Kategorija: Društvo

Meša Selimović: O vlasti

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.

Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Iz romana Tvrđava

(Prometej.ba)

Pratite nas na facebook.com/digitalnademokracija 

 

 

 

Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mirnes Sokolović

Prateći ukorak po štampi citate nove (ratne) stvarnosti, o čemu ostaju tragovi u Feralovoj rubrici Greatest shits, Predrag Lucić će, kao pjesnik, početkom devedesetih godina nalaziti svoj materijal koji je autentičniji i življi, luđi i apsurdniji, nego da ga izmišlja. I Lucića, kao Karla Krausa, okupira to što što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a sve ono što izgleda kao izmišljotine jesu ustvari citati, izvađeni iz novinskih članaka, kao stvarnost apsurdnija i humornija od književnosti. Loveći aktuelnost iz dana u dan i popunjavajući tim zbivanjima dobro poznate forme, Lucić je osjetio potrebnim da pobijedi lažnu ravnotežu, kao (mirnodopska) iluziju, koju stvaraju ti svakodnevni registri i umrtvljeni jezici, pred stvarnošću koja hita u dotad neviđeno, u sasvim izvjesne sukobe i ratove. Nastavi čitati “Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca” →

Misa za fašista: povijest koja proganja suvremenu Hrvatsku

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Una Hajdari

Neprestana kiša tijekom posebno hladne zimske večeri u Zagrebu nije spriječila grupu vjernika da se okupe ispred bazilike Srca Isusova u središtu Zagreba. Već dvadeset godina ova isusovačka crkva održava misu na godišnjicu smrti Ante Pavelića, čelnika jednog od najozloglašenijih režima u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Nastavi čitati “Misa za fašista: povijest koja proganja suvremenu Hrvatsku” →

Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10. prosinca kako bi usmjerila pozornost “naroda svijeta” na neupitne vrijednosti Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene u Ujedinjenim nacijama 10. prosinca 1948. O onomu o čemu su prosvjetitelji i politički idealisti mogli samo sanjati postalo je time po prvi puta u povijesti politički cilj i program. U prvom članku Opće deklaracije kazalo se: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva.“ Povodom Dana ljudskih prava mora se spomenuti i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda (iz Rima, 1950.), jer je važan dokument Vijeća Europe koji se bavi ljudskim pravima skoro na istovjetan način kao i Opća deklaracija, ali uvodi i mogućnost pojedincima da za povrede svojih prava tuže države članice Vijeća Europe: Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Nužno je dodirnuti i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen na Općoj skupštini UN 16. prosinca 1966., koji je stupio na snagu tek deset godina poslije (1976.), kakva je bila sudbina i Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Tužna slika o stanju ljudskih prava i temeljnih sloboda u mnogim dijelovima svijeta bila bi, dakle, još tužnija da ljudska prava nisu ovim putom i definitivno  internacionalizirana.  Nastavi čitati “Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?” →

Od Pariza do Tel Aviva

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše:  Hannah Arendt

Pariz, april-maj 1952.
Bila sam u Chartresu… Čovječe, kakva divota! I ovo božanstveno proljeće, i sunce koje je prodiralo kroz plave vitraže, pri čemu je njihovo plavetnilo postajalo još plavlje.  Tek su mi se sada otvorile oči za arhitekturu. Dosad još nisam znala kakvo je to savršeno čudo od ljepote… Nastavi čitati “Od Pariza do Tel Aviva” →

O „crvenom teroru“ u Njemačkoj

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

Ovih se dana i u SR Njemačkoj i u svijetu javnost prisjeća ne samo „rušenja Berlinskog zida“ i „pada Željezne zavjese“, što je i omogućilo mirno ujedinjenje Njemačke (1990.), nego i njemačke “vruće jeseni” od prije 40 godina. Pod tim se pojmom misli zapravo unutarnji terorizam enormnih razmjera u SR Njemačkoj, odnosno Zapadnoj Njemačkoj, popraćen brojnim otmicama i ubojstvima koje su počinili pripadnici ljevičarske ekstremističke organizacije „Rote Armee Fraktion“ (RAF). U stvari je RAF-ov „crveni teror“ te 1977. doživio svoj vrhunac, jer je u travnju te godine RAF prvo ubio glavnog državnog odvjetnika Siegfrieda Bubacka, pa potom u srpnju prvog čovjeka Deutsche Bank Jürgena Pontu, da bi 05. rujna 1977. bio otet industrijalac Martin Schleyer, pri čemu su RAF-ovci već tijekom otmice ubili njegovog vozača i tri tjelohranitelja, a na kraju i samog Schleyera. Nastavi čitati “O „crvenom teroru“ u Njemačkoj” →

Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Tarik Haverić

Sredinom prošlog stoljeća, antiamerikanizam je imao jedno posebno značenje koje je u međuvremenu skoro zaboravljeno: un-American activities bila je oznaka za širok spektar ponašanja, stavova i pogleda koji su, u SAD u doba makartizma (1947-1956), izjednačavani s izdajničkom i podrivačkom djelatnošću američkih državljana u korist Sovjetskog Saveza. U odnosu na današnje značenje izraza, razlika je u tome što su žrtve makartističkih proganjanja smatrale da njihove djelatnosti nisu ni na koji način antiameričke i tvrdile su da su optužnice protiv njih montirane, dok u naše vrijeme većina pojedinaca i organizacija koje potkazuju ponašanje SAD na vanjskom i unutrašnjem planu zaista vjeruju da će suzbijanje američkog utjecaja na svjetska zbivanja smanjiti globalnu nepravdu i nejednakost i pomoći stvaranju novog, stabilnijeg i pravednijeg međunarodnog poretka. Nastavi čitati “Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer” →

Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты”

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Tarik Haverić

Početkom 1980-ih godina u nekim zemljama zapadne Evrope nastao je širok građanski pokret za jednostrano nuklearno razoružanje, koji se naročito zalagao za povlačenje američkih nuklearnih raketa srednjeg dometa iz Velike Britanije. U tom pokretu, čiji je glavni iako ne i jedini nosilac bila organizacija Campaign for Nuclear Disarmament (CND), uzeli su učešća mnogi intelektualci i javne ličnosti. Nastavi čitati “Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты”” →

Balkan i teorije zavjere (4)

Published on by Digitalna demokracija2 komentara

Simplifikacija. Možda i najadekvatniji opis teorija zavjere. Ako tražimo samo jednu riječ. One nude pojednostavljenu sliku svijeta, alternativnu viziju koja golica maštu, sliku na kojoj se lako razaznaje ko su dobri a ko loši momci. Ono što je posebno privlačno kod takvih teorija je što za njih nije potrebno pretjerano umno naprezanje niti godine mukotrpnog truda. Sve možeš saznati u prvih nekoliko rečenica teksta ili u dvominutnom video uratku nekog analitičkog maga na Twitteru. Problem, međutim, nastaje što u neka doba, ni kriv ni dužan, počneš mrziti kakvog imaginarnog neprijateja, recimo židove, muslimane ili dekadentni i moralno posrnuli Zapad, a da nisi ni svjestan kako se to dogodilo. Nastavi čitati “Balkan i teorije zavjere (4)” →

Kak znaš da si predugo na godišnjem odmoru?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Kad nakon par tjedana ignoriranja kreneš provjeriti poštu na laptopu i skužiš da se nemreš zmisliti lozinke. Meni je zapravo to jedna ponavljajuća situacija, tradicija skoro – pokazatelj vremena, nekaj po čemu znam da je ljeto pri kraju. Popratni osjećaj: panika. Ne samo zato kaj mi je panika srednje ime. Panika jer je ovo već treća email adresa koju koristim otkad je Bog spojil Hrvatsku na internet. Panika jer mi ovo nije treća email adresa slobodnim izborom ili iz uvjerenja, nego zato jer na ove dve prethodne više nemam pristup. Panika – jer ne samo da bi mi se život pošteno zakompliciral (to mi je glavni komunikacijski kanal sa suradnicima NEMA-e), nego i zato kaj stvarno neću morati otvarati još jedan račun. Pritom otvorenim vodama interneta plovi sve više mojih stranica, profila i korisničkih računa na koje više nemam nikakav utjecaj, al’ eto, postoje. Zauvijek.

Suvremeni život nije naštiman prema konfiguracijama zaboravnih i rastresenih. Ja rijetko pamtim i nikad nisam pamtila nikakve brojeve telefona (trenutno znam a) sestrin jer ga ima otkad je dobila prvi mobitel, b) svoj španjolski jer ga stalno moram nekome recitirati – a možda bih pogodila jedan muževih), pinove (ak ne koristim karticu tjedan-dva, naravno, panika), lozinke (napokon sam naučila da ih zapisujem inače ne dobro), datume ili bilokaj slično. U principu, niš korisno. S druge strane, pitajte me za riječi Minus i Plus, I tebe sam sit kafano, Nitko nema dva života ili bilo kojeg drugog napjeva kojeg sam imala nesreću čuti dvaput il’ više jer je majka nekad bila strastveni slušač domaćeg radija – i slobodno me upotrijebite k’o joker Zovi.

Uglavnom, moj mali hobi je to da već par godina pokušavam obrisati jedan stari blog (čisto da bih ga mogla ukomponirati u novi pa da sve bude uredno na jednom mjestu). Ne uspijevam jer je tu platformu u međuvremenu preuzel vladar svega internetskoga – Google – i da bi se mogla nastaviti koristiti mora se uvezati sa svime kaj je Google (a kaj nije, jel). Da bi se to dogodilo, treba utipkati lozinku koja se koristila za spajanje na blog u neka sretnija, jednostavnija vremena i koje se naravno ne sjećam, ali i korisničko ime – i moram priznati da me iznenadilo kad je ispalo da se ni njega ne sjećam. Iz jedno dvadesetsedam pokušaja, njega sam nekak pogodila. Ipak nemrem niš dok ne utipkam i lozinku. Nju nemrem promijeniti jer sam blog otvorila prek starog Gmail računa – kojeg, pogađate, nemrem otvoriti jer se NE SJEĆAM LOZINKE.

Probam prvo povratiti pristup njemu – kopito.

Prvo pitanje: Unesite lozinku koje se zadnje sjećate. Hahahah. Jel vi to ozbiljno?

Drugo, otprilike: Poslat ćemo vam kod na drugu email adresu koju se unijeli kao rezervu. Simpatičan pokušaj, ta je otvorena prije SEDAMNAEST (brojkom: 17) godina na net.hr (?!) dok je bilo popularno nazivati adrese slatkamala, blueeyedgirl i blink182_4ever – i tu ni svetom vodicom ne bi istjerali na vidjelo. I ne, ne sjećam se ni kad sam ga otvorila, otprilike, ni kad sam ga zadnji put koristila, otprilike, ni u kojem sam ga gradu,državi otprilike koristila.

Treće: Kak ti se zove pas? Ajde napokon nekaj kaj nemrem fulati, to sam i odabrala kao sigurnosno pitanje. Utipkam odgovor, dobim šesteroznamenkasti kod, utipkam njega. Čekam. ‘Google nije uspio potvrditi da je ovaj račun vaš.’

Pa daj me naj.

Sigurnost na internetu je potrebna – što sigurnije, to bolje. Osim ak’ sami sebi ne pucate u nogu. Zamislite nekoga ‘ko si je postavil u kući alarm, detektore pokreta i blindirana vrata – i onda jednom usred noći pokušava ući kroz prozor jer je zgubil ključ, a nema nikakav dokument sa sobom da dokaže ni tko je, a još manje da je vlasnik.

Trenutno sam u dopisnom stanju sa službenim forumima i podrškama da vidimo jel se može kaj napraviti, poželite mi mirno more.

Matea Šimić

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Ivo Andrić: O starijim ljudima

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Stariji ljudi imaju čudnu naviku i neiskorenljivu potrebu da svuda i svaki čas pominju svoje ili tuđe godine, da stalno suprotstavljaju starost mladosti i da proklinju onu prvu a uzdišu za ovom drugom. I to naročito kad razgovaraju sa mlađima od sebe. Oni kao da su mučeni nekim osećanjem krivice koju bi hteli da sakriju a o kojoj ne mogu da ne govore. I kao da od mladih očekuju utešnu reč koja bi im rekla da nisu baš tako stari kao što to stariji misle, a ako i jesu, da to nije tako strašno kao što izgleda. Ima nečeg jadnog i pomalo nedostojnog u tome, i nadasve: smešnog i uzaludnog. Jer mladost ih sluša sa osmejkom, sluša ih i čuje, ali ne razume. Kao da sluša dalek i potpuno nerazumljiv jezik. Samo se uzalud ponižavaju i brukaju ti razgovorni starci. Uzdržati se od te slabosti bilo bi i lepo i pametno. Ali možda je i to jedna od neizbežnih beda starenja.

Izvor: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, sabrana djela Ive Andrića. Udruženi izdavači: Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd. Knjiga šesnaesta, dopunjeno izdanje, str. 62-63.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

 

Turbo zvuci domaćeg folka

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

‘’ Brate, fol je u tome što su Turci bili 500 godina ovde. Pa ne možeš ti to tek tako da zaboraviš. Pola klope je Turska ostavila, od pasulja do sarme i baklave. A orijental je u krvi. Ta se muzika slušala i sve to ide sa generacije na generaciju.’’ Džej Ramadanovski, doajen turbo-folka

Peti je august, pola dva iza ponoći, malo turističko mjesto na hrvatskom Jadranu, diskoteka na otvorenom, krcata ljudima, raspamećeni svijet vrišti poznati refren, očito neki refren iz domoljubnog repertoara, logički to zaključujete, jer dobro znate da je peti august fešta domoljublja, i nacionalnog ponosa, dan je to pobjede, nad mrskim neprijateljem, i pravo vrijeme da se razgalite uz refren ‘’Ti moje zlaaatooo’’…  Ali ček malo, to nije Thompson, niti Dražen Žanko, to je Milica Todorović, heroina srpskih turbo zvukova, baš na peti dan augusta, na Dan pobjede, nad mrskim neprijateljem… Ok, prošla je ponoć, tiješi se neki domoljubni čistunac, pa veli da tehnički gledano nije više peti, nego šesti august, al odmah shvata da je to slaba i klimava utjeha, i rezignirano se pita, jel moguće da je i domoljublje ustuknulo, i tako lako pokleknulo, pred turbo zvucima balkanskog pop-folka.

Turbo-folk je rijetko otporan fenomen, jak kao NATO i izdržljiv kao Kenenisa Bekele. Nije li još Mitar Mirić, s razdrljenom košuljom ispod koje buja tapiserija, poručivao da nam ne može niko ništa i da smo jači i od sudbine. Čak i od sudbine. Mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole, bio je nezaboravni nastavak ovog besmrtnog refrena. Refren je to uz koji Zdravko Mamić i Mile Dodik padaju u trans i prave vječne budale od sebe. Mirićev vizionarski refren ostvario se već početkom 90-ih kada se jugoslovenski folk transformirao u neofolk i duboko penetrirao u rtv sisteme i tabloidnu štampu. Turbo-folk je pušten s lanca i postao balkanski mainstream.

No vratimo se Džeju. U gornjem citatu Džej je objasnio zašto je prosječan Balkanac lud za orijentalnim tonovima. Osvrnuo se također na kulturološki background i transgeneracijski momentum turbo zvukova, dajući im pritom i genetske konotacije. Zagovornik genetskog determinizma unutar popularne kulture je i Marko Perković Thompson (‘’Geni kameni’’), uz Matu Bulića i Sinišu Vucu glavni predstavnik turbo-folka u Hrvata. Svako gorenje naroda je turbo-folk, ako je vjerovati Rambu Amadeusu. Pa tako i Thompson po toj (i ne samo po toj) odrednici obitava pod istim žanrovskim krovom kao i Džej. S tim da je Džej puno zabavnija i bezazlenija pojava od domoljuba iz Čavoglava.

Je li balkanski folk uvijek bio na turbo pogon? Klasični jugoslovenski folk imao je pitomije tonove i sofisticiranije forme. Silvana Armenulić pjevala je o ljubavi koja boli, Vera Ivković je maštala o Duletu koji travu kosi dok kiša rosi, dok je Toma Zdravković s čašicom u ruci i boemskom pozom doticao dno života, priznajući da je kafana njegova sudbina. Tozovac je tih godina vadio hitove iz rukava, a i Miroslav Ilić je bivao sve popularniji. Ipak, paralelno s njima, rađala se jedna nova struja unutar jugoslovenske folk kulture, snažan kontrapunkt koji je udario temelje turbo zvucima balkanskog folka. Sinan Sakić je, s osmijehom na licu, pjevao da sreće nije imao odkad se rodio, Šemsu Suljaković tih su godina izdali prijatelji pa čak i brat, a ni Mile Kitić nije propuštao priliku da se obračuna sa životom i kurvom sudbinom.

Zvuči paradoksalno, ali turbo-folk je u Jugoslaviji bio svojevrsna subverzija, jugoslovenski punk s orijentalnim primjesama, ako bi se razmetali nategnutim paralelama. Sinan Sakić bi u toj nategnutoj usporedbi bio Johnny Rotten, Miodrag Ilić (aka Mile Bas) bio bi Malcolm McLarren, a Kawai klavijature zamjena za sirovi gitarski punkoidni zvuk. Ko bi bio Vivien Westwood, neka ostane visiti u zraku. Ali nećemo o nategnutim paralelama. Razne komisije za šund stalno su ga šikanirale, dio javnosti se zgražavao, no pune dvorane i respektabilne tiraže pokazivale su da prosječan balkanski čovjek radije sluša Južni vetar i Mitra Mirića nego EKV i Štulića. Jugoslovenski kulturni establishment nije ih volio, baš kao ni britanski punkere. I ta paralela nije nategnuta.

Svoju zvučnu bazu turbo-folk ima zahvaliti Sinanu Sakiću i Južnom Vetru, dok prvobitni vizualni identitet duguje Lepoj Breni. On je zvučno-vizualni hibrid koji je spojio orijentalne tonove Turske i Magreba sa popularnim zapadnim ritmovima, kombinirajući ih kasnije sa vulgarnijim dijelom MTV-ijevske estetike. Često mu se zamjeraju trivijalni tekstovi i banalne forme. Ali turbo-folk nikada nije bio šansona ili Bob Dylan pa da u njemu trazimo poeziju ili intelekt. On je poetski i intelektualno nevin.

Imao je jugoslovenski folk i svoje netipične pojave. Svojevrsno seksualno oslobođenje žene afirmirala je u svojim šaljivim i dvosmisleno intoniranim pjesmama Milica Ostojić, poznatija kao Mica Trofrtaljka. Mica pa još trofrtaljka. Micino ime jedna je od simpatičnijih estradnih dosjetki, s očitom aluzijom na njene fizičke gabarite. Mica je razbijala predrasudu da je selo jedna učmala i zatvorena sredina. Selo je, ako se Micu pita, otvoreno za seksualnu revoluciju. I prijemčivo za ideje hipi pokreta. Bilo bi neopravdano ne spomenuti još jednog folkerskog asa i seoskog poetu. Da, Boro Drljača, dobro ste pogodili. Ne kopni sjećanje na veliki hit ‘’Plači, mala, plači’’ i Borinu sugestivnu izvedbu. ‘’Plači, mala, plači’’ dokaz je da neobuzdani krkanluk ruralno-zavičajnog podtipa može biti i zabavan, zabavniji od velike većine manifestacija urbanog krkanluka. Borin nastup, popraćen pokretima tijela koje je Senad Avdić nazvao ‘’međed koreografijom’’, legendarni je tv trenutak koji se ne zaboravlja lako.

Hitom ‘’Tek, tek (ti je 16 godina)’’ Kemal Malovčić, jedna od perjanica Južnog vetra, nije baš odagnao stalno prisutne sumnje da voli mlade lolite. Osim ako pjesma ‘’Tek, tek’’ nije omaž Vladimiru Nabokovu. Zašto odbaciti mogućnost da je ovom pjesmom Kemal samo izražavao svoju čitalačku sklonost prema literarnim opscenostima iz Nabokovljeve književne radionice. Ali daleko od toga da je Malovčić samo pjevao o mladim curicama koje se šminkaju. Svoju tematsku šarolikost Kemal je potvrdio pjesmom ‘’Ameriko čemeriko’’,  turobnim emigrantskim i radničkim vapajem. Kemal se u ovdje ukazuje kao zamišljeni pojedinac sa izraženom klasnom sviješću, a hrabro je zakoračio i na teren geopolitike. Ok, malko smo zločesti prema Kemalu Malovčiću. Ipak je on legenda žanra. A i već smo ranije rekli da nema smisla tražiti poeziju ili intelektualnu dubinu unutar turbo-folka, niti perjanice ovog žanra imaju takve ambicije. Njihova je glavna ambicija da zabavljaju, a ne da propituju i uznemiruju. Ako želite umjetnost koja će vas uznemiriti, ili potaknuti na razmišljanje, čitajte Kierkegaarda, slušajte Wagnera, gledajte francuske novovalne filmove…

Vremenom su se desile i značajne vizualne promjene unutar turbo-folka. Muškarci su uredno depilirani i podšišani. Ljubavni tepih Mitra Mirića otišao je u legendu, baš kao i perika Šabana Šaulića. Ženske grudi više ne poskakuju u ritmu jer su krute od silikona, krute kao prepone mladog mužjaka dok dvogledom šara po nudističkoj plaži. Botoks je učinio da svaka pevaljka izgleda kao nepriznata kćer Stevena Tylera, a sve veći broj neprirodno velikih usana nateklih od botoksa samo je dodatno podgrijavao sumnje da su Mick Jagger i Hanka Paldum imali aferu. Kad je već spomenut Šaban Šaulić, treba reći da je riječki Let 3 obradio njegovu ‘’Dođi da ostarimo zajedno’’, obukavši Šabana u ruho Pink Floyda i Deep purplea. Psihodelično i hard rock ruho za Šabana, fuzija za vječnost.

Turbo-folk je sinkretički fenomen, fenomen žanrovskog pa čak i identitetskog pluralizma. Nije neobično da unutar turbo-folka koegzistiraju i transvestiti, i patrijahalni mužjaci ruralnog tipa, i heteroseksualni mačo mužjaci, i androgine ženske pojave, i nezavisne, samosvjesne žene… Neki će sigurno reći da je kulturna i žanrovska šarolikost turbo-folka samo odraz liberalne političke kulture na sferu popularne kulture. Te da je turbo-folk emancipatorski projekt koji je zbližio ljude na Balkanu. Te da su kulturni rasisti oni što ga stigmatiziraju i nazivaju smećem. Neki drugi će pak reći da je turbo-folk kulturni i društveni odron koji je 90-ih bio sluga nacionalizma. Te da i tada i danas sistematski zaglupljuje ljude. Te da srozava estetske i moralne kriterije. Te da su to zvuci naše propasti. Neki treći će reći da pretjeruju i prvi i drugi.

Turbo folk jeste pop kulturni fenomen, ali i šire-društveni fenomen. On je davno izašao iz ilegale, iz zadimljenih kafana ibarske magistrale, i preselio se u elitne diskoteke i klubove. Sve ex Yu metropole, neke manje, neke više, otvorile su svoja vrata zvijezdama ovog žanra. Turbo-folk ima i svoju ekonomsku logiku koja kaže da je to profitabilna industrija zabave od koje dosta ljudi sasvim solidno živi. On jeste srozao estetske kriterije i afirmirao kič, ali to su uradile i telenovele sa tv produkcijom, pa se oko toga ne diže prašina. Uvijek možete pogledati HBO seriju ili BBC-ijev dokumentarac ako vas mrske sapunice ne zanimaju. Koristite blagodati slobode izbora. Sigurno će se neko zapitati kakva je politička i društvena svijest prosječnog konzumenta turbo zvukova. Za koga će na izborima glasati neko iz čijeg ofucanog kabrioleta trešti nazalni glas Šake Polumente, legitimno je pitanje i može biti tema za neku buduću raspravu. Ali zašto odmah pretpostaviti da će neko ko voli Laibach ili operu automatski pametnije glasati. Možda i hoće, ali nije baš empirijski dokazivo.

Dug je put pređen od Vere Ivković i naivnog zazivanja Duleta koji travu kosi dok kiša rosi, do Jane koja, u hardcore maniri, poručuje neznanom junaku da je slobodno troši ove noći. Otprilike jednako trnovit i krivudav kao put koji je prošao američki pop od Diane Ross do Nicky Minaj. No on, turbo-folk, nikada nije imao pretenzije da postane dio elitne kulture, niti je takvo što objektivno moguće. Šako Polumenta i Mile Kitić neće se jednog lijepoga dana ukazati u Operi, niti ćete ih vidjeti kako u pratnji filharmonije pjevaju svoje bezvremene hitove. Osim, možda, ako ne konzumirate LSD.

Neven Šimić

Ilustracija: Ochif, Deviant Art

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Budućnost prevođenja: ljudi i strojevi

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Zamislite svijet u kojem se svi mogu savršeno razumjeti. Prijevod se obavlja dok govorimo, a oni neugodni trenuci kada se pokušavamo sporazumjeti s nekim a ne ide nam postali su stvar prošlosti. Ovaj nedostižni ideal nešto je što programeri već godinama pokušavaju ostvariti. Besplatni alati poput Google Translate (koji se koristi za prevođenje preko 100 milijardi riječi dnevno), te druge aplikacije i sprave za koje se tvrdi da strane jezike prevode instantno postale su dostupne, ali nešto još uvijek nedostaje.

Da, sada možete kupiti nešto što podsjeća na obične slušalice a što navodno radi sličan posao kao i obučeni, profesionalno iskusni višejezični prevoditelj. Ali to baš nije tako jednostavno.

Unatoč vrlo zanimljivoj tvrdnji iznesenoj 1958. da je prijevod rimski izum, prevođenje vjerojatno postoji jednako dugo kao i pisana riječ, a tumačenje vjerojatno i duže. Postoje dokazi da su tumače zapošljavali i u drevnim civilizacijama. Grčka i Rim su kao i mnoga područja drevnoga svijeta bili višejezični te su im trebali i prevoditelji i tumači.

Jednako stara su i pitanja o tome kako nešto prevesti. Rimski pjesnik Ciceron držao  je da prijevod mora biti neverbum verb, sed senzum exprimere de sensu – ne prevoditi riječ po riječ već smisao. Ovo kratkotrajno putovanje u svijet teorije ima jednu jednostavnu svrhu: naglasiti da se kod prijevoda ne radi samo o riječima, te da automatiziranje procesa zamjene jedne riječi drugom nikada ne može biti zamjena za ljudski prijevod. Prijevod se odnosi na značenje riječi, na njihovo konotativno i denotativno značenje, te kako izraziti taj smisao na čitljiv i razumljiv način.

Od značenja do dekodiranja

Zašto onda neki i dalje smatraju da bi tehnologija mogla adekvatno prevoditi? Još 1930-ih, kada je istraživanje mehaničkog prevođenja tek počelo, programeri su vjerovali da će prosta, automatska zamjena jedne riječi s drugom, za početak s minimalnim sintaktičkim redoslijedom, biti prihvatljiv način prevođenja. Čini se da je dobar dio svijeta i danas pod tim dojmom.

Programeri koji su radili na ovim strojevima bili su briljantni u svojim poljima, ali nisu bili lingvisti. Warren Weaver, talentirani znanstvenik i matematičar, sažeo je ovo razmišljanje 1949. godine: “Pitam se da li se na problem prevođenja može gledati kao na problem kriptografije. Kada vidim članak na ruskom, kažem ‘ovo je zapravo napisano na engleskom ali je kodirano nekim čudnim znakovima. Idem ih  dekodirati “. Za Weavera, prijevod je naprosto zamjena jednoga simbola drugim. Stvarno značenje tih ‘čudnih simbola’ smatrao je nevažnim.

Prevoditelji i istraživači ove struke često mogu čuti kako je automatizacija budućnost prevođenja. Neki vjeruju da se to već i dogodilo, baš kao i na mnogim drugim područjima, međutim još uvijek nismo ni blizu neke moguće ili utopijske nepogrešive tehnologije. Primjerice, u Walesu postoji dosta primjera gdje su osobe koje ne govore velškim jezikom koristile usluge online prevođenja, i to što su dobili objavili su bez mnogo provjere. Rezultati su najčešće bili komični, doveli bi do zbrke i trebalo je dovesti prevoditelja koji će riješiti problem.

Međutim, to ne znači da automatizacija nema svoje mjesto u prevođenju. Strojevi pomažu odvjetnicima, liječnicima i nastavnicima u njihovom poslu. No nisu ih zamijenili. Isto tako, strojevi mogu pomoći da prevoditelji rade bolje i mogu pomoći u točnosti prijevoda. Međutim, osim ako se ne ostvari neki nevjerojatan tehnološki napredak strojevi neće zamijeniti prevoditelje. Strojevi su postali prilično dobri pri prevođenju teksta, ali kada je riječ o ‘tekstu iza teksta’, o značenju – trebaju pomoć.

Ispravljači strojeva

Moja vlastita teza o prevođenju s engleskom na velški, koja će biti objavljena ove godine, pokazuje da prevoditelj koji radi na ispravljanju automatskog prijevoda ima veću produktivnost i brže prevodi. Dodatna istraživanja također su pokazala da ovaj proces korekcije proizvodi tekstove koji su jednako prihvatljivi kao i prijevodi proizvedeni od nule. U društvima poput Walesa gdje je prijevod jedan od glavnih načina pružanja dvojezičnih usluga taj rast produktivnosti jako je važan. Danas više od 350 000 ljudi govori velški, dok lokalne vlasti diljem Velike Britanije prevode i na brojne druge jezike. Iznimno je važno da se brzo i učinkovito razumiju.

Prevođenje uz pomoć aplikacije ili hardwarea može napraviti zadovoljavajuće grube nacrte relativno jednostavnog jezika, a istraživanja pokazuju da je ispravljanje ovakvog nacrta obično učinkovitije nego čovjekov prijevod od nule. Mašine ipak ne mogu, a upitno je i hoće li ikada biti u mogućnosti zamijeniti prevoditeljev mozak. Bez obzira na to koliko je složen kod koji mašina posjeduje, automatizirani sustav bi se namučio odgonetnuti smisao riječi.

Ben Screen

Izvor: The Conversation

Foto: Google

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Lijevi nacionalizam

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Neven Šimić

Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono sto suštinski ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih južnoamerickih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?

Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Penn i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju.  Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ I ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zažto ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?

Ali manimo se teoretiziranja, tzv općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh uvjetima? Ne misli se pritom na tzv banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći cemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.

Atrofija lijeve političke pameti

Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-nehtio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zvavaravati, čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti mulietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.

Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrazce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.

Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja

Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije i politicke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke politke: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska većina, probosanske snage, samo su neki od tremina od kojih se usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.

Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.

Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh društvu.

Stožerna stranka

Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.

Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.

Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.

U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.

Zamjenski nacionalisti crvene boje

Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.

Da zaključimo. Sadašnja bh ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBIH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.

Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva garnitura, ona koja bi  napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica i povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju? I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje? Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?

Ilustracija: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Referendum o imenu bio bi najbolje rješenje za Trg maršala Tita

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić predložio je da se zagrebački Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Uslijedile su brojne reakcije, podrška i kritike, ovisno naravno o političkim preferencijama. Nacionalistima je drago a ljevica je protiv. Najkonkretniji u kritikama bio je SDP-ov zastupnik Nenad Stazić koji je izjavio kako će ta stranka vratiti ime trgu kada dođu na vlast, kao što su vratili ime Trgu žrtava fašizma.

Ovo pitanje sigurno je važnije od imena jednog trga, i tiče se političkog i moralnog profila Hrvatske kao države. Za vrijeme Titove Jugoslavije nesumnjivo su se dogodili brojni zločini, posebno na samome početku vladavine. Postojali su i Goli otok i politička represija potpuno neprihvatljiva, a možda i neshvatljiva, modernim vremenima. Međutim, ako usporedite Titov režim s onim kojega je on porazio u Hrvatskoj, dakle s NDH, radilo se o beskrajno humanijem sustavu. Kome to nije jasno ili je ideološki slijepac ili potpuna neznalica. Jedna riječ, Jasenovac, trebala bi biti dovoljna u ovoj „debati“.

Naravno da ne bi bilo fer ustvrditi da svi oni koji podržavaju promjenu imena trga imaju simpatije prema ovom sramnome periodu hrvatske povijesti, ali postoji dovoljan broj ljudi koji su u najmanju ruku ambivalentni (trideset tisuća ‘domoljubnih’ grla na Maksimiru, zagrebački srednjoškolci tijekom Norijade itd. više su od puke slučajnosti ili incidenta). Sasvim dovoljno da se zabrinete.

Osim moralnih, postoje i teritorijalno-pragmatični aspekti. Naime, moderna Hrvatska mnogo je veća nego što bi bila da je barbarska NDH kojim slučajem opstala. Gdje bi naprimjer završila Istra? Saborski zastupnik iz ovoga dijela Hrvatske, Peđa Grbin, jednostavno je objasnio:  „Istrijan sam, Puležan, da nije bilo Maršala, danas ne bih sjedio u Hrvatskom saboru“.

Gradonačelnik Bandić naprosto hoće vlast, izgleda po svaku cijenu,  a to je šteta za Zagreb. Bivši član SDP-a uvijek je bio populist, i to mu već dugi niz godina donosi uspjeh u Zagrebu. Ako se vodite isključivo logikom preživljavanja na vlasti, onda mu čak ne možete niti zamjeriti. Ako pak gledate dugoročne interese Zagreba i Hrvatske onda ćete se zabrinuti.  U svakom slučaju, gospodin Bandić nije dorastao istinski ozbiljnim pitanjima poput ovoga.

Za dalekosežne promjene ove vrste najbolje rješenje bio bi referendum, po mogućnosti nakon iscrpne javne debate bez ideoloških prepucavanja (nemoguća misija?). Bilo bi dobro na takvome mjestu čuti stručna mišljenja o Titovom režimu, ali i o njegovoj međunarodnoj reputaciji kao pobjednika u ratu i državnika u miru; reputaciji samoj po sebi i poglavito u odnosu na apsolutno sve moderne hrvatske veličine.

Takav referendum bio bi pošteniji nego sadašnje mešetarenje, i dao bi iskreniju sliku Zagreba i hrvatskog društva u cjelini.

Dražen Šimić

Foto: Wikipedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru