Kategorija: Društvo

Tko čita vijesti još?

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Mora li zaista vijest o ugušenom trogodišnjem djetetu pronađenom u plićaku biti prva stvar koju ću saznati ujutro? Je li njeno širenje opravdano? Koja je točno njena funkcija?

Vijest po svojoj definiciji treba biti neki značajan podatak, informacija od neke vrijednosti primatelju, nešto što će ga informirati ili, u najmanju ruku, zabaviti. Teško mi je zamisliti kako bi ova specifična vijest mogla upasti u jednu od te dvije kategorije.

“Majka monstrum”:  ljudi zaduženi za informiranje javnosti skovali su ovaj maštoviti i nimalo predvidljivi naziv prije nego je policija imala priliku završiti istragu, i puno prije nego je žena proglašena krivom na suđenju (koje, usput budi rečeno, još nije ni počelo – a u datom trenutku se nije ni znalo hoće li). Čak i prije nego je naše ekrane preplavila riječ ‘monstrum’,  stotine Nicka Praskatona je očekivano kombiniralo i komentiralo (predvidljivo loše napisane) članke koji su reciklirali ono malo informacija koje jesu bile dostupne – i novinarima i javnosti. Stručnjacima trebaju dokazi, laboratorijske  analize, svjedoci, priznanja. Ne i ovim genijalcima. Oni su na temelju činjenice da je nestanak djeteta prijavljen u ponoć odmah znali da je majka ubojica. Najbolje bi bilo da odmah ukinemo policiju i sudstvo i uštedimo milijarde u proračunu.

Istovremeno je krenula kuknja kako smo “postali izopačeno društvo”.  Ništa nismo postali.  Ovakve se stvari nažalost događaju otkad je ‘svijeta i vijeka’. Isto tako ne bih išla toliko daleko da tu ‘izopačenu’ etiketu nalijepim cijelom društvu.  Ono što bih primjetila su komentari koje su ostavljali ispod članaka, ali i na Facebook profilu osumnjičene.

“Baš se vidi da imaš lice đavolje, kako bi ti ja presudio!!!!”

“maloje reci trebate ubit treba te sjec komad po komad da osjetiš bol”

“Droljo prokleta uf da te vidim kamenolovala bi te fujjjjjj gadiš mi se na kilometar…”

I tako dalje. To je isti soj ljudi koji su se nekada skupljali kako bi gledali javne torture i pogubljenja. Soj ljudi koji bi, ako im se pruži prilika, i sami sudjelovali u mučenju i ubijanju. Oni koji, kad im se pruži prilika, čine ratne zločine. A inače su mahom fini ljudi. Mirni susjedi. I oni su također veliki faktor u onome što čini društvo, kako ga sami zovu, izopačenim.

Međutim, ovdje nisu bitni oni. Nisu bitni ni novinari koji svoj posao obavljaju ispod granice kvalitete i dostojanstva. Nije to hrvatski specifikum, naravno; svijet je prepun takvih novina i portala. Razlika je u tome što su ‘vani’ tabloidi koji pišu na taj način, dok su kod nas to mainstream mediji. U svakom bih im slučaju savjetovala da, ako već nemaju potrebne vještine, ako nisu sposobni pratiti ozbiljnije događaje – da se mane kilava posla. Držite se sporta, uređenja doma, recepata, poznatih i slavnih. Nije sramota. I takve su vijesti potrebne. Nisu bitni ni svi oni koji uredno klikču na članke koji ih ne zanimaju, samo kako bi mogli pljuvati po njima jer “nikoga nije briga za [umetni temu]” i “zašto uopće objavljujete ovakve članke”. Odgovor koji im izmiče, a zapravo je vrlo jasan – zato što ima ljudi koje zanima i koji će o tome čitati. To što tebi nešto nije zanimljivo, ne znači da nikome drugome nije. Ti, srećo, nisi mjerilo. Mene ne zanima ni nogomet ni Lidija Bačić. Ipak će se o njima nastaviti pisati – i to je u redu. Ako vas brine da ta vrsta vijesti zatupljuje vas ili vašu djecu, pročitajte knjigu.

Ono što bi naši portali trebali jest prestati objavljivati vijesti poput ove s početka teksta. Kome i na koji način točno ovakve novosti koriste? U pitanju je osobna tragedija, ništa iz čega možemo učiti, ništa što bi služilo kao upozorenje. Ova je priča čisti jad i čemer, okrutna i neobjašnjiva nesreća, neizmjerna tuga – i ništa više. Zar zaista želite biti obavješteni da se dogodila? Zašto? I zašto novinari misle da nas o tome trebaju obavijestiti?

Nemoguće je izbjeći loše vijesti. Ne mislim da bi nam trebali obzirno servirati samo pomno očišćene verzije koje ne uznemiriju niti opterećuju duh, naprotiv. Patnje ima napretek. Pitanje je što i koliko trebamo, moramo znati. Nije isto kada se izvještava o ratu u Siriji, ubijenim (bivšim) suprugama, terorističkim napadima, fatalnim prometnim nesrećama, očajnim uvjetima u kojima izbjeglice žive. Iako su u pitanju tragedije raznih intenziteta koje najvjerojatnije ne pogađaju prosječnog čitatelja osobno (i sreća što je tako) – to su problemi koji se tiču cijelog društva, a širenje svijesti je potrebno da bi se nešto poduzelo kako bi se ta patnja prekinula, kako bi se nešto promijenilo nabolje.

Razvlačenje nesretne sudbine jednog malog dječaka javnim prostorom ne služi ničem osim povećanju prodaje novina i prometa internet stranica. A mi koji to čitamo ili se zapravo na neki bolestan način hranimo prilikama da ispoljavamo svoj pravednički bijes i koristimo ovakve katastrofe kao potvrdu naše (moralne) nadmoći; ili potpuno pogrešno puštamo još više negativnosti u svoj život, dopuštamo joj da nas pogađa na osobnoj raznini i posljedično šteti našem emocionalnom i mentalnom zdravlju.

Mnogi meni bliskih ljudi su u nekom trenutku donijeli svjesnu odluku da izbjegavaju sve novosti. I svaki od njih mi je rekao da je bio mnogo sretniji tijekom tog razdoblja.

Je li to zaista riješenje? Potpuno se izolirati od vijesti? Ili, kao što sam ranije spomenula, neke stvari ipak moramo znati? Kako naučiti koje ne moramo – i kako se od njih zaštititi?

Matea Šimić

Foto: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Balkan i teorije zavjere (3)

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Zabunom ste kliknuli na pogrešan link. Odvelo vas to na neku čudnu stranicu. Pred vama vrište senzacionalistički clickbait naslovi. Jedan od njih glasi: ‘’Cijepljenje ugrožava zdravlje vaše djece’’. Ovaj drugi još je intrigantniji: ‘’Još jedan dokaz da iza svega stoje masoni i židovski lobi’’. Ispod teksta gomila komentara, mahom ostrašćenih i mrzilačkih. Jedan od njih veli da je Hitler bio isuviše nježan prema Židovima. I da mu je bilo jasno kakav je to narod. Komentar ima više od stotinu lajkova. To vas ljuti i rastužuje istovremeno. Pitate se (retorički): pa kakav to polusvijet ovdje obitava. Kako, pored najbližih susjeda, taj balkanski nesretnik stigne mrziti i Židove. Želite ostaviti komentar, napisati nešto. Pametno i smisleno, po mogućnosti. Ne. Ne činite to, osim ako niste mazohist. Ne činite to, osim ako ne želite da vas zapljusne bujica neprosvjećenosti i kanonada šovinističke histerije. Ili vam je možda zabavno da promatrate reakcije tog neukog i šovinizmom nafilovanog svijeta. Ok, vama na volju. Ali ne recite poslije da vas nisam upozorio.

Medijski prostor na Balkanu zasut je ovakvim i sličnim sadržajima. Tu ćete naučiti da je teorija evolucije velika laž, da djecu ne treba cijepiti ili da svijetom vladaju masoni i iluminati. Alternativna istina je vrlo tražen proizvod na balkanskoj online pijaci. Da ne bude zabune, svugdje na svijetu, pa i u najrazvijenijim zemljama, postoje publikacije i medijske platforme koje promiču tu vrstu znanja. Naravno, uz jednu bitnu razliku: u razvijenim i prosvijećenim društvima te teorije nalaze se upravo tamo gdje im je i mjesto – u tabloidima ili opskurnim online džunglama gdje ozbiljan svijet ne zalazi, ili ih u najboljem slučaju izučava kao sociološki, socio-pshološki ili paramedijski fenomen. Na Balkanu ćete takve sadržaje naći i na javnim rtv servisima. I na mainstream portalima. I u istupima cijenjenih akademskih prvaka. Ta vrsta pameti kreira i politički život. Nacionalizam je teorija zavjere na lokalnom nivou. Krivac za ‘’našu’’ lošu prošlost, nesretnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost uvijek je izvan ‘’nas’’. Populistička kultura i nacionalistička ideologija na Balkanu napajaju se sa tog neiscrpnog izvora paranoidne nesuvislosti.

Sve to podosta govori o političkoj i medijskoj kulturi na Balkanu. Politička i medijska pismenost već desetljećima se sustavno urušavaju. To više nije proces, to je stanje. I uzrok. U takvim okolnostima glupost i površnost su institucionalizirane vrijednosti. U takvim je okolnostima puno lakše biti površan i glup nego prosvijećen i pismen. U takvim okolnostima teorije zavjere bujaju brže nego vegetacija u Amazoniji. One nude jednostavne odgovore i na najkompleksnija pitanja. Pogotovo su popularne one koje daju jednodimenzionalne odgovore na složena politička i društvena gibanja u svijetu. Zbog toga i jesu tako privlačne. A ništa manje popularne su i one koje govore o znanosti, o medicini i biologiji, o chemtrailsima i haarpu.

Kriza je sistema. Ljudi iskazuju sve manje povjerenja u politiku, demokraciju, medicinu, obrazovanje, znanost, medije. Kada ljudi izgube povjerenje u sistem onda padaju u ruke raznim alternativcima. Sve bi bilo uredu da alternativa o kojoj je riječ nije jedna neprosvijećena, bezidejna grupacija koja proizvodi ništa drugo doli populističke performanse, spektakl i senzaciju. I paranoju. U vrijeme krize sistema diletanti i neznalice najednom dobiju priliku da šire diletantizam i neznalaštvo. I paranoju. Trenutak je to kada struka, znanje i racionalnost pokleknu pred najezdom alternativne istine. I paranojom. Trenutak je to kada javnim prostorom marširaju borci protiv cijepljenja, ideolozi kreacionizma, neprosvijećena medijska gerila, fundamentalisti raznih profila. Tada populizam, šarlatanstvo i paranoja dođu po svoje. I tada alternativne činjenice bivaju samo jedan od konkurentnih proizvoda na balkanskoj online pijaci, ravnopravan sa strukom, znanošću i zdravim razumom. Uz malo bolju reklamu i medijsku promociju i najbesmislenija glupost postaje vrlo tražena roba.

Dva nedavna slučaja iz Srbije i Hrvatske vrlo su ilustrativna i pokazuju da alternativna istina na Balkanu sve više postaje mainstream. Ili je to možda oduvijek i bila.

U Srbiji potpisalo peticiju protiv izučavanja Darwinove teorije evolucije. Iza peticije ne stoji neki nadobudni ekscentrik željan medijske paznje. Radi se o grupi od preko stotinu ljudi koji su ispred svojih imena ponosno isturili svoje akademske, profesorske, liječničke, novinarske i ine formalne titule, gordo iskazujući svoj predmoderni duh. A da čitava stvar bude još zabavnija pobrinuše se ljudi iz duhovne sfere, oni od kojih bi mnogi očekivali da svesrdno podrže spomenute titulare. Naime, jedna od glasnijih i medijski zapaženijih kritika ove inicijative došla je od teologa sa Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Beogradu. (Rečenim teolozima, da ne bude zabune, pohvale na pametnom i razboritom istupu.) Kao da se radi o dobro izrežiranom skeču koji napraviše baštinici montipajtonovskog gega: ljudi od struke i nauke, barem im tako formalne titule kazuju, napadaju teoriju evolucije; teolozi i duhovnjaci je brane! Naizgled je paradoksalno da relativizacija nauke dolazi od ljudi sa naučnim titulama. Ali istup Ljiljane Čolić, medijski najeksponiranije antidarvinovke, dosta toga objašnjava. Darvinova teorija vrijeđa pravoslavne vjernike, vrhunski argumentirano ali i ganutljivo poentira uvažena potpisnica. Eno i Muameru Zukorliću je kanula suza.

Drugi slučaj pokazuje da je pokret protiv cijepljenja već poprimio razmjere epidemije. U Splitu i Zagrebu masovni protesti roditelja koji se bune protiv obaveznog cijepljenja. I koji negoduju jer svoju necijepljenu djecu ne mogu upisati u javne vrtiće. Lokalne vlasti su, naime, učinile nešto neoprostivo: poslušali su savjet medicinske struke koja kaže da necijepljenje ugrožava zdravlje druge djece, te upis u javne vrtiće uvjetuju obaveznim cijepljenjem djece. Roditelji se bune jer to, kako kažu, ugrožava njihovo pravo na slobodu izbora. Ok, načelno bi možda i bili u pravu da nema jedne sitne začkoljice: šta ako svojim izborom ugrožavaju zdravlje ne samo svoje, nego i druge djece? I šta je ovdje zapravo ugroženo, pravo na slobodu izbora roditelja ili zdravlje djeteta? Ko vrši zamjenu teza? Problem ovih roditelja je sto više povjerenja iskazuju prema lokalnim šamanima i teoretičarima zavjere nego prema struci. A kako i ne bi. Jer medicina je, reći ce neki alter mudrac, ionako u rukama raznih bjelosvjetskih spletkaroša koji nam podmeću bofl i sistematski nas truju, malo chemtrailsima, malo cijepljenjem, malo viski, malo koka kola. Blago djeci.

Šta sve ovo govori? Govori da formalno demokratska a u mnogim aspektima autoritarna balkanska društva nezaustavljivo napreduju unazad. Retrogradne ideje i pokreti kao da su ovdje našli svoje prirodno stanište. Retradicionalizacija i antiliberalni duh njihov je spiritus movens. Navedeni primjeri samo su jedan od mnogobrojnih simptoma da su racionalizam i moderna postignuća na Balkanu na krhkim nogama. Društva koja klize u autoritarnost sklonija su revizijama svake vrste, makar se radilo i o neoborivim znanstvenim dokazima. Da li ćemo već u bliskoj budućnosti svjedočiti o krahu racionalnosti i pameti u sudaru sa alternativnim činjenicama. Simptomi su upozoravajući. Racionalizam na aparatima, da se poslužimo popularnom fejsbuk metaforikom.

Alternativne činjenice poput virusa nagrizaju dostignuća prosvjetiteljstva i moderniteta.  Još malo pa će biti važnije ono što ti došapne lokalni vrač nego ono što kažu medicinska struka i znanost. A Zemlja je ravna ploča, kako kaže još jedna bezvremena istina, nepomična je i sunce se vrti oko Nje. Kakav Galileo, kakvi bakrači.

Neven Šimić

Također pročitajte:

Balkan i teorije zavjere (1)

Balkan i teorije zavjere (2)

Balkan i teorije zavjere (4)

Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Ivo Andrić: O narodima pobjednicima

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Drevna je istina koju svi znamo a o kojoj nikad ne vodimo dovoljno računa, da narodi posle pobede često teže stradaju nego posle poraza. To nije samo stoga što je posle uspona lakši pad a posle pada verovatniji uspon, nego i stoga što ljudi i narodi obično ne ispituju stvarne uzroke svojih pobeda, lako zaboravljaju prilike i uslove pod kojima su pobedili, i tako padaju u sudbonosnu grešku da svoje osećanje pobede protežu i na nove događaje i nove opasnosti, koje zahtevaju nove napore. Tako se može kazati da je jedan narod najteže ugrožen u trenutku kad je ceo prožet svešću o svojoj pobedi. Oslabljen naprezanjima koja je od njega tražila stečena pobeda, narod je tada najmanje sposoban za nove žrtve i napore, a njegovo pobedničko osećanje koje ga još drži, zavodi ga na shvatanja i postupke koji traže i jedno i drugo. Samo jedno mudro vođstvo i zdrava kolektivna svest mogu obezbediti narodu plodove pobede i sačuvati ga od opasnosti koje vrebaju na svakog pobednika.

Izvor: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, sabrana djela Ive Andrića. Udruženi izdavači: Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd. Knjiga šesnaesta, dopunjeno izdanje, str. 34-35.

Foto: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Kako čitanje fikcije može studentima pomoći u razumijevanju stvarnoga svijeta

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Stvarni svijet često se doima iznimno kompliciranim. Književnost tu može pomoći, između ostalog i sveučilišnim studentima. Tečajevi komparativne književnosti mogu dati dodatne uvide u ono što studenti proučavaju tako što će im ukazati na nove, drugačije perspektive. Kako npr. oni koji studiraju političke znanosti mogu istinski pojmiti užas diktature? Možda mogu čitajući Jarčevu feštu Marija Vargasa Llose, prekrasan povijesni roman o tiranskom režimu Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Studenti koji pročitaju ovu knjigu teško će zaboraviti nevjerojatne političke intrige iz doba hladnoga rata koje su dovele do toga da SAD najprije podrži Trujilla, a poslije da uvede sankcije protiv njega i njegova režima.

Čitanje UNESCO-vog biltena Area Studies studentima služi za proučavanje postkolonijalne vladavine. Roman Čovjek iz naroda nigerijskog autora Chinua Achebe objavljen je 1966. godine, a istražuje kako se ubrzo nakon neovisnosti revolucionarno nadahnuće pretvorilo u nešto nepošteno i potkupljivo nakon što su korumpirane, pohlepne postkolonijalne elite preuzele vlast i samo dodatno zajašile svoj narod. Čini mi se da se proučavanje ovih i drugih tema (povijesti, ekonomije, sociologije, geografije i mnogih drugih) može poboljšati ako standardnim materijalima pridodamo romane, kratke priče i umjetničke filmove. Studenti će također imati koristi od izučavanja metode kritičkog čitanja koja je inherentna studijima književnosti. U ovome članku istražit ću zašto je tomu tako, s naglaskom na važno, ali osporavano područje međunarodnih razvojnih studija.

Međunarodni razvojni studiji (international development studies) vape za književnom komponentom upravo zato što se dobrim dijelom radi o ideološkom, normativnom predmetu. Razvoj je pojam koji sam po sebi iziskuje ideološku procjenu. To je više od ekonomije što postaje jasno ako pogledate UN-ove milenijske ciljeve kao i ciljeve održivog razvoja. Oni potvrđuju da razvoj također podrazumijeva kulturološke promjene poput jednakosti spolova.

Gotovo bilo gdje da pogledate, nastavni plan i program međunarodnih razvojnih studija sadrži mnoštvo razvojnih ekonomista: Amartya Sen, Joseph Stiglitz ili Jeffrey Sachs. Ako je pak profesor malo više lijevo orijentiran, tu će se naći djela antropologa kao što su James Ferguson i Arturo Escobar ili sjajni profesor političkih znanosti Timothy Mitchell. Ali zašto samo oni? Radi se naravno o području u kojem su knjige o humanističkim znanostima relevantne, ali u ovim nastavnim programima nikada nećete naći postkolonijalni roman. Iskreno, to je strašno. Razvoj kao područje studija i prakse nastao je u godinama dekolonizacije nakon Drugog svjetskog rata. To je isti vremenski period koji je iznjedrio i ono što danas zovemo postkolonijalnom književnošću. Međutim, tečajevi međunarodnih razvojnih studija rijetko postavljaju temeljno pitanje o tome što doista znači razvoj. Razvoj prema čemu? Za čiju korist i pod čijim okriljem? To pitanje međutim postavlja se u mnogim sjajnim književnim djelima.

Svojim studentima dala sam da pročitaju knjigu Pokloni Nuruddina Faraha objavljenu 1993. godine. Knjiga je inspirirana Poklonima, klasičnom etnografijom Marcela Maussa. Osamdesetih godina prošloga stoljeća razvojna pomoć moćnih zemalja daje se osiromašenoj Somaliji. Brzo se međutim uviđa kako je mala razlika između Zapada koji daje i Somalijaca koji primaju. Knjiga je jedna dugačka meditacija o svojevrsnom hodanju po užetu, balansiranju između donacije i dominacije. Dakako, moji su učenici naučili iz ovog romana više o tome kako se stvarno osjeća primatelj pomoći nego iz bilo kojeg našeg čitanja društvene znanosti koja je pisana uglavnom s pozicije donatora.

To ne znači da romane poput Poklona (kao i lokalne autore) treba tretirati kao izvorne pripovjedače koje se percepira kao stručnjake o određenoj kulturi, rasi ili mjestu samo zato što pripadaju zajednici o kojoj pišu. Upravo suprotno: njih treba čitati kao književnost, što književni kritičari poput Mihaila Bahtina opisuju kao mješavinu različitih gledišta koja ovise o jeziku koji se stalno muči prenijeti pravu istinu.

Jedno određeno gledište možda je u prvi mah za studente jednostavniji koncept od Bahtinove teorije. To je jednostavna narativna tehnika koja se proučava npr. u članku Literary Criticism 101 zato što može promijeniti način na koji je priča ispričana ili zamišljena. U filmu Bamako iz 2006. godine narod Malija podiže optužbu protiv Svjetske banke s ciljem da se utvrdi kako je je njihov otrovni dar razvojne pomoći nestao iz zemlje koja ima takve strašne dugove. Iz perspektive Svjetske banke razvoj može značiti samo jedno, dok za korisnike nihove pomoći razvoj može biti nešto sasvim drugo. Umjetnost ima moć izložiti ovako različito gledište na jedan visceralan način. Nije li to upravo krucijalno za studente međunarodnih razvojnih studija kojima je cilj pomoći onim drugima da se razviju?

 Zadnji stadij razvoja, koji se podrazumijeva, ali o kojem se gotovo nikada eksplicitno ne raspravlja u međunarodnim studijama razvoja jeste modernost, tj. postajanje modernim. Ovo je tema o kojoj književnost i književne teorije mogu ponuditi mnogobrojne uvide. Zakes Mda u svom divnome romanu Srce crvenila (Heart of Redness) donosi priču o suvremenom selu u Južnoj Africi nakon aparthejda. Dvije skupine mještana imaju radikalno različite stavove o tome što je razvoj. Znači li razvoj ulične svjetiljke i kasino koji će privući turiste ili je to održavanje tradicionalnog, ekološki održivog načina života uz poneke moderne sadržaje? Različite pozicije o razvoju također su uvjetovane njihovim različitim stajalištima o vlastitoj povijesti kolonizacije.

Povijest je naravno bitna za razumijevanje bilo kojeg predmeta. Iz toga razloga nisam ograničena samo na postkolonijalnu književnost na svojim satovima. Robinson Crusoe, prvi put objavljen 1719., izvrstan je roman kojim se može otpočeti studij britanskog imperijalizma, a što je preduvjet za razumijevanje naše suvremene globalne kulturne ekonomije.

 U našem globaliziranom svijetu ulozi ne mogu biti veći. Mnogi naši studenti postat će oni koji izrađuju politike, dodijeljuju potpore i upravljaju globalnim gospodarstvom. Oni će promijeniti svijet. Literatura i humanistička razmišljanja omogućit će im da ga promijene nabolje.

Melissa Tandiwe Myambo, The Converasation

Autorica je stručna suradnica u Centre for Indian Studies in Africa pri Witwatersrand sveučilištu u Johannesburgu.

Preneseno iz magazina za književnost NEMA

Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

 

Mađarski napad na akademske slobode predstavlja prijetnju europskim načelima

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Deseci tisuća ljudi nedavno su prosvjedovali u Budimpešti protiv pokušaja njihove vlade da zatvori tamošnje Srednjoeuropsko sveučilište (CEU). Ovo je bio drugi veliki prosvjed u dva tjedna. Prosvjednici su masovnim odzivom pokušali osporiti izmjene i dopune novog mađarskog zakona o visokom obrazovanju koje su usvojene u parlamentu.

Srednjoeuropsko sveučilište ima svojevrsni dvojni identitet – njegove diplome akreditirane su i u SAD-u i Mađarskoj. Međutim, najnovijim izmjenama i dopunama zakona bio bi praktično onemogućen dalji rad ovog sveučilišta u Mađarskoj. Razlog je taj što novi zakon traži da sveušilište funkcionira u skladu s obvezujućim međunarodnim sporazumom i da mora ponuditi programe visokog obrazovanja u svojoj zemlji porijekla, SAD-u, u vrlo kratkom vremenskom roku.

U vrijeme pisanja ovaj prijedlog zakona nalazi se na stolu mađarskog predsjednika. On će ga potpisati ili proslijediti Ustavnom sudu. Potpisivanje zakona značilo bi stupanje na snagu zakonskih promjena, što bi iziskivalo da se obvezujući međunarodni sporazum sklopi u roku od šest mjeseci od dana objave zakona. Upućivanje na Ustavni sud, što traži većina prosvjednika u Budimpešti, značilo bi preispitivanje ovog prijedloga zakona u smislu zakonitosti i ustavnosti.

Srednjoeuropsko sveučilište financira se privatno. Ima više od 1400 studenata iz više od stotinu zemalja, i kao što smo rekli nudi diplome akreditirane u SAD-u i Mađarskoj. Rangirano je među prvih 200 sveučilišta u svijetu u osam disciplina, a posebno se ističe u političkim znanostima i međunarodnim studijima. Sveučilište je već više od 25 godina smješteno u Budimpešti i u potpunosti se uklopilo u život grada. Činjenica da je osnovano nakon pada komunizma, s ciljem promicanja demokracije, čini trenutačne poteze protiv njega još gorima.

Sveučilište uspješno vodi rektor Michael Ignatieff, bivši kanadski političar i međunarodno priznati akademik koji je pokrenuo impresivnu kampanju za podršku ovoj instituciji. Odgovor je bio ogroman. Vodeće akademske institucije u Mađarskoj i širom svijeta, vlade, političari i pojedinci osudili su poteze mađarske vlade. Hashtag #IStandWithCEU popularan je na Twitteru.

Ovakva snažna podrška naglašava važnost ustanova koje promiču obrazovanje i kritičko razmišljanje. Akademska sloboda je cijenjena europska vrijednost, a europske zemlje s pravom su ponosne na kvalitetu svojih sveučilišta i podržavaju njihov razvoj.

Sloboda sveučilišta da podučavaju, istražuju i objavljuju od temeljne je važnosti za slobodno i otvoreno društvo.  Članak 13. Povelje o temeljnim pravima Europske unije propisuje da „umjetnost i znanstvena istraživanja moraju biti bez ograničenja. Akademska sloboda mora se poštovati“. Potreba za takvim eksplicitnom zaštitom akademskih sloboda je jasna. Sveučilišta i znanstvenici već dugo su na meti autokrata zbog prijetnje koju slobodno i kritičko mišljenje predstavlja za njihovo daljnje postojanje.

To što se napad ove vrste desio u EU trebao bi biti razlog za zabrinutost u cijeloj Europi. Razlog je taj što se radi o presedanu koji akademske slobode dovodi u opasnost. Ovo je također i podsjetnik na potrebu za stalnom budnošću u očuvanju europske demokracije.

Iako će Srednjoeuropsko sveučilište poduzeti sve pravne korake koji su mu dostupni da eventualno ospori ovaj mađarski zakon, ipak se ne radi samo o pravnoj borbi. Mađarska inicijativa kojoj je cilj zatvaranje jednog neovisnog sveučilišta postavlja temeljno pitanje o tome u kojoj mjeri europske vrijednosti mogu biti zanemarene od strane države članice EU-a. Vladavina prava trebla bi biti središnji princip rada zemalja članica. Udar na slobodu izražavanja putem zatvaranja akademskih ustanova izravno je u suprotnosti s ovim principom.

Treba dodati da ovo nije jedini recentni potez mađarske vlade koji je u suprotnosti s vladavinom prava. Važna novina ”Népszabadság” zatvorena je u listopadu – kao razlog naveli su pritisak vlade. Vlada se također nedavno okomila na civilno društvo. Predložila je uvođenje restriktivnog zakona koji je obrazložen brigom za nacionalnu sigurnost i potrebom za dodatnom transparentnošću.

Čini se da u Mađarskoj nema puno razumijevanja za proteste i ogorčenje koje izaziva ovaj prijedlog zakona. Prije samo nekoliko dana, odgovarajući na prosvjede i pisma podrške Sveučilištu, glasnogovornik mađarske vlade izjavio je da je situacija dio „političkog cirkusa”.

Europska komisija priopćila je kako će se raspravljati o situaciji u Mađarskoj, što je važna prilika za jačanje temeljnih načela EU. Pojedinci, institucije i vlade u Velikoj Britaniji i diljem Europe trebaju ozbiljno razmotriti ono što se događa u Mađarskoj i poduzeti akcije kako bi zatvaranje Srednjoeuropskog sveučilišta postalo crvena linija preko koje se ne smije prijeći.

Kirsten Roberts Lyer, The Conversation

Foto: Flickr, neka prava pridržana

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Amnesty International: Trump, Erdogan, Orban i zapadni Balkan

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Amnesty International, poznata organizacija za promidžbu ljudskih prava, imala je dosta lošega za reći u svome izvješću za 2016. Za ovu utjecajnu organizaciju prošla godina bila je “godina kontinuirane bijede i straha u kojoj su vlade i naoružane grupe ugrožavale ljudska prava na mnoštvo načina”. Dodali su i da je ova godina bila „godina u kojoj je cinična uporaba ‘oni protiv nas’ priče dovela do krivnje, mržnje i straha na razini neviđenoj od 1930-ih“, od vremena kada je Adolf Hitler došao na vlast u Njemačkoj.

U izvješću se govori o najvažnijim događajima koji su obilježili prošlu godinu. Sirija zauzima posebno mjesto. Tragični sirijski grad Alep skoro cijeli je sravnjen sa zemljom u zračnim udarima i uličnim borbama. Ovaj grad svojom sudbinom prizvao je u sjećanje neke druge poraze međunarodne zajednice, poput Ruande 1994. ili Srebrenice 1995.

Na političkom planu dominira Donald Trump kao novi predsjednik SAD-a. Amnesty smatra da je Trumpov dolazak na vlast obilježen „predizbornom kampanjom tijekom koje su se često čule problematične izjave koje šire podjele, mizoginiju (odbojnost ili mržnju prema ženama) i ksenofobiju“. Tijekom kampanje Trump je izjavio da će umanjiti osnovne građanske slobode i predstaviti politike koje su suštinski suprotstavljene ljudskim pravima.

Osim Trumpa, Amnesty International naveo je turskog predsjednika Erdogana i mađarskog premijera Orbana kao osobe koje su problematične s aspekta ljudskih prava. Ovi političari u svojim državama sprovode otrovne politike koje „progone, okrivljuju i dehumaniziraju cijele narode“.

Od država zapadnog Balkana, za Hrvatsku se kaže da je prošla kroz period političke nestabilnosti zbog promjena u vlasti. Uvjeti za prihvat izbjeglica bili su u 2016. „uglavnom adekvatni, ali nema koherentnih, dugoročnih rješenja za politiku društvene integracije. Diskriminacija etničkih manjina i dalje je prisutna dok je sloboda medija narušena. Pojačana je nacionalistička retorika i govor mržnje koji doprinose rastućoj etničkoj netrpeljivosti i nepovjerenju“. Ovo izvješće predstavlja svojevrsni  šamar premijeru Plenkoviću i njegovom ‘uljuđenom’ stilu vladanja.

U izvješću za Bosnu i Hercegovinu stoji da „unatoč usvajanju naprednog antidiskriminacijskog zakonodavstva, manjine se suočavaju s raširenom diskriminacijom. Prijetnje i napadi na novinare i slobodu govora su nastavljeni. Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju donio je nove presude za zločine počinjene tijekom rata 1992-1995. Na lokalnoj razini, pristup pravdi i isplata odšteta za civilne žrtve rata su i dalje ograničeni“. Opći je dojam da su ove, zapravo životno važne teme, skoro trajno gurnute na sporedni kolosjek u bh politici sa svojim referendumima, prepucavanjima i preglasavanjima.

Pitanje je međutim koliko vrijede izvješća renomirnih organizacija za ljudska prava u vrijeme Trumpa i mnoštva balkanskih trumpova. Dugoročno su važna ali izgleda da su suštinski ignorirana u valu populizma koji je preplavio svijet. To je potencijalno nesaglediva tragedija.

Za kraj, citat generalnog tajnika Amnesty Internationala, Salila Shettya koji elokventno sažima prošlu godinu: „ U 2016. ideja ljudskoga dostojanstva i jednakosti, te sam pojam naše ljudske obitelji snažno su i nemilosrdno napadnuti pričom o strahu i krivljenju drugih za svoje probleme. Tu priču propagiraju oni koji žele osvojiti vlast ili oni koji žele ostati na vlasti – i jedni i drugi po svaku cijenu“.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Amnesty International

Erdogan kao majstor podjela: bijeli i crni Turci

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Turska ulazi u razdoblje teške referendumske kampanje. Na referendumu koji će se održati 16. travnja građani će se opredjeliti za ili protiv novog, predsjedničkog sustava koji predjedniku daje znatno veće ovlasti. Predsjednik Erdogan izjavio je da na referendum treba gledati kao na svojevrsni ‘odgovor’ na prošlogodišnji pokušaj državnog udara, i da oni koji na referendumu kažu ‘ne’ time sebe svrstavaju među pristaše udara od 15. srpnja 2016.

Nastavi čitati “Erdogan kao majstor podjela: bijeli i crni Turci” →

Turizam stvara i probleme širom svijeta

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Turizam je jedna od najvećih grana globalne ekonomije. Svjetska turistička organizacija objavila je  da je u 2016. ova industrija porasla za 3.9%, a broj turista popeo se na više od milijardu i dvije stotine milijuna. Zabilježeno je 46 milijuna noćenja više u odnosu na 2015.

Turizam je iznimno važan izvor prihoda mnogim zemljama širom svijeta (primjerice Francuskoj, SAD-u, Španjolskoj, Hrvatskoj itd.), u kojima otvara i mnoga radna mjesta. Osim toga, putovanje pomaže pri upoznavanju svijeta, drugih kultura i širenju horizonata. Uzevši navedene činjenice u obzir, turizam se doima nečim gotovo savršenim.

Međutim, turizam sa sobom donosi i specifične probleme. Grupa akademika objavila je članak u The Conversation – rezultat istraživanja ponašanja turista. Širom svijeta primjećen je porast napetosti između turista i lokalnog stanovništva. Najčešći krivci su turisti koji se na odmoru ponašaju neprimjereno. Prosvjedi protiv ponašanja turista već su se desili u Barceloni, Veneciji i Hong Kongu. U Hong Kongu uglavnom okrivljuju turiste iz ostatka Kine da su bučni, nepromišljeni, da kupuju namirnice koje trebaju lokalnom stanovništvu i da ne poštuju lokalne običaje. U Španjolskoj često optužuju britanske turiste za neprimjereno ponašanje koje je najčešće povezano s prekomjernom konzumacijom alkohola.

Prema ovome istraživanju koje je obuhvatilo razne kategorije ponašanja turista na odmoru, jedan od glavnih razloga za probleme nastaje zbog različitih moralnih vrijednosti između turista i domaćeg svijeta. Dok se npr. Kinezi češće odlučuju na kupovinu krivitvorene robe, izbjegavanje čekanja u redovima ili laganje s ciljem dobivanja raznoraznih popusta, zapadnjaci će prije potražiti usluge prostitutke. Osim toga, zapadnjaci će se u sve navedene kategorije ponašanja prije upuštati na odmoru nego kod kuće, osim prekomjernog konzumiranja alkohola što rade i doma. Kinezi će pak sve navedeno prije obaviti kod kuće nego na odmoru, osim traženja usluga prostitutki.

Rješenje problema globalnog turizma zahtjeva višeslojni pristup, uključujući educiranje turista i sustav kažnjavanja nedoličnog ponašanja. Turisti trebaju znati da svojim ponašanjem mogu zasmetati lokalnom stanovništvu, dok ovi potonji trebaju imati na umu da je turizam ekonomski izuzetno važan, kao i na to da će oni sami jednom biti turisti. Osobna načela, moral i percepcija pravednosti mogu poslužiti kao vodiči za ono što je prihvatljivo. Međutim, rizik kažnjavanja nedoličnog ponašanja vjerojatno je učinkovitiji u sprečavanju ispada. Na koncu, kombinacija obrazovanja turista i kažnjavanja vjerojatno je najbolja strategija za smanjenje nedoličnog ponašanja, što je svakako poželjan ishod.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Flickr

Je li Angela Merkel novi lider slobodnog svijeta?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Predsjednik Sjedinjenih država tradicionalno se smatra vodećim zapadnim političarom, tzv. liderom slobodnog svijeta, kako zbog moći te države, tako i zbog ideala slobode i nade koju je ta država pružala potlačenima, npr. u komunističkom bloku za vrijeme hladnoga rata. Moć lidera slobodnog svijeta kulminirala je 1989. godine padom Berlinskog zida. Ova ipak pomalo smiješna titula sada je postala nešto ozbiljno, a upitno je kome pripada.

Kako piše The Independent, kada je Barack Obama posljednji put zvao njemačku kancelaku Angelu Merkel kao predsjednik, povod nije bio samo oproštaj i potvrda savezništva i prijateljstva dvije države,  nego i svojevrsna predaja štafetne palice.

Donald Trump očigledno ne može biti lider slobodnog svijeta, niti izgleda kao da ga takvo što zanima. Zabrana putovanja u SAD građanima sedam muslimanskih država, gradnja zida na granici s Meksikom, smjena ‘neposlušne’ državne tužiteljice, ismijavanje i odbijanje dogovora s Australijom o prihvatu izbjeglica, odnos spram medija, naklonost Vladimiru Putinu i drugi primjeri automatski ga diskvalificiraju. Ako nije Trump, tko onda? Jedini logičan izbor je gospođa Merkel. Iako bi to mnogima u Njemačkoj moglo biti čudno s obzirom da predvodi konzervativnu stranku, u međunarodnome kontekstu dilema zapravo i nema. Britanija i premijerka May to sigurno nisu, a zbog nedovoljnog međunarodnog utjecaja to nisu ni kanadski premijer Trudeau ili francuski predsjednik Hollande.

Njemačka kancelarka odbacila je politiku zabrane ulaska izbjeglicama i u telefonskom razgovoru podsjetila Trumpa na Ženevsku konvenciju o ljudskim pravima. Prihvatila je preko milijun izbjeglica 2015., za razliku od većine europskih lidera koji su se patetično suprostavili prihvatu ljudi koji bježe iz užasa Sirije. Zasada je prva i jedina koja se hrabro i otvoreno suprostavila nasilniku u Bijeloj kući i čini se da je jedina koja u ovome trenutku može voditi kakav-takav slobodni svijet.

Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Počinje važan eksperiment u Finskoj – univerzalni osnovni dohodak

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Ideja univerzalnog osnovnog dohotka (universal basic income) postoji dugo. Njeni zagovornici dolaze sa svih strana političkoga spektruma, od staromodnih socijalista do lidera digitalne ekonomije iz Silikonske doline. Najjednostavnije, osnovni dohodak je koncept kojim bi svaki građanin dobivao određenu svotu novca od države, da ga upotrijebi kako želi. Uz mnoge potencijalne prednosti, glavni problem ideje je može li država priuštiti takav izdatak.

Najnoviji eksperiment s univerzalnim dohotkom počeo je u Finskoj. Kako piše Deutsche Welle, od siječnja će 2000 nezaposlenih osoba u toj zemlji dobivati 560 eura mjesečno od države, bez ikakvih ograničenja ili uvjetovanja. Novim sustavom, kojim Finska postaje prva zemlja u svijetu koja testira univerzalni osnovni dohodak na nacionalnoj razini, upravljat će Zavod za socijalno osiguranje Finske poznat kao Kela. Primatelji neće plaćati porez na osnovni dohodak, čak ni ako nađu posao koji im donosi dodatne prihode. Sudionici će biti nasumično odabrani među ljudima u dobi od 25-58 godina koji su primali naknadu za nezaposlenost u studenom 2016. Oni koji su odabrani za sudjelovanje već su obaviješteni, a u eksperimentu će morati sudjelovati do završetka istoga.

Primarni cilj eksperimenta je poticanje zapošljavanja. Namjera je također smanjiti i količinu papirologije kojom se tražitelji posla moraju baviti. Eksperiment bi trebao trajati dvije godine a u Keli se nadaju da će ga proširiti na više sudionika, s tim da sredstva za ekspanziju još nisu odobrena od strane finske vlade.

Kritičari tvrde da bi eksperiment mogao obeshrabriti ljude da traže posao. Međutim, s obzirom da su automtizacija i robotizacija neizbježne u mnogim granama ekonomije, zagovarači univerzalnog dohotka smatraju da je on potreban jer ubuduće naprosto neće biti dovoljno radnih mjesta.

Na referendumu 2016. godine švicarska javnost je velikom većinom odbacila sličnu inicijativu  o univerzalnom dohotku. Prijedlog je bio da mjesečna isplata bude 2500 švicarskih franaka (2300 eura). Međutim, slične ideje postoje i u drugim zemljama poput Nizozemske, Kenije i Indije. U kanadskoj pokrajini Ontario, pilot program za univerzalni osnovni dohodak zakazan je za ovu godinu.  Eksperiment će se temeljiti na radu koji je napisao bivši konzervativni senator Hugh Segal, koji je ukazao na potrebu da se “stvori baza dokaza za razvoj politike, bez pristranosti ili unaprijed određenih zaključaka”. Segal predlaže trogodišnji program a primatelji bi dobivali 1320 kanadskih dolara (930 eura) mjesečno, ili 1820 kanadskih dolara (1280 eura) za osobe s invaliditetom.

Ovakvi eksperimenti važni su jer mogu ukazati na način kako rješiti uskoro goruće pitanje nestanka mnogih radnih mjesta. Također, uspješan eksperiment pokrenut će, barem u razvijenom svijetu, važnu debatu o kvaliteti života i omjeru rada i razonode u životu građana.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Balkan i teorije zavjere (2)

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Šarlatanstvo je profesija koja tradicionalno dobro uspijeva na Balkanu. Ljude ovdje nije teško uvjeriti da su baštinici najstarije civilizacije, da je cijepljenje opasno po djecu ili da se rak može liječiti na daljinu. Nije puno drugačije ni sa nekim drugim vrstama pseudo znanja. Medijske senzacije se, recimo, jednako dobro prodaju kao nekad čudotvorni pripravci za rast kose ili čarobni eliksiri za podmlađivanje. Respektabilan je broj profesionalnih diletanata i spektakl majstora koji na svojim online tezgama promiču ultra budalaste konstrukcije o globalnoj zavjeri. Takve sadržaje balkanski zoon politikon guta jednako slasno i ne manje strasno kao što guta nacionalizam. Jer, radi se u biti o vrlo sličnim naracijama. U srži i jednog i drugog, i nacionalizma i teorije zavjere, jesu paranoja i strah od drugoga. A tu je i poslovična neukost rečenog balkanskog političkog subjekta koja ga čini idealnim konzumentom političkog i medijskog trasha.

Već je u prethodnom tekstu rečeno da je taj balkanski subjekt, nazovimo ga ovom prilikom homo balkanikus, tradicionalno sklon praznovjerju pa mu kao takvom i nije osobito teško prodati iluziju. Jedna od popularnijih iluzija koje spremno i nekritički prihvaća jesu upravo teorije zavjere. Radi se, zapravo, o jednom tipu mišljenja kojemu je on, homo balkanikus, odvajkada bio sklon. Njegov diskurs tradicionalno je obojen neznanjem, predrasudama i sumnjičenjem drugih za vlastite neuspjehe.

Sa razvojem novih tehnologija balkanski čovjek dobio je mogućnost da multiplicira svoje neznanje i predrasude preko društvenih mreža i širi ih kao virus. Ima on uvijek spreman stav i mišljenje o gorućim pitanjima u svijetu. A ako i nema, uvijek je tu dežurni guru, kakav opskurni portal ili stranica na Facebooku da mu otvore oči i pojasne kako stoje stvari u zemlji i svijetu. Tamo može čuti ili pročitati ono što u biti želi pročitati ili čuti. Jer rečeni homo balkanikus neće koristiti internet kako bi pristupio relevantnim izvorima i informacijama. On će vršljati po bespućima interneta, selektivno tražeći  informacije koje hrane već postojeće predrasude u njegovoj glavi. I koje samo potvrđuju njegov čvrsto zabetonirani stav. Homo balkanikus nije sposoban niti naučen da uloži bilo kakav napor u preispitivanju vlastitih postavki. On je programiran da vergla uvijek istu priču koju je još davno usvojio kao istinitu. I nije mnogo bitno je li ta priča nacionalizam, teorija zavjere, ksenofobija ili nešto sedamnaesto a jednako stupidno i zloćudno.

Ali nije to nikakvo iznanađenje za nekoga ko imalo poznaje balkansku misaonu tradiciju. Tradicija je to u kojoj je upiranje prstom u drugoga jedina konstanta, a autorefleksija i samopropitivanje tek povremeni individualni bljeskovi u balkanskoj intelektualnoj pustinji. (O mizeriji akademske intelektualne produkcije na Balkanu nekom drugom prilikom.) Na Balkanu je biti ‘’mi’’ uvijek bilo važnije nego biti ‘’ja’’. Naravno da takav antiintelektualni ambijent i takva antiindividualistička klima otvaraju prostor za razne pseudonaracije, pa tako i za tabloidno tumačenje svijeta s poplavom senzacionalizma i gluposti. Tako nastaje jedan medijski svijet u kojem znanje, racionalnost i logika ne igraju ni epizodnu uogu.

U takvom svijetu ekstremno lijevi i ekstremno desni stavovi i ideje idilično koegzistiraju. Možete, recimo, tu naučiti da su Židovi glavni krivci za sve važnije probleme u svijetu ili da je, na primjer, najbolje rješenje za ekonomiju likvidacija bankara (da li metaforička ili fizička, autor ovih redaka nije uspio dokučiti). Ta vrsta desnog i lijevog bratstva-jedinstva lijepo se mogla pratiti i na recentnom primjeru američkih predsjedničkih izbora. Zabavno je bilo vidjeti kako, bratski zagrljeni, Donalda Trumpa podržavaju Vojislav Šešelj i Željko Glasnović, Boris Malagurski i Velimir Bujanec, Ivan Pernar i Boško Obradović, Emir Kusturica i Jakov Sedlar… Dok ih Vladimir Putin, Marine Le Pen i Viktor Orban raznježeno gledaju. Još jedan krasan primjer kako kokarda, slovo U i crvena petokraka ne moraju nužno biti u neprijateljskom odnosu.  Još jedan divan dokaz da šovinizam, glupost i Nokia spajaju ljude.

Posebna priča su gurui, ti promotori lakog znanja koji vam u par rečenica objasne kako svijet funkcionira. I to ne samo ovaj današnji nego i onaj negdašnji. Čitava historija ljudskog roda jedna je velika laž, započet ce svoju mini pripovijest guru. Već stoljećima svijetom upravlja jedna te ista elita pohlepnih moćnika, reći će; pa nijedan rat u zadnjih 200 godina nije se desio slučajno, reći će; pa sve velike svjetske revolucije organizirane su iz tih istih centara moći, reći će; pa sve je osmišljeno i u detalje isplanirano od strane tih oholih i nezajažljivih ljudi, reći će; a glavni cilj je porobiti i opljačkati narode i njihove države. Tačka. Ništa nije onako kako se čini, opet će guru. A ja sam, nastavlja uvaženi mislilac, proniknuo u sve ono što je drugima promaklo. Ja sam otkrio tajnu kako svijet funkcionira, slavodobitno će poentirati guru i nasmiješiti se zagonetnije od Mona Lise.

Gurui koje balkanski čovjek slijedi često su intelektualno deficitarni i moralno upitni pojedinci, potpuno nedorasli da se ozbiljno i kompetentno bave kompleksnim temama i događajima. Ima, doduše, među njima i onih malo inteligentnijih koji su od svoga senzacionalističkog aktivizma napravili dobru (samo)promociju, pa čak i solidan biznis. Ipak, njihova želja da budu u centru pažnje  u potpunom je nesrazmjeru s njihovim intelektualnim i analitičkim kapacitetima. No, na njihovu sreću, i kako je ranije rečeno, na Balkanu to nije nikakav problem. Jer poslovično neuki guru uvijek može računati na more neprosvijećene mase željne senzacija. Između njih se razvija jedna posebna dijalektika: guru koristi svoju pozicju da progresivno širi glupost u javni prostor, a zazuvrat dobiva aplauze i lajkove od vjernih mu sljedbenika.

Sa takvim opinion makerima prosječan balkanski čovjek osuđen je da bude neuki paranoidni nesretnik koji ništa ne razumije. Sa takvim opinion makerima balkanski čovjek osuđen je da mu vanjsku politiku i geopolitiku objašnjavaju Mladen Marić i Davor Domazet Lošo, da mu arheologiju i historijske procese tumače Semir Osmanagić i Jovo Deretić, da se sa znanošću upoznaje preko emisija Krešimira Mišaka, da su mu Dejan Lucić i Boris Malagurski pronicljivi analitičari i vispreni znalci, a Ivan Pernar politički vizionar i neustrašivi borac protiv establishmenta.

Ali on, balkanski čovjek, je u isto vrijeme zadovoljan jer ima privid da razumije svijet i da su on i guru mu neustrašivi borci protiv globalnog zla zvanog Novi svjetski poredak. Sve do prvog otriježnjenja kada shvati na kakve je budalaštine bio konektovan. A možda nikad i ne shvati. I ostane trajno udomljen u majci svih utočišta – lijepoj i blaženoj gluposti.

(nastavit će se)

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Daytonski sporazum napravio je od BiH kompliciranu i tromu državu, ali ako nema dogovora, što je alternativa?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Daytonski mirovni sporazum doveo je do završetka rata u Bosni i Hercegovini. To je bio i ostao veliki uspjeh. Autori sporazuma, Richard Holbrooke i drugi, znali su da sporazum ima mane ali smatrali su da će vremenom doći do promjena i prilagodbe novim, mirnodopskim okolnostima i djelomične ispravke ratnih nepravdi. To se donekle i dogodilo, ali unutar Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus oko nastavka procesa.

U zadnjih dvadeset godina dosta se govorilo o nužnosti promjene Daytona, a jedini ozbiljniji pokušaj promjene Sporazuma bio je 2006. godine. Tada su Haris Silajdžić i istomišljenici (Božo Ljubić, Damir Arnaut i mnogi drugi) oborili tzv. aprilski paket ustavnih reformi koje bi od BiH načinile funkcionalniju državu – svakako jednim dijelom i s nadom da će se izvana nametnuti radikalnije promjene Daytona. Gospodin Silajdžić išao je na izbore sa sloganom “100% BiH” i na valu antidaytonskih emocija osvojio mjesto člana Predsjedništva. Ili je bio naivan ili veoma sebičan ako je mislio da ima šanse promijeniti Daytonski sporazum na ovaj način. Uspio je samo ojačati Milorada Dodika, koji Republikom Srpskom vlada do danas. Ovaj najpoznatiji pokušaj jednostranog mijenjanja Daytona pokazao je da se radi o uzaludnome poslu koji iscrpljuje i proizvodi još više nacionalizma.

Što je onda rješenje? Bilo bi odlično za sve kada bi se Dayton modernizirao, ali za takvo što naprosto nema dogovora unutar Bosne i Hercegovine. Svaki pokušaj propao bi u Domu naroda BiH i tu bi priča bila završena.

Ako postoji šansa za promjene, ona je dugoročna. Ukoliko dođe do pregovora o promjenama, oni će biti mukotrpni, vjerojatno i frustrirajući, no ako rezultiraju jednostavnijom i funkcionalnijom državom vrijedit će truda. U tome smislu mišljenje EU o BiH kao državi kandidatu za člana Unije moglo bi biti važno jer će bh protagonisti morati otkriti karte. Ako se procijeni da je potrebna promjena Daytona, političari poput Milorada Dodika morat će se opredijeliti: žele li u EU kao i većina njihovih glasača, ili će nastaviti s nacionalističkim iscrpljivanjem zemlje. To vrijedi i za sve druge bh političare sa svojim ‘većinskim’ i ‘manjinskim’ frustracijama i ambicijama.

Pregovori sa EU najbolja su šansa za promjene Daytonskog sporazuma i mora im se pokloniti sva pažnja.

DD

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Muzafer

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Edin Smailović

Drugi jebu a ti se Muzafere kupaj, čuvena replika Pavla Vujisića u filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, oslikava podređeni položaj običnog čovjeka, uskraćenog za podjelu društvenih dobara u raspadajućem Titovom socijalizmu osamdesetih. Muzafer je pripadao radničkoj klasi i vjerovatno živio u malom stanu, na periferiji, koji je dobio od države. Ljetovao je deset dana godišnje u radničkom odmaralištu.

Muzafer nije mogao da se politički organizuje pa je zato samo mogao da kaže ovu čuvenu repliku koja je postala moto bijesa koji je narastao protiv tzv. crvene buržoazije. A obično bi je govorio poslije napornog dana kada bi zaglavio u kafani, sručio par teretnih piva i potom se teturajući vraćao u svoj skromni dom.

A zatim bi u improvizovanom kupatilu sprao muku proteklog dana i sanjao da će 2000-te svi  živjeti u komunizmu.

Za samo par godina Titov socijalizam je pao. Umjesto crvene došla je crna, nacionalistička buržoazija. Naš junak se ponadao da je konačno došlo vrijeme  da se i njegov glas čuje. Ona Muzaferu više nije mogla ponuditi ni mali memljivi stan na periferiji, ali mu je zato ponudila nacionalni ponos i zastavu. On je uporno mahao  tom zastavom dok su mu mangupi polako skidali kapu, jaknu i pantalone.

Na kraju je dočekao da gologuz  vitla zastavom na vjetru.

A onda je zaživio i politički život. Svako ko je imao dobro odijelo i znao iole lijepo zboriti osnovao je partiju. Došla je konačno demokratija i svako je mogao reći šta misli.

Naš junak naravno nije avanzovao. Prethodna garnitura mu je skinula gaće a ova mu je odrala  kožu sa dupeta.

Nakon eksperimenta od 20  godina sve stranke su se istrošile. Muzaferu je i dalje ponuđeno da se kupa i gleda dok se drugi namještaju i tale. Glasao za opoziciju ili vlast Muzafer je bio Muzafer, za njega nigdje nije imalo mjesta.

Sada je čvrsto odlučio da će glasati za Zmaja od Šipova, taksistu iz komšiluka, Kineza sa pijace, sve u inat sistemu.

Muzafer se jedno jutro osvrnuo oko sebe i shvatio da su njemu slični u većini izdani od političke elite i da će pristati na sve i da se ne kupaju, i da budu ušljivi, ali da jedino neće pristati da kroz ključaonicu posmatraju dok drugi guze.

Jedino ta opcija više nije u opticaju.

Foto: Matteo Vegetti

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Kako je Balkan postao svijet

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Edin Smailović

Naši rođaci, prijatelji, komšije, poznanici koji su silom prilika ili sticajem okolnosti morali napustiti rodnu grudu, kada se  konačno u avgustu mjesecu dokopaju rodne grude, zna se, pravac kafana, da se uz polugole pevaljke i zvuke rodnog kraja da malo duši na volju.

Da se izbaci sva ta frustracija koju proizvede kod čovjeka ”truhli” zapad. Jer za svakog punokrvnog Balkanca ovdje je žvot, a tamo je samo rad i znoj.

I Balkan je odista jedan idiličan dio svijeta. U njemu ljudi još uvijek drže do tradicije. Pod jednim krovom živi više generacija. Domovi su topli i puni ljubavi. U svakoj kući gost je rado viđen i svako se trudi da mu što bolje ugodi. Ljudi ovdje drže do rodbinskih veza. Ne propuštaju ništa a da ne odu. Ni radost, ni žalost.

A tek kafana. Toga se ovdje ne odriče ni jedan živi stvor. Još Miljenko Jergović je rekao da je ovo jedini dio svijeta gdje možete izaći bez prebijene pare u džepu a vratiti se sa litrom alkohola  u krvi.

Samo par sitnica na koje se zgražava ostatak svijeta remeti ovozemaljski raj. Balkanska plemena su generalno tolerantna. Eto, možda svi zajedno ne vole Rome iliti kako običan plebs ovdje voli reći Cigane. Desi se da s vremena na vrijeme negdje udarimo zid prema njima kao u Kruševcu na primjer. Ali i to treba razumjeti, kod nas su inovacije uvijek kasno stizale. Kažu da je djed gradonačelnika Kruševca ’41 bio u Varšavi i bio oduševljen jednim sličnim zidom, a unuk tek sada imao priliku da primijeni tu inovaciju i kod  nas.

Balkanska plemena takođe ne vole ni seksualne manjine, ili što bi običan puk rekao lezbejke i pedere da prostite. Ovde je uvijek bila parola ,moš’ me jebat’ u mozak kol’ko hoćeš, ali otpozadi ne prilazi ni slučajno.

Ovde nije dobro biti pravoslavac, musliman ili katolik, ali samo ako su tvoji saplemenici na određenoj teritoriji u manjini.

Ljudi su ovdje miroljubivi, ali ih svakih 50 godina uhvati kolektivno ludilo koje se završi spaljenom zemljom i masovnim grobnicama.

Stranci su nam pored ovih sitnica zamjerali i to što ima puno granica i ti vozeći se po Balkanu odlučiš da napraviš piš-pauzu, kad se ispred tebe pojavi lik i kaže pasoška kontrola.

A onda je stiglo Arapsko proljeće. Šiiti, suniti, Arapi, Kurdi, Jazidi, niko se više nije snalazio u tom haosu pa se sve češće pominjao pojam balkanizacija.Valjda je to stručan izraz za situaciju kada nastane puno država ”prepišaj hoda” na malom prostoru.

A onda je i najbogatiju zemlju svijeta Bog blagoslovio sa pojavom zvanom Tramp. Možda Ameri i nisu odmah razumjeli ko je Tramp, ali nama na Balkanu je odmah sve bilo jasno. Tip mrzi Meksikance jer su kriminalci, muslimane jer su teroristi, crnce jer su ljenčuge i smatra da je sasvim ok uhvatiti ženu za pičku a da je prethodno ne pitaš za dozvolu.

Inače, tolerantan čovjek sa vizijom.

Na kraju svijet više nema potrebu da dođe na Balkan. Balkan je postao svijet.

Možda  će se i oni naši iseljenici sa početka priče sada svuda osjećati kao kod kuće.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3