Kategorija: Društvo

Budite protiv Trumpa ali nemojte ga mrziti

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Pišu: Susan L. Rhodes i Charles R. Shwenk

Predsjednik Trump već je napravio veliku štetu. Činit će je i dalje prije nego što napusti ured u Bijeloj kući. Stoga mu se moramo suprotstaviti svim pravnim sredstvima. A upravo zato što smo protiv Trumpa moramo odbaciti mržnju.

Naši razlozi ne temelje se na religiji ili etici, već na strategiji. Stvaranje pametnih strategija ovisi o točnoj procjeni vašeg protivnika ili takmaca. U svojoj knjizi Umjetnost rata kineski vojni strateg Sun Tzu rekao je: “Ako poznajete neprijatelja i poznajete sebe, ne trebate se bojati rezultata stotinu bitaka.” Znao je još 600. godine pr. Kr. da protivnike treba sagledati jasno i precizno ih procijeniti. Ovo je u jednakoj mjeri važno i danas: imati pametnu strategiju traži objektivnu analizu vaših ciljeva, bez predrasuda. Snažni osjećaji prezira ili animoziteta ometaju takve analize. Objektivnost je presudna u procjeni protivnika zato što nam treba inteligencija kako bismo predvidjeli i reagirali na poteze druge osobe.

Ako se želimo suprotstaviti nekome, ne smijemo si dopustiti da ga mrzimo. Mržnja zamagljuje našu procjenu i čini nas manje sposobnim predvidjeti ponašanje protivnika. Potiče nas da razvijamo pojednostavljene poglede na svijet i zanemarimo suptilnosti situacija i osoba s kojima se suočavamo. Ako smo pak u stanju razviti nijansirano i složeno razumijevanje situacije, možemo točnije predvidjeti ponašanje ljudi. Ako ne pokušamo suosjećati s protivnicima nikada ih nećemo razumjeti, i to će nas staviti u nepovoljan položaj.

Kada volimo nekoga često zanemarimo ili odbijamo negativne informacije o njima. Nasuprot tome, kada mrzimo skloni smo zanemariti pozitivne stvari i pojačati efekt “pristranosti potvrde” – tendencije da se više pažnje posveti informacijama koje potvrđuju naše prethodne stavove od onih koje im se suprotstavljaju. Na primjer, Sjedinjene Države pokrenule su drugi rat u Iraku u pogrešnom uvjerenju da je Saddam Hussein imao oružje za masovno uništenje. Predsjednik George W. Bush bio je spreman vjerovati u upitne informacije o tome, dijelom zbog toga što je osjećao osobno neprijateljstvo prema Husseinu jer je ovaj prijetio ubiti njegovog oca Georgea HW Busha, koji je umro prošli tjedan .

Što smo više uvriježeni u svojim stavovima postajemo otporniji na informacije koje im proturječe, što je proces poznat kao “efekt povratnog djelovanja. Što smo više podložni dezinformaciji, postajemo spremni uložiti još više resursa u obranu naših pogrešaka. Vijetnamski rat je primjer izražene opredijeljenosti za neuspjeh. “Pogreška povećanih troškova” je pojam koji ekonomisti koriste kako bi opisali tendenciju ulaganja još više resursa u loše projekte, samo zato što smo već uložili u njih ili “bacali dobar novac za lošim”.

U ekstremnim slučajevima mržnja nam šteti mentalno, emocionalno i fizički. Kvari naše prosudbe i pravila, uznemiruje probavu. Slabi nas i pomaže našim protivnicima. Kad dopustimo da postanemo žrtve mržnje, tada radimo za svoje neprijatelje.

Trumpova poslovna karijera ilustrira štetne učinke mržnje. Njegova knjiga Think Big sadrži poglavlje pod naslovom “osveta” u kojem opisuje patnje koje je prouzročio svojim neprijateljima i užitak koji mu je to donijelo. Ali, njegova mržnja zapravo je naštetila njegovoj poslovnoj prosudbi: prekomjerno je plaćao nekretnine kako bi pobijedio svoje suparnike, a odbio potencijalne poslovne saveznike svojim zlostavljanjem i ispadima bijesa. Kada Trump kleveće svoje protivnike on ih potiče na slabost, da ga mrze, jer tako postaju manje zastrašujući. Ako mrzite Predsjednika Trumpa, podsjećamo vas na ove činjenice:

– Trump nema pravih prijatelja niti istinski voli svoju ženu i obitelj. Trumpa slabo razumiju oni na koji istinski vole druge ljude.

– Njegova želja za bogatstvom i pažnjom je nezasitna. Stoga će umrijeti nezadovoljan i zbunjen.

– Zato što je postao predsjednik, istražuju se njegove kriminalne aktivnosti i suradnici iz prošlosti. Do kraja života bit će suočen s pravnim posljedicama svojih nekadašnjih nedjela.

– Zato što djeluje nadmoćno i zlonamjerno, većina onoga što Trump uradi ima negativne posljedice. Iako je multimilijarder i sjedi u najvažnijem uredu u državi, on živi u paklu koji si je sam stvorio.

Ukratko, Trump je čovjek kojeg treba žaliti. On nanosi štetu drugima pa mu se stoga moramo suprotstaviti, ali to možemo raditi učinkovitije ako shvatimo koliko je njegov život tužan. Sažaljenje je neugodna emocija ali bolje ga je osjećati od mržnje, pogotovo ako se može pretvoriti u suosjećanje, tj. aktivnu želju da pomogne drugoj osobi. Suosjećanje se može vježbati putem „meditacije ljubavi i ljubaznosti“ i svjesnoga odbijanja da zlostavljamo i klevećemo one s kojima se ne slažemo, čak i ako  oni zlostavljaju i kleveću nas.

Ne kažemo da ljudi trebaju voljeti Donalda Trumpa – samo da bismo ga trebali pokušati prestati mrziti. Kada saznamo o nekom od njegovih mrzovoljnih postupaka ili izjava, prirodno je osjetiti trenutačnu nelagodu i bijes. Međutim, ne smijemo dopustiti da ovaj trenutni osjećaj preraste u trajnu mržnju. Umjesto toga, trebali bismo upotrijebiti sve tehnike i praksu da osjetimo ravnodušnost. Kad smo smireni možemo se suprotstaviti s obnovljenim fokusom i odlučnošću.

Možda najbolji način da se suzdržimo od mržnje prema Trumpu je da se fokusiramo na ono što činimo kako bismo mu se suprotstavili i umanjili štetu koju čini. To je strategija koju smo mi usvojili. Kada netko od nas primijeti osjećaje mržnje, preusmjeravamo pažnju na akcije koje poduzimamo: kako s našim ograničenim sredstvima pomoći kandidate Demokratske stranke u izbornim bitkama za Zastupnički dom ili potpisivanje peticija za suprotstavljanje nekim od Trumpovih najgorih poteza. Možda ne možemo uraditi mnogo toga, ali svi mi možemo pomoći u smanjenju štete koju Trump čini i obnavljati društveno tkivo koje se urušava.

Umjesto da mrzimo Trumpa, trebamo mu se suprotstaviti u duhu suosjećanja, jer će nam to pomoći da se suprotstavimo na najučinkovitiji način. Ako možemo umanjiti štetu koju on učini i ukloniti ga s vlasti što je prije moguće, pomoći ćemo i njemu i svima na ovom planetu. Nakon što Trump napusti Bijelu kuću morat ćemo uraditi mnogo toga kako bismo se nosili s atmosferom mržnje i nepovjerenja koje je stvorio.

“Nije li Trump učinio grozne stvari? I zar ne mrzi ljude poput nas koji mu se suprotstavljaju? Zašto ga ne bi mrzili?” Odgovor na prva dva pitanja je: “Da.” Odgovor na posljednje pitanje je: “On želi da ga mrzite.” Stoga, ako mu se želite uspješno suprotstaviti nemojte ga mrziti.

 

(Open Democracy)

Foto: Pixabay

Sapere aude ili imaj hrabrosti posramiti se zločina!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

U osvrtu pisanom prije točno godinu dana povodom posljednjih presuda ICTY-ija u Den Haagu, pozvao sam na stid i prosvjed protivu „kulture selektivnog sjećanja“, kao i protivu – na njoj utemeljenoj – selektivne (ne)pravde. Kazao sam i tom prigodom i ponavljam i ovdje kako mi osobno agresivno ili obranaško stanje duha i u BiH i u regiji jugoistoka Europe izaziva i muku i gađenje, jer je u konačnici samo potvrda da se ne umijemo služiti Kantovom maximom: „Imaj volju za znanjem. Imaj hrabrosti poslužiti se vlastitim razumom“ („Sapere aude. Habe Mut, dich deines eigene Verstandes zu bedienen“)! Kao da ta nekultura prosto vrhuni ovih dana i u BiH i u regiji jugoistoka Europe, unatoč svim upozorenjima, pa i Međunarodnom danu ljudskih prava, koji se u našoj zemlji nedostojanstveno obilježava od zvaničnih institucija, ako se uopće obilježava, te na pristojan način od onih koji žive u osami ili na marginama glavnih društvenih procesa.

Kultura izostanka stida i zaborava „tamnih fleka“ u vlastitoj povijesti je, inače, oprobano sredstvo držanja građana u autoritarnim društvima u samoiskrivljenoj malodobnosti, govoreći Kantovim jezikom. Početak ozdravljenja je, pak, vezan uz proces suočavanja s prošlošću, naučio sam dugim životom u SR Njemačkoj. Otuda me i zanimaju anti-autoritarni a ne autoritarni maninstream narativi u svim našim bratski zakrvljenim nacijama, kao i moralna ponašanja, posebice preživjelih žrtava proteklih „jugoslavenskih ratova“.

Ovdje ću samo dotaći tri takva uzorita „slučaja“:

  1. a) praštanje moje bivše asistentice Arijane Krešo ubojicama njezina oca u Trusini, unatoč tomu i što je kao jednoipolgodišnja djevojčica i sama bila nastrijeljena od ubojica iz redova Armije BiH;
  2. b) oprost mladog đakona SPC-a Branislava Rajkovića ubojicama u uniformi HVO-a svirepog ubojstva njegovih i oca i majke u Jasenjanima, jer su ga i teologija i život naučile nužnosti oprosta, kako bi se moglo normalno živjeti;
  3. c) te, praštanje Rešada Mujića, koji je u srpnju 1995. izgubio jedanaestoro rođaka u Srebrenici, pa ipak poručuje: „Bolje je godinu dana pregovarati, nego samo jedan dan ratovati“!

 

Je li ICTY doprinio više uznemirenju nego izmirenju?

Ne želim pjevati u zboru ni s onima koji ovih dana apriori niječu ad hoc instituciju Ujedinjenih naroda kakva je ICTY, niti s onima koji ICTY-iju pjevaju ode, jer se ICTY-iju mora priznati da je uradio veliki posao kojemu domaći sudovi nisu bili i još nisu dorasli, te da je prikupio ogromnu građu o našem sunovratu u barbarstvo na kraju 20. stoljeća.

Mada nedosljedno ICTY je, ipak, poslao i poruku da se kršenje međunarodnog prava i zločini protivu mira i čovječnosti ne isplate, te da za njih snose odgovornosti i oni koji su zločine izvršavali, i oni koji su ih beskrupulozno naređivali, pa čak i oni koji su ih tek nijemo promatrali. Time je implicite i potvrdio enormnu važnost Jaspersovih pitanja krivnje i doprinio razvoju tzv. humanitarnog kaznenog prava daleko više od Nirnberških sudovanja.

Kao profesoru međunarodnih odnosa i bivšem diplomati mi nisu, dakle, apriori problematične presude ICTY-ija, nego u prvom redu selektivna (ne)pravda uslijed izostanka optužbi i procesuiranja svih krupnih zločina i niza „udruženih zločinačkih poduhvata“ (uzp) tijekom „jugoslavenskih ratova“ (1991-1999). Uostalom, iz ovih razloga sam se proteklih dana javno i pitao: što je s neprocesuiranim „uzp-ovima“, počev od onog egzemplarnog u Beogradu (u „glavnom gradu uzp-a“, Tomislav Marković) do brojnih u BiH, koji nisu ni procesuirani, ili je za njih suđeno kao da je riječ o kavanskoj tučnjavi, kako ogorčeno tvrdi gvardijan Fojničkog samostana fra Nikica Vujica. O tom „pomilovanom uzp-u“ pisao sam nedavno i za (ugašeni u međuvremenu) portal Herzegovina.IN , kazavši kako je najstrašnije što su čak četiri puta smanjivane kazne glavnom počinitelju od strane I. Izetbegovića i E. Ganića, prije konačnog pomilovanja, te da se svirepi „uzp“ nad vjerskim ljudima ne želi takvim vidjeti u političkom Sarajevu. (Ovo je izazvalo ogorčenje i kod jednog doktora politologije u  Berlinu i jednog broja lažnih virtualnih prijatelja, onih koji u A. I. gledaju kao u „bosanskog Georgea Washingtona“,  pa smo se i definitivno razišli, što je dobro i za njih i za mene, čini mi se.)

Ja sam proteklih dana, dakle, govorio kako mi nalažu i struka i savjest, jer sam prosto morao govoriti o teškim temama temeljem mojeg već četvrtstoljetnog bavljenja njima: prvo protivu olakog zaborava vlastitih sramota, pa potom i o grijesima ICTY-ija, koji se više ne mogu ispraviti ni putem dovršavanja sudovanja Šešelju, Karadžiću i Mladiću, te Simatoviću i Stanišiću unutar Mehanizma međunarodnih kaznenih sudova (MMKS), a male su šanse da se isprave pred bh. sudovima. Već je, naime, izvjesno da neće biti nikada podignute optužbe protivu „krnjeg Predsjedništva SFRJ“, protivu srbijanskog i crnogorskog vodstva i njihovih sprega s vrhom JNA, te da će u BiH ostati brojni ratni krivci neprocesuirani. Uostalom, sve ovo predugo već traje, pa je opravdano i pitanje da li je ICTY doprinio izmirenju ili uznemirenju, kako je to ovih dana lucidno primijetio profesor Žarko Puhovski.

 

“Nadvladavanje prošlosti”:
prvo “suočavanje s prošlošću”, potom i izmirenje!

O „kulturi selektivnog sjećanja“ i „selektivnoj (ne)pravdi sam proteklih dana govorio u javnim istupima pozivajući se na rasprave mudrijih od mene, počev od Karla Jaspersa pa do Ivana Lovrenovića. Podsjetit ću i ovdje tek kako je književnik Ivan Lovrenović već u komentaru “Hrvatski vitezovi” u Haagu (Prometej, 9. travnja 2004.) ukazao znalački na Jaspersov pojam krivnje. „Od Nürnberga 1945. i Jaspersa naovamo, od svakoga Evropljanina se očekuje da mu je već od viših razreda pučke škole jasno, kako već i sudjelovanje u strukturama znači i odgovornost za učinke tih struktura“, a „u ovome, našem slučaju, reklo bi se – čak u sva četiri temeljna Jaspersova aspekta: u aspektu zločina, političke krivice, moralne krivice i metafizičke krivice.“ Lovrenović se potom pozvao i na Jaspersovo objašnjenje metafizičke krivnje: “Metafizička krivica je pomanjkanje apsolutne solidarnosti sa čovjekom kao čovjekom… Ta solidarnost je narušena mojom prisutnošću na mjestu nepravde i zločina. Nije dovoljno to što sam oprezno stavio život na kocku ne bih li ih spriječio, jer ako se zločin dogodio i ako sam ja tome prisustvovao i preživio, dok je netko drugi ubijen, u sebi čujem glas koji mi govori da je to što još uvijek živim moja krivica”, kako bi sugerirao: „Testirajte svoju najbližu okolicu: ima li ikoga tko će danas ozbiljno ‘zagristi’ u Jaspersove argumente?“

Nažalost, vrlo je malo onih koji se uistinu stide za sramote i zla počinjena u naše ime. Jedan od tih koji je ozbiljno „zagrizao“ za Jaspersove argumente, jer i živi ideju „svjetskog ethosa“ (Hans Küng) i nužnosti praštanja (Jürgen Moltmann), pa se javno i grozi selektivne nepravde i sveopćeg ravnodušja među nama, je mladi teolog i doktorand Sveučilišta u Grazu, Dalibor Dado Milas. On polazi ispravno od tri različite realnosti u tri post-ratna društva u BiH i zaključuje „da su sva tri i izolirana i okrutna“. Po Milasu, „ona su okrutna s obzirom na svu patnju koju su prouzrokovali među potlačenima i žrtvama i s obzirom na bezosjećajnost koju ta društva pokazuju u svom odnosu prema žrtvama vlastitoga kolektiva…”

Mladi teolog je potom izrečenu tvrdnju pošteno ilustrirao teškim nerazumijevanjem Hrvata i Bošnjaka i u domeni kulture selektivnog sjećanja: „Hrvati se prisjećaju i obilježavaju komemoraciju pokolja nevinih ljudi (op. Hrvata) u Križančevu Selu, Grabovici i Uzdolu. Za Hrvate je to važan datum. No većina Hrvata se ne ‘sjeća’ pokolja u Ahmićima, gdje su pobijeni žene i djeca. Vrijedi i obrnuto. Bošnjaci redovito komemoriraju obljetnicu masakra u Ahmićima, Srebrenici i Bugojnu, ali ‘zaboravljaju’ na mjesta pokolja i stradanja ‘onih drugih’, za koje su odgovorni Bošnjaci. I jedni i drugi imaju svoje kalendare, u kojima oni ‘drugi’ nemaju svoj datum. Drugim riječima, obespravljeni, nebitni i ‘drugi’ nemaju svoga kalendara. Tu je riječ o žrtvama koje ne smiju postojati u tuđoj javnosti…“ (Te zločine je počinio netko ‘naš’, u ‘naše’ ime, www.express.hr, 06.12.2017.)

Vjerojatno iz razloga što se samo usamljenici s margina podijeljenih društava miješaju u Jaspersova pitanja krivnje, mi i nismo više od dva desetljeća poslije ”jugoslavenskog rata“ (”Der Jugoslawien Krieg“, dr. sc. Dunja Melčić-Mikulić) uopće odmakli daleko od Jaspersova ”nultog sata“, dakle totalnog sloma, kako bismo se počeli odgovorno baviti razumijevanjem i krivnje i odgovornosti. Tomu je vjerojatno glavni uzrok što je „jugoslavenski rat“ završio i bez pobjednika i poraženih, mada su svi poraženi, pa se tek i pojavljuju čestiti pojedinci koji se zalažu za bespoštedno suočavanje s prošlošću. Neka ono što sam uputio mojemu sugrađaninu Elvedinu Neziroviću u formi komentara na njegovoj FB stranici bude podrška i ohrabrenje svim takvima: Elvedine, pozdravljam Vaš pristup temi, ali sugeriram da se pojam “die Vergangenheitsbewaltigung”, u bukvalnom prijevodu “prevladavanje” ili “nadvladavanje prošlosti”, ne svodi samo na “suočavanje s prošlošću”, jer podrazumijeva i prihvatanje odgovornosti za sve vrste krivnje, izuzev za kaznenu koja je uvijek individualizirana, pa potom i izmirenje sa sobom i bivšim “neprijateljima”…

 

Anestezirane analfabete i kultura sjećanja!

U odgovoru na pitanja novinara Slobodne Dalmacije – hoće li drugostupanjska presuda Žalbenog vijeća ICTY-ija u slučaju „Prlić i drugi“ imati posljedica po ustavni preustroj BiH, procijenio sam da će isti oni koji već godinama pokušavaju pomjeriti kakav takav balans između nacionalnog i građanskog u ustavima BiH i entiteta RS i Federacije BiH, pokušati iskoristiti ovu situaciju u korist njihove vizije entiteta i cijele BiH. Ovakvo što značilo bi ili ignoriranje BiH, ili nijekanje višenacionalnosti u BiH, ma koliko i jedno i drugo bilo opasno! Ponovit ću i ovdje: od višenacionalne zemlje može se napraviti “politička zajednica” samo ukotvljenjem građanskog unutar nacionalnog, a ne borbom protivu tzv. etničkog principa u BiH.

Uostalom, radi se o elementarnim načelima liberalizma, po kojima je „principijelno nedopustivo oštećivanja drugoga“, kako je na to upozorio u „Iskušenjima neslobode“ i Sir Ralf Dahrendorf, pozivajući se na John Stewarta Milla, “čime se postulira da se u društvenom djelovanju radi o vrijednostima koje su članovima slobodno dane na zbor; s jednom ogradom, članovi ne smiju zastupati ideje iz kojih bi proizlazila šteta drugima koji zastupaju svoje vrijednosti, ma kakve one bile.” (Dahrendorf, R., Versuchungen der Unfreiheit, Prometej, Zagreb, 2008., str. XII-XIII.)

Nažalost, niz presuda ICTY-a poslužit će i za „iskušenja neslobode“ od strane oni koji se rado predstavljaju liberalima, ali niječu utemeljenost i kolektivnih prava u neotuđivost ljudskih prava i sloboda, koje prosto mora garantirati pravna država, ako je ima. Poslužit će, također, i za definitivnu pobjedu selektivne kulture sjećanja, što znači da će se na sve strane i dalje veličati upravo odgovorne za sramote i sunovrate u barbarizam kao heroje. Nasuprot toj i takvoj selektivnoj kulturi sjećanja, koja i nije drugo do svjesno odnjegovani zaborav vlastitih sramota, istinska kritička kultura sjećanja podrazumijevala bi i stid i sram za počinjene zločine i druga zlodjela protivu humanitarnog prava, posebice počinjene u naše ime.

Time sam i za Slobodnu Dalmaciju sažeo ono što stoji u svim mojim knjigama: prošli užasni rat nije bio ni čisto obrambeni, ni oslobodilački, ni domovinski ili otadžbinski, nego i sve to i „građanski“, i rat bandi i tranzicijskih gospodara života i smrti za teritorije i društvene resurse, što je tražilo i niz “udruženim zločinačkih pothvata” na prostorima bivše SFRJ. Posebice u BiH se radilo o nizu uzp-ova, samo što ih takvima ne zovemo, a trebali bismo, jer su se primjerice u istom danu događali samo u razmaku od dva sata bestijalni zločini HVO-a u Ahmićima i Armije BiH u Trusini, da zaboravimo na trenutak srpske ratničke igre. Ili su se u istom gradu, primjerice u Bugojnu, događali „nestanci“ prvo jednih, pa potom i drugih, što je sramotno zaboravljati, a i to se zaboravilo. U BiH skoro da i nema nikoga da sintetički promatra fenomen samouniženja u ratu i izrazi empatiju prema onima koje su ožalostile naše „junačine“, pa uvredljivo i dalje slavimo svoje “heroje”, koji su u očima onih drugih i trećih tek puki dželati. U tom pogledu smo duboko u devedesetim godinama 20. stoljeća.

Kako je već rečeno, temeljni problem ostaje što skoro sve postjugoslavenske akademske i sve političke elite interpretiraju kompleksne jugoslavenske ratove na jako redukcionistički način, kako bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim. O ovomu sam pisao u Oslobođenju, 14. lipnja 2014. pod naslovom „Razmišljanja o krivnji“, pa je potom taj prosvjed prenijet i na zagrebački portal Autograf.hr, 28. kolovoza 2014. u rubriku „Književni ogledi“. Objasnio sam tada kako u stiliziranju ratno-pobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizornih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo i sljedbenici i zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimo-transagresijske kulture nesposobnosti empatije s drugima, zbog čega i jesmo u konačnom ishodu anestezirane analfabete u oblasti kritičke kulture sjećanja.

 

Možemo mi i dublje u prošlost!

Pojavljivao sam se proteklih dana u nizu medija, mada sam mnoge i odbio (RTRS, FTV, Jutarnji list). Prihvatio sam samo razgovore za N1 i BHT1, uz Slobodnu Dalmaciju, te ranije utanačeni intervju za neovisni podgorički tjednik „MONITOR“ (osvanuo u broju 1416, od 08. prosinca 2017.). Dakako, i u njemu sam morao govoriti o histeriji među Hrvatima i u Hrvatskoj i u BiH povodom konačne presude ICTY-ija u predmetu „Prlić i ostali“, te antihrvatskoj kontrahisteriji u bošnjačkim i srpskim medijima.

Čitatelje Monitora sam, prvo, podsjetio da smo slične euforije doživjeli proteklih godina mnoštvo puta, samo nismo, nažalost, skoro nikada i distanciranje od pogrešnih ratnih politika i pogotovu nismo iskreno pokajanje političkih vrhuški. Bilo je među osuđenima par kajanja, ali posve iskrenog samo od Milana Babića, koji je izvršio i samoubojstvo. Precizirao sam kako bi bilo bolje da se politički vrh Hrvatske odrekao Tuđmanove ratne politike iz 1993., ali nije, nažalost. Čak šta više, veoma je pompozno obilježena 18.obljetnica od njegove smrti.

S tim u vezi za čitatelje dodajem da bi za razumijevanje Tuđmanovog odnosa prema BiH bilo potrebno pozabaviti se i Tuđmanovom 1991. (vidjeti u Jutarnjem listu od 09. prosinca 2017. najvažniji Tuđmanov transkript sa sastanka s tadašnjim vodstvom Hrvata iz BiH, održanom 27. prosinca 1991.), pa potom i njegovom ratnom politikom iz 1993., kao i tzv. mirovnim politikama u 1994. i 1995. koje se tiču stvaranja Federacije BiH u Washingtonu i Općeg mirovnog ugovora za mir u BiH iz Daytona i Pariza. Hoću i izrijekom reći kako nije umjesno štedjeti kritika prvog hrvatskog predsjednika, te da bi bilo nužno propitati među Hrvatima u BiH i Tuđmanove katastrofalne predrasude prema BiH i neznanja o Hrvatima u BiH, koje su i vodile i potonjim trgovinama s Hrvatima u BiH radi tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Jednako tako bi bilo krajnje vrijeme propitati i poslijeratne licemjerne ili nadute politike iz Zagreba i prema BiH i Hrvatima u BiH. Dakako, krajnje je vrijeme propitati i licemjerne politike Tuđmanovog sparing partnera Alije Izetbegovića, ali o njima drugi put.

Kazao sam i u „Monitoru“ kako malo tko niječe da je u Herceg Bosni bilo protjerivanje stanovništva i ubojstava, ali da se u BiH među Hrvatima ogorčeno što nisu procesuirani za slična nedjela i bošnjački „udruženi zločinački pothvati“. Meni osobno je posve jasno da se kao Hrvat moram prvo postidjeti za zločine u Mostaru i dolini Neretve, pa potom i za one u Lašvanskoj dolini, ali da tim putom imam pravo i zapitati se: nije li ICTY učinio medvjeđu uslugu kritičkoj kulturi sjećanja u BiH time što je de facto poštedio bošnjački politički vrh i Armiju BiH odgovornosti za zločine i nad Hrvatima i Srbima? Uostalom, ovih dana su konačno uhapšeni u Konjicu osumnjičenici za zločine nad Srbima i u logoru Čelebići i na Bradini, o čemu su potresno pošteno pisali i Dragan Bursać i Goran Sarić. A bilo je itekako i takvih zločina i za njih se znalo kako iz volšebno nestalog ratnog dnevnika oficira u redovima Armije BiH, izvjesnog Macića, tako i iz potresnih književnih zapisa zarobljenika u logoru Silos pored Tarčina po imenu Milo Bratić, koji je nedavno preminuo u Kanadi.

Istina je, dakako, da je u početku Armija BiH bila multinacionalna, s čak 30% Hrvata i Srba u svom sastavu. Dodajem ovdje da je ona takvom prestala biti u momentu kada je vrh SDA ponizio u redovima Armije BiH visoko rangirane oficire Stjepana Šibera i Jovana Divjaka, a u diplomatsko-konzularnim predstavništvima RBiH rijetke Srbe i Hrvate, pa i mene, o čemu ovdje ne govorim, ali sam ostavio svjedočenje u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (vidjeti u: Lasić, M., Dvije knjige pod jednim krovom, Tuzla 2012.).

Odnjegovao se posve svjesni zaborav, pa se zaboravilo i da je u sastavu Armije BiH bio i odred ubojica iz arapskih zemalja pod imenom El Mudžahid, kojemu je formalno vrhovni komandant bio Alija Izetbegović, kao što se zaboravilo i da je spomenuti Izetbegović priskrbio za sebe nelegalno poziciju predsjednika Predsjedništva BiH, manipulirajući i legalitetom i multietičnošću, kad mu je i dok mu je to bilo potrebno. U Monitoru sam objasnio kako je i bošnjačka strana imala logore, samo za Hrvate njih 331, kako tvrde u hrvatskim logoraškim udrugama, pri čemu ne mijenja na stvari što im se do danas u političkom Sarajevu tepa da su bili „sabirni centri“. I u Monitoru sam izrazio žaljenje zbog nesankcioniranih „uzp-ova“, uključivo i bošnjačkog vodstva, počev od spomenutog svirepog ubojstva fojničkih faratara i masakra Hrvata u Trusini, Uzdolu i Grabovici i drugdje. Ukazao sam, također, i da je hrvatsko-bošnjačka ratna story iznimno komplicirana: Bošnjaci jesu bili najveće žrtve tijekom ružnih ratova, jer je od najmanje 95.400 ubijenih ljudi u BiH, njih preko 66.000 bilo bošnjačkog podrijetla, kako govori i „Bosanska knjiga mrtvih“ Mirsada Tokače. Ali, neupitno je da su te stravične brojke uglavnom rezultat srpskog „uzp-a“, na koji se skoro zaboravilo, pa se u političkom Sarajevu stigmatizirala i „Herceg Bosna“ više zbog političkih ambicija nego iz stvarnih potreba za istinom o stradanju Bošnjaka u HB-u.

Apsurd je savršen i u odnosima RH i BiH, jer su obje bile izložene srbijanskom i crnogorskom surovom ratnom nasilju: sravnjivanju baroknih (Vukovar) i rušenju renesansnih gradova (Dubrovnik), razaranju „olimpijskog grada“ kakvo je Sarajevo, ili ružnom iživljavanju crnogorskih i srpskih rezervista i JNA nad Mostarom, u kojemu je već u 1992. porušene šest gradskih i pet prigradskih ćuprija, dok je Stari most ostavljen na nemilost silnicima u „ratu unutar rata“, tj. bošnjačko-hrvatskom ratu. Na sve se to zaboravilo, kao i da su protagonisti „Velike Srbije“ u dolini Neretve u početku pobili i bacili na prigradska smetljišta na stotine Bošnjaka i Hrvata. Ovo je, dakako, bilo važno reći zbog crnogorskih čitatelja. Uzvratit će se, nažalost, kasnije od strane zločinaca i ubojstvima i rušenjem pravoslavnih svetinja u Mostaru. U početku su Hrvati i Bošnjaci bili i doslovice u istim jedinicama, pri čemu se na prostorima Herceg Bosne podrazumijevala hrvatska komanda, sukladno dogovorima između HVO i Armije BiH, te obratno na prostorima pod kontrolom Armije BiH. Uostalom, i sve oružje i pomoć iz svijeta za BiH išli su preko Hrvatske, a Tuđman i Izetbegović su se sastajali tijekom rata tek nešto manje puta (31 put) nego Tuđman i Milošević (48 puta). K tomu, Bošnjaci i Hrvati potpisali su i masu neiskrenih sporazuma, uključivo i onaj u Washigtonu u ožujku 1994, kojim je utemeljena Federacija BiH (federacije Bošnjaka i Hrvata) i kojim je predviđena njezina konfederacija s Republikom Hrvatskom. U Republici Hrvatskoj je tijekom rata bilo smješteno ponajviše Bošnjaka među ukupno 400.000 izbjeglica iz BiH, liječeni su ranjenici Armije BiH, itd. No, ni u političkom Sarajevu, ni u političkom Zagrebu ne žele se referirati na svijetle točke u recentnoj prošlosti.

Vrlo mi je važno bilo objasniti i u „Monitoru“ kakvi se to „hibridni ratovi“ i „containment policy“ vode u BiH. Prvi pojam govori o ratovima putem dezinformacija, naglasio sam, a drugi je „hladnoratovski pojam“ kojim se objašnjavala tzv. politika zagađivanja međusobno bliskih nacija, koje vjerojatno potječu od istog etničkog supstrata, ali su vjerozakoni i geopolitike učinili svoje kroz povijest. BiH bi mogla, čak, doživjeti disoluciju poput SFRJ ako ne bude u stanju napraviti novi unutarnji društveni dogovor o samoj sebi kao višenacionalnoj državi, što se uporno odbija u prvom redu u političkom Sarajevu. BiH prosto vapi za balansom građanskog i nacionalnog, ali Bošnjaci svih svjetonazora forsiraju tvrdoglavo samo tzv. građansku opciju, dok su i Hrvati i Srbi žestoko protivu toga, kako ne bi bili eliminirani kao konstitutivne nacije u BiH. Zapravo bi bilo krajnje vrijeme ukotviti građansko u nacionalno, u tronacionalno, kako bi se smirila uzavrela situacija u BiH i počelo kretati ka transnacionalnoj politekonomskoj integraciji kakva je EU, ali do toga je malo komu u političkim vrhovima iskreno stalo.

Na pitanje „Monitora“ o neispunjenim zahtjevima iz „tri D strategije“ – denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija – odgovorio sam kako slijedi: a) Demokratizacija je završila u demokraturama i despotijama; b) Denacifikacija nije ni započela; c) Demilitarizacija je dijelom izvršena, ali unutar toga što se zovu Oružane snage BiH su tri „nacionalne vojske“ i ogromni potencijal za buduće građanske ratove, ako im budu dozvoljeni, da i ne govorim o privatnim stokovima oružja u svakoj poštenoj hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj kući.

A „pravna država“, ona koju je jedan političar SDA obećao prije četvrt stoljeća da „dolazi u ponedjeljak“, negdje se izgubila na putu. Uslijed toga i cvjeta korupcija, pa je BiH zemlja „uhljeba“ iz sve tri bh. nacije, te zemlja ljudi ispod granice „aposlutne bijede“, njih oko 30%, te onih na granici bijede (preko 50%). Najgore je, ipak, što smo se u proteklih četvrt stoljeća vratili u ideologije i politike iz 90-tih godina prošlog stoljeća. Uostalom, možemo mi i dublje u lošu prošlost, u političku kulturu koja ne poznaje ideologiju ljudskih prava i sloboda, inclusive prava kolektiviteta. Nažalost, dok je u svijetu u tijeku Postmoderna, u nas je tek na redu Prva (politička) moderna!

Ukazao sam i u „Monitoru“ kako se upravo u odnosima BiH i RH, te unutar BiH između sve tri nacije, vidi kao na dlanu ono što nas je poučio K. Jenkins: zaboravlja se, a ne bi se smjelo zaboraviti da se „prošlost“ i „historija“, iliti „istorija“ u pravilu razlikuju, jer je „historija“ tek jedan od mogućih ideoloških i političkih narativa o prošlosti, pa bi tek „povijest“ bila kritičko-racionalistička objekcija i jednog i drugog: i prošlosti i historije. Ali, za takvo što se ne želi čuti ni u BiH, ni u RH, ni u drugim „lažozemljama“ (S. Basara), jer bi to podrazumijevalo suočiti se s povijesnim istinama. Otuda i jesmo još uvijek zarobljeni u viktimizacijske interpretacije, sukladno kojima su „naši“ uvijek heroji, dok su oni „drugi“ i „treći“ ružni, prljavi i zli? Nisu, nego su ubojice među nama, nerijetko u rođačkim, političkim i kapital-suodnosima uvezanim s vrhovima vlasti, kako ne pokazuju samo reakcije na ICTY-ijevu presudu u „slučaju Mladić“ i slučaju „Prlić i drugi“, nego i u slučaju svježe uhapšene 13.orice pripadnika Armije BiH u Konjicu zbog zločina Armije BiH nad Srbima. Otuda i jesu nužni i dalje, ma koliko izgledali uzaludni, apeli za de-viktimizaciju, jer de-viktimizacija je prvi preduvjet za ozdravljenje bolesnih društava i u BiH i u Regiji!

Podsjećanje povodom Dana ljudskih prava, u Mostaru 12. prosinca 2018.

Ljudska prava: smokvin list vladajućim elitama ili koristan alat u borbi za društvenu pravdu?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Sandra Kasunić

Kada su prije sedamdeset godina ljudska prava postala dio međunarodne obaveze država, to je bila posljedica kompromisa između velikih sila, ali i odluke da se užasi Holokausta više ne smiju ponoviti. Danas se, možda više nego ranije, koncept ljudskih prava čini kao bezopasna lijepa želja. No treba li ga zato olako odbaciti?

Historijski revizionizam, napadi na reproduktivna ženska prava, snažni rezovi socijalne države, diskriminacija na osnovi seksualnog opredjeljenja ili porijekla, bujajući govor mržnje usmjeren protiv pripadnica drugih narodnosti i osoba drugačijeg političkog svjetonazora: sve su to fenomeni – a ovaj popis svakako nije iscrpljen – koji ozbiljno ugrožavaju mir i slobode ne samo onih koji su neposredno pogođeni, već svih nas. Oni služe kao indikator činjenice da se već nalazimo duboko u periodu borbe za obranu prava za koje smo smatrali da su davno izborena. Štoviše, uzimajući u obzir nepostojanje političkih opcija koje se čine dovoljno uvjerljivim i/ili snažnim da bi se mogle suprotstaviti tim prijetnjama, upitno je kako ćemo uopće uspjeti sačuvati status quo.

Ta ugrožena prava kodificirana su na današnji dan 1948. godine, kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija, pod dojmom Holokausta i iskustva fašizma,jednoglasno usvojila Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Ukupno osam država članica je pri glasanju bilo suzdržano – Čehoslovačka, Poljska, Saudijska Arabija, Sovjetski Savez, Ukrajinska SSR, Bjeloruska SSR, Južna Afrika i Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Međutim, unatoč činjenici da navedene zemlje nisu glasale za usvajanje Deklaracije, dio njih je itekako sudjelovao u procesu pisanja iste, i još važnije, nisu glasale protiv.

Usvajanje Deklaracije opisuje se kao prekretnica u historiji međunarodnih ljudskih prava, ali ono je u osnovi imala isključivo ceremonijalni karakter. Tek s usvajanjem Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 1966. godine, ta su prava stekla pravnu težinu tako što su postala utuživa, odnosno obvezujuća. Istovremeno, odvojeno usvajanje građanskih i političkih prava odnosno liberalnih prava s jednete ekonomskih, socijalnih i kulturalnih prava s druge strane, može poslužiti kao pokazatelj da oko univerzalnosti ljudskih prava ipak nije postojao konsenzus između kapitalističkih i socijalističkih država.

Prešućeni radnički doprinos

Razlog tome je ponajprije historijske i ideološke naravi. Prva generacija ljudskih prava, građanska i politička prava, naslijeđena su iz doba Američke i Francuske revolucije. U tom kontekstu valja istaknuti Virdžinijsku deklaraciju o pravima iz 1776. i Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, u kojima su kodificirana prava koja su smatrana i neotuđivima i urođenima. Međutim, ona nisu vrijedile za žene ni mnoge druge grupe poput robova ili pripadnika drugih rasa.1Središnje mjesto u njima zauzimaju prava na pravnu jednakost, slobodu, sigurnost i privatno vlasništvo. Marx u svom Prilogu židovskom pitanju evaluirao je ta prava “čovjeka” konstatirajući da: “(…) nijedno od takozvanih čovjekovih prava ne prevazilazi egoistična čovjeka, čovjeka kao člana građanskog društva, naime kao individuuma koji je izoliran od zajednice, povučen u sebe, u svoj privatni interes i privatnu samovolju […] Jedina veza koja ih [individuume] ujedinjuje jeste prirodna nužnost, potreba i privatni interes, čuvanje njihova vlasništva i njihove egoistične ličnosti.”

Tim prilogom Marx je formulirao jednu od najrelevantnijih kritika ljudskih prava u kojoj sugerira da ona predstavljaju tek političku emancipaciju, ali čine samo međukorak k emancipaciji čovjeka. No pri analizama nastanka ljudskih prava redovno se izostavljaju doprinosi radničkih i socijalističkih borbi po pitanju socijalnih i ekonomskih, ali i građanskih i političkih prava. Ljevica se često i sama izostavlja iz diskusije i ne uzima u obzir da nema nikoga tko bi umjesto nje naglasio socijalistički doprinos ljudskim pravima. Bez radničkih pokreta i borbi danas sasvim sigurno ne bismo imali pravo na adekvatne radne uvjete, zabranu dječjeg rada i pravo na socijalnu sigurnost. Upravo pokreti radničke klase borili su se za univerzalna i fundamentalna prava kroz politički, ekonomski i kulturalni preokret s ciljem nadilaženja kapitalizma. Time su te borbe, u koje možemo svrstati i Ruske revolucije i jugoslavenski Narodnooslobodilački pokret, doprinijele sekularnom pristupu ljudskim pravima, univerzalnom pravu glasa i pravu na samoodređenje koje predstavlja antikolonijalnu dimenziju ljudskih prava.2

Mrtvo slovo na papiru?

U tom kontekstu, valja se prisjetiti i odnosa SFRJ prema ljudskim pravima. Naime, uz ratifikaciju gore navedenih Međunarodnih paktova, njezin ustav iz 1974. je u svojoj III. glavi sadržavao ukupno pedeset članaka o slobodama, pravima i dužnostima čovjeka i građanina. Uspoređujući te članke s tadašnjim međunarodnim ljudskopravaškim aktima, upečatljivo je da su jugoslavenski bili mnogo dalekosežniji i konkretniji. Uz nepovredivost stana, slobodu znanstvenog i umjetničkog stvaranja, ograničeno radno vrijeme radnica (na maksimalno 42 sata tjedno), pravo na rad i slobodu rada, garantiralo se primjerice i “pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece” u članku 192. ili, u narednom članku, dužnost svakoga “tko iskorištava zemljište, vodu ili druga prirodna dobra” da to čini “na način kojim se osiguravaju uvjeti za rad i život čovjeka u zdravoj okolini”. Ta ustavom uređena prava, u kombinaciji s činjenicom da je Jugoslavija bila i jedna od država osnivačica Ujedinjenih nacija, koja je aktivno sudjelovala u izradi suvremenih ljudskopravaških akata, govore u prilog tezi da je prepoznala emancipatorni karakter ljudskih prava.

No danas se na spomen ljudskih prava često može čuti kako su ona mrtvo slovo na papiru budući da ih ni 70 godina nakon njihove kodifikacije vladajuće elite diljem svijeta ne priznaju, odnosno da ih krše. Ponajprije to vrijedi za ekonomska i socijalna prava, ali ne isključivo. I zaista, kako da primjerice shvatimo ozbiljno ljudsko pravo na rad, na adekvatni standard života ili socijalnu sigurnost kada živimo u kapitalističkim društvima čija su obilježja, između ostalog, nejednakost, privatno vlasništvo ili akumulacija kapitala utemeljena na ljudskom radu? Što nam znače aktivno i pasivno biračko pravo kada smo prisiljeni boriti se za ekonomsku egzistenciju? Što nam vrijedi pravo na slobodu kretanja kada slobodu kretanja u potpunosti ima isključivo kapital? Ljudska prava sadrže inherentni paradoks jer nam sugeriraju da imamo određena prava koja ipak ne možemo uživati ukoliko nemamo, primjerice, dokumente neke od država globalnog sjevera ili dovoljno novca.

Korak prema pravdi

Znači li to da ljudska prava treba u potpunosti izbaciti iz rječnika ljevice? Uzimajući u obzir da ona u sebi sadrže i nasljeđe radničkih, odnosno socijalističkih borbi, odbaciti retoriku ljudskih prava značilo bi odbaciti cijeli set prava koja su 1948. predstavile kodificiranu utopiju, a to čine i danas. Također, većina ljudskopravaških konvencija još uvijek vrijedi u državama bivše Jugoslavije, odnosno one su ratifikacijom postale dio nacionalnog zakonodavstva. Stoga ih progresivne političke akterke itekako mogu koristiti kao alat u borbi za pravednije društvo. Konkretno znanje o njima i njihovim mehanizmima nadalje nudi i mogućnost proaktivnog djelovanja, primjerice kada se borimo za pravo na vodu ili pravo na plaću dostatnu za život.

Bez uključivanja u diskurs o ljudskim pravima i zauzimanja tog prostora kako bi se objasnili paradoksi koji su im inherentni, ona doista i postaju mrtvo slovo na papiru, odnosno smokvin list vladajućima koji ih koriste kako bi međunarodnoj zajednici pokazali stopu razvijenosti demokracije države koju vode. Stoga je bitno da se u aktivan rad na i sa ljudskim pravima umiješaju oni koji se zalažu za pravedniji svijet za sve. Jer, za ljudskopravašku zajednicu važno je da joj se priključe akterke koje bi ukazale – ili bolje: objasnile i inzistirale – na nespojivosti kapitalizma i ljudskih prava te nužnosti demokratizacije ekonomije kako bi se omogućilo pravedno društvo. Nadalje, ljudska prava mogu služiti, a ponekad već i služe, kao izvor inspiracije u borbi i time mogu doprinijeti odmaku od isključivo reakcionističkog pristupa djelovanju protiv opresije, nepravde i društvene nejednakosti.

Trenutno se nalazimo u situaciji u kojoj u moramo braniti ono što smo smatrali već davno izborenim. Jedno od bitnih pitanja koja se pritom postavljaju je: može li ljevica ponuditi odgovor na goruće društvene probleme ili se tim problemima može suprotstaviti isključivo kao gasiteljica vatre? Ljudska prava u tom smislu mogu biti ne samo alat, već i privremeni (ne i krajnji) cilj, odnosno bitan međukorak za prevazilaženje aktualnog uređenja prema pravednijem društvu.

  1. Tijekom Francuske revolucije autorica Olympe de Gouges napisala je Deklaraciju o pravima žena i građanki, kao odgovor na poznatiju Deklaraciju.
  2. Micheline Ishay (2005) The Socialist Contributions to Human Rights: An Overlooked Legacy, The International Journal of Human Rights, 9:2, 225-245.

(Bilten)

Foto: Pixabay

Neka STAV ne bude naš stav!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Franjo Šarčević

Ima jedna rečenična konstrukcija koja se zna čuti među kršćanskim življem Bosne i Hercegovine, a kaže: Jednog Turčina drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.

Teško da bi se mogla smisliti kraća a ubitačnija rečenica, kojom bi se efektnije izrazio fundamentalni strah i zazor od Drugih, kojom bi se Druge diskvalificiralo i eliminiralo. Ako onoga tko izgovori ovu rečenicu upitate da objasni kako i zašto je tako, bit će vam rečeno da njima, muslimanima, nije vjere, da su prevrtljivi, da su u početku saveznici, a onda zabiju nož u leđa, da glume da su ti prijatelji a među sobom misle i pričaju nešto drugo, da kad-tad u njima provrije „muslimanska krv“ i da to ne zavisi od toga kako se odnosiš prema njima…

Naravno, mnogo je ljudi koji u takve šoviništičke diskvalifikacije i mitove ne vjeruju i koji se ne daju inficirati virusom zazora, nepovjerenja i predrasuda. Imao sam sreću što sam odrastao u obitelji u kojoj smo učeni humanističkim vrijednostima, tome da su svi ljudi Božja djeca (da se izrazim jezikom svojih religioznih roditelja) i nikakve priče o skrivenim namjerama i opasnostima od Drugih – koje se ne mogu zaobići i ne čuti kad odrastate u ratom i prošlošću opterećenoj sredini kao što je Rama – nisu djelovale. Na studij sam došao u Sarajevo, uključio se u većinski bošnjačku, muslimansku, sredinu, stvorio prijateljstva i poznanstva zbog kojih mi bude teška pomisao da bih mogao nekada otići odavde (u momentima kad o tome razmišljam), zaposlio se, oženio (Bošnjakinjom), i više nego ikada sam siguran da crta koja odvaja dobro i zlo ne prolazi između naroda, klasa i svjetonazorâ (bez namjere da postmodernistički ili konformistički relativiziram i izjednačim sva uvjerenja i stavove), nego kroz svako ljudsko srce – da parafraziram Solženjicina.

Iako sam oduvijek svjestan da narodi u BiH dijele većinu toga zajedničnog, primjerice boju kože, jezik, kulturu, iznenadilo me saznanje da dijele i neke zajedničke rečenice kojima se izražava dubinski strah i zazor od onih Drugih. Konkretno, ostao sam iznenađen i pomalo zasmijan kad sam svojevremeno od prijateljice čuo da se među muslimanskim življem „po kućama“ zna reći: Jednog Vlaha drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.

Sadržaj i interpretacije te „parabole“ analogne su onima iz prve verzije, samo što je jedna nacionalno-vjerska skupina zamijenjena drugom.

* * *

Sjetio sam se ovoga dok posljednjih dana pratim na koji način se dio medija u Sarajevu, poput radikalno nacionalističkog sedmičnika i portala Stav, koji djeluje kao udarna medijska pesnica Stranke demokratske akcije, odnosi prema piscu Miljenku Jergoviću i umirovljenom generalu Armije BiH Jovanu Divjaku. Naslov teksta u Stavu posvećen Divjaku veoma zorno ilustrira šovinističku matricu opričanu kroz vreće i stolove: „Do podne čika Jovo, od podne čiča Jova“. Uzalud je Divjaku bilo, ako se pita kolege iz Stava, sudjelovati u obrani Bosne i Hercegovine, biti ne na strani armije i politike koja je napadala BiH, nego na strani Bosne i Hercegovine onda kad je to bilo najteže, te do danas na različite načine doprinositi izgradnji bh. društva; oni su ga prokazali kao prevrtljivog čiča Jova (jasna je aluzija na četničkog vođu „čiča Draža“), i to sve zbog nekoliko kritički intoniranih rečenica neugodnih mentalnom sklopu SDA. Još je neugodnije bilo čitati brojne komentare čitatelja tog portala. Jedan je duboko razočaran i nema više povjerenja ni u jednog Srbina. Drugi se čudi Bošnjacima što traže i najmanji razlog da kažu da nisu svi Srbi isti. Treći konstatira da vuk mijenja dlaku, ali ćud nikad, „ipak je Jovo pravoslavac“. Četvrti, peti i šesti zaključuju da je Divjak samo pokazao pravo lice, za sedmog i osmog je Divjak prikriveni četnik, za devetog i desetog…

Raduje me, naravno, što većina Bošnjaka ne dijeli stavove Stava i što on neće u mjeri u kojoj bi to želio uspjeti nametnuti šovinističku narodnu „mudrost“ o vlasima i vrećama kao metodologiju tumačenja i shvaćanja svijeta i odnosa prema Drugome.

Drugi u nizu takvih slučajeva, koji je prethodio Divjakovom, odnosi se na pisca Miljenka Jergovića, najvažnijeg književnika naših prostora, rođenog u Sarajevu. „Zbogom Miljenko, zbogom Jergoviću“, poručuje Stav svojim naslovom. I Jergović je, sudeći po Stavu i njegovim tekstopiscima, pokazao svoje pravo, vlaško lice, neprijateljsko prema Sarajevu, Bošnjacima, muslimanima. „… što više stari, Jergović postaje sve autentičniji, manje sklon ugađanju publici i vjerniji sebi“, reći će Stav u jednom od svojih tekstova posvećenih ovom piscu.

I opet me raduje što vidim veliki broj Bošnjaka i Sarajlija koji su čitali Jergovića i koji su spremni javno kazati da je „Jergović više uradio za Sarajevo nego što bi pisac tog teksta mogao za svojih 14 SDA života“, da navedem jednog od njih. Oni potvrđuju da ovo mjesto i ova zajednica ima nadu i antitijela sposobna da se izbore s napredujućim virusom.

Primjeri Divjaka i Jergovića su sasvim dovoljni za ilustraciju jednog mentalnog stanja i jednog političko-ideološkog projekta. Već ranije, to mentalno stanje je Ivana Lovrenovića, „mislioca Bosne“ (N. Šimić), Željka Ivankovića, Nenada Veličkovića… svrstalo među neprijatelje Bosne i muslimana, sve dakle one pojedince koji su se istakli u zastupanju multietničke Bosne i Hercegovine i praktičnim radom sudjelovali u izgradnji bh. društva, koji čine „interkulturnu supstancu“ (E.K.) našeg društva.

Pokazalo se da je stvarni cilj nacionalističkog projekta oličenog u Stavu (i sličnim medijima, primjerice Saffu) – kako je to prije oko dvije godine dobro opisao Enver Kazaz – „razoriti multikulturnu i multietničku supstancu društva do te mjere da niti jednom Srbinu i Hrvatu na um ne padne da se miješa sa Bošnjacima“. Taj Kazazov tekst pisan je u momentu kad je na stranicama Stava jedan od simbola Bosne i naš najbolji dječji pisac, Branko Ćopić, proglašen ratnim zločincem i monstruozno se lagalo o njegovom tobožnjem sudjelovanju u ubijanju Muslimana.

Baš tu, piše Kazaz, „Stav postaje suštinski antibosanski magazin. Ako se Branka Ćopića demonizira i proglašava ratnim zločincem, onda takva ideološka gesta ima samo jedno značenje: nema Srbina i Hrvata kojima se može vjerovati i koji mogu biti bošnjački prijatelji. Ni oni što su na zasadima komunizma prijateljevali sa Bošnjacima i sve učinili za afirmaciju njihove nacionalnosti i kulture ne mogu zasluživati bošnjačko poštovanje, naprosto stoga što pripadaju tuđoj naciji.“

* * *

Budućnost Bosne i Hercegovine dobrim dijelom zavisi od toga hoćemo li uspjeti jesti jedni s drugima za istim stolom uz povjerenje i uvažavanje, a da ispod stola nemamo punu vreću bolesnih predrasuda, paranoja i isključivosti. Borimo se za to, prokazujmo one koji nas navode na to zlo, ne dajmo im da ostvare svoje ciljeve razaranja multietničke supstance bh. društva i ne odustajmo.

(Prometej.ba)

Situacija u Rusiji sve je gora, ali je i otpor sve veći

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Pussy Riot u Zagrebu

Politički motivirana uhićenja i mučenja u zatvorima postala su svakodnevnica u Rusiji, ali raste i broj onih koji su se aktivirali u borbi protiv takvih kršenja ljudskih prava, poručile su članice i članovi aktivističko-umjetničkog kolektiva Pussy Riot uoči svjetske premijere performansa „Riot Days”, koji će se održati u sklopu Human Rights Film Festivala u ponedjeljak, 3. prosinca u Kinu Tuškanac.

Na konferenciji za medije u GONG-u kolektiv je predstavio glazbeno-kazališni performans, koji će u Zagrebu prvi i posljednji put biti izveden u miješanoj novoj i staroj postavi. „Riot Days“ je nastao na temelju knjige Mashe Alyokhine – jedne od članica koja je 2012. završila u zatvoru zbog punk molitve „Bogorodice, potjeraj Putina“, izvedene u katedrali u Moskvi.

„Moja knjiga je nešto između manifesta i bajke. Događa nam se da nakon izvedbe dođu ljudi iz publike i kažu da se i oni žele aktivirati, da i oni žele prosvjedovati i mislim da je time cilj knjige i ovog performansa ispunjen“, rekla je Alyokhina. Također, istaknule su članice Pussy Riota, sve je veći broj glazbenika i glazbenica koji se politički aktivirao i kojima su zbog političnosti njihovih pjesama zabranjene turneje po Rusiji, a neki su i uhićivani.

Ističući kako performans neprestano osvježavaju i prilagođavaju aktualnim zbivanjima, Alyokhina je rekla kako će zagrebačke dvije izvedbe u ponedjeljak (u 19.30 i 22.30) biti posvećene grupi mladih antifašista iz tzv. slučaja Network, koji su uhićeni zbog navodnih terorističkih namjera, a kojima suđenje za to što ljudskopravaške organizacije vide kao politički montirani proces, počinje u siječnju. „Naš je slučaj 2012. bio velika vijest, ali to se sada događa svakodnevno“, naglasila je Alyokhina  i dodala kako danas u Rusiji možeš biti uhićena zbog obične objave na društvenim mrežama.

Pussy Riot planiraju nastupe diljem Europske unije pa su se ovom prilikom osvrnule i na očekivanja koja imaju od EU-a. „Nadamo se da će europski političari i političarke shvatiti kako su ljudski životi važniji od poslovnih interesa, tj. ugovora o plinu i nafti. Ispod tih ugovora nalaze se ljudi koji umiru i koji trpe mučenje pa pozivamo svih da ih se sjete“, poručila je Alyokhina.

Organizatori dolaska Pussy Riot u Zagreb su: GONG, Klub Močvara/ Udruženje za razvoj kulture “URK”, MAMA Zagreb, Solidarna – zaklada za ljudska prava i solidarnost. Karte za drugu izvedbu performansa možete kupiti OVDJE. Prvi je nastup rasprodan.

Događaj sufinancira Europska unija u okviru programa Europa za građane.

(GONG)

Europski zrak sve opasniji

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Godišnja cijena zagađenja zraka od cestovnog prometa u Europskoj uniji iznosi najmanje 70 milijardi eura, pokazalo je istraživanje Europskog saveza za javno zdravlje (EPHA). Usporedbe radi, to je više od državnih budžeta polovice članica i više nego što npr. Unija izdvaja za znanost. Ujedno je otprilike i slično iznosu koji bi proračun EU trebao izgubiti jednom kada Britanija prestane u njega uplaćivati. Cijena se prije svega odnosi na troškove u zdravstvu, s obzirom na brojne zdravstvene tegobe koje redovito izaziva postojeća razina zagađenja zraka u europskim gradovima. Godišnje oko četrdeset tisuća ljudi u Uniji umire od posljedica ovog problema.

Iako zagađenje ima različito porijeklo (dio proizlazi i iz čestica guma, kočnica itd.), ipak su uvjerljivo najveći problemi oni vezani uz ispušne plinove. Čak 75% ovog zagađenja pak dolazi iz dizelskih motora. Vozila s dizelskim motorima bila su u središtu skandala 2015. kada je otkriveno da je njemački proizvođač automobila Volkswagen sustavno falsificirao rezultate testiranja štetnog zagađenja ispušnih plinova. Kasnije se ispostavilo da su slične “trikove” primjenjivali i drugi proizvođači. Cijenu ove prakse proizvođača u ljudskim životima i zdravstvenim troškovima retrospektivno je gotovo nemoguće izračunati.

Prije par tjedana su, na primjer, objavljeni rezultati istraživanja provedenog na području Londona koje je potvrdilo kako izloženost postojećoj razini ispušnih plinova iz dizelskih motora kod djece trajno oštećuje razvoj pluća i uzrokuje doživotne zdravstvene probleme. Unatoč tome što je Unija formalno postrožila pravila, situacija se po pitanju emisija nije znatnije promijenila od 2015. do danas. Dio problema proizlazi iz odluke nadležnih institucija da proizvođačima nastave gledati “kroz prste”, službeno kako bi im osigurali “vrijeme potrebno za prilagodbu”. Šteta što naša pluća više nemaju tog vremena.

(Bilten)

Psihopatologija moći

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

Povodom 75. obljetnice Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu

 Točno 27. travnja 1992. godine nestala je i formalno jedna velika zemlja. Svim drugima je oduvijek bilo jasno da Srbija i Crna Gora ne mogu same biti “Jugoslavija”, ali ne i slijepom domanovićevskom vođstvu “dva oka u glavi”, koje je tada bilo u zavadi i s pola svijeta i sa zdravim razumom. Narod je, pak, bio žrtva divovskog, proširenog Jonesovog eksperimenta u režiji raznih “minovića” i “mitevića” i “vučelića” i inih. I danas je, ustvari,  shvatiti tu pra-laž, pra-grešku je mnogima i danas nemoguće, zbog čega ne mogu shvatiti niti ono  što je uslijedilo poslije preimenovanja “SeReJe” u “Državnu zajednicu SiCG”, kao niti prostu činjenicu da Kosovo nije Srbija već odavna, vjerojatno od onog dana kad su Milošević i drugi slijepci pogazili Ustav SFRJ, ukinuli pokrajine, a legitimirali nasilje kao legalno sredstvo, a laž kao istinu. Jugoslavija se bespovratno zaputila ka smetljištu historije upravo onda kada se odrekla uvažavanja “drugosti” unutar sebe, to jest poimanja razlika kao bogatstva, a ne prokletstva. To se, doduše, oduvijek slabo shvatalo ne samo u Srbiji, nego i drugdje na Balkanu, na kojem se jednostavno i dalje misli u kategorijama mi i oni, većina i manjina.

Bilo kako bilo, sve što je bilo lijepo i što bi se moglo povezati s Jugoslavijom i dalje je posvuda prokleto i stigmatizirano. Uostalom upravo to lijepo i plemenito i jeste ubijeno i iščezlo u dimu i garežu topova “slavne JNA”, onima kojima su rušeni barokni gradovi poput Vukovara, gađani Dubrovnik i Mostar, pa potom 1.000 i više dana držano u opsadi olimpijsko Sarajevo. Demonstrirano divljaštvo je, pak, ostavilo razornog traga za vijekove, njegova najkrupnija žrtva je plemenita južnoslavenska ideja, pa potom srpska kultura i Srbi kao narod koji su, kao nikada u svojoj  povijesti, stigmatizirani i u svom okruženju i u cijelom svijetu. Omamljeni su još uvijek, nažalost, i u svojevrsnom bunilu, nesposobni da pojme svijet u kojem žive i u njemu svoju ograničenu veličinu, dostatnu tek za prijetnju miru u regiji i ništa više. Krivica je, dakako, u političkom i kulturnom vođstvu, bivšem i aktualnom, a ne u narodu…

U “Miloševićevoj konjušnici”, da se malčice poigramo Krležinom metaforom o “Karađorđevićeva konjušnici” za bivšu Skupštinu SFRJ, u kojoj je prije nešto više od 80 godina čuveni “parlamentarac” Puniša Račić izveo krvavi komad s pucanjem, spomenutoga se 27. travnja 1992. godine slavilo bučno i zvanično proglašenje “SeReJe”, nakon što se već godinu dana šenlučilo diljem Jugoslavije, ubijalo i palilo koga se i šta se stigne, pa se mic po mic i zadavila SFRJ, sve pod mudrom dirigentskom palicom glavnog dirigenta zvanog S.M. Da apsurd bude savršen, toj i takvoj zemlji je na brzinu  nametnut “žabljački ustav”, a ljudima diktatorski dan za državni praznik…

Nešto više od 16 godina kasnije nema ni te “izmišljotine”, isparila u srpsko-crnogorskoj omrazi. Sve je obezvrijeđeno i postalo relativno, loša povijest se ponovila s nekim obrnutim odnosima snaga i brojeva glede sile i zločina. A sila s početka rata i jeste bila srpsko prokletstvo. Jedina konstanta ova dva desetljeća u zemlji Srbiji jeste nevjerojatna odanost principima i modelu iščašene pameti i zavade sa zdravom logikom, arhetipskom modelu kojeg je uveo u život onaj kojemu se klicalo na svakom koraku, a sada ga “ispod lipe” u rodnom mu Požarevcu tek tu i tamo obilaze najvjerniji partijski drugovi. Niti Handke nije više baš raspoložen da se divi diktatoru. Taj S. M. i ne bi bio više toliko važan da se nije namnožilo njegovih  “klonova” do unedogled i u Srbiji i u regiji, čiju mantru prepoznati je vrlo važno: otuda ova “misa mrtvima” (requiem) ili “zadušnica” za nekoć veliku zemlju…

Apsurd je kompletan, u zemlji Srbiji, koja se prije 16 godina umislila da ona i Crna Gora mogu biti Jugoslavija, je još uvijek vladajuća mantra ono što je “domaći Hitler” govorio u svoju obranu pred sudom u Den Haagu (ili, pak, što tamo bulazni još uvijek četnički kvazi-vojvoda Šešelj). U stvari, Milošević je do smrti bio dosljedan u svojoj nedosljednosti. On je  znao da ne može promijeniti “sud historije”, kao i to da nikakve “zavjere” Njemačke i Vatikana, ili nekog trećeg, nije bilo, a da ju je sve i bilo, ona ne bi mogla ništa učiniti bivšoj Jugoslaviji da se nije povampirio “boljšo-fašizam” u većinskom narodu, čemu je, upravo on sam davao pečat. Uzgred kazano, da se Hitleru i njegovim suradnicima u “zločinačkom pothvatu” protiv cijelog svijeta od prije 60 i kusur godina sudilo po principima po kojima se sudilo balkanskim zločincima u Den Haagu, Njemačka i suvremeni svijet sigurno ne bi bili ovakvi kakvi jesu. Ali, ono je bilo vrijeme globalnog sukoba “dobra” i “zla”, pobjednici su sudili pobijeđenima, a u jugoslavenskom slučaju s kraja prošlog stoljeća se radilo o konfliktu “manjeg intenziteta” u kojem “nema pobjednika”, koji skoro da se završio po principu “mir, mir, nitko nije kriv”.

To što je prije 16 godina i definitivno nestala jedna velika zemlja, što je ubijeno oko stotinu tisuća ljudi samo u BiH, što je upravo BiH divljački zadavljena da se više nikad ne prepozna, što su milijuni prisilno raseljeni, što skoro na cijelom Balkanu vlada još uvijek kaos, s izuzetkom  Slovenije, malo koga više brine ili uzbuđuje i u zemlji i u svijetu. Nažalost, posvuda su se u svijetu Miloševićeve tvrdnje o odgovornosti drugih za “smrt Juge” ili “zavjeru” protiv nje uzimale ležerno, uključivo i u Tribunalu u Den Haagu. Takvo što je zanimalo i zanima samo njegove istomišljenike u Srbiji, koji kao da imaju potrebu da vjeruju u Slobine ili Šešeljeve notorne laži, kako bi olakšali  nemirnu savjest. Svojevremeno je Mihalj Ramač, tada glavni i odgovorni urednik beogradskog dnevnog lista “Danas”, konstatirao kako “papagaj iz Haaga” ponavlja svoje laži do u beskonačnost, a vjeruju mu oni koji su mu i prije vjerovali.

Gledajući svojevremeno film “Slom” (“Der Untergang”), u kojem su obrađeni “posljednji Hitlerovi dani”, te iščitavajući “filmsku verziju” knjige “Der Untergang” Joachima Festa, moglo je svakomu tko potječe iz bivše SFRJ biti odmah jasno da Hitlerovi “posljednji dani” govore posredno i o Miloševićevoj “obrani i posljednjim danima”. U oba slučaja se radilo o “historijskim ličnostima” koje su iskoristile određene historijske situacije kako su ih iskoristili. Hitler je zlorabio njemačku povrijeđenost nakon Prvog svjetskog rata kako bi došao na vlast i “zapalio cijeli svijet”, a Milošević  je zlorabio objektivnu potrebu za reformama jugoslavenskog društva, pa i potrebu pojašnjenja položaja pokrajina u ustavima Srbije i SFRJ, ali je on svjesno zlorabio kompliciranu ustavno-političku situaciju u Srbiji i njenim pokrajinama, kako bi uništio  “Europsku uniju u malom”. Da je imao više snage uništio bi i svijet, nema sumnje. Pokojni Joachim Fest u knjizi-potki za film “Slom” je zaključio da je Hitler učinio sve što je bilo u njegovoj moći ne samo da se rat produži, nego i da njegova zemlja nestane zajedno s njim. „Volja za katastrofom“ ili „volja za propašću“ su, očigledno, samo jedno od stanja patoloških tipova na vlasti, koji su, u pravilu, svoj uspon započeli benignom „voljom za moći“ i slatkorječivim obećanjima o „boljoj budućnosti“. Treba samo ponovo pročitati stare Miloševićeve govore, ali i govore drugih  balkanskih silnika u vremenima njihova dolaska na vlast, pa se prisjetiti “zajmova za Srbiju”, pa mitinga, pa srljanja u ratove, pa mamurluka poslije njih koji kao da još uvijek traje. Producent i pisac scenarija fima “Der Untergang” Bernd Eichinger govori o usporedivosti svih totalitarnih režima, kako onog staljinističkog tako i maoističkog s Hitlerovom diktaturom, te o fascinaciji “apsolutnim barbarstvom”. U ovom podsjećanju na “Hitlere iz našeg sokaka” iz rekvijemskih razloga upitajmo se, pak, kako je bilo moguće da oduševljenje Hitlerom prije 70 i nešto više godina ili Miloševićem prije 20 obuhvati toliko milijuna Nijemaca, odnosno Srba? Ugledni britanski historičar Ian Kershaw je u svojoj knjizi “Hitlerov mit” ustvrdio da “kult vođe” nije bio samo rezultat Göbbelsove propgande, dakle u srpskom slučaju Minović /Mitević/ Vučelićeve manipulacije, nego „djelomično i refleks već postojećih mentaliteta, očekivanja, nada i želja“. (2)

Dakle, uvijek je riječ i o mentalitetu  u onim kulturama kod kojih je kult „vođe“ posve normalna stvar, a takvo što već nije samo njemački ili srpski  specifikum. Kershaw minuciozno pokazuje da su široki slojevi stanovništva do posljednjeg momenta vidjeli u Hitleru „mesijansko proviđenje“, da su ga spremno i poslušno slijedili, iako samim ratom nisu bili posebno oduševljeni. Ali, ostavimo se Nijemaca, mi smo imali i još uvijek imamo „Hitlera” u našim sokacima napretek, samo ih tako ne zovemo.

***

O smrti Jugoslavije se u devedesetim godinama u SR Njemačkoj objavilo mnogo besmislica, tvrdi utemeljeno i razložno njemački politolog  dr. Sead Husić, ali,  postoje, ipak, dva osnovna pravca koja dominiraju svim tim analizama. Prvo shvaćanje je da je raspad višenacionalne zajednice logička posljedica želja republika odnosno nacija za samostalnošću, što je bliže načinu mišljenja ovdašnjeg desnog političkog spektra, koji želi, u stvari, naglasiti nemogućnost stvaranja stabilnog multikulturalnog društva. Ali, i na lijevom spektru ova teza nalazi odjeka, jer se propast socijalističkog projekta, izgleda, bolje objašnjiva putem secesionističkih nastojanja gospodarstveno razvijenijih republika (Slovenija i Hrvatska), nego da se traga i traži objašnjenje u aktivnim djelovanjima na raspadu Jugoslavije srpskog i hrvatskog nacionalizma. Pa, ipak, teza da su prije svega oba spomenuta nacionalizma bili ti koji su razorili Titovu Jugoslaviju je u međuvremenu više prihvaćena, piše dr. Husić.

“Ja sam ovu knjigu jednostavno morao napisati”, objasnio je dodatno u više interviewa dr. Husić, autor knjige “Psihopatologija moći”, prosto “jer nijedno od objašnjenja koja sam pročitao nije mi bilo dovoljno, pa sam pomislio da mora postojati i drugi način približiti se istini”. Iz toga je, pak, niklo pet-šest godina mukotrpnog kopanja po svim mogućim knjigama i dokumentima, prebiranje po  arhivama i po svemu što je objavljeno u BiH, Hrvatskoj i Srbiji na temu raspada Jugoslavije. Iz višegodišnjeg istraživačkog rada je prvo porođen doktorat politoloških znanosti, pa potom i knjiga s punim naslovom “Psihopatologija moći. Razaranje Jugoslavije u ogledalu biografija Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića”.

Ipak, navođenje i u ovim analizama brojnih uzroka (gospodarskih, socijal-političkih, internacionalnih, historijskih), tako da nastane što kompleksnija slika, vodi ka preraspodjeli krivice za razaranje zemlje na sve etničke grupe i njihove vođe, pa se ponovno stoji pred pitanjem odlučujućeg uzroka za raspad Jugoslavije. Pojam “etnički konflikt”, koji se često primjenjuje za ratove u Jugoslaviji, proizvodi, u krajnjem, takvo stanje u istraživanjima jugoslavenskih ratova da ni znanstvenici ne znaju tko snosi odgovornost za rat. To ga je i ponukalo, kako veli, da traga za psihološkim strukturama trojice ljudi, koji su u bliskoj vezi sa razaranjem Jugoslavije. Milošević, Tuđman i Izetbegović su bili djeca jednog društva, koje su u određenom momentu u njihovim životima odbacili i protiv kojeg su se konačno borili – i intelektualno i politički i silom. U svakoj od njihovih  biografija ogleda se i novija povijest Jugoslavije i njenih država-sljednica i njihovih multikulturalnih, multireligioznih, multietničkih društava, zaključuje dr. Husić. One istovremeno ogledaju i promašenu Titovu politiku, i njegove KP, to jest promašene visoke zahtjeve jugoslavenstva, koje je htjelo ostvariti unitarnu državu, u smislu bratstva i jedinstva ravnopravnih naroda i narodnosti, a postiglo je suprotno. Jugoslavija je propala zbog svojih vođa i njihovih patoloških ambicija za osvajanjem vlasti, njenom kontrolom i posjedom, bez obzira po koju cijenu. Na osnovu njihovih patoloških odnosa prema moći / vlasti i razorena je Jugoslavija… (3)

U osnovi Husićeve knjige “Psihopatologija moći” su, dakle, psiho-patološki portreti Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića, pri čemu dr. Husić nalazi psihopatološke crte samo kod Miloševića i Tuđmana, dok ih ne nalazi, ne vidi, ili neće da vidi kod Izetbegovića. Pri tomu je i njegov slučaj tipičan za psihološki povrijeđene i uvređene Bošnjake, koji bi mogli ali neće da kritički misle lik i djelo Alije Izetbegovića, čime bi i kulturi svog naroda i svima u BiH učinili uslugu. Postavlja se, primjerice, pitanje u Husićevom slučaju, kako  je tako mlad čovjek i znanstvenik, rođen u Njemačkoj i odgojen na FU Berlin, uspio previdjeti barem crte “vjerskog fantaste” kod Alije Izetbegovića, što je nečija privatna stvar sve dok nije na čelu drzave ili političke partije, ali poslije više nije, pogotovu nije u vjerski i nacionalno složenoj zemlji kakva je BIH. Uostalom, neka se ovdje svi koji se ne slažu s našim naputcima u vezi s Izetbegovićevom suodgvornošću za recentnu bh. tragediju prisjete barem za moment Schmidtove metodološke upute – čuvajte se političara koje miješaju religiju i politiku!

“Kada se bolje pogleda šta je te osobe psihološki opterećivalo, i šta je to što psihološki opterećuje grupe iz kojih dolaze, onda se mogu pronaći i istinski uzroci za tolike zločine koji su počinjeni”, glasi Husićev ispravni metodološki uput. Pri čemu ponovno biva principijelno upitno: smije li se – čisto teorijski i metodološki – iz ovog ispravnog obrazca isključiti i neka osoba poput Izetbegovića, s karizmom i praksom “vođe”, a pogotovu smije li se isključiti ijedna od triju nacionalnih grupacija iz kolopleta krivice, bez obzira koliko ona bila različita? Sve to, i u slučaju da se polazi od toga da su BiH, i Bošnjaci – muslimani u njoj, bili glavna žrtva i “ratni plijen” u proteklim balkanskim ratovima.  Dr. Husić je u interview-u  koji smo vodili govorio, doduše, na vrlo potresan način i o osobnim tragedijama i traumama u proteklom ratu, kao i o svojoj vrlo nježnoj i iskrenoj ljubavi prema Bosni, kako on veli za BiH, što ja ničim ne bih želio dovoditi u pitanje, niti kod njega niti kod drugih. Pa, ipak, ovdje se radi o metodološkim principima utvrđivanja odgovornosti, a ne o apotekarskim vagama na kojima se mjeri odgovornost pojedinih političara. Ona jeste u tom vidu različita. Dr. Husić ne griješi, vjerojatno, kada korijene psihopatološkog ponašanja i Miloševića i Tuđmana vidi u suicidnim slučajevima u njihovim obiteljima, iz čega makar dijelom i raste želja za vlašću i moći, pa potom i za (samoubilačkim) razaranjem. Tko je imalo poznavao Miloševića, prihvatit će i Husićevu ocjenu da on nije bio nacionalista. Milošević je bio sve drugo, kvaran i prepreden, zao i bezdušan, ali nacionalista kao Tuđman nije bio, toga je svjestan i dr. Husić, koji time slijedi onaj pravac u pristupu objašnjenja “fenomena Milošević”, koji je utemeljio Bogdan Bogdanović u “Mrtvouzicama” 1988. godine.

„Milošević je bio agresivni narcis, koji je sigurno imao borderlajn sindrom”, veli dr. Husić. „Čuveni Otto Kernberg je radio mnogo na tome. Takvi ljudi na prvi pogled sliče na velike talente, sposobni su da stvaraju prijateljstva i sugerišu da su lojalni, prilagođavaju se okolnostima i u stanju su da manipulišu druge osobe. Ali, na drugoj strani oni nikad nemaju čvrste drugove, veze, ako im je potrebno da se otarase tih osoba oni to vrlo brzo, nemilosrdno, urade. Sjetimo se samo njegovog druga, mentora Ivana Stambolića! Ljudi kao Milošević, borderlajn-karakteri, nisu u stanju da osnivaju dugoročne planove, strategije, da misle u decenijama (što bi političarima bilo važno). Ne, on je uvijek tražio brzo zadovoljavanje svoje želje za tim da bude voljen, naravno ne u onom ozbiljnom smislu, nego u onom da dobije svoje momente ljubavi, naklonost masa, da dobije osjećaj svoje moći, sposobnosti… (4)

Kao ovisnici od droge je tražio uvijek samo brzu sljedeću dozu emocija, poklonjenih njemu kao vođi! Borderlajn-karakter se prilagođava društvu i društvenim mislima. Ako društvo traži mir i ljubav, borderlajn-političar će to i da pokuša da ostvari. Ako društvo traži rat, ubijanje, “Borderlajner” će im to dati, jer on dobiva za to ljubav. Sjetimo se: dok je bio iza Stambolića bio je Jugosloven, kritikovao SANU-Memorandum, kad je postao vođa onda je okrenuo ploču. On nije bio nacionalista, to njega nije interesovalo, on je jednostavno tražio temu, koja najbolje uspjeva”, cijeni vrlo razložno dr. Husić.

I sljedeća Husićeva ocjena je vrlo podsticajna. “… Nekoliko godina je trajao taj uspon nacionalizma u Srbiji i to je dovelo do reakcije u Hrvatskoj. Tuđman nikada ne bi postao predsjednik da nije bilo Miloševića”, veli dr. Husić. U vezi njegovog drugog “anti-junaka” dr. Husić pojašnjava: “Ja ne pronalazim isti obrazac ponašanja kod Miloševića i Tuđmana, iako je i Tuđman bio vrlo paranoidni karakter na temelju duboke traume. I ja ne pišem da nije jasno da li su mu otac i maćeha ubijeni ili je njegov otac izvršio ubistvo i zatim samoubistvo, nego je jasno da je Franjin otac bio ubica i samoubica. Tuđmanova priča odnosno njegova legenda oko ubojstva roditelja od strane Udbe ili križarskih zavjerenika je  sastavni dio njegove paranoidnosti. I njegovog pokušaja da kroz legendu ubojstva olakša sam sebi osjećanje krivice za samoubistvo svoga oca. Pogledajmo izbliza, Tuđman se bavio historijom jugoslovenskog narodno-oslobodilačkog pokreta / rata. Dok je otac bio živ pisao je članke i radio sve u svemu na slavi ju-rata protiv fašista. Ali posle očeve smrti on počinje da se bavi gotovo isključivo hrvatskim pokretom. Pa non-stop dokazuje da su Hrvati doprinijeli u ratu isto koliko i Srbi. Ostavimo po strani ovdje da li je to tačno ili nije, za nas je ovdje  važno samo gledati šta Franjo to radi, kome to on objašnjava, kome to on dokazuje u svojim famoznim knjigama da nije bila greška da nagovori svoga oca, koji je bio simpatizer Mačekove Hrvatske seljačke stranke, da se bori za partizane (pogledati izvrsnu knjigu Darka Hudelista) i šta Tuđman kaže kada piše “oče, nikad neću iznevjeriti Tebe i Tvoje ideale…”. Tuđman je cijeloga svoga života pokušavao kroz svoj rad, a kad mu se pružila prilika i sa svojom politikom, da se opere od traume da je on lično kriv za samoubistvo svoga oca…”, veli dr. Husić.

Problemi, kako je nagoviješteno već, nastaju tek u vezi Husićevog razumijevanja povijesne uloge Alije Izetbegovića. „Prvo, u vezi Izetbegovićeva autorstva Islamske deklaracije ja sam bio nedovoljno precizan“, počinje eksplikaciju dr.Husić o trećem “anti-junaku”, koji je po njegovom razumijevanju bio stvarni tragičar posljednje yu i be-ha tragedije, s čim bi se još i moglo složiti.  „Naravno da je on autor Islamske deklaracije, ja sam htio reći da je on bio vrlo mlad kada je to napisao“, ocjenjuje dr. Husić,  „a drugo, Islamska deklaracija nikako nije bilo opasno ili loše djelo, niti je bila antijugoslovenska. Takvi Dritte-Welt-Befreiungstexte su u Njemačkoj šezdesetih, sedamdesetih godina non-stop pisani, razlika je samo u tomu što Jugoslavija nije bila demokratska država.“

“Naravno da on nije bio Mahatma Gandhi”, priznaje, ipak, dr. Husić, “ali ono što ga razlikuje od Tuđmana i Miloševića jeste da s početkom rata, prožetog masakrima i brutalnošću, nije vodio politiku etničkog čišćenja kako bi stvorio etnički čist prostor samo za Bošnjake, kako bi uklonio ostale nacionalnosti i pripadnike druge vjere”. U ovom se kontekstu vrijedi prisjetiti, uostalom, kako je Izetbegović osobno objasnio bošnjačku ukletost i ukliještenost u ovom ratu. “Jedni nas hrišćani ubijaju, a drugi nas hrane…”, kazao je jedne prilike na njegov tipičan način. „Izetbegović se borio za pravdu, žao mi je što mojim kritičarima i to moram reći, a žao mi je ako zvuči i patetično, ali je on bio nešto kao idealni lider, ja bih ga uporedio s Abrahamom Lincolnom…”, ostao je pri svojim tvrdnjama dr. Husić.

Niti od Izetbegovića se, međutim, ne može napraviti uzor za dužu uporabu niti za sve Bošnjake, o svim Bosancima i Hercegovcima da se i ne govori, nismo nikad skrivali naše rezerve. Svakim danom isplivavaju na površinu i ružne optužbe u vezi krvavih tragova mudžahedina u BiH, za koje je Izetbegović provjereno znao, kao što je morao znati i za zločine nad Srbima u Sarajevu, primjerice, i nad Hrvatima u dolini Neretve. O tomu je, uostalom, svojevremeno progovorila i Carla del Ponte u Spiegelu, a i Spiegelova dopisnica s Balkana Renatte Flottau je potvrdila da ima del Ponteovu autoriziranu izjavu o tomu. (5)

Fussnote / R e f e r e n c e:

1. Objavljeno prvi put pod naslovom „Psihopatologija moći“ u glavi 3.5. knjige: Lasić, M., Mukotrpno do političke moderne, Udruga građana Dijalog, Mostar, 2010, na stranama od 117. do 126., Objavljeno potom i unutar velikog feljtona u Oslobođenju pod naslovom „Requiem za jednu veliku zemlju“ u proljeće 2012. godine u povodu 20. obljetnice raspada SFRJ …

2. Kerschaw, I., Der Hitler-Mythos. Das Profil der NS-Herrschaft, 3. Auflage. dtv, München, 2001., str.396.

3. Husić, S., Psychopathologie der Macht. Die Zerstörung Jugoslawiens im Spiegel der Biographien von Milosević, Tuđman und Izetbegović», Schiler Verlag, 2007., s. 235. Husićeva knjiga je strukturirana šest poglavlja kako slijedi: Uvod; Titova Jugoslavija; Slobodan Milošević – diktator; Franjo Tuđman – nacionalista; Alija Izetbegović – vjernik; Psihopatologija kod Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića.

4. «Das Borderline-Syndrom» ili «Die Borderline-Persönlichkeitsstörung» (BPS) je vrlo česta psihološka i psihijatrijska dijagnoza, koja dijagnosticira psihološko-patološke smetnje u razvoju ličnosti. «BPS» je u pravilu praćen depresijama i različitim formama samorušilačkog ponašanja, stoji u iole boljim enciklopedijama. Pojam «borderline» (bukvalno «granična linija») potječe iz engleskog jezika i označava nešto granično. Ranije se vrsta ponašanja koja se danas podrazumijeva pod «borderline sindromom» smještala u graničnu oblast između neurotičnih i psihotičnih smetnji. «BPS» se danas u psihotraumatologiji ubraja u najkompleksnije post-traumatično opterećujuće smetnje. Otto Friedemann Kernberg je, pak, američki psihoanalitičar austrijsko-židovskog podrijetla. Rođen je 1928. u Beču, ali je poslije «Anschlussa» njegova obitelj morala emigrirati u Čile. Otto F. Kernberg je od 1961. godine američki državljanin. Poslije stipendijskih studija ostaje u SAD i postaje direktorom čuvenih američkih klinika i psihoanalitičkih instituta, potom i profesorom psihijatrije na Columbia i Cornell sveučilištu, te voditeljem čuvenih psihoanalitičkih instituta i dugoročnih studija o uzrocima smetnji u razvoju ličnosti, kao i o odgovarajućim terapijama ponašanja. Profesor Kernberg je u svijetu psihonalize posebice cijenjen zbog fundamentalnih studija o narcizmu i smetnjama u razvoju i u partnerskim odnosima, uključivo, naravno, i studija o «borderline smetnjama».

5. Zamolili smo dr. Husića da pokuša shvatiti kako umjereni ljudi a ne samo zagriženi propagandisti među Srbima i Hrvatima nastoje biti objektivni ali ne misle uopće pozitivno o Izetbegoviću. Odgovorio je da je rahmetli Izetbegovića i osobno upoznao u Berlinu 1999. godine, u društvu s njegovim sinom, i nekim drugim ljudima, te da je na njega ostavio pozitivan dojam. Husić tvrdi, također, da je pokušao pronaći izvore koji bi ga kritički približili Izetbegoviću, ali jednostavno nije našao elemente koji bi Izetbegovića kvalificirali fundamentalistom. Možda će ih netko drugi naći, ne isključuje, pak, takvu mogućnost dr. Husić.

U Mostaru, 29. studenog 2018., uz 75. obljetnicu Drugog zasjedanja AVNOJA u Jajcu

U susret Danu državnosti BiH koji se obilježava samo u Federaciji BiH

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

“Uočljivo je da politička povijest BiH nije tekla kao jedan kontinuum koji bi iz jednog stanja prelazio u drugi nošen dinamikom vlastitog unutarnjeg društvenog i kulturnog razvitka. Umjesto toga je BiH tijekom svoje povijesti dobivala radikalne političke i demografske udare izvana, koji su ovu zemlju duboko raslojili. Ta raslojenost silno otežava uspostavu BiH kao moderne demokratske države, jer nijedna od postojećih političkih tradicija kroz koje je BiH do sada prošla nije usidrena ni emocionalno ni memorijski u današnje cjelokupno bh. pučanstvo”, ocijenio je prije par godina profesor dr. Srećko M. Džaja, jedan od rijetkih bh. povjesničara s međunarodnom reputacijom.

“Budućnost BiH se ne može graditi na iluziji o njezinoj tisućugodišnjoj državnosti, nego na stvarnom poznavanju i uvažavanju njezine izlomljene prošlosti i sadašnjosti i na izboru političkog modela koji bi odgovarao njezinoj stvarnosti. Pritom, ipak, ima jedna konstanta koja se provlači kroz bh. povijest, a koju se ne bi smjelo zaboraviti. BiH je, naime, usprkos svim mijenama kojima je kroz svoju povijest bila izložena – ostala povijesni krajolik, tj. prostor koji je bio izložen i dramatičnim promjenama, ali je sačuvao svoje ime i geopolitičke obrise”, ocijenio je Srećko  M. Džaja na znanstvenom skupu  «Stoljeće    Kraljeve Sutjeske», organiziranom povodom 800. obljetnice utemeljenja Franjevačkog reda u BiH (vidjeti, Oslobođenje, prilog KUN, 23.10.2008.) .

Slijedeći Džajinu misao smije se ustvrditi sljedeće: 1) Bosna i Hercegovina  (Bosna i Hum) imaju  kao geopolitički prostor i teritorijalno politička cjelina hiljadugodišnju povijest; 2) svoju srednjovjekovnu državnost  Bosna (i Hum) gubi  u periodi između  1463. i 1482. godine, pa potom ostaju barem u teritorijalnom pogledu corpus separatum u vrijeme otomanske periode u cijelom njezinom trajanju; 3) odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, Bosna i Hercegovina ne dobija status  nezavisne države, nego tutora u liku Austrougarske carevine, ali implicite i međunarodnu potvrdu njezinih historijskih granica; 4) 1908. godine bit će BiH anektirana u okrilje Austrougarske, dok će tijekom trajanja prve Jugoslavije više puta biti administrativno prekrajana; 5) u vrijeme NDH-azije bila je, pak, utopljena u ovu kvazi-državu, koja nije bila ni neovisna, ni država, ni hrvatska, nego puki satelit „sila osovine“; 6) Bosna i Hercegovina obnavlja svoju državnost, zapravo,  tek na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u Mrkonjić Gradu, 25. 11.1943. godine …

***

Utemeljenje i održavanje prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u predvečerje Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, 29.11.1943., je inače kasnilo u odnosu na slična zasjedanja u drugim jugoslavenskim zemljama upravo zbog različitih koncepcija o političko-pravnom statusu BiH u budućoj jugoslavenskoj federaciji. U osnovi su bile u igri dvije koncepcije o statusu BiH: jedna je zagovarala status autonomne pokrajine u okviru Srbije, ili neke druge republike, odnosno Federacije;  dok je druga  zagovarala da  i BiH dobije status federalne jedinice unutar jugoslavenske federacije i u svemu bude ravnopravna Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori i Sloveniji. Prema historijskim izvorima upravo je Josip Broz Tito presudno uticao da BiH bude federalna jedinica unutar tadašnje Demokratske federativne Jugoslavije. Proći će potom čitavih četvrt stoljeća da BiH postane jednakopravna unutar jugoslavenske federacije i u stvarnosti a ne samo na papiru …

Bilo kako je bilo, nepobitno je da je federalni status BiH  unutar DFJ definitivno utvrđen odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, te  da ZAVNOBiH s time, u osnovi, uspostavlja vlastitu, te ujedno obnavlja uvjetovanu državnost BiH. Uvjetovanu činjenicom da je riječ bilo o jugoslavenskom federalnom modelu, a ne i o međunarodnom priznanju. Do toga čina stići će se nakon dramatičnih iskustava unutar Titove Jugoslavije i u momentu njezine disolucije, sukladno arbitražnim preporukama Badinterove komisije, što je tema za sebe.

Iz aktualnoga povoda, međutim, ne smije biti zaboravljeno makar spomenuti kako je  odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a,  BiH  utemeljena kao država njezinih građana i ravnopravnih naroda: Srba, Hrvata, Bošnjaka (tada Muslimana) i pripadnika židovskog i drugih naroda. Odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a bivaju potom potvrđene na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, te dodatno reafirmirane tijekom Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, u ljeto 1944. godine.  Posebno važan trenutak u definiranju obnovljene  državnosti BiH predstavljala je, naime, Deklaracija o pravima građana, koju je usvojilo Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Važne su, dakako, bile i odluke Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sarajevu 1945. godine, kojima se ZAVNOBiH preimenovao u Skupštinu NR Bosne i Hercegovine, kada je po prvi put donijet i Zakon o narodnoj vladi BiH, kojim se Vlada definira kao izvršni i naredbodavni organ državne vlasti federalne BiH. A nakon što su provedeni izbori za ustavotvornu skupštinu NR BiH, 13. 10. 1946. godine, uslijedilo je i donošenje prvog Ustava NR BiH 31. 12. 1946. g.

Razvoj Bosne i Hercegovine od 1945. do 1990. prolazi kroz dvije faze:  u  prvoj fazi se odvija post-ratna obnova i započinje elektrifikacija i izgradnja industrije; u drugoj fazi razvoja, koja započinje 60-tih godina XX. stoljeća, BiH politikom oslonca na vlastite  snage, uspijeva razviti prerađivačku industriju i zaposliti milijun svojih građana. Uspijeva izgraditi asfaltne ceste, otvaraju se srednjoškolski centri u većini bh. općina, uz sarajevski otvaraju se i tri nova univerziteta/sveučilišta: banjalučki, tuzlanski i mostarski. Gradi se i  1.000 osnovnih škola. U području ekonomskih odnosa s inozemstvom BiH ima izvoz veći od uvoza. Zato neki historičari ovo vrijeme od 1960-1990. godine nazivaju  i „zlatno doba“ u socijalno-ekonomskom i kulturnom razvoju BiH. Osobno ga  zovem „Periklovim dobom“, mada svjestan njegovih brojnih ideološko-političkih i civilizacijskih ograničenja. S nekima od junaka ovoga doba sam – igrom povijesnih slučajnosti – imao priliku surađivati. Neću im spominjati imena, tako se izaziva tzv. zla krv i sujeta kod nespomenutih. Tek ću dodati da se radilo o političkim vizionarima kojima „politički patuljci“ iz posljednje decenije 20. stoljeća ni do koljena nisu, ma koliko ih se danas slavilo, a one prve zaboravljalo.

Sretan Dan državnosti BiH, dakle, svima koji poštuju ovaj važan datum iz naše zajedničke povijesti!

IZVOR: „Podsjetnik na historijske kontekste i činjenice uz Dan državnosti BiH“, u knjizi: Lasić, M., Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja, Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo, 2015., str. 25 – 28.

Pola svijeta je siromašno

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Svjetska banka je 2015. godine osnovala Komisiju za globalno siromaštvo. Cilj rada Komisije bio je odgovor na kritike, kao i njihovo usvajanje, upućene Svjetskoj banci oko metodologije u monitoringu globalnog siromaštva te oblikovanje jasnih preporuka za što kvalitetniji i nijansiraniji izračun i tumačenje siromaštva. Te su preporuke bilo korištene u nedavno izdanom izvještaju Svjetske banke koji se odnosi na stanje svijeta u 2015. godina.

Osnovna zamjerka upućivana Svjetskoj banci od devedesetih naovamo zasnivala se na procjeni da je granica ekstremnog siromaštva isuviše niska i da daje iskrivljenu sliku društvenih i ekonomskih prilika. Granica ekstremnog siromaštva, po metodologiji Svjetske banke, iznosi 1,90 dolara na dan po paritetu kupovne moći. Stručnjaci u Svjetskoj banci su pravdali takvu razinu nacionalnim prosjekom najsiromašnijih zemalja svijeta. Tu su liniju zadržali i nakon promjene metodologije, samo su dodali još dvije: na razini 3,20 dolara dnevno i 5,50 dolara dnevno. Te bi razine trebale predstavljati prosjek u srednje razvijenim i razvijenim zemljama.

Usredotočimo li se strogo na naznačene razine rezultati su sljedeći: 11.8 % svijeta živi u ekstremnom siromaštvu, približno 27% barata dnevno s manje od 3,20 dolara dok tek nešto manje od pola svjetskog stanovništva na raspolaganju svaki dan ima manje od 5,50 dolara. Usporedimo li situaciju s krajem prošlog stoljeća kad je oko 30% ljudi živjelo u ekstremnom siromaštvu, trend je pozitivan. No, ako i ovakav skroman rast linije čini da gotovo pola svjetskog stanovništva spada spada među siromašne, svaki oblik trijumfalizma je u najmanju ruku ciničan.

Također, ovogodišnji izvještaj je, sukladno spomenutim preporukama, nijansiraniji. Tako je uvedena i linija “društvenog siromaštva” koja raste što je društvo bogatije. Tim se konceptom prepoznaje činjenica da siromaštvo nije samo suha, dekonstekstualizirana brojka, već društveno i relacijsko iskustvo. Nadalje, prepoznaje se i da potrošnja ili prihod nisu dovoljne mjere životnog standarda. Ako u računici uključimo pristup obrazovanju i osnovnoj infrastrukturi kao nečemu što osigurava država, onda broj onih koji žive u ekstremnom siromaštvu raste na čak 18,3%.

Pored toga, izvještaj dovodi u pitanje i kućanstvo kao primarnu jedinicu analize. Naime, time se pretpostavlja da su primanja u kućanstvu ravnomjerno raspoređena. Međutim, kako analiza pokazuje, teret siromaštva je neravnomjerno raspoređen na žene i djecu. Tako postoje kućanstva koja su iznad razine siromaštva, ali žene koje žive u njima zapravo žive u ekstremnom siromaštvu.

Iako su podaci i više nego jasni te sasvim razvidno ocrtavaju osnovni problem svijeta, pored klimatskih promjena, njihov prijevod u političke odgovore još je daleko od realizacije.

M.K. (Bilten)

Daytonski (ne)sporazumi!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

Danas su se navršile dvadeset i tri godine od kada je u jednoj američkoj vojnoj bazi, u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, koji će potom biti i svečano potpisan u Parizu, 14. prosinca 1995. godine. Unatoč tomu skoro ga nitko ne zove Pariškim sporazumom, što je ispravno, jer mu je američka administracija i otac i majka, pa ga i jeste puno opravdanije zvati Daytonskim ne)sporazumom. Razloga za slavlje nema, pri čemu nije riječ toliko o samom tekstu “Daytonskog sporazumu”, koliko o nedoraslosti njegovim interpretacijama političkih i akademskih elita u BiH!

U prilogu koji sam prije dvije godine ovim povodom pisao za jednu mostarsku tiskovinu, a koji stavljam ponovno na uvid čitateljima, u podnaslov je izvučeno: “Ako treba i izrijekom reći: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu” …

Nažalost, moja web stranica je u međuvremenu barbarski ubijena pa je tekst moguće čitati samo u mojoj knjizi “Mostarsko-europske priče…”, Art Rabic, 2018., ili na FB-u produžetku …

Mostar, 21. 11. 2018.

___

Nisam htio povodom 20. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma sudjelovati u radu međunarodnog skupa u ANUBiH, mada sam članom dvaju odbora u ovoj akademiji (Odbora za politologiju i Odbora za sociologiju), kao što nisam htio uraditi po pozivu ni prilog za zbornik ugledne njemačke zaklade (Friedrich Ebert Stiftung), pretpostavljajući da se radi o “namještenim utakmicama”, u kojima i neće biti riječi o kritičkom preispitivanju svih bošnjačkih i bosanskih, dakako i hercegovačkih, srpskih i hrvatskih parcijalnih istina o „jugoslavenskim ratovima“ (1991-1995) – ratovima za teško nasljeđe bivše SFRJ.

U međuvremenu imam oba zbornika u rukama i samo ću reći ovdje da nisam puno pogriješio, mada unutar korica ima i priloga s objektiviziranim ambicijama, na čemu takvima čestitke. Kao da mnogima i nije još uvijek stalo do pune istine o ratu u BiH, kojeg bi bilo krajnje vrijeme zvati “ratom protiv BiH” (Hamza Bakšić), ili još preciznije, dodajem, ratom protivu SR BiH. Taj glupi i tragični rat protivu SR BiH tumačim, naime, vrlo usamljeno kao “dvostruki udar izvana“ i „trostruki udar iznutra protivu SR BiH“, pa se takav moj pristup ne dopada ni jednoj bh. političkoj i akademskoj oligarhiji: ni srpskoj, ni hrvatskoj, ni bošnjačkoj, povezanima interesima, bez obzira na prividne svjetonazorske i vjerozakonske razlike. Istinitije je da kvazi političke elite u BiH više povezuje politika klijentelizma, prisvajanja proračuna i golog samoodržanja …

 

„Podijeljeno društvo i nestabilna država“

Htio sam u uvodu reći da ne želim sudjelovati u neiskrenim ili u jednostranim raspravama. Utoliko prije sam zahvalan mojem online prijatelju Zvonimiru Vidoviću iz Mostara, što me podsjetio večer uoči 21. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma na moj prošlogodišnji komentar povodom 20. obljetnice Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Herecegovini, parafiranog u Daytonu 21. studenog 1995., da bi 14. prosinca iste godine bio i zvanično potpisan u Parizu. Uostalom, o tomu sam pisao među mojim prvim „kolumnama“ u Dnevnom listu, u studenom prošle godine, s ambicijom da upozorim na još uvijek važnu knjigu profesorice Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, dr. sc. Mirjane Kasapović „Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država“ (Politička kultura, Zagreb, 2005. str. 232), jer je još uvijek najbolja i najozbiljna dijagnoza stanja u BiH, zbog čega se vjerojatno i ignorira na sve strane.

O ovoj knjizi ugledne politologinje su se, doduše, po objavljivanju prije 11 godina, vodile bjesomučne ideološke i političke raspre, da bi potom bila posve ignorirana, jer i ne odgovara nikomu priča o katastrofalnom udaru protivu SR BiH i njegovim posljedicama, te o tzv. posljednjoj šansi u formi odgovorne konsocijacije, za što su pak potrebne odgovorne političke elite koje nisu na vidiku. Posebice je katastrofalno prošla profesorica Kasapović kod onih koji ništa ne razumiju o temeljnim postavkama novih liberalnih teorija multikulturalnog građanstva (W. Kymlicka), te onih koji tvrdoglavo ignoriraju višenacionalnost vlastite zemlje, pa time i potrebu za konsocijacijom kao demokratskom metodom nadilaženja razlika (Gerhard Lehmbruch, Arendt Lijphart).

Prepoznali ste ih, nadam se, ali evo i izrijekom: to su zagovornici tzv. većinske demokracije u već podijeljenoj zemlji, oni koji ne trepnuvši okom govore o „prokletstvu etničkog principa“ i, logično, ma koliko bilo užasno, ignoriraju teorije i metode upravljanja razlikama (J. McGarry, B. O’Leary), čime se eksplicitno ili implicitno opredjeljuju za metode majorizacije, nasilnih asimilacija i integracija, u konačnici uništenja manjinskih identiteta, dakle opredjeljuju se za one teorije koje su sve redom prezrene u modernim i demokratskim društvima.

Mogu samo i ovdje ponoviti temeljnu i Lijphartovu i Kasapovićkinu poruku da konsocijacijska ponuda nije vječito na dnevnom redu u podijeljenim društvima, te da u slučaju da se ona ne prakticira odgovorno slijedi sve drugo samo ne i demokracijski rasplet, pa smo zbog toga zapravo i dobili „obrnute tranzicije“ i „demokraturu“ u kojoj živimo, odnosno „javašluk konsocijaciju“, jer BiH i jeste postala javašluk zemljom.

A kad mi u BiH ne bismo bili tako prokleto slijepi kod očiju i gluhi kod ušiju, kad bismo umjesto (ne)kulture nadbijanja njegovali elementarne forme odgovorne konsenzualne demokracije, po potrebi korigirane i većinskom, naravno, kad ne bismo bili tako prokleto opsjednuti teritorijama i brojevima, tad bismo konačno i spoznali kako je obveza bilo koje identitarne većine unutar bilo koje oformljene adninistrativne cjeline i razine upravljanja razlikama njegovati respekt i obzir prema manjinskim identitetima, pa bi se i problemi počeli rješavati sami od sebe.

U modernim društvima se identitetima, naime, upravlja, pa se manjinski štite a ne maltretiraju, ili nasilno integriraju. Tad nam ne bi ni trebala ove vrste upozorenja i povodom 21. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, koji nije bio niti sporazum, niti je zaslužio atribuciju mirovni, jer je i definitivno u funkciji zamrznutog konflikta ili nekog budućeg rata. S pravom se zapitao zbog svega toga moj dobri i dragi drugar, novinar i književnik Ramo Kolar: nije li krajnje vrijeme da počnemo zvati sve ovo što živimo Daytonskim nesporazumom?

 

Daytonski nesporazum(i): Bosnia’s Paralaysed Peace

Malo je tko razumio od visokih predstavnika i njihovih zamjenika i onoliko o BiH koliko je razumio Christopher Bennet, kojemu je knjiga „Bosnia’s Paralaysed Peace“  (Paralizirani mir u BiH) promovirana i u Sarajevu upravo na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma. Šteta samo što i C. Bennet – nakon bezbrojnih točnih uočavanja, i dalje inzistira na rješenjima za BiH koja ne polaze od njezine žalosne podijeljenosti i nisu konzensualnog naboja, što je ostao posve gluh za poruke važnih rezolucija Europskog parlamenta o BiH u kojima se preporučavaju konzensualne metode upravljanja razlikama i konzenzualne javne politike, pa tako – hotimice ili ne – podgrijava iluzije o BiH unitarističke provenijencije.

Time je kao i mnogi drugi protektori jednostavno podlegao mainstream razmišljanjima i politikama u Sarajevu, u kojemu još uvijek i živi. Ja, doista, ne znam zašto se zalaže Dragan Čović, pa ne isključujem da se uistinu zalaže i da „Hrvat bira Hrvata“, kako mu spočitava Bennet, ali znadem da se tom vrstom stigmatizacije iz političkog i kulturološkog Sarajeva odguravaju na marginu svi oni koji se zalažu za očuvanje višenacionalnosti BiH i kad nemaju nikakve veze sa spomenutim političarem ili njegovim politikama, pa i kad su iz mnoštva razloga posve opozitni prema tom tipu politike i političara.

Začudno je, zapravo, pa i sramotno, kako mnogima u međunarodnoj zajednici još uvijek nije upitan i bornirani unitarizam sarajevskih boja, mada nemaju iluzije o bh. političarima, koje smatraju sve redom antieuropejcima velikog formata. Ali, ostavimo se političara, nitko se – koliko pratim i znadem – od ozbiljnijih znanstvenika ne zalaže ni za monokulturalizam, jer smrducka na rasizam, kako bi rekao Alain Finkelkraut, niti za multikultuaralizam, jer to je jednostavno datost brojnih modernih postkolonijalnih useljeničkih zemalja i društava (J. Habermas), pa bi se imalo smisla samo zalagati za artikulaciju te datosti u formi multikulturalnosti koju je još bolje zvati interkulturalnošću.

Ali, u slučaju višenacionalne BiH je potrebno, k tomu, priznati – ma koliko bilo teško – da su se u autohtonom razvitku pod utjecajem geopolitka i vjerozakona tijekom stoljeća iz praiskonskih zajedničkih narodnosnih supstanci razvili identiteti koji srećom imaju među sobom i dalje ogromne sličnosti, ali i neupitnu potrebu da se zovu zasebnim imenom i u vjerskom i nacionalnom pogledu. Otuda se takvo što mora nužno priznati, pa potom sve činiti da se očuva bh. šarenolika „činija salate“, a ne kopirati američku koncepciju „melting pota“, koja i tamo doživljava svojevrsnu oseku. Prvo, dakle, priznati višenacionalnost, pa potom od cijele BiH praviti putem metoda upravljanja razlikama „političku zajednicu“, koja bi konačno izvela i društvo i državu iz sjenke „millet sustava“ i kako bismo tim putom postali dijelom „europske obitelji naroda“, kako se ponekad još uvijek tepa EU.

Nedugo po povratku u „zemlju zarobljenog uma“, kako mi se posve odgovorno zove i jedna knjiga, spoznao sam, dakle, da su se bivše etnije u uvjetima bezmilosnog rata svih protiv svih zaputile bespovratno ka „zakašnjelim nacijama“, složenoj zadaći kojoj bez medijacije nisu dorasle, pa su u slučaju nakaradnih medijacija ili njihova izostanka i završile u paralelnim, tobož posve odvojenim nacionalnim svjetovima u Bosni i Hercegovini. Do političke zajednice u BiH je, pak, moguće stići samo konsenzualnim političkim kulturama, odnosno europeizacijama i narativa i politika, i nacionalnih i svih drugih identiteta i ambijenata. Utoliko nije izvjesno koliko još dugo ostajemo zemlja pasivnog zamrznutog konflikta, ili “paraliziranog mira”, govoreći jezikom Chrisa Benneta, ali je izvjesno da ostajemo sve do eventualnog priključenja EU. Ili netko misli, pak, da se uz Erdoganovu pomoć ili Putinovu medijaciju može stići čak i u Europsku uniju.

 

Daytonski nesporazum(i): Nužnost retrospektivne europeizacije

Na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma” je jedna poznata novina u Hrvatskoj odbila objaviti razgovor s mojom malenkošću, koji je korektno napravio ugledni novinar i publicista Boris Pavelić (Smijeh slobode). Boris i ja smo razgovarali vrlo staloženo povodom prvog posjeta premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovića BiH o nizu pitanja koje se tiču odnosa RH i BiH. Novinu koja je odbila objaviti razgovor bio je sve do jučer glas da je i liberalna i uljuđena, pa mi je nemoguće dokučiti o čemu se radi u ovoj svojevrsnoj cenzuri: o promjeni vlasničke strukture, o promjeni svjetonazora, o osobnim animozitetama, o … Ili je i to povezano s tim što sam izrijekom odbio sudjelovati u Globusovoj anketi o položaju Hrvata u BiH, kazavši da sam profesor senzibilnijih pristupa od okvira kojeg su nudila Hudelistova pitanja, uostalom i neki drugi Globusovi sugovornici su se opekli iz drugih razloga …

Ne mislim čitatelje smarati prepričavanjem neobjavljenog intervjua, ali imam potrebu učiniti dostupnim javnosti što sam sugerirao: koja bi vrsta pomoći RH mogla uopće dobro doći BiH, pa nije li i Republika Hrvatska su-potpisnica Daytonskog (ne)sporazuma.

U odnosu na amatersko-cirkuski postav prethodne vlade RH – konstatirao sam na početku intervjua – ima znakova ohrabrenja da bi se Plenkovićeva vlada mogla odnositi prema Hrvatima u BiH razumnije, dakle kao jednom od tri autohtona politička naroda-nacije, kojima je domovina višenacionalna država BiH. Ima se osnove, zapravo, nadati da bi se politika nove vlade RH prema BiH mogla temeljiti na dvije važne rezolucije Europskog parlamenta, onoj iz veljače 2014. i onoj iz proljeća 2015. godine, u kojima se EP založio za poštivanje višenacionalnosti BiH, da svatko bira svoje legalne i legitimne političke predstavnike (što ne znači da moraju biti iste nacije, vjere, et cetera), za približavanje EU putem tzv. konzensualnih politika (otuda i enormno velika važnost tzv. sustava koordinacije u procesu pristupanja EU), za poštivanje i individualnih i kolektivnih prava, etc.

Bilo bi mudro, dakle, da se Vlada RH založi – u EP koordinatama – za ustavni preustroj u BiH koji ne forsira „treći entitet“, ali ne isključuje načelo federalizacije za cijelu BiH, ne zaboravljajući nikad na potrebu tzv. institucionalne jednakopravnosti na svim razinama i u cijeloj BiH. Najvažnije je, poručio sam, je li Plenković uopće svjestan kako i ne može ništa napraviti u BiH, ukoliko ne bi bio u stalnom dosluhu sa zemljama tzv. pojačane medijacije (Njemačka, Francuske …) i politikom Bruxellesa prema BiH. U toj koordinaciji moglo bi i biti, naime, ustavnog preustroja i izrade novog izbornog zakonodavstva, inače ništa od svega toga.

U vezi s hapšenjima desetoro Hrvata u Orašju, koja su se dogodila kao u lošem kontra-obavještajnom filmu, odmah poslije Plenkovićeva posjeta BiH, kazao sam sljedeće: – Ako ćemo i u Hrvatskoj i u BiH, ili bilo kojoj državi uopće i ikada ozdraviti, optuženi moraju biti pošteno procesuirani, pa potom i osuđeni, dakako oni koji su se ogriješili o zemaljske i božije zakone. Ali, u “slaboj državi” (failure state), kakva je BiH, poluprotektoratu velikih sila, mora se poći od presumpcije nevinosti dok se krivnja ne bude dokazala, pa tko je skrivio neka i odgovora.

Što se tiče reakcija iz Hrvatske, uključivo Vlade RH, svi se trude pokazati kako i ovaj put i na ovaj način štite Hrvate u BiH, koje u pravilu ti isti ostave na cjedilu kad se svode računi na kraju ratnih avantura. Isto tako, ili još gori način „štite“ iz Beograda tzv. svoje Srbe u BiH, dok Bošnjaci žive iluziju o nevinosti svojih „heroja“ i kad su optuženi i/ili odgovorni po komandnoj odgovornosti. Hoću reći, putem apriorne obrane naših junaka, i kad to nisu, samo se produžava agonija i u svim spomenutim zemljama i u BiH, koja se u konačnici ogleda u prokletstvu kulture selektivnog sjećanja.

Najsimpatičnije mi je bilo pitanje Borisa Pavelića: „Kad bi Tebe iz Plenkovićeve vlade pitali, što bi im sugerirao, koje poteze da povuku u BiH?“ Nasmijao sam se, jer mene nitko neće iz političkih struktura u BiH i Hrvatskoj nikada nešto zapitati, ali Paveliću sam odgovorio kako bih političkom Zagrebu sugerirao da se nikada više ne prave važni u odnosu na BiH, jer su skoro sve prethodne vlade u RH bile „s figom u džepu“, te da nikad ne zaborave da se u BiH sudaraju jake tendencije unitarizacije BiH i separatističke tendencije razvaljivanja BiH po svaku cijenu. Sugerirao sam, dakle, premijeru RH skromnost u nastupu i koordiniranu politiku s moćnima (uključivo i SAD i Rusku federaciju), kako radi zaštite višenacionalnog karaktera BiH, tako i njezinog državnog stasavanja u političku zajednicu na putu ka EU …

 

Daytonski nesporazum(i): „Odjeci i reagovanja“

Čitatelji mojih kolumni u Dnevnom listu znaju, naravno, da sam izgubio i posljednje iluzije o tobož lijevom i tobož multikulturalnom glasu razuma u BiH, kojeg tobož artikuliraju zainteresirane sarajevske ideološke interesne skupine u obračunu s političkim i kulturološkim neistomišljenicima.

Tako se to isto radi i u političkom Mostaru i u političkoj Banja Luci, da se razumijemo, ali ovih dana se na jednom forumu otvorila rasprava kako se ponovno vodi haranga protivu (ne)suđenog diplomate Ivana Šušnjara, kojeg su ti isti već jednom oklevetali, pa žele oklevetati Šušnjara i pred vlastima nove zemlje za koju je nominiran kao veleposlanik. Čak su i u zemlji u kojoj bi trebao službovati organizirane peticije, pa me ova najnovija obavještajna sarajevsko-praška orkestracija dobrano podsjetila na čuvene Minovićeve i Mitevićeve stigmatizacije „nepodobnih“ u osvit prošlog rata putem još po zlu čuvenijih „odjeka i reagovanja“ u Politici.

Kazat ću posve otvoreno, kao kozmopolitski obrazovani neovisni profesor „otvorenog društva“, nije problem uopće u Ivanu Šušnjaru, u čiju čestitost kao privatne osobe ne sumnjam, mada mu tzv. komentatorska zajednica na njegovom portalu ne valja „lule duvana“, nego upravo u korumpiranoj prounitarističkoj sarajevskoj NGO-hobotnici, koja umišlja sebi da ima moralno pravo suditi u ime najviših etičkih principa i voditi kadrovsku politiku u vanjskoj politici, mada nema nikakav legitimitet za takvo što a nije joj posve neupitan ni moralni kredibilitet.

„Doći će vrijeme da bh. patriotizam Hrvata iz Kraljeve Sutjeske propituje netko tko je jučer došao iz Sandžaka“, glasio je davni lucidni cinizam koji se upravo dogodio i u ovom peticionašenju protivu Šušnjara, zbog čega sam i ovu zgodu uvrstio u aktualne Daytonske nesporazume, ma koliko bila na prvi pogled nevažna. Dakako, ne držim mnogo do busanja u patriotizam i zastave, ali ne smatram mudrim da se nečiji patriotizam etablira valjanijim od nekog drugoga, pri čemu se osobno zalažem samo za „ustavni patriotizam“ (J. Habermas).

U ovom žalosnom kontekstu sagledavam, dakle, i tzv. licencirane čestite Hrvate i Srbe, koji ovih dana – povodom Daytona – govore ili pišu „izvan sebe“, jer ih se nemilice troši u grubim trostrukim ideološko-političkim ratovima u BiH, kojima kao da nema kraja …

Ako treba i izrijekom reći, evo, pri kraju: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu. Jer, nijedno od tih pripadanja nije baš etično i ne podrazumijeva drugo do jeftinog recikliranja nacionalističkih, ili tobož antinacionalističkih ideologija i demagogija.

I bošnjački (i bosanski) i srpski i hrvatski nacionalizmi žele u konačnici ostvariti apsolutno poklapanje teritorije i nacije, sukladno modelu “nacije-države”, modelu koji je odavno napušten, totalno zanemarujući nužnost transnacionalnih pulsacija i socijalizacija kao pretpostavki za izgradnju višenacionalne političke zajednice u BiH, temeljem poštivanja i individualnih i kolektivnih prava, čime bi BiH tek postala kompatibilna s onim što je očekuje u EU, ako tamo ikada i stigne.

Uostalom, o ovomu sam pisao na stranicama Dnevnog lista i u prošloj kolumni – u završnom osvrtu na sarajevsku promociju moje knjige „Transnacionalne socijalizacije…“ Već objavljenom mogu samo dodati, kako čitav niz uključenih mikrofona i uslikanih fotki nisu uopće stigle do čitatelja i gledatelja, jer se u uredništvima tih i takvih medija nisu dopale ni moja knjiga ni re-interpretacije, što je i meni i knjizi uistinu vrhunski kompliment!

I na samom kraju, vidim da FTV re-emitira na Dan državnosti dobar dokumentarni film Arijane Saračević o životu i djelu Branka Mikulića (1928-1994), za koji sam u neku ruku su-krivac, a i pojavljujem se u njemu kao jedan od Mikulićevih najbližih suradnika u ulozi svjedoka vremena. Svojevremeno sam uistinu bio prvi koji je pokrenuo potragu za izgubljenim Brankovim rukopisom, kojeg sam u brojnim napisima nazvao “Brankovim političkim testamentom”, a koji je prije par dana konačno promoviran kao knjiga “Kobne godine”. Ali, neki su me vrlo naduti i bezobzirni likovi izgurali iz uređivačkog odbora za pripremu ove Brankove posljednje knjige, isti oni koji su se uslikali i na ovoj promociji u praznoj dvorani, kao tobožnji bliski Brankovi suradnici, a nisu to bili.

(Dužan sam, naravno, izdvojiti čestiti angažman književnika Željka Ivankovića i u svezi knjige “Kobne godine” – naknadna primjedba M.L.) …

Dosta s neuroznanstvenim glupostima o ‘ružičastim’ i ‘modrim’ mozgovima!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Catherine Bennet

U tjednu loših vijesti, evo zrake sunca: znanstvenici su otkrili nešto što će nam promijeniti živote. Muškarci i žene se, konačno je dokazano, posve razlikuju! Ovo je, dobro zaključujete, sažetak razvikanog istraživanja koje je dospjelo na naslovnicu Times magazina. “Muškarci i žene doista razmišljaju različito”, kažu znanstvenici_e.

Naslov drugog članka nešto je specifičniji. “Spolne razlike: ženska empatija i muška logika”. Dr. Varun Warrier, znanstvenik i istraživač, izjavio je kako su “ove spolne razlike u općoj populaciji vrlo očite”.

Rijetko se dogodi da psihološka studija ima tako opsežan i topao prijem kao ovo istraživanje četvero istraživača_ica sa Sveučilišta Cambridge. Pomalo je obeshrabrujuće za njihove kolege_ice to što su rezultati podigli više prašine nego polje istraživanja. Nijedan ekvivalentni naslov, poput “Muški i ženski um iznenađujuće su slični!” nije pozdravljen na sličan način, poput primjerice radova Cordelie Fine o destruktivnim zabludama o orođenim umovima.

Doduše, novo istraživanje naišlo je i na kritike. Gina Rippon, profesorica kognitivne neuroznanosti na Sveučilištu Aston, rezervirana je zbog pouzdanosti upitnika (u online upitniku su se ispitanici_e izjašnjavali_e o tvrdnjama poput “Mogu lako predvidjeti kako će se netko osjećati”). Rippon je primijetila da su ispitanici_e, u dobi između 16 i 89 godina, imali “dosta vremena da prime rodne poruke kojima će biti izloženi_e”.

Osim toga, neuroznanstvenik i autor Dean Burnett istaknuo je da proučavanje spolnih razlika mozgova “uopće ne promatra mozak”.

Općenito, međutim, poruka, kao i izvorno istraživanje, podržava ružičasto-modru dihotomiju razmišljanja o ljudskom ponašanju. S obzirom na istaknutost ovog istraživanja i nedostatak kritika, njegov kulturni utjecaj sigurno bi mogao nadići svakodnevnu vijest, te oblikovati razmišljanje o crtama ličnosti, pa čak i utjecati na javne politike i zapošljavanje, osobito ako “vrlo jasne” spolne razlike u istraživanju mogu opravdati suptilnu spolnu diskriminaciju. Zamislimo, na primjer, korist Cambridgeovog istraživanja za BBC, gdje se žene dugo smatralo suvišetemperamentnima za neke novinarske poslove. Zamislimo kako bi ti rezultati mogli koristiti kompanijama koje se brane pred nalazima Hampton-Alexander pregleda koji pokazuju da se prošle godine broj izvršnih direktorica u najvećim britanskim tvrtkama smanjio s 15 na 12.

Opravdanja tih tvrtki otrcana su. “Sve su dobre direktorice već zauzete”. Slična je opravdanja pronalazio David Cameron dok se trsio da pronađe ženu kalibra Borisa Johnsona Ili Michaela Govea.

Sada se, pak, ekonomski, pravosudni, politički, medicinski i tehnološki ženomrsci mogu pozvati na Zbornik Nacionalne akademije znanosti, izdavača istraživanja, i popratne medijske napise poput ovog u Daily Mailu: “Istraživači s Cambridgea testirali su 670 tisuća osoba i zaključili da su muškarci obično bolji u analizi i rješavanju problema i bolje se snalaze u tehničkim poslovima i slijeđenju pravila”.

Iz perspektive mjerenja utjecaja, sličnost između tih nalaza i implicitnih stavova koji isključuju žene iz “poslova koji se zasnivaju na pravilima”, mogla bi otežati utvrđivanje jesu li za nejednakosti na poslu doista odgovorne razlike ili stavovi.

U svakom slučaju, neke nejednakosti mogu biti uzrokovane medijskim senzacionalizmom oko istraživanja nazvanog “Testiranje teorije spolnih razlika u empatiji i sistematizaciji i teorije autizma ekstremno muškog mozga na uzorku od pola milijuna ljudi”.

Kapa dolje službi za odnose s javnošću Sveučilišta Cambridge, koja je ispravno predvidjela da će izraz “najveće istraživanje ikad” povećati vjerojatnost da istraživanje dobije, s obzirom na metodologiju, neopravdanu pozornost. “Nemogućnost predviđanja individualnih razlika u empatiji i sistematizaciji, budući da su one rezultat nepoznatih interakcija genetskih, hormonalnih i ekoloških čimbenika”, manje je zvučno i zanimljivo od najave istraživanja o “psihološkim razlikama među spolovima”.

Istraživačima_cama je vjerojatno bilo jasno da neupadljivo upozorenje da njihova generalizacija ne bi trebala potaknuti stereotipe vjerojatno neće doprijeti do osoba koje traže potvrdu svojih stavova o, primjerice, znanstvenicama koje češće plaču, ili ne zaslužuju karijeru fizičarki, kako tvrdi jedan talijanski profesor. Što god istraživanje pokazuje ili ne pokazuje o spolnim razlikama definitivno nije spriječilo poklonike Jamesa Damorea – kojeg je Google otpustio nakon komentara o ženskim mozgovima kojima više odgovaraju društvena i umjetnička područja – da na društvenim mrežama traže osvetu.

S kojom se izjavom slažete? S onom od psihologinje Cordelie Fine, kako “neuroznanstvenici_e u socijalno osjetljivim područjima poput spola i roda trebaju biti vrlo oprezni_e (…) mnoga su istraživanja pogrešna, mnoga se tendenciozno tumače (…) no, mnoga zaključuju da su urođene razlike djelomično odraz našeg rodno stratificiranog društva”, ili pak s ovom izmijenjenom verzijom, da “neuroznanstvenici_e u socijalno osjetljivim područjima kao što su spol, čak i ako shvate da metodološki nedostatan istraživački rad može pojačati stereotipe koji osobama mogu otežati pristup obrazovanju i poslovima, trebaju na prvo mjesto staviti promociju, bez obzira na posljedice”.

Bez obzira na to čine li vas odgovori na gore navedeno više ili manje sposobnima za sastavljanje namještaja, oni mogu biti itekako indikativni za vaše sposobnosti da radite u istraživačkom timu Sveučilišta Cambridge.

(Libela)

Ruska strategija: Putin koristi sukob u Siriji da Tursku pretvori u poslušnika Moskve

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mustafa Demir

Turska, Rusija i Iran aktivno su se uključili u sirijski sukob, svaka od ovih država s vlastitim divergentnim interesima. Moskva i Teheran podržavaju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, u nadi da će zadržati svoj utjecaj na strateškom sirijskom području. S druge strane, od samog početka krize 2011. godine, Turska je opsjednuta uklanjanjem Assada.

Do sada su ove tri zemlje uspjevale uskladiti svoje ciljeve. Njihovi međusobni sastanci u 2017. i 2018. godini – u Sočiju, Astani, Teheranu i opet u Sočiju – imali su važnu ulogu u približavanju stavova. Zapravo, čini se da je glavna strategija ruskog predsjednika Vladimira Putina od 2017. godine naovamo nastavak ove vrste dogovora.

Na primjer, 17. rujna Putin i njegov turski kolega Erdogan sastali su se u Sočiju kako bi razgovarali o pokrajini Idlib, koja je pod kontrolom sirijskih pobunjenika. Zanimljivo je da je na tom sastanku Vladimir Putin odbacio svoj plan (objavljen u Teheranu 7. rujna) da svim raspoloživim snagama napadne Idlib. Ovo je navodno bio ustupak budući da se Turska usprotivila planu na summitu u Teheranu i umjesto toga pozvala na prekid vatre. Putin je tom prilikom ignorirao turske prigovore i naglasio svoje stajalište da je eliminacija terorista u regiji prioritet. Posljedično, njegov ustupak doimao se kao značajan zaokret.

Na summitu u Astani 2017., Rusija, Iran i Turska proglasili su četiri regije – pokrajina Idlib, istočna Ghouta, sjeverni ruralni Homs i južna Sirija (uključujući Quneitru i dijelove guvernije Daraa) – kao zone gdje treba smiriti tenzije. Međutim, sirijski režim, u suradnji s Rusijom i Iranom, naknadno je pokrenuo ofenzivu na neka od tih područja, uz izliku uklanjanja terorističkih skupina. Jedna po jedna, regije koje su označene kao područja gdje treba smiriti stvari bile su razorene.

Amberin Zaman, kolumnist Al-Monitora koji pokriva Tursku, tvrdi da bi napad na Idlib mogao dovesti do toga da Erdoganova vlada izgubi kontrolu nad pobunjenicima na tom području i da Turska postane potencijalni cilj za radikalnije džihadiste. Prema nekim izvorima, gotovo 60% Idliba kontrolira HTS, radikalna džihadistička skupina koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom organizacijom.

Štoviše, invazija po ruskom scenariju vjerojatno bi dovela do još jednog masovnog priliva izbjeglica iz Idliba u susjedne zemlje, posebno Tursku i dalje u Europu. Tako agresivna ruska pozicija glede Idliba osuđena je od strane zapadnih zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Putinov plan igre

Pitanje je jesu li ove kritike razlog zašto je Putin promijenio svoju odluku da se uključi u invaziju ili postoji neki drugi motiv. Na summitu u rujnu Putin i Erdogan složili su se kako će do 15. listopada u Idlibu biti uspostavljena demilitarizirana tampon zona koja razdvaja pobunjenike i Asadove snage.  Erdogan je tom prilikom rekao :

Oporba će ostati tamo gdje jeste, ali radikalne skupine koje ćemo označiti zajedno s Rusijom neće biti dopuštene. Granice demilitarizirane zone zajednički će se nadzirati.

Ipak, jedno je jasno – dok je Turska uspjela privremeno zaustaviti invaziju na Idlib, Rusija će pažljivo pratiti situaciju. Sporazum zahtijeva da se iz demilitarizirane zone povuku oni pobunjenici koje se proglasi radikalnim. Ako to ne učine, Rusija i Assad imat će izgovor da aktiviraju svoj prvobitni plan.

Nema sumnje da će Rusija postupno jačati pritisak na Erdogana, barem u taktičkom smislu, tako što će Tursku smatrati i učiniti odgovornom za eliminaciju “radikalnih” džihadističkih skupina iz Idliba. Na taj način Turska bi bila podložnija terorističkim napadima, te kao takva trebala dodatnu pomoć Rusije kao novog hegemona u regiji.

Jasno je da Putinova strategija nije samo da podržava Assadov režim, svoga glavnog saveznika u Siriji. Putin također želi iskoristiti ovaj konflikt da poremeti i prekine utjecaj zapadnog saveza u regiji i da Tursku kao članicu NATO saveza približi Moskvi. Čini se da Rusija nikad nije napustila svoju hladnoratovsku strategiju širenja napetosti među NATO saveznicima.

Cengiz Çandar, turski novinar i autor s dugogodišnjim iskustvom, smatra da je za Putina slamanje zapadnog saveza prioritet u odnosu na podršku sirijskom režimu koji je njegov tradicionalni saveznik. U tom kontekstu, na nedavni summit u Sočiju može se gledati kao na Putinovo manevriranje kojim bi Erdogana približio Rusiji. To je, čini se, Putinova “velika strategija”.

 

Razbijanje NATO saveza

Iako se čini da se turski interesi u Siriji poklapaju s interesima Zapada i NATO-a, rastuća asimetrična ovisnost o Rusiji prisilila je Erdogana da napravi ustupke Rusiji na mnogim razinama, od sigurnosti do gospodarstva. Nedavna kupovina ruskih S400 raketa za zračnu obranu samo je jedan od mnogih primjera. Zapravo, putanja ove asimetrične ovisnosti postavlja pitanje je li Turska postala ruski poslušnik. Takvo što (ruski poslušnik a član NATO saveza) zapravo je ono što Rusija želi kako bi stekla dodatnu moć u svome globalnom natjecanju sa SAD-om i NATO-m.

Iz perspektive NATO-a, političko približavanje Rusije i Turske do sada je viđeno kao taktika. Međutim, pretvaranje ovog približavanja u rastuću asimetričnu međuovisnost koja pogoduje Rusiji baca sumnju na već slabašnu predanost Turske zapadnom savezu. Osim toga, što Turska više biva uvučena u sirijski sukob to postaje sve teže da se Erdogan odvoji od Putina. Sirijski sukob na njenim granicama, te Rusija i Iran koji sve više oblikuju politiku regije čine da Turska sve više postaje „dužnik“ zemljama neprijateljima NATO-a.

Da bi postigla sigurnost unutar svojih granica čini se da će Turska morati prihvatiti aspiracije ove dvije sile, a to su zemlje koje bi učinile sve da oslabe Zapad i NATO.

(The Conversation)

Utjecaj klimatskih promjena na monetarnu politiku ECB-a

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Neovisno o tome hoće li čovječanstvo uspjeti održati globalni rast temperature unutar margina u kojima možemo koliko toliko ublažiti klimatske promjene, centralne banke će prije ili kasnije morati djelovati. Kazao je to za Euractiv Benoît Cœuré, član izvršnog odbora Europske centralne banke prošloga tjedna na sastanku u Berlinu.

Ako povećanje temperature ipak pređe održivu razinu, postat će nemoguće predviđati (ekonomske) šokove koje izazivaju poplave, suše, požari i slično, a koji utječu na inflaciju. Posljedice na makroekonomiju mogle bi biti ogromne, kazao je Cœuré. Suše, npr. ili toplinski udari često dovode do lošeg uroda usjeva što povećava cijenu hrane, globalno, dok poplave npr. ili uragani uništavaju proizvodne kapacitete zbog čega onda rastu cijene inputa i outputa. Neki će dijelovi svijeta postati nenaseljivima, ili teško naseljivima, što će dovesti do migracija koje će utjecati na cijenu rada i inflaciju u ciljnoj zemlji.

Ekonomske nestabilnosti može izazvati čak i brz i uspješan prijelaz na obnovljive izvore energije i tehnološki napreci. Na primjer, promjene u energetskom sektoru znatno utječu na cijene do toga da mijenjaju očekivanja srednjoročnih učinaka inflacije. Zatim, proširenje upotrebe umjetne inteligencije, samovozeći automobili i sl. mogu znatno potisnuti inflaciju do mjere u kojoj ona počinje uzrokovati silaznu putanju plaća i cijena. No, bankari centralnih banaka ovo sve već znaju. Na isto se upozoravalo u njihovim krugovima i na COP 21 konferenciji u Parizu 2015. godine.

Sistemski rizici

Ekonomske posljedice klimatskih promjena i prelaska na OIE pokazuju se u vremenskom okviru puno širem od tri do deset godina koliko ekonomisti obično uzimaju u obzir u svojim izračunima. Kazao je to Mark Carney, guverner Bank of England u Parizu 2015. uz napomenu da će u trenutku kad klimatske promjene počnu imati učinke na financijsku stabilnost već biti prekasno za sprečavanje te destabilizacije.

Potaknut razgovorima iz Pariza 2015. godine, Europski odbor za sistemske rizike, savjetodavno tijelo pri EU nastalo nakon financijske krize iz 2008., izdao je u februaru 2016. godine upozorenja o prekasnom i prenaglom prijelazu na niskougljičnu ekonomiju. Nagle tranzicije mogu ugroziti BDP i uzrokovati naglu promjenu cijena u karbonski intenzivnim industrijama koje se uvelike financiraju putem duga. U kombinaciji s prirodnim katastrofama, čiji se porast učestalosti očekuje, to bi moglo značajno npr. povećati premije osiguranja i destabilizirati ekonomiju.

ECB dosad nije reagirao ni na koji način, budući da su učinci suša i toplinskih udara bili privremeni i povremeni te nisu imali sistemske posljedice, piše Euractiv. No, koliko je uopće realno očekivati da će ECB donijeti mjere koje su dugoročno ispravne za čovječanstvo? Sudeći prema njihovim reakcijama na krizu iz 2008. – nikakve. To zapravo znači da ECB mora u potpunosti promijeniti svoju monetarnu politiku i pristup ekonomskim nestabilnostima želi li minimalizirati ekonomske posljedice klimatskih promjena u Europi.

(Bilten)

Foto: Pixabay

Nove mogućnosti za Evropu

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Jürgen Habermas

Pozvan sam da govorim o novim mogućim rešenjima za Evropu, mada ih zapravo ne vidim, a trampovska trulež u samom srcu Evrope navodi me da ozbiljno preispitam svoje stare ideje. Promene u svetu nose sa sobom rizike koji prodiru u svest javnosti i menjaju poglede na Evropu. Oni usmeravaju pažnju javnosti na globalni kontekst u kom su se dosad evropske zemlje manje-više osećale kao kod kuće. U javnom mnjenju svih nacija Evrope stvara se ideja da novi izazovi pogađaju svaku zemlju na isti način i da ih zato treba zajednički savladavati. To sigurno podstiče maglovitu želju za politički efikasnom Evropom.

Zbog toga liberalne političke elite danas tvrde, glasnije nego ikad, da treba unaprediti evropsku kooperaciju u tri ključne oblasti. U „evropskoj spoljnoj i bezbednosnoj politici“, kažu, treba pojačati evropsko vojno prisustvo i tako omogućiti Evropi da „iskorači iz senke SAD-a“. U sferi „zajedničke evropske azilantske politike“, zahtevaju strogu zaštitu spoljnjih granica Evrope i osnivanje prihvatnih centara u Severnoj Africi. Dok pod geslom „slobodne trgovine“ teže da u pregovorima o brexitu, kao i u pregovorima s Trumpom, uspostave zajedničku evropsku trgovinsku politiku. Ostaje da se vidi da li će Evropska komisija, koja vodi pregovore, imati uspeha. I da li će se, u slučaju neuspeha, urušiti zajednički temelj vlada Evropske unije. To je jedna, ohrabrujuća strana jednačine. Druga je da će stranputice Internacionale sve jačeg desničarskog populizma sačuvati, ako ne i ojačati uskogrudost nacionalnih država.

Nacionalistička kratkovidost

Dugotrajni pregovori oko zajedničke bezbednosne i azilantske politike koji se neprestano spotiču o pitanje raspodele migranata pokazuju da vlade daju priroritet svojim kratkoročnim nacionalnim interesima – utoliko više ukoliko je veća izloženost uticajima desničarskog populizma „kod kuće“. U nekim zemljama nema više ni tenzija između ispraznih proevropskih izjava s jedne strane i kratkovidog nekooperativnog ponašanja s druge. U Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj, odskora i u Italiji, a uskoro verovatno i u Austriji, ta tenzija prerasta u otvoreni evrofobični nacionalizam. Odatle proizlaze dva pitanja: zašto je u protekloj deceniji protivrečnost između proevropskog fraziranja i zastoja saradnje došla do kritične tačke? I zašto je evrozona ostala ujedinjena iako u svim zemljama raste desničarski populistički otpor Briselu i iako je u srcu Evrope, u jednoj od šest zemalja osnivača Evropske ekonomske zajednice, sklopljen savez desničarskog i levičarskog populizma utemeljen na zajedničkom antievropskom programu?

U Nemačkoj, od septembra 2015, pitanja imigracije i azilantske politike preovlađuju u medijima i zaokupljaju javno mnjenje nauštrb drugih pitanja. Zato se bez oklevanja imigracija navodi kao presudan uzrok porasta evroskepticizma; argumenti za to objašnjenje se svakako mogu naći u zemlji koja još pati od psiholoških i političkih podela neravnopravno ujedinjene nacije. No, ako Evropu gledamo kao celinu, a posebno ako pogledamo evrozonu u celini, porast imigracije ne može biti glavno objašnjenje za porast desničarskog populizma. U drugim zemljama promena u javnom mnjenju nastupila je mnogo ranije, posle kontroverzne politike za izlazak iz krize javnog duga koju je izazvala kriza u bankarskom sektoru. Kao što znamo, Alternativu za Nemačku (AfD) osnovala je grupa ekonomista i biznismena okupljenih oko profesora ekonomije Bernda Luckea: ti ljudi su strahovali da će se uspešni, veliki izvoznik naći u lancima „dužničke unije“ i zato su pokrenuli uspešnu polemičku kampanju protiv opasnosti spajanja dugova. Desetogodišnjica nesolventnosti Braće Lehmann podsetila nas je na argumente o uzrocima krize – da li su krivi poremećaji tržišta ili greške vlade? – i na strategiju unutrašnje devalvacije. Ova debata vođena je i u drugim zemljama evrozone, gde je imala veliki uticaj na javno mnjenje, dok su je ovde u Nemačkoj nipodaštavali i vlada i mediji.

Usamljena Nemačka

Kritički glasovi u međunarodnoj debati između ekonomista, odnosno glasovi anglosaksonskog mejnstrima protiv šojbleovskih/merkelovskih politika štednje, imali su slabašan odjek u ekonomskim rubrikama vodećih medija u Nemačkoj, dok je u političkim rubrikama društvena i ljudska cena ovih politika – i to ne samo u Grčkoj i Portugalu – manje-više ignorisana. U nekim evropskim regionima stopa nezaposlenosti i dalje je gotovo 20 odsto, dok je nezaposlenost mladih dvostruko veća. Ako danas brinemo za demokratsku stabilnost naše zemlje, trebalo bi da se prisetimo sudbine takozvanih „spasenih zemalja“: skandalozno je što smo u nedovršenoj kući Evropske unije vodili drakonsku politiku koja je teško oštetila društvenu sigurnosnu mrežu drugih nacija, a nije imala ni osnovnu legitimnost – bar po našim uobičajenim demokratskim standardima. Evropski narodi još osećaju posledice. Pošto se unutar EU javno mnjenje o politici formira isključivo unutar nacionalnih granica, i pošto različite javne sfere još nisu dostupne jedna drugoj, u protekloj deceniji su se u zemljama evrozone razvili protivrečni „krizni narativi“. Ti narativi su zatrovali političku klimu jer se svaki bavi isključivo sopstvenomnacionalnom sudbinom i onemogućuju razmenu perspektiva koja je nužan uslov za razumevanje drugog – a pogotovo onemogućuju da se razvije osećaj za zajedničke opasnosti koje se jednako tiču svih nas, te proaktivne politike koje bi se mogle uhvatiti u koštac sa zajedničkim problemima ako bi postojali kooperativno raspoloženje i mentalitet. U Nemačkoj je ova zaokupljenost sobom vidljiva u selektivnoj svesti o uzrocima manjka duha saradnje u Evropi. Zatečen sam arogancijom nemačke vlade koja veruje da može pridobiti partnere za politike koje su nam važne – izbeglice, bezbednost, međunarodna trgovina – a u isto vreme opstruira rešenje ključnog problema političkog dovršenja Ekonomske i monetarne unije (EMU).

U okviru EU, zemlje unutrašnjeg kruga EMU toliko su međusobno zavisne da formiraju čvrsto jezgro, iako iz isključivo ekonomskih razloga. Bilo bi, dakle, prirodno da zemlje evrozone preuzmu ulogu pregovarača u procesu integracija. S druge strane, ta ista grupa zemalja pati od problema koji može da ošteti celokupni evropski projekat: Mi, a posebno Mi u ekonomski prosperitetnoj Nemačkoj, zanemarujemo jednostavnu činjenicu da je evro uveden s očekivanjem i političkim obećanjem da će se životni standardi u svim zemljama članicama približavati jedni drugima – a dogodilo se obrnuto. Zanemarujemo pravi razlog nedostatka duha saradnje koja je danas potrebnija nego ikad – naime, činjenicu da nijedna monetarna unija ne može dugoročno opstati ako postoje sve veće razlike u učincima različitih nacionalnih ekonomija, što znači i u životnom standardu stanovništva različitih zemalja članica. Mimo toga što posle ubrzane kapitalističke modernizacije moramo da se izborimo s nemirom koji izazivaju duboke društvene promene, smatram da antievropski stavovi koje promovišu kako levi tako i desni populistički pokreti nisu samo odraz savremenog ksenofobičnog nacionalizma. Korene tih evroskeptičnih stavova treba tražiti u neuspehu samog evropskog procesa integracije; oni su nastali pre populističkog potpirivanja ksenofobičnih reakcija na imigraciju. U Italiji, na primer, evroskepticizam predstavlja jedinu sponu između levog i desnog populizma, odnosno između ideoloških tabora koji su duboko podeljeni oko pitanja „nacionalnog identiteta“. Ako zanemarimo pitanje migracije, evroskepticizam se može odnositi i na realističko stanovište da monetarna unija više nije dobitna kombinacija za sve članice. Jug protiv severa Evrope i obrnuto: „gubitnici“ smatraju da se prema njima postupa loše i nepravedno, dok „pobednici“ odbacuju nepoželjne zahteve suprotne strane.

Makronov plan

Pokazuje se da nametnuti rigorozni sistem propisa, bez razvijanja kompenzatornih kompetencija i prostora za fleksibilno i zajedničko vođenje poslova, odgovora ekonomski jačim članicama evrozone. Pravo pitanje ne proizlazi, dakle, iz nedefinisanog opredeljivanja „za“ ili „protiv“ Evrope. Iza grube polarizacije „pro“ ili „kontra“ koja se dalje ne precizira, među navodnim prijateljima Evrope ostaje neizgovoreno sledeće ključno pitanje: da li bi monetarna unija u neoptimalnim uslovima trebalo da se imunizuje na rizike špekulacija ili bi pak trebalo da se drži inače prekršenog obećanja o razvijanju ekonomske jednakosti u zoni evra, to jest da postane proaktivna i istinska evropska politička unija? Zbog tog obećanja je zapravo osnovan EMU. U predloženim reformama Emmanuela Macrona oba cilja imaju jednaku važnost: s jedne strane, zaštita evra pomoću osnivanja bankarske unije, odgovarajućeg režima nesolventnosti, zajedničkog garantnog depozita za ušteđevinu i uspostavljanja Evropskog monetarnog fonda koji se demokratski kontroliše na nivou EU. Uprkos raznim izjavama, poznato je da je nemačka vlada blokirala sve buduće korake u tom smeru i da se i danas tome protivi. No Macron, s druge strane, predlaže i osnivanje zajedničkog budžeta evrozone i stvaranje demokratski kontrolisane nadležnosti za političko delovanje na istom nivou („evropski ministar finansija“). Evropska unija može da stekne političku veštinu i delotvornost i da ponovo zadobije podršku širokih slojeva samo ako stvori kompetencije i budžet za sprovođenje programa s demokratskom legitimacijom protiv daljeg produbljivanja ekonomskih i socijalnih nejednakosti između članica.

Začudo, ova ključna alternativa – stabilizacija valute, s jedne strane, i dalekosežnije stvaranje politika koje bi obuzdale i smanjile ekonomske nejednakosti, s druge – još nije predmet šire političke rasprave. Nema proevropske levice koja se zalaže za stvaranje Unije evra koja bi delovala na globalnom nivou vodeći računa o dalekosežnim ciljevima kao što su suzbijanje izbegavanja poreza i strože regulisanje finansijskih tržišta. Na taj način bi se evropske socijaldemokrate mogle distancirati od zapetljanih liberalnih i neoliberalnih ciljeva neodređenog „centra“. Nedostatak programa je glavni razlog opadanja popularnosti socijaldemokratskih partija. Niko više ne zna zašto su uopšte potrebni socijaldemokrati. Naime, oni se više ne usuđuju da preuzmu odgovornost za sistematsko obuzdavanje kapitalizma upravo na onom nivou na kom deregulisana tržišta izmiču kontroli. To ne znači da sam posebno zabrinut za sudbinu jedne grupe partija – mada bi trebalo imati na umu da je sudbina demokratije u Nemačkoj u istorijskom smislu više vezana za SPD nego za ijednu drugu političku stranku. Predmet moje brige je to što, iz još nejasnih razloga, političke partije Evrope nemaju volju ili ne uspevaju da kreiraju platforme s kojih se mogu jasno diferencirati pozicije i opcije ključne za budućnost Evrope. U tom smislu, predstojeći evropski izbori se mogu shvatiti kao eksperimentalna platforma.

S jedne strane, Emmanuel Macron – čiji pokret zasad nema predstavnika u Evropskom parlamentu – pokušava da razbije postojeće partijske grupe da bi izgradio prepoznatljivu proevropsku frakciju. S druge strane, grupe koje trenutno imaju predstavnike u Parlamentu (osim, naravno, anti-EU frakcije krajnje desnice) nisu dovoljno podeljene da bi se moglo govoriti o diferencijaciji. Ne pribegavaju baš sve grupe krupnim kompromisima i balansiranju kao što to čini Evropska narodna partija (EPP) koja se još zalaže za Orbánovo članstvo. Mentalni sklop i ponašanje člana Hrišćansko-socijalne unije (CSU) Manfreda Webera, koji nastoji da postane predsednik, tipičan je primer neodlučnosti povezane sa dvosmislenim pristupom. Ali slične podele događaju se unutar liberalnih, socijalističkih i (u jednakoj meri) levih grupa. Jedino zelene stranke imaju manje-više definisanu poziciju s obzirom na makar mlaku podršku Evropi. Zato je evropski projekat izgubio jasne obrise čak i u samom parlamentu, gde bi većina trebalo da se zalaže za društvene interese koji nadilaze nacionalne granice.

U klopci

Za kraj, ako me pitate – ne kao građanina već kao akademskog posmatrača – koja je moja ocena današnjeg stanja, moraću da priznam da trenutno ne vidim nikakve ohrabrujuće trendove. Ekonomski interesi su i dalje kristalno jasni i, uprkos brexitu, vrlo moćni, što znači da je raspad evrozone malo verovatan. To nas dovodi do odgovora na moje drugo pitanje: Zašto se evrozona još nije raspala? Evo zašto: još se ne mogu tačno utvrditi posledice koje bi odvajanje od njenog juga imalo i na njenom severu. A kad je reč o primeru „izlaska“ neke države sa juga, videli smo kako je sadašnja italijanska vlada brzo ustuknula uprkos kočopernim najavama tokom izborne kampanje: naime, jedna od posledica izlaska bila bi nepodnošljiva zaduženost. S druge strane, ni ta procena nije naročito utešna. Budimo realni: ako zaista postoji veza između ekonomske nejednakosti država evrozone i jačanja desničarskog populizma, onda se nalazimo u klopci u kojoj su neophodni društveni i kulturni preduslovi za vitalnu i bezbednu demokratiju još ugroženiji. Naravno, nepovoljni scenario ne svodi se samo na to. No već nam zdravorazumsko iskustvo govori da je proces evropske integracije na ozbiljnoj silaznoj putanji. Tačka s koje nema povratka obično se vidi prekasno. Ostaje nam samo nada da odbacivanje Makronovog predloga nije poslednja propuštena prilika.

Tekst je skraćena verzija govora sa konferencije „Nove perspektive za Evropu“, održane 21.09.2018. u Školi za humanistiku Geteovog univerziteta u Frankfurtu. Tekst je na engleski preveo David Gow.

(Pescanik.net)

Prevela Lucy Stevens

Foto: Pixabay

Hoće li zemlje „Zapadnog Balkana“ ostati izvan Europske unije?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

Jedan od uvodnih referata na okruglom stolu „GEOPOLITIČKE PROMJENE U SVIJETU I EUROPI I POLOŽAJ BiH“, održan u ANUBiH 08. 12. 2016.

S a ž e t a k

U ovom se momentu ne može govoriti o izvjesnoj budućnosti Europske unije, posebice ne u sastavu i na temeljima kakva se oformila u njezinom 60. godišnjem maršu u nepoznato, tijekom kojega je postala sui generis pravnim (i političkim) sustavom: ni federacija, ni konfederacija, nego „nešto između“ – originalna polit-ekonomska integracija i subjekt međunarodnog prava, koja ne isključuje nego uključuje i revitalizira države-članice,  uvodeći ih u novi sustav upravljanja – temeljem prenijetog ili dijeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanje – u prostore integracije „s onu stranu nacionalne države“, bliske i modelu „političke zajednice“ unutar zemalja članica. Svi ti procesi nebrojenih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija polaze od postojećih identiteta i subjektiviteta, pa inkluzijom rade u korist njihove kozmopolitizacije, što za posljedicu ima tzv. europeizaciju i narativa i javnih politika. Zato bi se ovaj komplicirani sustav morao izučavati ne samo unutar euroloških, nego i politoloških komparativnih studija. U novonastalim post-Brexit okolnostima, pak, bilo bi važno ne odustati olako od EU, nego se prisjetiti da su EEZ / EZ / EU uvijek kad bi se suočavale s unutarnjim strukturnim krizama i geopolitičkim izvanjskim udarima posezale za novim temeljnim ugovorom koji bi značio i dublje integracije i efikasnije odlučivanje, pa i daljnje širenje EU. Doduše, i u ranijim krizama uvijek se javljala i ideja povratka EU ustroju tipa „saveza nacionalnih država“, ali se nitko nije usuđivao dovoditi u pitanje „EU kakva jeste“, dakle njezinu „pravnu stečevinu“ (acquis), što se sada čini. Bilo da se radi o staroj ideji njemačkih konzervativaca – modelu „jezgre Europe“ koja implicira „EU dviju brzina“ (postojanje „jezgre“ i „satelita“), ili o modelu „povratka prenijetog suvereniteta“ s europskih na institucije zemalja članica, takvo što više ne bi omogućavalo zajednička budućnost „dvadesetsedmorice“, ni daljnja proširenja zemljama koje se nalaze u procesu pridruživanja EU. Ove vrste raspleta bi se najporaznije odrazili na zemlje „Zapadnog Balkana“, imale status kandidata ili bile potencijalni kandidat kakav je slučaj s BiH i Kosovom. Otuda se i propituju sudbina regije „Zapadnog Balkana“ poslije Brexita s nadom da procesi privođenja u EU novih zemalja nisu stvar prošlosti.

Ključne riječi: EU poslije Brexita, model „jezgre Europe“ vs. model „savez suverenih država“, suzpenzija politike proširenja, upitna budućnost „Zapadnog Balkana“ u EU …

***

U radu se samo rudimentarno dotiču autohtone strukturne krize unutar Europske unije, primjerice dužnička kriza, kriza eura i Eurozone, pa s razlogom malo više i „Brexit“ i „izbjeglička kriza“, jer se ne smiju isključiti iz osnovanih sumnji da predstavljaju, između ostalog, i geopolitički udar protivu EU, protivu njezine pozicije „vodeće svjetske civilne sile“ i alternative geopolitikama nasilja putem “geopolitike vrijednosti” i „geopolitika osjećanja” (D. Plevnik), koja nadilazi uske okvire modela „nacije države“ i transformira se u model „političke zajednice“ jednakih šansi za njezine građane, bez obzira na podrijetlo. Ovim se želi reći, da su i autohtone i izvanjske krize proizvele „krizu povjerenja“ u EU, mada ove krize ne svjedoče o krizi „projekta mira“ kojeg oličava EU, nego o njegovoj potrebi u punom kapacitetu upravo u vrijeme kad se dovodi u pitanje. Utoliko je potrebno locirati sve  krize u pojedinim zemljama EU, pa i njihove izvanjske sponzore, kako bi se eventualno uvidjelo da se rješenja ne nalaze u olakom napuštanju postojeće modela europskih integracija, od kojeg se tendencijski ne odustaje samo u Velikoj Britaniji, nego i u zemljama „Višegradske skupine“.

Veliko je, k tomu, i pitanje jesu li valuta euro i Eurozona uistinu promašene ideje i projekti, pa kako takvo nešto tvrdi i ugledni intelektualac kakav je Joseph Stiglitz, ili je riječ o tomu što Europsku monetarnu uniju (EMU), odnosno pretvaranje ideje i prakse „zajedničkog tržišta“ u ideju i praksu „unutarnjeg tržišta“ nije pratila potrebna sinergija za nastajanje tzv. političke unije, o kojoj se zborilo u Maastrichtu. Ali, nju se nije uspjelo operacionalizirati u potonjim raspletima unutar EU, pa ni putem projekta „Europskog ustavnog ugovora“, čiji su elementi, doduše, dijelom spašeni u „Lisabonskom ugovoru“.

Ne pretendirajući na konačne odgovore, ovim se sugerira kritičko promišljanje kriza unutar pojedinih zemalja EU, jer nisu središnje zemlje EU u istoj situaciji kao njezine južne članice, te pogotovu nisu u situaciji zemalja istočne i jugoistočne Europe – zemljama neiživljenog suvereniteta, kojima se čini da je rješenje u povratku konceptu „nacije države“, ma koliko on podrazumijeva i zatvorene ekonomije i zatvorena društva, što sve nije stvar 21. nego je bila praksa 19. i prve polovice 20. stoljeća. Krize koje se pripisuju Europskoj uniji nisu uvijek, dakle, krize EU, pa ni krize njezinih članica, nisu ni autohtone ni najvećim dijelom samoskrivljene poput „dužničke krize“ tzv. južnih članica EU, nego su izvanjske i/ili posljedice globalnih gospodarskih i financijskih potresa poput onog iz 2008. godine. Bilo kako da su nastajale, te ma koliko bile različite i tko ih uzročio, krize su proizvele sinergijski učinak koji dovodi u pitanje i sami smisao europskih integracija i time  i projekte mira i europskog ujedinjenja koje simbolizira EU.

Iz mnoštva razloga je potrebno, pak, pozabaviti se odvojeno upravo „izbjegličkom krizom“, jer je opetovano uvezena kriza i posljedica grubih geopolitičkih igara na „Euroazijskoj ploči“, koja za posljedicu ima rast ksenofobije, krizu vrijednosti i krizu povjerenja, pa implicira čak i krizu temeljenih načela kakvo je načelo solidarnosti, ili pravo prvenstva „europskih zakona“ u odnosu na nacionalna u slučaju dogovora u oblastima pozajedničenih politika. Sve se to dovelo ili dovodi u pitanje pa se ogleda, između opstalog, i u nesprovodivosti „Dublinskih regula“ (I, II, III), koje podrazumijevaju uredne registracije izbjeglica i pravične azilantske postupke u zemljama EU prvog prijema,  pa potom međusobnu solidarnost svih članica EU, uključivo i solidarnost članica EU sa zemljama izvan EU koje ponajviše trpe posljedice enormnog vala izbjeglica iz ratovima zahvaćenih područja. [1]

Najgore je, dakako, što se u globalnim centrima moći s hegemonijalnim ambicijama uopće ne razmišlja o zaustavljanju hegemonijalnih ratova na prostorima Bliskog istoka i u pojasu od Magreba do Afganistana, pa i nisu za očekivati skorašnja cjelovitija rješenja „izbjegličke krize“. Moguća su zbog toga samo palijativna rješenja, te nejednak teret prihvata izbjeglica, što izaziva enormni porast ksenofobije u zemljama EU. A dok ratovi i „ksenos“ (strah od drugoga) caruju, miroljubiva i pravična rješenja za izbjeglice nisu na vidiku …

***

Povodom “Smjernica iz Bratislave za  obnovu povjerenja u Europsku uniju“, tehničkog dokumenta usvojenog na izvanrednom summitu čelnika zemalja EU u Bratislavi, 16. rujna 2016. godine, postalo je i posljednjem optimisti glede budućnosti EU jasno da ne postoji u ovom momentu ni minimum suglasnosti oko budućeg smjera razvoja EU. Utoliko se ne smije isključiti da se planirano obilježavanje 60. obljetnice Rimskih ugovora (Ugovora o osnivanju EEZ i Ugovora o EUROATOM-u, što se smatra „rodnim mjestom“ EU) pretvori u summit razdruživanja, ili komemorativni summit EU, umjesto summita revitalizacije EU.[2] 

Ti potrebni dogovori u Rimu bi morali biti, naravno, strategijske prirode o smjeru i o dubini europskih integracija,  poput “Berlinske deklaracije” (iz 2007.), poslije poznate i velike “ustavne i financijske krize” u EU nakon propasti referenduma o “Europskom ustavu” u Francuskoj i Nizozemsko, krajem svibnja i početkom lipnja 2005. godine. Podsjećanja radi, “Berlinska deklaracija” je dovela potom step by step do “Lisabonskog ugovora”, u kojemu je spašeno niz elemenata iz “Ustavnog ugovora za Europu”.[3]

Nažalost, u ovomu momentu je neizvjesno može li se na rođendanskom summitu EU u Rimu očekivati “Rimska deklaracija“ po uzoru na „Berlinsku deklaraciju“. Jedino je izvjesno  da su „dvadesetsedmorica“ (ili „dvadesetosmorica“, ipak) danas  pred većim izazovima nego što su bila „dvadesetpetorica“ prije 10 godina, jer su i vanjski i unutarnji protivnici produbljenih integracija glasniji nego što su bili ikada u povijesti EU.  Pri tomu nje riječ o protivljenju EU samo “Višegradske skupine”, koja navodno već ima svoj plan kojega je najavio mađarski premijer Viktor Orban. Kako se pretpostavlja, taj plan favorizira model “saveza nacionalnih država”, što podrazumijeva i povraćaj dijelova prenijetog suvereniteta s institucije EU u okrilje nacionalnih institucija, ali upravo to moglo automatski značiti i kraj EU kakva je danas, Dodatni problem je što se o tzv. spasonosnim vrijednostima „modela domovina“ pozitivno izjasnio i njemački predsjednik u odlasku  Joachim Gauck, mada se – sukladno njemačkom ustavu – i ne bi trebao pačati u ove rasprave, jer se i ne pita apsolutno ništa po vanjskopolitičkim pitanjima izuzev eventualno u velikim krizama.

Nažalost, u novonastalim okolnostima, skoro podjedanku prijetnju opstanku EU  predstavlja i model spašavanja EU putem „jezgre Europe“, modelu ponovno uvedenom u rasprave i po kojemu bi „jezgru EU“ one članice EU koje je ne žele ili je ne mogu slijediti nijemo promatrale s margine. Otuda je i smisleno ukazivanje na obranu vrijednosti postojećeg modela EU  upravo u uvjetima strahotnih kriza koje dovode EU u pitanje, pa utoliko i nije suvišno podsjetiti da je Europska unija vrlo složeni mehanizam, međunarodna integracija nepoznata u dosadašnjoj povijesti, kojoj kao da je sudbina biti u krizi, ali iz krize nekako izaći, barem je tako bilo sve do ove krize. Takva njezina sudbina ponukala je, inače, već prije 18 godina profesora politologije iz Münstera dr. sc. Richarda Woykea da u podnaslov svoje knjige «Europska unija» stavi  odrednicu «Uspješna krizna zajednica».[4]

Iz iskustava  nadvladavanja ranijih kriza iole upućenima je, također, jasno da niti jedna od tih tzv. čistih opcija ne pomaže u traganju za izlazom iz aktualne duboke krize, jer je EU zaseban sui generis pravni (i politički) sustav, kojega karakterizira hibridnost a ne čistota ugovornog ili ustavno-pravnog uređenja. Od svojevrsne mješavine nadnacionalnih i međudržavnih mehanizama i razina odlučivanja, EU ne može, pak, više odstupiti bez  ogromnih unutarnjih potresa, što znači da je neuporabljiva svaka priča o klasičnim integracionim modelima, koji su poznati iz iskustava (više)nacionalnih država staroga tipa. Pa ipak, nužno je progovoriti još par riječi o onima koji su revitalizirani ili barem uvedeni ponovno  u diskurs o opstanku EU.

«Model jezgre Europe», već je kazano, bila je ideja njemačkih konzervativaca iz 1994. godine i prvotno je podrazumijevala obrazovanje «jezgre» samo od onih zemalja koje su voljne dalje se integrirati, bez pozivanja na pravo veta po bilo kojem pitanju. Po njemu, zemlje koje bi pripadale «jezgri EU» morale bi sudjelovati u svim oblastima i procesima europskih integracija, bez zadrške, dok bi se u ovisnosti od stupnja voljnosti ka integracijama formirali koncentracijski krugovi oko ove «jezgre». Nešto od ovih ideja je, dakako, ugrađeno u model Eurozone, ili u koncept tzv. pozajedničenih politika u EU, sukladno Lisabonskom ugovoru. Već citirani profesor Richard Woyke je upozoravao smisleno i prije dva desetljeća: „Koncepcija jezgre Europe mogla bi voditi tomu da se pokrene proces raspuštanja ostatka EU, tako da bi tim putom izvan jezgre Europe nastala ‘Europe a la carte’, ili pravni kaos unutar ostatka labave zajednice“. [5]

Ono, pak, što danas, bez ikakvog ustezanja zagovara ultra konzervativni mađarski premijer Viktor Orban, dakle „savez nacionalnih država“, u osnovi i nije drugo do „model domovina“, koji se učinio izlaskom iz ćorsokaka čak i odlazećem njemačkom predsjedniku, iako u biti znači samo klasičnu „međudržavnu suradnju“, jer podrazaumijeva da svaka članica EU ima po svakom pitanju prava veta. Time bi se, pak, poništilo mnogo od onoga što se postiglo unutar EU u proteklih šest desetljeća, de facto sve ono što se podrazumijeva pod supranacionalnim razvitkom EU i „europskim pravom“ (ili „komunitarnim pravom“), pa bi u konačnici značilo i suzpenziju „acquisa“, postojećeg pravnog nasljeđa ili pravne stečevine EU. Ovaj model i nije drugo, ocijenio je s pravom, već davno i  profesor Woyke, do fleksibilnija forma međudržavnog dogovaranja. Kod primijene ovog modela postojala bi stalna opasnost da se formira «privilegirani klub ili dominantna država», bez koje nikakvo rješenje problema ne bi bilo moguće, pa bi ovaj model označio i kraj dosadašnjih integracijskih procesa.[6]

***

Općepoznato je da je vodeći svjetski politički filozof i sociolog Jürgen Habermas „uvjereni Europljanin“ kantovskog senzibiliteta i federalističkog razumijevanja budućnosti Europe, koji u pravilu za krize EU “propisuje“ recept ozdravljenja u formi demokratskog produbljenja EU. Habermas se otuda založio posve očekivano i u iznimno sadržajnom ljetošnjem intervju za najvažniji njemački tjednik za kulturu i društvena pitanja “Die Zeit” iz Hamburga za  “jezgru Europe”, pa i explicite za “produbljivanja Eurozone” uz tihu podršku onih zemalja koje ne bi bile unutar te “jezgre”, ili bi iz nje privremeno bile isključene. Iznenađenje je, dakako, u tomu što ovaj koncept podrazumijeva osipanje EU i potvrđuje strahovanja profesora Woykea.[7]

Na ključno pitanje ljetošnjeg razgovora za „Die Zeit“ o budućnosti “Europe s dvije brzine”, dakle o “jezgri Europe” i „satelitima“, koju su već prije nekolicinu godina predlagali njemački konzervativni političari Wolfgang Schäuble i Karl Lammers, a danas ideju slično re-interpretira njihov mlađi stranački kolega Armin Laschet (sva trojica su  prvaci Kršćansko-demokratske unije – CDU), Habermas se založio za “sazivanje jednog konventa, koji bi morao voditi do izmjena ugovora”, priznajući da i takvo što dolazi na dnevni red tek kada EU njezine najžurnije probleme ozbiljno uzme u obzir i razmotri na uvjerljiv način. U njegovom razumijevanju, u najažurnije probleme unutar EU moraju se ubrajati neriješena “euro-kriza”, dugoročni problem s izbjeglicama i aktualna sigurnosna situacija. Ali, već za opisivanje situacije nije konzensualno sposobna kakofonična skupina od 27 članica EU, jer su kompromisi mogući samo među partnerima spremnim na njih, čega nema, pa je naložena skepsa. Ova se, tzv. najmanja mjera interesne konvergencije može u najboljem slučaju očekivati među članicama valutne zajednice – Eurozone, cijeni Habermas, zbog čega je Eurozona, u Habermasovom potpuno opozitnom razumijevanju od Stiglitzovog (po kojemu  su euro i Eurozona glavni uzročnici krize EU), “prirodna definicija zadatog obima i buduće jezgre Europe”. Kad bi ove zemlje imale političku volju, u ugovorima bi bilo predviđeno temeljno načelo “uže suradnje” koje bi dozvolilo i prvi korak izdifirenciranja jedne takve jezgre, kao i obrazovanje jednog već dugo vremena potrebitog pandana “Euro-skupini” (onoj unutar Vijeća EU) unutar Europskog parlamenta. Habermasu je, naravno, jasno, da će se protiv ovog prijedloga odmah formirati prigovor “podjele EU”, ali “ako se uopće želi europsko ujedinjenje, taj prigovor je neosnovan”, poručio je Haberemas kritičarima, jer “tek bi funkcionirajuća jezgra Europe mogla u svim članicama EU uvjeriti polarizirano stanovništvo u smisao projekta”, a pod ovom pretpostavkom bi se moglo za projekt pridobiti i ono stanovništvo koje je nekoć ranije radije optiralo za suverenitet nacionalnih država.

Znači li to da će desničarski protupokreti tek tada iščeznuti kad bude više Europe i kad se EU demokratski produbi, bilo je posljednje pitanje Thomasa Assheuera Jürgenu Habermasu. “Ne, oni bi trebali već usputno izgubiti oslonac”, odgovorio je Habermas, te nastavio: “ Ako ja ispravno gledam, sve strane polaze danas od toga da EU mora ponovo zadobiti povjerenje kako bi desničarski populizam pustili niz vodu. Jedna strana želi demonstrirati sposobnost djelovanja kako bi desnoj klijenteli imponirala pokazujući mišiće. Slogan glasi ‘ne više vizije nego kompetencije rješenja’. Iz ovoga kuta gledano je Wolfgang Schäuble očigledno odustao od njegove ideje jezgre Europe. On se sasvim zalaže za intervencionizam, dakle da šefovi država i vlada odlučuju među sobom o svemu. On se zalaže za jednakopravnu uspješnu kooperaciju jakih nacionalnih država… A u slučaju stvarnih hitnih problema, u koje i on sam ubraja izbjegličku politiku i izgradnju europskog prava na azil,  a da se i ne govori o dramatičnoj nezaposlenosti mladih ljudi u južnim zemljama, troškovi kooperacije ostaju visoki kakvi su i bili.“[8]

Otuda Habermas i preporuča alternativu produbljene i obvezujuće kooperacije u jednom manjem krugu država trajno voljnih za kooperaciju: „Jedna takva unija ne treba probleme kao dokaze vlastite sposobnosti djelovanja… Već na putu ka njoj morali bi građani biti u stanju spoznati da se socijalni i gospodarski problemi mogu riješiti. Socijalna država i demokracija obrazuju unutarnji sklad, kojega u jednoj valutnoj zajednici ne mogu više osigurati pojedine nacionalne države”.[9]

***

Konačno bi bio red u ovoj re-interpretaciji upozoriti da bi jedna od prvih žrtvovanih pozajedničenih politika EU u slučaju nadilaženja aktualne krize EU i putem modela „jezgre Europe“  i modela povratka suvereniteta na nacionalne razine, bila politika privođenja novih članica u EU, mada se s razlogom i desetljećima smatrala jednom od najuspješnijih politika EU i značila je dobrobiti i za novoprimljene i tzv. stare članice EU. Bojati se da su u EU zadovoljni s onim što su postigli na prostorima „Zapadnog Balkana“, te da bi politika proširenja EU mogla biti ne samo stopirana, nego potom i srednjoročno zamrznuta, kako bi se eventualno oživjela u slučaju nadilaženja krize EU koji ne isključuje daljnje širenje EU.[10]

Sve bi zemlje „Zapadnog Balkana“, koje se nalaze u procesu pristupanja bile pogođene ovim scenarijem, ali ponajviše Bosna i Hercegovina (i Kosovo), jer i nemaju još uvijek status kandidata u partnerskim odnosima s EU, makoliko upravo ove zemlje u EU vide spasonosni kišobran za vlastite unutarnje tragične podijeljenosti. Pogođene bi bile i  Srbija i Crna Gora i Makedonija i Turska, jer su – kao i BiH – „duboko podijeljena društva i nestabilne države“ (M. Kasapović), pa ako i bile oboružane „kandidatskim statusom“ i/ili započele proces pristupanja putem  pregovaračkih poglavlja.

Turska je, naravno, iz mnoštva razloga specifičan slučaj, ali ovdje je moguće samo podsjetiti na Erdoganove političke obračune s političkim neprijateljima na način koji su nespojivi s članstvom i u Vijeću Europe i članstvom u EU, te da Europski parlament razmatra preporuku nadležnim institucijama EU prekida pristupnih pregovora EU i Turske. Pitanje europske budućnosti Turske postaje dodatno neizvjesno, naime, zbog toga što sve veći broj članica EU nije uopće uvjereno u smisao pridruživanja ovakve Turske EU, nakon post-pučističkih čistki i posvemašnje Erdoganove de-sekularizacije i de-ataturkizacije zemlje. A za iole upućene nije nikakva tajna ni duboka umiješanost Turske u bliskoistočnu ratnu dramu koja ima posljedice u vidu enormnog broja izbjeglica u kampovima na njezinom tlu, kao i u zemljama EU. Izbjeglice su, dakako, istovremeno prijetnja i geopolitici mira u regiji „Zapadnog Balkana“ i Europske unije.

Iz promatračkog fokusa se ne smije izostaviti ni cijeli set pitanja koja se otvaraju povodom utemeljenja Euroazijske unije u Putinovoj režiji, što se u eurološkoj literaturi naziva „istočno partnerstvo“, koje se tiče eventualne budućnosti Ukrajine, Moldavije i Gruzije u EU, zemalja s kojima je EU doduše već potpisala tzv. novu generaciju ugovora o pristupanju, ali kao i da nije u datoj geopolitičkoj situaciji.[11] Dakako, model „dobrosusjedske suradnje“ i „istočnog partnerstva“ se dijelom dotiče i odnosa EU i Bjelorusije, pri čemu Bjelorusija nema partnerske odnose s EU. A nužno je barem lapidarno ukazati i na dramatičnost odnosa EU s Ruskom federacijom, jer i ona kao i EU smatra sve četiri pobrojane zemlje prostorima vlastita legitimna geopolitičkog interesa, partnerstva  i odgovornosti. Otuda je i rat u istočnim dijelovima Ukrajine i ruska re-okupacija Krima pokazatelj teško narušenog povjerenja između EU i Ruske federacije.

Zapravo se prljavim geopolitičkim igrama u Ukrajini i definitivno uplovilo u zaoštrenu fazu obnovljenog, tobož okončanog  „Hladnog rata“ (1948-1991), jer se u međuvremenu pokazalo da su pad „Berlinskog zida“ i „željezne zavjese“ (1989-1991) doveli samo prividno do smirivanja geopolitičkih napetosti uslijed raspuštanja „Varšavskog ugovora“ i formalne disolucije bivšeg SSSR-a. Brojni su problemi potom nastali i zbog toga što se pobjednik „Hladnog rata“ ponašao sukladno izloženim ambicijama u nezaobilaznoj studiji Zbigniewa Brzezinskog „Velika šahovska ploča“.[12]

Govoreći jezikom „Nekrologa“ američko-francuskog povjesničara i politologa Emmanuela Todda, SAD su pobijedile u „Hladnom ratu“ i potom se s tom činjenicom nisu umjele ophoditi, postavši de facto veliki svjetski pljačkaš i glavni proizvođač „organiziranog kaosa“ u cijelom svijetu.[13] Sve je to u konačnici i proizvelo tzv. postmodernu suzpenziju međunarodnog prava, uključivo ratove na Bliskom istoku i u Ukrajini, pa potom i re-okupaciju Krima, čime smo se približili na tri minuta do ponoći na „Satu sudnjega dana“ kako je upozorio nedavno i Noam Chomski.[14]

 

Z a k l j u č a k

Poslije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (01. srpnja 2013.)  pod regijom „Zapadnog Balkana“ se podrazumijevaju: Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija i Crna Gora. Krugu zemalja kandidata i potencijalnih kandidata pripada, pak, i Turska, iako ne pripada regiji „Zapadnog Balkana“ i ima vrlo kompleksne suodnose i s NATO-om kao punopravna članica i s Ruskom federacijom kao svojim moćnim susjedom i partnerom, te s nizom zemalja u okruženju, pri čemu u nekima od njih vodi i ratove. U svakom slučaju Turska se mora promatrati kao zaseban slučaj u procesu pristupanja EU. Ali, i s njom u vezi i s pogledom uprtim na sudbinu zemalja „Zapadnog Balkana“, posve je bezpredmetno raspredati veliku priču o tomu koja od ovih zemalja bliža EU, jer  nije ni jedna blizu EU ukoliko EU ne sačuva sui generis model svojeg pravnog (i političkog) sustava, koji podrazumijeva i politike proširenja EU. Ipak je od iznimne važnosti pratiti i promotriti  aspekte koliko se svaka od zemalja kandidata ili potencijanih kandidata samoreformira u procesu nametnutih unutarnjih transformacija od strane EU s ciljem kretanja iz predpolitičkih, isključivo etničko/nacionalno razumljenih zajednica u političku zajednicu jednakopravnih građana svih nacija (njem. Mehrheitsgesellschaft), pa ako nijedna od ovih zemalja ne bi postala punopravnom članicom EU.

Očekivati je, unatoč svemu, da će se EU – poslije konsolidacije na proljetnom summitu EU u Rimu, na kojemu će dostojanstveno obilježiti 60. obljetnica dugog marša u „političku zajednicu“ i ka „ujedinjenoj Europi“ – prisjetiti i preuzetih ugovornih obveza sa zemljama regije „Zapadnog Balkana“ iz ključnog strateškog dokumenta proširenja EU koji se zove „Solunska agenda“ (2003.), pa potom i obveza iz pojedinačnih sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s zemljama ovog geopolitičkog kruga. Zemlje Regije se trebaju, dakako, pripremati i dalje intenzivno i za prilagodbu i za ulazak u EU i u ovim neizvjesnim okolnostima. Sebe radi, naravno …

[1] Vidjeti detaljnije u knjizi: Lasić, M. Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije, HKD Napredak, Paneuropska unija BiH, Sarajevo, 2016.

[2] “Bratislava je početak procesa”, kazala su „dvadesetsedmorica“, jer Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske nije sudjelovalo u radu programatskog summita u Bratislavi , na kojemu se samo preciziralo da slijede važni radni sastanci u La Valletti i drugdje u funkciji „popvratka povjerenja u EU“ i  priprema jubilarnog summita EU u Rimu u proljeće 2017. godine.

[3]  Vidjeti detaljnije u knjizi: Lasić, M., Europska unija…

[4] Woyke, R., Europaische Union. Erfolgreiche Krisengemeinschaft, Einführung in Geschichte, Strukturen, Prozesse und Politiken, R. Oldenbourg Verlag, Wien, München, Oldenbourg, 1998., s. 388.

[5] Ibid …

[6] Woyke, W.,  op. cit. s. 385 -386.

[7] Razgovor urednika tjednika „Die Zeit“ Thomasa Assheuera s filozofom Jürgenom Habermasom o Brexitu i krizi EU, te budućnosti EU objavljeni su u online izdanju ovog tjednika  već 7. srpnja, a u prinatnom izdanju  No 29/2016 , 09. srpnja o.g.,   pod naslovom “Die Spieler treten ab” (“Igrači vješaju kopačke o klin”). Preveo sam Habermasov intervju u cijelosti i dijelom već koristio u feljtonu o Habermasovom liku i djelu u Dnevnom listu, u rujnu i listopadu 2016. godine (vidjeti, Dnevni list, 20.09.; 27.09; te 04. listopada 2016. g.)

[8] Ibid…

[9] Ibid…

[10] S veleoposlanicom Republike Francuske u BiH, H. E. Madame Claire Bodogny imao sam u Mostaru 13. listopada iscrpni razgovor  “u četiri oka” (“tet-a tet”) o temama koje se izravno tiču stanja u EU i mogućeg stopiranja politike proširenja EU u datim okolnostima, pa s tim povezanom sve upitnijom  budućnosti BiH u EU. Pod „proširenjem“ se podrazumijevaju u pravilu proširenja na nove zemlje, ali EU je već nazočna u zemljama „zapadnog Balkana“, pa i u BiH, kazala je madame Bodogny, implicite potvrdivši da je EU zadovoljna svojom nazočnošću u BiH i  da je posve  neizvjesno privođenja novih članica u EU sve dok se unutar EU ne raščiste dileme oko modela budućeg razvoja  …

[11]Vidjeti detaljnije, Hill, F. & Gaddy, C.G., Mr. Putin. Operative in the Kremlin, Brooking Institution Press: Washington D.C., 2015.

[12] Brzezinski, Z., The Grand Chessboard, Washington, D. C., April. 1997.

[13] Todd, E, 2003., Weltmacht USA – Ein Nachruf, Pieper, Muenchen, Zurich / Apres l’empire. Essai sur la decomposition du systeme americain, Gallimard, Paris, 2002.

[14] Vidjeti, Noam Chomski „Trump je zastrašujuća figura“, intervju za Novosti.net, 16. listopad 2o16. (“Svake godine od početka nuklearne ere skupina znanstvenika odlučuje o namještanju ‘Sata sudnjega dana’, s tim da ponoć označuje naš konačan kraj. Pretprošle i prošle godine došli smo na tri minute do ponoći, što je najbliže od ranih osamdesetih, kad je umalo došlo do rata između SAD-a i Rusije.”). Vidjeti detaljnije o povezanosti tobožnje postmoderne „ukrajinske krize“ i europsku sigurnosti i u: Larrabee,S., Wislon,P.A., Gordon, J., The Ukrainian Crisis and European Security., RAND Corporation:Washington D.C., 2015.