Snovi imaju više namjena i mijenjaju se kako starimo

Piše: Patrick McNamara

Iako radikalno različita u smislu sadržaja i osjećanja, stanja u kojima se nalazimo dok sanjamo jednako su složena kao i dok smo budni. Ako promatramo životni vijek pojedinca, uviđamo da se dječji snovi jako razlikuju od snova odraslih osoba. Djeca sanjaju o emocionalnoj interakciji s članovima obitelji, prijateljima, zastrašujućim bićima i životinjama, dok odrasli sanjaju o drugim odraslima. Snovi mlađih odraslih osoba ispunjeni su društvenim interakcijama s prijateljima ili partnerima. Muški snovi znatno se razlikuju od ženskih: žene podjednako često sanjaju o muškarcima i ženama, dok muškarci češće sanjaju o drugim muškarcima. Starije odrasle osobe obično sanjaju o kreativnim djelima, o ostavljanju traga za sobom i stvarima koje ih trajno brinu, dok su snovi umirućih ljudi ispunjeni brojnim natprirodnim pojavama te slikama ponovnog susreta s umrlom voljenom osobom. Nastavi čitati “Snovi imaju više namjena i mijenjaju se kako starimo”

Što se to u teoriji roda skriva da naše crkvenjake toliko dira?

Piše: Martina Raos

Ako se niste upravo probudili iz kakvog višegodišnjeg, zimskog sna ili se pak vratili s (naj)nepristupačnijeg mjesta na svijetu zahvaljujući čijoj izoliranosti ste imali reduciran (ili nikakav) kontakt s ljudima i suvremenom tehnologijom, pretpostavljam kako ste u zadnje vrijeme više puta (na)čuli priču o “rodnoj ideologiji“. I to “rodnoj ideologiji” upakiranoj u razno razne oblike, najčešće u oblik “čudovišta koje ima za cilj iskorijeniti svijet kakav znamo i poznajemo”. Primjerice, zadnje što sam ja (na)čula, priča je o “rodnoj ideologiji” kao “ideologiji koja vrši atentat na obitelj koju čine majka, otac, dijete ili djeca” uz “prijetnju” kako nakon “uništenja nuklearne obitelji” terminima “Roditelj 1” i “Roditelj 2”, sljedeća na redu je “nacija” čija će “destrukcija” trajati onoliko dugo koliko treba da se svi skupa ne počnemo nazivati – “ljudima”. Apokaliptična misao, nije li? Nastavi čitati “Što se to u teoriji roda skriva da naše crkvenjake toliko dira?”

Antiamerikanizam (III): Stanja i procesi

Piše: Tarik Haverić

Ako bismo Ameriku prikazali kroz niz instant-fotografija koje vjerno prenose nesporne činjenice socijalnog svijeta, dobili bismo prilično obeshrabrujuću sliku. Uzmemo li za primjer samo jednu važnu dimenziju međurasnih odnosa, položaj Afro-Amerikanaca, zaključit ćemo da je Amerika zemlja akutne (i institucionalizirane!) diskriminacije: Afro-Amerikanci su redovno žrtve rasnog profiliranja i policijskog nasilja, čine 40 % zatvorenika iako ih je svega 12,7 % u stanovništvu, 13 % Afro-Amerikanaca ima fakultetske diplome naspram 23 % bijelaca itd. Nastavi čitati “Antiamerikanizam (III): Stanja i procesi”

Socijalistički mentalitet: objašnjava sve, ne znači ništa

Piše: Boris Postnikov

Ako vam treba brzopotezno objašnjenje nekog društvenog fenomena u Hrvatskoj najisplativije se latiti sintagme: “socijalistički mentalitet”. U čemu je tajna uspjeha tog pojma? Što nam govori o našim intelektualnim elitama, a što o političkom trenutku? Nastavi čitati “Socijalistički mentalitet: objašnjava sve, ne znači ništa”

Bosna i Hercegovina: kako do održive političke zajednice

Izlaganje profesora Mile Lasića na prvom panelu znanstveno-stručnog skupa „Rješenje hrvatskog pitanja za europsku Bosnu i Hercegovinu“, u Neumu 15.  ožujka 2018.

 Bez „svjetskog ethosa“ vlast ostaje „najteži porok“!

 S a ž e t a k

U„terra interior“, u BiH, kao i u njezinom okruženju, zaplelo se u izvitoperene forme demokracije, u demokrature, u ne-pravne i prazne države koje su porazile svoje građane. U njima se u osnovi i danas kontraproduktivno slijede modeli „nacije države“, iluzija o preklapanju teritorijalnog i nacionalnog, identitarne jednosti, dok se u svijetu slijede logike transnacionalnih umreženja i jednakopravnosti građana svih oformljenih identiteta. Nastavi čitati “Bosna i Hercegovina: kako do održive političke zajednice”

Blockchain između skepse i romantizacije

Piše: Dinko Štimac

Riječka udruga Drugo more u sklopu programskog pravca Dopolavoro projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture od 15. do 16. veljače u velikoj dvorani Filodrammatice organizirala je simpozij naslovljen Novi svjetski poredak – razgovori o blockchainu. Programska knjižica simpozija, ovih dana naizgled sveprisutni, ali često nejasni termin blockchain objašnjava kao “mrežni komunikacijski protokol koji se temelji na distribuiranoj bazi podataka koja sve zapise pohranjuje na više različitih računala istovremeno. Podaci se lančano povezuju i osiguravaju kriptiranjem. Funkcionalno gledano, blockchain služi kao otvoreni, distribuirani registar koji trajno pohranjuje i ovjerava sve transakcije između dvije strane.” Nastavi čitati “Blockchain između skepse i romantizacije”

Adrian Hastings, Južni Slaveni

Ovo poglavlje iz knjige Adriana Hastingsa The construction of Nationhood: Ethnicity, Religion and Nationalism (Cambridge 1997) objavio sam u prvom dvobroju časopisa Forum Bosnae 1998. godine u Sarajevu. Hastingsova knjiga (objavljena kasnije, 2003. godine, u Rijeci i u Sarajevu u prijevodima na naše jezike) predstavlja pokušaj korjenite i sistematske kritike „modernista“, Erica Hobsbawma, Benedicta Andersona i Ernesta Gellnera, koji naciju i nacionalizam ograničuju na osamnaesto stoljeće i vrijeme poslije njega. Tomu nasuprot, Hastings zastupa srednjovjekovno porijeklo obojega, u ovisnosti od razvoja biblijske literature na narodnim jezicima. Stavljajući u središte svoga razmatranja fenomen države-nacije, Hastings ne tretira samo Englesku već uzima u obzir mnoge druge primjere: Irsku, suvremenu Afriku, Južne Slavene, a zaključuje općim pogledom na utjecaj religije, uspoređujući islam i kršćanstvo. Tekst je s engleskoga prevela Medina Selimović. (I. Lovrenović) Nastavi čitati “Adrian Hastings, Južni Slaveni”

Tesla šahovske igre

Piše: Neven Šimić

Dramatičnu partiju šaha igra Antonius Block, glavni junak Bergmanovog filma Sedmi pečat. Partija koju igra upečatljiva je po tome što se s druge strane šahovske ploče nalazi nesvakidašnji protivnik. Antoniusov suparnik je niko drugi do Smrt. Svaki pogrešan potez za Bergmanovog junaka znači korak bliže prema vječnom počivalištu. Ili vječnom ništavilu, ovisi kako ko interpretira. Smrt je u filmu moćna i cinična i strpljivo čeka grešku svoga protivnika. Antonius je srednjovjekovni vitez kojem je pojam psihologije u modernom smislu nepoznat. Ali se psihološki vrlo dobro nosi sa moćnim protivnikom. Na kraju čak nadmudruje Smrt.  Nastavi čitati “Tesla šahovske igre”

Meša Selimović: O vlasti

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.

Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Iz romana Tvrđava

(Prometej.ba)


Pratite nas na facebook.com/digitalnademokracija 

 

 

 

Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca

Piše: Mirnes Sokolović

Prateći ukorak po štampi citate nove (ratne) stvarnosti, o čemu ostaju tragovi u Feralovoj rubrici Greatest shits, Predrag Lucić će, kao pjesnik, početkom devedesetih godina nalaziti svoj materijal koji je autentičniji i življi, luđi i apsurdniji, nego da ga izmišlja. I Lucića, kao Karla Krausa, okupira to što što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a sve ono što izgleda kao izmišljotine jesu ustvari citati, izvađeni iz novinskih članaka, kao stvarnost apsurdnija i humornija od književnosti. Loveći aktuelnost iz dana u dan i popunjavajući tim zbivanjima dobro poznate forme, Lucić je osjetio potrebnim da pobijedi lažnu ravnotežu, kao (mirnodopska) iluziju, koju stvaraju ti svakodnevni registri i umrtvljeni jezici, pred stvarnošću koja hita u dotad neviđeno, u sasvim izvjesne sukobe i ratove. Nastavi čitati “Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca”

Misa za fašista: povijest koja proganja suvremenu Hrvatsku

Piše: Una Hajdari

Neprestana kiša tijekom posebno hladne zimske večeri u Zagrebu nije spriječila grupu vjernika da se okupe ispred bazilike Srca Isusova u središtu Zagreba. Već dvadeset godina ova isusovačka crkva održava misu na godišnjicu smrti Ante Pavelića, čelnika jednog od najozloglašenijih režima u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Nastavi čitati “Misa za fašista: povijest koja proganja suvremenu Hrvatsku”

Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?

Piše: Mile Lasić

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10. prosinca kako bi usmjerila pozornost “naroda svijeta” na neupitne vrijednosti Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene u Ujedinjenim nacijama 10. prosinca 1948. O onomu o čemu su prosvjetitelji i politički idealisti mogli samo sanjati postalo je time po prvi puta u povijesti politički cilj i program. U prvom članku Opće deklaracije kazalo se: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva.“ Povodom Dana ljudskih prava mora se spomenuti i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda (iz Rima, 1950.), jer je važan dokument Vijeća Europe koji se bavi ljudskim pravima skoro na istovjetan način kao i Opća deklaracija, ali uvodi i mogućnost pojedincima da za povrede svojih prava tuže države članice Vijeća Europe: Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Nužno je dodirnuti i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen na Općoj skupštini UN 16. prosinca 1966., koji je stupio na snagu tek deset godina poslije (1976.), kakva je bila sudbina i Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Tužna slika o stanju ljudskih prava i temeljnih sloboda u mnogim dijelovima svijeta bila bi, dakle, još tužnija da ljudska prava nisu ovim putom i definitivno  internacionalizirana.  Nastavi čitati “Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?”

Od Pariza do Tel Aviva

Piše:  Hannah Arendt

Pariz, april-maj 1952.
Bila sam u Chartresu… Čovječe, kakva divota! I ovo božanstveno proljeće, i sunce koje je prodiralo kroz plave vitraže, pri čemu je njihovo plavetnilo postajalo još plavlje.  Tek su mi se sada otvorile oči za arhitekturu. Dosad još nisam znala kakvo je to savršeno čudo od ljepote… Nastavi čitati “Od Pariza do Tel Aviva”

O „crvenom teroru“ u Njemačkoj

Piše: Mile Lasić

Ovih se dana i u SR Njemačkoj i u svijetu javnost prisjeća ne samo „rušenja Berlinskog zida“ i „pada Željezne zavjese“, što je i omogućilo mirno ujedinjenje Njemačke (1990.), nego i njemačke “vruće jeseni” od prije 40 godina. Pod tim se pojmom misli zapravo unutarnji terorizam enormnih razmjera u SR Njemačkoj, odnosno Zapadnoj Njemačkoj, popraćen brojnim otmicama i ubojstvima koje su počinili pripadnici ljevičarske ekstremističke organizacije „Rote Armee Fraktion“ (RAF). U stvari je RAF-ov „crveni teror“ te 1977. doživio svoj vrhunac, jer je u travnju te godine RAF prvo ubio glavnog državnog odvjetnika Siegfrieda Bubacka, pa potom u srpnju prvog čovjeka Deutsche Bank Jürgena Pontu, da bi 05. rujna 1977. bio otet industrijalac Martin Schleyer, pri čemu su RAF-ovci već tijekom otmice ubili njegovog vozača i tri tjelohranitelja, a na kraju i samog Schleyera. Nastavi čitati “O „crvenom teroru“ u Njemačkoj”

Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer

Piše: Tarik Haverić

Sredinom prošlog stoljeća, antiamerikanizam je imao jedno posebno značenje koje je u međuvremenu skoro zaboravljeno: un-American activities bila je oznaka za širok spektar ponašanja, stavova i pogleda koji su, u SAD u doba makartizma (1947-1956), izjednačavani s izdajničkom i podrivačkom djelatnošću američkih državljana u korist Sovjetskog Saveza. U odnosu na današnje značenje izraza, razlika je u tome što su žrtve makartističkih proganjanja smatrale da njihove djelatnosti nisu ni na koji način antiameričke i tvrdile su da su optužnice protiv njih montirane, dok u naše vrijeme većina pojedinaca i organizacija koje potkazuju ponašanje SAD na vanjskom i unutrašnjem planu zaista vjeruju da će suzbijanje američkog utjecaja na svjetska zbivanja smanjiti globalnu nepravdu i nejednakost i pomoći stvaranju novog, stabilnijeg i pravednijeg međunarodnog poretka. Nastavi čitati “Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer”