Kategorija: Politika

Težak udarac za Erdoğana

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Nikola Vukobratović

Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) na jučerašnjim je lokalnim izborima u Turskoj izgubila kontrolu nad gotovo svim većim gradovima, uključujući Ankaru i (vjerojatno) Istanbul. Ovo predstavlja ozbiljan izazov za autoritarnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji je tijekom prošle dvije godine – prvo promjenom Ustava, a onda i izvanrednim izborima u za njega najpovoljnijem trenutku – nastojao konsolidirati svoju vlast. AKP i predsjednik još službeno nisu priznali poraz u Istanbulu, nekadašnjoj Erdoğanovoj bazi i gradu u kojem sekularna opozicija nije bila na vlasti od ranih 1990-ih.

Ipak, zajedno s koalicijskim partnerima s ekstremne desnice, AKP se može pohvaliti kako je još uvijek stranka s najvećim brojem lokalnih i regionalnih čelnika te vijećnika. No sada su oni ponovo uglavnom u manjim gradovima i ruralnim područjima u unutrašnjosti Anadolije, koja je i ranije bila islamistička utvrda. Dobar dio gradova preuzela je Republikanska narodna stranka (CHP), koja potporu uživa među liberalnije orijentiranim urbanim biračima. No CHP-u su potporu u mnogim krajevima zemlje, uključujući i Istanbul, dale druge opozicijske stranke. Osobito važna bila je potpora Narodne demokratske stranke (HDP), široke koalicije kurdskog pokreta i socijalističkih organizacija.

Tek početak borbe

Kako za Bilten objašnjava bivši generalni sekretar HDP-a, Alp Altınörs, “Uspjeh CHP-a u gradovima omogućila je potpora HDP-a”. Ljevica je potporu opoziciji dala u krajevima gdje su druge stranke imale veće šanse poraziti AKP. HDP se pak zadovoljio povratkom kontrole nad općinama i regijama u kurdskim dijelovima zemlje koje je izgubio nakon što je vlada smijenila i zatvorila dobar dio lokalnih dužnosnika pod optužbom za nelojalnost. Pravi šok izazvali su pak rezultati u regiji Dersim gdje je pobijedio kandidat Komunističke partije, jedne od rijetkih legalnih socijalističkih stranaka u Turskoj, koja je uspjeh ostvarila uz ključnu potporu dijela vanparlamentarne ljevice. I dok se čeka što će od rezultata vlast zapravo prihvatiti, očito je kako su se neke stvari ovim izborima promijenile.

“Unatoč potpunoj kontroli države, Erdoğan je izgubio gradove i to je ogroman poraz, no još je velika borba pred nama”, dodaje Altınörs. “Unatoč smanjenoj društvenoj potpori, još uvijek su na vlasti. Mi ćemo nastaviti svoju demokratsku borbu iako će CHP vjerojatno nastojati naći neki način da surađuje s vlastima. Turski kapitalizam je trenutno na vrhuncu krize i sada se vodi klasna borba oko toga tko će platiti cijenu te krize.”

(Bilten)

U Željeznicama RS-a plate i za neradnike

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Dok se Republika Srpska zadužuje milione maraka kako bi se smanjio broj radnika u „Željeznicama Republike Srpske“, preduzeće čuva radna mjesta i onima koji ne dolaze na posao.

 

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Početkom prošle godine radnik „Željeznica Republike Srpske“ (ŽRS) Mladen Panić je otišao na odsluženje jednogodišnje zatvorske kazne jer je skrivio saobraćajnu nesreću u kojoj je poginuo njegov drug.

Iako je zbog dužine kazne morao dobiti otkaz, njega je čekao posao kada se vratio. U ŽRS nikada nije stiglo obavještenje o kazni pa su se uposlenici u Doboju pravili da ne znaju gdje je njihov kolega. Panićev šef i kum Mirko Ostojić lažno je pravdao njegove nedolaske na posao − prihvatao je potvrde o bolovanju i davao mu godišnji odmor kako bi opravdao njegovo višemjesečno odsustvo. Tako je Panić uspio zadržati i posao i platu.

Republika Srpska se godinama zadužuje kod međunarodnih kreditora kako bi ŽRS stao na svoje noge. Značajan dio tog novca je namijenjen za otpremnine prilikom otpuštanja viška radnika, a preduzeće istovremeno zadržava i plaća radnike koji se gotovo nikada ne pojavljuju na poslu.

Jedan od njih je i Rajo Šiljak iz Istočnog Sarajeva. On je dugo zaposlen u ŽRS-u, ali je rijetko na svom radnom mjestu u Doboju. Njegovi pretpostavljeni nisu mogli sa sigurnošću objasniti novinarki Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) šta on tačno radi i gdje. Iako svi znaju da nije redovan na poslu, očekuju da će se problem riješiti sam od sebe – kada Šiljak ode u penziju.

U međuvremenu, on bi mogao nastaviti primati platu i mjesečnu naknadu za prevoz od Istočnog Sarajeva do Doboja gdje ga kolega/pretpostavljeni svakodnevno evidentira kao prisutnog na poslu.

Mladen Panić

Mladen Panić, radnik ŽRS-a, vrijeme provedeno u zatvoru je pravdao bolovanjem i godišnjim odmorom, a kolege su ga i lažno evidentirale kao prisutnog na poslu (Foto: CIN)

Panić – prisutan

Dvadesetpetogodišnji Mladen Panić je prije šest godina skrivio veliku nesreću. Na povratku iz noćnog izlaska izgubio je kontrolu nad vozilom u kojem je bilo još devetero mladih ljudi. Jedan od njih je tada poginuo.

Okružni sud u Doboju je osudio Panića na godinu dana zatvora zbog čega je morao dobiti otkaz. Naime, prema Zakonu o radu RS-a, radni odnos mora biti prekinut ako je radnik osuđen na zatvorsku kaznu dužu od šest mjeseci, ali ŽRS to nije učinio u ovom slučaju. Umjesto da Panić u preduzeće donese presudu, zatražio je neplaćeno odsustvo od godinu dana. Pošto mu je zahtjev odbijen, on je otvorio bolovanje i otišao na služenje kazne u Istočno Sarajevo, a njegov kum i šef Mirko Ostojić, rukovodilac Sekcije za vuču vozova u Doboju, pomogao mu je da sačuva radno mjesto. Tokom boravka u zatvoru kući je dolazio svaki mjesec po nekoliko dana.

Doktor iz Doma zdravlja u Doboju mu je davao bolovanje pa je Panić imao opravdano odsustvo sa posla za tri mjeseca. Uprava Doma zdravlja odbila je CIN-u odgovoriti da li je doktor koji je Paniću dao bolovanje znao da je on u zatvoru i na osnovu čega je upućen na bolovanje.

Nakon toga Ostojić je Paniću potpisao i rješenje za godišnji odmor i narađene dane iz prethodne godine. Kako sve skupa nije bilo dovoljno da pokrije boravak u zatvoru, još dva mjeseca ga je lažno prijavljivao kao da je prisutan na poslu.

Ipak, u razgovoru za CIN je svu odgovornost za ove poteze preuzeo Novo Panić, Mladenov otac i Ostojićev nadređeni. On je direktor Sektora za vuču vozova koji rukovodi svim radnim jedinicama koje su raspoređene po gradovima RS-a.

Na pitanje da li je znao da je to kršenje zakona, Panić stariji je kratko odgovorio novinarki CIN-a: „Da“.

Iako su obojica svjesni da su prešli zakonske granice, kažu da su to uradili kako bi pomogli Mladenu da otplati dugove u kojima se našao zbog plaćanja odštete za nesreću koju je izazvao prije šest godina.

„Ako je taj život spašen, tog djeteta, da ono u nekakav život sa 22 godine uđe sa teretom od 100 hiljada maraka, (…) znači, po meni, vrijedi sve kršiti − i zakon i svaki đavo“, kaže Mirko Ostojić.

U međuvremenu, Mladen Panić je dobio amnestiju od Osnovnog suda u Doboju pa je uz prijevremeni otpust izašao iz zatvora nakon sedam i po mjeseci i vratio se na posao. On nije želio pričati za CIN.

Novo Panić

Novo Panić, direktor Sektora za vuču vozova u ŽRS-u, znao je da se zakon krši zbog njegovog sina Mladena: „Ako ja ne kažem da sam svjesno to radio, šta onda?“ Novo i Mladen Panić nisu disciplinski odgovarali za lažno prikazivanje Mladenovog prisustva na poslu (Foto: CIN)

Jednočlana komisija

Desetak dana nakon Mladenovog povratka na posao u ŽRS-u su, zahvaljujući anonimnoj prijavi, saznali za prevaru. Pokrenut je disciplinski postupak, a sektor kojim rukovodi Mladenov otac Novo Panić dobio je zadatak da utvrdi ko je odgovoran i kako će biti kažnjen.

Kako to nije mogao učiniti sam, Panić je ovlastio svog zamjenika Zorana Vasiljevića koji je procijenio da je riječ o „lakšoj povredi radne obaveze“.

„Oni su time odredili tok postupka i ishod postupka jer su različite disciplinske mjere predviđene za težu povredu radne obaveze, a različite za lakšu“, objasnio je CIN-u advokat Željko Rašević.

O sankcijama za ovakav prestup u ŽRS-u odlučuje rukovodilac pa je Panić opet morao ovlastiti nekoga da to učini umjesto njega. Drugi zamjenik, Predrag Pecikoza, odlučio je da se Ostojiću oduzme po deset posto od dvije plate, a drugi odgovorni, evidentičar Branko Pašalić, u svojoj je radnoj jedinici dobio pismenu opomenu. Panići nisu disciplinski odgovarali za svoje postupke.

Novo Panić i ne smatra da je odgovoran: „To je kao da ja kažem da je odgovoran i generalni direktor. (…) Ja kao direktor ne moram znati to. Kao roditelj moram znati, a ne moram ni to znati ako nismo u dobrim odnosima. Ali jesmo u dobrim odnosima, ne mogu reći da nismo“.

ŽRS je ovom prevarom oštećen za 5.898 KM, a štetu su izmirili Ostojić, Pašalić i Mladen Panić. Sektor za vuču vozova, kojim rukovodi Mladenov otac, pokušao je smanjiti iznos štete na 2.677 maraka što nije prihvaćeno.

Vršilac dužnosti generalnog direktora ŽRS-a Zoran Ilinčić kaže da preduzeće trenutno nema način da strožije sankcioniše kršenje Zakona o radu RS-a u slučajevima kada naknadno sazna za to.

Rajo Šiljak

Rajo Šiljak, radnik ŽRS-a, rijetko je na svom radnom mjestu u Doboju, a preduzeće mu uz platu isplaćuje i troškove prevoza od Istočnog Sarajeva (Foto: CIN)

Sjedi i ćuti

ŽRS je, prema podacima nadležnog ministarstva, 2018. godinu zaključio sa akumuliranim gubitkom od 111,5 miliona maraka. Za plate i doprinose radnika troši oko 38 miliona maraka godišnje.

Predstavnici Sindikata preduzeća već godinama javno govore da ŽRS ima radnike koji ne dolaze na posao, a primaju platu.

„Ako nema novca, onda snosimo teret svi zajedno. Nema novca − nema rasipanja, nema rashoda. Ovo je za nas klasičan rashod − da nekome se to može evidentirati, a da ne dolazi“, kaže za CIN predsjednik Samostalnog sindikata mašinovođa ŽRS-a Simo Cvjetković.

I neki od bivših i sadašnjih članova Uprave kažu da je mnogo ovakvih slučajeva.

Novo zaduženje

Republika Srpska je prošle godine uzela 100 miliona maraka kredita od Svjetske banke kako bi poboljšala finansijsku održivost i restrukturirala ŽRS. Sedam miliona maraka je predviđeno za smanjenje broja radnika, odnosno za njihove otpremnine i prekvalifikacije. Vlada RS-a i ŽRS će ovaj kredit vraćati u naredne 32 godine.

Draženko Todorović je bio izvršni direktor Poslova operacija i član Uprave do 2015. godine. Iako za ovaj problem kaže da je općepoznata stvar, nije učinio ništa da ga riješi. „Pa ne dajem ja platu, nisam ja ni vlasnik preduzeća.“

Većinski vlasnik preduzeća je Republika Srpska koja se zadužuje kako bi ovo preduzeće smanjilo gubitke. Uz to, Vlada RS-a godišnje daje još oko 25 miliona KM za održavanje ŽRS. Vlasnici preduzeća biraju Nadzorni odbor koji imenuje Upravu i Statutom je obavezuje da radi u interesu preduzeća.

Jedan od trojice članova Uprave, v. d. izvršnog direktora Dragan Subašić, kaže za CIN da je zaposlene tako velikog preduzeća teško nadzirati. On nije uradio ništa da prekine zloupotrebu ni u slučaju koji mu je poznat. To nisu učinili ni njegovi prethodnici.

Rajo Šiljak ima dvadesetak godina staža u ŽRS-u. Živi u Istočnom Sarajevu, a radno mjesto mu je u Doboju. On je samostalni stručni saradnik u Sektoru za vuču vozova, a šef mu je Novo Panić.

Panić kaže da ga rijetko viđa, iako redovno evidentira njegov dolazak na posao. Šiljak u Doboj dolazi u prosjeku jednom mjesečno i to u zgradu Uprave, a ne na radno mjesto.

Šiljak je prije četiri godine sa bivšim generalnim direktorom Draganom Savanovićem dogovorio da bude „čovjek za komunikaciju“ za uskotračnu prugu u Višegradu.

„Bilo mi je potrebno i neophodno da imam čovjeka koji će komunicirati kada je u pitanju uskotračna pruga sa turističkim organizacijama i sa vlašću lokalnom”, objasnio je svoju odluku Savanović.

Bivši izvršni direktor Poslova operacija Draženko Todorović je potpisao ovlaštenje u kojem to piše. Međutim, ovlaštenje nije dokument kojim se u radnom pravu rješava raspored radnika na drugo radno mjesto i ono ne može isključiti obavezu radnika da dolazi na posao gdje je raspoređen ugovorom o radu, objašnjava advokat Rašević: „Trajni rasporedi pretpostavljaju zaključenje ugovora, odnosno aneksa ugovora“.

Međutim, Šiljkov ugovor o radu nije promijenjen pa je Panićev kabinet u Doboju nastavio voditi evidenciju o njegovim (ne)dolascima na posao. Tako je do danas.

“Samo je ostala ta administracija što su oni vodili, ali ja sam vamo i znaju − zna i Draženko, zna i Savanović”, kaže Šiljak. Izričit je da svoje poslove dogovara samo sa izvršnim i generalnim direktorom.

Dok v. d. generalnog direktora Ilinčić vjeruje da Šiljak radi u Doboju, ne znajući da ima zaduženja i u Višegradu, v. d. izvršnog direktora Subašić zna da on rijetko dolazi na posao, ali prelazi preko toga:

„Ponekad vam izađe skuplja pita nego tepsija pa mu kažete sjedi tamo i ćuti, bježi, pusti me, jer vam je lakše da mu date tu platu, pa bez obzira na sve, nego da mu plaćate i prevoz od Sarajeva do Doboja“.

Međutim, novinarka CIN-a je otkrila da ŽRS ipak plaća Raji Šiljku i prevoz do posla na koji ne ide. Uz platu od 1.200 maraka dobija i 150 maraka za troškove puta od Istočnog Sarajeva do Doboja.

U narednih nekoliko mjeseci ispunit će uslove za penzionisanje, a Subašić će sačekati da se problem riješi na taj način: „Ako su ga svi sve ove godine trpili, ovo njegovo, dajte, molim Vas, ostavite me na miru da i ja istrpim ovo da se sa njim pozdravim“.

 

Željeznice

Raskol na Zapadu – drugi dio

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

‘(…) aktuelna antiimigrantska pomama u SAD i Europi je samo vrh ledenog brijega i populistička mantra za preuzimanje i održavanje na vlasti. Uporediva jedino sa onom iz 30-tih godina prošlog stoljeća u pripremi nacističkog projekta pogroma Jevreja. Potom, sa cvjetanjem mase – kako tada, tako i sada – dolazi na red nepatvorena agenda izbornih pobjednika – sa okusom džungle, krvi i tla...) – Izvod iz prvog dijela Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – drugi dio” →

Gdje je nestao čovjek: Zašto šuti Dragan Čović?

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Piše: Franjo Šarčević

Razumljivo je kada je bilo kome od tzv. običnih građana preko glave bilo kojeg radovana karadžića i kada ne žele dopustiti da im 24 godine nakon rata, a to je nečiji čitav život, neko takav pokvari dan. U osobne motive bilo kojeg običnog građana bilo bi bezobrazno ulaziti: možda se radi o nekome kome je ideologija Karadžić Radovana ili nekog drugog karadžića donijela mnogo patnje i nesreće, ko je barem svjestan toga da je on kriv što je odrastao u zemlji u kakvoj nije zdravo odrastati, ali baš zato je želio provesti 20. mart 2019. u šetnji obalom ili šumom, a ne u proklinjanju i (b)analiziranju na društvenim mrežama.

Nije razumljivo kada neko ko je profesionalni političar i pri tome još tobože jedini legalni, legitimni i stožerni predstavnik jednog konstitutivnog naroda u BiH, a ime mu je Dragan Čović, na drugostepenu presudu Haškog suda koja Radovana Karadžića osuđuje na kaznu doživotnog zatvora zbog ratnih zločina, etničkog čišćenja i genocida u BiH, nema reći niti jednu riječ. Na službenoj stranici HDZ-a BiH, kako stvari stoje do momenta kad pišem ovaj redak (17:00 po srednjoevropskom vremenu) nema vijesti, saopćenja ili izjave koja se dotiče jučerašnje presude. Nema je ni na drugim mjestima, jer je jednostavno nije ni bilo.

Možda će do reakcije doći nekad kasnije, kada mediji iznude poneku riječ od Čovića, pa od njega ili njegove stranke dođe neka poruka načelne osude svih ratnih zločina koja više neće značiti ništa, no pogledajmo što su do sada prešutjeli tobožnji zaštitnici hrvatskog naroda u BiH.

Ne želim se u tekstovima ponavljati, stoga za opširnije uvide u odnose hadezeovske i dodikovske politike, prethodno – odnose dviju velikodržavnih politika, srpske i hrvatske, koje su obje došle glave bosanskim Hrvatima, upućujem na tekst Što je Hrvatima Republika Srpska? objavljen 10. januara. Dovoljno je ovdje reći: Više od 150 tisuća Hrvata protjerano je iz Republike Srpske, tisuće njih su prošli kroz logore, na desetke i stotine je ubijano u brojnim masovnim zločinima. HDZ i Čović su to prešutjeli, njima nestali Hrvati iz Republike Srpske ne znače onoliko koliko im znači Milorad Dodik. Pokazalo se to i na portalu novina koje služe kao neslužbeni bilten HDZ-a BiH: jedina vijest objavljena nakon presude bila je prenošenje Dodikove izjave kako je „presuda Radovanu Karadžića prilično arogantna i cinična“. Sve se udesilo kao da se to Hrvata ne tiče. A i da se ne tiče, tiče se drugih, Bošnjaka, kojima je Karadžićeva ideologija bila namijenila sudbinu nestanka.

Iz HDZ1990 jučer je stiglo saopćenje koje odudara od čovićevske šutnje. Pod naslovom Presuda velikosrpskoj ideologiji, iz te stranke poručuju:

Niti jedna presuda, a ni ova današnja Radovanu Karadžiću, u Haagu osuđenom na doživotni zatvor, ne može vratiti u život ubijene i ublažiti bol njihovih obitelji, ali mora jasno osuditi pogubnost zločinačke ideologije. Ideologije koja je na ove prostore prije 28 godina donijela nemjerljive količine bola, patnje i stradanja.

Ideologije koja je, nažalost zauvijek, raselila stotine tisuća Hrvata iz velikog dijela Bosne i Hercegovine. Ovakve presude su podjednako važne za suočavanje sa prošlošću, izgradnju pravednijeg društva i bolje budućnosti.

Pravo i pravda su vrlo često suprotni pojmovi, no današnja presuda ipak je djelomična satisfakcija žrtvama te ideologije.

Bilo bi dobro kada u HDZ1990 ne bi stali na osudi velikosrpske ideologije i kada bi smogli hrabrosti za kritički odnos prema onom dijelu hrvatske politike koji je – kako tada, tako i danas – bio vjerni sluga i saveznik rečenog velikosrpstva.

Haški sud utvrdio je neke činjenice kroz višegodišnje sudske procese i to je najjači fakttest vezan za rat 1991-1995. Neprihvaćanje tih činjenica, laganje i izvrtanje, za Milorada Dodika znači demonstraciju moći koja se temelji na trenutnom rasporedu snaga na geostrateškoj mapi svijeta, koji jamči opstanak Karadžićeve tvorevine kojom Dodik trenutno gazduje.

Za Dragana Čovića i većinsku hrvatsku politiku u BiH, šutnja vezana za ovu presudu i – vidjeli smo ranije nakon presude herceg-bosanskoj šestorci – njihovo neprihvaćanje činjenica, laganje i izvrtanje, znači ruganje nad sudbinom nestalih bosanskih Hrvata i delegitimiranje svih hrvatskih političkih zahtjeva u BiH. Čovićeva politika dovela je Hrvate u BiH ispod civilizacijskog minimuma. Nakon mnogo godina praćenja politike i društva u BiH, s iskustvom stotina tekstova, mogu reći jednu jasnu i jednostavnu rečenicu: Nisu ni drugi za pohvaliti, ali Dragan Čović i HDZ su najveći neprijatelji hrvatskog naroda.

P.S. Kraj je 21. marta, Čović i HDZ još ne znaju što bi rekli.

Tekst je objavljen i na portalima Prometej.ba i Fokus.ba

Austrijska Crkva potpuno je u pravu. Skup u Bleiburgu kompromitiran je ustaškom ideologijom

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Jedna od glavnih tema ovih dana u Hrvatskoj je uskraćivanje dozvole za održavanje komemorativne mise u Bleiburgu. Katolička crkva u Koruškoj odbila je molbu Hrvatske biskupske konferencije za održavanjem mise zbog njene političke i ideološke zloupotrebe. Razlog naravno leži u koketiranju s ustaštvom.

U priopćenju Koruške biskupije rečeno je da je misa u Bleiburgu postala “dijelom okupljanja koje politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala koje služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti”, te da kao takva šteti i ugledu Katoličke crkve.

Reakcije su predvidljive. Hrvatska biskupska konferencija izražava “svoje duboko neslaganje s razlozima koji se navode za takvu odluku i u cijelosti ih odbacuje”. Vodeći HDZ-ovi političari reagirali su populistički. Nacionalistički ridikuli krive ‘agresivne lijeve lobije’. Čeka se da netko okrivi još i masone i Židove pa da se krug zatvori.

Ne treba biti analitički genij pa vidjeti kakvu štetu ova manifestacija nanosi ugledu Hrvatske. Umjesto da gradi image moderne i tolerantne države, koja odbacuje propale ideologije i grabi naprijed, Hrvatsku se nerijetko percipira kao bastion primitivnog nacionalizma. To svakako vrijedi za današnje poklonike ili relativizatore ustaštva, ali to nije većinska Hrvatska. U Hrvatskoj mora postojati svijest da se ružne etikete lako lijepe, a teško skidaju. Toga trebaju biti svjesni i Crkva i zvanična politika.

Odluka Crkve u Austriji je ispravna i simbolički jako važna. Politiku i komemoracije bilo koje vrste naprosto ne treba miješati. Katolička crkva u Hrvatskoj jasno mora povući crtu između vjerskoga obreda i propagiranja ustaštva. Ako traži krivce za ovo poniženje – a radi se o velikom poniženju i međunarodnoj blamaži – treba ih tražiti u svojim redovima, među svim tim košićima i sličnima koji samoj Crkvi ruše ugled u javnosti. A takvi i njima slični ugled Crkve ruše i u pristojnijem dijelu konzervativne javnosti koja odbacuje ustaštvo kao veliku povijesnu mrlju i civilizacijsku sramotu.

Ono što prolazi u jednom dijelu hrvatske javnosti, neće se tolerirati u Austriji. Hrvatska vlast i Crkva trebaju iz ovoga izvući odgovarajuće pouke.

DD

Kako se biraju dužnosnici institucija Europske unije i zašto u Europskom parlamentu sjedi Željana Zovko

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

„Bilo bi dobro da objasnite koje su razlike između Europskog parlamenta, Europske komisije i Vijeća Europe, kako se koji bira te za što je tko nadležan.

Također, zanima me koliko je legalno da u Europskom parlamentu sjedi Željana Zovko koja je članica stranke izvan EU te cijelu svoju karijeru zastupa interese zemlje koja nije članica EU“, upit je čitatelja koji je reagirao na poziv da nam uoči izbora za Europski parlament pošalju svoja pitanja.

Europski parlament jedina je institucija koju izravno biraju građani

Europski parlament jedina je institucija EU koju izravno biraju građani u svim državama članicama, a u trenutačnom sazivu u njemu sjedi 751 zastupnik. Europski parlament svoje plenarne sjednice održava naizmjenično u Strasbourgu i Bruxellesu. Zajedno s Vijećem EU, Parlament djeluje kao zakonodavac koji usvaja zakonodavne prijedloge i odlučuje o proračunu EU. On, također, nadzire i rad Europske komisije i drugih tijela EU.

Zastupnici u Europskom parlamentu biraju se na mandat od pet godina i ne mogu istovremeno biti zastupnici i u domaćim parlamentima. U EP-u oni ne djeluju kao predstavnici svojih država, već kao zastupnici koji brinu o interesima građana cijele EU pa su tako i svrstani po političkim opredjeljenjima i slijede zajedničku politiku europskih grupacija koje djeluju u Parlamentu. U postojećem sazivu Parlamenta, prije izbora predviđenih za svibanj, djeluje osam grupacija. Najveća grupacija je Europska pučka stranka (EPP) u koju spadaju zastupnici HDZ-a Dubravka Šuica, Ivana Maletić, Željana Zovko i Ivica Tolić te Marijana Petir. Slijedi Progresivni savez socijalista i demokrata u Europskom parlamentu (S&D) u kojem trenutačno sjede zastupnici iz SDP-a Biljana Borzan i Tonino Picula. Treća grupacija po veličini su Europski konzervativci i reformisti (ECR) u kojima je Ruža Tomašić. Slijedi Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE) u kojem su Ivan Jakovčić i  Jozo Radoš te Zeleni/Europski slobodni savez (Greens/EFA) u kojem je Davor Škrlec. U Parlamentu trenutačno djeluju još i Europska ujedinjena ljevica – Nordijska zelena ljevica (GUE/NGL), Klub zastupnika Europe slobode i demokracije(EFDD) i Europa nacija i sloboda (ENF).

Nakon izbora u svibnju postoji velika mogućnost da će karte biti drugačije posložene, odnosno da će se osnovati neki novi klubovi zastupnika.

Europska komisija je izvršno tijelo Europske unije sa sjedištem u Bruxellesu. Podijeljena je na odjele, odnosno glavne uprave, kojima su na čelu povjerenici.  U Komisiji u ovom trenutku (prije izlaska Velike Britanije iz EU) djeluje 28 povjerenika – svaka država članica predložila je po jednog kandidata za povjerenika. U ovom sastavu Komisije hrvatski je predstavnik Neven Mimica koji se nalazi na čelu Glavne uprave za međunarodnu suradnju i razvoj.

Predsjednika Europske komisije na mandat od pet godina imenuje Europski parlament iz grupacije koja je osvojila najveći broj mandata. Europska komisija sastavlja se nakon izbora za Europski parlament.

Za razliku od Europske unije, u Vijeću Europe su gotovo sve europske države

Vijeće Europe ne predstavlja instituciju EU i ne bi ga se smjelo miješati s gore spomenutim Vijećem EU ili s Europskim vijećem (summit šefova država ili vlada EU koji se sastaju nekoliko puta godišnje).

Vijeće Europe najstarija je europska organizacija sa sjedištem u Strasbourgu. Obuhvaća 47 država članica (sve europske države osim Bjelorusije), a glavni joj je cilj promicanje suradnje, ljudskih prava i temeljnih sloboda te demokracije i vladavine prava. Hrvatska je u Vijeće Europe ušla još 1996. godine. Temeljni dokument VE je Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine u skladu s kojom je 1959. godine utemeljen Europski sud za ljudska prava. Odluke tog suda obvezujuće su za sve članice Vijeća Europe.

Glavno izvršno tijelo VE je Odbor ministara koji okuplja ministre vanjskih poslova država članica, a kojem je Hrvatska prošle godine predsjedala.

Glavno savjetodavno tijelo je Parlamentarna skupština Vijeća Europe. U njoj sjede izaslanici iz parlamenata zemalja članica. Za administrativno djelovanje Vijeća Europe zaduženo je Tajništvo, odnosno glavni tajnik Vijeća Europe, a važnu ulogu predstavlja i Povjerenica za ljudska prava. Za povjerenicu je prošle godine izabrana Dunja Mijatović iz BiH.

Željana Zovko na mjesto hrvatske eurozastupnice došla je iz BiH

Željana Zovko, porijeklom iz Mostara, na zajedničkoj listi Domoljubne koalicije na izborima za Europski parlament 2014. godine, bila je na devetom mjestu. Tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko namjeravao je, naime, obuhvatiti što širi spektar  – od umjerenog Andreja Plenkovića, preko branitelja u vidu Ivice Tolića, Hrvata u BiH čija je predstavnica Zovko do dijaspore u čije je ime na liste uvršten Ivan Sablić iz Njemačke.

Željana Zovko je prije ulaska u Europski parlament obnašala brojne dužnosti u BH diplomaciji, a u parlament je ušla s mjesta veleposlanice BiH u Italiji. Mjesto joj se otvorilo nakon što su se poslije izbora 2016. Andrej Plenković i Davor Ivo Stier vratili u Zagreb – jedan na mjesto premijera, a drugi na mjesto ministra vanjskih poslova. Lista se pomakla na Ivicu Tolića i Ivana Tepeša iz HSP-a – koji je od tog mjesta odustao i prepustio ga Željani Zovko.

Djelovanje u Europskom parlamentu načelno podrazumijeva rad za opće dobro svih građana Europske unije, ne u ime pojedine države članice, a kamoli za interese zemlje koja nije u Uniji, odnosno za dio stanovništva te zemlje.

Međutim, domaći Zakon o izboru članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske kao jedini uvjet za kandidaturu propisuje posjedovanje državljanstva. Navodi se kako „za člana u Europski parlament može biti biran hrvatski državljanin koji ima biračko pravo“, a Željana Zovko posjeduje dvojno državljanstvo.

Također, valjanost liste Domoljubne koalicije 2014. godine nije osporena, a isti zakon propisuje kako se ispražnjeno mjesto popunjuje sa sljedećom osobom na listi.

(Faktograf)

O legitimnosti i konstitutivnosti

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Krešimir Zubak

Prije i nakon posljednjih općih izbora u Bosni i Hercegovini (a i ranije), u vrijeme i poslije rasprava u hrvatskom Saboru o položaju hrvatskog naroda u BiH, pa evo, i iza svega toga ne prestaju polemike o problemu legitimiteta u našem ustavnom i pravnom poretku, kako problemu njegove regulative tako i praktične provedbe. Konkretnije: o legitimitetu uopće, a prije svega o pravilnom, pravovaljanom i pravednom izboru i zastupljenosti pripadnika konstitutivnih naroda u strukturama vlasti i sudjelovanju u njihovom radu, ali u svezi s tim i usko povezanim pitanjem konstitutivnosti tri bosanskohercegovačka naroda.

Naravno, u istupima i raspravi po tim, kao, uostalom, i po drugim pitanjima u nas, sudjeluju zvani i nezvani, znani i neznani, ali – zna se – u tome prednjače pravnopolitički poluobrazovani političari koji se predstavljaju pripadnicima narodnjačkih ili građanskih političkih opredjeljenja i uvjerenja. Ponekad o tome problemu pišu ili progovore za javnost i oni koji imaju formalnopravno i znanstveno zvanje iz čijih istupa je, međutim, teško razabrati radi li se i kod njih o neznanju ili nerazumijevanju ili, možda, komercijalizaciji svog zvanja. (Nisam sklon onima ovdje koji misle kako se o ovom posljednjem radi u slučaju, jedne, bez sumnje, vrsne znanstvenice koja je o toj problematici već dosta toga napisala, a koja bi poradi svog zvanja, ali prije svega zbog svog podrijetla morala poznavati i razumjeti karakter državnosti svoje prve domovine).

Političari narodnjačke provenijencije i njihovi serviseri poimaju i objašnjavaju be-ha državnost u ključu država-nacija, odnosno nacija-država, pa tako – oni tvrde – da je BiH država – savez tri nacije, (tro)nacionalna država Bošnjaka, Hrvata i Srba. Takvu predodžbu o BiH uspjeli su nametnuti i šire, a ne samo onima čijim se političkim skrbnicima predstavljaju. Sljedstveno tome izborna i ostala regulativa, kao i njezina praktična provedba treba biti takva kako bi u vršenju vlasti – zaključuju oni – legitimni bili samo oni koji su izabrani od svog (konstitutivnog) naroda i od tako izabranih postavljeni i imenovani dužnosnici. Takvo poimanje nije samo suprotno uspostavljenom ustavnom i pravnom poretku. Ono je suprotno konstitucionalizmu i suštini demokratskog poretka u slobodnom svijetu, kojem, kako kažu zagovornici takvog shvatanja, teže. To je zapravo čisti anakronizam. Jer, kada bi se to ugradilo u izbornu i drugu regulativu, ono ne bi vodilo nama nasušno potrebitoj tranziciji u zrelo demokratsko društvo, nego u naciokratizaciju društva, razgradnju države i onemogućilo nas u pridruživanju asocijacijama slobodnog demokratskog svijeta.

BiH nije državni savez ili zajednica tri nacije, nego je zajednička država građana čija se ogromna većina u nacionalnom smislu određuju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi i koji su kao takvi rekonstituirali BiH. Na prvi pogled to izgleda kao igra riječi, ali nije tako. Nije tako promatrano iz povijesnog ili aktualnog kuta. Kada je riječ o povijesnom, onda su po tom pitanju relevantne političko-pravne odluke kojima je obnovljena i re-kon-sti-tuirana državnost BiH. Ne misli se pri tome samo na čuvenu i ingenioznu zavnobihovsku definiciju po kojoj BiH nije ni hrvatska ni muslimanska ni srpska, nego i hrvatska i muslimanska i srpska. Misli se, s pravnog gledišta, na konkretniju odredbu istog tijela sadržanu u Deklaraciji o pravima građana BiH, kojom se BiH određuje kao zajednička i nedjeljiva domovina u kojoj se zajamčuje ravnopravnost Hrvata, Muslimana i Srba. Sličnog sadržaja je referendumska odluka iz 1992. godine, kojom je potvrđen status neovisne i suverene BiH, kao države “ravnopravnih građana i naroda: Hrvata, Muslimana i Srba i drugih koji u njoj žive”. I, konačno, to proistječe iz važeće ustavne odredbe prema kojoj: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalim) i građani BiH donose (uređuju) Ustav BiH” u kojem su sadržana i njegova konkretna normativna rješenja kojima se osigurava ravnopravnost, pa i ona glede zastupljenosti konstitutivnih naroda u strukturama vlasti.

Ni u jednoj odredbi tog ustava, niti u bilo kojem ustavu u BiH, a ima ih još dvanaest, kada je u pitanju nacionalna struktura zakonodavnih, izvršnih i pravosudnih tijela vlasti ne propisuje se da se ona konstituiraju na načelu nacionalnog predstavljanja, nego ta tijela u svom sastavu moraju imati odgovarajuću (paritetnu ili proporcionalnu) zastupljenost članova koji se određuju kao pripadnici konstitutivnih naroda ili ostali. Ustavna rješenja su u funkciji osiguranja jednakopravnosti kroz zastupljenost u strukturama vlasti, a ne u funkciji ekskluzivnog nacionalnog predstavljanja. A nacionalna jednakopravnost dalje se osigurava i kroz punu ravnopravnost nacionalnih i građanskih parlamentarnih domova, donošenje odluka konsenzusom ili kvalificiranom većinom, zaštitom vitalnih nacionalnih interesa pred ustavnim sudovima itd.

U praksi se, međutim, događa da u oblasti nacionalne zastupljenosti brojniji nameću svoja rješenja i svoju izbornu volju malobrojnijim i pozivajući se na važeća ustavna i izborna pravila to opravdavaju svojoj slobodom izbora, pa tako po njima izabrani-smatraju-imaju legitimitet. Legalnost i legitimnost nisu korelativni pojmovi. Legitimitet nema samo dimenziju formalnopravne valjanosti – legalnosti, nego i svoju vrijednosnu, moralnu sadržinu – pravednosti. U kontekstu zajamčene jednakopravnosti naroda među kojima postoji velika razlika u brojnosti svojstvo legitimnosti mora biti zasnovano na pravednosti izbora. Jer, o tome ovisi i način korištenja ostalih ustavnih mehanizama koji su u funkciji osiguranja istinske jednakopravnosti naroda. I taj problem svakako treba ustavnim i izbornim pravilima riješiti, ali ne na način kako to neki zamišljaju – kroz izborno pravo na posebnu nacionalnu predstavljenost. Ovo utoliko prije ako se imaju u vidu za nas obvezujuće ustavne promjene koje proistječu iz nekoliko odluka Europskog suda za ljudska prava koje se odnose na ostvarivanje pasivnog biračkog prava u okviru slobodnih i demokratskih izbora i za one koji se ne određuju kao pripadnici konstitutivnih naroda.

Ustavni sustav i izborna pravila u BiH kombinacija su građanskih i etnonacionalnih elemenata, pri čemu su ovi drugi u funkciji osiguranja jednakopravnosti i zaštita od dominacije brojnijih. No taj sustav je nužno doraditi kako bi se s jedne strane provele odluke Europskog suda za ljudska prava, a s druge neutralizirala mogućnost nametanja i dominacije. Te, za nas obvezujuće, ustavne i izborne promjene otvoriće dodatna pitanja i probleme za našu legislativu, koji, iako složeni, nisu nerješivi. No, nisu ni rješivi na način kako to zamišljaju političari i njihovi serviseri koji sebe određuju kao pripadnike građanskih opredjeljenja i uvjerenja. U osnovi njihovog tumačenja demokracije jeste osporavanje, marginaliziranje, ili čak, negiranje, i omalovažavanje kolektivnih prava. To nekada čine tako napadno da i manje sumnjičavi zaključe kako iza svega kao cilj ne stoji istinska demokracija na koju su pozivaju, nego prikrivena dominacija. Njihove ideje i vizije, ne samo u svezi sa izbornim pravilima, jednako su anakrone. Njihovo poimanje građanstva je građanstvo s početka prošlog stoljeća. To je rudimentarno građanstvo prije usvajanja brojnih međunarodnih konvencija, koje se tiču građanskih, političkih i temeljnih ljudskih prava i sloboda, kako pojedinaca tako i naroda. Tim “građanskim prvoborcima” u – po njima zamišljenoj – preobrazbi BiH u građansku državu ogroman problem i smetnju predstavlja ustavna kategorija konstitutivnosti tri b-h naroda. Pogrešno razmišljajući zaključuju kako bi jednostavnim brisanjem te ustavne odrednice bila otklonjena glavna prepreka u izgradnji građanske države, kao da postojeća nije građanska država. U nedostatku ozbiljne argumentacije oni tu pravnu kategoriju pobijaju pravno nerelevantnim argumentima. Tako, služe se etimološkim argumentima objašnjavajući latinsko i englesko podrijetlo i izvorno značenje te riječi, kao da se radi o leksikološkom pitanju. Ili, pak, ideološkim razlozima, objašnjavajući konstitutivnost kao komunistički politički proizvod.

Odrednica o konstitutivnosti b-h naroda ne objašnjava se (a ne može se ni pobijati) etimološkim i ideološkim, nego pravnim i povijesnim razlozima. Naime, polazeći od svog (međunarodno priznatog) prava na samoodređenje Hrvati, Muslimani (Bošnjaci) i Srbi, kao formirani narodi, u svima nama poznatom povijesnom razdoblju odlučili su re-kon-sti-tuirati (ponovo utemeljiti) državu Bosnu (i Hercegovinu). Zato su oni kon-sti-tu-tivni narodi. Odlučujući obnoviti državu kao zajedničku domovinu, oni nisu sebi priskrbili privilegirani položaj u toj državi u odnosu na druge njezine građane, nego su sebi zajamčili međusobnu jednakopravnost i zadržali status koji im jamči pravo na odlučivanje o sebi, svojoj sudbini, izboru društvenog i političkog uređenja. Onima koji osporavaju konstitutivnost treba dodati još nešto: taj status ne može se brisanjem oduzeti, a pravo na odlučivanje o sebi nije potrošna roba.

Suvremena građanska društva i demokratske države pripadnost naciji tretiraju kao sastavni dio osobnog identiteta. Sukladno tome je temeljno ljudsko i građansko pravo da pojedinac i istovremeno pripadnik kolektiviteta-nacije uživa ravnopravnost sa drugima, koja podrazumijeva i slobodu od dominacije drugih-brojnijih kolektiviteta. Dakle, u osnovi se radi o temeljnom ljudskom pravu pojedinca-građanina koje zaslužuje uvažavanje, a ne osporavanje.

Evidentno je, dakle, kako na političkoj pozornici imamo dvije sukobljene koncepcije od kojih ni jedna ne odražava pravi smisao i duh zavnobihovskih i referendumskih odluka, ni međunarodnih konvencija o ljudskim i građanskim pravima, a niti slijede rješenja i iskustva u demokratskom svijetu izgrađenih i funkcionirajućih složenih društava i država. Dapače, iako se na njih pozivaju, u suštini ih negiraju, međusobno se pothranjuju i opravdavaju i zadržavaju nas u stanju neprekidnog političkog konflikta. Problemi su složeni, ali rješivi. No, njihovo rješenje prije svega pretpostavlja razumijevanje prava kako pojedinca, tako i kolektiviteta kao građanskih prava. Jednako tako pretpostavlja razumijevanje BiH kao društvene i državne zajednice složene nacionalne i kulturološke pluralnosti.

Države poput BiH održive su i prosperitetne pod uvjetom uvažavanja i poštivanja različitosti političkih volja, interesa i potreba. Međutim, najviše pretpostavlja da oni koji pretendiraju upravljati BiH imaju potpuno obrazovanje, širu opću i političku kulturu. Nažalost, upravo poradi ovog posljednjeg tamo smo gdje jesmo.

Prenosimo uz dozvolu autora

Licemjerstvo nacionalističkog javnog morala

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Vedran Filipović

U periodu poslije rata nije bilo veće hajke od ove na Damira Nikšića, kantonalnog SDP-ovog zastupnika u Sarajevu.

Što bi se reklo, digla se kuka i motika da ga se istjera iz SDP-a, a sve se čini i iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Intenzitet hajke je toliki da je opravdano sumnjati kako će mu život biti doveden u opasnost kao Stanivukovićev u Banjoj Luci.

Radi se o videu u kojem on, vidno uznemiren, prepričava incident sa sjednice Glavnog odbora SDP-a. Tu spominje „ruralnu“ Tuzlu, misleći na predstavnike SDP-a iz manjih mjesta u Tuzlanskom kantonu, koji po njemu hoće u vlast sa SDA, bošnjačkom nacionalnom a po nekima i nacionalističkom partijom s velikim brojem sumnjičenja njihovih članova za kriminal najrazličitije vrste. Nikšićev motiv da se bori da njegova partija ne ide u vlast sa SDA jest čast same partije. Kaže da im je u toku svađe i nagurivanja s njima upućivao psovke i kaže da se pitao kako nema nikog ko bi ih s njim u njihova mjesta uputio kolima hitne pomoći. Kaže isto da je dijabetičar, kad popije terapiju i smiri se, uputit će izvinjenje svima.

Jasno je da bi se SDP morao ograditi od njegovog ponašanja i izjava te noći te da to ne smije biti opravdanje za ponašanje niti jednom njihovom članu i političaru. Jasno je da i sam Nikšić treba uputiti izvinjenje, što on jest na neki način učinio, ali suviše dvosmisleno.

Jasno je da neće biti osnova da se bilo tko buni ako SDP odluči i o Nikšićevom isključenju iz partije i jasno je da bi bilo kakva obrana Nikšića od njega samog bila neozbiljna u tekstu koji kao ovaj pretendira da bude ozbiljan.

Međutim, bez, kao što rekoh, stajanja u Nikšićevu obranu, vrijeme je da se suočimo s licemjerstvom našeg javnog morala.

Skoro, u emisiji Nedjeljom u dva, voditelj Aleksandar Stanković upitao je člana Predsjedništva BiH Željka Komšića da li zna šta je njegov savjetnik za medije Nihad Hebibović govorio o predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović.

Njegov Facebook status, zgražam se što ga moram doslovno prenijeti, kaže ovako: „Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest…Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji“

Tekst je prenesen doslovno, izmijenjen je prored, status je razlomljen tako da svaka nova misao (ako je to tako mogućno nazvati) ide u novi redak.

Komšić je na taj upit odgovorio da on ne zna za to te da, ako je to i radio, nije dok je bio njegov savjetnik. Željko Komšić je bez sumnje političar s dovoljno iskustva te bi takvog savjetnika sigurno maknuo s takve pozicije da je s nje ovo napisao. No, ne treba misliti da smo svi naivni te da ćemo ga opravdati činjenicom što on, Bože moj, nije bio zaposlen kao savjetnik kad je javno iznosio svoje spin planove. On je radio još štošta. Jednog Željkovog protukandidata na posljednjim izborima nazvao je „paščetar“, aludirajući na njegovo prezime, a i urednika ovog portala nazivao je ustašom.

Postavlja se pitanje nije li onda Habibović upravo imenovan na mjesto savjetnika kao vid vraćanja duga za svu silnu mržnju i spinove kreirane tijekom kampanje? Osim toga, to je čovjek, sudeći po njegovim medijskim i FB napisima, nedovoljno kompetentan pa čak i pismen da se tim poslom bavi.

Nema ni reakcije partije Građanski savez čiji najistaknutiji član Emir Suljagić političke oponente putem svog Twitter naloga naziva najpogrdnijim imenima. Četnici, ustaše, fekalije, kanalizacija, samo su neki od najupečatljivijih.

Nije bilo ni adekvatnih reakcija niti osuda kad je lider SDA, Bakir Izetbegović, najznačajnija politička ličnost u Bošnjaka danas, na Federalnoj televiziji rekao kako je predsjednik Naše stranke Predrag Kojović došao nakon rata iz Srbije i kako mu je glavna misija da onemogući SDA da vlada.

Pritom čovjek uopće nije došao iz Srbije niti je ikad rekao da mu je to misija. Taj se govor također može podvesti pod huškanje.

Od svega navedenog (a ima toga još) u sarajevskoj javnosti problem je samo Damir Nikšić. Nije to ništa lično prema Damiru, problem bi bio i bilo tko drugi s lijevih ideoloških pozicija da se ponašao tako. On je ideološki neprijatelj javnog, dominantnog političkog Sarajeva. Etnički drugi su iz Sarajeva gotovo očišćeni, a ono malo preostalih se moraju izvinjavati što nisu Bošnjaci. Sad je došao red na obračun s Bošnjacima, onim ideološki nepodobnima.

Ako to nije tako, problem bi trebale biti i stvari gore od ovih Nikšićevih, koje dolaze s bošnjačke desnice, iz DF-ovih, GS-ovih i SDA redova. Možda još nije kasno da vidimo i tu izvinjenja i partijska isključenja.

(Prometej.ba)

HAJKA NA ANTIPATRIOTE: Sačuvajmo državu da bi je oni nastavili pustošiti!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Amarildo Gutić

Pokrenuto je do maksimuma političko podzemlje Stranke demokratske akcije zarad očuvanja vlasti na federalnom i “najvažnijem” kantonu, onom sarajevskom. Udarila je sva medijska te “facebook i twiter armija”, na najvećeg neprijatelja države, kako su etiketirali “Našu stranku”. SDA kartel označio ih je kao mete koje možete vrijeđati i etiketirati, a sve to unaprijed amnestira i moguće stranačke nasilnike koji su spremni prijetnje provesti u djela.

Stranka demokratske akcije tri je mjeseca konsolidovala redove nakon šoka izbornim rezultatima i najave da bi savez SDP-a, Demokratska fronte i Naše stranke nazvan “BH blok” mogao bez njih formirati vlast na federalnoj razini te u još 5 kantona. Potom su krenuli u kontraofanzivu, uz prethodnu svesrdnu pomoć iz sjene SBB-a, čitaj njenog lidera.

Odlučno NE znači NE

Poziv “BH bloku” na državotvorno jedinstvo, štogod ono značilo, imalo je u stvari za cilj samo njihovo razbijanje. Kao što vidimo, već su uspješno podijelili SDP na frakcije.

SDP, Demokratska fronta i Naša stranka propustili su svoju šansu u predizborno vrijeme. Tadašnji jedinstveni nastup pod plaštom “BH bloka” mogao je rezultirati boljim izbornim rezultatima, dovoljnim da mogu eliminirati barem SDA i tako zaustaviti destrukciju koju produkuju SNSD i HDZ BiH. Ulazak u koaliciju sa SDA samo bi omogućio ovoj stranci da ih “proguta”.

Jer, ovdje nije riječ o “udobnosti” opozicije, nego o odbijanju matrice na kojoj dvadeset i više godina djeluje SDA.

No problem i nastaje kada ne želiš biti dio “udruženog kriminalnog poduhvata”. SDA slijedi metod kojim se SNSD obrušio na opoziciju u Republici Srpskoj. Špijuni, dezerteri, strani plaćenici, antipatriote koji žele prodati i podijeliti BiH, samo su najblaže etikete, a ime i prezime Predraga Kojovića postalo je dovoljan dokaz “opasnih namjera” i “četničke ideologije”.

Fingiranje patriotizma

Najava Bakira Izetbegovića da će tobože tražiti ukidanje naziva Republike Srpske poslužila je zagrijavanju atmosfere. Dok im čelništvo priprema vezivanje zastava sa SNSD-om i HDZ-om, koje naziva razaračima države samo u predizborno vrijeme, bijes stranačkih vojnika na taj način je fokusiran.

Treba barem privremeno odagnati u zaborav kako su SDA kadrovi pljačkaškom privatizacijom uništili živote desetine hiljada radnika, kako su umrtvili zdravstveni i onepismenili obrazovni sistem, treba sakriti bogaćenje putem stranački interesnih tendera, na kojima su milijarde već nepotrebno potrošene.

Treba zaboraviti na SDA koja je mirno gledala urušavanje pravosuđa, jer je takvo, instruisano, uplašeno, ucijenjeno ili kupljeno odgovaralo interesima stranačkih tajkuna.

Njima ne smetaju HDZ i SNSD jer su isti politički profil zasnovan na otimačini i pljački. Njima ne smeta što su stvorili prisilne ekonomske izgnanike, hiljade porodica koje su prinuđene tražiti egistenciju diljem Evrope.

Zato nas sada, uz pomoć zapjenušanih stranačkih udarača tastatura na društvenim mrežama, medija, boračkih udruženja, odanih sindikata i stranačkog članstva iz budžetskih kancelarija, pokušavaju natjerati da zaboravimo sva poniženja koja smo proživjeli pod svojevrsnom mentalnom i svakom drugom okupacijom nacionalističkih stranaka.

U vrijeme dok vlast u Kantonu Sarajevu broji tek nekoliko dana rada, iz SDA im prevrću svaku utrošenu marku. Istovremeno, sa HDZ sabraćom udvostručuju poslaničke paušale u SBK, sa 500 na hiljadu maraka.

Državotvornost i patriotizam SDA, ma dajte molim vas…

(zurnal.info)

Ovakvi laburisti su grozni i ne zaslužuju glasove progresivnih Britanaca

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Laburistička stranka je velika i važna politička institucija u Britaniji. Laburisti s pravom mogu biti ponosni na postignuća koja su imala ogroman pozitivan utjecaj na društvo: između ostalog uspostavu javnog zdravstvenog sustava (NHS) 1948., zakon o minimalnoj nadnici i mir u Sjevernoj Irskoj (postignut za vrijeme laburističke vlade) 1999.

Međutim, sadašnje vodstvo stranke sramoti tu slavnu povijest na nekoliko načina.

Prvo, antisemitizmom. Unatoč žestokim poricanjima i potonjem priznanju da u stranci postoji problem, malo toga se mijenja. Čak i ako nešto napokon učine, ostaje činjenica da je ovo prvi put od Drugog svjetskog rata da britanski Židovi osjećaju egzistencijalnu prijetnju, i to od strane šefa opozicije i njegovih ljudi. To je vječna sramota za ove političare (Corbyn, McDonnell).

Oko Brexita, laburisti su dvolični. Vodstvo je svoje uske, ideološke opsesije postavilo iznad interesa svoje zemlje. Odlučili su ignorirati veliku većinu svojih članova koji žele novi referendum zbog laži i manipulacija tijekom kampanje iz 2016. Ustrajavaju na svojem viđenju EU kao neoliberalne imperije koja postoji zbog biznisa i koja je podređena NATO paktu, kao i na svojim možda dobronamjernim ali besmislenim idejama (‘socijalizam u jednoj zemlji‘), do kojih drže više od okrutne stvarnosti Brexita.

Osim toga, čini se također i da vodstvo stranke iz ideoloških razloga brani tirane koji su uništili svoje zemlje (Maduro), kao i one koji se agresivno trude potkopati samu Britaniju (Putin).

Iako je u politici sve moguće, misterija je zašto bi oni koji žele modernu, otvorenu, prosperitetnu i tolerantnu Britaniju glasali za ovakve laburiste. Ostaje nadati se da će se jednog dana, s novim ljudima na čelu, ova stranka vratiti u 21. stoljeće i u progresivne vode.
DD

Razgovaraju li međusobno vodeći ljudi Živog zida?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Tijekom polusatne konferencije za novinare u Saboru, predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić uspio se ograditi i od izjava Dominka Vuletića, nove glavne zvijezde ŽZ koja se profilira za predstojeće izbore za Europski parlament, kao i od Ivana Pernara, najisturenijeg i najglasnijeg člana stranke.

Živi zid je u petak organizirao konferenciju sa zahtjevom da se na njoj isključivo razgovara o Zakonu o zviždačima. Međutim, novinari su mu neprestano ukazivali kako pitanje zviždača nije nevezano za pitanja koja su ih najviše zanimala – linča kojeg je Živi zid na svojoj službenoj Facebook stranici, ali i na službenoj internetskoj stranici pokrenuo protiv novinarke Jutarnjeg lista Željke Godeč, zbog njenog teksta u Jutarnjem listu, odnosno usporedbe svih novinara s Hitlerovim učenicima na facebook stranici Ivana Pernara. Zanimalo ih je i vodi li nas Živi zid u iliberalnu demokraciju.

„Kako se Zakon o zviždačima uklapa u vaš koncept iliberalne demokracije, za koji mnogi politolozi kažu da je zapravo uvod u fašizam“, bilo je novinarsko pitanje na koje je Sinčić odgovorio na sljedeći način:

„Što se tiče tog termina iliberalne demokracije, moram reći da mi je skroz novi, potekao je iz izjave gospodina Vuletića. Mi nismo nikada razgovarali o tom konceptu. Naš stav je direktna demokracija i da treba težiti ka direktnoj demokraciji. Od tog stava se (Vuletićevog) ako hoćete ograđujem. Mi smatramo da je direktna demokracija, što više referenduma, a što manje koruptivnih radnji, budućnost demokracije. To piše i u našem programu. Nikada takav termin nije do sada korišten, a na kraju krajeva i ovo pitanje je izvan onoga što smo tražili“.

Vuletić je, podsjetimo, na samom kraju emisije Otvoreno u srijedu ispalio: „Mi smo za potpuno novi koncept države. Ne ovu korumpiranu liberalnu demokraciju, nego jednu iliberalnu državu koja neće imati veze s ovim HDZ-om”, kazao je, pojasnivši dodatno voditelju emisije: “iliberalnu, neliberalnu”.

Prije Vuletića bio je Orban, ali Sinčić to ne zna

Pojam „iliberalne demokracije“ kao „potpuno novi koncept razvoja države“ prvi je kao svoju doktrinu prije nekoliko godina javno proglasio mađarski premijer Viktor Orban, a kasnije su njegovim stopama krenuli i u Poljskoj. Riječ je, ukratko, o uređenju u kojem postoje izbori, ali se nakon njih provodi vladavina većine bez ikakve brige o manjinama, a sudstvo i glavni mediji su pod punom kontrolom vlasti. Faktograf je o pojmu „iliberalne demokracije“, odnosno kolika je prijetnja da se i Hrvatska pridruži spomenutim zemljama već pisao.

Na europskoj sceni o tom se pojmu već nekoliko godina, a naročito sada pred europske izbore, vode rasprave, ali Sinčić, predsjednik druge ili treće stranke u državi (ovisno o istraživanjima) za to je, eto, prvi put čuo nakon što su ga mediji pitali  za komentar izjave Dominika Vuletića. Na upit 24 sata o toj temi iz Živog zida odgovorili su dan ranije  prilično nemušto.

„U oprečju neoliberalnoj, osobito tranzicijskoj i post-tranzicijskoj Europi, demokraciji koja se kao univerzalan magičan te neizbježan recept nameće slabijim državama od strane globalističkih anti-suverenističkih te imperijalnih silnica, vidimo koncept države koja ima demokratsko uređenje, ali izuzeta je iz globalističkog zagrljaja smrti gdje demokratski proces nije samo ukras koji otkriva beznadno korumpirane stranačke elite ili nije samo maska za stvarne odnose moći, nego je u temelj društvenog uređenja ugrađeno ljudsko dostojanstvo zajedno s pravom na slobodno izgovorenu riječ te pravom na dom koje je intrinzično skopčano s ljubavlju prema domovini i zavičaju. Ne ulazeći u terminološke i konceptualne dubine tumačenja pojma iliberalnosti, suštinska sredstva za pretvaranje države iz neoliberalne u iliberalnu jesu izravna demokracija te nesmiljeni progon kao i učinkovito kažnjavanje korupcije“, stajalo je u odgovoru kojeg je glavni tajnik stranke Tihomir Lukanić poslao za 24 sata.

Treba, međutim, istaknuti kako je Dominik Vuletić doktor pravnih znanosti i predavač na Katedri za pravo Ekonomskog fakulteta koji u svojoj biografiji navodi i sudjelovanje u projektima koji se tiču europskih politika i međunarodnog prava pa je teško vjerovati da on ne zna na što je mislio kada se opredijelio za iliberalnu demokraciju. Možda samo s teorijskim konceptom nije zamarao ostatak stranke.

Živom zidu, prije svega Pernaru, glavni su alat upravo društvene mreže i oni to znaju

„Ja se također ograđujem od tog stava, to morate pitati kolegu Pernara“, potvrdio je Sinčić na novinarsko pitanje hoće li se ograditi i od Pernara koji je na svom facebook profilu konstatirao da je „99 posto novinara učilo od Hitlera i da su novinari korisni idioti“.

Branimir Bunjac dodatno je istakao: „Mi smo se obratili kao stranka cjelokupnoj javnosti na našoj glavnoj stranici priopćenjem da je jedini službeni stav stranke onaj koji se objavljuje na press konferencijama ili na toj glavnoj stranici Živog zida, da nikakve pojedinačne facebook stranice ne odražavaju mišljenje stranke. Mi, na koncu konca, ne možemo kontrolirati 10 ili 15 tisuća članova što tko objavi“.

Naravno da ne mogu kontrolirati što će objaviti bilo koji član Živog zida na svojoj facebook stranici, ali ta se stranka ne može odreći odgovornosti za svoju službenu stranicu na facebooku koja u ovom trenutku ima 187. 000 pratitelja. Ona mora biti administrirana i očišćena od poziva na nasilje i od govora mržnje, kao što moraju biti administrirane sve druge stranice stranaka ili medija.

Službena facebook stranica Ivana Pernara još je prodornija i u ovom trenutku ima 273. 000 pratitelja.

U Živom zidu su, više nego u svim drugim strankama, svjesni  važnosti slanja poruka preko društvenih mreža. Tim je licemjernije njihovo pozivanje na to kako se službeni stavovi stranke nalaze isključivo na službenoj web-stranici, koju nitko zapravo ne prati, odnosno da se prenose preko njihovih konferencija za novinare. Možda bi im, ipak, korisnije bilo da se međusobno dogovore što je službena politika stranke.

(Faktograf)

Bernardićev SDP kao Karamarkov HDZ

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Osam saborskih zastupnika i zastupnica i nepoznat broj članova Glavnog odbora napustio je SDP pod vodstvom Davora Bernardića. Prema svemu sudeći, tu nije kraj napuštanja tonućeg broda pa bi valjalo dodati – za sada.

Faktografovi izvori tvrde da je nejasno koliko je članova napustilo Glavni odbor jer su neki od njih navodno svoje ostavke dali samo predsjedniku stranke, dok se primjerice Željko Siladija, iako ga se SDP javno odricao i najavljivao da neće sudjelovati na glasanjima Glavnog odbora, ipak tamo pojavio i glasao.

Prošlog tjedna Glavni odbor SDP-a napustilo je još dvoje članova pa je tako od prvotnih 103 sada, prema Telegramovom pisanju, preostalo 95 članova. Večernji list, s druge strane govori o 96 članova odbora, moguće i zbog službene stranice SDP-a. Naime, napuštanje stranke očigledno se događa toliko brzo da SDP na službenim stranicama neke odlaske naprosto ne stigne pravovremeno zabilježiti pa se tako na popisu članova Glavnog odbora i dalje nalazi Damir Vučak, jedan od posljednjih koji su napustili SDP.

Uz osipanje članstva, poseban problem u radu Glavnog odbora predstavlja sukobljavanje dviju struja u tumačenju odredbi statuta SDP-a koje govore o Glavnom odboru i kvorumu, odnosno o broju ruku potrebnih za postizanje dvotrećinske većine. Uz sve to, tvrde naši izvori, kada se na sjednici Glavnog odbora i postigne dogovor o potrebnoj brojci, prisutnost članova broji se na samom početku sjednice, ali ne i neposredno prije donošenja odluka.

Napad na Ipsos

Kaotičnoj situaciji u stranci doprinosi i način na koji se Davor Bernardić odlučuje obračunavati sa sve poraznijim rejtingom SDP-a u anketama. Kao što je poznato, prema rezultatima ovomjesečnog istraživanjaCrobarometar, koje je provela agencija Ipsos od 1. do 20. prosinca 2018. među 982 punoljetna građana, Živi zid je pretekao SDP za 0,1 postotni bod. Živi zid tako osvaja 14,9 posto (13,5 posto u studenome) ispitanika, a SDP 14,8 posto (14,6 posto u studenome). Premda je taj rezultat u okviru moguće statističke pogreške, većina medija naglasila je da je Živi zid po prvi put prestigao SDP. Dok su Živozidaši otvoreno slavili, Bernardić je krenuo u otvoreni napad – na agenciju Ipsos. Kako je zabilježio Jutarnji list, netom nakon objave rezultata ankete glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas na svojem je Facebook profilu napisao da su rezultati lažirani te da ih je agencija krivotvorila po narudžbi premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića.

“Plenkovićeva tvornica laži nastavlja s proizvodnjom. Otkrili smo veliku aferu. Još jednu prevaru u režiji Plenkovića i HDZ-a i to nakon što je lagao da će vratiti INA-u u hrvatske ruke, nakon što je lagao da neće dopustiti zatvaranje sisačke rafinerije, nakon što je lagao da nije umiješan u aferu Borg, nakon što je lagao da nema veze sa kupovinom zastupnika u Saboru, nakon što je lagao da odabrani avioni koštaju 500 milijuna eura, nakon što je lagao da se obavještajni sustav ne koristi za obračun unutar HDZ-a, sada opet laže i manipulira i to po pitanju istraživanja rejtinga stranaka”, napisao je Vukas.Tu njegovu objavu promptno je prenio predsjednik SDP-a Davor Bernardić, pokazujući time da potpuno stoji iza njezina sadržaja, piše Jutarnji list.

Članovi dobili mail s rezultatima agencije koja je radila po narudžbi SDP-a

Nekoliko sati ranije, kako doznajemo, iz središnjice stranke na mail adrese svih članova i članica stranke odaslan je mail gotovo istog sadržaja kao Vukasov Facebook status. U mailu naslovljenom „Plenkovićeva tvornica laži nastavlja s proizvodnjom“, članovima stranke poslana je i anketa slovenske agencije Ninamedia, provedena sredinom prosinca po narudžbi SDP-a.

U slovenskoj anketi kojom se iz SDP-a diče, a koju Faktograf ima u posjedu, rejting stranke je 17,1 posto. To jest nešto više od rejtinga koji im daje Crobarometar agencije Ipsos (14,8 posto), ali je također u okviru moguće statističke pogreške hrvatske ankete (plus-minus 3,6 posto). Međutim, anketa Ninamedie Živom zidu daje samo 8,3 posto, a HDZ-u 23,4 posto, odnosno 5 i pol posto manje od Crobarometra.

SDP bi, međutim, itekako trebali brinuti podatci navedeni na desetoj stranici ankete Ninamedie.

„Da su parlamentarni izbori ove nedjelje, najveći udio anketiranih koji bi izašli na izbore glasao bi za stranku HDZ (21,4 %), kojoj slijedi SDP (15,1 %) i Živi zid (7,4 %), dok ostale stranke imaju udio manji od 5 %. Trećina ispitanika ne zna, nije sigurna ili ne želi reći za koga bi glasovali (33,80 %), a 3,2 % anketiranih ne bi glasovali“, navodi se u anketi.

Bernardićevo i Vukasovo optuživanje za podvale nije najbolje sjelo brojnim SDP-ovcima, uključujući i Peđu Grbina. „Prije nekoliko godina čitava se hrvatska javnost smijala Tomislavu Karamarku kada je prozivao anketarske kuće za namještanje rezultata na štetu njega i HDZ-a. Žao mi je što si neki moji kolege dopuštaju da SDP dovedu u istu situaciju i u isti koš s Karamarkovim HDZ-om“, rekao je Grbin za Faktograf.

Komentar smo zatražili i od agencije IPSOS. Antu Šalinovića, direktora te agencije upitali smo kako komentira Bernardićeve izjave i smatra li da se njima nanosi šteta njegovoj agenciji.

„Nemam potrebu na to se osvrtati“, tek nam je kratko odgovorio.

(Faktograf)

Živi zid? Pazite što želite

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Hrvatsku nije zaobišao populistički val koji nadire diljem Europe: radikalni desničari, kvazilijevi brižnici za narod, fašisti… Lista je podugačka. Hrvatska ima Živi zid.

Ovu stranku nije lako definirati, ali lako je vidjeti da im raste podrška. Prema najnovijem mjesečnom istraživanju Crobarometra, prestigli su SDP i u ovom trenutku su druga politička snaga u zemlji. Više ih se ne bi trebalo otpisivati nego ozbiljno se pozabaviti njihovim politikama.

Tu dolazimo do drastičnih, ekstremnih pozicija. Ova stranka izvela bi Hrvatsku iz Europske unije. Iako nesavršena, ova organizacija donijela je najduži period mira i prosperiteta u povijesti Europe. Dobitnik je i Nobelove nagrade za mir.

Ako bi ignorirali sve druge prednosti EU, a što bi bi bilo blago rečeno kratkovido, kako zanemariti praktične i egzistencijalne prednosti članstva? Mnogi hrvatski građani koji bi inače bili siromašni našli su posao u Njemačkoj,  Irskoj i dalje (odlazak mladih je šteta, ali beznađe je mnogo gore). Što je alternativa: da čekaju da se nekima od njih smiluje i uhljebi ih neki HDZ ili Živi zid?

Građanima u BiH bilo bi zanimljivo pročitati da Živi zid podržava treći entitet u toj zemlji, ukoliko kao prvo rješenje ne bi prošla kantonizacija cijele države, inače posve nerealna.  U programu te stranke stoji:

Ako prvi prijedlog propadne, prihvaćamo stvaranje trećeg, “hrvatskog” entiteta jer nije pravedno da samo jedan narod (srpski) ima svoj kanton, dok se u drugom kantonu Hrvati svode na nacionalnu manjinu.

Doduše, rekli su i da odluku moraju donijeti građani i građanke BiH, što treći entitet čini potpuno nemogućim – bošnjački političari nikada neće pristati na takvo što. Osim toga, bilo bi lijepo da u Živom zidu barem znaju da u BiH imaju dva entiteta a ne kantona. Politika je umijeće mogućeg.

Neznanje, populizam, šarlatanstvo odlike su ove stranke. Hrvatski građani koji glasaju za Živi zid trebaju paziti što žele, da im se želje jednom ne ostvare.

DD

Foto: Fah

Status quo drugim sredstvima

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše:  Eldin Hadžović

Iako je relativna pobjeda Željka Komšića u utrci za mjesto člana državnog predsjedništva iz reda hrvatskog naroda na netom održanim izborima u Bosni i Hercegovini bila najmanje neizvjesna i svakako najmanje zanimljiva, upravo je ona izazvala najviše kontroverzi u danima nakon konačne potvrde izbornih rezultata.

U zemlji kakva je BiH to je, ipak, neko postignuće: postizborne vratolomije i salta mor(t)ale dojučerašnjih prvaka oporbe u Republici Srpskoj, krah Srpske demokratske stranke, poraz Dodika i njegovog SNSD-a u Banjoj Luci i istodobna apsolutna pobjeda u ostatku RS-a, katastrofalan učinak Radončićevog SBB-a u Federaciji BiH, unatoč medijskoj mašineriji čiji je slogan bukvalno ‘Od nas ne možete pobjeći’, te nemoć Stranke demokratske akcije da, uslijed ništavnog koalicionog kapaciteta, makar započne pregovore o formiranju vlasti u kantonima, i pored relativne izborne pobjede… sve to skupa ne izaziva polemike i brakorazvodne rasprave kao ‘slučaj Komšić’, o kojem se vijeća od Sarajeva do Bruxellesa.

Komšić sam, na svoju nesreću, osim paralizirajuće polarizacije, opće sablazni i nastavka statusa quo drugim sredstvima, teško da može postići nešto više. Podsjetimo, Željko Komšić je već u dva navrata bio na funkciji na koju je sada ponovno izabran, s jednako neuvjerljivim učinkom – ako se izuzme apsolutna homogenizacija hrvatskog biračkog tijela i potpuno obesmišljavanje svake alternative HDZ BiH, koja je taman bila uzela maha dok je na čelu Ureda visokog predstavnika još sjedio činovnik koji se znao umiješati u svoj posao.

Godina 2006. se sada za Komšića ponavlja kao farsa, jer su mu današnje početne pozicije značajno drugačije u odnosu na to vrijeme. Komšić je tada bio član Socijaldemokratske partije BiH, koja je u to vrijeme još uvijek uspješno glumila zdravu alternativu osovini SDA-Stranka za BiH i njegov izbor je za mnoge tada značio nadu da je moguće razbiti začarani krug nacionalizma u kojem je BiH konstantno zarobljena od rata pa naovamo. Nažalost, ubrzo se ispostavilo da osim ispraznih patriotskih općih mjesta i skoro neprekidne konfrontacije sa svima, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u okruženju, Komšić nije bio u stanju ponuditi ništa više. Pored djetinjastih prijetnji da će ‘dati po prstima i po nosu’ neprijateljima BiH, slabo što je vrijedno spomena i sjećanja na taj period Komšićevog službovanja u Predsjedništvu. U međuvremenu se SDP rasuo – dobrim dijelom i Komšićevom krivicom – pa je iz njega iznikla Demokratska fronta – kojom Komšić i danas upravlja – te još nekoliko manjih stranaka, tako da Komšić danas iza sebe ima neusporedivo slabiju političku infrastrukturu te daleko neuvjerljiviju platformu, koja je u međuvremenu izgubila ljevičarski obol, svodeći se na otrcane parole, primjerenije provincijskim skupovima SDA. Čak je i izborni rezultat Komšićevog DF-a pokazao da njegova osobna izborna baza tri puta nadilazi kapacitete same partije, s upadljivim manjkom glasova u kantonima s hrvatskom većinom, u kojima Komšić svakako nije ni vodio kampanju. I prije nego što je zvaničnom inauguracijom preuzeo dužnost u Predsjedništvu, Komšić je – na ovaj ili onaj način – već proglašen personom non grata u pet bosanskohercegovačkih kantona.

‘Nikad više Bošnjaci neće Hrvatima birati člana Predsjedništva’, bjesnili su i prijetili, kao što to i danas čine, urednici hercegovačkih online platformi, profesori, akademici i ostali glasnogovornici lidera HDZ-a Dragana Čovića, ali uzalud – opstrukcije pri donošenju izbornog zakona, nezainteresiranost za unapređenje vlastitog programa te preveliko oslanjanje na strah od Komšića među svojim najokorelijim pristašama vratile su se HDZ-u kao bumerang, dovodeći figure na bosanskohercegovačkoj šahovskoj ploči u još jednu pat-poziciju, u kojoj će sada proći još jedan četverogodišnji izborni ciklus. HDZ će se brzo oporaviti od poraza Dragana Čovića u utrci za Predsjedništvo, tim prije što su, osim mjesta koje je zauzeo Komšić, dobili sve ostalo, uključujući apsolutnu vlast u kantonima s većinski hrvatskim stanovništvom i gotovo obavezno učešće u vlasti na federalnoj i državnoj razini.

Komšićev je problem u tome što on sam ne razumije ili neće da razumije način na koji pomaže i cementira HDZ kao jedinu paradigmu hrvatske politike u BiH. Njegova neformalna posjeta Zagrebu prošloga tjedna najbolji je primjer za to. Najprije je, bez ikakve najave, iz DF-a saopćeno da Komšić ide u ‘službenu posjetu Zagrebu’, što je ubrzo i potvrdio i visoki funkcioner stranke, dok je sam Komšić misteriozno postao nedostupan, nakon što je preko ‘Nacionala’ Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović diplomatski poručio da ‘sjašu s BiH’. Nakon kraće neizvjesnosti, ispostavilo se da, osim Stjepana Mesića, Komšića u Zagrebu nije dočekao nitko, a svakako nitko relevantan. Ne treba ni spominjati da je sve to Komšić napravio i prije zvanične inauguracije te je potpuno neobjašnjiva potreba da se i najnovija politička blamaža predstavi kao ‘službena pojeta’. Iz te bure u čaši vode jedino su oba HDZ-a – i Plenkovićev i Čovićev – imali koristi, pošto su i jedni i drugi iskoristili priliku da Komšića pošteno iscipelare. Priliku je iskoristila čak i bivša premijerka Hrvatske Jadranka Kosor, koja je Komšiću s visoka spočitala nedržavničko ponašanje.

Željko Komšić, kojem su puna usta BiH te poštivanja državnih institucija, sada je taj koji zaobilazi protokole i tu istu državu. A tek treba da je predstavlja naredne četiri godine, skupa sa Šefikom Džaferovićem i Miloradom Dodikom. Prvi je protočni bojler politike Bakira Izetbegovića, drugi je razjareni separatist i nacionalist, a obojica imaju pristup konkretnim polugama vlasti, kao i moć da ono što kažu i sprovedu u djelo na terenu. Komšić, za razliku od njih, od svega toga nema – ništa. To će, koincidentno, biti i konačna dobit svih građana BIH, kojima je, osim poštapalice ‘samo nek’ ne puca’, malo čega (pre)ostalo.

portalnovosti.com

Prenosima sa stranice ivanlovrenovic.com

Davor Bernardić bi se trebao dostojanstveno povući

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

SDP je isuviše važna stranka za Hrvatsku da se na pola mandata vlade HDZ-a dovede na 14.6 % podrške birača, a upravo to se dogodilo ovih dana.

Stranka kontinuirano gubi podršku birača i dramatično joj pada popularnost. Legitimno je pitati se gdje je onda granica ispod koje se ne smije? Što bi proizveo psihološki šok padanja na treće mjesto, iza Živog zida, a što je sasvim moguće? Zar to ne bi bilo ponižavajuće za SDP?

Netko mora biti odgovoran za takvo stanje stvari. Uobičajeno je ići od vrha – riba se čisti od glave. Gospodin Bernardić je čestita osoba najboljih namjera, ali očigledno ne ide ni njemu kao lideru niti SDP-u kao stranci. To se mora promijeniti. Takva promjena, treba naglasiti, nije važna samo za SDP nego i, općenito, za političku konsolidaciju hrvatskog društva. Zdrava demokracija podrazumijeva zdravu i jaku konkurenciju.

Davor Bernardić svakako nije jedina odgovorna osoba. Cjelokupni vrh SDP-a treba se dobro zamisliti nad onim što su napravili. Tu svakako treba istaknuti potpredsjednika ove stranke Zlatka Komadinu, od kojeg čini se ovise mnogi sadašnji i budući potezi SDP-a.

Konkretno, rukovodstvo SDP-a svojim biračima i simpatizerima treba odgovoriti na sljedeće: ako 71% hrvatskih građana smatra da Hrvatska ide u lošem smjeru, a najveća oporbena stranka to ne zna ili ne može iskoristiti nego čak slabi, zar situacija nije krajnje ozbiljna?

Ovako loš rejting SDP-a urušava ideju o mogućnosti svrgavanja HDZ-a s vlasti na budućim izborima. Da bi smjena vlasti postala moguća, što je ključna odlika svake zdrave i zrele demokracije, SDP i mogući partneri moraju biti jaki barem kao bivša Kukuriku koalicija pod vodstvom Zorana Milanovića. Nužno je zapitati se može li gospodin Bernardić okupiti oko sebe takvu koaliciju. Odgovor je, osim u slučaju veoma dramatičnih promjena u njegovu korist, da ne može. Posljedično, sve dok je gospodin Bernardić na čelu SDP-a, HDZ je siguran na vlasti.

Ako bi Davor Bernardić odlučio povući se, to ne bi moralo označiti kraj njegove političke karijere. Takav dostojanstven potez pribavio bi mu veliki moralni i politički kapital. Ako bi se SDP oporavio i jednom opet preuzeo vlast, mogao bi biti dobar ministar u vladi – recimo znanosti i obrazovanja.

Doista je krajnje vrijeme da se poduzmu, i da se vidi da se poduzimaju, konkretni potezi koji bi SDP vratili u vrh hrvatske politike. Dužnosnici ove stranke sigurno imaju mnoštvo ideja koje žele provesti u djelo. Jedan potez koji bi stvari sigurno pokrenuo s mrtve točke bio bi svojevoljni, dostojanstveni odlazak Davora Bernardića s vrha stranke.

DD

Foto: Flickr