Kategorija: Politika

Licemjerstvo nacionalističkog javnog morala

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Vedran Filipović

U periodu poslije rata nije bilo veće hajke od ove na Damira Nikšića, kantonalnog SDP-ovog zastupnika u Sarajevu.

Što bi se reklo, digla se kuka i motika da ga se istjera iz SDP-a, a sve se čini i iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Intenzitet hajke je toliki da je opravdano sumnjati kako će mu život biti doveden u opasnost kao Stanivukovićev u Banjoj Luci.

Radi se o videu u kojem on, vidno uznemiren, prepričava incident sa sjednice Glavnog odbora SDP-a. Tu spominje „ruralnu“ Tuzlu, misleći na predstavnike SDP-a iz manjih mjesta u Tuzlanskom kantonu, koji po njemu hoće u vlast sa SDA, bošnjačkom nacionalnom a po nekima i nacionalističkom partijom s velikim brojem sumnjičenja njihovih članova za kriminal najrazličitije vrste. Nikšićev motiv da se bori da njegova partija ne ide u vlast sa SDA jest čast same partije. Kaže da im je u toku svađe i nagurivanja s njima upućivao psovke i kaže da se pitao kako nema nikog ko bi ih s njim u njihova mjesta uputio kolima hitne pomoći. Kaže isto da je dijabetičar, kad popije terapiju i smiri se, uputit će izvinjenje svima.

Jasno je da bi se SDP morao ograditi od njegovog ponašanja i izjava te noći te da to ne smije biti opravdanje za ponašanje niti jednom njihovom članu i političaru. Jasno je da i sam Nikšić treba uputiti izvinjenje, što on jest na neki način učinio, ali suviše dvosmisleno.

Jasno je da neće biti osnova da se bilo tko buni ako SDP odluči i o Nikšićevom isključenju iz partije i jasno je da bi bilo kakva obrana Nikšića od njega samog bila neozbiljna u tekstu koji kao ovaj pretendira da bude ozbiljan.

Međutim, bez, kao što rekoh, stajanja u Nikšićevu obranu, vrijeme je da se suočimo s licemjerstvom našeg javnog morala.

Skoro, u emisiji Nedjeljom u dva, voditelj Aleksandar Stanković upitao je člana Predsjedništva BiH Željka Komšića da li zna šta je njegov savjetnik za medije Nihad Hebibović govorio o predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović.

Njegov Facebook status, zgražam se što ga moram doslovno prenijeti, kaže ovako: „Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest…Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji“

Tekst je prenesen doslovno, izmijenjen je prored, status je razlomljen tako da svaka nova misao (ako je to tako mogućno nazvati) ide u novi redak.

Komšić je na taj upit odgovorio da on ne zna za to te da, ako je to i radio, nije dok je bio njegov savjetnik. Željko Komšić je bez sumnje političar s dovoljno iskustva te bi takvog savjetnika sigurno maknuo s takve pozicije da je s nje ovo napisao. No, ne treba misliti da smo svi naivni te da ćemo ga opravdati činjenicom što on, Bože moj, nije bio zaposlen kao savjetnik kad je javno iznosio svoje spin planove. On je radio još štošta. Jednog Željkovog protukandidata na posljednjim izborima nazvao je „paščetar“, aludirajući na njegovo prezime, a i urednika ovog portala nazivao je ustašom.

Postavlja se pitanje nije li onda Habibović upravo imenovan na mjesto savjetnika kao vid vraćanja duga za svu silnu mržnju i spinove kreirane tijekom kampanje? Osim toga, to je čovjek, sudeći po njegovim medijskim i FB napisima, nedovoljno kompetentan pa čak i pismen da se tim poslom bavi.

Nema ni reakcije partije Građanski savez čiji najistaknutiji član Emir Suljagić političke oponente putem svog Twitter naloga naziva najpogrdnijim imenima. Četnici, ustaše, fekalije, kanalizacija, samo su neki od najupečatljivijih.

Nije bilo ni adekvatnih reakcija niti osuda kad je lider SDA, Bakir Izetbegović, najznačajnija politička ličnost u Bošnjaka danas, na Federalnoj televiziji rekao kako je predsjednik Naše stranke Predrag Kojović došao nakon rata iz Srbije i kako mu je glavna misija da onemogući SDA da vlada.

Pritom čovjek uopće nije došao iz Srbije niti je ikad rekao da mu je to misija. Taj se govor također može podvesti pod huškanje.

Od svega navedenog (a ima toga još) u sarajevskoj javnosti problem je samo Damir Nikšić. Nije to ništa lično prema Damiru, problem bi bio i bilo tko drugi s lijevih ideoloških pozicija da se ponašao tako. On je ideološki neprijatelj javnog, dominantnog političkog Sarajeva. Etnički drugi su iz Sarajeva gotovo očišćeni, a ono malo preostalih se moraju izvinjavati što nisu Bošnjaci. Sad je došao red na obračun s Bošnjacima, onim ideološki nepodobnima.

Ako to nije tako, problem bi trebale biti i stvari gore od ovih Nikšićevih, koje dolaze s bošnjačke desnice, iz DF-ovih, GS-ovih i SDA redova. Možda još nije kasno da vidimo i tu izvinjenja i partijska isključenja.

(Prometej.ba)

HAJKA NA ANTIPATRIOTE: Sačuvajmo državu da bi je oni nastavili pustošiti!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Amarildo Gutić

Pokrenuto je do maksimuma političko podzemlje Stranke demokratske akcije zarad očuvanja vlasti na federalnom i “najvažnijem” kantonu, onom sarajevskom. Udarila je sva medijska te “facebook i twiter armija”, na najvećeg neprijatelja države, kako su etiketirali “Našu stranku”. SDA kartel označio ih je kao mete koje možete vrijeđati i etiketirati, a sve to unaprijed amnestira i moguće stranačke nasilnike koji su spremni prijetnje provesti u djela.

Stranka demokratske akcije tri je mjeseca konsolidovala redove nakon šoka izbornim rezultatima i najave da bi savez SDP-a, Demokratska fronte i Naše stranke nazvan “BH blok” mogao bez njih formirati vlast na federalnoj razini te u još 5 kantona. Potom su krenuli u kontraofanzivu, uz prethodnu svesrdnu pomoć iz sjene SBB-a, čitaj njenog lidera.

Odlučno NE znači NE

Poziv “BH bloku” na državotvorno jedinstvo, štogod ono značilo, imalo je u stvari za cilj samo njihovo razbijanje. Kao što vidimo, već su uspješno podijelili SDP na frakcije.

SDP, Demokratska fronta i Naša stranka propustili su svoju šansu u predizborno vrijeme. Tadašnji jedinstveni nastup pod plaštom “BH bloka” mogao je rezultirati boljim izbornim rezultatima, dovoljnim da mogu eliminirati barem SDA i tako zaustaviti destrukciju koju produkuju SNSD i HDZ BiH. Ulazak u koaliciju sa SDA samo bi omogućio ovoj stranci da ih “proguta”.

Jer, ovdje nije riječ o “udobnosti” opozicije, nego o odbijanju matrice na kojoj dvadeset i više godina djeluje SDA.

No problem i nastaje kada ne želiš biti dio “udruženog kriminalnog poduhvata”. SDA slijedi metod kojim se SNSD obrušio na opoziciju u Republici Srpskoj. Špijuni, dezerteri, strani plaćenici, antipatriote koji žele prodati i podijeliti BiH, samo su najblaže etikete, a ime i prezime Predraga Kojovića postalo je dovoljan dokaz “opasnih namjera” i “četničke ideologije”.

Fingiranje patriotizma

Najava Bakira Izetbegovića da će tobože tražiti ukidanje naziva Republike Srpske poslužila je zagrijavanju atmosfere. Dok im čelništvo priprema vezivanje zastava sa SNSD-om i HDZ-om, koje naziva razaračima države samo u predizborno vrijeme, bijes stranačkih vojnika na taj način je fokusiran.

Treba barem privremeno odagnati u zaborav kako su SDA kadrovi pljačkaškom privatizacijom uništili živote desetine hiljada radnika, kako su umrtvili zdravstveni i onepismenili obrazovni sistem, treba sakriti bogaćenje putem stranački interesnih tendera, na kojima su milijarde već nepotrebno potrošene.

Treba zaboraviti na SDA koja je mirno gledala urušavanje pravosuđa, jer je takvo, instruisano, uplašeno, ucijenjeno ili kupljeno odgovaralo interesima stranačkih tajkuna.

Njima ne smetaju HDZ i SNSD jer su isti politički profil zasnovan na otimačini i pljački. Njima ne smeta što su stvorili prisilne ekonomske izgnanike, hiljade porodica koje su prinuđene tražiti egistenciju diljem Evrope.

Zato nas sada, uz pomoć zapjenušanih stranačkih udarača tastatura na društvenim mrežama, medija, boračkih udruženja, odanih sindikata i stranačkog članstva iz budžetskih kancelarija, pokušavaju natjerati da zaboravimo sva poniženja koja smo proživjeli pod svojevrsnom mentalnom i svakom drugom okupacijom nacionalističkih stranaka.

U vrijeme dok vlast u Kantonu Sarajevu broji tek nekoliko dana rada, iz SDA im prevrću svaku utrošenu marku. Istovremeno, sa HDZ sabraćom udvostručuju poslaničke paušale u SBK, sa 500 na hiljadu maraka.

Državotvornost i patriotizam SDA, ma dajte molim vas…

(zurnal.info)

Ovakvi laburisti su grozni i ne zaslužuju glasove progresivnih Britanaca

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Laburistička stranka je velika i važna politička institucija u Britaniji. Laburisti s pravom mogu biti ponosni na postignuća koja su imala ogroman pozitivan utjecaj na društvo: između ostalog uspostavu javnog zdravstvenog sustava (NHS) 1948., zakon o minimalnoj nadnici i mir u Sjevernoj Irskoj (postignut za vrijeme laburističke vlade) 1999.

Međutim, sadašnje vodstvo stranke sramoti tu slavnu povijest na nekoliko načina.

Prvo, antisemitizmom. Unatoč žestokim poricanjima i potonjem priznanju da u stranci postoji problem, malo toga se mijenja. Čak i ako nešto napokon učine, ostaje činjenica da je ovo prvi put od Drugog svjetskog rata da britanski Židovi osjećaju egzistencijalnu prijetnju, i to od strane šefa opozicije i njegovih ljudi. To je vječna sramota za ove političare (Corbyn, McDonnell).

Oko Brexita, laburisti su dvolični. Vodstvo je svoje uske, ideološke opsesije postavilo iznad interesa svoje zemlje. Odlučili su ignorirati veliku većinu svojih članova koji žele novi referendum zbog laži i manipulacija tijekom kampanje iz 2016. Ustrajavaju na svojem viđenju EU kao neoliberalne imperije koja postoji zbog biznisa i koja je podređena NATO paktu, kao i na svojim možda dobronamjernim ali besmislenim idejama (‘socijalizam u jednoj zemlji‘), do kojih drže više od okrutne stvarnosti Brexita.

Osim toga, čini se također i da vodstvo stranke iz ideoloških razloga brani tirane koji su uništili svoje zemlje (Maduro), kao i one koji se agresivno trude potkopati samu Britaniju (Putin).

Iako je u politici sve moguće, misterija je zašto bi oni koji žele modernu, otvorenu, prosperitetnu i tolerantnu Britaniju glasali za ovakve laburiste. Ostaje nadati se da će se jednog dana, s novim ljudima na čelu, ova stranka vratiti u 21. stoljeće i u progresivne vode.
DD

Razgovaraju li međusobno vodeći ljudi Živog zida?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Tijekom polusatne konferencije za novinare u Saboru, predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić uspio se ograditi i od izjava Dominka Vuletića, nove glavne zvijezde ŽZ koja se profilira za predstojeće izbore za Europski parlament, kao i od Ivana Pernara, najisturenijeg i najglasnijeg člana stranke.

Živi zid je u petak organizirao konferenciju sa zahtjevom da se na njoj isključivo razgovara o Zakonu o zviždačima. Međutim, novinari su mu neprestano ukazivali kako pitanje zviždača nije nevezano za pitanja koja su ih najviše zanimala – linča kojeg je Živi zid na svojoj službenoj Facebook stranici, ali i na službenoj internetskoj stranici pokrenuo protiv novinarke Jutarnjeg lista Željke Godeč, zbog njenog teksta u Jutarnjem listu, odnosno usporedbe svih novinara s Hitlerovim učenicima na facebook stranici Ivana Pernara. Zanimalo ih je i vodi li nas Živi zid u iliberalnu demokraciju.

„Kako se Zakon o zviždačima uklapa u vaš koncept iliberalne demokracije, za koji mnogi politolozi kažu da je zapravo uvod u fašizam“, bilo je novinarsko pitanje na koje je Sinčić odgovorio na sljedeći način:

„Što se tiče tog termina iliberalne demokracije, moram reći da mi je skroz novi, potekao je iz izjave gospodina Vuletića. Mi nismo nikada razgovarali o tom konceptu. Naš stav je direktna demokracija i da treba težiti ka direktnoj demokraciji. Od tog stava se (Vuletićevog) ako hoćete ograđujem. Mi smatramo da je direktna demokracija, što više referenduma, a što manje koruptivnih radnji, budućnost demokracije. To piše i u našem programu. Nikada takav termin nije do sada korišten, a na kraju krajeva i ovo pitanje je izvan onoga što smo tražili“.

Vuletić je, podsjetimo, na samom kraju emisije Otvoreno u srijedu ispalio: „Mi smo za potpuno novi koncept države. Ne ovu korumpiranu liberalnu demokraciju, nego jednu iliberalnu državu koja neće imati veze s ovim HDZ-om”, kazao je, pojasnivši dodatno voditelju emisije: “iliberalnu, neliberalnu”.

Prije Vuletića bio je Orban, ali Sinčić to ne zna

Pojam „iliberalne demokracije“ kao „potpuno novi koncept razvoja države“ prvi je kao svoju doktrinu prije nekoliko godina javno proglasio mađarski premijer Viktor Orban, a kasnije su njegovim stopama krenuli i u Poljskoj. Riječ je, ukratko, o uređenju u kojem postoje izbori, ali se nakon njih provodi vladavina većine bez ikakve brige o manjinama, a sudstvo i glavni mediji su pod punom kontrolom vlasti. Faktograf je o pojmu „iliberalne demokracije“, odnosno kolika je prijetnja da se i Hrvatska pridruži spomenutim zemljama već pisao.

Na europskoj sceni o tom se pojmu već nekoliko godina, a naročito sada pred europske izbore, vode rasprave, ali Sinčić, predsjednik druge ili treće stranke u državi (ovisno o istraživanjima) za to je, eto, prvi put čuo nakon što su ga mediji pitali  za komentar izjave Dominika Vuletića. Na upit 24 sata o toj temi iz Živog zida odgovorili su dan ranije  prilično nemušto.

„U oprečju neoliberalnoj, osobito tranzicijskoj i post-tranzicijskoj Europi, demokraciji koja se kao univerzalan magičan te neizbježan recept nameće slabijim državama od strane globalističkih anti-suverenističkih te imperijalnih silnica, vidimo koncept države koja ima demokratsko uređenje, ali izuzeta je iz globalističkog zagrljaja smrti gdje demokratski proces nije samo ukras koji otkriva beznadno korumpirane stranačke elite ili nije samo maska za stvarne odnose moći, nego je u temelj društvenog uređenja ugrađeno ljudsko dostojanstvo zajedno s pravom na slobodno izgovorenu riječ te pravom na dom koje je intrinzično skopčano s ljubavlju prema domovini i zavičaju. Ne ulazeći u terminološke i konceptualne dubine tumačenja pojma iliberalnosti, suštinska sredstva za pretvaranje države iz neoliberalne u iliberalnu jesu izravna demokracija te nesmiljeni progon kao i učinkovito kažnjavanje korupcije“, stajalo je u odgovoru kojeg je glavni tajnik stranke Tihomir Lukanić poslao za 24 sata.

Treba, međutim, istaknuti kako je Dominik Vuletić doktor pravnih znanosti i predavač na Katedri za pravo Ekonomskog fakulteta koji u svojoj biografiji navodi i sudjelovanje u projektima koji se tiču europskih politika i međunarodnog prava pa je teško vjerovati da on ne zna na što je mislio kada se opredijelio za iliberalnu demokraciju. Možda samo s teorijskim konceptom nije zamarao ostatak stranke.

Živom zidu, prije svega Pernaru, glavni su alat upravo društvene mreže i oni to znaju

„Ja se također ograđujem od tog stava, to morate pitati kolegu Pernara“, potvrdio je Sinčić na novinarsko pitanje hoće li se ograditi i od Pernara koji je na svom facebook profilu konstatirao da je „99 posto novinara učilo od Hitlera i da su novinari korisni idioti“.

Branimir Bunjac dodatno je istakao: „Mi smo se obratili kao stranka cjelokupnoj javnosti na našoj glavnoj stranici priopćenjem da je jedini službeni stav stranke onaj koji se objavljuje na press konferencijama ili na toj glavnoj stranici Živog zida, da nikakve pojedinačne facebook stranice ne odražavaju mišljenje stranke. Mi, na koncu konca, ne možemo kontrolirati 10 ili 15 tisuća članova što tko objavi“.

Naravno da ne mogu kontrolirati što će objaviti bilo koji član Živog zida na svojoj facebook stranici, ali ta se stranka ne može odreći odgovornosti za svoju službenu stranicu na facebooku koja u ovom trenutku ima 187. 000 pratitelja. Ona mora biti administrirana i očišćena od poziva na nasilje i od govora mržnje, kao što moraju biti administrirane sve druge stranice stranaka ili medija.

Službena facebook stranica Ivana Pernara još je prodornija i u ovom trenutku ima 273. 000 pratitelja.

U Živom zidu su, više nego u svim drugim strankama, svjesni  važnosti slanja poruka preko društvenih mreža. Tim je licemjernije njihovo pozivanje na to kako se službeni stavovi stranke nalaze isključivo na službenoj web-stranici, koju nitko zapravo ne prati, odnosno da se prenose preko njihovih konferencija za novinare. Možda bi im, ipak, korisnije bilo da se međusobno dogovore što je službena politika stranke.

(Faktograf)

Bernardićev SDP kao Karamarkov HDZ

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Osam saborskih zastupnika i zastupnica i nepoznat broj članova Glavnog odbora napustio je SDP pod vodstvom Davora Bernardića. Prema svemu sudeći, tu nije kraj napuštanja tonućeg broda pa bi valjalo dodati – za sada.

Faktografovi izvori tvrde da je nejasno koliko je članova napustilo Glavni odbor jer su neki od njih navodno svoje ostavke dali samo predsjedniku stranke, dok se primjerice Željko Siladija, iako ga se SDP javno odricao i najavljivao da neće sudjelovati na glasanjima Glavnog odbora, ipak tamo pojavio i glasao.

Prošlog tjedna Glavni odbor SDP-a napustilo je još dvoje članova pa je tako od prvotnih 103 sada, prema Telegramovom pisanju, preostalo 95 članova. Večernji list, s druge strane govori o 96 članova odbora, moguće i zbog službene stranice SDP-a. Naime, napuštanje stranke očigledno se događa toliko brzo da SDP na službenim stranicama neke odlaske naprosto ne stigne pravovremeno zabilježiti pa se tako na popisu članova Glavnog odbora i dalje nalazi Damir Vučak, jedan od posljednjih koji su napustili SDP.

Uz osipanje članstva, poseban problem u radu Glavnog odbora predstavlja sukobljavanje dviju struja u tumačenju odredbi statuta SDP-a koje govore o Glavnom odboru i kvorumu, odnosno o broju ruku potrebnih za postizanje dvotrećinske većine. Uz sve to, tvrde naši izvori, kada se na sjednici Glavnog odbora i postigne dogovor o potrebnoj brojci, prisutnost članova broji se na samom početku sjednice, ali ne i neposredno prije donošenja odluka.

Napad na Ipsos

Kaotičnoj situaciji u stranci doprinosi i način na koji se Davor Bernardić odlučuje obračunavati sa sve poraznijim rejtingom SDP-a u anketama. Kao što je poznato, prema rezultatima ovomjesečnog istraživanjaCrobarometar, koje je provela agencija Ipsos od 1. do 20. prosinca 2018. među 982 punoljetna građana, Živi zid je pretekao SDP za 0,1 postotni bod. Živi zid tako osvaja 14,9 posto (13,5 posto u studenome) ispitanika, a SDP 14,8 posto (14,6 posto u studenome). Premda je taj rezultat u okviru moguće statističke pogreške, većina medija naglasila je da je Živi zid po prvi put prestigao SDP. Dok su Živozidaši otvoreno slavili, Bernardić je krenuo u otvoreni napad – na agenciju Ipsos. Kako je zabilježio Jutarnji list, netom nakon objave rezultata ankete glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas na svojem je Facebook profilu napisao da su rezultati lažirani te da ih je agencija krivotvorila po narudžbi premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića.

“Plenkovićeva tvornica laži nastavlja s proizvodnjom. Otkrili smo veliku aferu. Još jednu prevaru u režiji Plenkovića i HDZ-a i to nakon što je lagao da će vratiti INA-u u hrvatske ruke, nakon što je lagao da neće dopustiti zatvaranje sisačke rafinerije, nakon što je lagao da nije umiješan u aferu Borg, nakon što je lagao da nema veze sa kupovinom zastupnika u Saboru, nakon što je lagao da odabrani avioni koštaju 500 milijuna eura, nakon što je lagao da se obavještajni sustav ne koristi za obračun unutar HDZ-a, sada opet laže i manipulira i to po pitanju istraživanja rejtinga stranaka”, napisao je Vukas.Tu njegovu objavu promptno je prenio predsjednik SDP-a Davor Bernardić, pokazujući time da potpuno stoji iza njezina sadržaja, piše Jutarnji list.

Članovi dobili mail s rezultatima agencije koja je radila po narudžbi SDP-a

Nekoliko sati ranije, kako doznajemo, iz središnjice stranke na mail adrese svih članova i članica stranke odaslan je mail gotovo istog sadržaja kao Vukasov Facebook status. U mailu naslovljenom „Plenkovićeva tvornica laži nastavlja s proizvodnjom“, članovima stranke poslana je i anketa slovenske agencije Ninamedia, provedena sredinom prosinca po narudžbi SDP-a.

U slovenskoj anketi kojom se iz SDP-a diče, a koju Faktograf ima u posjedu, rejting stranke je 17,1 posto. To jest nešto više od rejtinga koji im daje Crobarometar agencije Ipsos (14,8 posto), ali je također u okviru moguće statističke pogreške hrvatske ankete (plus-minus 3,6 posto). Međutim, anketa Ninamedie Živom zidu daje samo 8,3 posto, a HDZ-u 23,4 posto, odnosno 5 i pol posto manje od Crobarometra.

SDP bi, međutim, itekako trebali brinuti podatci navedeni na desetoj stranici ankete Ninamedie.

„Da su parlamentarni izbori ove nedjelje, najveći udio anketiranih koji bi izašli na izbore glasao bi za stranku HDZ (21,4 %), kojoj slijedi SDP (15,1 %) i Živi zid (7,4 %), dok ostale stranke imaju udio manji od 5 %. Trećina ispitanika ne zna, nije sigurna ili ne želi reći za koga bi glasovali (33,80 %), a 3,2 % anketiranih ne bi glasovali“, navodi se u anketi.

Bernardićevo i Vukasovo optuživanje za podvale nije najbolje sjelo brojnim SDP-ovcima, uključujući i Peđu Grbina. „Prije nekoliko godina čitava se hrvatska javnost smijala Tomislavu Karamarku kada je prozivao anketarske kuće za namještanje rezultata na štetu njega i HDZ-a. Žao mi je što si neki moji kolege dopuštaju da SDP dovedu u istu situaciju i u isti koš s Karamarkovim HDZ-om“, rekao je Grbin za Faktograf.

Komentar smo zatražili i od agencije IPSOS. Antu Šalinovića, direktora te agencije upitali smo kako komentira Bernardićeve izjave i smatra li da se njima nanosi šteta njegovoj agenciji.

„Nemam potrebu na to se osvrtati“, tek nam je kratko odgovorio.

(Faktograf)

Živi zid? Pazite što želite

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Hrvatsku nije zaobišao populistički val koji nadire diljem Europe: radikalni desničari, kvazilijevi brižnici za narod, fašisti… Lista je podugačka. Hrvatska ima Živi zid.

Ovu stranku nije lako definirati, ali lako je vidjeti da im raste podrška. Prema najnovijem mjesečnom istraživanju Crobarometra, prestigli su SDP i u ovom trenutku su druga politička snaga u zemlji. Više ih se ne bi trebalo otpisivati nego ozbiljno se pozabaviti njihovim politikama.

Tu dolazimo do drastičnih, ekstremnih pozicija. Ova stranka izvela bi Hrvatsku iz Europske unije. Iako nesavršena, ova organizacija donijela je najduži period mira i prosperiteta u povijesti Europe. Dobitnik je i Nobelove nagrade za mir.

Ako bi ignorirali sve druge prednosti EU, a što bi bi bilo blago rečeno kratkovido, kako zanemariti praktične i egzistencijalne prednosti članstva? Mnogi hrvatski građani koji bi inače bili siromašni našli su posao u Njemačkoj,  Irskoj i dalje (odlazak mladih je šteta, ali beznađe je mnogo gore). Što je alternativa: da čekaju da se nekima od njih smiluje i uhljebi ih neki HDZ ili Živi zid?

Građanima u BiH bilo bi zanimljivo pročitati da Živi zid podržava treći entitet u toj zemlji, ukoliko kao prvo rješenje ne bi prošla kantonizacija cijele države, inače posve nerealna.  U programu te stranke stoji:

Ako prvi prijedlog propadne, prihvaćamo stvaranje trećeg, “hrvatskog” entiteta jer nije pravedno da samo jedan narod (srpski) ima svoj kanton, dok se u drugom kantonu Hrvati svode na nacionalnu manjinu.

Doduše, rekli su i da odluku moraju donijeti građani i građanke BiH, što treći entitet čini potpuno nemogućim – bošnjački političari nikada neće pristati na takvo što. Osim toga, bilo bi lijepo da u Živom zidu barem znaju da u BiH imaju dva entiteta a ne kantona. Politika je umijeće mogućeg.

Neznanje, populizam, šarlatanstvo odlike su ove stranke. Hrvatski građani koji glasaju za Živi zid trebaju paziti što žele, da im se želje jednom ne ostvare.

DD

Foto: Fah

Status quo drugim sredstvima

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše:  Eldin Hadžović

Iako je relativna pobjeda Željka Komšića u utrci za mjesto člana državnog predsjedništva iz reda hrvatskog naroda na netom održanim izborima u Bosni i Hercegovini bila najmanje neizvjesna i svakako najmanje zanimljiva, upravo je ona izazvala najviše kontroverzi u danima nakon konačne potvrde izbornih rezultata.

U zemlji kakva je BiH to je, ipak, neko postignuće: postizborne vratolomije i salta mor(t)ale dojučerašnjih prvaka oporbe u Republici Srpskoj, krah Srpske demokratske stranke, poraz Dodika i njegovog SNSD-a u Banjoj Luci i istodobna apsolutna pobjeda u ostatku RS-a, katastrofalan učinak Radončićevog SBB-a u Federaciji BiH, unatoč medijskoj mašineriji čiji je slogan bukvalno ‘Od nas ne možete pobjeći’, te nemoć Stranke demokratske akcije da, uslijed ništavnog koalicionog kapaciteta, makar započne pregovore o formiranju vlasti u kantonima, i pored relativne izborne pobjede… sve to skupa ne izaziva polemike i brakorazvodne rasprave kao ‘slučaj Komšić’, o kojem se vijeća od Sarajeva do Bruxellesa.

Komšić sam, na svoju nesreću, osim paralizirajuće polarizacije, opće sablazni i nastavka statusa quo drugim sredstvima, teško da može postići nešto više. Podsjetimo, Željko Komšić je već u dva navrata bio na funkciji na koju je sada ponovno izabran, s jednako neuvjerljivim učinkom – ako se izuzme apsolutna homogenizacija hrvatskog biračkog tijela i potpuno obesmišljavanje svake alternative HDZ BiH, koja je taman bila uzela maha dok je na čelu Ureda visokog predstavnika još sjedio činovnik koji se znao umiješati u svoj posao.

Godina 2006. se sada za Komšića ponavlja kao farsa, jer su mu današnje početne pozicije značajno drugačije u odnosu na to vrijeme. Komšić je tada bio član Socijaldemokratske partije BiH, koja je u to vrijeme još uvijek uspješno glumila zdravu alternativu osovini SDA-Stranka za BiH i njegov izbor je za mnoge tada značio nadu da je moguće razbiti začarani krug nacionalizma u kojem je BiH konstantno zarobljena od rata pa naovamo. Nažalost, ubrzo se ispostavilo da osim ispraznih patriotskih općih mjesta i skoro neprekidne konfrontacije sa svima, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u okruženju, Komšić nije bio u stanju ponuditi ništa više. Pored djetinjastih prijetnji da će ‘dati po prstima i po nosu’ neprijateljima BiH, slabo što je vrijedno spomena i sjećanja na taj period Komšićevog službovanja u Predsjedništvu. U međuvremenu se SDP rasuo – dobrim dijelom i Komšićevom krivicom – pa je iz njega iznikla Demokratska fronta – kojom Komšić i danas upravlja – te još nekoliko manjih stranaka, tako da Komšić danas iza sebe ima neusporedivo slabiju političku infrastrukturu te daleko neuvjerljiviju platformu, koja je u međuvremenu izgubila ljevičarski obol, svodeći se na otrcane parole, primjerenije provincijskim skupovima SDA. Čak je i izborni rezultat Komšićevog DF-a pokazao da njegova osobna izborna baza tri puta nadilazi kapacitete same partije, s upadljivim manjkom glasova u kantonima s hrvatskom većinom, u kojima Komšić svakako nije ni vodio kampanju. I prije nego što je zvaničnom inauguracijom preuzeo dužnost u Predsjedništvu, Komšić je – na ovaj ili onaj način – već proglašen personom non grata u pet bosanskohercegovačkih kantona.

‘Nikad više Bošnjaci neće Hrvatima birati člana Predsjedništva’, bjesnili su i prijetili, kao što to i danas čine, urednici hercegovačkih online platformi, profesori, akademici i ostali glasnogovornici lidera HDZ-a Dragana Čovića, ali uzalud – opstrukcije pri donošenju izbornog zakona, nezainteresiranost za unapređenje vlastitog programa te preveliko oslanjanje na strah od Komšića među svojim najokorelijim pristašama vratile su se HDZ-u kao bumerang, dovodeći figure na bosanskohercegovačkoj šahovskoj ploči u još jednu pat-poziciju, u kojoj će sada proći još jedan četverogodišnji izborni ciklus. HDZ će se brzo oporaviti od poraza Dragana Čovića u utrci za Predsjedništvo, tim prije što su, osim mjesta koje je zauzeo Komšić, dobili sve ostalo, uključujući apsolutnu vlast u kantonima s većinski hrvatskim stanovništvom i gotovo obavezno učešće u vlasti na federalnoj i državnoj razini.

Komšićev je problem u tome što on sam ne razumije ili neće da razumije način na koji pomaže i cementira HDZ kao jedinu paradigmu hrvatske politike u BiH. Njegova neformalna posjeta Zagrebu prošloga tjedna najbolji je primjer za to. Najprije je, bez ikakve najave, iz DF-a saopćeno da Komšić ide u ‘službenu posjetu Zagrebu’, što je ubrzo i potvrdio i visoki funkcioner stranke, dok je sam Komšić misteriozno postao nedostupan, nakon što je preko ‘Nacionala’ Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović diplomatski poručio da ‘sjašu s BiH’. Nakon kraće neizvjesnosti, ispostavilo se da, osim Stjepana Mesića, Komšića u Zagrebu nije dočekao nitko, a svakako nitko relevantan. Ne treba ni spominjati da je sve to Komšić napravio i prije zvanične inauguracije te je potpuno neobjašnjiva potreba da se i najnovija politička blamaža predstavi kao ‘službena pojeta’. Iz te bure u čaši vode jedino su oba HDZ-a – i Plenkovićev i Čovićev – imali koristi, pošto su i jedni i drugi iskoristili priliku da Komšića pošteno iscipelare. Priliku je iskoristila čak i bivša premijerka Hrvatske Jadranka Kosor, koja je Komšiću s visoka spočitala nedržavničko ponašanje.

Željko Komšić, kojem su puna usta BiH te poštivanja državnih institucija, sada je taj koji zaobilazi protokole i tu istu državu. A tek treba da je predstavlja naredne četiri godine, skupa sa Šefikom Džaferovićem i Miloradom Dodikom. Prvi je protočni bojler politike Bakira Izetbegovića, drugi je razjareni separatist i nacionalist, a obojica imaju pristup konkretnim polugama vlasti, kao i moć da ono što kažu i sprovedu u djelo na terenu. Komšić, za razliku od njih, od svega toga nema – ništa. To će, koincidentno, biti i konačna dobit svih građana BIH, kojima je, osim poštapalice ‘samo nek’ ne puca’, malo čega (pre)ostalo.

portalnovosti.com

Prenosima sa stranice ivanlovrenovic.com

Davor Bernardić bi se trebao dostojanstveno povući

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

SDP je isuviše važna stranka za Hrvatsku da se na pola mandata vlade HDZ-a dovede na 14.6 % podrške birača, a upravo to se dogodilo ovih dana.

Stranka kontinuirano gubi podršku birača i dramatično joj pada popularnost. Legitimno je pitati se gdje je onda granica ispod koje se ne smije? Što bi proizveo psihološki šok padanja na treće mjesto, iza Živog zida, a što je sasvim moguće? Zar to ne bi bilo ponižavajuće za SDP?

Netko mora biti odgovoran za takvo stanje stvari. Uobičajeno je ići od vrha – riba se čisti od glave. Gospodin Bernardić je čestita osoba najboljih namjera, ali očigledno ne ide ni njemu kao lideru niti SDP-u kao stranci. To se mora promijeniti. Takva promjena, treba naglasiti, nije važna samo za SDP nego i, općenito, za političku konsolidaciju hrvatskog društva. Zdrava demokracija podrazumijeva zdravu i jaku konkurenciju.

Davor Bernardić svakako nije jedina odgovorna osoba. Cjelokupni vrh SDP-a treba se dobro zamisliti nad onim što su napravili. Tu svakako treba istaknuti potpredsjednika ove stranke Zlatka Komadinu, od kojeg čini se ovise mnogi sadašnji i budući potezi SDP-a.

Konkretno, rukovodstvo SDP-a svojim biračima i simpatizerima treba odgovoriti na sljedeće: ako 71% hrvatskih građana smatra da Hrvatska ide u lošem smjeru, a najveća oporbena stranka to ne zna ili ne može iskoristiti nego čak slabi, zar situacija nije krajnje ozbiljna?

Ovako loš rejting SDP-a urušava ideju o mogućnosti svrgavanja HDZ-a s vlasti na budućim izborima. Da bi smjena vlasti postala moguća, što je ključna odlika svake zdrave i zrele demokracije, SDP i mogući partneri moraju biti jaki barem kao bivša Kukuriku koalicija pod vodstvom Zorana Milanovića. Nužno je zapitati se može li gospodin Bernardić okupiti oko sebe takvu koaliciju. Odgovor je, osim u slučaju veoma dramatičnih promjena u njegovu korist, da ne može. Posljedično, sve dok je gospodin Bernardić na čelu SDP-a, HDZ je siguran na vlasti.

Ako bi Davor Bernardić odlučio povući se, to ne bi moralo označiti kraj njegove političke karijere. Takav dostojanstven potez pribavio bi mu veliki moralni i politički kapital. Ako bi se SDP oporavio i jednom opet preuzeo vlast, mogao bi biti dobar ministar u vladi – recimo znanosti i obrazovanja.

Doista je krajnje vrijeme da se poduzmu, i da se vidi da se poduzimaju, konkretni potezi koji bi SDP vratili u vrh hrvatske politike. Dužnosnici ove stranke sigurno imaju mnoštvo ideja koje žele provesti u djelo. Jedan potez koji bi stvari sigurno pokrenuo s mrtve točke bio bi svojevoljni, dostojanstveni odlazak Davora Bernardića s vrha stranke.

DD

Foto: Flickr

Udruga U ime obitelji u borbi protiv istospolnih parova poziva se na znanstveno odbačene radove

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Ante Pavić

Udruga U ime obitelji upozorila je na činjenicu da posvajanje i udomljavanje djece od strane istospolnih parova nije u najboljem interesu djece, pozivajući se na nekoliko istraživanja američkih znanstvenika čije su metodološke postavke toliko krivo nasađene da su u američkim sociološkim i psihološkim krugovima potpuno odbačeni. Štoviše, zaključci Marka Regnerusa sa Sveučilišta u Teksasu, na čije se znanstveno raskrinkane rezultate U ime obitelji poziva, toliko su nevjerodostojni da je njegovo svjedočenje u jednom slučaju odbacio i američki federalni sud u Michiganu. Sud je njegove više nego upitne rezultate rada „Studije o novim obiteljskim strukturama“ (New Family Structures Study) proglasio „posve nevjerojatnim i nedostojnim za ozbiljno razmatranje“.

Ni sud mu ne vjeruje

Naime, sud je pronašao podatak da je čak i Regnerus u sažetku vlastitog rada priznao da „bilo kakvi suboptimalni rezultati ne moraju biti posljedica seksualne orijentacije roditelja i da je točan izvor razlika u grupama nepoznat“.

Simon Cheng sa Sveučilišta u Connecticutu i Brian Powell sa Sveučilišta Indiana otišli su i korak dalje pa su u Social Science Research, onom istim časopisu u kojem je Regnerus objavio vlastita istraživanja, objavili detaljnu analizu njegova rada. „Oblici „provjere stvarnosti“ pokazuju krhkost njegovih zaključaka – koji su toliko krhki, u stvari, da su prvenstveno posljedica metodoloških izbora koje je napravio Regnerus. Drugačije rečeno, kad se koriste jednake vjerodostojne, i po našem mišljenju, preferirane metodološke odluke, dolazi se do drugačijeg zaključka: odrasla djeca koja su živjela s istospolnim roditeljima pokazuju usporedive profile ishoda s onima iz drugih tipova obitelji, uključujući netaknutu biološku obitelji“, naveli su Cheng i Powell.

Kriva metodologija – krivi zaključci

Glavna kritika sastoji se u tome da je Regnerus potpuno krivo zaključio da su djeca odgajana u istospolnim brakovima. Da je upotrijebio poštenije kriterije, ispalo bi da ogromna većina njih nikad nije živjela u takvim obiteljima. On je 1.500 ispitanika u dobi između 18 i 39 godina pitao „je li jedan od njihovih roditelja bio u romantičnoj vezi s osobom istog spola“, na što mu je 248 ispitanica i ispitanika odgovorilo pozitivno. Time je zaključio da su kao djeca živjeli u istospolnim obiteljima.

Nakon toga je jednostavno usporedio ovu grupu ispitanika s drugom grupom ispitanika čiji roditelji nisu bili u romantičnoj vezi s osobom istog spola. Takvom metodologijom došao je do podatka da je 12 posto djece odgajane u istospolnoj zajednici razmišljalo o samoubojstvu, dok taj postotak kod djece iz zajednica muškarca i žene iznosi 5 posto. Nadalje, osobe odrasle uz istospolne partnere sklonije su nevjeri (40 posto naprema 13 posto kod osoba odgajanih u zajednici muškarca i žene), a češće su i među nezaposlenima (28 posto naprema 8 posto) te je vjerojatnije da će posjećivati psihoterapeuta (19 posto naprema 8 posto). Također, prema ovom istraživanju, djeca iz istospolnih zajednica češće su pod nadzorom socijalne službe, za razliku od djece iz zajednica muškarca i žene. Djeca odgajana u istospolnoj zajednici vjerojatnije će se zaraziti nekom spolnom bolešću, a prema podacima ovog istraživanja radi se o 40 posto slučajeva, dok taj postotak kod djece koju su odgojili muškarac i žena iznosi 8 posto. Rezultati ukazuju i da su djeca odgajana u istospolnoj zajednici općenito manje zdrava, siromašnija te sklonija pušenju i kaznenim djelima.

Odgovor znanstvenika

Ogromna većina američkih sociologa i demografa, poput Rosenfelda i Gatesa, odbacila je njegove zaključke jer ne samo da je zanemariv broj ispitanika uopće živio u istospolnoj obitelji, nego su došli iz propalih heteroseksualnih brakova što dokazano dovodi do snažnije nestabilnosti samog kućanstva i veće fluktuacije intimnih veza roditelja.

Zaključno: gotovo svi ispitanici uopće nisu ni živjeli u homoseksualnim obiteljskim zajednicama, nego heteroseksualnim. Jedan od ispitanika je, primjerice, odgovorio da je njegov otac imao romantičnu vezu s muškarcem, ali i da se isto tako ženio osam puta i imao osmero djece.

A što reći o pseudoznanstvenom radu „Emocionalni problemi među djecom roditelja u istospolnom braku: Razlike po definiciji“  (Emotional Problems among Children with Same-sex Parents: Difference by Definition) Paula Sullinsa s Katoličkog sveučilišta Amerike, na koji se također poziva U ime obitelji?

Taj svećenik došao je do istog zaključka da djeca odgojena u istospolnim brakovima imaju daleko veće emocionalne probleme od djece koju su odgojili heteroseksualni roditelji. Uzalud je znanstvena zajednica pokušala Sullinsu dokazati da mu rad pati od jednako krive metodologije i krivih zaključaka, jer svi ispitanici dolaze iz problematičnih heteroseksualnih obitelji, te da su psiholozi i sociolozi već davno zaključili da situacija u obiteljskim zajednicama utječe na emocionalni i psihički razvoj pojedinca, bez obzira kakve su seksualne orijentacije roditelji. Osim toga, ukazuju mu na brojne radove koji su dokazali da su djeca koja se odgajaju u stabilnim homoseksualnim obiteljima jednako emocionalno zrela kao i djeca koja se odgajaju u stabilnim heteroseksualnim obiteljskim zajednicama.

Sullins je svoj rad objavio u časopisu British Journal of Education, Society & Behavioural Science, što kod ozbiljne znanstvene zajednice izaziva zazor jer je riječ o profitnom časopisu kojem autori sami plaćaju da im se objavi rad, što izaziva manjak kredibiliteta u znanstvenoj zajednici.

Priznao grešku u znanstvenom radu

Udruga u ime obitelji poziva se i na rezultate rada kanadskog ekonomista Douglasa W. Allena iz 2013. godine o razlikama u stopama završetka srednjoškolskog obrazovanja između djece koja su odrasla uz istospolne partnere i djece koja su odrasla uz roditelje različitog spola – koje se temelji na podacima iz kanadskog popisa stanovništva iz 2006. godine. Protivnici istospolnih brakova često mašu njegovim rezultatima, ali zanemaruju da je on sam priznao da ne postoje nikakve značajne razlike između stupnja obrazovanja djece iz istospolnih i višespolnih obitelji, nakon što je vlastite rezultate krenuo ozbiljnije provjeravati nakon pet godina. Allen je, naime, u svoje istraživanje uključio i djecu koja su još pohađala srednju školu.

Američka sociološka asocijacija navodi da u njegovom radu nema nikakvih podataka o obiteljskim strukturama u kojima su djeca živjela tijekom većine svojeg školovanja, a kad je Allen, ponukan kritikama, ponovno potražio djecu iz svojeg istraživanja koja su živjela u istospolnoj obitelji, te provjerio bračni status njihovih roditelja i razinu obrazovanja u petogodišnjem razdoblju, shvatio je da ne postoje nikakve razlike među onima iz homoseksualnih i heteroseksualnih obitelji. Allen je izjavio da „njegov rad ne pronalazi nikakve značajne razlike u završetku srednje škole nakon što u obzir uzmete roditeljsko obrazovanje i bračni status te kad provjeravate rezidencijalu stabilnost u petogodišnjem razdoblju“.

I hrvatski znanstvenici imaju što za reći

Zagrebačko psihološko društvo nudi cijeli popis istraživanja koji su vrlo jasni i ne podržavaju ovakve mitove o LGBT roditeljima i njihovoj djeci. „Potrebno je spomenuti brojne metodološke izazove s kojima se ovakva istraživanja susreću. Primjerice, kod uzorka sudionika je najčešće problem da je mali (što je veći broj sudionika to su rezultati vjerodostojniji), jer je teško doći do sudionika/ca. Također vrlo teško je prikupiti reprezentativan uzorak roditelja i djece, odnosno uzorak koji je slučajno odabran, itd. Ipak, radi izrazito velikog broja istraživanja i dosljednih rezultata, smatra se kako ona nude vrijedne i vjerodostojne informacije (Amato, 2012). Također, za pretpostaviti je da bi se izrazito štetne posljedice odrastanja u LGBT obiteljima na dječji razvoj, u slučaju da postoje, do sada pokazale čak i u istraživanjima na malim i prigodnim uzorcima“, navode iz Zagrebačkog psihološkog društva.

Hrvatska komora socijalnih radnika, dakle ljudi koji se na terenu susreću s različitim psihopatologijama zbog narušenih obiteljskih odnosa, u lipnju prošle godine izdala je priopćenje u kojem navodi da je „prilikom donošenja zakonskih rješenja koja reguliraju područje posvojenja potrebno uzeti u obzir rezultate relevantnih znanstvenih istraživanja koji ne nalaze važnije razlike u prilagodbi i razvoju djece odgojene i odrasle s roditeljima homoseksualne orijentacije i onih odraslih s roditeljima heteroseksualne orijentacije, te su kvaliteta obiteljskih odnosa i poticajno okruženje najvažniji čimbenici za pravilan razvoj djeteta kroz koje će ono moći ispuniti sve svoje potencijale. Stvoriti poticajno okruženje za pravilan razvoj djeteta u obitelji, misija je socijalnih radnika i osnova našeg djelovanja“.

Otvoreno pismo

U utorak je, pak, više od 200 znanstvenika i stručnjaka povodom diskusije u javnosti o temi prava na udomiteljstvo istospolnim parovima poslalo priopćenje u kojem ističu da „znanstvena literatura ističe kvalitetu obiteljskih odnosa i prisutnost dovoljne količine socijalnih, psiholoških i ekonomskih resursa i podrške roditeljima kao najznačajnije čimbenike dobrobiti djece i kvalitete odnosa djece s roditeljima, daleko važnije od spola i seksualne orijentacije roditelja. Sukladno tome, stručne organizacije u svijetu (npr. Američka psihološka asocijacija, Američka psihijatrijska asocijacija, Američka akademija za pedijatriju) donijele su službene dokumente u kojima zaključuju da je u najboljem interesu djece omogućiti uživanje u sigurnosti i trajnoj brizi dvoje roditelja neovisno o spolu ili seksualnoj orijentaciji tih roditelja“.

Upozoravaju na neispravno korištenje ili čak miješanje pojmova posvojenje i udomiteljstvo u tekućim javnim raspravama. Udomiteljstvo je oblik socijalne usluge smještaja ili boravka djeteta koju pruža udomitelj sa svojom obitelji ili udomitelj koji živi sam. Posvojenje je oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi kojim se stvara trajni odnos roditelja i djeteta.

Vlada i predrasude

I dok kod izrazito konzervativne udruge U ime obitelji ne čudi da svoje stavove gura znanstveno odbačenim argumentima i predrasudama, veći je problem što kroz predloženi Zakon o udomiteljstvu iste stavove gura i Vlada.

Premijer Plenković u utorak je prijedlog zakona o udomiteljstvu ocijenio dobrim jer poboljšava okvir za koncept udomiteljstva. „Svaka stranka ima neke svoje vrijednosti, svoja načela. Ono što je vlada napravila, smatramo da je dobro, odgovorno, primjereno, da poboljšava cijeli okvir koncepta uopće udomiteljstva. I mi iza toga stojimo i taj prijedlog ide u Sabor, a uvijek smo za razgovore“, kazao je Plenković. Premijer smatra kako se ovakvim prijedlogom ne krši Ustav. “Ako netko to želi testirati, ima načina da to napravi”, pozvao je.

Sve je izglednije da će zbog ovog ideološkog rata koji se temelji na predrasudama, najviše patiti oni kojima bi Zakon trebao pomoći – djeca.

Odgovor Plenkoviću

Zato ćemo za kraj ostaviti odgovor 200 domaćih znanstvenika i stručnjaka Plenkoviću:

„U najboljem je interesu djece i roditelja, kao i društva u cijelosti, priznati i prihvatiti raznovrsnost postojećih obiteljskih zajednica i odnosa u Hrvatskoj. S obzirom da znanstveni podaci pružaju konzistentne, međusobno sukladne empirijske podatke o tome da nema značajnih razlika u ishodima djece koja odrastaju u obiteljima s homoseksualnim ili heteroseksualnim roditeljima, želimo vjerovati da će se hrvatske institucije u donošenju propisa i reguliranju procedura voditi upravo znanstvenim spoznajama, a ne predrasudama i stereotipima, te da djeci, kojoj je to potrebno, neće uskraćivati prilike za privremeno udomljenje od strane pojedinaca ili parova, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju. Pozivamo Vladu i Sabor Republike Hrvatske da uistinu rade u najboljem interesu djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi i omoguće im ostvarivanje pretpostavki za uživanje u sigurnosti i brizi udomitelja, neovisno o spolu ili seksualnoj orijentaciji udomitelja“.

(Faktograf)

SDA se panično boji biti u opoziciji

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

SDA je najveća bošnjačka stranka i najveća stranka uopće u Bosni i Hercegovini. Zbog toga vjerojatno smatraju da su nezamjenjivi, da imaju ‘prirodno pravo’ i da moraju sudjelovati u vlasti na svim razinama.

Izgleda, međutim, da bi im želje mogle biti osujećene. U četiri kantona u Federaciji BiH vlast će skoro sigurno biti formirana bez njih. Ako se to dogodi, stranke koje se smatraju lijevim ili građanskim imat će priliku pokazati što mogu učiniti u tim sredinama. Ako budu iole uspješne, SDA će ubuduće teže dokazivati kako su jedina patriotska opcija. Na dobitku bi bili obični građani, jer istinska konkurencija znači da floskule ne pale i da se moraju zasukati rukavi i raditi konkretne stvari.

Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, ovih dana je u sklopu postizborne strategije zatražio povećanu  proizvodnju oružja u BiH i dosta alarmantno pozvao na jedinstvo Bošnjaka. Rekao je:

Prošli put smo svi nastradali, ali moramo biti jaki i organizovati se kako nas ne bi napali. Srbi se ujedinjuju preko Beograda i crkve, HNS se ujedinjuje međusobno, a samo Bošnjaci ovih dana pričaju o dodatnom razjedinjavanju. Ja ih ponovo pozivam da to ne rade i da napravimo probosanski kamp koji će sve ove sile držati pod kontrolom. Neka prestanu s unutarbošnjačkom prepirkom i svađom.

Iza ovoga upozorenja stoje dvije nepovezane stvari. Indirektno se priznaje da je tzv. građanska opcija (nažalost) zapravo velikom većinom bošnjačka opozicija. Bilo bi izvanredno da se ideologije stranaka ispoljavaju i kroz konkretne ideje a ne samo kroz politiku identiteta, a naročito ne kroz nacionalističko zavaravanje građana kako su ugroženi od drugih. Ali iznad svega, ovdje se radi o strahu od odlaska u opoziciju, makar samo na kantonalnom nivou. SDA se toga panično boji, što je razumljivo iz njihove perspektive. Treba i dalje zbrinjavati nižerangirane stranačke uhljebe, a treba brinuti i o reputaciji, tj. ostavljati privid svemoći, što bez vlasti nije moguće. Osim toga, ako se na jednom povelikom dijelu BiH napravi lokalna vlast bez njih, i ako bude vidljivo bolja (npr. s manje korupcije), neće biti povratka na staro jer birači će napokon znati, iako toleriraju jako puno toga, prepoznati bolju opciju. Još veća opasnost za SDA je što postoji mogućnost da građani prihvate drukčiji način vladanja i da to postane pravilo.

Pretendentima koji vlast žele praviti bez SDA neće biti lako. Bez ove velike stranke teško da se može formirati vlast na nivou Federacije BiH i na državnom nivou. Ako SDA bude u vlasti na višim nivoima izgledno je da će svaka kantonalna vlada bez ove stranke muku mučiti s centralnom vlasti oko budžeta i potencijalno trpiti razne druge oblike pritiska. Osnovana je pretpostavka da bi SDA opstruirala tu vlast.

SDA se našla u apsurdnoj situaciji. Pobjednica je u šest kantona i ima najveći broj zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH i u Parlamentu Federacije BiH. Međutim, od deset kantona SDA ima šansu biti dio vlasti samo u dva ili tri. Apsurd je i u tome što se neka stranka našla u situaciji da, iako je relativni pobjednik izbora, nitko ne želi s njom koalirati. Ni u mnogo širim prostorima nego što je BiH nije se desilo da nitko ne želi koalirati sa tako velikom strankom koja ujedno ima i odličan izborni rezultat. Teško je razumijeti, a nije lako ni samo promišljati takvu političku činjenicu. Može biti da dolazi na naplatu sve što je SDA prakticirala na vlasti kroz dugi niz godina. Da bi takve naplate bile adekvatne ‘”uspjesima“ te stranke, treba saznati sve javne i tajne političke “zasluge“ SDA. To će neka buduća vlast uspjeti pa će to biti početak otrježnjenja za narode i građane Bosne i Hercegovine. Bit će dobro ako na takvo što ne budemo dugo čekali.

DD

Foto: Reuters

Kafanska ideologija člana Predsjedništva

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Ivan Lovrenović

Da Bosna i Hercegovina „objektivno ima tri društva“, tvrdnja je koja stoji u novinarskom pitanju, a pitani, Željko Komšić, žuri da je porekne: „ Nije to baš tako. Hajde, dajte mi nabrojte tri suštinske razlike između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Isključite religiju i ovo što su ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci, gdje su te sociološke i kulturološke razlike?“

Prema ovom shvaćanju identitetna stvarnost Bosne i Hercegovine nekakva je idealna, sterilizirana društvena i ljudska čistina bez „socioloških i kulturoloških razlika“, a da je to tako, vidi se čim se „isključi religija i ovo što su ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci“.

Kad se ovako misli i govori u kafani, s veselim društvancetom, tu se nema što prigovoriti – može čovjek samo rezignirano odmahnuti rukom i isključiti se iz rasprave.

Kad ovako misli i govori najviši politički i državni funkcioner, pa još javno, onda to vuče barem nekoliko pitanja i zapažanja.

Kakvo je to znanje o zemlji kojoj si na čelu kao član najviše reprezentativne političke institucije? O zemlji čija je konstanta i „znak prepoznavanja“, kroz vijekove, do danas – baš sociokulturna pluralnost, a njezin temeljni problem – kako pronaći harmonično političko rješenje „upravljanja“ tom pluralnošću.

Kakvo je to znanje o genezi, o identitetnim i političkim razlozima i sadržajima činjenice da su „ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci“?

Kakvo je to znanje o religiji kao povijesnom humusu na kojemu su izrasle i oblikovale se upravo „sociološke i kulturološke razlike“ što obilježavaju bosanskohercegovačku društvenu zbilju?

Odgovori su poražavajući: nikakvo! Potpuni analfabetizam u pogledu osviještenosti, ili barem elementarne informiranosti o zemlji koju predstavljaš.

Ali, dobro, ne bi to samo po sebi moralo biti tragično, jer mnogo je češća pojava da političari i državnici nemaju znanje, ili imaju krivo znanje o vlastitim državama i društvima. Ali zato se, barem oni mudriji, tim pitanjima i ne bave, ne ideologiziraju i ne teoretiziraju, nego svoj državnički i politički nerv, ako ga imaju, troše u praktične svrhe – poboljšavanje svakodnevnoga života građana.

U našem slučaju stvar stoji obrnuto: gospodin bi da na svojemu nikakvom, ali ideološki betoniranom „znanju“ – gradi čitav politički program. Isključiti (sic!) iz bosanske stvarnosti religiju, isključiti činjenicu da su „ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci“, i misliti da se na onomu što ostaje nakon tih isključenja može projektirati program za neku drugu i bolju državu i društvo – kako se to zove? Ima mnogo imena, svako je zlokobnije od drugoga.

Jedina dobra okolnost ili gorka utjeha jest to, što članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine prema ustavnim i poslovničkim ovlastima nije dano mnogo mogućnosti, a Komšiću najmanje, s njegovom nikakvom političko-stranačkom moći u zaleđu. Kao i to što je taj gospodin već u svoja dva prethodna mandata pokazao učinak – nula, pa nije vjerojatno da to neće ponoviti i u ovom.

Članak preuzimamo sa stranice ivanlovrenovic.com

Dupli viski s ustašama

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Franjo Šarčević

Novoizabrani član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, Željko Komšić, boravio je prošlog tjedna u „službenom posjetu Zagrebu“ – kako je to moguće ako još nije stupio na dužnost? U Zagrebu je radi nastupa na Hrvatskoj televiziji boravio i Boriša Falatar i opet izazvao niz negativnih i paranoičnih reakcija u sarajevskim medijima i među političarima iz Komšićeva tabora, zbog kritike Komšićeve kampanje. Kakve su bile kampanje, jesu li kritike opravdane i tko zapravo ispija kave s ljudima sumnjive prošlosti? Nadamo se da će nakon ovoga teksta, oni koji ga pročitaju a vole lijepiti opasne etikete i učitavanja neistomišljenicima, prestati s tom praksom. Ako možda nismo trebali podsjećati na epizode g. Mesića iz 1992., imamo na umu da se on od toga davno “oprao” i da mu ovo ne može nanijeti nikakvu štetu. Čitateljima kojima je dosta ovih tema se ispričavamo i poručujemo da je dosta i nama.

Kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na izborima 2018., Boriša Falatar, nekoliko puta je negativno iznenadio, maltene zgrozio, antifašističku, ljevičarsku i svekoliku bosansko-patriotsku javnost družeći se s ljudima sumnjive prošlosti, vezane uz početak 1990-ih.

Naravno, javnost i antifašisti imaju pravo da budu šokirani kada netko tko je imao želju biti član Predsjedništva BiH sjedi s izvjesnim Marijanom Pavićem, likom koji je stvaranje zločinačke NDH opisao rečenicama poput ovih:

„U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili, i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale hrvatsku državu…“

Javnost i antifašisti imaju pravo biti frapirani kada se surađuje s nekim tko je hvalio ustaškog zločinca Andriju Artukovića, ministra unutrašnjih poslova NDH, a za velikog antifašističkog vođu Josipa Broza Tita govorio da gori u paklu, nekim tko je negirao zločinački karakter logora u Jasenovcu govoreći, između ostalog, da su ljudi tu „umirali kako se i inače u ratu umire… od tifusa, dizenterije, ovoga, onoga… Ali to su bili radni pogoni.“

Možda bi se Falataru i moglo oprostiti drugovanje s Pavićem, da nije imao samo riječi hvale za Vlahu Carevića, vođu ultranacionalističke ratne formacije, koji je kao dosljedan sljedbenik ustaške ideologije zagovarao hrvatsku granicu na Drini, čiji su vojnici prisezali uz pozdrav Za dom spremni, a u logoru Dretelj zlostavljali i ubijali srpsko civilno stanovništvo.

Sve gore rečeno je točno osim što sam malo promijenio imena. Marijan Pavić nije Marijan Pavić (neka mi neka osoba koja se možda stvarno tako zove oprosti, izbor imena i prezimena bio je sasvim slučaja) nego Stjepan Mesić, bivši hrvatski političar, prvi premijer Hrvatske i kasniji predsjednik u dva mandata, a gore navedene izjave datiraju u 1992., o čemu postoje jasni snimci dostupni svima preko YouTube-a. Vlaho Carević je zapravo Blaž Kraljević, nekadašnji zapovjednik Ratnog stožera HOS-a i general Armije BiH. I naravno, Boriša Falatar nije Boriša Falatar nego Željko Komšić, novi-prastari član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda i zvijezda vodilja svih pravih antifašista i patriota.

Pošto je Komšić već pokazao da je sposoban za podvige o kojima obični smrtnici mogu samo sanjati, primjerice da osvoji više od 200.000 glasova u Federaciji šaljući poruke da je on onaj džoker s klupe – koju je grijao pune 4 godine u državnom parlamentu, a da nije ubilježio nijedan nastup – koji će donijeti Bosni i Hercegovini pobjedu od 2:1, onda ne treba da nas čudi da je uspio otići u službenu posjetu u glavni grad jedne države i prije nego je inauguriran, dakle i prije nego je stvarno postao član Predsjedništva.

I otišao je Komšić „u službenu posjetu Zagrebu“, kako su izvijestili iz njegove stranke, a tamo: sve se svelo na ručak na Stipom Mesićem. Nikoga više nije bilo s kim bi Željko normalizirao odnose i tko bi mu poslao poziv za službenu posjetu. Neslužbeno, pojeli su i popili skromno, a duplo bivši predsjednik Mesić mu je dao podršku, kao i ranije.

Priča o odnosu Komšića i pokojnog Kraljevića datira u njegov prvi mandat, kada je Komšić zatražio da u svoj kabinet stavi sliku Blaža Kraljevića, što je tada i kasnije objasnio činjenicom da je „zbog toga što je ratovao za BiH izgubio glavu“, da je to „čovjek koji se borio za ovu zemlju, koji je bio patriota“.

Nećete ovo gore čuti od pravih antifašista i bh. patriota, pogotovo onih koji su iznijeli kampanju kojom je Komšić dobio treći mandat, među kojima se opet posebno ističu prominentni funkcioneri Građanskog saveza te pojedinci iz Demokratske fronte. Ti ljudi tražili su ustaše i sljedbenike Udruženog zločinačkog poduhvata iza svakog ugla. I pronalazili su ih: primjerice u lijevo-liberalnom i beskompromisno antinacionalističkom portalu Prometej.ba čiji sam suosnivač i glavni urednik. Za jednog od njih, Twitter-šampiona, Prometej je ustaški i kriptoustaški; drugi, Onaj Što Je Nastupio Na Eurosongu 1993, proglasio nas je „pobočnom satnijom Udruženog zločinačkog poduhvata“; ostali su ponavljali njihove kvalifikacije ili davali mašti na volju pa je pisac ovih redova na kraju postao ni više ni manje nego „podmuklo ustaško pseto“. Nalazili su ustaše i četnike u intelektualcima i piscima poput Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića. U svima – osim u onima koji vole Željka Komšića ili koje voli Željko Komšić. Ti i takvi ljudi bili su najglasniji Komšićevi promotori, a za sve koji su se usudili ne biti ničije ikebane, nego dirnuti u tu svetu kravu, bile su rezervirane javne poruke mržnje i nazivanje fašistima i zločino-poduhvatiteljima.

Veliko je čudo, stoga, kako je samo jedan od kandidata koalicije Demokratska fronta – Građanski savez novčano kažnjen tokom predizborne kampanje zbog jezika „koji bi nekoga mogao navesti ili potaknuti na nasilje ili širenje mržnje“.

To je na svojoj koži osjetio i Boriša Falatar, stvarni – ne ovaj ad hoc pseudonim s početka teksta. Eskaliralo je kada se nes(p)retno proljetos u Mostaru, pored ostalih građana među stotinama njih s kojima je pričao, susreo s jednim za njega i širu javnost dotad nepoznatim čovjekom, slobodnim građaninom, za kojeg će se ispostaviti da ima jednu nečasnu ratnu epizodu. Falatar se nakon tog saznanja odmah ispričao, no to za ljude iz Komšićeva tabora nije značilo ništa: prišili su mu etiketu neprijatelja Bošnjaka, čovjeka koji „ispija kafe sa isljednicima iz logora“, u čemu ne popuštaju ni danas, s tim da se ta „argumentacija“ proteže i na čitavu Našu stranku. Kad se društvo jednom nađe u stanju ludila i histerije, u ovom slučaju i na ovoj geografskoj lokaciji – antihrvatske histerije, onda je očito sve moguće i svaka podlost je dozvoljena.

I ne postavljaju se pitanja koja mogu narušiti tu sliku, primjerice pitanja o tome što su idoli antifašističke i svekolike patriotske javnosti govorili i radili 1992. i govori li to nešto o idolopoklonicima samim.

Otprilike u isto vrijeme kad je Komšić otišao na službeni ručak i piće s penzionerom Mesićem, Falatar je gostovao na Hrvatskoj televiziji gdje je, pored ostaloga, primjerice pored opravdane kritike hrvatske politike i politike Hrvatske u BiH i prema BiH, dao negativan osvrt na ljude kojima se Komšić okružio i njegovu ratnu, agresivnu i negativnu retoriku koja je dodatno pogoršala odnose između Bošnjaka i Hrvata.

To je dočekano na nož u većini sarajevskih medija i svrstano u domen izdaje i antibosanskog djelovanja; istih onih medija koji nisu primjećivali ratnu i agresivnu retoriku DF-a i GS-a, a mnogi su i sami sudjelovali u njoj. Bit će valjda da je svođenje predizborne kampanje na rat i plašenje naroda logorima pozitivna i prema budućnosti okrenuta retorika, a poruke poput one koja se našla na transparentu na Komšićevom skupu u Tuzli: „Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabimo do jaja“ poezija izgradnje boljih odnosa. Tko god drukčije misli, on je neprijatelj „demokratske većine“, pobočna satnija Udruženog zločinačkog poduhvata, ukratko ustaša, čije postojanje u BiH treba dovesti u pitanje.

„Tako govoriti izvan BiH za nekoga ko je sada i tvoj kolektivni šef države je, u najmanju ruku, hinjski i neljudski“, reći će potpredsjednik DF-a Dženan Đonlagić komentirajući Falatarov nastup. Podsjetio bih za kraj g. Đonlagića da je i Milorad Dodik njegov i naš kolektivni šef države. Nadam se da neće biti hinja i nečovjek i da će slijedeći vlastite principe za laktaškog vožda imati samo riječi hvale.

Ranije objavljeno na stranicama prometej.ba i fokus.ba

Najutjecajnija američka zaklada spaja Trumpa, Kolindu Grabar Kitarović i Željku Markić

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Ana Brakus

U zagrebačkom hotelu Esplanade, prije nekoliko tjedana, održana je konferencija „Energetska sigurnost u Hrvatskoj i šire“. Konferenciju, koju je uz ultakonzervativnu udrugu Centar za obnovu kulture (COK) suorganizirala i američka Zaklada Heritage,  svojim je govorom otvorila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Uz nju, u publici su sjedili i Martina Dalić, bivša potpredsjednica vlade i ministrica financija te Boris Šavorić, zagrebački odvjetnik iz takozvane Borg grupe koja je kreirala Lex Agrokor. Njihovo je prisustvo, u kombinaciji s gostovanjem predsjednice Grabar Kitarović, izazvalo najveći interes. Mediji su čak tvrdili da su organizatorima konferencije „ukrali show“, posebno nakon što su pokušali bježati od kamera i novinarskih pitanja.

Vjerojatno dijelom i iz tog razloga, nije bilo previše govora o zaključcima konferencije, a još se manje govorilo o njezinim suorganizatorima.

Intenzivni odnosi s hrvatskim državnim vrhom

Američka Zaklada Heritage, jedna od najutjecajnijih konzervativnih nevladinih organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama, u proteklim je mjesecima značajno intenzivirala odnose s hrvatskim državnim vrhom, ali i pripadnicima ultrakonzervatnih civilnih krugova. S obzirom na ono što ta Zaklada promovira, razloga za zabrinutost je mnogo.

Zakladu Heritage je tijekom svojeg nedavnog posjeta SAD-u  posjetila Marija Pejčinović Burić, ministrica vanjskih poslova i prva potpredsjednica Vlade. U središnjici Zaklade u Washingtonu održala je predavanje na temu „Jačanje transatlantskog saveza: doprinosi i ideje RH“. Predavanje,  održano 12. rujna, Pejčinović Burić započela je nizom zahvala i pohvala Zakladi Heritage. Svojim domaćinima zahvalila je, kako je posebno napomenula, i na poklonjenom šalu s otisnutim logom Zaklade, koji joj je u tom trenutku stajao za vratom.

Tijekom predstavljanja Pejčinović Burić,  James Jay Carafano, jedan od čelnih ljudi Zaklade Heritage dao je do znanja da im od prošlog susreta nije prošlo mnogo. Carafano je, naime, samo nekoliko tjedana ranije sudjelovao na međunarodnoj konferenciji Dubrovnik Forum “Jačanje otpornosti – Mediteran, Europa i Zapadni Balkan” koja se održavala od 31. kolovoza do 1. rujna, u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Forum je otvorio premijer Andrej Plenković, a uvodni govor održao i predsjednik Sabora RH Gordan Jandroković. Carafano je bio sudionik panela “Jačanje otpornosti na krizu u borbi protiv lažnih vijesti i manipulacije medijima”, što je posebno zanimljivo s obzirom na to da predstavlja organizaciju koja širi mitove o nepostojanju globalnog zatopljenja, o čemu ćemo nešto više reći kasnije.

Predsjednica se nije odazvala, Trump na video-linku

Pječinović Burić nije prva potpredsjednica Plenkovićeve vlade i ministrica vanjskih poslova koja je u Zakladi Heritage održala predavanje. Isto je, za vrijeme obnašanja funkcije, učinio i Davor Ivo Stier, u ožujku 2017. godine i to na sličnu temu. Stier je, također, govorio o transatlantskim odnosima i hrvatskom doprinosu istima.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, samo nekoliko tjedana kasnije, prema najavamaorganizatora iz Zaklade Heritage trebala je sudjelovati na President’s Club Meetingu, tradicionalnom okupljanju koje privlači istaknute političare, znanstvenike i aktiviste bliske Zakladi Heritage. Ovogodišnji skup održavao se u Washingtonu od 14. do 17. listopada, a glavni gost okupljanja bio je donedavni glavni američki državni odvjetnik Jeff Sessions. Skupu se ove godine preko video-linka obratio i američki predsjednik Donald Trump, dok je prošle godine osobno prisustvovao skupu. Godinu ranije, 2016., na President’s Club Meetingu glavni govornik bio je američki potpredsjednik Mike Pence.

Takvo što, za poznavatelje američke politike, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Zakladu Heritage, inače osnovanu 1973., zbog nevjerojatnog utjecaja na Donalda Trumpa CNN je još 2016. nazvao Trumpovim think-thankom. Prema pisanjima New York Timesa, upravo je Zaklada Heritage odigrala ključnu ulogu u popunjavanju Trumpove administarcije svojim provjerenim ljudima, od najnižih do najviših funkcija u američkoj administraciji. Gotovo beskonačne liste zaposlenika u Trumpovoj administraciji povezanih s bogatom Zakladom Heritage moguće je pronaći i na stranicama višestruko nagrađivanog medija ProPublica. Prema godišnjem izvještaju kojeg izdaje sama Zaklada Heritage, u 2017. godini Trumpova administracija prihvatila je čak 64 posto od ukupno 321 njihova prijedloga.

No, iako je na taj, za Zakladu Heritage najjznačajniji godišnji događaj bila pozvana, predsjednica na njemu nije sudjelovala, rečeno nam je iz Zaklade.

„Predsjednica Grabar Kitarović ispričala se zbog nemogućnosti sudjelovanja i dolaska, a sukladno dobivenom pozivu Zaklade Heritage“ – potvrđeno je Faktografu i iz Ureda predsjednice.

Zato se u listopadu odazvala na već spomenutu konferenciju o „energetskoj sigurnosti u Hrvatskoj i šire“. No, tu posjeti i susreti ne prestaju.

Dugogodišnja suradnja

Samo tjedan dana kasnije, krajem listopada, središnjicu Zaklade Heritage u Washingtonu posjetio je Stjepo Bartulica, ultrakonzervativni aktivist i predsjednik COK-a, koji se fotografijom posjeta pohvalio na društvenim mrežama te udruge. COK i Bartulicu, nekadašnjeg savjetnika Ivi Josipoviću, bivšem predsjedniku RH, i kratkotrajnom premijeru Tihomiru Oreškoviću, sa Zakladom Heritage povezuje i Robin Harris. Riječ je o nekadašnjem savjetniku britanske premijerke Margaret Thatcher i aktualnom potpredsjedniku COK-a koji je sa Zakladom Heritage surađivao u više navrata.

Iako ovako intenzivna suradnja do sada nije zabilježena, iz ureda predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Faktografu je rečeno da i državne institucije sa Zakladom Heritage surađuju već godinama.

„Zaklada Heritage je jedan od washingtonskih think-tankova s kojima Veleposlanstvo Republike Hrvatske surađuje godinama. Zaklada je pružila snažnu potporu ulasku Republike Hrvatske u NATO u američkom Kongresu, a aktivna je i oko zagovaranja ulaska u Program izuzeća od viza“, rekli su nam iz Ureda predsjednice.

Iz Veleposlanstva RH u SAD-u nije pristigao odgovor na naše upite u kojim su sve područjima surađivali sa Zakladom Heritage.

Enormni utjecaj na republikanske administracije

Petera Montgomerya, suradnika organizacije People for the American Way i autora na Right Wing Watchu, portalu posvećenom praćenju američkih (ultra)konzervativaca  pitali smo za što se to točno zalaže Zaklada s nevjerojatnim utjecajem na američkog predsjednika Trumpa koja je sada „bacila oko“ i na Hrvatsku.

„Zaklada Heritage najveći je i najutjecajniji desničarski think-thank u SAD-u. Njegova velika mreža think-thankova na nižim, državnim razinama, diljem SAD-a promiče istu anti-poreznu, anti-regulatornu i socijalno konzervativnu agendu. Godinama promoviraju  ideju da ne može biti „ispravni konzervativac“ koji ne prihvaćaš desničarske javne politike i na ekonomskom i na „obiteljskom“ polju. Zaklada Heritage dom je Ryana Andersona, jednog od najvidljivijih glasnogovornika pokreta protiv LGBT prava. Aktivno su uključeni u Trumpovu agendu punjenja federalnih sudova sucima koji objeručke prihvaćaju desničarsko tumačenje Ustava, odnosno koji zagovaraju limitiranje mogućnosti kojima federalna vlada može zaštititi prava građana i regulirati korporativno ponašanje. Njihova uloga u promoviranju takvih politika od administracije Ronalda Reagana do ove Donalda Trumpa, enormna je“, rekao je Montgomery  za Faktograf.

Ryan Anderson, često opisivan kao mlada nada američkog anti-LGBT pokreta, bio je jedan od sudionika na lanjskom, izrazito važnom skupu u Cape Townu koji je okupio brojne svjetske ultrakonzervativnce na potpisivanju globalnog anti-LGBT manifesta, uključujući i one iz Hrvatske.

Skup u Moldaviji na kojem je bila i Željka Markić

Na tom skupu, kako su ranije pisale Novosti, sudjelovala je i Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji.  Uz potpisivanje manifesta, to okupljanje ultrakonzervativaca važno je i zbog toga što je na njemu uspostavljena  Međunarodna organizacija za obitelj (IOF). Riječ je o organizaciji koja je prije nekoliko godina preuzela organizaciju Svjetskog kongresa obitelji (World Congress of Famillies), najznačajnijeg okupljanja za svjetske ultrakonzervativce, a posebnu pažnju posvećuje njegovanju odnosa između onih američkog i ruskog porijekla. Na ovogodišnjem, dvanaestom takvom skupu, koji je održan u Moldaviji, govorila je i Željka Markić.

Među ekspertima koje Zaklada Heritage zapošljava i promovira veliki je broj negatora jednakopravnosti LGBT osoba, a cijeli je niz i negatora klimatskih promjena poput Scotta Pruitta koji je nedavno podnio ostavku na čelnika američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA). Na to je bio primoran nakon niza skandala koji su obilježili njegov mandat. Jedan od njih bilo je i njegovo prihvaćanje plaćanja hotela od strane Zaklade Heritage, koja mu je nudila i plaćanje leta. Na njegovo mjesto zasjeo je njegov zamjenik Andrew Wheeler, ranije lobist za korištenje fosilnih goriva, što je u više navrata podržala Zaklada Heritage.

Ministrica vanjskih poslova i potpredsjednica Vlade nije odgovorila na upite Faktografa na čiji se poziv odazvala za održavanje predavanja u Zakladi Heritage. Zanimalo nas je je li ministrica Pejčinović Burić upoznata i kako komentira stavove i vrijednosti koje zastupa Zaklada Heritage povezane s pravima LGBT osoba, ali i njihovu promociju znanstveno dokazanih neistina o „mitu globalnog zatopljenja“.  Odgovor nismo dobili.

(Faktograf)

foto HINA / Denis CERIĆ /dc

Građanima u Bosni i Hercegovini ne treba nova Reformska agenda… trebaju im reforme

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Matt Field

Pretprošle sedmice sam bio gost u studiju N1 i Zvonko Komšić mi je postavio neka teška i intuitivna pitanja, posebno u vezi sa političkom situacijom i šta to bh. političari trebaju uraditi na putu ka EU. Na nekoliko pitanja, dao sam isti odgovor – „trebaju brzo formirati vlade i raditi na reformama“. Ovo ponavljanje sigurno nije najbolje izgledalo na TV-u. Međutim, ovo je početna tačka svega što treba da se desi u ovoj zemlji. Reforme treba ponovo pokrenuti, a to podrazumjeva formiranje vlasti na svim nivoima, što je prije moguće. Političare čeka puno posla.

Pratio sam brojne političke kampanje, u ovom regionu i na drugim mjestima, i ne pamtim da sam igdje vidio manje fokusa na poboljšanje života građana. Gdje su bili ti konkretni planovi koji će dovesti do prosperiteta, sigurnosti i sreće za glasače? Ako se zagrebe ispod površine izjava „treba nam više radnih mjesta/bolje plate/pravda“, otkrije se tek mali broj ideja. Građani sada očekuju i pozivaju na djelovanje.

Bh. političari ne trebaju uvjeriti samo svoje glasače da su ozbiljni po pitanju reformi. Sve stranke u BiH su u teoriji predane putu ka EU, ali Brisel i zemlje članice ocjenjuju djelovanje potencijalnih kandidata, a ne njihove riječi. U zadnje dvije godine, zbog nedostatka političke volje, malo toga ima za pokazati. Pokaz odlučnosti da se formira vlast na svim nivoima bi bio puno bolji početak novog mandata. BiH ne može priuštiti duge i haotične rasprave.

Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka su, 2014. godine, predvodili napore da se preusmjeri fokus reformi i da se ponovo pokrene kretanje ka EU. Sada je situacija drugačija. Neke refome su uspješno implementirane, a neke nisu, i to zbog nedostatka odlučnosti. BiH je uradila dovoljno da se ponovo pokrene proces priključenja EU. Uskoro će EU objaviti svoje „Mišljenje“ koje ocjenjuje spremnost ove zemlje da se kreće naprijed i koje će podvući prioritete, posebno u polju vladavine prave. Danas nam ne treba nova Reformska agenda. Ono što građanima treba je obnovljena i čvrsta predanost bh. političara na dalje i detaljnije reforme.

Na koje reforme se trebaju usmjeriti? Mišljenje, kada bude objavljeno, treba postati prioritet broj jedan. Ali, puno toga još treba uraditi, i stranke koje razgovaraju o formiranju vlada trebaju raditi na konkretnim idejama koje mogu implementirati. Dobra početna tačka je sagledavanje razloga zbog kojih tako veliki broj talentovanih, obično mladih ljudi, napušta BiH. BiH ima brojne prirodne resurse, a jedan od najvećih su upravo ljudi – samo pogledajte šta sve postižu u cijelom svijetu. Problem je što mnogi moraju napustiti BiH da bi uspjeli. Zašto? Šta se može uraditi?

Podržati otvaranje radnih mjesta i privući kompanije. Jednostavno je previše komplikovano poslovati u ovoj zemlji – BiH je bila na 89. mjestu u Izvještaju o lakoći poslovanja prošle sedmice. Ovo odbija investitore, a samim tim i spriječava rast. Ono što bi pomoglo su poboljšana infrastruktura‚ kako fizička, poput puteva, tako i informatička, poput pripreme za 5G. Pomoglo bi i uklanjanje prepreka poslovanju, kao što su parafiskalni nameti, i smanjenje birokratije pri registraciji firmi. Britanski projekti poput projekta uvođenja jednošalterskog sistema kojim se uspostavlja jedna kontakt tačka za kompanije, zaista mogu napraviti razliku. Pomak na ljestvici u polju lakoće poslovanja privlači investitore i otvara radna mjesta.

Suprotstaviti se korupciji i organizovanom kriminalu, unaprijediti rad sudova. Samo 12% građana BiH vjeruje da su vlasti učinkovite u spriječavanju korupcije. Ozbiljna djela se rijetko pojavljuju pred sudovima, a privredni sudovi jako zaostaju u radu na slučajevima. Slaba i nepredvidiva vladavina zakona, posebno kada je tu uključena i korupcija, šteti građanima i odvraća investicije. BiH ne može ići naprijed a da ne riješi ovaj problem.

Poboljšati javne usluge. Građani, uključujući i one koji napuštaju ovu zemlju, stalno govore o lošem sistemu obrazovanja i zdravstva u BiH. BiH troši procentualno više BDP na zdravstveni sistem od mnogih drugih zemalja u regionu, ali za to pacijenti dobivaju loš kvalitet usluge. Škole i univerziteti trebaju pripremiti studente za izazove i prilike budućnosti, a ne prošlosti, i to uključuje informatičke vještine i vještine rješavanja problema. Svaki građanin ima pravo da zahtjeva kvalitet za novac koji se ulaže u usluge koje oni plaćaju, kao i planove novih vlada za poboljšanje istih.

Restruktuirati loše stojeće javne kompanije. Stotine kompanija diljem BiH su u vlasništvu vlada, od telekoma do apoteka. Velikim brojem njih se slabo upravlja, a većina zaposlenika su članovi političkih stranaka a ne kvalifikovani stručnjaci. Na kraju dana, poreski obveznik, bh. građanin, plaća sve to, višim cijenama ili vladinim subvencijama. Te kompanije se trebaju depolitizirati, njihov menadžment poboljšati, a u nekim slučajevima i privatizirati.

Veliki broj ovih reformi nisu nove. To je zato što su prethodno bile implementirane samo polovično ili nikako. A, puno toga se još može uraditi da se poboljša život u ovoj zemlji.

Dobra vijest je da BiH ima partnere koji joj žele pomoći, uključujući naravno EU, njene zemlje članice, SAD i mnoge druge. Ujedinjeno Kraljevstvo je udvostručilo svoju podršku BiH. Ono što nam treba su partneri, političari i stranke koji su iskreno predani poboljšanju života građana i koji će ovu zemlju staviti na prvo mjesto. Implementacija reformi mora početi što prije. Građani BiH zaslužuju, i treba da zahtjevaju, više i bolje.

(FCO Blogs)

Autor je ambasador Ujedinjenog Kraljevstva u BiH.

‘Bandićizam’ se širi Hrvatskom

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Je li Milan Bandić pravo lice hrvatske politike? Ono koje hrvatske političke standarde, usprkos sporadičnim dobrim namjerama i dobrim učinkom pojedinaca, svodi na pravu mjeru.

Gospodin Bandić i bandićizam šire se Hrvatskom, usprkos podijeljenim javnom mnijenju. Za neke, vječiti gradonačelnik Zagreba je uspješan čovjek iz naroda. Za druge, on je Machiavelli iz Pogane Vlake, s crnim pojasom iz jeftinog populizma.

Bandić i njegova stranka nedavno su dobili pojačanja. Počeli su prodirati u Zagorje, otkud im se pridružila bivša HNSova zastupnica i nekoliko županijskih vijećnika. Zastupnica je negirala političku trgovinu u kojoj je njen brat dobio posao u ZET-u.

Još zvučniji je prelazak bivše SDP-ove potpredsjednice Vlade, Milanke Opačić, u redove Stranke rada i solidarnosti. To jeste uspjeh za zagrebačkog gradonačelnika. Gospođa Opačić poznato je ime. Njen pristup implicitno sugerira da je stranka kojoj se priklonila budućnost, a SDP prošlost. Vrijeme će pokazati je li tako, no ostaje dojam da se SDP namjerno cipelari dok je u teškoj situaciji.

Bandić i preletači u njegovu stranku obesmišljavaju stranačku i svaku drugu politiku u Hrvatskoj: čak ne samo zbog ismijavanja glasača koji su ih birali dok su bili u nekim drugim strankama. Radi se i o tome da se za gospodina Bandića vežu, za sada nedokazane, ozbiljne kriminalne radnje: izvlačenje velikoga novca iz proračuna grada Zagreba. Ako preletačima to nije bitno, što to govori o njima?

Osim toga, zanimljivo bi bilo pitati nove članice ove stranke što misle o relativno nedavnom seksističkom ispadu svoga šefa. Podsjetimo, komentirajući jednu od svojih afera, Bandić je izjavio “Je li vi znate da Bandić svima da? Ja da sam žensko bio bih najbolje žensko, a ja sam jedan mali muškarac. Ali ja svima dam“. Lijepo je uvjeriti se da srednji vijek obitava (i) u metropoli.

Najnovija „čast“ koja je stigla zagrebačkog gradonačelnika je orden koji mu je uručio Vladimir Putin. Time se smjestio u izabrano društvo sa, između ostalih, srbijanskim nacionalističkim liderima  Ivicom Dačićem i Tomislavom Nikolićem.

Bandićev klijentelistički pristup i odsustvo moralnog kompasa svakako nisu dobar model za hrvatsku politiku. S druge strane, politička praksa pokazuje da je taj pristup uspješan, već dugo godina i s tendencijom rasta. Da li to znači da bismo ovog populista mogli vidjeti kao premijera ili predsjednika Republike, u bliskoj budućnosti? Takvo što bilo bi porazno za reputaciju i samopoštovanje Hrvatske.

DD

Foto: Wikimedia