Piše: Nedžad S. Hadžimusić
‘(…) aktuelna antiimigrantska pomama u SAD i Europi je samo vrh ledenog brijega i populistička mantra za preuzimanje i održavanje na vlasti. Uporediva jedino sa onom iz 30-tih godina prošlog stoljeća u pripremi nacističkog projekta pogroma Jevreja. Potom, sa cvjetanjem mase – kako tada, tako i sada – dolazi na red nepatvorena agenda izbornih pobjednika – sa okusom džungle, krvi i tla...) – Izvod iz prvog dijela Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – drugi dio” →
Piše: Franjo Šarčević
Razumljivo je kada je bilo kome od tzv. običnih građana preko glave bilo kojeg radovana karadžića i kada ne žele dopustiti da im 24 godine nakon rata, a to je nečiji čitav život, neko takav pokvari dan. U osobne motive bilo kojeg običnog građana bilo bi bezobrazno ulaziti: možda se radi o nekome kome je ideologija Karadžić Radovana ili nekog drugog karadžića donijela mnogo patnje i nesreće, ko je barem svjestan toga da je on kriv što je odrastao u zemlji u kakvoj nije zdravo odrastati, ali baš zato je želio provesti 20. mart 2019. u šetnji obalom ili šumom, a ne u proklinjanju i (b)analiziranju na društvenim mrežama.
Nije razumljivo kada neko ko je profesionalni političar i pri tome još tobože jedini legalni, legitimni i stožerni predstavnik jednog konstitutivnog naroda u BiH, a ime mu je Dragan Čović, na drugostepenu presudu Haškog suda koja Radovana Karadžića osuđuje na kaznu doživotnog zatvora zbog ratnih zločina, etničkog čišćenja i genocida u BiH, nema reći niti jednu riječ. Na službenoj stranici HDZ-a BiH, kako stvari stoje do momenta kad pišem ovaj redak (17:00 po srednjoevropskom vremenu) nema vijesti, saopćenja ili izjave koja se dotiče jučerašnje presude. Nema je ni na drugim mjestima, jer je jednostavno nije ni bilo.
Možda će do reakcije doći nekad kasnije, kada mediji iznude poneku riječ od Čovića, pa od njega ili njegove stranke dođe neka poruka načelne osude svih ratnih zločina koja više neće značiti ništa, no pogledajmo što su do sada prešutjeli tobožnji zaštitnici hrvatskog naroda u BiH.
Ne želim se u tekstovima ponavljati, stoga za opširnije uvide u odnose hadezeovske i dodikovske politike, prethodno – odnose dviju velikodržavnih politika, srpske i hrvatske, koje su obje došle glave bosanskim Hrvatima, upućujem na tekst Što je Hrvatima Republika Srpska? objavljen 10. januara. Dovoljno je ovdje reći: Više od 150 tisuća Hrvata protjerano je iz Republike Srpske, tisuće njih su prošli kroz logore, na desetke i stotine je ubijano u brojnim masovnim zločinima. HDZ i Čović su to prešutjeli, njima nestali Hrvati iz Republike Srpske ne znače onoliko koliko im znači Milorad Dodik. Pokazalo se to i na portalu novina koje služe kao neslužbeni bilten HDZ-a BiH: jedina vijest objavljena nakon presude bila je prenošenje Dodikove izjave kako je „presuda Radovanu Karadžića prilično arogantna i cinična“. Sve se udesilo kao da se to Hrvata ne tiče. A i da se ne tiče, tiče se drugih, Bošnjaka, kojima je Karadžićeva ideologija bila namijenila sudbinu nestanka.
Iz HDZ1990 jučer je stiglo saopćenje koje odudara od čovićevske šutnje. Pod naslovom Presuda velikosrpskoj ideologiji, iz te stranke poručuju:
Niti jedna presuda, a ni ova današnja Radovanu Karadžiću, u Haagu osuđenom na doživotni zatvor, ne može vratiti u život ubijene i ublažiti bol njihovih obitelji, ali mora jasno osuditi pogubnost zločinačke ideologije. Ideologije koja je na ove prostore prije 28 godina donijela nemjerljive količine bola, patnje i stradanja.
Ideologije koja je, nažalost zauvijek, raselila stotine tisuća Hrvata iz velikog dijela Bosne i Hercegovine. Ovakve presude su podjednako važne za suočavanje sa prošlošću, izgradnju pravednijeg društva i bolje budućnosti.
Pravo i pravda su vrlo često suprotni pojmovi, no današnja presuda ipak je djelomična satisfakcija žrtvama te ideologije.
Bilo bi dobro kada u HDZ1990 ne bi stali na osudi velikosrpske ideologije i kada bi smogli hrabrosti za kritički odnos prema onom dijelu hrvatske politike koji je – kako tada, tako i danas – bio vjerni sluga i saveznik rečenog velikosrpstva.
Haški sud utvrdio je neke činjenice kroz višegodišnje sudske procese i to je najjači fakttest vezan za rat 1991-1995. Neprihvaćanje tih činjenica, laganje i izvrtanje, za Milorada Dodika znači demonstraciju moći koja se temelji na trenutnom rasporedu snaga na geostrateškoj mapi svijeta, koji jamči opstanak Karadžićeve tvorevine kojom Dodik trenutno gazduje.
Za Dragana Čovića i većinsku hrvatsku politiku u BiH, šutnja vezana za ovu presudu i – vidjeli smo ranije nakon presude herceg-bosanskoj šestorci – njihovo neprihvaćanje činjenica, laganje i izvrtanje, znači ruganje nad sudbinom nestalih bosanskih Hrvata i delegitimiranje svih hrvatskih političkih zahtjeva u BiH. Čovićeva politika dovela je Hrvate u BiH ispod civilizacijskog minimuma. Nakon mnogo godina praćenja politike i društva u BiH, s iskustvom stotina tekstova, mogu reći jednu jasnu i jednostavnu rečenicu: Nisu ni drugi za pohvaliti, ali Dragan Čović i HDZ su najveći neprijatelji hrvatskog naroda.
P.S. Kraj je 21. marta, Čović i HDZ još ne znaju što bi rekli.
Tekst je objavljen i na portalima Prometej.ba i Fokus.ba
Jedna od glavnih tema ovih dana u Hrvatskoj je uskraćivanje dozvole za održavanje komemorativne mise u Bleiburgu. Katolička crkva u Koruškoj odbila je molbu Hrvatske biskupske konferencije za održavanjem mise zbog njene političke i ideološke zloupotrebe. Razlog naravno leži u koketiranju s ustaštvom.
U priopćenju Koruške biskupije rečeno je da je misa u Bleiburgu postala “dijelom okupljanja koje politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala koje služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti”, te da kao takva šteti i ugledu Katoličke crkve.
Reakcije su predvidljive. Hrvatska biskupska konferencija izražava “svoje duboko neslaganje s razlozima koji se navode za takvu odluku i u cijelosti ih odbacuje”. Vodeći HDZ-ovi političari reagirali su populistički. Nacionalistički ridikuli krive ‘agresivne lijeve lobije’. Čeka se da netko okrivi još i masone i Židove pa da se krug zatvori.
Ne treba biti analitički genij pa vidjeti kakvu štetu ova manifestacija nanosi ugledu Hrvatske. Umjesto da gradi image moderne i tolerantne države, koja odbacuje propale ideologije i grabi naprijed, Hrvatsku se nerijetko percipira kao bastion primitivnog nacionalizma. To svakako vrijedi za današnje poklonike ili relativizatore ustaštva, ali to nije većinska Hrvatska. U Hrvatskoj mora postojati svijest da se ružne etikete lako lijepe, a teško skidaju. Toga trebaju biti svjesni i Crkva i zvanična politika.
Odluka Crkve u Austriji je ispravna i simbolički jako važna. Politiku i komemoracije bilo koje vrste naprosto ne treba miješati. Katolička crkva u Hrvatskoj jasno mora povući crtu između vjerskoga obreda i propagiranja ustaštva. Ako traži krivce za ovo poniženje – a radi se o velikom poniženju i međunarodnoj blamaži – treba ih tražiti u svojim redovima, među svim tim košićima i sličnima koji samoj Crkvi ruše ugled u javnosti. A takvi i njima slični ugled Crkve ruše i u pristojnijem dijelu konzervativne javnosti koja odbacuje ustaštvo kao veliku povijesnu mrlju i civilizacijsku sramotu.
Ono što prolazi u jednom dijelu hrvatske javnosti, neće se tolerirati u Austriji. Hrvatska vlast i Crkva trebaju iz ovoga izvući odgovarajuće pouke.
DD
„Bilo bi dobro da objasnite koje su razlike između Europskog parlamenta, Europske komisije i Vijeća Europe, kako se koji bira te za što je tko nadležan.
Također, zanima me koliko je legalno da u Europskom parlamentu sjedi Željana Zovko koja je članica stranke izvan EU te cijelu svoju karijeru zastupa interese zemlje koja nije članica EU“, upit je čitatelja koji je reagirao na poziv da nam uoči izbora za Europski parlament pošalju svoja pitanja.
Europski parlament jedina je institucija EU koju izravno biraju građani u svim državama članicama, a u trenutačnom sazivu u njemu sjedi 751 zastupnik. Europski parlament svoje plenarne sjednice održava naizmjenično u Strasbourgu i Bruxellesu. Zajedno s Vijećem EU, Parlament djeluje kao zakonodavac koji usvaja zakonodavne prijedloge i odlučuje o proračunu EU. On, također, nadzire i rad Europske komisije i drugih tijela EU.
Zastupnici u Europskom parlamentu biraju se na mandat od pet godina i ne mogu istovremeno biti zastupnici i u domaćim parlamentima. U EP-u oni ne djeluju kao predstavnici svojih država, već kao zastupnici koji brinu o interesima građana cijele EU pa su tako i svrstani po političkim opredjeljenjima i slijede zajedničku politiku europskih grupacija koje djeluju u Parlamentu. U postojećem sazivu Parlamenta, prije izbora predviđenih za svibanj, djeluje osam grupacija. Najveća grupacija je Europska pučka stranka (EPP) u koju spadaju zastupnici HDZ-a Dubravka Šuica, Ivana Maletić, Željana Zovko i Ivica Tolić te Marijana Petir. Slijedi Progresivni savez socijalista i demokrata u Europskom parlamentu (S&D) u kojem trenutačno sjede zastupnici iz SDP-a Biljana Borzan i Tonino Picula. Treća grupacija po veličini su Europski konzervativci i reformisti (ECR) u kojima je Ruža Tomašić. Slijedi Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE) u kojem su Ivan Jakovčić i Jozo Radoš te Zeleni/Europski slobodni savez (Greens/EFA) u kojem je Davor Škrlec. U Parlamentu trenutačno djeluju još i Europska ujedinjena ljevica – Nordijska zelena ljevica (GUE/NGL), Klub zastupnika Europe slobode i demokracije(EFDD) i Europa nacija i sloboda (ENF).
Nakon izbora u svibnju postoji velika mogućnost da će karte biti drugačije posložene, odnosno da će se osnovati neki novi klubovi zastupnika.
Europska komisija je izvršno tijelo Europske unije sa sjedištem u Bruxellesu. Podijeljena je na odjele, odnosno glavne uprave, kojima su na čelu povjerenici. U Komisiji u ovom trenutku (prije izlaska Velike Britanije iz EU) djeluje 28 povjerenika – svaka država članica predložila je po jednog kandidata za povjerenika. U ovom sastavu Komisije hrvatski je predstavnik Neven Mimica koji se nalazi na čelu Glavne uprave za međunarodnu suradnju i razvoj.
Predsjednika Europske komisije na mandat od pet godina imenuje Europski parlament iz grupacije koja je osvojila najveći broj mandata. Europska komisija sastavlja se nakon izbora za Europski parlament.
Vijeće Europe ne predstavlja instituciju EU i ne bi ga se smjelo miješati s gore spomenutim Vijećem EU ili s Europskim vijećem (summit šefova država ili vlada EU koji se sastaju nekoliko puta godišnje).
Vijeće Europe najstarija je europska organizacija sa sjedištem u Strasbourgu. Obuhvaća 47 država članica (sve europske države osim Bjelorusije), a glavni joj je cilj promicanje suradnje, ljudskih prava i temeljnih sloboda te demokracije i vladavine prava. Hrvatska je u Vijeće Europe ušla još 1996. godine. Temeljni dokument VE je Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine u skladu s kojom je 1959. godine utemeljen Europski sud za ljudska prava. Odluke tog suda obvezujuće su za sve članice Vijeća Europe.
Glavno izvršno tijelo VE je Odbor ministara koji okuplja ministre vanjskih poslova država članica, a kojem je Hrvatska prošle godine predsjedala.
Glavno savjetodavno tijelo je Parlamentarna skupština Vijeća Europe. U njoj sjede izaslanici iz parlamenata zemalja članica. Za administrativno djelovanje Vijeća Europe zaduženo je Tajništvo, odnosno glavni tajnik Vijeća Europe, a važnu ulogu predstavlja i Povjerenica za ljudska prava. Za povjerenicu je prošle godine izabrana Dunja Mijatović iz BiH.
Željana Zovko, porijeklom iz Mostara, na zajedničkoj listi Domoljubne koalicije na izborima za Europski parlament 2014. godine, bila je na devetom mjestu. Tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko namjeravao je, naime, obuhvatiti što širi spektar – od umjerenog Andreja Plenkovića, preko branitelja u vidu Ivice Tolića, Hrvata u BiH čija je predstavnica Zovko do dijaspore u čije je ime na liste uvršten Ivan Sablić iz Njemačke.
Željana Zovko je prije ulaska u Europski parlament obnašala brojne dužnosti u BH diplomaciji, a u parlament je ušla s mjesta veleposlanice BiH u Italiji. Mjesto joj se otvorilo nakon što su se poslije izbora 2016. Andrej Plenković i Davor Ivo Stier vratili u Zagreb – jedan na mjesto premijera, a drugi na mjesto ministra vanjskih poslova. Lista se pomakla na Ivicu Tolića i Ivana Tepeša iz HSP-a – koji je od tog mjesta odustao i prepustio ga Željani Zovko.
Djelovanje u Europskom parlamentu načelno podrazumijeva rad za opće dobro svih građana Europske unije, ne u ime pojedine države članice, a kamoli za interese zemlje koja nije u Uniji, odnosno za dio stanovništva te zemlje.
Međutim, domaći Zakon o izboru članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske kao jedini uvjet za kandidaturu propisuje posjedovanje državljanstva. Navodi se kako „za člana u Europski parlament može biti biran hrvatski državljanin koji ima biračko pravo“, a Željana Zovko posjeduje dvojno državljanstvo.
Također, valjanost liste Domoljubne koalicije 2014. godine nije osporena, a isti zakon propisuje kako se ispražnjeno mjesto popunjuje sa sljedećom osobom na listi.
Piše: Krešimir Zubak
Prije i nakon posljednjih općih izbora u Bosni i Hercegovini (a i ranije), u vrijeme i poslije rasprava u hrvatskom Saboru o položaju hrvatskog naroda u BiH, pa evo, i iza svega toga ne prestaju polemike o problemu legitimiteta u našem ustavnom i pravnom poretku, kako problemu njegove regulative tako i praktične provedbe. Konkretnije: o legitimitetu uopće, a prije svega o pravilnom, pravovaljanom i pravednom izboru i zastupljenosti pripadnika konstitutivnih naroda u strukturama vlasti i sudjelovanju u njihovom radu, ali u svezi s tim i usko povezanim pitanjem konstitutivnosti tri bosanskohercegovačka naroda.
Naravno, u istupima i raspravi po tim, kao, uostalom, i po drugim pitanjima u nas, sudjeluju zvani i nezvani, znani i neznani, ali – zna se – u tome prednjače pravnopolitički poluobrazovani političari koji se predstavljaju pripadnicima narodnjačkih ili građanskih političkih opredjeljenja i uvjerenja. Ponekad o tome problemu pišu ili progovore za javnost i oni koji imaju formalnopravno i znanstveno zvanje iz čijih istupa je, međutim, teško razabrati radi li se i kod njih o neznanju ili nerazumijevanju ili, možda, komercijalizaciji svog zvanja. (Nisam sklon onima ovdje koji misle kako se o ovom posljednjem radi u slučaju, jedne, bez sumnje, vrsne znanstvenice koja je o toj problematici već dosta toga napisala, a koja bi poradi svog zvanja, ali prije svega zbog svog podrijetla morala poznavati i razumjeti karakter državnosti svoje prve domovine).
Političari narodnjačke provenijencije i njihovi serviseri poimaju i objašnjavaju be-ha državnost u ključu država-nacija, odnosno nacija-država, pa tako – oni tvrde – da je BiH država – savez tri nacije, (tro)nacionalna država Bošnjaka, Hrvata i Srba. Takvu predodžbu o BiH uspjeli su nametnuti i šire, a ne samo onima čijim se političkim skrbnicima predstavljaju. Sljedstveno tome izborna i ostala regulativa, kao i njezina praktična provedba treba biti takva kako bi u vršenju vlasti – zaključuju oni – legitimni bili samo oni koji su izabrani od svog (konstitutivnog) naroda i od tako izabranih postavljeni i imenovani dužnosnici. Takvo poimanje nije samo suprotno uspostavljenom ustavnom i pravnom poretku. Ono je suprotno konstitucionalizmu i suštini demokratskog poretka u slobodnom svijetu, kojem, kako kažu zagovornici takvog shvatanja, teže. To je zapravo čisti anakronizam. Jer, kada bi se to ugradilo u izbornu i drugu regulativu, ono ne bi vodilo nama nasušno potrebitoj tranziciji u zrelo demokratsko društvo, nego u naciokratizaciju društva, razgradnju države i onemogućilo nas u pridruživanju asocijacijama slobodnog demokratskog svijeta.
BiH nije državni savez ili zajednica tri nacije, nego je zajednička država građana čija se ogromna većina u nacionalnom smislu određuju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi i koji su kao takvi rekonstituirali BiH. Na prvi pogled to izgleda kao igra riječi, ali nije tako. Nije tako promatrano iz povijesnog ili aktualnog kuta. Kada je riječ o povijesnom, onda su po tom pitanju relevantne političko-pravne odluke kojima je obnovljena i re-kon-sti-tuirana državnost BiH. Ne misli se pri tome samo na čuvenu i ingenioznu zavnobihovsku definiciju po kojoj BiH nije ni hrvatska ni muslimanska ni srpska, nego i hrvatska i muslimanska i srpska. Misli se, s pravnog gledišta, na konkretniju odredbu istog tijela sadržanu u Deklaraciji o pravima građana BiH, kojom se BiH određuje kao zajednička i nedjeljiva domovina u kojoj se zajamčuje ravnopravnost Hrvata, Muslimana i Srba. Sličnog sadržaja je referendumska odluka iz 1992. godine, kojom je potvrđen status neovisne i suverene BiH, kao države “ravnopravnih građana i naroda: Hrvata, Muslimana i Srba i drugih koji u njoj žive”. I, konačno, to proistječe iz važeće ustavne odredbe prema kojoj: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalim) i građani BiH donose (uređuju) Ustav BiH” u kojem su sadržana i njegova konkretna normativna rješenja kojima se osigurava ravnopravnost, pa i ona glede zastupljenosti konstitutivnih naroda u strukturama vlasti.
Ni u jednoj odredbi tog ustava, niti u bilo kojem ustavu u BiH, a ima ih još dvanaest, kada je u pitanju nacionalna struktura zakonodavnih, izvršnih i pravosudnih tijela vlasti ne propisuje se da se ona konstituiraju na načelu nacionalnog predstavljanja, nego ta tijela u svom sastavu moraju imati odgovarajuću (paritetnu ili proporcionalnu) zastupljenost članova koji se određuju kao pripadnici konstitutivnih naroda ili ostali. Ustavna rješenja su u funkciji osiguranja jednakopravnosti kroz zastupljenost u strukturama vlasti, a ne u funkciji ekskluzivnog nacionalnog predstavljanja. A nacionalna jednakopravnost dalje se osigurava i kroz punu ravnopravnost nacionalnih i građanskih parlamentarnih domova, donošenje odluka konsenzusom ili kvalificiranom većinom, zaštitom vitalnih nacionalnih interesa pred ustavnim sudovima itd.
U praksi se, međutim, događa da u oblasti nacionalne zastupljenosti brojniji nameću svoja rješenja i svoju izbornu volju malobrojnijim i pozivajući se na važeća ustavna i izborna pravila to opravdavaju svojoj slobodom izbora, pa tako po njima izabrani-smatraju-imaju legitimitet. Legalnost i legitimnost nisu korelativni pojmovi. Legitimitet nema samo dimenziju formalnopravne valjanosti – legalnosti, nego i svoju vrijednosnu, moralnu sadržinu – pravednosti. U kontekstu zajamčene jednakopravnosti naroda među kojima postoji velika razlika u brojnosti svojstvo legitimnosti mora biti zasnovano na pravednosti izbora. Jer, o tome ovisi i način korištenja ostalih ustavnih mehanizama koji su u funkciji osiguranja istinske jednakopravnosti naroda. I taj problem svakako treba ustavnim i izbornim pravilima riješiti, ali ne na način kako to neki zamišljaju – kroz izborno pravo na posebnu nacionalnu predstavljenost. Ovo utoliko prije ako se imaju u vidu za nas obvezujuće ustavne promjene koje proistječu iz nekoliko odluka Europskog suda za ljudska prava koje se odnose na ostvarivanje pasivnog biračkog prava u okviru slobodnih i demokratskih izbora i za one koji se ne određuju kao pripadnici konstitutivnih naroda.
Ustavni sustav i izborna pravila u BiH kombinacija su građanskih i etnonacionalnih elemenata, pri čemu su ovi drugi u funkciji osiguranja jednakopravnosti i zaštita od dominacije brojnijih. No taj sustav je nužno doraditi kako bi se s jedne strane provele odluke Europskog suda za ljudska prava, a s druge neutralizirala mogućnost nametanja i dominacije. Te, za nas obvezujuće, ustavne i izborne promjene otvoriće dodatna pitanja i probleme za našu legislativu, koji, iako složeni, nisu nerješivi. No, nisu ni rješivi na način kako to zamišljaju političari i njihovi serviseri koji sebe određuju kao pripadnike građanskih opredjeljenja i uvjerenja. U osnovi njihovog tumačenja demokracije jeste osporavanje, marginaliziranje, ili čak, negiranje, i omalovažavanje kolektivnih prava. To nekada čine tako napadno da i manje sumnjičavi zaključe kako iza svega kao cilj ne stoji istinska demokracija na koju su pozivaju, nego prikrivena dominacija. Njihove ideje i vizije, ne samo u svezi sa izbornim pravilima, jednako su anakrone. Njihovo poimanje građanstva je građanstvo s početka prošlog stoljeća. To je rudimentarno građanstvo prije usvajanja brojnih međunarodnih konvencija, koje se tiču građanskih, političkih i temeljnih ljudskih prava i sloboda, kako pojedinaca tako i naroda. Tim “građanskim prvoborcima” u – po njima zamišljenoj – preobrazbi BiH u građansku državu ogroman problem i smetnju predstavlja ustavna kategorija konstitutivnosti tri b-h naroda. Pogrešno razmišljajući zaključuju kako bi jednostavnim brisanjem te ustavne odrednice bila otklonjena glavna prepreka u izgradnji građanske države, kao da postojeća nije građanska država. U nedostatku ozbiljne argumentacije oni tu pravnu kategoriju pobijaju pravno nerelevantnim argumentima. Tako, služe se etimološkim argumentima objašnjavajući latinsko i englesko podrijetlo i izvorno značenje te riječi, kao da se radi o leksikološkom pitanju. Ili, pak, ideološkim razlozima, objašnjavajući konstitutivnost kao komunistički politički proizvod.
Odrednica o konstitutivnosti b-h naroda ne objašnjava se (a ne može se ni pobijati) etimološkim i ideološkim, nego pravnim i povijesnim razlozima. Naime, polazeći od svog (međunarodno priznatog) prava na samoodređenje Hrvati, Muslimani (Bošnjaci) i Srbi, kao formirani narodi, u svima nama poznatom povijesnom razdoblju odlučili su re-kon-sti-tuirati (ponovo utemeljiti) državu Bosnu (i Hercegovinu). Zato su oni kon-sti-tu-tivni narodi. Odlučujući obnoviti državu kao zajedničku domovinu, oni nisu sebi priskrbili privilegirani položaj u toj državi u odnosu na druge njezine građane, nego su sebi zajamčili međusobnu jednakopravnost i zadržali status koji im jamči pravo na odlučivanje o sebi, svojoj sudbini, izboru društvenog i političkog uređenja. Onima koji osporavaju konstitutivnost treba dodati još nešto: taj status ne može se brisanjem oduzeti, a pravo na odlučivanje o sebi nije potrošna roba.
Suvremena građanska društva i demokratske države pripadnost naciji tretiraju kao sastavni dio osobnog identiteta. Sukladno tome je temeljno ljudsko i građansko pravo da pojedinac i istovremeno pripadnik kolektiviteta-nacije uživa ravnopravnost sa drugima, koja podrazumijeva i slobodu od dominacije drugih-brojnijih kolektiviteta. Dakle, u osnovi se radi o temeljnom ljudskom pravu pojedinca-građanina koje zaslužuje uvažavanje, a ne osporavanje.
Evidentno je, dakle, kako na političkoj pozornici imamo dvije sukobljene koncepcije od kojih ni jedna ne odražava pravi smisao i duh zavnobihovskih i referendumskih odluka, ni međunarodnih konvencija o ljudskim i građanskim pravima, a niti slijede rješenja i iskustva u demokratskom svijetu izgrađenih i funkcionirajućih složenih društava i država. Dapače, iako se na njih pozivaju, u suštini ih negiraju, međusobno se pothranjuju i opravdavaju i zadržavaju nas u stanju neprekidnog političkog konflikta. Problemi su složeni, ali rješivi. No, njihovo rješenje prije svega pretpostavlja razumijevanje prava kako pojedinca, tako i kolektiviteta kao građanskih prava. Jednako tako pretpostavlja razumijevanje BiH kao društvene i državne zajednice složene nacionalne i kulturološke pluralnosti.
Države poput BiH održive su i prosperitetne pod uvjetom uvažavanja i poštivanja različitosti političkih volja, interesa i potreba. Međutim, najviše pretpostavlja da oni koji pretendiraju upravljati BiH imaju potpuno obrazovanje, širu opću i političku kulturu. Nažalost, upravo poradi ovog posljednjeg tamo smo gdje jesmo.
Prenosimo uz dozvolu autora
Piše: Vedran Filipović
U periodu poslije rata nije bilo veće hajke od ove na Damira Nikšića, kantonalnog SDP-ovog zastupnika u Sarajevu.
Što bi se reklo, digla se kuka i motika da ga se istjera iz SDP-a, a sve se čini i iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Intenzitet hajke je toliki da je opravdano sumnjati kako će mu život biti doveden u opasnost kao Stanivukovićev u Banjoj Luci.
Radi se o videu u kojem on, vidno uznemiren, prepričava incident sa sjednice Glavnog odbora SDP-a. Tu spominje „ruralnu“ Tuzlu, misleći na predstavnike SDP-a iz manjih mjesta u Tuzlanskom kantonu, koji po njemu hoće u vlast sa SDA, bošnjačkom nacionalnom a po nekima i nacionalističkom partijom s velikim brojem sumnjičenja njihovih članova za kriminal najrazličitije vrste. Nikšićev motiv da se bori da njegova partija ne ide u vlast sa SDA jest čast same partije. Kaže da im je u toku svađe i nagurivanja s njima upućivao psovke i kaže da se pitao kako nema nikog ko bi ih s njim u njihova mjesta uputio kolima hitne pomoći. Kaže isto da je dijabetičar, kad popije terapiju i smiri se, uputit će izvinjenje svima.
Jasno je da bi se SDP morao ograditi od njegovog ponašanja i izjava te noći te da to ne smije biti opravdanje za ponašanje niti jednom njihovom članu i političaru. Jasno je da i sam Nikšić treba uputiti izvinjenje, što on jest na neki način učinio, ali suviše dvosmisleno.
Jasno je da neće biti osnova da se bilo tko buni ako SDP odluči i o Nikšićevom isključenju iz partije i jasno je da bi bilo kakva obrana Nikšića od njega samog bila neozbiljna u tekstu koji kao ovaj pretendira da bude ozbiljan.
Međutim, bez, kao što rekoh, stajanja u Nikšićevu obranu, vrijeme je da se suočimo s licemjerstvom našeg javnog morala.
Skoro, u emisiji Nedjeljom u dva, voditelj Aleksandar Stanković upitao je člana Predsjedništva BiH Željka Komšića da li zna šta je njegov savjetnik za medije Nihad Hebibović govorio o predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović.
Njegov Facebook status, zgražam se što ga moram doslovno prenijeti, kaže ovako: „Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest…Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji“
Tekst je prenesen doslovno, izmijenjen je prored, status je razlomljen tako da svaka nova misao (ako je to tako mogućno nazvati) ide u novi redak.
Komšić je na taj upit odgovorio da on ne zna za to te da, ako je to i radio, nije dok je bio njegov savjetnik. Željko Komšić je bez sumnje političar s dovoljno iskustva te bi takvog savjetnika sigurno maknuo s takve pozicije da je s nje ovo napisao. No, ne treba misliti da smo svi naivni te da ćemo ga opravdati činjenicom što on, Bože moj, nije bio zaposlen kao savjetnik kad je javno iznosio svoje spin planove. On je radio još štošta. Jednog Željkovog protukandidata na posljednjim izborima nazvao je „paščetar“, aludirajući na njegovo prezime, a i urednika ovog portala nazivao je ustašom.
Postavlja se pitanje nije li onda Habibović upravo imenovan na mjesto savjetnika kao vid vraćanja duga za svu silnu mržnju i spinove kreirane tijekom kampanje? Osim toga, to je čovjek, sudeći po njegovim medijskim i FB napisima, nedovoljno kompetentan pa čak i pismen da se tim poslom bavi.
Nema ni reakcije partije Građanski savez čiji najistaknutiji član Emir Suljagić političke oponente putem svog Twitter naloga naziva najpogrdnijim imenima. Četnici, ustaše, fekalije, kanalizacija, samo su neki od najupečatljivijih.
Nije bilo ni adekvatnih reakcija niti osuda kad je lider SDA, Bakir Izetbegović, najznačajnija politička ličnost u Bošnjaka danas, na Federalnoj televiziji rekao kako je predsjednik Naše stranke Predrag Kojović došao nakon rata iz Srbije i kako mu je glavna misija da onemogući SDA da vlada.
Pritom čovjek uopće nije došao iz Srbije niti je ikad rekao da mu je to misija. Taj se govor također može podvesti pod huškanje.
Od svega navedenog (a ima toga još) u sarajevskoj javnosti problem je samo Damir Nikšić. Nije to ništa lično prema Damiru, problem bi bio i bilo tko drugi s lijevih ideoloških pozicija da se ponašao tako. On je ideološki neprijatelj javnog, dominantnog političkog Sarajeva. Etnički drugi su iz Sarajeva gotovo očišćeni, a ono malo preostalih se moraju izvinjavati što nisu Bošnjaci. Sad je došao red na obračun s Bošnjacima, onim ideološki nepodobnima.
Ako to nije tako, problem bi trebale biti i stvari gore od ovih Nikšićevih, koje dolaze s bošnjačke desnice, iz DF-ovih, GS-ovih i SDA redova. Možda još nije kasno da vidimo i tu izvinjenja i partijska isključenja.
Piše: Amarildo Gutić
Pokrenuto je do maksimuma političko podzemlje Stranke demokratske akcije zarad očuvanja vlasti na federalnom i “najvažnijem” kantonu, onom sarajevskom. Udarila je sva medijska te “facebook i twiter armija”, na najvećeg neprijatelja države, kako su etiketirali “Našu stranku”. SDA kartel označio ih je kao mete koje možete vrijeđati i etiketirati, a sve to unaprijed amnestira i moguće stranačke nasilnike koji su spremni prijetnje provesti u djela.
Stranka demokratske akcije tri je mjeseca konsolidovala redove nakon šoka izbornim rezultatima i najave da bi savez SDP-a, Demokratska fronte i Naše stranke nazvan “BH blok” mogao bez njih formirati vlast na federalnoj razini te u još 5 kantona. Potom su krenuli u kontraofanzivu, uz prethodnu svesrdnu pomoć iz sjene SBB-a, čitaj njenog lidera.
Odlučno NE znači NE
Poziv “BH bloku” na državotvorno jedinstvo, štogod ono značilo, imalo je u stvari za cilj samo njihovo razbijanje. Kao što vidimo, već su uspješno podijelili SDP na frakcije.
SDP, Demokratska fronta i Naša stranka propustili su svoju šansu u predizborno vrijeme. Tadašnji jedinstveni nastup pod plaštom “BH bloka” mogao je rezultirati boljim izbornim rezultatima, dovoljnim da mogu eliminirati barem SDA i tako zaustaviti destrukciju koju produkuju SNSD i HDZ BiH. Ulazak u koaliciju sa SDA samo bi omogućio ovoj stranci da ih “proguta”.
Jer, ovdje nije riječ o “udobnosti” opozicije, nego o odbijanju matrice na kojoj dvadeset i više godina djeluje SDA.
No problem i nastaje kada ne želiš biti dio “udruženog kriminalnog poduhvata”. SDA slijedi metod kojim se SNSD obrušio na opoziciju u Republici Srpskoj. Špijuni, dezerteri, strani plaćenici, antipatriote koji žele prodati i podijeliti BiH, samo su najblaže etikete, a ime i prezime Predraga Kojovića postalo je dovoljan dokaz “opasnih namjera” i “četničke ideologije”.
Fingiranje patriotizma
Najava Bakira Izetbegovića da će tobože tražiti ukidanje naziva Republike Srpske poslužila je zagrijavanju atmosfere. Dok im čelništvo priprema vezivanje zastava sa SNSD-om i HDZ-om, koje naziva razaračima države samo u predizborno vrijeme, bijes stranačkih vojnika na taj način je fokusiran.
Treba barem privremeno odagnati u zaborav kako su SDA kadrovi pljačkaškom privatizacijom uništili živote desetine hiljada radnika, kako su umrtvili zdravstveni i onepismenili obrazovni sistem, treba sakriti bogaćenje putem stranački interesnih tendera, na kojima su milijarde već nepotrebno potrošene.
Treba zaboraviti na SDA koja je mirno gledala urušavanje pravosuđa, jer je takvo, instruisano, uplašeno, ucijenjeno ili kupljeno odgovaralo interesima stranačkih tajkuna.
Njima ne smetaju HDZ i SNSD jer su isti politički profil zasnovan na otimačini i pljački. Njima ne smeta što su stvorili prisilne ekonomske izgnanike, hiljade porodica koje su prinuđene tražiti egistenciju diljem Evrope.
Zato nas sada, uz pomoć zapjenušanih stranačkih udarača tastatura na društvenim mrežama, medija, boračkih udruženja, odanih sindikata i stranačkog članstva iz budžetskih kancelarija, pokušavaju natjerati da zaboravimo sva poniženja koja smo proživjeli pod svojevrsnom mentalnom i svakom drugom okupacijom nacionalističkih stranaka.
U vrijeme dok vlast u Kantonu Sarajevu broji tek nekoliko dana rada, iz SDA im prevrću svaku utrošenu marku. Istovremeno, sa HDZ sabraćom udvostručuju poslaničke paušale u SBK, sa 500 na hiljadu maraka.
Državotvornost i patriotizam SDA, ma dajte molim vas…
Laburistička stranka je velika i važna politička institucija u Britaniji. Laburisti s pravom mogu biti ponosni na postignuća koja su imala ogroman pozitivan utjecaj na društvo: između ostalog uspostavu javnog zdravstvenog sustava (NHS) 1948., zakon o minimalnoj nadnici i mir u Sjevernoj Irskoj (postignut za vrijeme laburističke vlade) 1999.
Međutim, sadašnje vodstvo stranke sramoti tu slavnu povijest na nekoliko načina.
Prvo, antisemitizmom. Unatoč žestokim poricanjima i potonjem priznanju da u stranci postoji problem, malo toga se mijenja. Čak i ako nešto napokon učine, ostaje činjenica da je ovo prvi put od Drugog svjetskog rata da britanski Židovi osjećaju egzistencijalnu prijetnju, i to od strane šefa opozicije i njegovih ljudi. To je vječna sramota za ove političare (Corbyn, McDonnell).
Oko Brexita, laburisti su dvolični. Vodstvo je svoje uske, ideološke opsesije postavilo iznad interesa svoje zemlje. Odlučili su ignorirati veliku većinu svojih članova koji žele novi referendum zbog laži i manipulacija tijekom kampanje iz 2016. Ustrajavaju na svojem viđenju EU kao neoliberalne imperije koja postoji zbog biznisa i koja je podređena NATO paktu, kao i na svojim možda dobronamjernim ali besmislenim idejama (‘socijalizam u jednoj zemlji‘), do kojih drže više od okrutne stvarnosti Brexita.
Osim toga, čini se također i da vodstvo stranke iz ideoloških razloga brani tirane koji su uništili svoje zemlje (Maduro), kao i one koji se agresivno trude potkopati samu Britaniju (Putin).
Iako je u politici sve moguće, misterija je zašto bi oni koji žele modernu, otvorenu, prosperitetnu i tolerantnu Britaniju glasali za ovakve laburiste. Ostaje nadati se da će se jednog dana, s novim ljudima na čelu, ova stranka vratiti u 21. stoljeće i u progresivne vode.
DD
Tijekom polusatne konferencije za novinare u Saboru, predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić uspio se ograditi i od izjava Dominka Vuletića, nove glavne zvijezde ŽZ koja se profilira za predstojeće izbore za Europski parlament, kao i od Ivana Pernara, najisturenijeg i najglasnijeg člana stranke.
Živi zid je u petak organizirao konferenciju sa zahtjevom da se na njoj isključivo razgovara o Zakonu o zviždačima. Međutim, novinari su mu neprestano ukazivali kako pitanje zviždača nije nevezano za pitanja koja su ih najviše zanimala – linča kojeg je Živi zid na svojoj službenoj Facebook stranici, ali i na službenoj internetskoj stranici pokrenuo protiv novinarke Jutarnjeg lista Željke Godeč, zbog njenog teksta u Jutarnjem listu, odnosno usporedbe svih novinara s Hitlerovim učenicima na facebook stranici Ivana Pernara. Zanimalo ih je i vodi li nas Živi zid u iliberalnu demokraciju.
„Kako se Zakon o zviždačima uklapa u vaš koncept iliberalne demokracije, za koji mnogi politolozi kažu da je zapravo uvod u fašizam“, bilo je novinarsko pitanje na koje je Sinčić odgovorio na sljedeći način:
„Što se tiče tog termina iliberalne demokracije, moram reći da mi je skroz novi, potekao je iz izjave gospodina Vuletića. Mi nismo nikada razgovarali o tom konceptu. Naš stav je direktna demokracija i da treba težiti ka direktnoj demokraciji. Od tog stava se (Vuletićevog) ako hoćete ograđujem. Mi smatramo da je direktna demokracija, što više referenduma, a što manje koruptivnih radnji, budućnost demokracije. To piše i u našem programu. Nikada takav termin nije do sada korišten, a na kraju krajeva i ovo pitanje je izvan onoga što smo tražili“.
Vuletić je, podsjetimo, na samom kraju emisije Otvoreno u srijedu ispalio: „Mi smo za potpuno novi koncept države. Ne ovu korumpiranu liberalnu demokraciju, nego jednu iliberalnu državu koja neće imati veze s ovim HDZ-om”, kazao je, pojasnivši dodatno voditelju emisije: “iliberalnu, neliberalnu”.
Pojam „iliberalne demokracije“ kao „potpuno novi koncept razvoja države“ prvi je kao svoju doktrinu prije nekoliko godina javno proglasio mađarski premijer Viktor Orban, a kasnije su njegovim stopama krenuli i u Poljskoj. Riječ je, ukratko, o uređenju u kojem postoje izbori, ali se nakon njih provodi vladavina većine bez ikakve brige o manjinama, a sudstvo i glavni mediji su pod punom kontrolom vlasti. Faktograf je o pojmu „iliberalne demokracije“, odnosno kolika je prijetnja da se i Hrvatska pridruži spomenutim zemljama već pisao.
Na europskoj sceni o tom se pojmu već nekoliko godina, a naročito sada pred europske izbore, vode rasprave, ali Sinčić, predsjednik druge ili treće stranke u državi (ovisno o istraživanjima) za to je, eto, prvi put čuo nakon što su ga mediji pitali za komentar izjave Dominika Vuletića. Na upit 24 sata o toj temi iz Živog zida odgovorili su dan ranije prilično nemušto.
„U oprečju neoliberalnoj, osobito tranzicijskoj i post-tranzicijskoj Europi, demokraciji koja se kao univerzalan magičan te neizbježan recept nameće slabijim državama od strane globalističkih anti-suverenističkih te imperijalnih silnica, vidimo koncept države koja ima demokratsko uređenje, ali izuzeta je iz globalističkog zagrljaja smrti gdje demokratski proces nije samo ukras koji otkriva beznadno korumpirane stranačke elite ili nije samo maska za stvarne odnose moći, nego je u temelj društvenog uređenja ugrađeno ljudsko dostojanstvo zajedno s pravom na slobodno izgovorenu riječ te pravom na dom koje je intrinzično skopčano s ljubavlju prema domovini i zavičaju. Ne ulazeći u terminološke i konceptualne dubine tumačenja pojma iliberalnosti, suštinska sredstva za pretvaranje države iz neoliberalne u iliberalnu jesu izravna demokracija te nesmiljeni progon kao i učinkovito kažnjavanje korupcije“, stajalo je u odgovoru kojeg je glavni tajnik stranke Tihomir Lukanić poslao za 24 sata.
Treba, međutim, istaknuti kako je Dominik Vuletić doktor pravnih znanosti i predavač na Katedri za pravo Ekonomskog fakulteta koji u svojoj biografiji navodi i sudjelovanje u projektima koji se tiču europskih politika i međunarodnog prava pa je teško vjerovati da on ne zna na što je mislio kada se opredijelio za iliberalnu demokraciju. Možda samo s teorijskim konceptom nije zamarao ostatak stranke.
„Ja se također ograđujem od tog stava, to morate pitati kolegu Pernara“, potvrdio je Sinčić na novinarsko pitanje hoće li se ograditi i od Pernara koji je na svom facebook profilu konstatirao da je „99 posto novinara učilo od Hitlera i da su novinari korisni idioti“.
Branimir Bunjac dodatno je istakao: „Mi smo se obratili kao stranka cjelokupnoj javnosti na našoj glavnoj stranici priopćenjem da je jedini službeni stav stranke onaj koji se objavljuje na press konferencijama ili na toj glavnoj stranici Živog zida, da nikakve pojedinačne facebook stranice ne odražavaju mišljenje stranke. Mi, na koncu konca, ne možemo kontrolirati 10 ili 15 tisuća članova što tko objavi“.
Naravno da ne mogu kontrolirati što će objaviti bilo koji član Živog zida na svojoj facebook stranici, ali ta se stranka ne može odreći odgovornosti za svoju službenu stranicu na facebooku koja u ovom trenutku ima 187. 000 pratitelja. Ona mora biti administrirana i očišćena od poziva na nasilje i od govora mržnje, kao što moraju biti administrirane sve druge stranice stranaka ili medija.
Službena facebook stranica Ivana Pernara još je prodornija i u ovom trenutku ima 273. 000 pratitelja.
U Živom zidu su, više nego u svim drugim strankama, svjesni važnosti slanja poruka preko društvenih mreža. Tim je licemjernije njihovo pozivanje na to kako se službeni stavovi stranke nalaze isključivo na službenoj web-stranici, koju nitko zapravo ne prati, odnosno da se prenose preko njihovih konferencija za novinare. Možda bi im, ipak, korisnije bilo da se međusobno dogovore što je službena politika stranke.
Osam saborskih zastupnika i zastupnica i nepoznat broj članova Glavnog odbora napustio je SDP pod vodstvom Davora Bernardića. Prema svemu sudeći, tu nije kraj napuštanja tonućeg broda pa bi valjalo dodati – za sada.
Faktografovi izvori tvrde da je nejasno koliko je članova napustilo Glavni odbor jer su neki od njih navodno svoje ostavke dali samo predsjedniku stranke, dok se primjerice Željko Siladija, iako ga se SDP javno odricao i najavljivao da neće sudjelovati na glasanjima Glavnog odbora, ipak tamo pojavio i glasao.
Prošlog tjedna Glavni odbor SDP-a napustilo je još dvoje članova pa je tako od prvotnih 103 sada, prema Telegramovom pisanju, preostalo 95 članova. Večernji list, s druge strane govori o 96 članova odbora, moguće i zbog službene stranice SDP-a. Naime, napuštanje stranke očigledno se događa toliko brzo da SDP na službenim stranicama neke odlaske naprosto ne stigne pravovremeno zabilježiti pa se tako na popisu članova Glavnog odbora i dalje nalazi Damir Vučak, jedan od posljednjih koji su napustili SDP.
Uz osipanje članstva, poseban problem u radu Glavnog odbora predstavlja sukobljavanje dviju struja u tumačenju odredbi statuta SDP-a koje govore o Glavnom odboru i kvorumu, odnosno o broju ruku potrebnih za postizanje dvotrećinske većine. Uz sve to, tvrde naši izvori, kada se na sjednici Glavnog odbora i postigne dogovor o potrebnoj brojci, prisutnost članova broji se na samom početku sjednice, ali ne i neposredno prije donošenja odluka.
Kaotičnoj situaciji u stranci doprinosi i način na koji se Davor Bernardić odlučuje obračunavati sa sve poraznijim rejtingom SDP-a u anketama. Kao što je poznato, prema rezultatima ovomjesečnog istraživanjaCrobarometar, koje je provela agencija Ipsos od 1. do 20. prosinca 2018. među 982 punoljetna građana, Živi zid je pretekao SDP za 0,1 postotni bod. Živi zid tako osvaja 14,9 posto (13,5 posto u studenome) ispitanika, a SDP 14,8 posto (14,6 posto u studenome). Premda je taj rezultat u okviru moguće statističke pogreške, većina medija naglasila je da je Živi zid po prvi put prestigao SDP. Dok su Živozidaši otvoreno slavili, Bernardić je krenuo u otvoreni napad – na agenciju Ipsos. Kako je zabilježio Jutarnji list, netom nakon objave rezultata ankete glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas na svojem je Facebook profilu napisao da su rezultati lažirani te da ih je agencija krivotvorila po narudžbi premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića.
“Plenkovićeva tvornica laži nastavlja s proizvodnjom. Otkrili smo veliku aferu. Još jednu prevaru u režiji Plenkovića i HDZ-a i to nakon što je lagao da će vratiti INA-u u hrvatske ruke, nakon što je lagao da neće dopustiti zatvaranje sisačke rafinerije, nakon što je lagao da nije umiješan u aferu Borg, nakon što je lagao da nema veze sa kupovinom zastupnika u Saboru, nakon što je lagao da odabrani avioni koštaju 500 milijuna eura, nakon što je lagao da se obavještajni sustav ne koristi za obračun unutar HDZ-a, sada opet laže i manipulira i to po pitanju istraživanja rejtinga stranaka”, napisao je Vukas.Tu njegovu objavu promptno je prenio predsjednik SDP-a Davor Bernardić, pokazujući time da potpuno stoji iza njezina sadržaja, piše Jutarnji list.
Nekoliko sati ranije, kako doznajemo, iz središnjice stranke na mail adrese svih članova i članica stranke odaslan je mail gotovo istog sadržaja kao Vukasov Facebook status. U mailu naslovljenom „Plenkovićeva tvornica laži nastavlja s proizvodnjom“, članovima stranke poslana je i anketa slovenske agencije Ninamedia, provedena sredinom prosinca po narudžbi SDP-a.
U slovenskoj anketi kojom se iz SDP-a diče, a koju Faktograf ima u posjedu, rejting stranke je 17,1 posto. To jest nešto više od rejtinga koji im daje Crobarometar agencije Ipsos (14,8 posto), ali je također u okviru moguće statističke pogreške hrvatske ankete (plus-minus 3,6 posto). Međutim, anketa Ninamedie Živom zidu daje samo 8,3 posto, a HDZ-u 23,4 posto, odnosno 5 i pol posto manje od Crobarometra.
SDP bi, međutim, itekako trebali brinuti podatci navedeni na desetoj stranici ankete Ninamedie.
„Da su parlamentarni izbori ove nedjelje, najveći udio anketiranih koji bi izašli na izbore glasao bi za stranku HDZ (21,4 %), kojoj slijedi SDP (15,1 %) i Živi zid (7,4 %), dok ostale stranke imaju udio manji od 5 %. Trećina ispitanika ne zna, nije sigurna ili ne želi reći za koga bi glasovali (33,80 %), a 3,2 % anketiranih ne bi glasovali“, navodi se u anketi.
Bernardićevo i Vukasovo optuživanje za podvale nije najbolje sjelo brojnim SDP-ovcima, uključujući i Peđu Grbina. „Prije nekoliko godina čitava se hrvatska javnost smijala Tomislavu Karamarku kada je prozivao anketarske kuće za namještanje rezultata na štetu njega i HDZ-a. Žao mi je što si neki moji kolege dopuštaju da SDP dovedu u istu situaciju i u isti koš s Karamarkovim HDZ-om“, rekao je Grbin za Faktograf.
Komentar smo zatražili i od agencije IPSOS. Antu Šalinovića, direktora te agencije upitali smo kako komentira Bernardićeve izjave i smatra li da se njima nanosi šteta njegovoj agenciji.
„Nemam potrebu na to se osvrtati“, tek nam je kratko odgovorio.
Hrvatsku nije zaobišao populistički val koji nadire diljem Europe: radikalni desničari, kvazilijevi brižnici za narod, fašisti… Lista je podugačka. Hrvatska ima Živi zid.
Ovu stranku nije lako definirati, ali lako je vidjeti da im raste podrška. Prema najnovijem mjesečnom istraživanju Crobarometra, prestigli su SDP i u ovom trenutku su druga politička snaga u zemlji. Više ih se ne bi trebalo otpisivati nego ozbiljno se pozabaviti njihovim politikama.
Tu dolazimo do drastičnih, ekstremnih pozicija. Ova stranka izvela bi Hrvatsku iz Europske unije. Iako nesavršena, ova organizacija donijela je najduži period mira i prosperiteta u povijesti Europe. Dobitnik je i Nobelove nagrade za mir.
Ako bi ignorirali sve druge prednosti EU, a što bi bi bilo blago rečeno kratkovido, kako zanemariti praktične i egzistencijalne prednosti članstva? Mnogi hrvatski građani koji bi inače bili siromašni našli su posao u Njemačkoj, Irskoj i dalje (odlazak mladih je šteta, ali beznađe je mnogo gore). Što je alternativa: da čekaju da se nekima od njih smiluje i uhljebi ih neki HDZ ili Živi zid?
Građanima u BiH bilo bi zanimljivo pročitati da Živi zid podržava treći entitet u toj zemlji, ukoliko kao prvo rješenje ne bi prošla kantonizacija cijele države, inače posve nerealna. U programu te stranke stoji:
Ako prvi prijedlog propadne, prihvaćamo stvaranje trećeg, “hrvatskog” entiteta jer nije pravedno da samo jedan narod (srpski) ima svoj kanton, dok se u drugom kantonu Hrvati svode na nacionalnu manjinu.
Doduše, rekli su i da odluku moraju donijeti građani i građanke BiH, što treći entitet čini potpuno nemogućim – bošnjački političari nikada neće pristati na takvo što. Osim toga, bilo bi lijepo da u Živom zidu barem znaju da u BiH imaju dva entiteta a ne kantona. Politika je umijeće mogućeg.
Neznanje, populizam, šarlatanstvo odlike su ove stranke. Hrvatski građani koji glasaju za Živi zid trebaju paziti što žele, da im se želje jednom ne ostvare.
DD
Foto: Fah
Piše: Eldin Hadžović
Iako je relativna pobjeda Željka Komšića u utrci za mjesto člana državnog predsjedništva iz reda hrvatskog naroda na netom održanim izborima u Bosni i Hercegovini bila najmanje neizvjesna i svakako najmanje zanimljiva, upravo je ona izazvala najviše kontroverzi u danima nakon konačne potvrde izbornih rezultata.
U zemlji kakva je BiH to je, ipak, neko postignuće: postizborne vratolomije i salta mor(t)ale dojučerašnjih prvaka oporbe u Republici Srpskoj, krah Srpske demokratske stranke, poraz Dodika i njegovog SNSD-a u Banjoj Luci i istodobna apsolutna pobjeda u ostatku RS-a, katastrofalan učinak Radončićevog SBB-a u Federaciji BiH, unatoč medijskoj mašineriji čiji je slogan bukvalno ‘Od nas ne možete pobjeći’, te nemoć Stranke demokratske akcije da, uslijed ništavnog koalicionog kapaciteta, makar započne pregovore o formiranju vlasti u kantonima, i pored relativne izborne pobjede… sve to skupa ne izaziva polemike i brakorazvodne rasprave kao ‘slučaj Komšić’, o kojem se vijeća od Sarajeva do Bruxellesa.
Komšić sam, na svoju nesreću, osim paralizirajuće polarizacije, opće sablazni i nastavka statusa quo drugim sredstvima, teško da može postići nešto više. Podsjetimo, Željko Komšić je već u dva navrata bio na funkciji na koju je sada ponovno izabran, s jednako neuvjerljivim učinkom – ako se izuzme apsolutna homogenizacija hrvatskog biračkog tijela i potpuno obesmišljavanje svake alternative HDZ BiH, koja je taman bila uzela maha dok je na čelu Ureda visokog predstavnika još sjedio činovnik koji se znao umiješati u svoj posao.
Godina 2006. se sada za Komšića ponavlja kao farsa, jer su mu današnje početne pozicije značajno drugačije u odnosu na to vrijeme. Komšić je tada bio član Socijaldemokratske partije BiH, koja je u to vrijeme još uvijek uspješno glumila zdravu alternativu osovini SDA-Stranka za BiH i njegov izbor je za mnoge tada značio nadu da je moguće razbiti začarani krug nacionalizma u kojem je BiH konstantno zarobljena od rata pa naovamo. Nažalost, ubrzo se ispostavilo da osim ispraznih patriotskih općih mjesta i skoro neprekidne konfrontacije sa svima, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u okruženju, Komšić nije bio u stanju ponuditi ništa više. Pored djetinjastih prijetnji da će ‘dati po prstima i po nosu’ neprijateljima BiH, slabo što je vrijedno spomena i sjećanja na taj period Komšićevog službovanja u Predsjedništvu. U međuvremenu se SDP rasuo – dobrim dijelom i Komšićevom krivicom – pa je iz njega iznikla Demokratska fronta – kojom Komšić i danas upravlja – te još nekoliko manjih stranaka, tako da Komšić danas iza sebe ima neusporedivo slabiju političku infrastrukturu te daleko neuvjerljiviju platformu, koja je u međuvremenu izgubila ljevičarski obol, svodeći se na otrcane parole, primjerenije provincijskim skupovima SDA. Čak je i izborni rezultat Komšićevog DF-a pokazao da njegova osobna izborna baza tri puta nadilazi kapacitete same partije, s upadljivim manjkom glasova u kantonima s hrvatskom većinom, u kojima Komšić svakako nije ni vodio kampanju. I prije nego što je zvaničnom inauguracijom preuzeo dužnost u Predsjedništvu, Komšić je – na ovaj ili onaj način – već proglašen personom non grata u pet bosanskohercegovačkih kantona.
‘Nikad više Bošnjaci neće Hrvatima birati člana Predsjedništva’, bjesnili su i prijetili, kao što to i danas čine, urednici hercegovačkih online platformi, profesori, akademici i ostali glasnogovornici lidera HDZ-a Dragana Čovića, ali uzalud – opstrukcije pri donošenju izbornog zakona, nezainteresiranost za unapređenje vlastitog programa te preveliko oslanjanje na strah od Komšića među svojim najokorelijim pristašama vratile su se HDZ-u kao bumerang, dovodeći figure na bosanskohercegovačkoj šahovskoj ploči u još jednu pat-poziciju, u kojoj će sada proći još jedan četverogodišnji izborni ciklus. HDZ će se brzo oporaviti od poraza Dragana Čovića u utrci za Predsjedništvo, tim prije što su, osim mjesta koje je zauzeo Komšić, dobili sve ostalo, uključujući apsolutnu vlast u kantonima s većinski hrvatskim stanovništvom i gotovo obavezno učešće u vlasti na federalnoj i državnoj razini.
Komšićev je problem u tome što on sam ne razumije ili neće da razumije način na koji pomaže i cementira HDZ kao jedinu paradigmu hrvatske politike u BiH. Njegova neformalna posjeta Zagrebu prošloga tjedna najbolji je primjer za to. Najprije je, bez ikakve najave, iz DF-a saopćeno da Komšić ide u ‘službenu posjetu Zagrebu’, što je ubrzo i potvrdio i visoki funkcioner stranke, dok je sam Komšić misteriozno postao nedostupan, nakon što je preko ‘Nacionala’ Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović diplomatski poručio da ‘sjašu s BiH’. Nakon kraće neizvjesnosti, ispostavilo se da, osim Stjepana Mesića, Komšića u Zagrebu nije dočekao nitko, a svakako nitko relevantan. Ne treba ni spominjati da je sve to Komšić napravio i prije zvanične inauguracije te je potpuno neobjašnjiva potreba da se i najnovija politička blamaža predstavi kao ‘službena pojeta’. Iz te bure u čaši vode jedino su oba HDZ-a – i Plenkovićev i Čovićev – imali koristi, pošto su i jedni i drugi iskoristili priliku da Komšića pošteno iscipelare. Priliku je iskoristila čak i bivša premijerka Hrvatske Jadranka Kosor, koja je Komšiću s visoka spočitala nedržavničko ponašanje.
Željko Komšić, kojem su puna usta BiH te poštivanja državnih institucija, sada je taj koji zaobilazi protokole i tu istu državu. A tek treba da je predstavlja naredne četiri godine, skupa sa Šefikom Džaferovićem i Miloradom Dodikom. Prvi je protočni bojler politike Bakira Izetbegovića, drugi je razjareni separatist i nacionalist, a obojica imaju pristup konkretnim polugama vlasti, kao i moć da ono što kažu i sprovedu u djelo na terenu. Komšić, za razliku od njih, od svega toga nema – ništa. To će, koincidentno, biti i konačna dobit svih građana BIH, kojima je, osim poštapalice ‘samo nek’ ne puca’, malo čega (pre)ostalo.
portalnovosti.com
Prenosima sa stranice ivanlovrenovic.com
SDP je isuviše važna stranka za Hrvatsku da se na pola mandata vlade HDZ-a dovede na 14.6 % podrške birača, a upravo to se dogodilo ovih dana.
Stranka kontinuirano gubi podršku birača i dramatično joj pada popularnost. Legitimno je pitati se gdje je onda granica ispod koje se ne smije? Što bi proizveo psihološki šok padanja na treće mjesto, iza Živog zida, a što je sasvim moguće? Zar to ne bi bilo ponižavajuće za SDP?
Netko mora biti odgovoran za takvo stanje stvari. Uobičajeno je ići od vrha – riba se čisti od glave. Gospodin Bernardić je čestita osoba najboljih namjera, ali očigledno ne ide ni njemu kao lideru niti SDP-u kao stranci. To se mora promijeniti. Takva promjena, treba naglasiti, nije važna samo za SDP nego i, općenito, za političku konsolidaciju hrvatskog društva. Zdrava demokracija podrazumijeva zdravu i jaku konkurenciju.
Davor Bernardić svakako nije jedina odgovorna osoba. Cjelokupni vrh SDP-a treba se dobro zamisliti nad onim što su napravili. Tu svakako treba istaknuti potpredsjednika ove stranke Zlatka Komadinu, od kojeg čini se ovise mnogi sadašnji i budući potezi SDP-a.
Konkretno, rukovodstvo SDP-a svojim biračima i simpatizerima treba odgovoriti na sljedeće: ako 71% hrvatskih građana smatra da Hrvatska ide u lošem smjeru, a najveća oporbena stranka to ne zna ili ne može iskoristiti nego čak slabi, zar situacija nije krajnje ozbiljna?
Ovako loš rejting SDP-a urušava ideju o mogućnosti svrgavanja HDZ-a s vlasti na budućim izborima. Da bi smjena vlasti postala moguća, što je ključna odlika svake zdrave i zrele demokracije, SDP i mogući partneri moraju biti jaki barem kao bivša Kukuriku koalicija pod vodstvom Zorana Milanovića. Nužno je zapitati se može li gospodin Bernardić okupiti oko sebe takvu koaliciju. Odgovor je, osim u slučaju veoma dramatičnih promjena u njegovu korist, da ne može. Posljedično, sve dok je gospodin Bernardić na čelu SDP-a, HDZ je siguran na vlasti.
Ako bi Davor Bernardić odlučio povući se, to ne bi moralo označiti kraj njegove političke karijere. Takav dostojanstven potez pribavio bi mu veliki moralni i politički kapital. Ako bi se SDP oporavio i jednom opet preuzeo vlast, mogao bi biti dobar ministar u vladi – recimo znanosti i obrazovanja.
Doista je krajnje vrijeme da se poduzmu, i da se vidi da se poduzimaju, konkretni potezi koji bi SDP vratili u vrh hrvatske politike. Dužnosnici ove stranke sigurno imaju mnoštvo ideja koje žele provesti u djelo. Jedan potez koji bi stvari sigurno pokrenuo s mrtve točke bio bi svojevoljni, dostojanstveni odlazak Davora Bernardića s vrha stranke.
DD
Foto: Flickr
Piše: Ante Pavić
Udruga U ime obitelji upozorila je na činjenicu da posvajanje i udomljavanje djece od strane istospolnih parova nije u najboljem interesu djece, pozivajući se na nekoliko istraživanja američkih znanstvenika čije su metodološke postavke toliko krivo nasađene da su u američkim sociološkim i psihološkim krugovima potpuno odbačeni. Štoviše, zaključci Marka Regnerusa sa Sveučilišta u Teksasu, na čije se znanstveno raskrinkane rezultate U ime obitelji poziva, toliko su nevjerodostojni da je njegovo svjedočenje u jednom slučaju odbacio i američki federalni sud u Michiganu. Sud je njegove više nego upitne rezultate rada „Studije o novim obiteljskim strukturama“ (New Family Structures Study) proglasio „posve nevjerojatnim i nedostojnim za ozbiljno razmatranje“.
Naime, sud je pronašao podatak da je čak i Regnerus u sažetku vlastitog rada priznao da „bilo kakvi suboptimalni rezultati ne moraju biti posljedica seksualne orijentacije roditelja i da je točan izvor razlika u grupama nepoznat“.
Simon Cheng sa Sveučilišta u Connecticutu i Brian Powell sa Sveučilišta Indiana otišli su i korak dalje pa su u Social Science Research, onom istim časopisu u kojem je Regnerus objavio vlastita istraživanja, objavili detaljnu analizu njegova rada. „Oblici „provjere stvarnosti“ pokazuju krhkost njegovih zaključaka – koji su toliko krhki, u stvari, da su prvenstveno posljedica metodoloških izbora koje je napravio Regnerus. Drugačije rečeno, kad se koriste jednake vjerodostojne, i po našem mišljenju, preferirane metodološke odluke, dolazi se do drugačijeg zaključka: odrasla djeca koja su živjela s istospolnim roditeljima pokazuju usporedive profile ishoda s onima iz drugih tipova obitelji, uključujući netaknutu biološku obitelji“, naveli su Cheng i Powell.
Glavna kritika sastoji se u tome da je Regnerus potpuno krivo zaključio da su djeca odgajana u istospolnim brakovima. Da je upotrijebio poštenije kriterije, ispalo bi da ogromna većina njih nikad nije živjela u takvim obiteljima. On je 1.500 ispitanika u dobi između 18 i 39 godina pitao „je li jedan od njihovih roditelja bio u romantičnoj vezi s osobom istog spola“, na što mu je 248 ispitanica i ispitanika odgovorilo pozitivno. Time je zaključio da su kao djeca živjeli u istospolnim obiteljima.
Nakon toga je jednostavno usporedio ovu grupu ispitanika s drugom grupom ispitanika čiji roditelji nisu bili u romantičnoj vezi s osobom istog spola. Takvom metodologijom došao je do podatka da je 12 posto djece odgajane u istospolnoj zajednici razmišljalo o samoubojstvu, dok taj postotak kod djece iz zajednica muškarca i žene iznosi 5 posto. Nadalje, osobe odrasle uz istospolne partnere sklonije su nevjeri (40 posto naprema 13 posto kod osoba odgajanih u zajednici muškarca i žene), a češće su i među nezaposlenima (28 posto naprema 8 posto) te je vjerojatnije da će posjećivati psihoterapeuta (19 posto naprema 8 posto). Također, prema ovom istraživanju, djeca iz istospolnih zajednica češće su pod nadzorom socijalne službe, za razliku od djece iz zajednica muškarca i žene. Djeca odgajana u istospolnoj zajednici vjerojatnije će se zaraziti nekom spolnom bolešću, a prema podacima ovog istraživanja radi se o 40 posto slučajeva, dok taj postotak kod djece koju su odgojili muškarac i žena iznosi 8 posto. Rezultati ukazuju i da su djeca odgajana u istospolnoj zajednici općenito manje zdrava, siromašnija te sklonija pušenju i kaznenim djelima.
Ogromna većina američkih sociologa i demografa, poput Rosenfelda i Gatesa, odbacila je njegove zaključke jer ne samo da je zanemariv broj ispitanika uopće živio u istospolnoj obitelji, nego su došli iz propalih heteroseksualnih brakova što dokazano dovodi do snažnije nestabilnosti samog kućanstva i veće fluktuacije intimnih veza roditelja.
Zaključno: gotovo svi ispitanici uopće nisu ni živjeli u homoseksualnim obiteljskim zajednicama, nego heteroseksualnim. Jedan od ispitanika je, primjerice, odgovorio da je njegov otac imao romantičnu vezu s muškarcem, ali i da se isto tako ženio osam puta i imao osmero djece.
A što reći o pseudoznanstvenom radu „Emocionalni problemi među djecom roditelja u istospolnom braku: Razlike po definiciji“ (Emotional Problems among Children with Same-sex Parents: Difference by Definition) Paula Sullinsa s Katoličkog sveučilišta Amerike, na koji se također poziva U ime obitelji?
Taj svećenik došao je do istog zaključka da djeca odgojena u istospolnim brakovima imaju daleko veće emocionalne probleme od djece koju su odgojili heteroseksualni roditelji. Uzalud je znanstvena zajednica pokušala Sullinsu dokazati da mu rad pati od jednako krive metodologije i krivih zaključaka, jer svi ispitanici dolaze iz problematičnih heteroseksualnih obitelji, te da su psiholozi i sociolozi već davno zaključili da situacija u obiteljskim zajednicama utječe na emocionalni i psihički razvoj pojedinca, bez obzira kakve su seksualne orijentacije roditelji. Osim toga, ukazuju mu na brojne radove koji su dokazali da su djeca koja se odgajaju u stabilnim homoseksualnim obiteljima jednako emocionalno zrela kao i djeca koja se odgajaju u stabilnim heteroseksualnim obiteljskim zajednicama.
Sullins je svoj rad objavio u časopisu British Journal of Education, Society & Behavioural Science, što kod ozbiljne znanstvene zajednice izaziva zazor jer je riječ o profitnom časopisu kojem autori sami plaćaju da im se objavi rad, što izaziva manjak kredibiliteta u znanstvenoj zajednici.
Udruga u ime obitelji poziva se i na rezultate rada kanadskog ekonomista Douglasa W. Allena iz 2013. godine o razlikama u stopama završetka srednjoškolskog obrazovanja između djece koja su odrasla uz istospolne partnere i djece koja su odrasla uz roditelje različitog spola – koje se temelji na podacima iz kanadskog popisa stanovništva iz 2006. godine. Protivnici istospolnih brakova često mašu njegovim rezultatima, ali zanemaruju da je on sam priznao da ne postoje nikakve značajne razlike između stupnja obrazovanja djece iz istospolnih i višespolnih obitelji, nakon što je vlastite rezultate krenuo ozbiljnije provjeravati nakon pet godina. Allen je, naime, u svoje istraživanje uključio i djecu koja su još pohađala srednju školu.
Američka sociološka asocijacija navodi da u njegovom radu nema nikakvih podataka o obiteljskim strukturama u kojima su djeca živjela tijekom većine svojeg školovanja, a kad je Allen, ponukan kritikama, ponovno potražio djecu iz svojeg istraživanja koja su živjela u istospolnoj obitelji, te provjerio bračni status njihovih roditelja i razinu obrazovanja u petogodišnjem razdoblju, shvatio je da ne postoje nikakve razlike među onima iz homoseksualnih i heteroseksualnih obitelji. Allen je izjavio da „njegov rad ne pronalazi nikakve značajne razlike u završetku srednje škole nakon što u obzir uzmete roditeljsko obrazovanje i bračni status te kad provjeravate rezidencijalu stabilnost u petogodišnjem razdoblju“.
Zagrebačko psihološko društvo nudi cijeli popis istraživanja koji su vrlo jasni i ne podržavaju ovakve mitove o LGBT roditeljima i njihovoj djeci. „Potrebno je spomenuti brojne metodološke izazove s kojima se ovakva istraživanja susreću. Primjerice, kod uzorka sudionika je najčešće problem da je mali (što je veći broj sudionika to su rezultati vjerodostojniji), jer je teško doći do sudionika/ca. Također vrlo teško je prikupiti reprezentativan uzorak roditelja i djece, odnosno uzorak koji je slučajno odabran, itd. Ipak, radi izrazito velikog broja istraživanja i dosljednih rezultata, smatra se kako ona nude vrijedne i vjerodostojne informacije (Amato, 2012). Također, za pretpostaviti je da bi se izrazito štetne posljedice odrastanja u LGBT obiteljima na dječji razvoj, u slučaju da postoje, do sada pokazale čak i u istraživanjima na malim i prigodnim uzorcima“, navode iz Zagrebačkog psihološkog društva.
Hrvatska komora socijalnih radnika, dakle ljudi koji se na terenu susreću s različitim psihopatologijama zbog narušenih obiteljskih odnosa, u lipnju prošle godine izdala je priopćenje u kojem navodi da je „prilikom donošenja zakonskih rješenja koja reguliraju područje posvojenja potrebno uzeti u obzir rezultate relevantnih znanstvenih istraživanja koji ne nalaze važnije razlike u prilagodbi i razvoju djece odgojene i odrasle s roditeljima homoseksualne orijentacije i onih odraslih s roditeljima heteroseksualne orijentacije, te su kvaliteta obiteljskih odnosa i poticajno okruženje najvažniji čimbenici za pravilan razvoj djeteta kroz koje će ono moći ispuniti sve svoje potencijale. Stvoriti poticajno okruženje za pravilan razvoj djeteta u obitelji, misija je socijalnih radnika i osnova našeg djelovanja“.
U utorak je, pak, više od 200 znanstvenika i stručnjaka povodom diskusije u javnosti o temi prava na udomiteljstvo istospolnim parovima poslalo priopćenje u kojem ističu da „znanstvena literatura ističe kvalitetu obiteljskih odnosa i prisutnost dovoljne količine socijalnih, psiholoških i ekonomskih resursa i podrške roditeljima kao najznačajnije čimbenike dobrobiti djece i kvalitete odnosa djece s roditeljima, daleko važnije od spola i seksualne orijentacije roditelja. Sukladno tome, stručne organizacije u svijetu (npr. Američka psihološka asocijacija, Američka psihijatrijska asocijacija, Američka akademija za pedijatriju) donijele su službene dokumente u kojima zaključuju da je u najboljem interesu djece omogućiti uživanje u sigurnosti i trajnoj brizi dvoje roditelja neovisno o spolu ili seksualnoj orijentaciji tih roditelja“.
Upozoravaju na neispravno korištenje ili čak miješanje pojmova posvojenje i udomiteljstvo u tekućim javnim raspravama. Udomiteljstvo je oblik socijalne usluge smještaja ili boravka djeteta koju pruža udomitelj sa svojom obitelji ili udomitelj koji živi sam. Posvojenje je oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi kojim se stvara trajni odnos roditelja i djeteta.
I dok kod izrazito konzervativne udruge U ime obitelji ne čudi da svoje stavove gura znanstveno odbačenim argumentima i predrasudama, veći je problem što kroz predloženi Zakon o udomiteljstvu iste stavove gura i Vlada.
Premijer Plenković u utorak je prijedlog zakona o udomiteljstvu ocijenio dobrim jer poboljšava okvir za koncept udomiteljstva. „Svaka stranka ima neke svoje vrijednosti, svoja načela. Ono što je vlada napravila, smatramo da je dobro, odgovorno, primjereno, da poboljšava cijeli okvir koncepta uopće udomiteljstva. I mi iza toga stojimo i taj prijedlog ide u Sabor, a uvijek smo za razgovore“, kazao je Plenković. Premijer smatra kako se ovakvim prijedlogom ne krši Ustav. “Ako netko to želi testirati, ima načina da to napravi”, pozvao je.
Sve je izglednije da će zbog ovog ideološkog rata koji se temelji na predrasudama, najviše patiti oni kojima bi Zakon trebao pomoći – djeca.
Zato ćemo za kraj ostaviti odgovor 200 domaćih znanstvenika i stručnjaka Plenkoviću:
„U najboljem je interesu djece i roditelja, kao i društva u cijelosti, priznati i prihvatiti raznovrsnost postojećih obiteljskih zajednica i odnosa u Hrvatskoj. S obzirom da znanstveni podaci pružaju konzistentne, međusobno sukladne empirijske podatke o tome da nema značajnih razlika u ishodima djece koja odrastaju u obiteljima s homoseksualnim ili heteroseksualnim roditeljima, želimo vjerovati da će se hrvatske institucije u donošenju propisa i reguliranju procedura voditi upravo znanstvenim spoznajama, a ne predrasudama i stereotipima, te da djeci, kojoj je to potrebno, neće uskraćivati prilike za privremeno udomljenje od strane pojedinaca ili parova, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju. Pozivamo Vladu i Sabor Republike Hrvatske da uistinu rade u najboljem interesu djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi i omoguće im ostvarivanje pretpostavki za uživanje u sigurnosti i brizi udomitelja, neovisno o spolu ili seksualnoj orijentaciji udomitelja“.
SDA je najveća bošnjačka stranka i najveća stranka uopće u Bosni i Hercegovini. Zbog toga vjerojatno smatraju da su nezamjenjivi, da imaju ‘prirodno pravo’ i da moraju sudjelovati u vlasti na svim razinama.
Izgleda, međutim, da bi im želje mogle biti osujećene. U četiri kantona u Federaciji BiH vlast će skoro sigurno biti formirana bez njih. Ako se to dogodi, stranke koje se smatraju lijevim ili građanskim imat će priliku pokazati što mogu učiniti u tim sredinama. Ako budu iole uspješne, SDA će ubuduće teže dokazivati kako su jedina patriotska opcija. Na dobitku bi bili obični građani, jer istinska konkurencija znači da floskule ne pale i da se moraju zasukati rukavi i raditi konkretne stvari.
Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, ovih dana je u sklopu postizborne strategije zatražio povećanu proizvodnju oružja u BiH i dosta alarmantno pozvao na jedinstvo Bošnjaka. Rekao je:
Prošli put smo svi nastradali, ali moramo biti jaki i organizovati se kako nas ne bi napali. Srbi se ujedinjuju preko Beograda i crkve, HNS se ujedinjuje međusobno, a samo Bošnjaci ovih dana pričaju o dodatnom razjedinjavanju. Ja ih ponovo pozivam da to ne rade i da napravimo probosanski kamp koji će sve ove sile držati pod kontrolom. Neka prestanu s unutarbošnjačkom prepirkom i svađom.
Iza ovoga upozorenja stoje dvije nepovezane stvari. Indirektno se priznaje da je tzv. građanska opcija (nažalost) zapravo velikom većinom bošnjačka opozicija. Bilo bi izvanredno da se ideologije stranaka ispoljavaju i kroz konkretne ideje a ne samo kroz politiku identiteta, a naročito ne kroz nacionalističko zavaravanje građana kako su ugroženi od drugih. Ali iznad svega, ovdje se radi o strahu od odlaska u opoziciju, makar samo na kantonalnom nivou. SDA se toga panično boji, što je razumljivo iz njihove perspektive. Treba i dalje zbrinjavati nižerangirane stranačke uhljebe, a treba brinuti i o reputaciji, tj. ostavljati privid svemoći, što bez vlasti nije moguće. Osim toga, ako se na jednom povelikom dijelu BiH napravi lokalna vlast bez njih, i ako bude vidljivo bolja (npr. s manje korupcije), neće biti povratka na staro jer birači će napokon znati, iako toleriraju jako puno toga, prepoznati bolju opciju. Još veća opasnost za SDA je što postoji mogućnost da građani prihvate drukčiji način vladanja i da to postane pravilo.
Pretendentima koji vlast žele praviti bez SDA neće biti lako. Bez ove velike stranke teško da se može formirati vlast na nivou Federacije BiH i na državnom nivou. Ako SDA bude u vlasti na višim nivoima izgledno je da će svaka kantonalna vlada bez ove stranke muku mučiti s centralnom vlasti oko budžeta i potencijalno trpiti razne druge oblike pritiska. Osnovana je pretpostavka da bi SDA opstruirala tu vlast.
SDA se našla u apsurdnoj situaciji. Pobjednica je u šest kantona i ima najveći broj zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH i u Parlamentu Federacije BiH. Međutim, od deset kantona SDA ima šansu biti dio vlasti samo u dva ili tri. Apsurd je i u tome što se neka stranka našla u situaciji da, iako je relativni pobjednik izbora, nitko ne želi s njom koalirati. Ni u mnogo širim prostorima nego što je BiH nije se desilo da nitko ne želi koalirati sa tako velikom strankom koja ujedno ima i odličan izborni rezultat. Teško je razumijeti, a nije lako ni samo promišljati takvu političku činjenicu. Može biti da dolazi na naplatu sve što je SDA prakticirala na vlasti kroz dugi niz godina. Da bi takve naplate bile adekvatne ‘”uspjesima“ te stranke, treba saznati sve javne i tajne političke “zasluge“ SDA. To će neka buduća vlast uspjeti pa će to biti početak otrježnjenja za narode i građane Bosne i Hercegovine. Bit će dobro ako na takvo što ne budemo dugo čekali.
DD
Foto: Reuters
digitalnademokracija.com