Kategorija: Društvo

Turizam stvara i probleme širom svijeta

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Turizam je jedna od najvećih grana globalne ekonomije. Svjetska turistička organizacija objavila je  da je u 2016. ova industrija porasla za 3.9%, a broj turista popeo se na više od milijardu i dvije stotine milijuna. Zabilježeno je 46 milijuna noćenja više u odnosu na 2015.

Turizam je iznimno važan izvor prihoda mnogim zemljama širom svijeta (primjerice Francuskoj, SAD-u, Španjolskoj, Hrvatskoj itd.), u kojima otvara i mnoga radna mjesta. Osim toga, putovanje pomaže pri upoznavanju svijeta, drugih kultura i širenju horizonata. Uzevši navedene činjenice u obzir, turizam se doima nečim gotovo savršenim.

Međutim, turizam sa sobom donosi i specifične probleme. Grupa akademika objavila je članak u The Conversation – rezultat istraživanja ponašanja turista. Širom svijeta primjećen je porast napetosti između turista i lokalnog stanovništva. Najčešći krivci su turisti koji se na odmoru ponašaju neprimjereno. Prosvjedi protiv ponašanja turista već su se desili u Barceloni, Veneciji i Hong Kongu. U Hong Kongu uglavnom okrivljuju turiste iz ostatka Kine da su bučni, nepromišljeni, da kupuju namirnice koje trebaju lokalnom stanovništvu i da ne poštuju lokalne običaje. U Španjolskoj često optužuju britanske turiste za neprimjereno ponašanje koje je najčešće povezano s prekomjernom konzumacijom alkohola.

Prema ovome istraživanju koje je obuhvatilo razne kategorije ponašanja turista na odmoru, jedan od glavnih razloga za probleme nastaje zbog različitih moralnih vrijednosti između turista i domaćeg svijeta. Dok se npr. Kinezi češće odlučuju na kupovinu krivitvorene robe, izbjegavanje čekanja u redovima ili laganje s ciljem dobivanja raznoraznih popusta, zapadnjaci će prije potražiti usluge prostitutke. Osim toga, zapadnjaci će se u sve navedene kategorije ponašanja prije upuštati na odmoru nego kod kuće, osim prekomjernog konzumiranja alkohola što rade i doma. Kinezi će pak sve navedeno prije obaviti kod kuće nego na odmoru, osim traženja usluga prostitutki.

Rješenje problema globalnog turizma zahtjeva višeslojni pristup, uključujući educiranje turista i sustav kažnjavanja nedoličnog ponašanja. Turisti trebaju znati da svojim ponašanjem mogu zasmetati lokalnom stanovništvu, dok ovi potonji trebaju imati na umu da je turizam ekonomski izuzetno važan, kao i na to da će oni sami jednom biti turisti. Osobna načela, moral i percepcija pravednosti mogu poslužiti kao vodiči za ono što je prihvatljivo. Međutim, rizik kažnjavanja nedoličnog ponašanja vjerojatno je učinkovitiji u sprečavanju ispada. Na koncu, kombinacija obrazovanja turista i kažnjavanja vjerojatno je najbolja strategija za smanjenje nedoličnog ponašanja, što je svakako poželjan ishod.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Flickr

Je li Angela Merkel novi lider slobodnog svijeta?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Predsjednik Sjedinjenih država tradicionalno se smatra vodećim zapadnim političarom, tzv. liderom slobodnog svijeta, kako zbog moći te države, tako i zbog ideala slobode i nade koju je ta država pružala potlačenima, npr. u komunističkom bloku za vrijeme hladnoga rata. Moć lidera slobodnog svijeta kulminirala je 1989. godine padom Berlinskog zida. Ova ipak pomalo smiješna titula sada je postala nešto ozbiljno, a upitno je kome pripada.

Kako piše The Independent, kada je Barack Obama posljednji put zvao njemačku kancelaku Angelu Merkel kao predsjednik, povod nije bio samo oproštaj i potvrda savezništva i prijateljstva dvije države,  nego i svojevrsna predaja štafetne palice.

Donald Trump očigledno ne može biti lider slobodnog svijeta, niti izgleda kao da ga takvo što zanima. Zabrana putovanja u SAD građanima sedam muslimanskih država, gradnja zida na granici s Meksikom, smjena ‘neposlušne’ državne tužiteljice, ismijavanje i odbijanje dogovora s Australijom o prihvatu izbjeglica, odnos spram medija, naklonost Vladimiru Putinu i drugi primjeri automatski ga diskvalificiraju. Ako nije Trump, tko onda? Jedini logičan izbor je gospođa Merkel. Iako bi to mnogima u Njemačkoj moglo biti čudno s obzirom da predvodi konzervativnu stranku, u međunarodnome kontekstu dilema zapravo i nema. Britanija i premijerka May to sigurno nisu, a zbog nedovoljnog međunarodnog utjecaja to nisu ni kanadski premijer Trudeau ili francuski predsjednik Hollande.

Njemačka kancelarka odbacila je politiku zabrane ulaska izbjeglicama i u telefonskom razgovoru podsjetila Trumpa na Ženevsku konvenciju o ljudskim pravima. Prihvatila je preko milijun izbjeglica 2015., za razliku od većine europskih lidera koji su se patetično suprostavili prihvatu ljudi koji bježe iz užasa Sirije. Zasada je prva i jedina koja se hrabro i otvoreno suprostavila nasilniku u Bijeloj kući i čini se da je jedina koja u ovome trenutku može voditi kakav-takav slobodni svijet.

Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Počinje važan eksperiment u Finskoj – univerzalni osnovni dohodak

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Ideja univerzalnog osnovnog dohotka (universal basic income) postoji dugo. Njeni zagovornici dolaze sa svih strana političkoga spektruma, od staromodnih socijalista do lidera digitalne ekonomije iz Silikonske doline. Najjednostavnije, osnovni dohodak je koncept kojim bi svaki građanin dobivao određenu svotu novca od države, da ga upotrijebi kako želi. Uz mnoge potencijalne prednosti, glavni problem ideje je može li država priuštiti takav izdatak.

Najnoviji eksperiment s univerzalnim dohotkom počeo je u Finskoj. Kako piše Deutsche Welle, od siječnja će 2000 nezaposlenih osoba u toj zemlji dobivati 560 eura mjesečno od države, bez ikakvih ograničenja ili uvjetovanja. Novim sustavom, kojim Finska postaje prva zemlja u svijetu koja testira univerzalni osnovni dohodak na nacionalnoj razini, upravljat će Zavod za socijalno osiguranje Finske poznat kao Kela. Primatelji neće plaćati porez na osnovni dohodak, čak ni ako nađu posao koji im donosi dodatne prihode. Sudionici će biti nasumično odabrani među ljudima u dobi od 25-58 godina koji su primali naknadu za nezaposlenost u studenom 2016. Oni koji su odabrani za sudjelovanje već su obaviješteni, a u eksperimentu će morati sudjelovati do završetka istoga.

Primarni cilj eksperimenta je poticanje zapošljavanja. Namjera je također smanjiti i količinu papirologije kojom se tražitelji posla moraju baviti. Eksperiment bi trebao trajati dvije godine a u Keli se nadaju da će ga proširiti na više sudionika, s tim da sredstva za ekspanziju još nisu odobrena od strane finske vlade.

Kritičari tvrde da bi eksperiment mogao obeshrabriti ljude da traže posao. Međutim, s obzirom da su automtizacija i robotizacija neizbježne u mnogim granama ekonomije, zagovarači univerzalnog dohotka smatraju da je on potreban jer ubuduće naprosto neće biti dovoljno radnih mjesta.

Na referendumu 2016. godine švicarska javnost je velikom većinom odbacila sličnu inicijativu  o univerzalnom dohotku. Prijedlog je bio da mjesečna isplata bude 2500 švicarskih franaka (2300 eura). Međutim, slične ideje postoje i u drugim zemljama poput Nizozemske, Kenije i Indije. U kanadskoj pokrajini Ontario, pilot program za univerzalni osnovni dohodak zakazan je za ovu godinu.  Eksperiment će se temeljiti na radu koji je napisao bivši konzervativni senator Hugh Segal, koji je ukazao na potrebu da se “stvori baza dokaza za razvoj politike, bez pristranosti ili unaprijed određenih zaključaka”. Segal predlaže trogodišnji program a primatelji bi dobivali 1320 kanadskih dolara (930 eura) mjesečno, ili 1820 kanadskih dolara (1280 eura) za osobe s invaliditetom.

Ovakvi eksperimenti važni su jer mogu ukazati na način kako rješiti uskoro goruće pitanje nestanka mnogih radnih mjesta. Također, uspješan eksperiment pokrenut će, barem u razvijenom svijetu, važnu debatu o kvaliteti života i omjeru rada i razonode u životu građana.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Balkan i teorije zavjere (2)

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Šarlatanstvo je profesija koja tradicionalno dobro uspijeva na Balkanu. Ljude ovdje nije teško uvjeriti da su baštinici najstarije civilizacije, da je cijepljenje opasno po djecu ili da se rak može liječiti na daljinu. Nije puno drugačije ni sa nekim drugim vrstama pseudo znanja. Medijske senzacije se, recimo, jednako dobro prodaju kao nekad čudotvorni pripravci za rast kose ili čarobni eliksiri za podmlađivanje. Respektabilan je broj profesionalnih diletanata i spektakl majstora koji na svojim online tezgama promiču ultra budalaste konstrukcije o globalnoj zavjeri. Takve sadržaje balkanski zoon politikon guta jednako slasno i ne manje strasno kao što guta nacionalizam. Jer, radi se u biti o vrlo sličnim naracijama. U srži i jednog i drugog, i nacionalizma i teorije zavjere, jesu paranoja i strah od drugoga. A tu je i poslovična neukost rečenog balkanskog političkog subjekta koja ga čini idealnim konzumentom političkog i medijskog trasha.

Već je u prethodnom tekstu rečeno da je taj balkanski subjekt, nazovimo ga ovom prilikom homo balkanikus, tradicionalno sklon praznovjerju pa mu kao takvom i nije osobito teško prodati iluziju. Jedna od popularnijih iluzija koje spremno i nekritički prihvaća jesu upravo teorije zavjere. Radi se, zapravo, o jednom tipu mišljenja kojemu je on, homo balkanikus, odvajkada bio sklon. Njegov diskurs tradicionalno je obojen neznanjem, predrasudama i sumnjičenjem drugih za vlastite neuspjehe.

Sa razvojem novih tehnologija balkanski čovjek dobio je mogućnost da multiplicira svoje neznanje i predrasude preko društvenih mreža i širi ih kao virus. Ima on uvijek spreman stav i mišljenje o gorućim pitanjima u svijetu. A ako i nema, uvijek je tu dežurni guru, kakav opskurni portal ili stranica na Facebooku da mu otvore oči i pojasne kako stoje stvari u zemlji i svijetu. Tamo može čuti ili pročitati ono što u biti želi pročitati ili čuti. Jer rečeni homo balkanikus neće koristiti internet kako bi pristupio relevantnim izvorima i informacijama. On će vršljati po bespućima interneta, selektivno tražeći  informacije koje hrane već postojeće predrasude u njegovoj glavi. I koje samo potvrđuju njegov čvrsto zabetonirani stav. Homo balkanikus nije sposoban niti naučen da uloži bilo kakav napor u preispitivanju vlastitih postavki. On je programiran da vergla uvijek istu priču koju je još davno usvojio kao istinitu. I nije mnogo bitno je li ta priča nacionalizam, teorija zavjere, ksenofobija ili nešto sedamnaesto a jednako stupidno i zloćudno.

Ali nije to nikakvo iznanađenje za nekoga ko imalo poznaje balkansku misaonu tradiciju. Tradicija je to u kojoj je upiranje prstom u drugoga jedina konstanta, a autorefleksija i samopropitivanje tek povremeni individualni bljeskovi u balkanskoj intelektualnoj pustinji. (O mizeriji akademske intelektualne produkcije na Balkanu nekom drugom prilikom.) Na Balkanu je biti ‘’mi’’ uvijek bilo važnije nego biti ‘’ja’’. Naravno da takav antiintelektualni ambijent i takva antiindividualistička klima otvaraju prostor za razne pseudonaracije, pa tako i za tabloidno tumačenje svijeta s poplavom senzacionalizma i gluposti. Tako nastaje jedan medijski svijet u kojem znanje, racionalnost i logika ne igraju ni epizodnu uogu.

U takvom svijetu ekstremno lijevi i ekstremno desni stavovi i ideje idilično koegzistiraju. Možete, recimo, tu naučiti da su Židovi glavni krivci za sve važnije probleme u svijetu ili da je, na primjer, najbolje rješenje za ekonomiju likvidacija bankara (da li metaforička ili fizička, autor ovih redaka nije uspio dokučiti). Ta vrsta desnog i lijevog bratstva-jedinstva lijepo se mogla pratiti i na recentnom primjeru američkih predsjedničkih izbora. Zabavno je bilo vidjeti kako, bratski zagrljeni, Donalda Trumpa podržavaju Vojislav Šešelj i Željko Glasnović, Boris Malagurski i Velimir Bujanec, Ivan Pernar i Boško Obradović, Emir Kusturica i Jakov Sedlar… Dok ih Vladimir Putin, Marine Le Pen i Viktor Orban raznježeno gledaju. Još jedan krasan primjer kako kokarda, slovo U i crvena petokraka ne moraju nužno biti u neprijateljskom odnosu.  Još jedan divan dokaz da šovinizam, glupost i Nokia spajaju ljude.

Posebna priča su gurui, ti promotori lakog znanja koji vam u par rečenica objasne kako svijet funkcionira. I to ne samo ovaj današnji nego i onaj negdašnji. Čitava historija ljudskog roda jedna je velika laž, započet ce svoju mini pripovijest guru. Već stoljećima svijetom upravlja jedna te ista elita pohlepnih moćnika, reći će; pa nijedan rat u zadnjih 200 godina nije se desio slučajno, reći će; pa sve velike svjetske revolucije organizirane su iz tih istih centara moći, reći će; pa sve je osmišljeno i u detalje isplanirano od strane tih oholih i nezajažljivih ljudi, reći će; a glavni cilj je porobiti i opljačkati narode i njihove države. Tačka. Ništa nije onako kako se čini, opet će guru. A ja sam, nastavlja uvaženi mislilac, proniknuo u sve ono što je drugima promaklo. Ja sam otkrio tajnu kako svijet funkcionira, slavodobitno će poentirati guru i nasmiješiti se zagonetnije od Mona Lise.

Gurui koje balkanski čovjek slijedi često su intelektualno deficitarni i moralno upitni pojedinci, potpuno nedorasli da se ozbiljno i kompetentno bave kompleksnim temama i događajima. Ima, doduše, među njima i onih malo inteligentnijih koji su od svoga senzacionalističkog aktivizma napravili dobru (samo)promociju, pa čak i solidan biznis. Ipak, njihova želja da budu u centru pažnje  u potpunom je nesrazmjeru s njihovim intelektualnim i analitičkim kapacitetima. No, na njihovu sreću, i kako je ranije rečeno, na Balkanu to nije nikakav problem. Jer poslovično neuki guru uvijek može računati na more neprosvijećene mase željne senzacija. Između njih se razvija jedna posebna dijalektika: guru koristi svoju pozicju da progresivno širi glupost u javni prostor, a zazuvrat dobiva aplauze i lajkove od vjernih mu sljedbenika.

Sa takvim opinion makerima prosječan balkanski čovjek osuđen je da bude neuki paranoidni nesretnik koji ništa ne razumije. Sa takvim opinion makerima balkanski čovjek osuđen je da mu vanjsku politiku i geopolitiku objašnjavaju Mladen Marić i Davor Domazet Lošo, da mu arheologiju i historijske procese tumače Semir Osmanagić i Jovo Deretić, da se sa znanošću upoznaje preko emisija Krešimira Mišaka, da su mu Dejan Lucić i Boris Malagurski pronicljivi analitičari i vispreni znalci, a Ivan Pernar politički vizionar i neustrašivi borac protiv establishmenta.

Ali on, balkanski čovjek, je u isto vrijeme zadovoljan jer ima privid da razumije svijet i da su on i guru mu neustrašivi borci protiv globalnog zla zvanog Novi svjetski poredak. Sve do prvog otriježnjenja kada shvati na kakve je budalaštine bio konektovan. A možda nikad i ne shvati. I ostane trajno udomljen u majci svih utočišta – lijepoj i blaženoj gluposti.

(nastavit će se)

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Daytonski sporazum napravio je od BiH kompliciranu i tromu državu, ali ako nema dogovora, što je alternativa?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Daytonski mirovni sporazum doveo je do završetka rata u Bosni i Hercegovini. To je bio i ostao veliki uspjeh. Autori sporazuma, Richard Holbrooke i drugi, znali su da sporazum ima mane ali smatrali su da će vremenom doći do promjena i prilagodbe novim, mirnodopskim okolnostima i djelomične ispravke ratnih nepravdi. To se donekle i dogodilo, ali unutar Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus oko nastavka procesa.

U zadnjih dvadeset godina dosta se govorilo o nužnosti promjene Daytona, a jedini ozbiljniji pokušaj promjene Sporazuma bio je 2006. godine. Tada su Haris Silajdžić i istomišljenici (Božo Ljubić, Damir Arnaut i mnogi drugi) oborili tzv. aprilski paket ustavnih reformi koje bi od BiH načinile funkcionalniju državu – svakako jednim dijelom i s nadom da će se izvana nametnuti radikalnije promjene Daytona. Gospodin Silajdžić išao je na izbore sa sloganom “100% BiH” i na valu antidaytonskih emocija osvojio mjesto člana Predsjedništva. Ili je bio naivan ili veoma sebičan ako je mislio da ima šanse promijeniti Daytonski sporazum na ovaj način. Uspio je samo ojačati Milorada Dodika, koji Republikom Srpskom vlada do danas. Ovaj najpoznatiji pokušaj jednostranog mijenjanja Daytona pokazao je da se radi o uzaludnome poslu koji iscrpljuje i proizvodi još više nacionalizma.

Što je onda rješenje? Bilo bi odlično za sve kada bi se Dayton modernizirao, ali za takvo što naprosto nema dogovora unutar Bosne i Hercegovine. Svaki pokušaj propao bi u Domu naroda BiH i tu bi priča bila završena.

Ako postoji šansa za promjene, ona je dugoročna. Ukoliko dođe do pregovora o promjenama, oni će biti mukotrpni, vjerojatno i frustrirajući, no ako rezultiraju jednostavnijom i funkcionalnijom državom vrijedit će truda. U tome smislu mišljenje EU o BiH kao državi kandidatu za člana Unije moglo bi biti važno jer će bh protagonisti morati otkriti karte. Ako se procijeni da je potrebna promjena Daytona, političari poput Milorada Dodika morat će se opredijeliti: žele li u EU kao i većina njihovih glasača, ili će nastaviti s nacionalističkim iscrpljivanjem zemlje. To vrijedi i za sve druge bh političare sa svojim ‘većinskim’ i ‘manjinskim’ frustracijama i ambicijama.

Pregovori sa EU najbolja su šansa za promjene Daytonskog sporazuma i mora im se pokloniti sva pažnja.

DD

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Muzafer

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Edin Smailović

Drugi jebu a ti se Muzafere kupaj, čuvena replika Pavla Vujisića u filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, oslikava podređeni položaj običnog čovjeka, uskraćenog za podjelu društvenih dobara u raspadajućem Titovom socijalizmu osamdesetih. Muzafer je pripadao radničkoj klasi i vjerovatno živio u malom stanu, na periferiji, koji je dobio od države. Ljetovao je deset dana godišnje u radničkom odmaralištu.

Muzafer nije mogao da se politički organizuje pa je zato samo mogao da kaže ovu čuvenu repliku koja je postala moto bijesa koji je narastao protiv tzv. crvene buržoazije. A obično bi je govorio poslije napornog dana kada bi zaglavio u kafani, sručio par teretnih piva i potom se teturajući vraćao u svoj skromni dom.

A zatim bi u improvizovanom kupatilu sprao muku proteklog dana i sanjao da će 2000-te svi  živjeti u komunizmu.

Za samo par godina Titov socijalizam je pao. Umjesto crvene došla je crna, nacionalistička buržoazija. Naš junak se ponadao da je konačno došlo vrijeme  da se i njegov glas čuje. Ona Muzaferu više nije mogla ponuditi ni mali memljivi stan na periferiji, ali mu je zato ponudila nacionalni ponos i zastavu. On je uporno mahao  tom zastavom dok su mu mangupi polako skidali kapu, jaknu i pantalone.

Na kraju je dočekao da gologuz  vitla zastavom na vjetru.

A onda je zaživio i politički život. Svako ko je imao dobro odijelo i znao iole lijepo zboriti osnovao je partiju. Došla je konačno demokratija i svako je mogao reći šta misli.

Naš junak naravno nije avanzovao. Prethodna garnitura mu je skinula gaće a ova mu je odrala  kožu sa dupeta.

Nakon eksperimenta od 20  godina sve stranke su se istrošile. Muzaferu je i dalje ponuđeno da se kupa i gleda dok se drugi namještaju i tale. Glasao za opoziciju ili vlast Muzafer je bio Muzafer, za njega nigdje nije imalo mjesta.

Sada je čvrsto odlučio da će glasati za Zmaja od Šipova, taksistu iz komšiluka, Kineza sa pijace, sve u inat sistemu.

Muzafer se jedno jutro osvrnuo oko sebe i shvatio da su njemu slični u većini izdani od političke elite i da će pristati na sve i da se ne kupaju, i da budu ušljivi, ali da jedino neće pristati da kroz ključaonicu posmatraju dok drugi guze.

Jedino ta opcija više nije u opticaju.

Foto: Matteo Vegetti

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Kako je Balkan postao svijet

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Edin Smailović

Naši rođaci, prijatelji, komšije, poznanici koji su silom prilika ili sticajem okolnosti morali napustiti rodnu grudu, kada se  konačno u avgustu mjesecu dokopaju rodne grude, zna se, pravac kafana, da se uz polugole pevaljke i zvuke rodnog kraja da malo duši na volju.

Da se izbaci sva ta frustracija koju proizvede kod čovjeka ”truhli” zapad. Jer za svakog punokrvnog Balkanca ovdje je žvot, a tamo je samo rad i znoj.

I Balkan je odista jedan idiličan dio svijeta. U njemu ljudi još uvijek drže do tradicije. Pod jednim krovom živi više generacija. Domovi su topli i puni ljubavi. U svakoj kući gost je rado viđen i svako se trudi da mu što bolje ugodi. Ljudi ovdje drže do rodbinskih veza. Ne propuštaju ništa a da ne odu. Ni radost, ni žalost.

A tek kafana. Toga se ovdje ne odriče ni jedan živi stvor. Još Miljenko Jergović je rekao da je ovo jedini dio svijeta gdje možete izaći bez prebijene pare u džepu a vratiti se sa litrom alkohola  u krvi.

Samo par sitnica na koje se zgražava ostatak svijeta remeti ovozemaljski raj. Balkanska plemena su generalno tolerantna. Eto, možda svi zajedno ne vole Rome iliti kako običan plebs ovdje voli reći Cigane. Desi se da s vremena na vrijeme negdje udarimo zid prema njima kao u Kruševcu na primjer. Ali i to treba razumjeti, kod nas su inovacije uvijek kasno stizale. Kažu da je djed gradonačelnika Kruševca ’41 bio u Varšavi i bio oduševljen jednim sličnim zidom, a unuk tek sada imao priliku da primijeni tu inovaciju i kod  nas.

Balkanska plemena takođe ne vole ni seksualne manjine, ili što bi običan puk rekao lezbejke i pedere da prostite. Ovde je uvijek bila parola ,moš’ me jebat’ u mozak kol’ko hoćeš, ali otpozadi ne prilazi ni slučajno.

Ovde nije dobro biti pravoslavac, musliman ili katolik, ali samo ako su tvoji saplemenici na određenoj teritoriji u manjini.

Ljudi su ovdje miroljubivi, ali ih svakih 50 godina uhvati kolektivno ludilo koje se završi spaljenom zemljom i masovnim grobnicama.

Stranci su nam pored ovih sitnica zamjerali i to što ima puno granica i ti vozeći se po Balkanu odlučiš da napraviš piš-pauzu, kad se ispred tebe pojavi lik i kaže pasoška kontrola.

A onda je stiglo Arapsko proljeće. Šiiti, suniti, Arapi, Kurdi, Jazidi, niko se više nije snalazio u tom haosu pa se sve češće pominjao pojam balkanizacija.Valjda je to stručan izraz za situaciju kada nastane puno država ”prepišaj hoda” na malom prostoru.

A onda je i najbogatiju zemlju svijeta Bog blagoslovio sa pojavom zvanom Tramp. Možda Ameri i nisu odmah razumjeli ko je Tramp, ali nama na Balkanu je odmah sve bilo jasno. Tip mrzi Meksikance jer su kriminalci, muslimane jer su teroristi, crnce jer su ljenčuge i smatra da je sasvim ok uhvatiti ženu za pičku a da je prethodno ne pitaš za dozvolu.

Inače, tolerantan čovjek sa vizijom.

Na kraju svijet više nema potrebu da dođe na Balkan. Balkan je postao svijet.

Možda  će se i oni naši iseljenici sa početka priče sada svuda osjećati kao kod kuće.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Nikola Tesla – žene će vladati svijetom

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Nikola Tesla jedan je od najvažnijih znanstvenika u povijesti, a moderni svijet ne bi bio moguć bez njega. To su općeprihvaćene činjenice i u tome smislu Teslin utjecaj je trajan i samo će rasti.

Međutim, manje poznate Tesline filozofske ideje odnose se između ostalog i na položaj žene u društvu. Na svoj osebujan način Tesla smatra da će promjena položaja žene u društvu bitno odrediti budućnost. Ovo su njegove riječi.

“Svakome obrazovanom, pa čak i sociološki neobučenom promatraču, jasno je da se jedan novi stav spram spolne diskriminacije širi diljem svijeta. Formirao se stoljećima, a jak poticaj dobio je neposredno prije i nakon Prvog svjetskog rata.

Borba žena za ravnopravnost završit će jednim novim poretkom između spolova, a žene će postati nadređene. Suvremena žena, koja na osnovu površnih pojava predviđa napredovanje njezina spola, samo je simptom nečeg dubljeg i jačeg.

Žene svoju ravnopravnost, a nakon toga i superiornost, neće potvrditi oponašanjem muškaraca nego buđenjem svoga intelekta.

Kroz bezbroj generacija, od samoga početka, društvena pokornost žena rezultirala je djelomičnom atrofijom ili barem nasljednom suspenzijom mentalnih kvaliteta za koje sada znamo da su žene njima obdarene ne manje od muškaraca.

Međutim, ženski um pokazao je sposobnost pojmiti sva stečena znanja i dostignuća muškaraca, a kroz buduće generacije ta sposobnost će porasti. Prosječna žena bit će obrazovana kao i prosječan muškarac, nakon toga i bolje obrazovana zato što će ‘uspavane sposobnosti’ njezina mozga biti potaknute na aktivnosti koje će biti intenzivnije i snažnije zbog stoljeća mirovanja. Žene će ignorirati presedane i civilizaciju iznenaditi svojim napretkom.

Nova dostignuća žena, te njihova postupna uzurpacija vodeće uloge u društvu, na kraju će uspavati i dovršiti ženske osjećaje, ugušit će majčinski instinkt tako da brak i majčinstvo možda jednom postanu nešto odbojno, a ljudska civilizacija bivat će sve sličnija savršenoj civilizaciji pčela “.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Globalizacija i globalna politička teorija

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Doslovno nemoguće je pobjeći od globalne političke teorije. Uzmimo za primjer vaš mobitel: otkud dolaze minerali od kojih su napravljena njegova strujna kola? Da li se prihodi od prodaje tih minerala koriste za dobrobit ljudi u zemlji u kojoj su iskopani? Dalje, bacite pogled na bilo koji komad odjeće u vašem ormaru. Gdje je ta odjeća napravljena i kakvi su bili uvjeti rada onima koji su je šivali? Jesu li ti uvjeti bili razlog da se posao ustupi baš toj zemlji, što je možda dovelo do gubitka prihoda i radnih mjesta u vašoj? Ili je možda bilo obrnuto? Uključite vijesti: nije teško naići na informacije o velikim korporacijama koje izbjegavaju platiti porez. Također, liste bogatih pojedinaca koji skrivaju svoje bogatstvo u fiskalnim utočištima u javnost procure gotovo jednako često. Jesu li ovo neizbježne posljedice slobodnog protoka kapitala? Ako kapital ne može biti učinkovito oporezovan zbog porezne konkurencije između država ili zbog različitih fiskalnih politika, nisu li onda radnici ti koji plaćaju cijenu i bivaju gubitnicima?

Globalizacija je učinila da su naši životi međusobno povezani više nego ikada. Naš svakodnevni život sastoji se od neprekidnog niza fizičkih, ekonomskih, političkih i na koncu moralnih interakcija s nepoznatim ljudima širom svijeta. Jako je važno da se odmaknemo i analitički promislimo o ovim pitanjima ako želimo biti u stanju razumjeti ih i djelovati na informiran način.

Veze između globalizacije i globalne političke teorije uvjetovane su kulturnim, političkim i intelektualnim trendovima koji prkose mehaničkoj ili formulacijskoj rekonstrukciji. Da spomenemo samo neke: kraj hladnoga rata, pojava koncepta ljudskih prava, širenje demokratskih ideja itd. Globalizacija ima ogroman utjecaj na naše političke živote, ali i značajan utjecaj na način na koji mislimo o moralnim pitanjima. Postoje najmanje četiri načina na koje je globalizacija promijenila normativne rasprave.

Prvo, globalizacija je intenzivirala globalne i regionalne obrasce razmjene (političke, ekonomske, kulturne), zbog čega smo postali svjesni toga da naši postupci imaju posljedice koje ne prestaju na granicama naših država – one su postale šire i dalekosežnije.

Drugo, globalizacija je ubrzala nastanak problema vezanih za kolektivni globalni aktivizam. S druge strane, globalizacija je  također je pridonijela stvaranju jednog novoga osjećaja hitnosti pri uspostavljanju globalne suradnje za rješavanje tih problema. Postalo je jasno da ako ne uradimo ništa u vezi s rizikom financijskih tržišta, terorizmom na Bliskom istoku ili klimatskim promjenama (i mnogim drugim globalnim izazovima), da to može dovesti do velike nestabilnosti i učiniti trajnu štetu našim institucijama. Počinjemo shvaćati da su za našu kolektivnu dobrobit potrebna kolektivna rješenja – na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini. Također je postalo općeprihvaćeno da bi gorespomenuti izazovi, ako se ne pozabavimo njima, mogli postati apokaliptični u desetljećima koja dolaze.

Treće, kao rezultat globalizacije porasla je naša svijest o “udaljenoj patnji”. Ovo bi se moglo shvatiti kao nešto trivijalno ali ne bi trebalo biti podcjenjeno. Iz čisto uzročne perspektive, svijest o određenoj situaciji nužan je preduvjet da bismo mogli učiniti nešto o toj situaciji. Ali to nije sve. Svijest o patnji drugoga, posebno kroz vrstu vizualne svijesti koja je rezultat moderne telekomunikacijske tehnologije, može igrati važnu ulogu u razvoju empatije i u, da parafraziramo Petera Singera, širenju “moralnog kruga”.  Empatija, kao što su tvrdili mnogi autori u povijesti filozofije, se ne smije obezvrijediti. Ona ljude može motivirati da djeluju i na taj način može postati pokretač konkretnih političkih promjena.

Četvrto, globalizacija je učinila da smo postali svjesni da možemo učiniti nešto i utjecati na živote onih koji su daleko od nas. Koliko možemo učiniti za udaljene strance je, naravno, sporno. Imamo beskrajne rasprave o učinkovitosti kako humanitarne tako i razvojne pomoći. Međutim, većina će se složiti  da naša uloga ne bi trebala biti ograničena na gledatelje, te da je pasivnost spram patnje “udaljenih drugih” neprihvatljiva. Drugim riječima, naša sposobnost da utječemo na perspektivu udaljenih pojedinaca, koliko god realno bila ograničena, utječe na promišljanja o prirodi našeg etičkog univerzuma, zato što podrazumijeva da bi naš odnos s udaljenim strancima mogao postati izvor istinski normativnih obveza, odnosno obveza koje nalažu radnje i politike koje realno možemo pokušati provesti.

Naravno, moglo bi se reći i mnogo više o vezama između globalizacije i normativne političke teorije. Međutim, jedna stvar je itekako jasna: s obzirom na složenost problema s kojima se suočavamo i na povećanu moralnu hitnost koju mnogi od njih prouzrokuju, naprosto si ne možemo priuštiti da ne razmišljamo o njima. A to je upravo zadaća koju smo si sami postavili u upravo objavljenoj knjizi, Globalna politička teorija. Ova knjiga govori o mnogim načinima na koje globalna politika prožima naše živote, određuje osnovne pojmove pomoću kojih razumijevamo naš svijet i analizira mnoge ključne političke i moralne izazove s kojima se suočavamo, s namjerom da ih razumjemo i rješimo. To je vrlo korisno polazište da bi se razumio svijet politike i moralni izazovi koje on stvara.

David Held i Pietro Maffettone, Open Democracy

Fotografija: The Guardian

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Je li tradicionalni europski politički poredak suviše važan da bi propao?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U posljednjih pet desetljeća europsku politiku oblikuje jednostavna paradigma: na vlasti se izmjenjuju dva velika politička bloka. To obično uključuje kršćansko-demokratski desni centar i socijaldemokratski lijevi centar, uz znatno manje liberalne stranke koje međutim često igraju odlučujući ulogu u prevazi između dva bloka.

Dominacija europske politike od strane ove dvije političke obitelji bila je tolika da je sredinom 2000-ih bilo teško i zamisliti da bi politička stranka mogla doći na vlast ako ne pripada (i ne uživa podršku) jednoj od dviju glavnih europskih političkih obitelji. To su Europska pučka stranka (kršćanski demokrati) i Stranka europskih socijalista (koja je unatoč imenu u biti socijaldemokratska, barem od sredine 1980-ih, a neke stranke članice odbacile su marksizam već 1950-ih i 1960-ih).

Konvencionalna mudrost uvijek je pretpostavljala da su ova dva bloka, koja dominiraju europskom politikom još od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, prevelika da bi ikada propali. Međutim, od početka svjetske ekonomske krize 2008. nezadovoljstvo birača i društveni problemi širom kontinenta najavili su atomizaciju političkog života na štetu klasičnih, krovnih stranaka, kako desnog tako i lijevog centra. Nedavni izborni rezultati u Španjolskoj su savršena ilustracija ovoga trenda.

Od prvih demokratskih izbora 1977. godine, španjolskom političkom scenom dominirali su veliki blokovi desnog i lijevog centra. Takvo stanje počelo se raspadati 2015. godine s pojavom dvaju snažnih novih stranaka: Podemosa na ljevici i Ciudadanosa na desnom centru. Ovdje, kao i drugdje, novi igrači predstavljaju izazov staroj paradigmi političkih odnosa, koja je čak i u svojim najkonkurentnijim razdobljima u suštini bila jedan vrlo konsenzualni odnos između lijevog i desnog centra. Kako širom Europe opada utjecaj kulturnih i gospodarskih institucija koje im pružaju ideološke i institucionalne infrastrukture – crkve za desni centar i sindikalnog pokreta za socijaldemokrate – pitanje identifikacije postaje manje jasno na obje strane.

Čini se da u budućnosti više nećemo imati sustav u kojem samo dva poltička bloka imaju glavnu riječ u debati o “socijalnom tržišnom gospodarstvu”. Umjesto toga, sustavom bi mogla dominirati s jedne strane politička jezgra u rasponu od klasičnih do socijalnih liberala, a s druge pokreti u nastajanju koji se bore protiv establishmenta i staroga poretka.

‘Izazivači’ svakako nisu homogeni u svojim ideološkim pogledima – jedino što ih spaja je mržnja spram sadašnjeg liberalnog sustava. Lako je vidjeti da vrlo malo stvari povezuje npr. španjolski Podemos, koji je za azilante, regionalizaciju i ekonomski neo-marksizam; nizozemsku Stranku za slobodu, koja se u velikoj mjeri protivi imigraciji, protiv je islama i zalaže se za nacionalni suverenitet; te stalno mijenjajuću Alternativu za Njemačku.

iglesias tsipras
Alexis Tsipras i Pablo Iglesias

Međutim,‭ ‬ako zagrebemo ispod površine nije tako teško pronaći zajedničko tlo između ovih skupina:‭ ‬većina se protivi Washingtonskom konsenzusu o slobodnoj trgovini i liberalnoj ekonomiji.‭ ‬Također,‭ ‬žele više državne intervencije u ekonomskoj sferi,‭ ‬bilo izravno ili neizravno.‭ ‬Osim toga,‭ ‬nastoje svoje programske ciljeve prikazati kao neku vrstu povratka u blagostanje,‭ ‬koje se povijesno obično nalazi negdje između‭ ‬1960-ih i‭ ‬1980-ih godina u zapadnoj Europi,‭ ‬ili‭ ‬1920-ih godina‭ ‬u srednjoj Europi,‭ ‬prije nego što je grijeh globalizacije navodno uništio‭ ‬nade u bolju budućnost,‭ ‬bilo da o budućnosti misle kao o suverenitetu ili‭ ‬kao o‭ ‬socijalističkome internacionalizmu.‭ ‬Za kraj,‭ ‬gotovo sve spomenute stranake i skupine traže procjenu i promjenu vanjske politike svojih zemalja,‭ ‬obično želeći odmak od bliskog saveza sa Sjedinjenim državama i okretanje prema Istoku‭ ‬-‭ ‬zbog balansa u odnosu snaga između Washingtona i Moskve ili zbog saveza s‭ “‬istočnim‭” ‬silama koje se smatraju ispravnim modelom za razvoj.

Izgleda da se nameće jedno važno pitanje:‭ ‬da li smo svjedoci fundamentalne prijetnje modernim liberalno-demokratskim institucijama‭ (‬što je u nekim slučajevima svakako istina‭)‬,‭ ‬ili se radi o ne baš tako štetnome zaokretu u shvaćanju pojmova poput‭ ‘‬lijevo‭’ ‬i‭ ‘‬desno‭’‬,‭ ‬uz ponovnu politizaciju pitanja oko kojih je do sada postojao relativni konsenzus među elitama:‭ ‬pitanja poput imigracije,‭ ‬Europske unije i uloge države‭ ‬u gospodarstvu.‭ ‬U oba slučaja,‭ ‬koncepti poput‭ ‘‬lijevog‭’ ‬i‭ ‘‬desnog‭’ ‬na način kako su definirani socijaldemokracijom ili kršćanskom demokracijom uvelike su oslabljeni.

Veliki dio uspjeha buduće evolucije širom kontinenta ovisit će o sposobnosti europskih sustava da odgovore na izazove koje su postavili populisti,‭ ‬što u nekim slučajevima znači kooptirati manje ekstremne elemente‭ ‘‬izazivača‭’ ‬s ciljem da se ojača sustav.

Kada je riječ o odgovoru na izazove,‭ ‬tradicionalne stranke suočene su s činjenicom da se moraju iz temelja transformirati da bi opstale:‭ ‬ideološki,‭ ‬putem redefiniranja i repolitizacije onoga što su do sada bila tehnička pitanja,‭ ‬te institucionalno,‭ ‬na način da pojednostave svoj rad i da si daju veću sposobnost manevriranja.‭ ‬U nekim drugim slučajevima opstanak će također ovisiti o sposobnosti postojećih struktura da apsorbiraju‭ ‬‘izazivače‭’ ‬tako što bi im dali udio u sustavu.‭ ‬Ova strategija nije bez svojih izazova i zahtjeva posebne liderske sposobnosti,‭ ‬jer postoji inherentni rizik da bi jednom kada budu uključeni u vlast populisti mogli iskoristiti situaciju da nadjačaju svoje liberalne suparnike i unište postojeći poredak.

No,‭ ‬to samo‭ ‬potvrđuje ideju da tradicionalne stranke sada trebaju razmišljati izvan postojećih okvira ako žele opstati,‭ ‬jer stara debata‭ ‬-‭ ‬socijaldemokracija ili kršćanska demokracija‭ ‬-‭ ‬više nije relevantna u današnjoj Europi.‭ ‬Uvažavanje promjena i prilagodba na novu stvarnost‭ (‬sa ili bez rebrandinga‭) ‬bit će jedini način na koji tradicionalne europske stranke mogu preživjeti trenutni val populizma koja prijeti da ih preplavi.

Jan Surotchak i Thibault Muzergues, Open Democracy

Brexit i rast populizma

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Zasigurno najveći politički pobjednik referenduma u Velikoj Britaniji je populizam u svim svojim oblicima. Populizam je sada već čvrsto ukorijenjen u Velikoj Britaniji, Europi i SAD-u. Zbog toga je važno razumjeti što on predstavlja i znači. U Europi nakon drugog svjetskog rata, dva su glavna politička pokreta koja su upravljala kako nacionalnom politikom tako i područjem međunarodne suradnje: socijaldemokracija i kršćanska demokracija (demokršćanstvo). Ova dva politička pokreta podržavaju liberalni internacionalizam i europske integracije. Međutim, oba pokreta su u padu a možda su im odbrojani i posljednji dani. Socijaldemokracija opstaje u nekim skandinavskim zemljama, dok se ostaci kršćanske demokracije mogu pronaći u Njemačkoj, Nizozemskoj i donekle u Italiji. Da bi se održala, socijaldemokracija treba jak sindikalni pokret i kejnzijanske makroekonomske politike, ali ove institucije i koncepti su u stanju raspada. Stoga je svaki projekt oživljavanja socijaldemokracije unaprijed osuđen na propast jer ne može biti spašen niti u današnjim okolnostima ni u doglednoj budućnosti. Sve progresivne snage, uključujući ljevicu, moraju razumjeti tu činjenicu. Ilustracije radi, jedan tužan aspekt današnje britanske političke scene je to da se dosadašnje tradicionalno ljevičarske sredine (dijelovi Škotske, velške doline i postindustrijski centri na sjeveru Engleske) i dalje smatraju takvima i predviđa se da bi tu moglo doći do preporoda socijaldemokracije. Ali, uvjeti za takvo što su nestali. Ove sredine danas su čvrsto u šakama raznih nacionalističkih projekata ili UKIP-a (stranke koja je nastala s ciljem da Britaniju izvede iz EU). Ovi gradovi i sredine neće se vratiti socijaldemokraciji – u britanskome slučaju, Laburističkoj stranci. Nastavi čitati “Brexit i rast populizma” →

Jesu li znanstvenici religiozni?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

 

Ako ste se ikada zapitali da li znanstvenici vjeruju u boga i da li se mole, ovo pismo bi vam moglo ponuditi odgovor.
U sklopu školskoga projekta, djevojčica Phyllis poslala je pismo Albertu Einsteinu i pitala ga da li se znanstvenici mole, te ako se mole što traže u svojim molitvama.
Ovo je Einsteinov odgovor, napisan 24.1.1936.

Draga Phyllis,

Pokušat ću odgovoriti na tvoje pitanje što jednostavnije mogu. Ovo je moj odgovor:
Znanstvenici vjeruju da su sve pojave, uključujući sve ljudske aktivnosti, podvrgnute zakonima prirode. Zbog toga znanstvenik ne može vjerovati da se na tijek događaja može utjecati molitvom, to jest nadnaravno manifestiranom željom.
Međutim, mora se priznati da je naše poznavanje ovih sila nesavršeno tako da na kraju vjerovanje u postojanje nekog krajnjega duha počiva na jednoj vrsti vjere. Takvo uvjerenje ostalo je široko rasprostranjeno, čak i s ovovremenskim dostignućima znanosti.
No, isto tako, svatko tko je ozbiljno uključen u znanost s vremenom postane uvjeren da se neka vrsta duha očituje u zakonima svemira – duha koji je znatno iznad čovjekove razine. Na taj način bavljenje zanošću dovodi do jednog vjerskog osjećaja posebne vrste, koji je zasigurno sasvim drugačiji od religioznosti naivnijih osoba.
Uz srdačne pozdrave,

A. Einstein

Brexit i pouke Jugoslavije

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Velika Britanija odlučila je izaći iz Europske Unije na referendumu održanom 23. lipnja. Kao i svaki referendum, ovaj je građanima trebao dati šansu da kažu što misle. Međutim, različiti dijelovi Britanije različito su glasali i stvoren je novi problem. Doveden je u pitanje sam razlog postojanja ove višenacionalne države. Ranih 1990-ih Jugoslaveni su imali svoje referendume na kojima se odlučivalo hoće li ostati ili napustiti federalnu Jugoslaviju. Epilog svega je bio krvoproliće i raspad države na svadljive, disfunkcionalne mini nacionalne države. Što onda može jedna mrtva država naučiti ovu koja je još uvijek (jedva) na životu?

Velika Britanija ima mnogo zajedničkog s Jugoslavijom. Kao i Jugoslavija, Britanija je komplicirana višenacionalna država, nastala na spornom povijesnom projektu koji se često preklapao s imperijalnim interesima Engleske, zemlje koja čini jezgru te multinacionalne federacije. Engleska, dakle, čini jezgru Velike Britanije, dok je u slučaju Jugoslavije to bila Srbija. Kao Englezi nekada u Škotskoj i Irskoj, Srbi su u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu često bili doživljavani kao osvajači i hegemoni. Poput Engleza, i Srbi su se osjećali neshvaćenim od strane onih koje su pokušavali integrirati. Zbog toga su ih optuživali da su nezahvalni spram žrtvovanja Srba za zajedničku stvar. Kao i neenglezi u Velikoj Britaniji, nesrbi u Jugoslaviji osjećali su se nipodaštavanim, maltretiranim i koloniziranim od strane snažnijeg velikog brata. Stvaranju jugoslavenske i britanske multinacionalne države prethodilo je razdoblje krvavog međuetničkog i međureligijskog nasilja.

Pa ipak, unatoč težini povijesti, elite su vremenom uspjele stvoriti kompleksne ali izdržljive multinacionalne eksperimenate. Donošeni su komplicirani kompromisi, a povijesni animoziteti postajali su predvidljiviji i lakši za kontrolirati, premda ne u potpunosti ugušeni. Lokalna samouprava i autonomija za etnički izdvojene regije bili su modus operandi kako u Velikoj Britaniji tako i u Jugoslaviji. Postojale su i posebne odredbe za manjine u područjima gdje njihove političke želje nisu podržavane od strane većinske populacije. Protestantima u Sjevernoj Irskoj je održavanje kulturne i političke veze s njihove braćom u Engleskoj bilo jednako važno kao i kulturne veze između Srba u Bosni i Hercegovini i Srba u Srbiji.

Svjesni da su multinacionalne federacije projekti bez presedana u eri nacionalnih država, elite u obje federacije  nisu bile odveć voljne promicati ideju multinacionalnog identiteta, koji bi nadišao duboko ukorijenjene nacionalne identitete konstitutivnih jedinica. Da pojasnim: “Britanstvo” nikada nije bio službena politika Velike Britanije, baš kao što ni “Jugoslavenstvo” nikada nije bila službena politika u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Umjesto toga, elite su se vjerojatno nadale da će nakon godina, desetljeća i stoljeća međuetničkih interakcija Englezi, Velšani, Škoti i sjeverni Irci na sebe početi gledati kao na Britance. U slučaju Jugoslavije Srbi, Hrvati, Muslimani (danas Bošnjaci), Slovenci, Makedonci i Crnogorci trebali su na sebe početi gledati kao na Jugoslavene.

Članstvo u Europskoj Uniji pomoglo je u suzbijanju destruktivnih snaga u Britaniji – npr. engleskog nacionalizma – tako što su svoj bijes sada usmjeravali prema Bruxellesu. Tijekom hladnog rata Jugoslavija je imala poseban odnos sa oba suprotstavljena bloka. To joj je kratkoročno pomoglo u obuzdavanju unutarnjih nacionalizama, ponajprije zbog osjećaja ponosa što jedna tako mala zemlja zauzima važno mjesto na velikoj svjetskoj pozornici. Ali nakon pada berlinskog zida raspala se i Jugoslavija. Jugoslaveni su izgubili svoje posebno mjesto na međunarodnoj sceni, a unutarnji nacionalizmi su se munjevito vratili. Demokratski populizam se našao u u središtu pozornosti.

Slučaj Jugoslavije opovrgava ideju da je demokracija dobra sama po sebi, da donosi stabilnost i oslobađa ljude. U toj državi je 1990-ih započelo istinsko uključenje građana u politički život. Nove političke stranke nicale su preko noći. Građani su demonstrirali tražeći sve i svašta. Najavljeni su referendumi i obećana drugačija budućnost. Međutim, desetljeće je završilo krvoprolićem, a Jugoslavija se raspala na slabo funkcionalne ili nefunkcionalne nacionalne države. Krajnji zbroj je više od 100.000 mrtvih, više od dva milijuna raseljenih, nove granice i budućnost zatrovana mržnjom, podjelama i korupcijom s okusom nacionalizma.

Ako postoji jedna lekcija koju Velika Britanija treba naučiti na primjeru Jugoslavije,  onda je to ova: referendumi su grozna stvar. Ova vrsta direktne demokracije ne samo da ne može riješiti egzistencijalna društvena pitanja, nego može dati maha društvenim podjelama koje su dotada bile ispoljavane kroz građanski politički diskurs (kao u Velikoj Britaniji), ili potisnute (kao u slučaju Jugoslavije). Referendumi su gotovo uvijek organizirani oko pitanja koja se čine egzistencijalnim. Njihov negativni učinak rezultat je i toga da su referendumi uglavnom nepovratna rješenja.  Za razliku od izbora, gubitnička strana ne može preusmjeriti svoju ljutnju na pobjedu u sljedećim izborima, jer je stvar navodno zauvijek riješena.

Uzmimo primjer bosanskih Srba. Novoizabrana demokratska muslimansko-hrvatska vlada organizirala je 1992. referendum o tome treba li Bosna i Hercegovina napustiti jugoslavensku federaciju nakon što su dvije republike, Slovenija i Hrvatska, već odlučile da će istupiti. Bosanski Srbi, koji su u velikoj većini bili za ostanak u Jugoslaviji, gdje bi mogli održavati svoje veze sa Srbijom, bojkotirali su referendum, iako su znali da predstavljaju tek nešto više od 30% stanovništva.  Da su sudjelovali na referendumu bili bi preglasani, ali referendum bi i dalje bio važeći. Kao što se moglo i pretpostaviti, ogromna većina građana glasala je za nezavisnost. Jednako predvidljivo referendum je doveo do rata za vrijeme kojeg su bosanski Srbi zauzeli ‘’svoj’’ dio Bosne i Hercegovine za koji su htjeli da ostane u Jugoslaviji.

Nakon referenduma o članstvu u EU Velika Britanija se našla u zapanjujuće sličnoj situaciji. Rezultati glasanja su se u velikoj mjeri razlikovali, ovisno o nacionalnim granicama (Škotska, Engleska, Vels, Sjeverna Irska) i učinili da je nedostatak nacionalnog konsenzusa postao pitanje života i smrti za zemlju. Kraj Velike Britanije kao države ako istupi iz EU čini se jednako predvidljivim kao i kraj jedinstvene Bosne i Hercegovine izvan Jugoslavije: Škoti će se otcijepiti, Sjeverna Irska tražit će samoodređenje i eventualno ponovno ujedinjenje s Irskom. Protestanti u Sjevernoj Irskoj će se povući iz politike i pribjeći tko zna čemu, potpuno svjesni da ih je politički proces već pretvorio u manjinu.

Ono što bi nas debakl Brexita trebao podučiti jeste da su referendumi često populističko oruđe koje demagozima omogućava da rabe politiku bijesa demokratskim sredstvima. Referendumi su nesumnjivo demokratski, ali se mogu pokazati i smrtonosnima.

Feđa Burić, History Matters

Budi muško (video)

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

S petnaest godina Dragan Kisin je tukao drugu djecu, pio i upadao u razne nevolje. Njegov otac napustio je obiteljski dom zbog kockarskih dugova. Njegova majka bila je očajna. Onda se Dragan jednoga dana priključio klubu Budi muško u Banjaluci. Sada je vođa lokalne zajednice i promovira nenasilje.

U Bosni i Hercegovini, suživot Bošnjaka (tada Muslimana) Srba i Hrvata narušen je raspadom Jugoslavije. U ratu vođenom od 1992. do 1995. poginulo je oko 100000 ljudi. Procijenjeno je da je silovano je  oko 35000 žena. Seksualno nasilje iz vremena rata dovelo je do kulture nasilja i nasilničkog ponašanja među mladima. Iz toga razloga klub Budi muško okuplja mladiće i djevojke, uči ih borbi protiv stereotipa i kako postati uzor svojim vršnjacima. Budi muško dio je inicijative Care International-a na Balkanu. Ovaj program, fokusiran na dječake i mladiće od 13 do 19 godina napravljen je s namjerom da se promovira jednakost spolova i nenasilnih odnosa – u regiji koja se i dalje se bori s naslijeđem rata.

Njihov lokalni partner u Banjaluci je Institut za razvoj mladih i zajednice Perpetum mobile koji s mladima u lokalnoj zajednici radi zanjih deset godina. Ovaj kratki dokumentarni film donosi priču o Draganu i o tome kako je program promijenio njegov život.