge. U Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj, odskora i u Italiji, a uskoro verovatno i u Austriji, ta tenzija prerasta u otvoreni evrofobični nacionalizam. Odatle proizlaze dva pitanja: zašto je u protekloj deceniji protivrečnost između proevropskog fraziranja i zastoja saradnje došla do kritične tačke? I zašto je evrozona ostala ujedinjena iako u svim zemljama raste desničarski populistički otpor Briselu i iako je u srcu Evrope, u jednoj od šest zemalja osnivača Evropske ekonomske zajednice, sklopljen savez desničarskog i levičarskog populizma utemeljen na zajedničkom antievropskom programu?

U Nemačkoj, od septembra 2015, pitanja imigracije i azilantske politike preovlađuju u medijima i zaokupljaju javno mnjenje nauštrb drugih pitanja. Zato se bez oklevanja imigracija navodi kao presudan uzrok porasta evroskepticizma; argumenti za to objašnjenje se svakako mogu naći u zemlji koja još pati od psiholoških i političkih podela neravnopravno ujedinjene nacije. No, ako Evropu gledamo kao celinu, a posebno ako pogledamo evrozonu u celini, porast imigracije ne može biti glavno objašnjenje za porast desničarskog populizma. U drugim zemljama promena u javnom mnjenju nastupila je mnogo ranije, posle kontroverzne politike za izlazak iz krize javnog duga koju je izazvala kriza u bankarskom sektoru. Kao što znamo, Alternativu za Nemačku (AfD) osnovala je grupa ekonomista i biznismena okupljenih oko profesora ekonomije Bernda Luckea: ti ljudi su strahovali da će se uspešni, veliki izvoznik naći u lancima „dužničke unije“ i zato su pokrenuli uspešnu polemičku kampanju protiv opasnosti spajanja dugova. Desetogodišnjica nesolventnosti Braće Lehmann podsetila nas je na argumente o uzrocima krize – da li su krivi poremećaji tržišta ili greške vlade? – i na strategiju unutrašnje devalvacije. Ova debata vođena je i u drugim zemljama evrozone, gde je imala veliki uticaj na javno mnjenje, dok su je ovde u Nemačkoj nipodaštavali i vlada i mediji.

Usamljena Nemačka

Kritički glasovi u međunarodnoj debati između ekonomista, odnosno glasovi anglosaksonskog mejnstrima protiv šojbleovskih/merkelovskih politika štednje, imali su slabašan odjek u ekonomskim rubrikama vodećih medija u Nemačkoj, dok je u političkim rubrikama društvena i ljudska cena ovih politika – i to ne samo u Grčkoj i Portugalu – manje-više ignorisana. U nekim evropskim regionima stopa nezaposlenosti i dalje je gotovo 20 odsto, dok je nezaposlenost mladih dvostruko veća. Ako danas brinemo za demokratsku stabilnost naše zemlje, trebalo bi da se prisetimo sudbine takozvanih „spasenih zemalja“: skandalozno je što smo u nedovršenoj kući Evropske unije vodili drakonsku politiku koja je teško oštetila društvenu sigurnosnu mrežu drugih nacija, a nije imala ni osnovnu legitimnost – bar po našim uobičajenim demokratskim standardima. Evropski narodi još osećaju posledice. Pošto se unutar EU javno mnjenje o politici formira isključivo unutar nacionalnih granica, i pošto različite javne sfere još nisu dostupne jedna drugoj, u protekloj deceniji su se u zemljama evrozone razvili protivrečni „krizni narativi“. Ti narativi su zatrovali političku klimu jer se svaki bavi isključivo sopstvenomnacionalnom sudbinom i onemogućuju razmenu perspektiva koja je nužan uslov za razumevanje drugog – a pogotovo onemogućuju da se razvije osećaj za zajedničke opasnosti koje se jednako tiču svih nas, te proaktivne politike koje bi se mogle uhvatiti u koštac sa zajedničkim problemima ako bi postojali kooperativno raspoloženje i mentalitet. U Nemačkoj je ova zaokupljenost sobom vidljiva u selektivnoj svesti o uzrocima manjka duha saradnje u Evropi. Zatečen sam arogancijom nemačke vlade koja veruje da može pridobiti partnere za politike koje su nam važne – izbeglice, bezbednost, međunarodna trgovina – a u isto vreme opstruira rešenje ključnog problema političkog dovršenja Ekonomske i monetarne unije (EMU).

U okviru EU, zemlje unutrašnjeg kruga EMU toliko su međusobno zavisne da formiraju čvrsto jezgro, iako iz isključivo ekonomskih razloga. Bilo bi, dakle, prirodno da zemlje evrozone preuzmu ulogu pregovarača u procesu integracija. S druge strane, ta ista grupa zemalja pati od problema koji može da ošteti celokupni evropski projekat: Mi, a posebno Mi u ekonomski prosperitetnoj Nemačkoj, zanemarujemo jednostavnu činjenicu da je evro uveden s očekivanjem i političkim obećanjem da će se životni standardi u svim zemljama članicama približavati jedni drugima – a dogodilo se obrnuto. Zanemarujemo pravi razlog nedostatka duha saradnje koja je danas potrebnija nego ikad – naime, činjenicu da nijedna monetarna unija ne može dugoročno opstati ako postoje sve veće razlike u učincima različitih nacionalnih ekonomija, što znači i u životnom standardu stanovništva različitih zemalja članica. Mimo toga što posle ubrzane kapitalističke modernizacije moramo da se izborimo s nemirom koji izazivaju duboke društvene promene, smatram da antievropski stavovi koje promovišu kako levi tako i desni populistički pokreti nisu samo odraz savremenog ksenofobičnog nacionalizma. Korene tih evroskeptičnih stavova treba tražiti u neuspehu samog evropskog procesa integracije; oni su nastali pre populističkog potpirivanja ksenofobičnih reakcija na imigraciju. U Italiji, na primer, evroskepticizam predstavlja jedinu sponu između levog i desnog populizma, odnosno između ideoloških tabora koji su duboko podeljeni oko pitanja „nacionalnog identiteta“. Ako zanemarimo pitanje migracije, evroskepticizam se može odnositi i na realističko stanovište da monetarna unija više nije dobitna kombinacija za sve članice. Jug protiv severa Evrope i obrnuto: „gubitnici“ smatraju da se prema njima postupa loše i nepravedno, dok „pobednici“ odbacuju nepoželjne zahteve suprotne strane.

Makronov plan

Pokazuje se da nametnuti rigorozni sistem propisa, bez razvijanja kompenzatornih kompetencija i prostora za fleksibilno i zajedničko vođenje poslova, odgovora ekonomski jačim članicama evrozone. Pravo pitanje ne proizlazi, dakle, iz nedefinisanog opredeljivanja „za“ ili „protiv“ Evrope. Iza grube polarizacije „pro“ ili „kontra“ koja se dalje ne precizira, među navodnim prijateljima Evrope ostaje neizgovoreno sledeće ključno pitanje: da li bi monetarna unija u neoptimalnim uslovima trebalo da se imunizuje na rizike špekulacija ili bi pak trebalo da se drži inače prekršenog obećanja o razvijanju ekonomske jednakosti u zoni evra, to jest da postane proaktivna i istinska evropska politička unija? Zbog tog obećanja je zapravo osnovan EMU. U predloženim reformama Emmanuela Macrona oba cilja imaju jednaku važnost: s jedne strane, zaštita evra pomoću osnivanja bankarske unije, odgovarajućeg režima nesolventnosti, zajedničkog garantnog depozita za ušteđevinu i uspostavljanja Evropskog monetarnog fonda koji se demokratski kontroliše na nivou EU. Uprkos raznim izjavama, poznato je da je nemačka vlada blokirala sve buduće korake u tom smeru i da se i danas tome protivi. No Macron, s druge strane, predlaže i osnivanje zajedničkog budžeta evrozone i stvaranje demokratski kontrolisane nadležnosti za političko delovanje na istom nivou („evropski ministar finansija“). Evropska unija može da stekne političku veštinu i delotvornost i da ponovo zadobije podršku širokih slojeva samo ako stvori kompetencije i budžet za sprovođenje programa s demokratskom legitimacijom protiv daljeg produbljivanja ekonomskih i socijalnih nejednakosti između članica.

Začudo, ova ključna alternativa – stabilizacija valute, s jedne strane, i dalekosežnije stvaranje politika koje bi obuzdale i smanjile ekonomske nejednakosti, s druge – još nije predmet šire političke rasprave. Nema proevropske levice koja se zalaže za stvaranje Unije evra koja bi delovala na globalnom nivou vodeći računa o dalekosežnim ciljevima kao što su suzbijanje izbegavanja poreza i strože regulisanje finansijskih tržišta. Na taj način bi se evropske socijaldemokrate mogle distancirati od zapetljanih liberalnih i neoliberalnih ciljeva neodređenog „centra“. Nedostatak programa je glavni razlog opadanja popularnosti socijaldemokratskih partija. Niko više ne zna zašto su uopšte potrebni socijaldemokrati. Naime, oni se više ne usuđuju da preuzmu odgovornost za sistematsko obuzdavanje kapitalizma upravo na onom nivou na kom deregulisana tržišta izmiču kontroli. To ne znači da sam posebno zabrinut za sudbinu jedne grupe partija – mada bi trebalo imati na umu da je sudbina demokratije u Nemačkoj u istorijskom smislu više vezana za SPD nego za ijednu drugu političku stranku. Predmet moje brige je to što, iz još nejasnih razloga, političke partije Evrope nemaju volju ili ne uspevaju da kreiraju platforme s kojih se mogu jasno diferencirati pozicije i opcije ključne za budućnost Evrope. U tom smislu, predstojeći evropski izbori se mogu shvatiti kao eksperimentalna platforma.

S jedne strane, Emmanuel Macron – čiji pokret zasad nema predstavnika u Evropskom parlamentu – pokušava da razbije postojeće partijske grupe da bi izgradio prepoznatljivu proevropsku frakciju. S druge strane, grupe koje trenutno imaju predstavnike u Parlamentu (osim, naravno, anti-EU frakcije krajnje desnice) nisu dovoljno podeljene da bi se moglo govoriti o diferencijaciji. Ne pribegavaju baš sve grupe krupnim kompromisima i balansiranju kao što to čini Evropska narodna partija (EPP) koja se još zalaže za Orbánovo članstvo. Mentalni sklop i ponašanje člana Hrišćansko-socijalne unije (CSU) Manfreda Webera, koji nastoji da postane predsednik, tipičan je primer neodlučnosti povezane sa dvosmislenim pristupom. Ali slične podele događaju se unutar liberalnih, socijalističkih i (u jednakoj meri) levih grupa. Jedino zelene stranke imaju manje-više definisanu poziciju s obzirom na makar mlaku podršku Evropi. Zato je evropski projekat izgubio jasne obrise čak i u samom parlamentu, gde bi većina trebalo da se zalaže za društvene interese koji nadilaze nacionalne granice.

U klopci

Za kraj, ako me pitate – ne kao građanina već kao akademskog posmatrača – koja je moja ocena današnjeg stanja, moraću da priznam da trenutno ne vidim nikakve ohrabrujuće trendove. Ekonomski interesi su i dalje kristalno jasni i, uprkos brexitu, vrlo moćni, što znači da je raspad evrozone malo verovatan. To nas dovodi do odgovora na moje drugo pitanje: Zašto se evrozona još nije raspala? Evo zašto: još se ne mogu tačno utvrditi posledice koje bi odvajanje od njenog juga imalo i na njenom severu. A kad je reč o primeru „izlaska“ neke države sa juga, videli smo kako je sadašnja italijanska vlada brzo ustuknula uprkos kočopernim najavama tokom izborne kampanje: naime, jedna od posledica izlaska bila bi nepodnošljiva zaduženost. S druge strane, ni ta procena nije naročito utešna. Budimo realni: ako zaista postoji veza između ekonomske nejednakosti država evrozone i jačanja desničarskog populizma, onda se nalazimo u klopci u kojoj su neophodni društveni i kulturni preduslovi za vitalnu i bezbednu demokratiju još ugroženiji. Naravno, nepovoljni scenario ne svodi se samo na to. No već nam zdravorazumsko iskustvo govori da je proces evropske integracije na ozbiljnoj silaznoj putanji. Tačka s koje nema povratka obično se vidi prekasno. Ostaje nam samo nada da odbacivanje Makronovog predloga nije poslednja propuštena prilika.

Tekst je skraćena verzija govora sa konferencije „Nove perspektive za Evropu“, održane 21.09.2018. u Školi za humanistiku Geteovog univerziteta u Frankfurtu. Tekst je na engleski preveo David Gow.

(Pescanik.net)

Prevela Lucy Stevens

Foto: Pixabay

Hoće li zemlje „Zapadnog Balkana“ ostati izvan Europske unije?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

Jedan od uvodnih referata na okruglom stolu „GEOPOLITIČKE PROMJENE U SVIJETU I EUROPI I POLOŽAJ BiH“, održan u ANUBiH 08. 12. 2016.

S a ž e t a k

U ovom se momentu ne može govoriti o izvjesnoj budućnosti Europske unije, posebice ne u sastavu i na temeljima kakva se oformila u njezinom 60. godišnjem maršu u nepoznato, tijekom kojega je postala sui generis pravnim (i političkim) sustavom: ni federacija, ni konfederacija, nego „nešto između“ – originalna polit-ekonomska integracija i subjekt međunarodnog prava, koja ne isključuje nego uključuje i revitalizira države-članice,  uvodeći ih u novi sustav upravljanja – temeljem prenijetog ili dijeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanje – u prostore integracije „s onu stranu nacionalne države“, bliske i modelu „političke zajednice“ unutar zemalja članica. Svi ti procesi nebrojenih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija polaze od postojećih identiteta i subjektiviteta, pa inkluzijom rade u korist njihove kozmopolitizacije, što za posljedicu ima tzv. europeizaciju i narativa i javnih politika. Zato bi se ovaj komplicirani sustav morao izučavati ne samo unutar euroloških, nego i politoloških komparativnih studija. U novonastalim post-Brexit okolnostima, pak, bilo bi važno ne odustati olako od EU, nego se prisjetiti da su EEZ / EZ / EU uvijek kad bi se suočavale s unutarnjim strukturnim krizama i geopolitičkim izvanjskim udarima posezale za novim temeljnim ugovorom koji bi značio i dublje integracije i efikasnije odlučivanje, pa i daljnje širenje EU. Doduše, i u ranijim krizama uvijek se javljala i ideja povratka EU ustroju tipa „saveza nacionalnih država“, ali se nitko nije usuđivao dovoditi u pitanje „EU kakva jeste“, dakle njezinu „pravnu stečevinu“ (acquis), što se sada čini. Bilo da se radi o staroj ideji njemačkih konzervativaca – modelu „jezgre Europe“ koja implicira „EU dviju brzina“ (postojanje „jezgre“ i „satelita“), ili o modelu „povratka prenijetog suvereniteta“ s europskih na institucije zemalja članica, takvo što više ne bi omogućavalo zajednička budućnost „dvadesetsedmorice“, ni daljnja proširenja zemljama koje se nalaze u procesu pridruživanja EU. Ove vrste raspleta bi se najporaznije odrazili na zemlje „Zapadnog Balkana“, imale status kandidata ili bile potencijalni kandidat kakav je slučaj s BiH i Kosovom. Otuda se i propituju sudbina regije „Zapadnog Balkana“ poslije Brexita s nadom da procesi privođenja u EU novih zemalja nisu stvar prošlosti.

Ključne riječi: EU poslije Brexita, model „jezgre Europe“ vs. model „savez suverenih država“, suzpenzija politike proširenja, upitna budućnost „Zapadnog Balkana“ u EU …

***

U radu se samo rudimentarno dotiču autohtone strukturne krize unutar Europske unije, primjerice dužnička kriza, kriza eura i Eurozone, pa s razlogom malo više i „Brexit“ i „izbjeglička kriza“, jer se ne smiju isključiti iz osnovanih sumnji da predstavljaju, između ostalog, i geopolitički udar protivu EU, protivu njezine pozicije „vodeće svjetske civilne sile“ i alternative geopolitikama nasilja putem “geopolitike vrijednosti” i „geopolitika osjećanja” (D. Plevnik), koja nadilazi uske okvire modela „nacije države“ i transformira se u model „političke zajednice“ jednakih šansi za njezine građane, bez obzira na podrijetlo. Ovim se želi reći, da su i autohtone i izvanjske krize proizvele „krizu povjerenja“ u EU, mada ove krize ne svjedoče o krizi „projekta mira“ kojeg oličava EU, nego o njegovoj potrebi u punom kapacitetu upravo u vrijeme kad se dovodi u pitanje. Utoliko je potrebno locirati sve  krize u pojedinim zemljama EU, pa i njihove izvanjske sponzore, kako bi se eventualno uvidjelo da se rješenja ne nalaze u olakom napuštanju postojeće modela europskih integracija, od kojeg se tendencijski ne odustaje samo u Velikoj Britaniji, nego i u zemljama „Višegradske skupine“.

Veliko je, k tomu, i pitanje jesu li valuta euro i Eurozona uistinu promašene ideje i projekti, pa kako takvo nešto tvrdi i ugledni intelektualac kakav je Joseph Stiglitz, ili je riječ o tomu što Europsku monetarnu uniju (EMU), odnosno pretvaranje ideje i prakse „zajedničkog tržišta“ u ideju i praksu „unutarnjeg tržišta“ nije pratila potrebna sinergija za nastajanje tzv. političke unije, o kojoj se zborilo u Maastrichtu. Ali, nju se nije uspjelo operacionalizirati u potonjim raspletima unutar EU, pa ni putem projekta „Europskog ustavnog ugovora“, čiji su elementi, doduše, dijelom spašeni u „Lisabonskom ugovoru“.

Ne pretendirajući na konačne odgovore, ovim se sugerira kritičko promišljanje kriza unutar pojedinih zemalja EU, jer nisu središnje zemlje EU u istoj situaciji kao njezine južne članice, te pogotovu nisu u situaciji zemalja istočne i jugoistočne Europe – zemljama neiživljenog suvereniteta, kojima se čini da je rješenje u povratku konceptu „nacije države“, ma koliko on podrazumijeva i zatvorene ekonomije i zatvorena društva, što sve nije stvar 21. nego je bila praksa 19. i prve polovice 20. stoljeća. Krize koje se pripisuju Europskoj uniji nisu uvijek, dakle, krize EU, pa ni krize njezinih članica, nisu ni autohtone ni najvećim dijelom samoskrivljene poput „dužničke krize“ tzv. južnih članica EU, nego su izvanjske i/ili posljedice globalnih gospodarskih i financijskih potresa poput onog iz 2008. godine. Bilo kako da su nastajale, te ma koliko bile različite i tko ih uzročio, krize su proizvele sinergijski učinak koji dovodi u pitanje i sami smisao europskih integracija i time  i projekte mira i europskog ujedinjenja koje simbolizira EU.

Iz mnoštva razloga je potrebno, pak, pozabaviti se odvojeno upravo „izbjegličkom krizom“, jer je opetovano uvezena kriza i posljedica grubih geopolitičkih igara na „Euroazijskoj ploči“, koja za posljedicu ima rast ksenofobije, krizu vrijednosti i krizu povjerenja, pa implicira čak i krizu temeljenih načela kakvo je načelo solidarnosti, ili pravo prvenstva „europskih zakona“ u odnosu na nacionalna u slučaju dogovora u oblastima pozajedničenih politika. Sve se to dovelo ili dovodi u pitanje pa se ogleda, između opstalog, i u nesprovodivosti „Dublinskih regula“ (I, II, III), koje podrazumijevaju uredne registracije izbjeglica i pravične azilantske postupke u zemljama EU prvog prijema,  pa potom međusobnu solidarnost svih članica EU, uključivo i solidarnost članica EU sa zemljama izvan EU koje ponajviše trpe posljedice enormnog vala izbjeglica iz ratovima zahvaćenih područja. [1]

Najgore je, dakako, što se u globalnim centrima moći s hegemonijalnim ambicijama uopće ne razmišlja o zaustavljanju hegemonijalnih ratova na prostorima Bliskog istoka i u pojasu od Magreba do Afganistana, pa i nisu za očekivati skorašnja cjelovitija rješenja „izbjegličke krize“. Moguća su zbog toga samo palijativna rješenja, te nejednak teret prihvata izbjeglica, što izaziva enormni porast ksenofobije u zemljama EU. A dok ratovi i „ksenos“ (strah od drugoga) caruju, miroljubiva i pravična rješenja za izbjeglice nisu na vidiku …

***

Povodom “Smjernica iz Bratislave za  obnovu povjerenja u Europsku uniju“, tehničkog dokumenta usvojenog na izvanrednom summitu čelnika zemalja EU u Bratislavi, 16. rujna 2016. godine, postalo je i posljednjem optimisti glede budućnosti EU jasno da ne postoji u ovom momentu ni minimum suglasnosti oko budućeg smjera razvoja EU. Utoliko se ne smije isključiti da se planirano obilježavanje 60. obljetnice Rimskih ugovora (Ugovora o osnivanju EEZ i Ugovora o EUROATOM-u, što se smatra „rodnim mjestom“ EU) pretvori u summit razdruživanja, ili komemorativni summit EU, umjesto summita revitalizacije EU.[2] 

Ti potrebni dogovori u Rimu bi morali biti, naravno, strategijske prirode o smjeru i o dubini europskih integracija,  poput “Berlinske deklaracije” (iz 2007.), poslije poznate i velike “ustavne i financijske krize” u EU nakon propasti referenduma o “Europskom ustavu” u Francuskoj i Nizozemsko, krajem svibnja i početkom lipnja 2005. godine. Podsjećanja radi, “Berlinska deklaracija” je dovela potom step by step do “Lisabonskog ugovora”, u kojemu je spašeno niz elemenata iz “Ustavnog ugovora za Europu”.[3]

Nažalost, u ovomu momentu je neizvjesno može li se na rođendanskom summitu EU u Rimu očekivati “Rimska deklaracija“ po uzoru na „Berlinsku deklaraciju“. Jedino je izvjesno  da su „dvadesetsedmorica“ (ili „dvadesetosmorica“, ipak) danas  pred većim izazovima nego što su bila „dvadesetpetorica“ prije 10 godina, jer su i vanjski i unutarnji protivnici produbljenih integracija glasniji nego što su bili ikada u povijesti EU.  Pri tomu nje riječ o protivljenju EU samo “Višegradske skupine”, koja navodno već ima svoj plan kojega je najavio mađarski premijer Viktor Orban. Kako se pretpostavlja, taj plan favorizira model “saveza nacionalnih država”, što podrazumijeva i povraćaj dijelova prenijetog suvereniteta s institucije EU u okrilje nacionalnih institucija, ali upravo to moglo automatski značiti i kraj EU kakva je danas, Dodatni problem je što se o tzv. spasonosnim vrijednostima „modela domovina“ pozitivno izjasnio i njemački predsjednik u odlasku  Joachim Gauck, mada se – sukladno njemačkom ustavu – i ne bi trebao pačati u ove rasprave, jer se i ne pita apsolutno ništa po vanjskopolitičkim pitanjima izuzev eventualno u velikim krizama.

Nažalost, u novonastalim okolnostima, skoro podjedanku prijetnju opstanku EU  predstavlja i model spašavanja EU putem „jezgre Europe“, modelu ponovno uvedenom u rasprave i po kojemu bi „jezgru EU“ one članice EU koje je ne žele ili je ne mogu slijediti nijemo promatrale s margine. Otuda je i smisleno ukazivanje na obranu vrijednosti postojećeg modela EU  upravo u uvjetima strahotnih kriza koje dovode EU u pitanje, pa utoliko i nije suvišno podsjetiti da je Europska unija vrlo složeni mehanizam, međunarodna integracija nepoznata u dosadašnjoj povijesti, kojoj kao da je sudbina biti u krizi, ali iz krize nekako izaći, barem je tako bilo sve do ove krize. Takva njezina sudbina ponukala je, inače, već prije 18 godina profesora politologije iz Münstera dr. sc. Richarda Woykea da u podnaslov svoje knjige «Europska unija» stavi  odrednicu «Uspješna krizna zajednica».[4]

Iz iskustava  nadvladavanja ranijih kriza iole upućenima je, također, jasno da niti jedna od tih tzv. čistih opcija ne pomaže u traganju za izlazom iz aktualne duboke krize, jer je EU zaseban sui generis pravni (i politički) sustav, kojega karakterizira hibridnost a ne čistota ugovornog ili ustavno-pravnog uređenja. Od svojevrsne mješavine nadnacionalnih i međudržavnih mehanizama i razina odlučivanja, EU ne može, pak, više odstupiti bez  ogromnih unutarnjih potresa, što znači da je neuporabljiva svaka priča o klasičnim integracionim modelima, koji su poznati iz iskustava (više)nacionalnih država staroga tipa. Pa ipak, nužno je progovoriti još par riječi o onima koji su revitalizirani ili barem uvedeni ponovno  u diskurs o opstanku EU.

«Model jezgre Europe», već je kazano, bila je ideja njemačkih konzervativaca iz 1994. godine i prvotno je podrazumijevala obrazovanje «jezgre» samo od onih zemalja koje su voljne dalje se integrirati, bez pozivanja na pravo veta po bilo kojem pitanju. Po njemu, zemlje koje bi pripadale «jezgri EU» morale bi sudjelovati u svim oblastima i procesima europskih integracija, bez zadrške, dok bi se u ovisnosti od stupnja voljnosti ka integracijama formirali koncentracijski krugovi oko ove «jezgre». Nešto od ovih ideja je, dakako, ugrađeno u model Eurozone, ili u koncept tzv. pozajedničenih politika u EU, sukladno Lisabonskom ugovoru. Već citirani profesor Richard Woyke je upozoravao smisleno i prije dva desetljeća: „Koncepcija jezgre Europe mogla bi voditi tomu da se pokrene proces raspuštanja ostatka EU, tako da bi tim putom izvan jezgre Europe nastala ‘Europe a la carte’, ili pravni kaos unutar ostatka labave zajednice“. [5]

Ono, pak, što danas, bez ikakvog ustezanja zagovara ultra konzervativni mađarski premijer Viktor Orban, dakle „savez nacionalnih država“, u osnovi i nije drugo do „model domovina“, koji se učinio izlaskom iz ćorsokaka čak i odlazećem njemačkom predsjedniku, iako u biti znači samo klasičnu „međudržavnu suradnju“, jer podrazaumijeva da svaka članica EU ima po svakom pitanju prava veta. Time bi se, pak, poništilo mnogo od onoga što se postiglo unutar EU u proteklih šest desetljeća, de facto sve ono što se podrazumijeva pod supranacionalnim razvitkom EU i „europskim pravom“ (ili „komunitarnim pravom“), pa bi u konačnici značilo i suzpenziju „acquisa“, postojećeg pravnog nasljeđa ili pravne stečevine EU. Ovaj model i nije drugo, ocijenio je s pravom, već davno i  profesor Woyke, do fleksibilnija forma međudržavnog dogovaranja. Kod primijene ovog modela postojala bi stalna opasnost da se formira «privilegirani klub ili dominantna država», bez koje nikakvo rješenje problema ne bi bilo moguće, pa bi ovaj model označio i kraj dosadašnjih integracijskih procesa.[6]

***

Općepoznato je da je vodeći svjetski politički filozof i sociolog Jürgen Habermas „uvjereni Europljanin“ kantovskog senzibiliteta i federalističkog razumijevanja budućnosti Europe, koji u pravilu za krize EU “propisuje“ recept ozdravljenja u formi demokratskog produbljenja EU. Habermas se otuda založio posve očekivano i u iznimno sadržajnom ljetošnjem intervju za najvažniji njemački tjednik za kulturu i društvena pitanja “Die Zeit” iz Hamburga za  “jezgru Europe”, pa i explicite za “produbljivanja Eurozone” uz tihu podršku onih zemalja koje ne bi bile unutar te “jezgre”, ili bi iz nje privremeno bile isključene. Iznenađenje je, dakako, u tomu što ovaj koncept podrazumijeva osipanje EU i potvrđuje strahovanja profesora Woykea.[7]

Na ključno pitanje ljetošnjeg razgovora za „Die Zeit“ o budućnosti “Europe s dvije brzine”, dakle o “jezgri Europe” i „satelitima“, koju su već prije nekolicinu godina predlagali njemački konzervativni političari Wolfgang Schäuble i Karl Lammers, a danas ideju slično re-interpretira njihov mlađi stranački kolega Armin Laschet (sva trojica su  prvaci Kršćansko-demokratske unije – CDU), Habermas se založio za “sazivanje jednog konventa, koji bi morao voditi do izmjena ugovora”, priznajući da i takvo što dolazi na dnevni red tek kada EU njezine najžurnije probleme ozbiljno uzme u obzir i razmotri na uvjerljiv način. U njegovom razumijevanju, u najažurnije probleme unutar EU moraju se ubrajati neriješena “euro-kriza”, dugoročni problem s izbjeglicama i aktualna sigurnosna situacija. Ali, već za opisivanje situacije nije konzensualno sposobna kakofonična skupina od 27 članica EU, jer su kompromisi mogući samo među partnerima spremnim na njih, čega nema, pa je naložena skepsa. Ova se, tzv. najmanja mjera interesne konvergencije može u najboljem slučaju očekivati među članicama valutne zajednice – Eurozone, cijeni Habermas, zbog čega je Eurozona, u Habermasovom potpuno opozitnom razumijevanju od Stiglitzovog (po kojemu  su euro i Eurozona glavni uzročnici krize EU), “prirodna definicija zadatog obima i buduće jezgre Europe”. Kad bi ove zemlje imale političku volju, u ugovorima bi bilo predviđeno temeljno načelo “uže suradnje” koje bi dozvolilo i prvi korak izdifirenciranja jedne takve jezgre, kao i obrazovanje jednog već dugo vremena potrebitog pandana “Euro-skupini” (onoj unutar Vijeća EU) unutar Europskog parlamenta. Habermasu je, naravno, jasno, da će se protiv ovog prijedloga odmah formirati prigovor “podjele EU”, ali “ako se uopće želi europsko ujedinjenje, taj prigovor je neosnovan”, poručio je Haberemas kritičarima, jer “tek bi funkcionirajuća jezgra Europe mogla u svim članicama EU uvjeriti polarizirano stanovništvo u smisao projekta”, a pod ovom pretpostavkom bi se moglo za projekt pridobiti i ono stanovništvo koje je nekoć ranije radije optiralo za suverenitet nacionalnih država.

Znači li to da će desničarski protupokreti tek tada iščeznuti kad bude više Europe i kad se EU demokratski produbi, bilo je posljednje pitanje Thomasa Assheuera Jürgenu Habermasu. “Ne, oni bi trebali već usputno izgubiti oslonac”, odgovorio je Habermas, te nastavio: “ Ako ja ispravno gledam, sve strane polaze danas od toga da EU mora ponovo zadobiti povjerenje kako bi desničarski populizam pustili niz vodu. Jedna strana želi demonstrirati sposobnost djelovanja kako bi desnoj klijenteli imponirala pokazujući mišiće. Slogan glasi ‘ne više vizije nego kompetencije rješenja’. Iz ovoga kuta gledano je Wolfgang Schäuble očigledno odustao od njegove ideje jezgre Europe. On se sasvim zalaže za intervencionizam, dakle da šefovi država i vlada odlučuju među sobom o svemu. On se zalaže za jednakopravnu uspješnu kooperaciju jakih nacionalnih država… A u slučaju stvarnih hitnih problema, u koje i on sam ubraja izbjegličku politiku i izgradnju europskog prava na azil,  a da se i ne govori o dramatičnoj nezaposlenosti mladih ljudi u južnim zemljama, troškovi kooperacije ostaju visoki kakvi su i bili.“[8]

Otuda Habermas i preporuča alternativu produbljene i obvezujuće kooperacije u jednom manjem krugu država trajno voljnih za kooperaciju: „Jedna takva unija ne treba probleme kao dokaze vlastite sposobnosti djelovanja… Već na putu ka njoj morali bi građani biti u stanju spoznati da se socijalni i gospodarski problemi mogu riješiti. Socijalna država i demokracija obrazuju unutarnji sklad, kojega u jednoj valutnoj zajednici ne mogu više osigurati pojedine nacionalne države”.[9]

***

Konačno bi bio red u ovoj re-interpretaciji upozoriti da bi jedna od prvih žrtvovanih pozajedničenih politika EU u slučaju nadilaženja aktualne krize EU i putem modela „jezgre Europe“  i modela povratka suvereniteta na nacionalne razine, bila politika privođenja novih članica u EU, mada se s razlogom i desetljećima smatrala jednom od najuspješnijih politika EU i značila je dobrobiti i za novoprimljene i tzv. stare članice EU. Bojati se da su u EU zadovoljni s onim što su postigli na prostorima „Zapadnog Balkana“, te da bi politika proširenja EU mogla biti ne samo stopirana, nego potom i srednjoročno zamrznuta, kako bi se eventualno oživjela u slučaju nadilaženja krize EU koji ne isključuje daljnje širenje EU.[10]

Sve bi zemlje „Zapadnog Balkana“, koje se nalaze u procesu pristupanja bile pogođene ovim scenarijem, ali ponajviše Bosna i Hercegovina (i Kosovo), jer i nemaju još uvijek status kandidata u partnerskim odnosima s EU, makoliko upravo ove zemlje u EU vide spasonosni kišobran za vlastite unutarnje tragične podijeljenosti. Pogođene bi bile i  Srbija i Crna Gora i Makedonija i Turska, jer su – kao i BiH – „duboko podijeljena društva i nestabilne države“ (M. Kasapović), pa ako i bile oboružane „kandidatskim statusom“ i/ili započele proces pristupanja putem  pregovaračkih poglavlja.

Turska je, naravno, iz mnoštva razloga specifičan slučaj, ali ovdje je moguće samo podsjetiti na Erdoganove političke obračune s političkim neprijateljima na način koji su nespojivi s članstvom i u Vijeću Europe i članstvom u EU, te da Europski parlament razmatra preporuku nadležnim institucijama EU prekida pristupnih pregovora EU i Turske. Pitanje europske budućnosti Turske postaje dodatno neizvjesno, naime, zbog toga što sve veći broj članica EU nije uopće uvjereno u smisao pridruživanja ovakve Turske EU, nakon post-pučističkih čistki i posvemašnje Erdoganove de-sekularizacije i de-ataturkizacije zemlje. A za iole upućene nije nikakva tajna ni duboka umiješanost Turske u bliskoistočnu ratnu dramu koja ima posljedice u vidu enormnog broja izbjeglica u kampovima na njezinom tlu, kao i u zemljama EU. Izbjeglice su, dakako, istovremeno prijetnja i geopolitici mira u regiji „Zapadnog Balkana“ i Europske unije.

Iz promatračkog fokusa se ne smije izostaviti ni cijeli set pitanja koja se otvaraju povodom utemeljenja Euroazijske unije u Putinovoj režiji, što se u eurološkoj literaturi naziva „istočno partnerstvo“, koje se tiče eventualne budućnosti Ukrajine, Moldavije i Gruzije u EU, zemalja s kojima je EU doduše već potpisala tzv. novu generaciju ugovora o pristupanju, ali kao i da nije u datoj geopolitičkoj situaciji.[11] Dakako, model „dobrosusjedske suradnje“ i „istočnog partnerstva“ se dijelom dotiče i odnosa EU i Bjelorusije, pri čemu Bjelorusija nema partnerske odnose s EU. A nužno je barem lapidarno ukazati i na dramatičnost odnosa EU s Ruskom federacijom, jer i ona kao i EU smatra sve četiri pobrojane zemlje prostorima vlastita legitimna geopolitičkog interesa, partnerstva  i odgovornosti. Otuda je i rat u istočnim dijelovima Ukrajine i ruska re-okupacija Krima pokazatelj teško narušenog povjerenja između EU i Ruske federacije.

Zapravo se prljavim geopolitičkim igrama u Ukrajini i definitivno uplovilo u zaoštrenu fazu obnovljenog, tobož okončanog  „Hladnog rata“ (1948-1991), jer se u međuvremenu pokazalo da su pad „Berlinskog zida“ i „željezne zavjese“ (1989-1991) doveli samo prividno do smirivanja geopolitičkih napetosti uslijed raspuštanja „Varšavskog ugovora“ i formalne disolucije bivšeg SSSR-a. Brojni su problemi potom nastali i zbog toga što se pobjednik „Hladnog rata“ ponašao sukladno izloženim ambicijama u nezaobilaznoj studiji Zbigniewa Brzezinskog „Velika šahovska ploča“.[12]

Govoreći jezikom „Nekrologa“ američko-francuskog povjesničara i politologa Emmanuela Todda, SAD su pobijedile u „Hladnom ratu“ i potom se s tom činjenicom nisu umjele ophoditi, postavši de facto veliki svjetski pljačkaš i glavni proizvođač „organiziranog kaosa“ u cijelom svijetu.[13] Sve je to u konačnici i proizvelo tzv. postmodernu suzpenziju međunarodnog prava, uključivo ratove na Bliskom istoku i u Ukrajini, pa potom i re-okupaciju Krima, čime smo se približili na tri minuta do ponoći na „Satu sudnjega dana“ kako je upozorio nedavno i Noam Chomski.[14]

 

Z a k l j u č a k

Poslije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (01. srpnja 2013.)  pod regijom „Zapadnog Balkana“ se podrazumijevaju: Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija i Crna Gora. Krugu zemalja kandidata i potencijalnih kandidata pripada, pak, i Turska, iako ne pripada regiji „Zapadnog Balkana“ i ima vrlo kompleksne suodnose i s NATO-om kao punopravna članica i s Ruskom federacijom kao svojim moćnim susjedom i partnerom, te s nizom zemalja u okruženju, pri čemu u nekima od njih vodi i ratove. U svakom slučaju Turska se mora promatrati kao zaseban slučaj u procesu pristupanja EU. Ali, i s njom u vezi i s pogledom uprtim na sudbinu zemalja „Zapadnog Balkana“, posve je bezpredmetno raspredati veliku priču o tomu koja od ovih zemalja bliža EU, jer  nije ni jedna blizu EU ukoliko EU ne sačuva sui generis model svojeg pravnog (i političkog) sustava, koji podrazumijeva i politike proširenja EU. Ipak je od iznimne važnosti pratiti i promotriti  aspekte koliko se svaka od zemalja kandidata ili potencijanih kandidata samoreformira u procesu nametnutih unutarnjih transformacija od strane EU s ciljem kretanja iz predpolitičkih, isključivo etničko/nacionalno razumljenih zajednica u političku zajednicu jednakopravnih građana svih nacija (njem. Mehrheitsgesellschaft), pa ako nijedna od ovih zemalja ne bi postala punopravnom članicom EU.

Očekivati je, unatoč svemu, da će se EU – poslije konsolidacije na proljetnom summitu EU u Rimu, na kojemu će dostojanstveno obilježiti 60. obljetnica dugog marša u „političku zajednicu“ i ka „ujedinjenoj Europi“ – prisjetiti i preuzetih ugovornih obveza sa zemljama regije „Zapadnog Balkana“ iz ključnog strateškog dokumenta proširenja EU koji se zove „Solunska agenda“ (2003.), pa potom i obveza iz pojedinačnih sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s zemljama ovog geopolitičkog kruga. Zemlje Regije se trebaju, dakako, pripremati i dalje intenzivno i za prilagodbu i za ulazak u EU i u ovim neizvjesnim okolnostima. Sebe radi, naravno …

[1] Vidjeti detaljnije u knjizi: Lasić, M. Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije, HKD Napredak, Paneuropska unija BiH, Sarajevo, 2016.

[2] “Bratislava je početak procesa”, kazala su „dvadesetsedmorica“, jer Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske nije sudjelovalo u radu programatskog summita u Bratislavi , na kojemu se samo preciziralo da slijede važni radni sastanci u La Valletti i drugdje u funkciji „popvratka povjerenja u EU“ i  priprema jubilarnog summita EU u Rimu u proljeće 2017. godine.

[3]  Vidjeti detaljnije u knjizi: Lasić, M., Europska unija…

[4] Woyke, R., Europaische Union. Erfolgreiche Krisengemeinschaft, Einführung in Geschichte, Strukturen, Prozesse und Politiken, R. Oldenbourg Verlag, Wien, München, Oldenbourg, 1998., s. 388.

[5] Ibid …

[6] Woyke, W.,  op. cit. s. 385 -386.

[7] Razgovor urednika tjednika „Die Zeit“ Thomasa Assheuera s filozofom Jürgenom Habermasom o Brexitu i krizi EU, te budućnosti EU objavljeni su u online izdanju ovog tjednika  već 7. srpnja, a u prinatnom izdanju  No 29/2016 , 09. srpnja o.g.,   pod naslovom “Die Spieler treten ab” (“Igrači vješaju kopačke o klin”). Preveo sam Habermasov intervju u cijelosti i dijelom već koristio u feljtonu o Habermasovom liku i djelu u Dnevnom listu, u rujnu i listopadu 2016. godine (vidjeti, Dnevni list, 20.09.; 27.09; te 04. listopada 2016. g.)

[8] Ibid…

[9] Ibid…

[10] S veleoposlanicom Republike Francuske u BiH, H. E. Madame Claire Bodogny imao sam u Mostaru 13. listopada iscrpni razgovor  “u četiri oka” (“tet-a tet”) o temama koje se izravno tiču stanja u EU i mogućeg stopiranja politike proširenja EU u datim okolnostima, pa s tim povezanom sve upitnijom  budućnosti BiH u EU. Pod „proširenjem“ se podrazumijevaju u pravilu proširenja na nove zemlje, ali EU je već nazočna u zemljama „zapadnog Balkana“, pa i u BiH, kazala je madame Bodogny, implicite potvrdivši da je EU zadovoljna svojom nazočnošću u BiH i  da je posve  neizvjesno privođenja novih članica u EU sve dok se unutar EU ne raščiste dileme oko modela budućeg razvoja  …

[11]Vidjeti detaljnije, Hill, F. & Gaddy, C.G., Mr. Putin. Operative in the Kremlin, Brooking Institution Press: Washington D.C., 2015.

[12] Brzezinski, Z., The Grand Chessboard, Washington, D. C., April. 1997.

[13] Todd, E, 2003., Weltmacht USA – Ein Nachruf, Pieper, Muenchen, Zurich / Apres l’empire. Essai sur la decomposition du systeme americain, Gallimard, Paris, 2002.

[14] Vidjeti, Noam Chomski „Trump je zastrašujuća figura“, intervju za Novosti.net, 16. listopad 2o16. (“Svake godine od početka nuklearne ere skupina znanstvenika odlučuje o namještanju ‘Sata sudnjega dana’, s tim da ponoć označuje naš konačan kraj. Pretprošle i prošle godine došli smo na tri minute do ponoći, što je najbliže od ranih osamdesetih, kad je umalo došlo do rata između SAD-a i Rusije.”). Vidjeti detaljnije o povezanosti tobožnje postmoderne „ukrajinske krize“ i europsku sigurnosti i u: Larrabee,S., Wislon,P.A., Gordon, J., The Ukrainian Crisis and European Security., RAND Corporation:Washington D.C., 2015.

Ivo Andrić, o onima koji bi vladali

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Onaj koji hoće da vlada ili je sticajem okolnosti doveden u položaj da mora da vlada nad ljudima i ljudskim vrednostima, morao bi dosta toga da zna i razume, i još više da oseća. Svejedno da li se ta njegova vlast prostire nad nekim skromnim kućanstvom ili nad mnogoljudnom i prostranom državom. Ali pre svega takav “vladalac” mora da zna i razume, ili bar naslućuje i pogađa, koje su mere i granice ljudskog duha i tela, šta sve živ čovek može da pomisli, kaže i učini pod pritiskom mnogostrukih i nejasnih nagona koji u njemu ne prestaju da se smenjuju od rođenja do smrti. Ako to ne zna, on neće nikad moći dobro, pravedno ni korisno vladati i upravljati ni sa dve mačke ili tri pileta, a kamoli manjim ili većim brojem ljudi.

***

Izvor: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, sabrana djela Ive Andrića. Udruženi izdavači: Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd. Knjiga šesnaesta, dopunjeno izdanje, str. 103

Digitalna ekonomija: monopol i financijalizacija

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Paško Bilić

Internet je tehnička infrastruktura na temelju koje se razvijaju usluge i servisi ključni za suvremenu ekonomiju, politiku i društvo. Prvotno je bio zamišljen kao sustav distribuiranih računala koji će decentralizirati komunikaciju i pružiti alternativu hijerarhijskim komunikacijskim sustavima. Od začetaka ranih 1960-ih pa do danas prošao je različite razvojne faze. Početkom 1990-ih vlada SAD-a preusmjerava 30 milijardi američkih dolara od mirovne dividende Hladnog rata u stvaranje “informacijske super-autoceste”. Projektni je cilj bio preplaviti ekonomiju inovativnim potrošnim robama i ojačati američku industriju. Javna su ulaganja pratila ogromna ulaganja privatnog, investicijskog kapitala. Međutim, mnoge kompanije nisu uspjele uspostaviti stabilne poslovne modele pa je investicijski i financijski kapital rezultirao napuhanim balonom vrijednosti njihovih dionica i burzovnim krahom u 2000. i 2001. godini. Kao rezultat toga brojne internetske kompanije naprosto su nestale, druge su se restrukturirale, dok su nove bile prisiljene tražiti druge poslovne modele. Otvaranje interneta tržišnim dinamikama odvijalo se paralelno s neoliberalnim politikama slobodnog protoka informacija i kapitala te slabljenja državne regulacije.

Suvremenim razvojem tehnologije dominira nekolicina kompanija: Apple, Amazon, Alphabet, Microsoft i Facebook zajedno čine “veliku petorku”, kako ih naziva Vincent Mosco. Kada govorimo o vrijednosti dionica tih kompanija, Apple i Amazon su pojedinačno premašili rekordnu vrijednost od jednog bilijuna (tisuću milijardi!) dolara. Apple je kompanija koja se, između ostalog, bavi proizvodnjom računalnog softvera, osobnih računala i mobilnih uređaja. Amazon dominira online kupovinom, globalnom distribucijom potrošnih roba, te računarstvom u oblaku (eng. cloud computing). Microsoft se primarno bavi proizvodnjom računalnog softvera. Microsoft i Apple nastali su sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća te su pratili i oblikovali brojne trendove u razvoju osobnih računala, operativnih sustava i mobilne tehnologije. Amazon nastaje sredinom devedesetih i uspješno je prebrodio burzovni krah s kraja desetljeća da bi postao jedna od dominantnih kompanija u razvoju oblaka i analize velikih podataka. Google (osnovan 1998., a 2015. restrukturiran u Alphabet Inc.) i Facebook (osnovan 2004.) nastaju u drugačijem okruženju od Applea, Microsofta i Amazona. Alphabet Inc. je razvio primarnu djelatnost u proizvodnji usluga pretrage interneta pa je tako u 2018. ostvario tržišni udio mrežnog pretraživanja od više od 80 posto među globalnim korisnicima mobilnih uređaja. Facebook dominira društvenim umrežavanjem, a kompanije poput Myspacea, koje su svojedobno konkurirale Facebooku, danas su gotovo pale u zaborav. Istovremeno, Google i Facebook zajedno su preuzeli 64 posto ukupnog globalnog rasta digitalnog oglašavanja između 2012. i 2016. Nakon burzovnog kraha iz 2001. investicije stagniraju, pa Google i Facebook svojim poslovnim modelima nastoje prvo privući internetske korisnike da bi oglašavanjem osigurali isplativost vlastitih usluga, privukli financijski kapital i, konačno, učvrstili monopol nad tržištima u kojima pružaju digitalne usluge.

Njihovu dominaciju ovdje promatramo kroz koncept ekonomskog viška kako ga nazivaju Baran i Sweezy u svojoj teoriji monopolnog kapitala. Ekonomski višak autori jednostavno definiraju kao razliku između onoga što društvo proizvodi i troškova te proizvodnje. Promatrajući Google i Facebook kao internetske platforme čiji se poslovni model temelji na globalnoj akumulaciji kapitala, vidljivo je da uz relativno malu radnu snagu, ali i značajna interna ulaganja u istraživanje i razvoj, uspijevaju ostvariti znatan višak vrijednosti u usporedbi s tradicionalnim industrijskim kompanijama. U tom nas smislu zanimaju uzroci tog fenomena koji se mogu objasniti kombinacijom teorije digitalnog rada i monopolnog kapitala. Dakle, pomoću koncepta ekonomskog viška analizirat ćemo digitalni duopol Googlea i Facebooka u skladu s teorijom stvaranja viška vrijednosti na temelju eksploatacije plaćenog i neplaćenog digitalnog rada. Analiza ekonomskog viška omogućava nam razumijevanje političkih i socijalnih posljedica monopola u suvremenoj globalnoj, digitalnoj ekonomiji te razmatranje smjernica za stvaranje političkih programa na temelju redistribucije ekonomskog viška.

 

Digitalni rad i eksploatacija internetskih korisnika 

Tezu o medijskoj publici kao potrošnoj robi prvi je iznio Dallas Smythe koji je tvrdio da komunikacija nije samo sustav nadgradnje i ideologije, već dio odnosa proizvodnje i društvene reprodukcije. Drugim riječima, Smythe tvrdi da je najveći dio neradnog vremena zapravo vrijeme koje publika provodi gledajući, slušajući i čitajući medije. Vrijeme koje publika potroši koristeći različite medije prodaje se oglašivačima. Slobodno vrijeme, stoga, predstavlja neplaćeni rad medijskih publika koji eksploatiraju mediji i oglašivačka industrija. Smytheova “nadopunjena” verzija Marxove radne teorije vrijednosti uspješno je primijenjena na digitalne medije. Tako, na primjer, Christian Fuchs ističe da korporativni digitalni mediji oglašivačima prodaju podatke po cijenama koje su veće od uloženog stalnog i promjenjivog kapitala. Višak vrijednosti sadržan u tim potrošnim robama dijelom je rezultat eksploatacije stalno zaposlenih radnika digitalnih kompanija, a dijelom digitalnog rada korisnika interneta. Višak vrijednosti povećan je činjenicom da internetski korisnici nisu plaćeni pa su, naglašava Fuchs, beskonačno eksploatirani.

Krajem 70-ih godina kad je Smythe iznio svoju tezu, moglo se govoriti o tendenciji stvaranja monopola masovnih komunikacija kao i kulturnom imperijalizmu američke filmske i televizijske industrije. Međutim, usprkos rastu globalne moći američkih medija, radilo se ipak o marginalnoj industriji u ekonomskom smislu. Danas je situacija preokrenuta pa se može govoriti o komunikacijskoj i tehnološkoj industriji kao o glavnom pokretaču suvremenog kapitalizma. Štoviše, u 2017. godini tehnologija je bila sektor s najvećom tržišnom kapitalizacijom (ukupna vrijednost dionica). Među sto vodećih globalnih kompanija tehnologija je bila dominantni sektor s ukupnom vrijednošću od 3,583 bilijuna američkih dolara. Na drugom je mjestu financijski sektor s 3,532 bilijuna američkih dolara. S obzirom na to da tehnološkim sektorom dominira ranije spomenuta “velika petorka”, komodifikacija publike i digitalni rad postaju nezaobilazne kategorije u analizi poslovnih modela najvećih kompanija, ali i u analizi društvenih nejednakosti i odnosa moći na globalnom internetu.

U 2017. godini Alphabet Inc. (Google) je sa 80110 zaposlenika ostvario ukupni prihod od 110,855 milijardi američkih dolara, od čega 86 posto dolazi od oglašavanja. Istovremeno, Facebook je sa 25105 zaposlenika ostvario ukupni prihod od 40,653 milijarde američkih dolara, od čega 98 posto od oglašavanja. Na temelju veličine digitalnih tržišta, količine oglašavanja po glavi stanovnika i veličine internetske populacije moguće je procijeniti koliki su prihod Google i Facebook ostvarili u Hrvatskoj. U 2016. godini Google je preuzeo 43,4 posto, a Facebook 12,9 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja. Dakle, dvije globalne kompanije preuzele su ukupno 56,3 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja u Hrvatskoj što iznosi nešto iznad 25 milijuna eura. Pritom je ključna činjenica da Google i Facebook nemaju registriranu djelatnost u Hrvatskoj, čime se izbjegava direktno oporezivanje njihovih prihoda.

Prema istraživanju Dicka Bryana i njegovih suradnika iz 2017. godine, registracijom djelatnosti na Bermudima, Google je u 2011. platio ukupnu poreznu stopu od 3,6 posto iako je standardna stopa poreza na korporativne prihode u Europi prosječno 22 posto. Drugim riječima, Google i Facebook uspijevaju osigurati prihode na temelju eksploatacije digitalnog rada internetskih korisnika, neujednačene međudržavne regulacije i neoliberalne politike slobodnog protoka kapitala. Takva eksploatacija poluperifernih tržišta stvara strukturne probleme za održivost digitalnih industrija poput novinarstva. Naime, lokalni komercijalni mediji prepušteni su digitalnom tržištu na kojem je sve manje mogućnosti za održivost temeljem digitalnog oglašavanja. Rješenje situacije leži u snažnijoj potpori javnim i neprofitnim medijima jer je društvena cijena korištenja besplatnih globalnih servisa poput Googlea i Facebooka, u kombinaciji s laissez-faire pristupom digitalnim tržištima, pražnjenje digitalne demokracije od relevantnog informativnog sadržaja.

 

Intelektualno vlasništvo i bitka za monopol

Eksploatacija korisnika interneta poprima različite oblike. Ne radi se samo o eksploataciji vremena kako je to analizirao Fuchs. Radi se, također, i o eksploataciji koja nastaje na temelju vlasništva nad podacima koje stvaraju internetski korisnici. Digitalne platforme Google i Facebook temelje svoj poslovni model na analizi velike količine podataka. Dio se tih podataka sistematizira i analizira za prodaju zainteresiranim oglašivačima. Drugi se dio tih podataka koristi za unaprjeđenje digitalnih usluga mrežne pretrage i društvenog umrežavanja. Što se više koriste platforme, više se podataka akumulira i evaluira. Duže korištenje omogućuje stvaranje podataka koji se prisvajaju i koriste za razvoj različitih algoritamskih rješenja. Algoritamska su rješenja zaštićena različitim oblicima intelektualnog vlasništva kao što su patenti. Stoga je ostvarivanje privatnog vlasništva nad digitalnim podacima temelj procesa koji David Harvey naziva akumulacija obezvlašćenjem. U tom je smislu važno istaknuti potrebu za analitičkim razdvajanjem potrošnih roba koje kompanije poput Googlea i Facebooka proizvode: s jedne strane publike, a s druge strane algoritme. Algoritamska rješenja omogućuju uspostavu tržišne dominacije navedenih kompanija.

Kao što tvrdi Matteo Pasquinelli, strojevi i algoritmi ne proizvode višak vrijednosti već akumuliraju i povećavaju višak vrijednosti na temelju eksploatacije generalnog intelekta. Drugim riječima, dok su u 2017. prihodi za Google bili oko 110, a za Facebook oko 40 milijardi američkih dolara, istovremeno je vrijednost njihove imovine bila 197 milijardi za Google i 87 milijardi za Facebook. Ta se imovina odnosi između ostalog i na nematerijalnu imovinu i različita prava intelektualnog vlasništva. Primjera radi, u 2017. Google je držao prava nad preko 15000 patenata. Prava se ostvaruju prikupljanjem i analizom podataka unutar samih kompanija i ulaganjem u istraživanje i razvoj. U 2017. godini Alphabet Inc. je uložio 16,625, a Facebook 7,754 milijardi američkih dolara u istraživanje i razvoj. Glavne su stavke tog troška plaće inženjerima i računalnim stručnjacima za razvoj novih proizvoda. Dakle, analiza velike količine globalno prikupljenih podataka zahtijeva značajnu tehničku infrastrukturu i ulaganja u istraživanje i razvoj. Time se slabi tržišno natjecanje jer su pragovi izlaska na tržište konkurentskih tražilica i servisa za društveno umrežavanje previsoki. Istovremeno su usporene inovacije jer globalni duopol proizvodi i akumulira patente i intelektualno vlasništvo eksploatacijom stalno zaposlenih suradnika i neplaćenih korisnika interneta.

Dominantna se tržišna pozicija jača brojnim akvizicijama kojima se dolazi do novih patenata i visokoobrazovane radne snage. Neke od najvećih i najpoznatijih akvizicija Alphabeta su Motorola koja je 2011. kupljena za 12,5 milijardi američkih dolara te YouTube koji je 2006. kupljen za 1,65 milijardi. Motorola je omogućila Googleovu ekspanziju na tržište mobilnih uređaja. Facebook je 2014. kupio WhatsApp za 19 milijardi američkih dolara te 2011. Instagram za 1 milijardu američkih dolara. Prihodi od oglašavanja osiguravaju svojevrsnu proizvodnu bazu za Google i Facebook, a prava intelektualnog vlasništva dominaciju nad tržištima pružanja specifičnih digitalnih usluga. Poslovni se model, dakle, temelji na uspostavi velikog broja korisnika, privlačenju prihoda od oglašavanja te osiguravanju prava intelektualnog vlasništva.

 

Financijska nadgradnja

Spektakularna akumulacija bogatstva digitalnih kompanija ne bi bila moguća bez financijskih ulaganja. Ne radi se, naravno, o novom ekonomskom fenomenu, nego o činjenici da financijalizacija dominira nad proizvodnjom kao njezina svojevrsna nadgradnja koja u velikoj mjeri postaje nezavisna i nekontrolirana. Financijalizacija označava i širu neoliberalnu promjenu načina upravljanja kompanijama. William Lazonick i Mary OʼSullivan tako ističu da su velike kompanije do 1970-ih provodile politike zadržavanja i ponovnog ulaganja prihoda (eng. Retain and reinvest). Nakon 1970-ih primjećuje se strukturna promjena i trend ka smanjenju radne snage i distribuciji prihoda i viška vrijednosti među dioničarima (eng. Downsize and distribute). Kada govorimo o financijalizaciji tehnoloških kompanija, ona je neraskidivo vezana uz stvaranje novih poslovnih modela i tržišta digitalnim uslugama. Konačni proizvod su algoritmi, softver i druga tehnička rješenja čiji razvoj zahtijeva ekstenzivna ulaganja investicijskog kapitala.

Google je počeo trgovati dionicama 2004., a Facebook 2012. godine. Sve kompanije koje trguju dionicama obvezne su objavljivati godišnji izvještaj (Form 10-K) u kojem navode glavne financijske indikatore poslovanja firme te objašnjavaju rizike u poslovanju postojećim i potencijalnim dioničarima. Pregledom Googleovih izvještaja između 2004. i 2016. vidljive su promjene u poslovanju tvrtke te različiti kompetitivni, ekonomski, organizacijski, tehnološki i zakonodavni rizici. Osobito se ističu dva rizika: rizik od gubitka prihoda od oglašavanja i rizici povezani s ostvarivanjem i zaštitom prava intelektualnog vlasništva. Smanjenje ovih rizika provodi se inovacijama u pružanju usluga mrežnog pretraživanja čime se pokazuje i simbiotska veza između financijske nadgradnje i proizvodne baze digitalnih kompanija. Početkom 2018. tržišna kapitalizacija za Alphabet Inc. (Google) iznosila je 719 milijardi američkih dolara, a za Facebook 492 milijarde američkih dolara. Glavni su dioničari obiju kompanija njezini osnivači i bliski suradnici. Za Alphabet Inc. glavni su dioničari Larry Page i Sergei Brin. Osobno bogatstvo Larry Pagea u 2018. procijenjeno je na 53,9 milijardi američkih dolara, a Sergei Brina na 52,5 milijardi. Najveći Facebookov dioničar je Mark Zuckerberg. Njegovo je bogatstvo procijenjeno na 60,7 milijardi. Financijalizacija je, dakle, s jedne strane omogućila strelovit uspon digitalnih tržišta i razvoj novih usluga, ali i akumulaciju osobnog bogatstva za najveće dioničare i osnivače digitalnih kompanija.

 

Redistribucija ekonomskog viška 

Poslovna strategija Googlea i Facebooka temelji se na trima važnim etapama. Prvo, osigurati stabilan izvor prihoda koji se primarno odnosi na prihode od oglašavanja. Drugo, izgraditi portfolio nematerijalne imovine, odnosno intelektualnog vlasništva kao što su patenti. Treće, osigurati priljev investicijskog, financijskog kapitala koji pomaže u brzom razvoju digitalnih usluga i uspostavi tržišnih monopola te osigurava materijalno bogatstvo najvećim dioničarima. Nevjerojatna tržišna kapitalizacija tehnoloških kompanija koja je među 100 najvećih kompanija u 2017. iznosila 3,583 bilijuna (tisuća milijardi!) američkih dolara ogledni je primjer načina na koji se stvara ekonomski višak u suvremenom monopolno-financijskom algoritamskom kapitalizmu. Jedna od ključnih posljedica globalnog duopola Googlea i Facebooka je destabilizacija različitih modela oglašavanja koji su prethodno bili vezani uz tradicionalne medije. Iz perspektive političke ekonomije medija glavna je kritika medijima bio prevelik utjecaj oglasa na uredničke politike. U digitalnom okruženju, novinska industrija ima sve manje šanse za osiguranjem komercijalnih prihoda od oglašavanja pa je, paradoksalno, gubitak prihoda od oglašavanja jedan od glavnih uzroka suvremene demokratske krize medija na internetu.

Stoga se može govoriti o specifičnim strukturnim uvjetima u kojima globalni duopol Googlea i Facebooka destabilizira tradicionalnu proizvodnju vijesti utemeljenu na prihodima od oglašavanja. Dok se ne uspostave novi modeli demokratske uloge digitalnih medija globalni će duopol nastaviti dominirati internetom. Redistribucija ekonomskog viška stoga postaje temeljno ekonomsko, ali i političko pitanje 21. stoljeća. Inicijative Europske komisije iz 2018. kao što je prijedlog oporezivanja digitalnih kompanija na temelju prihoda koje ostvaruju u zemljama članicama korak je u pozitivnom smjeru. Međutim, taj prijedlog očekivano zapinje zbog lobiranja velikih kompanija u Bruxellesu te otpora država koje imaju najveću korist od registrirane djelatnosti internetskih kompanija u njihovim zemljama, kao što su naprimjer Irska i Luksemburg. Istovremeno, prijedlog porezne direktive ostaje ograničen u temeljnom pitanju redistribucije i ponovnog ulaganja takvih poreznih prihoda. Redistribucija prihoda od oporezivanja digitalnih kompanija javnim i neprofitnim medijima bio bi veliki korak naprijed u uspostavi progresivnog i demokratskog interneta. Međutim, takve se inicijative, u pravilu, ostavljaju nacionalnom zakonodavstvu članica Europske unije. Dok pitanje redistribucije ekonomskog viška u javne i neprofitne medije ne postane političko pitanje teško je očekivati značajne pomake osim daljnje nekontrolirane liberalizacije, hiperkomercijalizacije i monopolizacije digitalne ekonomije pod vodstvom nekolicine američkih kompanija.

Reference:

Baran, P i Sweezy, P. (1966) Monopoly Capital: An Essay on the American Economic and Social Order. London i New York: Modern Reader Paperbacks.

Bryan, D., Rafferty, M. i Wigan, D. (2017) “Capital Unchained: Finance, Intangible Assets and the Double Life of Capital in the Offshore World”.Review of International Political Economy 24(1): 56-86.

Lazonick, W. i OʼSullivan, M. (2000) “Maximizing Shareholder Value: A New Ideology of Coprorate Governance“. Economy & Society 29(1): 13-35.

Mosco, V. (2017) Becoming Digital: Toward a Post-Internet Society. Emerald Publishing.

Europska komisija (2018) “Proposal for a Council Directive Laying Down Rules Relating to the Corporate Taxation of a Significant Digital Presence”. Dostupno na https://ec.europa.eu/taxation_customs/sites/taxation/files/proposal_significant_digital_presence_21032018_en.pdf

Fuchs, C. (2014) Digital Labour and Karl Marx. New York: Routledge.

Pasquinelli, M. (2015) “Italian Operaismo and the Information Machine”. Theory, Culture & Society 32(3): 49-68.

Smythe, D. (1977) “Communications: Blindspot of Western Marxism”. Canadian Journal of Political and Social Theory 1(3): 1-27.

(Kulturpunkt)

Drugi tekst u serijalu možete pročotati OVDJE.

Dobra samoća

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Ivan Lovrenović

22. listopad 2018.

Novinar je pitao:

„Kako biste se Vi kao intelektualac i pisac zemljopisno i nacionalno pozicionirali? Rođeni ste u Zagrebu, a najvažnije stvaralačke godine proveli ste u Sarajevu. Neki Vas nazivaju hrvatskim, drugi bosanskohercegovačkim, a treći pak bosanskim intelektualcem. Kako se Vi doživljavate?“

Bilo je to prije četiri godine. Danas mi je još jasniji odgovor koji sam mu dao:

– Kao sve što ste nabrojali, istodobno. Ali ne statično, nego vrlo pomično. Bosanski se osjećam i reagiram kada se iz perspektive neohrvatskoga političkog divljaštva nihilizira bosanski povijesni i kulturni identitet, tradicija i društveni stil bosanskih franjevaca, itd. Hrvatski – kada se iz sarajevskih krugova, političkih i akademskih podjednako, bosanskohercegovačko hrvatstvo (kao i srpstvo, uostalom) proglašava uvozom, nečim što ne pripada ovoj povijesti i ovoj zemlji, pa ga u skladu s tim treba izbaciti „iz kuće“. Taj stav i ta politika, zapravo, na najopasniji način uništavaju mogućnost pluralnoga kulturnog bosanstva.  Bosanskohercegovački – kada se iz svih triju nacionalističkih perspektiva narušava politički integritet zemlje, i s užasnim herostratizmom odnosi spram njezina bogatoga zajedničkog kulturnog naslijeđa, kad se ugrožavaju i same pretpostavke njezinoga opstanka. A pošto se sve nabrojano u podjednakoj mjeri događa ama baš svaki dan i svaki čas – eto kako se ja „doživljavam“ u tijesnom okviru koji ste ponudili svojim pitanjem!

A najbolje se osjećam i „doživljavam“ izvan njega, u dobroj samoći!

Preuzeto sa stranice ivanlovrenovic.com

Zaista, ima li išta napornije od žena i njihovih prava?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Matea Šimić

Učinilo mi se prigodnim za naslov ovog teksta odabrati parafrazu najnovijeg u nizu mizoginih hit-citata kojih ne nedostaje u hrvatskom javnom prostoru, a koji ovoga puta dolazi iz zakutaka uma jednog etabliranog književnog kritičara. U ovom se tekstu ipak ne radi o pravima na samoodređenje, zaštitu od rodnog nasilja, jednaku plaću ili što već dokone žene inače traže. Radi se o želji da nam se u bolnicama ne nanosi bol nepotrebno, da nas se tretira s dozom poštovanja te da nam se dopusti da zadržimo nešto dostojanstva.

Posljednjih je dana u hrvatskim medijima i na društvenim mrežama eksplodirala tema o uskraćivanju prava na anesteziju i analgetike ženama pri obavljanju kiretaže, šivanja međice, vađenje jajnih stanica u postupcima potpomognute oplodnje i rezanju epiziotomije. Iako nitko, prema mom saznanju, nije ni u jednom trenutku tvrdio da se ta praksa odvija u 100% slučajeva u 100% hrvatskih bolnica, već da je to uobičajena praksa u mnogima i da je dosad na tisuće žene prošlo ovu torturu, da je prolaze upravo dok se o tome piše u 21. stoljeću, i da bi je nastavile prolaziti još dugo vremena da nije došlo do ovog nenajavljenog reza, ipak su se mnogi (i mnoge) digli na stražnje noge te našli prozvanima i pozvanima da ustvrde da to NIJE I NE MOŽE BITI ISTINA JER NJIHOVO OSOBNO ISKUSTVO TO OPOVRGAVA. Šah-mat. Logika razvaljena. Iako je teško osporiti takve vatromete intelekta i suosjećanja, ipak ćemo se njima pozabaviti kasnije u tekstu.

Kao što već i ptice na grani znaju, sve je počelo istupom saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesardić koja je podijelila svoje šokantno iskustvo kiretaže tijekom rasprave o prijedlogu za opoziv ministra zdravstva Milana Kujundžića. Tjedan dana kasnije, zgodno je sagledati reakcije. Kako su reagirali političari/zakonodavci, kako struka, kako mediji, a kako puk?

Krenimo od sabora. Čudi uopće što su je čuli (ne i zapravo ČULI, naravno) s obzirom da su tri najbitnije figure tamo bili premijer Plenković koji je tipkao po mobitelu, predsjednik sabora Jandroković koji se požalio da ga „dovodi u neugodnu situaciju“, a prozvani Kujundžić je na sve što je čuo praktički odmahnuo rukom i izjavio da se to tako „ne radi u hrvatskim bolnicama“.

Načelno, automatsko odbijanje svake krivnje i odgovornosti u Hrvata je zaista impresivno. O traljavom obavljanju vlastitog posla nećemo sada. U ovom slučaju inicijalne reakcije bile su, parafraziram:

  1. „Laže.“
  2. „Laže jer ima skrivene političke namjere.“
  3. “Nije bitno laže li, moram pod svaku cijenu zaštititi svoju guzicu: „Laže!“

Odmah su se izvukli neki od najstarijih i najprokušanijih trikova: politiziranje i relativiziranje. A zapravo je apsolutno nebitno što je gospođa političarka i koju političku opciju zastupa. Također nije ni najmanje važno zašto je odabrala baš to vrijeme i mjesto, nijedno nije bolje ili lošije kada su ovakve stvari u pitanju. A evo i zaokreta: čak i ako je zastupnica imala neki dodatni, skriveni razlog da progovori na toj sjednici (van želje da uznemiri svekoliko tamo prisutno mužaštvo) – njen se odabir baš tog mjesta i tog vremena pokazao kao pun pogodak, idealan Veliki prasak za upravo ovu temu – i ne morate vjerovati meni na riječ, pogledajte samo kakvu je lavinu pokrenuo. Do zaključivanja ovog teksta ni premijer ni predsjednica nisu se službeno oglasili ni o aferi ni o akciji #PrekinimoŠutnju koja iz nje proizašla.

A kako je reagirala struka? Pogodili ste, slično kao i političari: negiraj, pobij, skreni, optuži.

Nekolicina ginekologa je pokušala objasniti da, eto, nije uvijek tako, no nažalost nekada mora tako biti – a sve za dobrobit žene. Ne napominju koja je točno dobrobit u šivanju ili vađenju jajnih stanica na živo, ali dobro. Možda bismo im i povjerovali (jer bog zna kako ovaj puk vjerovati voli) kada bi pokušali objasniti kako to da npr. ni u Ujedinjenom Kraljevstvu ni u Španjolskoj nema ni govora o kiretaži na živo i podrazumijeva se neka vrsta anestezije za bilo kakvo rezanje, šivanje, pa čak i popravljanje zubi. Na nesreću, problem s kojim se hrvatska javnost i struka napokon moraju suočiti nije tako jednostavan kakvim bi ga neki voljeli prikazati. Mučne priče koje imamo priliku svakodnevno čitati govore nam o slučajevima u kojima se ne daju nikakvi analgetici, u kojima se ne čeka da sredstvo protiv bolova počne djelovati, u kojima nije najavljeno i objašnjeno o kakvom se brutalnom postupku radi i što očekivati (u nekim od psihološki najranjivijih trenutaka u kojima se osoba može naći) i općenito nehuman (pa čak i barbarski ponegdje) odnos prema pacijenticama.

Do kulminacije bahatosti i nedostatka osnovne ljudskosti došlo je u obliku gospodina Denija Karelovića, predstojnika splitske Klinike za ženske bolesti i porode koji bi lako mogao postati simbolom svega što ne valja s hrvatskim društvom i zdravstvom. Osoba je to koja je iskoristila svaku priliku da kaže i učini pogrešnu stvar. I više od toga, impresivno je bilo promatrati iz dana u dan kako gospodin uspjeva sići sa zla na gore. Veliko finale bilo je gostovanje na HRT-u  gdje se razbacivao biserima kako je “bol subjektivna” (naravno da jest, no ne ostaje mnogo mjesta za subjektivnost kada vam stružu maternicu), a “bezbolni porođaji postoje samo u jeftinim američkim filmovima” (lijepo da nam je netko i to napokon objasnio). Ukratko, umjesto da se posipa pepelom, ovaj gospodin (koji je odgovoran za iznimno osjetljivo područje medicine i netko u koga bismo morali imati potpuno povjerenje) je odgovorio “ismijavanjem, omaložavanjem, grubim manipulacijama, i potpunim izostankom empatije i razumijevanja”. Imajući na umu da Karelović nije iznimka i da je naše zdravstvo zatrovano korupcijom i foteljaškim mentalitetom sigurna sam da nitko neće biti iznenađen kada će najavljene detaljne istrage diljem Hrvatske završiti zaključkom da kriv nije nitko i da se uvijek postupalo po pravilima.

 

ŽENO LAŽLJIVA

Žene lažu. Jedna je to od praistina, neosporivih činjenica, temeljnih stupova na kojima počiva krhka društvena dinamika. Žene si ne mogu pomoći, to im je u prirodi. Zato treba uvijek sa sumnjom pristupati svemu što kažu, posebice ako nije u skladu sa vašim saznanjima i vjerovanjima o svijetu. Ugravirana je ta jednostavna istina u zajedničku društvenu svijest, a lažljive su žene oduvijek inspiracija umjetnicima te su i nebrojeno puta opjevane – sjetimo se samo domaćih besmrtnih hitova Jasmina Stavrosa i Thompsona (iz nekog prošlog života).

Pa ako već taj ljepši i (fizički i mentalno) slabiji spol pretjeruje, iskrivljuje i manipulira – onda im ne možemo ni vjerovati kada govori što i koliko boli, zar ne? Baš na tu temu su u međuvremenu objavljena dva korisna članka Priznaje li naše „muško“ društvo bol žene? i O ženskoj boli  koje svakako preporučujem pročitati.  Željeli mi to vidjeti i priznati ili ne (tko zna, možda biste radije nastavili gurati glavu u pijesak), kao i mnoga druga životna područja čija se iskustva i pravila manje ili više razlikuju sukladno tome jeste li rođeni s penisom ili vaginom – ženska i muška bol se ne percipiraju na jednak način – i sve je više istraživanja koja to potvrđuju (ozbiljnih istraživanja, kao ovo s Harvarda).

A zašto žene prešutno prihvaćaju svakakve neprihvatljive tretmane (a neke se čak i ljute na one koje se usude pobuniti) možda je zasad najbolje sažela Ivana Perić u svom tekstu: “Žene još uvijek nailaze na problem s artikulacijom vlastite boli, kao i mapiranjem granica i izvora te boli, zato što im se na svim razinama, od zdravstvenih ustanova do vlastitog doma, govorilo da je ‘normalno’ da boli, da ignoriraju znakove nelagode, izbjegavaju konfrontaciju i zatome vlastito tumačenje i osjećanje svojih tijela. Dok ih je gutala i uništavala, ženama je bol ‘prodana’ u obliku svetog poslanja trpiteljica.”

Ono što takvo stanje čini još nepravednijim je činjenica da se žene neusporedivo češće nađu u bolnim situacijama. Ženski reproduktivni sustav je minsko polje i nepresušni izvor frustracija, boli, poniženja. Prosječna žena mora živjeti sa svime što donosi imanje maternice i jajnika nekih četrdesetak godina, a sve zato da bi jednoga dana (ako tako odluči) mogla imati djece. U tom se slučaju sve te frustracije i boli najčešće pojačaju na 11 – i to onda kada sve ide po planu. Ako pak, nedajbože, slučajno ima ikakvih prepreka na tom putu, dugme na pojačalu eksplodira.

No zato što su ženska bol i nelagoda ili normalizirane ili ignorirane imamo slučajeve kao onaj ‘muške pilule’ koja nije puštena u prodaju jer ima previše nuspojava. Za razliku od ženskih koje su kao da jedeš Tic-Tac. Ili i mnogo ozbiljnije od toga: dvjema bliskim prijateljicama je dijagnosticirana endometrioza u posljednjih godinu dana, jednoj u kasnim dvadesetima, a drugoj nakon što je već prešla tridesetu – i to nakon što ima iste simptome još od prve menstruacije, ali je morala šutjeti i trpjeti gotovo 20 godina jer, eto, to je normalno kod nekih žena. Endometrioza je kronična ginekološka bolest koja, između ostalog, izaziva obilna i dugotrajna krvarenja, jake bolove pa čak i neplodnost. Iako relativno česta, o bolesti se malo zna i oboljelima se ne može puno pomoći jer se tek relativno nedavno počela malo ozbiljnije doživljavati – istraživanja je i dalje iznimno malo te se slabo ili nikako ne financiraju, a milijuni žena i dalje ne znaju da je imaju jer im nije dijagnosticirana.

 

OSTAVITE NADU SVI KOJI ODLUČITE KLIKNUTI NA ‘UČITAJ JOŠ KOMENTARA’

Komentari ispod članaka na internetu najnovija su vrsta močvare u kojoj vrebaju svakakvi lešinari. Često čujemo kako je bolje da ih ne čitamo, da su u pitanju tzv. trolovi koji namjerno izazivaju groznim komentarima jer im to donosi neku vrstu uvrnutog zadovoljstva. I dok sam sigurna da takvi ljudi postoje, to ne mijenja činjenicu da ih ima puno manje nego što bismo voljeli vjerovati, što znači da su sve ostalo komentari ‘običnih’, ‘normalnih’, stvarnih ljudi. Koji to zaista misle. I koji su oduvijek bili tu među nama (ili mi među njima, s obzirom da sve upućuje na to da su većina), samo što toga nismo bili svjesni jer se mali broj njih usuđivao bljuvati svoju mržnju i nebuloze po cesti ili nekome u lice. I da je sve to skupa malo tužno, a malo više strašno – no sada barem znamo gdje živimo i kakvi to ljudi žive oko nas.

Neki od tih komentara su predvidljivi i toliko uvriježeni da ni ne primjećujemo da su štetni. Na primjer: „Intimu ne treba iznositi javno“ ili „Kud bi došli kad bi svatko krenuo dijeliti svoja iskustva?“ A tu su i jednako predvidljivi teorijsko-zavjernički: „Ako je istina, zašto se nije odmah javila, što je čekala dosad?“ Tko je postavio te ljude vrhovnim sucima koji procjenjuju kada je (jedino) vrijeme za što, nije mi poznato. No, tu smo. Nisi se odmah požalila na neljudski tretman prije, tijekom ili nakon poroda? Očito si se zbunila, sigurno se nije tako dogodilo. Čekala si čak pet godina da podijeliš svoje iskustvo sa seksualnim nasiljem? Žalimo, upravo si od-silovana.

Posebno su tužni komentari dobronamjernika koji nisu čitali s razumijevanjem pa ni shvatili da se kiretaža izvodi i nakon spontanog pobačaja, a nekad i nakon poroda pa zlurado primjećuju da je to uskraćivanje osnovnog ljudskog prava na umanjivanje boli „kazna za pobačaj“. Važno je ovdje primijetiti da se takvi redovito smatraju vjernicima i anti-jugo-komunjarama, ne shvaćajući da se većinom svojih stavova zapravo latentni totalitaristi i da, ako sreća dopusti, zasigurno ima i neki dobar diktator za njih u budućnosti kome će se moći klanjati opet.

A onda su tu i oni koji su s olakšanjem i nadom ustvrdili da bi se sad žene koje „misle da su pobačaji zabavni“ mogle „malo zamisliti“. Jer se žene, kao što je poznato, odlučuju na nešto tako ozbiljno, riskantno i stresno jer je – zabavno.

 

OMALOVAŽAVANJE I NEGIRANJE TUĐEG ISKUSTVA

Ako vjerujete u pakao, onda vjerujte i da u njemu zasigurno postoji posebno mjesto za žene koje smatraju da je neka druga žena zaslužila da je se našamara ili siluje jer je ‘kurva’, žene koje tvrde da druge žene lažu ili pretjeruju kad pričaju o nasilju ili diskriminaciji jer je se njima to, eto, nikada nije dogodilo, a ne znaju osobno ni nekoga kome jest pa je samim time i nemoguće,  žene koje bi zabranile pravo na pobačaj i žene koje se smatraju pozvanima procjenjivati što znači biti ‘prava’ žena. Naravno da sve ovo možda i češće dolazi i iz muških ustiju – no ovdje je prekršaj mnogo teži kada ga čini žena koja time aktivno ne dopušta sebi i ‘svojima’ da im bude bolje, da se oslobode predrasuda, društvenih okova, nepravde – birajte. Kao što se često pitam i za Afro i Latinoamerikanace koji glasaju za republikance i Trumpa: koliko točno možeš mrziti samoga sebe? Da pojednostavimo – ako ne pomažeš, nemoj odmagati.

SAMO POZITIVA

Pozabavimo se nakratko tom fascinantnom pojavom – ženama koje imaju potrebu umanjiti ili poništiti iskustva drugih žena jer se njima „tako dogodilo“ što mora značiti da „ova sigurno laže“ ili makar „pretjeruje“.

Navodno su se neke žene požalile kako su se javile medijima želeći podijeliti svoja pozitivna iskustva, no nije im pružena prilika. Barem jedna je ipak uspjela pa je za Slobodnu Dalmaciju rekla da imala kiretažu dan nakon što je skandal izbio, da treba nekad i pohvaliti (a ne samo kuditi) te da je „svim ženama bila na raspolaganju anestezija kakvu one žele“ i da „nije baš to tako kako oni predstavljaju“ (tko su ‘oni’?)  Pritom je poručila novinarima da pronađu „još žena koje će ispričati svoju priču jer smatra „kako je nemoguće da je baš svima njima jučer ponuđena anestezija, a i nikome prije i nikome iza nije“. Stvarno mi ne pada na pamet ni jedan razlog zašto bi odjednom prestali s praksom zbog koje ih se upravo razvlači u medijima. Jedan muškarac je na ovaj herojski istup komentirao: „Ovo je primjer prave žene, čestitam!“ Kockice šećera vrlo su korisne kao što znamo. Odmah me podsjetilo na oca koji mi je prošle godine pohvalio svoju kćer koja je bila hrabra i čvrsta i porodila se bez ikakvih problema, a ne „kao neke žene“.

No, vratimo se na pozitivna iskustva. Kao i obično, narodu nedostaje sposobnost slušanja s razumijevanjem. Da, naravno da postoji mnoštvo dobrih doktora i mnoštvo odličnih iskustava – no ovdje se ne radi o njima. Ne uspoređujemo, ne radi se anketa, ne procjenjuju se postoci. Ovdje se radi o negativnim iskustvima – činjenici da ih ima, da ih treba čuti i prihvatiti, da treba poslati poruku da takvi postupci nisu prihvatljivi – a da će se oni najgori primjeri i kažnjavati. Tisuću pozitivnih iskustava ne poništava 500 ili 50 loših – pa čak ni jedno jedino loše. I zaista mi je teško shvatiti i prihvatiti otkud ta potreba da se po što kraćem postupku ušutka svakoga tko se usuđuje talasati.

U ovom slučaju, to su najčešće žene čiji je porod bio normalan. Bio je u redu. Što god to trebalo značiti i što god one zapravo željele time poručiti (sebi, drugim ženama, zajednici?). Jer kao što Ivana Bodrožić o problematici normaliziranja stvari koje ne bi trebale biti normalne piše: „Kad kažem u redu mislim na to da sam i prvi i drugi put bila spremna da nešto u bilo kojem trenutku krene po zlu, da prema meni budu neljubazni, da me ostave satima da ležim na hodniku, da mi ne govore je li s bebom sve u redu, da se šale i smiju kao da mene ondje nema, da ne obraćaju pažnju na moje želje, da ne uzimaju u obzir moju bol. To je sasvim u redu porod. I da ti kažu, kao što su meni, pokušaj da ne vičeš, tako samo uzalud trošiš snagu.„

Te žene imaju potrebu naglasiti da nije sve tako sivo. Ima i zdravstvenih radnika koji su u redu. Ima i heroja, svetaca čak. I nije FER napadati ih.

Još sam pod snažnim dojmom jednog teksta tri dana nakon što sam ga pročitala, ‘osvrta’ koji je za T-portal napisala njihova novinarka Vlatka Polšak Palatinuš. Toliko je toga pogrešnog i gotovo kriminalno blesavog u tekstu (počevši od naslova) da mi je teško izdvojiti samo nekoliko najboljih trenutaka: ženi zaista nije pobjegao ni jedan klišej, predrasuda, sramotna zabluda ili simptom mentaliteta u kojem je doktor Bog kojeg se ne propituje. Od neizbježnog, ovlaš spomenutog kako su neke žene proživjele užas „o kojem su godinama šutjele“ (a tek sada spomenule) do toga kako njezina iskustva nisu bila strašna no u svakom slučaju smatra “da nečiji subjektivni dojam, koji nije bio poput moga, ne može staviti na listu za odstrel sve ginekologe, anesteziologe, primalje“. Priznaje gospođa Polšak Palatinuš drugim ženama da su možda i imale traumatična iskustva, no „svaki povod za odlazak doktoru i u bolnicu sam po sebi jest traumatičan“ i podsjeća ih da se „ne odlazi u bolnicu na masažu, manikuru ili pak po toplu riječ“. Nego po još traume jer OVO JE SPARTA, izgleda. Spominje svoj prvi porod koji je bio pitanje života i smrti, a ona je znala što je bitno: „U toj drami nije mi bilo bitno što doktori smiju, što ne, kakvi su karakterno, je li prije toga kraj mog boksa prodefilirao tucet studenata zavirujući da vide što se događa ‘tamo dolje’“. Za razliku od ostalih rodilja kojima je život njihovog novorođenčeta bio tek na drugom mjestu, iza njihove vlastite ugode. I, ah, odrasla žena koja koristi izraz ‘tamo dolje’. Ne propušta ni naglasiti da joj je drugi, prirodni, porod unatoč bolovima bio „najljepše iskustvo u životu“. Nekako je iz svega uspjela iščitati da „nam pokret #prekinimošutnju sugerira da se muškarcima daje sva anestezija svijeta, dok je većina muških doktora sklona mizoginiji i namjerno muči baš žene uskraćujući im sredstva protiv bolova“. Podučava nas da je bitnije da je liječnik stručan, od toga je li nasmijan i ljubazan. Kritizira kampanju koja se prvenstveno bavi tretmanom pacijentica što nije usmjerila svoj fokus na nedostatak anesteziologa. A sve to fino završava upozorenjem kako bi nas trebalo biti strah ovakvih nepromišljenih istupa jer ova kampanja neće neljubaznog doktora pretvoriti u ljubaznog, ali će zato dovesti „do toga da se, posebice u hitnim slučajevima, liječnici boje poduzeti nešto što bi moglo povrijediti osjećaje i prava pacijenta koji im je na stolu“. Pa vi sad dobro razmislite.

Upravo je to najgori i najtužniji dio – žene koje imaju glas i platformu i koriste je da pljunu na iskustva te iskrene i vrijedne napore drugih. Nikad mi nije jasno pokušavaju li te osobe biti ‘uvik kontra’, šokirati te na tome prikupiti što više čitanja i lajkova ili su ozbiljne i naprosto ne shvaćaju koliko smiješne ispadaju i kolike su štetočine. Svakoj takvoj i svakome takvome: sramite se – ovo je iznimno ozbiljan problem i otkud vam pravo i hrabrosti skretati pozornost s njega.

Bez obzira što su nas učili: bol nije norma, šutnja nije zlato, a vi zavređujete da se prema vama ophode s osnovnim poštovanjem.  I koliko god vas pokušali ušutkati ili poniziti, sjetite se da niste same i – progovorite. Jednom izgovorenu riječ nemoguće je vratiti, a pod tepisima više nema mjesta.

Što nas Wikipedia uči o medijskoj pismenosti: Kako su pali Daily Mail, Breitbart i InfoWars

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Ana Benačić

Wikipedia, online enciklopedija na engleskom jeziku, zabranila je nedavno citiranje desničarskog Breitbarta te InfoWarsa Alexa Jonesa na svojim stranicama, zato što se radi o nevjerodostojnim izvorima. Za Breitbart, kojemu je izvršni direktor do početka ove godine bio PR guru američke desnice s velikim ambicijama na europskom tlu, Steve Bannon, napisali su da se zbog nepouzdanosti “ne treba koristiti nikada”. To znači i uklanjanje oko 2.500 poveznica na taj portal kojega već dulji niz godina prati reputacija širenja “potpunih netočnosti, fabrikacija i očiglednih iskrivljavanja [istine] vezanih za ljude kojima se protivi”, ali i činjenice da nisu uspostavili “ama baš nikakvu smislenu fact-checking strukturu”. Pojedini primjeri istaknuti su u članku o Breitbartu.

InfoWars su klasificirali kao stranicu za “teorije zavjere i lažne vijesti” te se stoga ne može koristiti ni kao primarni, niti kao sekundarni izvor. Osim toga, pripalo im je mjesto na crnoj spam listi Wikimedije, ali i mjesto na Wikipedijinoj listi fake news portala. Što se tiče naših političara, ponajviše je ove izvore koristio vijećnik zagrebačke skupštine Davorin Karačić (Neovisni za Hrvatsku).

Nakon što su prošle godine zbog nepouzdanosti zabranili Daily Mail kao legitiman izvor, premda je jedan od najprenošenijih portala svijeta, ovo je još jedan značajan koraka za svjetsku medijsku pismenost. Ovo nije pretjerano reći, kako zbog utjecaja, dosega i položaja Wikipedije na tražilicama, tako i činjenice da je po točnosti Wikipedia na engleskom jeziku uspoređivana s poznatom enciklopedijom Britannicom. Ovo ništa ne govori o hrvatskoj inačici Wikipedije, koja je neovisna o engleskoj inačici, no o tome će biti riječi kasnije.

Navođenje izvora

Kada dolazi do ovakvih zabrana, uvijek je korisno uputiti se u pravila funkcioniranja odgovornih izvora informacija te u razloge zbog kojih diskvalificiraju pojedine medije. Wikipedia ima svoja pravila i smjernice, a počiva na pet stupova, koje hr.wiki prevodi s engleskog. Za priču o izvorima je ponajvažniji drugi, tzv. zeleni stup, koji kaže da Wikipedija ima nepristrano gledište, tj. da teži ne zastupanju ni jedne pojedinačne točke ili strane gledišta:

“Ovo ponekad zahtijeva predstavljanje više gledišta; predstavljanje svakog gledišta točno; davanje izvora podataka za svako gledište, da bi čitatelji razumjeli čije se gledište predstavlja; i nepredstavljanje bilo čijeg gledišta kao „istine“ ili „točnog gledišta“. To podrazumijeva navođenje provjerljivih, mjerodavnihizvora kad god je moguće, naročito u kontroverznim temama. Kada nastane sukob oko toga koja je verzija najviše neutralna, oglasite primirje i označite da je članku osporena neutralnost; detalje raspravite na stranici za razgovor i pratite postupak za rješavanje sukoba.”

Što se tiče provjerljivosti, najveća online enciklopedija već godinama preporučuje pravilo da kvaliteta izvora informacija bude ispred kvantitete članaka. Tako i Hr.wiki napućuje svoje admine da se članci pišu kao znanstveni radovi po principu – “činjenice u njemu potkrepljuj papirnatom ili online literaturom”. Općepoznate činjenice nije potrebno potkrjepljivati izvorima, ali svaki citat ili podatak koji ne spada u opću kulturu mora biti potkrijepljen vjerodostojnim izvorom, a ako se ne radi o doslovnom citatu, on mora jasno podupirati podatak u članku. Pritom Wikipedia teži tome da prikaže i sva relevantna manjinska mišljenja.

Izvor treba biti naveden jasno i precizno tako da ga čitatelji i suradnici Wikipedije mogu lako naći. Kad se citiraju knjige, nužno je navesti autora, naslov, izdavača, mjesto i vrijeme izdavanja, ISBN broj, ali i stranicu knjige koja potkrjepljuje ono o čemu se piše. Nadalje, ako članak ne govori o nečem općepoznatom, a nikakvih vjerodostojnih izvora nema, bolje je članak ni ne objavljivati.

Izdavači moraju težiti fact checkingu

Zajedničke smjernice poučavaju da su vjerodostojni oni izvori koji su javno dostupni i objavljeni od treće strane, što znači da su prošli provjeru izdavača i to onih čija reputacija nije upitna. Izdavač je nesporan ako teži točnosti i provjeri činjenica. Zato samizdati i autorske web stranice nisu prihvatljivi, osim ako se ne citiraju vezano za činjenice o autoru, a ne činjenice koje autor iznosi. Iznimke su moguće kad su raniji radovi autora objavljeni od strane provjerenih izdavača. Ako se radi o bitnoj temi koja zaslužuje članak u enciklopediji, Wikipedia pretpostavlja da će takvo što privući pažnju izdavača i uskoro biti objavljeno i redovnim putem.

Ugledni znanstveni časopisi smatraju se vrijednim izvorom, a kod nerevidiranih znanstvenih članaka preporučuje oprez. Važno je i vrijeme objave znanstvenog članka, jer njihove teze i metode znaju i desetljećima kasnije biti podvrgnute ponovnim testiranjima od strane drugih znanstvenika, što može završiti proširenjem tih teza novim spoznajama ili njihovim opovrgavanjem.

Skepsa se preporučuje i kod “premladih” vijesti; izbjegava se i korištenje breaking newsa, budući da je iskustvo pokazalo da su naknadni medijski izvještaji točniji od prvotne informacije iz prijelomne vijesti.

Mediji

Vjerodostojnost izvora, njihova “neutralnost, nepristranost i objektivnost”, pa time i objektivnost Wikipedije, uvelike ovisi i o mainstream medijima zemlje domaćina. To proizlazi iz pravila da je Wikipedia mainstreamenciklopedija. Ako, primjerice, srednjostrujaškim masovnim medijima u Hrvatskoj postane normalno da u njima gostuje Igor Vukić i da propagira tezu o Jasenovcu kao centru za razonodu i edukaciju, odnosno skrovištu za židovski narod od nacističkih koljača, onda se mogu očekivati i razne devijacije u tretiranju činjenica oko tog koncentracijskog logora.

Iako su doseg i utjecaj važni da bi se utvrdilo koji je medij pouzdan, oni nisu dovoljni, što se vidjelo prvenstveno na primjeru Daily Maila, a onda i iznimno popularnih i još više pristranih InfoWarsa i Breitbarta. Kao i kod izdavača, upitni su medijski izvori sa slabom reputacijom u provjeri činjenica i nedovoljnim uredničkim nadzorom, oni koji zastupaju ekstremistička viđenja ili se oslanjaju na glasine i mišljenja i oni koriste promociju u svojim naoko informativnim člancima.

Jedan od jačih signala da je neka medijska kuća vjerodostojna, odnosno da pazi na točnost i provjeru činjenica, jeste objava vlastitih ispravaka i deklariranje sukoba interesa, a dobrodošla je i objava uređivačke politike medijske kuće, navodi Wikipedia. Ako se koristi medijski izvještaj, bez obzira radi li se o radiju, televiziji ili tekstu, on mora biti arhiviran, odnosno naknadno mu se mora moći pristupiti, a poželjno je da bude dostupan putem interneta.

Ne nose ni svi tipovi medijskih priča jednaku težinu. Komentari i kolumne teško mogu biti i sekundarni izvor – relevantni su tek za autora, osim kada se radi o specijalistima nekoga područja, koji komentiraju vlastito područje istraživanja (primjer: pravnik nije relevantan u lingvistici). Istraživačko novinarstvo može se činiti kao primarni izvor, premda često autori takvih istraživanja precjenjuju vlastiti obuhvat nekog područja pa njihovi zaključci čak ne moraju biti relevantniji od razine tercijarnog izvora. Tzv. tople ljudske priče se izbjegavaju kao izvor informacije zbog svoje emocionalne komponente i slobode u izražavanju protagonista tih priča.

Esej o potencijalno nepouzdanim izvorima

Uz desetke stranica raznih smjernica za suradnike Wikipedije na engleskom, objavljen je vrlo informativan esej, koji ne spada u službenu politiku, a tiče se prepoznavanja potencijalno nepouzdanih izvora. On je relevantan i za korisnike, premda je označen kao nedovoljno provjeren i usuglašen s ostalim autorima.

U eseju je obrađen niz medija, čija su nam imena vrlo poznata, ali imaju svoje slabosti usprkos različitim nivoima etabliranosti. I tu nisu imenovani samo tabloidi poput TMZ-ja, The Suna, Daily Mirrora, Daily Maila, Daily Expressa ili National Enquirera, već i CNN Money and Yahoo! Finance, koji su se pokazali kao nekritički prenositelji priopćenja. Esej problematizira tzv. churnalism – prepravljanje raznih medijskih sadržaja pa i korporativnih priopćenja u novinarske članke. Radi se o bolesti modernoga novinarstva, koje juri za množinom sadržaja uz što manje novinara, pa se pribjegava raznim vrstama krađa i objavama PR-a, bez dodatne provjere.

Rezerva je preporučena i kod prenošenja državnih medija, pogotovo iz zemalja s niskim slobodama medija. Za primjer je navedena kineska Xinhua, Press TV iz Irana, ruski RT i Sputnik, ali i američki Voice of America te Radio Free Europe, koje se povezuje s propagandom. Forbes.com, iako je grana etabliranog magazina Forbes, po ocjeni ovih administratora spada u tzv. farmu ili tvornicu sadržaja (content farm, mill ili factory), premda objavljuje članke autora koji prolaze određeni filter profesionalnosti. Content farm se definira kao generator velike količine sadržaja zahvaljujući širokoj mreži slabo plaćenih i nekvalificiranih autora. Radi se o portalima koji su algoritamski optimizirani i prilagođeni zahtjevima tražilicâ. Saznaju što ljudi traže na internetu i onda proizvode sadržaj koji se uklapa u te kriterije, a zahvaljujući upravo tehničkim postavkama, bolje su plasirani među rezultatima tražilica od vjerodostojnih medija. Primjer je Examiner.com.

Kao pseudoznanstveni izvor spominje se organizacija American College of Pediatricians, o kojoj je Faktograf, baš kao i najstariji fact-checking portal Snopes, ranije izvještavao, a u istom eseju moguće je pronaći i poveznicu na listu fake news i satiričnih izvora.

Grešna hrvatska Wikipedia

I tu dolazimo do hrvatske Wikipedije, koja je usprkos prekopiranim “stupovima Wikipedije” i pravilima ponašanja, koristila satirični portal NewsBar kao izvor, i to za postojanje itekako “nategnutog” termina kroatofobija. To joj ni izbliza nije jedini njen grijeh. U povijesti uređivanja teme “Ustaše” na Wikipediji, moguće je pronaći ovakve stvari:

Upravo je Drugi svjetski rat i uloga ustaškog pokreta u hrvatskoj povijesti kamen preko kojega se neprestano spotiče. Lovro Krnić, koji je u više navrata istraživao revizionizam hrvatske inačice online enciklopedije, kaže nam da mu se čini da u hr.wiki je potpuno suprotna situacija od one na en.wiki.

“Ne samo da lijevi mediji nemaju šanse kao reference za članke, tamo kao da su zabranjeni mainstreammediji. I to se vidi u izvorima za članke, koji variraju od krajnje degutantnih, kao što je “Sabirni logor Jasenovac“, do onih koji su toliko pristrani da su urnebesni, primjerice “Deseti travnja“. Taj članak npr. nigdje ne navodi da je Ustavni sud odluku Općinskog vijeća Čačinaca da se ulica zove 10. travnja ocijenio protuustavnom, ali zato koristi hrpu izvora HČSP-a, zatim portal Sloboda.hr, koji je nastao zahvaljujući njihovim bivšim članovima, pa portal Hrvatskog kulturnog vijeća i različitih ekstremista poput Mladena Swartza ili Tomislava Jonjića”, kaže Krnić i ilustrira to sljedećim citatom:

“Deseti travnja za oporbene i protuhrvatske ideološke skupine i javne medije predstavlja ‘dan najveće sramote hrvatskog naroda’, u smislu dana kad je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, koju jedan dio ni ne priznaje kao državu ili ju ne smatraju hrvatskom državom, dok drugi dio, radi kriminalizacije Deseti travnja, iz politički podobne perspektive, povezuje blagdan s preuveličanim i tobožnjim zločinima (kurziv Lovro Krnić) počinjenih od vlasti Nezavisne Države Hrvatske.”

Članak o logoru Jasenovac je nedavno poprimio potpuno ustaški prikaz tog logora, nastavlja. Od prve rečenice predstavlja se kao i komunistički logor, a više od polovice uvoda se bavi negiranjem logora smrti u vrijeme NDH, pogotovo točnosti službenog Poimeničnog popisa žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac 1941. – 1945., i to sve se, naravno, radi uz reference ekstremno desnih portala i autora. Jedan od njih je i članak Hrvatskog tjednika indikativnog naslova “Sastale se delije nasred zemlje Croatiae”.

“Čak 17 referenci u ovom članku dolazi s portala Željke Markić, Narod.hr, koji je poznat po falsifikatima. Među referencama nalazimo najstrašnije izjave Igora Vukića, Romana Leljaka, dvojbenih povjesničara Blanke Matković i Stipe Pilića, Milana Ivkošića… Autore i revizionističke članke koji su našli na osudu stručne javnosti, obitelji žrtava i same institucije JUSP Jasenovac. Fotomonografija Đorđa Mihailovića u izdanju te institucije, koja sadrži 796 slika razrušenog logora Jasenovac u razdoblju od 1945 do 1947. godine i najbolje ilustrira kolika je izmišljotina revizionistički ‘poslijeratni logor Jasenovac, no on je ‘poklopljena’ tezom da se ‘Blanka Matković i Stipo Pilić ne slažu da bi takvi zaključci mogli biti valjani’”, kaže nam Krnić.

Svaki spomen stručnih analiza i djela se odmah potkopava, a izlazak knjige Igora Vukića o “Radnom logoru Jasenovac” u mainstream medije poput HRT-a i Večernjaka bio je startni znak i dozvola za potpuno uništavanje članka o logoru Jasenovac na hr.wiki, zaključuje.

Prepravljanje osobnih povijesti

Osim što je važna poluga revizionizma za hrvatsku publiku na internetu, hrvatska se Wikipedia ne bavi prekrajanjem samo povijesti, nego i biografija itekako živih osoba. Primjer je Velimir Bujanec, utjecajno TV lice desnice, svojevremeno pravomoćno osuđeno zbog kupovine seksa kokainom i nepravomoćno zbog klevete. Iako se o njemu na hr.wiki-ju može saznati svašta – od podatka da je bio “odličan učenik i dobitnik je nagrada iz lokalnih i državnih natjecanja iz povijesti” do toga tko mu je bio na svadbi – ondje se ne može naići na “nesporazume” koje je imao s pravnom državom, premda su neki od njih relevantni za novinarski poziv. I ovdje su izvori krajnje zanimljivi. Citira se, primjerice, njegov Facebook post koji počinje s “TOČNO JE: VARAŽDINOM VLADAJU JUGOSMRADOVI – PUNA PODRŠKA MLADEŽI HDZ-a!”, a završava sa “ZA HRVATSKU I KRISTA PROTIV KOMUNISTA!”, a usprkos relativno širokim izlaganjem o njegovom političkom angažmanu prešućuju se njegove simpatije za nacizam i poziranje u uniformi SS-a.

Ipak, pravosudna amnezija možda je najteži krimen Wikipedije na hrvatskom. Pogodila ih je i u slučaju drugog ekstremnog desničara i još ekstremnijeg političkog konvertita Mladena Pavkovića. Hr.wiki tako ne zaboravlja samo spomenuti da je osuđen zbog bludničenja nad maloljetnicom, već briše njegovu kompletnu prošlost do 1990. godine, ukupno 39 godina života, tijekom kojih je objavljivao brojne prorežimske tekstove.

Odgovornost administratora

Svako pravilo koje su prekopirali od originalne en.wiki hrvatski suradnici, dakle, poštuju na svoj način i prilagođavaju svojim potrebama, pa i ideološkim. To se čak vidi i u smjernicama o preferiranom jeziku izvora.

Engleska Wikipedia kaže da ako izvor jest na stranome jeziku, potreban je sažetak na engleskom – u glavnom članku ili fusnoti. Hrvatska se nešto drugačije odnosi prema tome – “izvori na hrvatskom jeziku u prednosti su pred izvorima na drugim jezicima, jer ih suradnici hr.wiki lako mogu provjeriti”, navode oni. No, kako doznajemo od Krnića, to pravilo u praksi je prije određenog broja godina značilo da ekavica, odnosno srpski jezik, nije “razumljiva” ili dobrodošla.

Trenutna konstelacija administratora tako postaje jedna od zapreka pokušajima da se hrvatsku inačicu Wikipedije dovede do nivoa one na engleskom jeziku. I to je u skladu s pravilima: odgovornost za napisano je isključivo na administratorima članka, dakle, projekt Wikipedia nije odgovoran za napisano.

(Faktograf)

Jesu li ustavne reforme u BiH nemoguća misija?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

Povodom dolaska u BiH, prije četiri godine, nove američke veleposlanice Nj.E. gospođe Maureen Elizabeth Cormack uslijedio je niz poziva znatiželjnih novinara s pitanjem: hoće li uskoro oživjeti ustavna reforma u FBiH? S obzirom da ne znam odgovor na ovo pitanje, objasnio sam samom sebi zašto slutim da je tzv. konstitucionalni re-design u Bosni i Hercegovini mission impossible. Pokazalo se da sam itekako bio u pravu, nažalost.[1]

Volio bih, dakako, da me je Nj. E. gospođa Maureen Elizabeth Cormack demantirala nekom novom, sličnom i promišljenom inicijativom, koja bi okupila svojevrsni ustavni konvent i dovela do nužnih ustavnih promjena i u FBiH i u cijeloj BiH. U funkciji obrazloženja ove inicijative podsjetit ću na plemeniti pokušaj posredovanja bivšeg američkog veleposlanika u BiH H.E. gosp. Patricka Moona, koji je okupio neovisni tim stručnjaka tijekom 2013. godine, kako bi uz USAID-ovu logističku podršku postavili na noge prvu domaću ustavnu proeuropsku reformu. Podsjećanja radi, Ekspertnu skupinu su činili: prof.dr.sc. Mirjana Nadeždin–Defderdarević, prof.dr.sc. Kasim Trnka, odvjetnik Krešimir Zubak, pravnik Vehid Šehić i moja malenkost. Suradnici Ekspertne skupine su bili: gospođa Meagan Smith- Hrle, u svojstvu USAID-ove logističarke, i doc.dr.sc. Zlatan Begić, u svojstvu tajnika ES-a.

* * *

U mojoj knjizi Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas[2] objavljena je pod naslovom Ovo je naša reforma, ili od nje neće biti ništa završna riječ, koju sam imao čast izreći, na ceremoniji zatvaranja dvodnevne konferencije o preporukama Ekspertne skupine za ustavnu reformu Federacije BiH, održane u hotelu Sarajevo, 14. i 15. svibnja 2013. godine.

Politička korektnost je podrazumijevala da se u ime Ekspertne skupine, i u osobno ime, zahvalim prvo Nj.E. Patricku Moonu, tadašnjem veleposlaniku SAD u BiH, što je uopće inicirao ustavnu reformu Federacije BiH. Bilo je krajnje vrijeme za remont Federacije, ili riječima Njegove Ekselencije – vrijeme je za bolju Federaciju, kazao sam odmah u uvodu, poručivši onima koji gunđaju zbog njegove inicijative da se zapitaju: zašto je nisu sami inicirali, ili već realizirali? Neki politički subjekti su, naime, od početka bili bezrazložno skeptični i sumnjičavi, mada nisu i ne mogu biti zaobiđeni u procesu ustavne reforme. S razlogom ih se, pak, željelo suočiti s mišljenjem akademske zajednice, strukovnih udruga i nevladinog sektora, kako bi ih se argumentima uvjerilo da je federalna ustavna reforma ne samo moguća, nego i nužnost, pa možda i uvod u niz reformi kako bi se cijela Bosna i Hercegovina tranzitirala iz stanja drijemeža u njezinu europsku budućnost, to jest učinila kompatibilnom s političko-pravnim ambijentom Europske unije.

Zahvalio sam se u ime Ekspertne skupine i Nj.E. Peteru Sorensenu za eksplicitnu potporu ovom projektu, čime je u ime Europske unije posvjedočio da Bosna i Hercegovina u cijelosti može računati na svoju europsku budućnost, dakako pod uvjetom da se bude u stanju samoreformirati sukladno zahtjevnim pravilima o pristupanju EU. U protivnomu ostat će BiH samo u geopolitičkom i zemljopisnom pogledu europskom zemljom i propustit će šansu razriješiti i bosanskohercegovačko državno pitanje i bosanskohercegovačka nacionalna pitanja. Zahvalio sam se, dakako, i svim pojedincima i udrugama koje su prijedlozima u pisanim oblicima ili u razgovorima s nama dali doprinos dijagnosticiranju problema i iznalaženju rješenja koja bi mogla voditi racionalnijem, konzistentnijem i demokratskijem ustroju Federacije. Svi su oni – bili zainteresirani građani ili vršitelji odgovornih političkih dužnosti u općinama, kantonima i na razini Federacije, bili nositelji pravosudnih funkcija ili ugledni članovi akademske zajednice, strukovnih ili nevladinih organizacija – izravno doprinijeli da se namjeravana ustavna reforma smije već nazvati reformom odozdo, a da naše preporuke budu legitimnije, stručnije i konzistentnije. Zapravo smo mi kao Ekspertna skupina moderirali mini javnu predustavnu raspravu, kako bi preporuke bile naoružane solidnom demokratskom legitimacijom. Otuda bi onaj tko ih bude ignorirao, ma iz koje nacije ili političke opcije dolazio, morao voditi računa ne samo o kvaliteti i konzistentnosti preporuka, nego i o vlastitoj (anti)demokratskoj poziciji ukoliko ne prihvati nužnost ustavne reforme.

Dakako, preporuke su rezultat i političkog i stručnog kompromisa. Kada ne bi bile takove, ne bi ni imale nikakve šanse postati ustavno-pravnom stvarnošću u Federaciji, za koju smo predložili da se ubuduće zove Federacija u Bosni i Hercegovini, da ostane federacija kantona/županija/regija, ali i postane zajednica jednakopravnih građana, ma koja ih majka rodila i kako sebe razumijevali u kulturološkome i nacionalnomu pogledu. Kompromis je uostalom suština nove paradigme nenasilja i konsenzualne političke kulture koja je spas za svaku složenu višenacionalnu zemlju, pa i za BiH, ili integraciju kakva je EU. Posebnu sam zahvalnost izrazio sudionicima u radu ove konferencije, jer su tijekom dva dana od nje načinili svojevrsni pred-ustavni konvent, dajući u konačnici, preporukama legitimacijsku potporu i svojim stručnim znanjima i ljudskim integritetima. Dakako, kao Ekspertni smo se obvezali uvažiti mišljenje sudionika Konferencije kako bi preporuke učinili još konzistentnijim prije nego što se zapute tamo gdje im je od samog početka i bilo predviđeno odredište – u Parlament Federacije.

Iskoristio sam ovu prigodu da apeliram i na medije i svekoliku javnost da ovu ustavnu inicijativu prihvati kao šansu za prvu domaću proeuropsku reformu, koja ne podrazumijeva pobjednike i gubitnike, jer bi od reforme trebali profitirati svi bosanskohercegovački građani, bili pripadnici konstitutivnih naroda, ili se ne mogli i ne htjeli takvima izjašnjavati. Nitko ne smije biti apriori zakinut u političkomu i kulturološkomu ili bilo kojem pogledu, nego svatko zaslužuje jednakost u šansama, bio privrženikom starih kolektivnih ili novih skupnih identiteta, ili sljedbenikom višestrukih identiteta. Na ovaj, doista usuglašeni, pristup smo u Ekspertnoj skupini ponosni. Uostalom, živimo u svijetu kulturološkog pluralizma i trans-nacionalnih socijalizacija i integracija, pa je krajnje vrijeme da se i u dijelu BiH i u cijeloj BiH pobjegne čim prije od sindroma jednosti, na jednoj, kao i od sindroma nijekanja bliskosti među nama, na drugoj strani, pojasnio sam. Svi bismo se, zapravo, morali što žurnije ostaviti winner-loser logike, to jest isključivosti bilo koje vrste i početi se orijentirati prema vrijednostima nove paradigme – nenasilja, uvažavanja drugosti, višestrukih identiteta i konsenzualne političke kulture!

Apelirao sam već tada i izrijekom i na sve relevantne političke subjekte u Federaciji da učine ovu reformu svojom, da žurno prionu neodložnom poslu zvanom federalna ustavna reforma. Apelirao sam i na sve prijatelje u svijetu da ne ostave ni Federaciju ni cijelu zemlju na cjedilu, nego da podupru kretanje BiH u pravcu europskih i euroatlantskih integracija putem niza temeljitih ustavnih pro-europskih reformi. Naglasio sam da samo tako se može preduprijediti da BiH ne ostane zamrznuti konflikt u srcu Europe, to jest da postane punopravna članica euroatlantske obitelji naroda i država, kako bi u konačnici mogla biti normalnom zemljom, lijepom i u kulturološkomu i političkomu koliko je danas samo u zemljopisnom pogledu.

* * *

U ovoj knjizi nalazi se pod naslovom Posljednja politička šansa i moje obraćanje u svojstvu člana Ekspertne skupine na proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH, 24. lipnja 2013. godine, kada mi je pripala zadaća da obrazložim dio preporuka koji se bavi odnosima Federacije i države BiH sa svijetom. Apelirao sam i tada na one koji su naoružani političkim legitimitetom da na naše preporuke gledaju kao na inicijalnu pomoć za pokretanje ustavne reforme koja bi Federaciju, a potom i cijelu zemlju zaputila naprijed, ka Europskoj uniji, ka izvjesnijoj budućnosti unutar ovoga kruga zemalja razvijenije političke kulture. Nažalost, na ovoj proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH je samo formalno prihvaćena ideja ustavne reforme, s neskrivenim predumišljajem da se sinergijskom akcijom spriječi ustavna reforma. No, ostalo je zabilježeno da je barem formalno u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije, 24. lipnja 2013. godine, naš trud u ES-u dobio neki svoj epilog.

Mi smo kao ES u potpunosti ispoštovali ugovornu obvezu s USAID-om: prvo, da izradimo preporuke i pripremimo međunarodnu konferenciju o njima, i; drugo, da obiđemo Federaciju uzduž i poprijeko i obavimo konzultacije sa svim relevantnim političkim subjektima, dijelovima akademske zajednice i NGO-sektora. Potom smo dorađivali preporuke, sukladno onomu što se čulo na Konferenciji od 14. i 15. svibnja 2013. godine u Sarajevu. Potom smo Preporuke proslijedili Parlamentu Federacije, to jest njegovom Zastupničkom domu, koji je 24. lipnja 2013, usvojio zaključak kojim je službeno započet proces ustavne reforme Federacije BiH. Zastupnički dom je čak ovom prigodom službeno obvezao njegovu Ustavnu komisiju da pripremi nacrt Ustava FBIH, a ona je zamolila sve političke stranke zastupljene u federalnom Parlamentu da dostave svoje primjedbe na preporuke, a nas u ES-u da ih respektiramo i da pripremimo radnu verziju nacrta Ustava do 30. rujna ove godine. Mi smo kao Ekspertna skupina održali tijekom lipnja i srpnja niz javnih tribina u velikim regionalnim centrima u Federaciji, primjerice u Bihaću, Tuzli, Zenici i Mostaru, te dostavili radnu verziju Ustava Federacije u BiH do 30. rujna.[3]

Ispred Ekspertne skupine imao sam prigodu ponovo imati završnu riječ pa sam izravno apelirao u Parlamentu Federacije BiH 24. lipnja 2013. na izabrane zastupnike da prosto posvoje naše preporuke na način i u formi koju smatraju adekvatnom, te tako oficijelno otvore proces ustavnog preustroja Federacije BiH. Kazao sam im otvoreno da i na preporuke i na Ekspertni tim kojeg je oformilo američko veleposlanstvo mogu gledati kao na posredovanje i posrednike – one koji u ime struke, pravne i politološke, akademske zajednice i NGO-sektora pružaju dobre usluge (engl. good services), govoreći jezikom međunarodnog pregovaranja. Nuđenje dobrih usluga je, naime, posebna metoda međunarodnog pregovaranja usmjerena na aktivno traženje rješenja nekog sukoba. U pravilu se pri angažmanu tzv. treće strane radi o intervenciji u momentu kad postaje očigledno da bez ove vrste posredovanja ne bi strane u konfliktu bile u stanju iznaći snage za kompromise koji su nužni. Treća strana mora zbog toga biti nepristrana i neutralna, jer se nalazi u ulozi facilitatora (engl. facilitator), tj. onoga koji pruža dobre usluge. U svakom slučaju, naše preporuke nisu zamišljene da nanesu štetu bilo komu, nego da od njih imaju koristi svi građani i narodi u Federaciji. Onima kojima se neke preporuke ne dopadaju imaju, ili imat će prilike iznijeti svoju kontra-argumentaciju.

Iz profesorskog kuta gledajući, podsjetio sam zastupnike da su pregovarači često u dvojbi da li da vode tvrde pregovore, ili trebaju izbjeći konflikte s drugom stranom, čineći koncesije i ustupke. Podsjetio sam ih kako je svojedobno na Harvardu razvijen model pregovaranja zasnovan na načelu da pregovaranje ne treba biti ni tvrdo ni meko, nego i tvrdo i meko, dakle usmjereno na traženje zajedničkih dobitaka, te da se zajednički utvrde fair standardi koji vode mogućnosti postizanja koristi ili dobitka za sve strane u pregovorima. I unutar tzv. unutarnjih pregovaranja moraju se koristiti metode koje koriste svima, jer omogućuju postizanje sporazuma. Da bi se u bilo kojim pregovorima postigao časni kompromis nužno je: a) uvažiti do moguće granice legitimne interese pregovaračkih strana; b) voditi pregovore tako da rezultiraju u pravednom i miroljubivom rješavanju konflikata; c) težiti rezultatima koji će ostvariti dugoročno dejstvo; i d) imati za posljedicu unapređenje odnosa između pregovaračkih strana. Ekskurzija u svijet međunarodnog pregovaranja nije bila, dakako, puka profesorska egzibicija, nego je imala svrhu upozoriti kako umijeće pregovaranja podrazumijeva da se pregovori ne bojkotiraju unaprijed i na slijepo, te da se ne vode na osnovu čvrsto unaprijed zauzetih polaznih pozicija, nego da se vode što je moguće stručnije rasprave i o dobrim i lošim stranama, tj, razlozima za i protiv određenih rješenja. Otuda je moja molba bila svima njima: ne ukopavajte se u tzv. zakovane pozicije, bile one političko-ideološke, ili nacionalne provenijencije, jer tako smanjujete prostor za prilagođavanje pregovaračkom procesu. Ne inzistirajte, kazao sam im, na nametanju vlastite volje drugome, jer tako smanjuju te šanse da se suparnička strana mijenja. Umjesto ukopavanja u pregovore, potrebno je, dakle, težiti kompromisu i biti spreman na ustupke, kako bi se na kraju postigao prihvatljiv uspjeh za sve strane u pregovorima. Svaki demokratski političar zna, podsjetio sam i na riječi bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, kako se mora upustiti u kompromise, jer bez principa kompromisa nisu mogući principi demokracije!

Nažalost, sve je bilo uzaludno. U BiH se treba učiti da bosanskohercegovačka neupitna kulturološka pluralnost i očigledna višenacionalnost nisu drugo do datost, činjenice prema kojima se svi moraju odnositi s poštovanjem. Nije bosanskohercegovačka poslijeratna drama u tomu što smo zemlja s brojnim identitetima, nego što se ne umijemo gospodski i razumno nositi s tom činjenicom, što patimo od sindroma jednosti ili od sindroma nijekanja bliskosti među nama, što ne razumijemo filozofiju i praksu novih identiteta i višestrukih identiteta, što smo eutanizirani i onesposobljeni za kulturu alteriteta. Umjesto potrage za kulturom življenja u obzoru paradigme nenasilja, u BiH se, nažalost, i dalje skoro svi utrkuju da u miru dovrše ratove, to jest ostvare nemoguće ratne ciljeve. Krajnje je vrijeme da se u BiH odustane od ratnih retorika i ciljeva, te počne učiti upravljati našim razlikama.

Uzaludno je bilo i što sam na samom kraju mojega obraćanja zastupnicima u Parlamentu Federacije BiH zamolio da se pri odabiru njihovih odluka ne vode ni emocijama ni predrasudama, ni željom za kontraproduktivnim nadbijanjem, majorizacijom i diskriminacijom, pogotovu ne ništenjem ili ponižavanjem bilo kojih identiteta, bili oni stari – vjerski i nacionalni, ili novi – politički i rodni. Uostalom, kazao sam im, ukoliko ste u ma kojoj konstelaciji u većini, sukladno paradigmi nenasilja nemate veća prava, nego samo veću odgovornost prema onima koji su u manjini. Ukoliko budete tako radili tijekom predstojećih ustavnih promjena i druge biste poučili da je kompromis časna metoda političke borbe. Tako bismo se i mi u BiH počeli micati i ka kulturi međusobnog uvažavanja i konsenzusnoj političkoj kulturi, koja je ključna metoda za održivi društveni ugovor o opstojnosti bilo koje višenacionalne zajednice. Ove vrste zajednice, naime, opstaju na dužu stazu samo ako su izraz slobodne volje konstitutivnih sastavnica –slobodnih naroda, odnosno slobodnih građana tih naroda. Po uzoru na EU, ili Švicarsku, primjerice, nužno je zbog toga raditi na stvaranju (drago)voljne političke zajednice, ili voljne nacije, ne niječući niti jedan bosanskohercegovački identitet. Drugog puta nema, ili se radi o već viđenom u zloćudnim formama unitarističkih i secesionističkih tlapnji i iluzija…

* * *

U Bosni i Hercegovini je na djelu retradicionalizacija, koja ima za cilj održavanje paralelnih svjetova uz pomoć kulture nadbijanja i po cijenu zaustavljanja kretanja zemlje u pravcu europskih i euroatlantskih integracija. I tako će, vjerojatno, biti sve dok i u akademskim i političkim narativima dominiraju metode i paradigme nasilja, političkoga, pravnog i kulturološkog, koji suspendiraju ili odlažu na neodređeno vrijeme promišljanje i primjenu konsenzualnih metoda upravljanja razlikama. Zbog toga i jest najvažnija zadaća dekonstruirati bosanskohercegovačke neadekvatne akademske narative i politike, bilo da su separatističkog ili tzv. patriotsko-unitarističkog, centralističkog naboja i sadržaja, posve svejedno. Takvo što je poduzeto i u komentarima istraživanja o hrvatskom pitanju u BiH, kojega je inicirala i sprovela Konrad Adenauer Stiftung, 2013. godine, kada je niz autora ukazalo na međusobnu isprepletenost svih bosanskohercegovačkih nacionalnih pitanja. I u mojemu komentaru se implicite i explicite ustvrdilo kako je hrvatsko pitanje, zapravo, i bošnjačko i srpsko i bosansko-hercegovačko.[4]

U mojemu komentaru Hrvatsko ili ‘die sogenannte Frage’ se i izrijekom kazalo kako je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji ciljno svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije, i/ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanje BiH kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. Dakako, tim se putom definitivno ostaje zarobljeno unutar paradigme nasilja i potiranja manjinskih identiteta. Pretpostaviti je da je razlog tomu što se u BiH, posebice na bošnjačkoj i srpskoj strani, iako iz različitih pobuda, zadovoljilo pasiviziranim zamrznutim konfliktom, pa se blokira svaka smislena potraga za njegovim nadilaženjem putem transnacionalnih i transentitetskih pulsacija (socijalizacija), čime se i odlaže mogućnost izgraditi voljnu političku zajednicu konsenzusnog tipa (koja respektira i hrvatsko pitanje). Do toga je koncepta, inspiriranog brojnim rješenjima iz Acquisa (pravna stečevina Europske unije) i konsenzusnom kulturom drugih složenih država, posebice demokracijom suglasja u Švicarskoj konfederaciji (Konkordanz) nužno doći, u protivnom politički procesi mogu završiti u involutivnim, retrogradnim pojavama, te dovesti do disolucije BiH. Zbog toga je potrebno pažljivo proučiti što se poručilo BiH u Rezoluciji Europskog parlamenta od 6. 02. 2014. u izvješću o napretku BiH za 2013. godinu. U ovoj rezoluciji Europski parlament pozdravlja, između ostalog, šest točaka sporazuma koji je postignut u Bruxellesu 1. listopada 2013. godine, ali žali što centralističke snage opstruiraju njegovu provedbu, te naglašava da je važno slijediti načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH-a u EU. U tih šest točaka najvažnije su dvije neispunjene obveze: a) izgradnja sustava koordinacije, kako bi se sa svijetom, uključivo s EU, govorilo jednim glasom, b) implementacija odluke Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci.[5]

Potom su, nažalost, uslijedila spinovanja od strane domaćih spin majstora kako bi se pod izlikom potrage za novim pristupom Europske unije BiH, potisnula u stranu preuzeta obveza poštovanja načela federalizacije/kantonizacije, koja su možda od sudbonosne važnosti za cijelu zemlju. Time se i definitivno potvrdilo kako nikakve ozbiljne potrage za nadilaženjem zamrznuta konflikta u BiH i nema, osim što je početkom travnja 2014. godine u Sarajevu potpisana Zajednička izjava stranaka bliskih Europskoj pučkoj stranci (EPP) iz Bosne i Hercegovine o europskim vrijednostima, identitetu, socijalno-tržišnoj privredi i pravnoj državi. (Potpisnici Zajedničke izjave su čelnici pet političkih stranaka, koji bi se mogli, kad bi htjeli, postarati za implementaciju potpisanog…) Zajednička izjava je u osnovi veoma izbalansirani dokument desnog političkog centra koji je nastao pod pokroviteljstvom EPP-a i uz strpljivu moderaciju Konrad Adenauer Stiftung. Nažalost, naložena je skepsa i nužno je sumnjati, zbog neskrivenih međusobnih animoziteta i neiskrenosti u općenjima potpisnica s bosanskohercegovačke strane, da su se one uopće u stanju pridržavati vrijednosti i načela potpisane deklaracije.

* * *

U BiH se još uvijek izbjegava javni diskurs o kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo, iluzija kako je moguće upravljati BiH na tradicionalan način i uz pravila koja važe za manje složene zemlje. Do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bosanskohercegovačka nacionalna i politička pitanja može se doći samo temeljem transnacionalnih i transentitetskih suradnji, temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primjenu metoda upravljanja razlikama. Ovim se pristupom ne dovode apsolutno u pitanje vrijednosti tzv. većinske demokracije, ali se želi izrijekom upozoriti da se jednakost građana manjinskih nacionalnih i etničkih skupina dovodi u pitanje ukoliko se u društvima formiranih skupnih razlika ne poštuju skupni identiteti i skupne razlike i ne omogućuje balans između metoda većinske i zastupničke demokracije. Utoliko je krajnje opasan zahtjev za ukidanjem kantona, ili ukidanjem domova naroda u Federaciji, i to pod geslom jednake važnosti glasa svakog građanina. Takvo što je opravdano demonstrirati u zastupničkim /predstavničkim domovima, ali se od domova ili vijeća naroda ne smiju praviti paralelni zastupnički domovi, jer bi se tako odustalo od mehanizama zaštite vitalnih nacionalnih interesa (identitarnih, jezičnih, obrazovnih), ali i zaštite elementarnih ekonomskih interesa i razvojnih pitanja, prevažnih za svaki politički narod u višenacionalnoj zajednici…

Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama (primjerice, unutar koncepta institucionalne jednakopravnosti za takvima kakvi su paritet, veto, vitalni interesi…), ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica (takvih primjera je već bilo u povijesti). U protivnom, ukoliko se u tzv. konsocijacijskim situacijama ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, ne može se izbjeći nametanje vrijednosti većinske etničke/nacionalne zajednice manjinskoj zajednici. U tom slučaju su na djelu mehanizmi i metode prisilne asimilacije ili nasilne integracije, koje su najkasnije s prijelazom u novi milenij prezrene, ako ne posvuda i odbačene kao nadvladane metode stare paradigme ili paradigme nasilja.

* * *

U (post)modernom svijetu nove paradigme se i ne radi o drugom do o pokušaju življenja alteriteta ili mnoštva identiteta, do čega se stiglo, ili stiže putem političke kulture priznavanja kulturoloških pluralnosti, odnosno upravljanjem etničkom /nacionalnom pluralnošću. Otuda je naložen veliki oprez pri opravdanim dekonstrukcijama neoliberalnih pojava unutar EU-pozajedničenih politika, ili propitivanju i samih temelja i temeljnih pojmova unutar EU, uključivo i propitivanja svakojakih negativnih popratnih pojava tijekom procesa približavanja EU. Niukojem slučaju, naime, ne bi se smjela dovoditi u pitanje EU kaoprojekt mira, niti njezin ustroj temeljem načela supsidijariteta, harmonizacije ili solidarnosti. Jednostavno iz razloga što takvih mehanizama nije nikada bilo u povijesti nijedne druge imperije, ili saveza država, to jest što je EU sa svim njezinim manama sui generis tvorevina, u kojoj se odvijaju i procesi tzv. transnacionalnih pulsacija, interakcija i socijalizacija, to jest nove paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja.

Uz ovu vrstu uočavanja, posve je potom opravdano, pa čak i nužno razlikovati procese europeizacije, sustavne dubinske prilagodbe potencijalnih članica EU putem preuzimanja pravne stečevine ili pravnog nasljeđa EU, od nevoljnog i samo formalnog povezivanja s EU ili „EU-izacije“. Nažalost, bosanskohercegovačke kvazi-elite nisu voljne i sposobne prihvatiti novu, EU-paradigmu, jer takvo što podrazumijeva i novi mentalitet i europeizirane politike u najvažnijim oblastima života, u njihovim kompleksnim značenjima i nerijetko proturječnim izvedbama. Umjesto ove vrste izazova, tzv. političke elite, ili još preciznije domaće oligarhije su se odlučile zadržati BiH kao zemlju zamrznuta konflikta u njihovom zarobljeništvu, u involutivnom sunovratu u vlastitu lošu prošlost.

Onemogućujući joj postati dijelom modernoga svijeta, onomu u kojemu je moguće živjeti susrete kultura i kulturu alteriteta, i izrijekom kazano –postati punopravnom članicom EU, u BiH će se nastaviti umiranje na rate po nekom sličnom scenariju kao pri kraju postojanja bivše SFRJ. I na samom kraju, BiH je još u svojoj pred-političkoj, ili osmanlijskoj fazi (Urs Altermatt), glede svijesti o nužnosti europske autorefleksije i izgradnje funkcionalne pravne države. U njoj se misli i djela pretežito u kategorijama pred-političke zajednice i do ideje i prakse političke zajednice se može eventualno stići tek mukotrpno i uz velika naprezanja. Prijeko potrebnu konsolidaciju nije moguće postići u ovom trenutku ni s onima koji privode kraju etnokratske revolucije, pa mogu zamisliti BiH samo kao prosti zbir triju nacionalnih država, ali ni s onima koji zagovaraju građansku BiH i istovremeno nemaju sposobnosti i volje priznati višenacionalnu kompoziciju BiH kao njezinu trajnu odrednicu i kvalitetu.

Ostaje, dakako, ključni problem što odgovorna konsocijacijska demokracija podrazumijeva zajedničku viziju, dogovor i ambiciju očuvanja zemlje u njezinim granicama i kapacitetima i orijentaciju ka stvaranju pluralne, političke i voljne zajednice. Bosanskohercegovačke pseudo-elite, pak, zamajavaju građane širenjem iluzija o BiH kao jednonacionalnoj zemlji, ili prizivanjem njezine disolucije. Poslije svega se, vjerojatno, suvišno i pitati: je li moguć konstitucionalni re-design u Bosni i Hercegovini?

Naime, ako nije bio moguć ni uz podršku tako važne zemlje kakva je SAD, preostaje nam tek sumorno zaključiti: ma koliko bio nužan, konstitucionalni re-design u BiH je do daljnjega mission imposible.

[1] Iz knjige: Lasić M., AVANTI DILETANTI. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomena, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016.

[2] Lasić, M., Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas, Rabic, Synopsis, Sarajevo, Zagreb, 2014.

[3]Vidjeti kompletnu dokumentaciju koju je objavio Zastupnički dom Parlamenta Federacije u CD i print verziji „Reforma Ustava Federacije BiH: a) Kritička analiza opravdanosti ustavnih promjena; b) Preporuke Ekspertne skupine; c) Dostignuti stupanj priprema za promjenu Ustava“, Zastupnički dom FBiH, Sarajevo, studeni 2013.

[4]Vidjeti u zborniku objavljenom na b-h-s i engleskom jeziku: Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda, Europska akademija i Konrad Adenauer Stiftung, Sarajevo, 2014.

[5] Rezolucija Europskog parlamenta od 6. 2.2014. o izvješću o napretku BiH za 2013., 2013/2884

Izmišljanje historije: slučaj Republike Srpske

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Piše: Miloš Perović

To da je produbljavanje podjela među narodima u BiH osnovni cilj tamošnjih nacionalističkih elita nikome nije neka vijest. Ali način na koji se taj projekat provodi kroz osnovne škole u manjem bh. entitetu svakako zaslužuje pažnju.

Novi udžbenik iz istorije za učenike devetog razreda osnovnih škola u Republici Srpskoj obrađuje noviju istoriju ovog bosanskohercegovačkog entiteta. Interpretacija događaja iz Drugog svetskog rata, ali i potonjeg rata u BiH, iz vizure autora udžbenika Dragiše D. Vasića izazvala je kosternaciju u drugim delovima ove države. U potpunosti naslonjen na propagandnu matricu srpskog nacionalizma, autor simptomatičnog imena i prezimena1 se u ovom udžbeniku bavio revizijom istorijskih događaja na području Bosne i Hercegovine u 20. veku iz ideološke vizure četništva. Posebno je ovo zastupljeno u lekciji koja je naslovljena “Antifašistički pokreti otpora i rat u Jugoslaviji od 1941. do 1943. godine” koja u samom naslovu sadrži istorijski falsifikat sugerišući da je na prostoru Jugoslavije u toku rata delovalo više od jednog antifašističkog pokreta.

Kroz ovu lekciju reprodukuju se sva dostignuća srbijanskog istorijskog revizionizma koji se tiču delovanja četničkog pokreta u Drugom svetskom ratu. Iako je revizija interpretacije događaja iz Drugog svetskog rata postala norma izglasavanjem tri ključna akta u pojedinim evropskim telima2 , rehabilitovanje četništva u oficijelnoj srpskoj istoriografiji predstavlja jedinstven primer istorijskog revizionizma na tlu Evrope. Naime, u raznim evropskim državama možemo naići na rehabilitovanje lokalnih fašističkih organizacija iz spornog perioda, međutim nikad nigde jedan (proto)fašistički pokret nije odlukom u najvišem predstavničkom telu države proglašen antifašističkim kao što je slučaj u Srbiji. Ova bezočnost koja služi prvenstveno rehabilitaciji onih ideja koje su uzrokovale poslednji rat na prostoru bivše Jugoslavije, tako se sistematski ugrađuje u obrazovni proces u Srbiji. Svoj ekstremniji oblik ovaj narativ poprima u Vasićevom udžbeniku, u onoj meri u kojoj je nacionalizam rukovodstva Republike Srpske ekstremnija varijanta svog pandana u Srbiji.

Raspad Jugoslavije i ratne događaje u potonjoj deceniji 20. veka, autor tumači po istom ideološkom ključu koji u potpunosti reprodukuje srpsku nacionalističku propagandu iz toga perioda. U tom smislu, Vasićeva knjiga predstavlja samo svođenje svetonazora iz kog je pisana knjiga Istorija Republike Srpske Čedomira Antića i Nenada Kecmanovića u formu nastavnog sredstva za osnovnoškolce. Naime, ova dva pregaoca na polju nacionalne misli napisala su ovu knjigu 2015. godine po direktnoj narudžbini Milorada Dodika i njegove vlade, te je osnovna intencija prilikom njezinog pisanja bila da se nacionalističkom narativu na kojem počiva Republika Srpska da nekakva forma naučnosti.

Projekat nacionalističke “elite”

Nakon početne skromne namere da se knjiga štampa u 300 primeraka koji bi bili distribuirani institucijama RS, promocija njenog drugog izdanja odvija se pre svega u Srbiji i za njeno objavljivanje i raspačavanje zadužen je časopis Nedeljnik, koji od svoga osnivanja prednjači na polju promovisanja onog tipa istorijskog revizionizma koji čini nukleus ove publikacije. Knjiga je sada štampana u grandioznih 30.000 primeraka koji su besplatno dobijani kupovinom Nedeljnika, sa namerom da ona, po rečima izdavača, “bude dostupna svakoj srpskoj porodici u dijaspori i da se deli besplatno”. Ovaj podatak, stoga, ne ostavlja mesta za sumnju da je sadržaj i plasman ove publikacije osmišljen projekat srpske nacionalističke “elite” koja kroz pseudonaučnu formu danas pokušava revitalizovati iste ideje koje je u bliskoj prošlosti bezuspešno pokušavala ostvariti čelikom i olovom.

No, vratimo se na Vasićev udžbenik. Navodeći da je “u Jugoslaviji 1941. godine, pored četničkog, nastao i razvijao se još jedan antifašistički pokret”, autor ističe da je “partizanski pokret u svojim prvim godinama bio po svom sastavu uglavnom srpski”, te da je vođstvo partizana naročito isticalo savez sa SSSR-om “imajući u vidu tradicionalne veze srpskog i ruskog naroda”. Tako je dugogodišnja tendencija nacionalizovanja antifašističke borbe i partizanskog pokreta dobila svoju verziju i u Vasićevom udžbeniku. Partizanski pokret se, bez obzira što je predstavljao potpuni ideološki opozit današnjih upraviteljima Republike Srpske, ipak koristi kao sredstvo kojim se dokazuje nacionalistički mit da je “naš narod” oduvek bio na pravoj strani istorije. Tako se izrazito jugoslovenski, nadnacionalni karakter NOB-a ovom retorikom nacionalizuje i postaje srpski.

Oslanjajući se na istovetnu metodologiju, vlasti ovog bh. entiteta u potonje dve godine koriste obeležavanje godišnjice bitke na Kozari kako bi mrtve partizane prevodile u vlastiti tabor. Govoreći na ovom skupu Milorad Dodik je ponovio sve bitne mitove srpskog nacionalizma koji se neprestano ponavljaju u potonje tri decenije. Dominantno mesto u njegovom govoru zauzimao je mit o Srbima kao žrtvama istorijskih događaja, koji i inače predstavlja centralnu tačku srpske nacionalističke mitologije. Tako je Jugoslavija bila “velika greška i zabluda” srpskog naroda zbog koje je stradao u potonjim ratovima, baš kao što je na Kozari srpski narod u Drugom svetskom ratu bio žrtva Nemaca i ustaša (koje su činili Hrvati i Muslimani) čija je namera bila da Srbe pobiju i pokrste.

Zapišavanje teritorije

Po istoj dodikovskoj analogiji partizanska borba na Kozari bila je borba srpskog naroda za opstanak koja svoj kontinuitet ostvaruje uspostavom Republike Srpske kao miroljubive težnje srpskog naroda da opstane u neprijateljskom okruženju susednih naroda koji mu oduvek žele zlo. No, da je ovo osmišljena strategija nacionalističkih krugova koja prevazilazi pamet Milorada Dodika, pokazuje i namera Srpske pravoslavne crkve da izgradi crkvu na partizanskom spomen kompleksu Tjentište koje čuva sećanje na Bitku na Sutjesci. Prethodno je SPC učinila sličnu stvar i u blizini spomenika partizanskim borcima na Sremskom frontu. Tako je SPC svoju poznatu strategiju tzv. zapišavanja teritorije u okviru koje podizanjem verskih objekata obeležava teritorije koje u njenoj vizuri pripadaju imaginariju koji se zove “srpstvo” prenela i na polje ideologije prevodeći komuniste u pravoslavlje.

Kako zapravo stoje stvari u Republici Srpskoj na polju sećanja na Drugi svetski rat svedoče brojni spomenici četnicima i četništvu podignuti u bližoj prošlosti, među kojima se kao jedan od bizarnijih primera ističe nedavno podignuti spomenik četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću pokraj Banja Luke. Naime, ovaj četnički komandant iz toga kraja bio je poznat po tome što je uspostavio saradnju sa ustaškim vlastima u svrhu koordinisane borbe protiv antifašista, čemu svedoči i dokument potpisan u Banja Luci 23. maja 1942. godine kojim su se četničke snage pod njegovim vođstvom obavezale na odanost tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ovaj primer svakako najvernije oslikava oficijelnu percepciju Drugog svetskog rata u Republici Srpskoj i na najbolji način demistifikuje svojatanje partizanskog antifašizma od strane tamošnjih vlasti. Ono što je nedvojbeno jeste da kroz institucije Republike Srpske živi najekstremnija varijanta srpskog nacionalizma, ona koju institucije Republike Srbije pod unutrašnjim i spoljašnjim pritiscima ne mogu otvoreno da promovišu. Što kompenzuju permanentnim ohrabrivanjem i pomaganjem tog procesa u ovom bh. entitetu. Vasićev udžbenik samo je pseudoistoriografsko uobličenje ove politike.

  1. Dragiša Vasić (1885.-1945.) bio je, uz Stevana Moljevića, glavni ideolog četničkog pokreta i smatran je zamenikom Draže Mihailovića u prvim godinama rata. 
  2. Rezolucija Saveta Evrope 1096 iz 1996., Rezolucija Saveta Evrope 1481 iz 2006. i Rezolucija Evropskog palamenta od 2. aprila 2009. godine o evropskoj savesti i totalitarizmu.

(Bilten)

Foto: Wikimedia

Trajni status quo u BiH

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Dragan Markovina

Iako je čak i najpovršnijim promatračima jasno kako je Daytonski sporazum tek zamrznuo ratni konflikt, ne riješivši ništa suštinski, a k tome i nagrađujući ratne zločine te ostavljajući politike i stranke koje su dovele do rata i vodile ga da i dalje nastave voditi politički život u Bosni i Hercegovini – mnogi se i danas čude nepomičnosti bosanskohercegovačkog društva, jednako kao što se i mnogi naivno nadaju kako će do neke promjene doći. Točnije, da će iz ničega nastati nešto, iako je čitav srednji vijek potrošen na alkemiju bez ikakvih vidljivih rezultata. Društvo i država koji su na ovakav način, u Daytonskom sporazumu duboko nepravedno ustrojeni i isključivo po etno-nacionalnom ključu, ne mogu se nikako drugačije razvijati nego u smjeru daljnjeg jačanja nepravdi i nacionalizma.

Imajući to u vidu, naprosto je smiješno kako se svaki izbori predstavljaju kao historijski i kako najveći dio građana svaki put padne na istu foru i otkliže u opću histeriju kad jednom krene kampanja. Koliko god oni koji žele dobro Bosni i Hercegovini, to jest da ona u najmanju ruku nastavi egzistirati kao država – živjeli u iskrenom strahu da bi rezultat izbora za predsjedništvo mogao voditi ka daljnjoj dezintegraciji i nestanku zemlje, to naprosto nije točno. S jedne strane iz razloga što je zemlja ionako maksimalno dezintegrirana, s druge što oni koji o tome najsnažnije govore, poput Dodika, savršeno žive i fukcioniraju upravo u ovoj nepomičnosti i s treće strane što Bosna i Hercegovina predstavlja zapravo međunarodni protektorat, a ta se međunarodna zajednica ne može dogovoriti oko ničega, a najmanje oko njezine budućnosti, niti ju je za ove prostore posebno briga danas.

Postoji naravno i još jedan, četvrti razlog zbog kojeg ne bi trebalo biti mjesta nikakvim nervozama i uzbuđenjima, a to je struktura glasova koja je ostala praktično neizmijenjena od 1990. do danas. Pustimo rezultate glasanja za članove predsjedništva; oni za ovo o čemu govorim nisu reprezentativni, jer su mnogi glasali iz računa. Umjesto toga treba pogledati glasove za Parlamentarnu skupštinu BiH, da bismo shvatili da je broj ljudi koji glasaju za lijevo-liberalne građanske stranke isti već 28 godina i kreće se oko 20%, koji postotak gore ili dole. Dakle 80% građana Bosne i Hercegovine sve ove godine podupire nacionalizam kao stvarnost i način života i u tome ih ništa nije omelo. Ni užasi rata, ni jednako iscrpljujuća besperspektivnost poraća.

Moment zbog kojeg se mnogim površnijim promatračima čini da se nešto novo događa odnosi se na izbor Željka Komšića u predsjedništvo zemlje kao člana iz reda hrvatskog naroda te na brojne prosvjede kojima je taj izbor praćen u Hrvatskoj, ali i u većinski hrvatskim krajevima u BiH. Ovo je tim čudnije, s obzirom da je Komšić odradio već dva uzastopna mandata na toj poziciji, na kojoj se nakon njih nalazio Čović i jednako se ništa u oba slučaja nije dogodilo što bi utjecalo na političku realnost zemlje.

Prije nego pređemo na analizu konkretnog slučaja, čitatelje vrijedi uputiti da se u Bosni i Hercegovini trenutačno sukobljava pet političkih vizija budućnosti. To su tri nacionalističke vizije, potom vizija državotvornog nacionalizma i na kraju vizija iskrenog i modernog građanskog društva. Četiri su pozicije posve jasne, ali je državotvorni nacionalizam s obzirom na teško prihvaćanje činjenice da on doista postoji, još uvijek bazično neosviješten.

Pozicija srpskog nacionalizma je očita. Ona je od prvih višestranačkih izbora bila i ostala secesionistička, posvećena zaokruživanju i kasnijem etničkom čišćenju zaokruženog teritorija, da bi se danas kretala od otvorenog secesionizma, do spremnosti na minimum konsenzusa oko funkcioniranja države, ali koja bi bila svedena na ulogu fikusa, nauštrb entiteta. To što su u tom procesu, osim ostalih u Republici Srpskoj, praktično obespravljeni i svi Srbi u Federaciji, ovu poziciju ne zanima.

Hrvatski nacionalizam, svjestan vlastitih demografskih ograničenja i s realnim strahom od daljnjeg pada postotka hrvatskog stanovništva, koji je utemeljen, jer praktično svi Hrvati imaju hrvatske pasoše i građani su Europske unije u koju se masovno iseljavaju, nakon što su iscrpili mogućnosti zaposlenja u Hrvatskoj – pokušava zadržati razinu prava zagarantiranu u Daytonu te na ovaj ili onaj način ostvariti ideju nekakvog trećeg entiteta. Točnije ideju da teritorijem na kojem čine većinu neupitno i zauvijek upravljaju, kao i da im se nitko ne miješa u izbor člana predsjedništva i članova Doma naroda.

Bošnjački nacionalizam je najteže prepoznati, i to iz dva razloga. S jedne strane zbog toga što je po prirodi stvari inkluzivan, jer se zalaže za unitarnu državu i ima svijest o tome da je broj Bošnjaka po zadnjem popisu neznatno prešao 50%, što je vjerovatno nehotice izletilo i samom Bakiru Izetbegoviću po okončanju izbora. S druge pak strane, zbog svijesti o tome da je unitarna država objektivno neostvariva, on se umnogome preklapa s četvrtim, državotvornim nacionalizmom.

On čini ključ za razumijevanje problema izbora Željka Komšića. Njega možda nije lako uočiti iz pozicije nekoga tko živi u Bosni i Hercegovini i traumatiziran je ratnim secesionizmima srpskog i hrvatskog nacionalizma, ali je iz pozicije nekoga tko živi u Hrvatskoj toliko očit da je čudno koliko ga je malo ljudi spremno imenovati takvim. Njega zagovaraju dobrim dijelom ljudi koji se doživljavaju kao ateisti i zastupnici sekularne države, pa čak i ljevičari, ne uočavajući paradokse bivanja na tim pozicijama i istovremenog glorificiranja države kao takve. Na isti način na koji se u Hrvatskoj ZAVNOH prihvatio tek u dijelu ostvarenja državotvorne misije, ovdje se tako promatra i ZAVNOBiH, bez ikakvog ulaska u njegovu bit. Jednako tako, kao što se u Hrvatskoj od strane nacionalista traži potvrda ljubavi prema domovini i njezinim simbolima, isto se traži i u BiH. Kao da glorificiranje države i domovine nisu eminentno desne politike. Isto tako, kao što se u Hrvatskoj na nacionalističkim temeljima ostvaruje kult nogometne, a potom i svih drugih reprezentacija, identičan se proces događa i u Bosni i Hercegovini, pa tako kao što odjednom svi prate i navijaju za klub u kojem igra Luka Modrić, ovdje svi prate klub Edina Džeke. Pogubnost tog državotvornog nacionalizma je u tome što on sebe uopće ne doživljava kao nacionalizam, nego kao nešto posve normalno, racionalno i očekivano, pa se onda ili iskreno čudi, ili s vremenom počinje aktivno mrziti sve one koji ne dijele oduševljenost prema državnim simbolima i mitovima. Glasovi koje je Željko Komšić dobio na izborima mahom su izraz ovog osjećaja, uz naravno dio glasova istinskih bošnjačkih nacionalista te dijela Hrvata ljevičara kojima je HDZ-a preko glave. Međutim, naivnost ovakvog izbora leži u odbijanju prihvaćanja činjenice da Komšićev ulazak u predsjedništvo neće ništa promijeniti, kao što nije ni ranije, osim što će dodatno ojačati Dragana Čovića i HDZ. To je proces koji se upravo dešava u Mostaru, gradu koji čini lakmus-papir za razumijevanje i uopće ocjenu odnosa između Bošnjaka i Hrvata, odnosno u Federaciji BiH. Iz istih razloga u tom gradu se već skoro deset godina ne mogu održati gradski izbori jer nitko ne želi provesti odluku Ustavnog suda o tome da ne mogu nečiji glasovi vrijediti više od glasova ostalih sugrađana, dok se s druge strane ta praksa na državnoj razini podržava. To je dodatno zacementiralo polutajni dogovor HDZ-a i SDA o budućnosti Mostara kao realno podijeljenog grada, jednako kao što će aktualni Komšićev izbor dodatno udaljiti mogućnost stvaranja građanske sekularne države.

Ta mogućnost je ionako bila minimalna, s obzirom da iskrena podrška za nju nikad nije prešla 20% glasova, što smo već naveli, a na ovim izborima ju je dosljedno zastupala tek Naša stranka, koja je dobila oko 4% glasova, jednako kao i njezin kandidat upravo za hrvatskog člana predsjedništva Boriša Falatar. SDP je nažalost tu šansu propustio, kandidiravši Bećirovića koji je puno prije light nacionalist, nego ljevičar.

Stoga je ključna pouka ovih izbora da istinski modernistički koncept građanske države ima minimalnu podršku, ali i ozbiljan moralni kapital, kao dobar temelj za povećavanje te podrške. Kriza koju je pak Komšićev izbor izazvao vodit će daljnjem cementiranju pozicije HDZ-a među Hrvatima i novom valu nacionalizama kojih se ionako ne uspijevamo riješit već desetljećima.

(Peščanik)

Ilustracija: Proleće u Mostaru, Tivadar Kosztka Csontváry (1853-1919), Wikipedia