Tragikomična sapunica oko Demokratske fronte i njihovog sudjelovanja u antinacionalističkom BH bloku je okončana. DF je otišao u koaliciju s SDA. Time su definitivno i zauvijek postali dio bošnjačkog političkog bloka, bez obzira na sva negiranja. Nastavi čitati “Odlazak DF-a iz BH bloka je odlična vijest” →
Piše: Sofija Mandić
Najvažniji dokaz da Kosovo više nije Srbija možemo pronaći u izjavama političara na vlasti. Samo nam se čini da javnost polako kuvaju za trenutak otvorenog priznanja kosovske nezavisnosti. Stvar je zapravo već neko vreme rešena. Kako to znamo? Recimo tako što najviši zvaničnici učestalo prolivaju suze nad manjkom ljudskih sloboda i nepoštovanjem prava na Kosovu.
Pre samo nekoliko meseci, mada se slični primeri protežu i dalje u prošlost, Vlada Srbije je na najavu transformacije Kosovskih snaga u Vojsku Kosova zavapila kako je ovaj potez „protiv međunarodnog prava“. Zamerila je Vlada i to što Kosovo ne poštuje ni sopstvene ustavne norme što je „svojevrstan apsurd“. Vlada se, razume se, nije izjasnila kojim stepenom apsurda ocenjuje svakodnevno nepoštovanje međunarodnih obaveza i Ustava Srbije u Srbiji.
Poslednji primer zgražavanja nad nepravnom državom Kosovo stiže od predsednice Vlade, koja „ne očekuje ništa dobro“ od toga što su kosovski sudovi preuzeli slučajeve ratnih zločina, uključujući i one nad Srbima, od Euleksa. Brnabić je ovakav stav obrazložila time što „Priština ima političke lidere koji sprečavaju ljudska prava Srba“. Dakle, predsednica Vlade misli da se politički lideri na Kosovu mešaju u rad kosovskih sudova i zbog toga – sada dobro pazite – nema poverenja u njihov rad!
Ovo zapažanje bi bilo sasvim u redu da je predsednica Vlade makar jednom do sada primetila da se politički lideri u Srbiji, na čelu sa njenim mentorom Aleksandrom Vučićem, svakodnevno mešaju u to ko će biti uhapšen, pritvoren, osuđen, oslobođen ili čak neovlašćeno pomilovan. Možemo garantovati da Brnabić neće nimalo smetati što je Vrhovni kasacioni sud zauzeo pravni stav o bankarskim kreditima u švajcarskim francima tek nakon jasnog uputstva predsednika i uprkos tome što je predsednik ovog suda praktično do juče tvrdio da sud „ne može unapred zauzimati pravne stavove, već će odlučivati samo u konkretnim predmetima“. Neće joj smetati ni što je predsednik istog trenutka pohvalio odluku suda.
Dakle, imamo situaciju da domaće predstavnike vlasti strahovito tišti nepoštovanje prava, ali samo ako se to ne odnosi na prava građana Srbije. Pošto im je kosovska pravda na srcu, to je najpouzdaniji znak da ova teritorija ne samo da nije deo Srbije, nego da nije ni u najdaljem interesu domaćih vlasti. Da jeste, zalagali bi se za ono što im je u zemlji najmilije – nepravo i kriminal.
Kao šlag na torti stiže jadikovka Ane Brnabić o tome kako je Srbima na Kosovu uskraćeno pravo na informisanje. Zbog ovoga se čak obratila OEBS-u, tražeći njegovu reakciju. Međutim, kako predsednica Vlade vidi kršenje prava na informisanje Srba? Tako što novine na srpskom jeziku ne stižu na Kosovo (ona kaže – čak!) od novembra 2018. godine.
Osim što smo zaključili da zbog naprednjačkog apela za poštovanjem ljudskih prava Kosovo sigurno više ne može biti Srbija, možemo zaključiti i da Srbi van Srbije teško mogu pobeći od progona propagandnom štampom. Ako i pokušaju, predsednica Vlade će se pobrinuti da ovaj beg ne potraje.
Nakon nepreglednog niza izjava o tome da Srbija ima slobodne medije i da vlast ne utiče na njihovu uređivačku politiku, Ana Brnabić je ipak prevazišla sebe. Ovaj skok se može formulisati kao – našim najcrnjim neprijateljima dajte tu vladavinu prava. Našima su dosta Informer i Alo.
(Peščanik)
Piše: Nikola Vukobratović
Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) na jučerašnjim je lokalnim izborima u Turskoj izgubila kontrolu nad gotovo svim većim gradovima, uključujući Ankaru i (vjerojatno) Istanbul. Ovo predstavlja ozbiljan izazov za autoritarnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji je tijekom prošle dvije godine – prvo promjenom Ustava, a onda i izvanrednim izborima u za njega najpovoljnijem trenutku – nastojao konsolidirati svoju vlast. AKP i predsjednik još službeno nisu priznali poraz u Istanbulu, nekadašnjoj Erdoğanovoj bazi i gradu u kojem sekularna opozicija nije bila na vlasti od ranih 1990-ih.
Ipak, zajedno s koalicijskim partnerima s ekstremne desnice, AKP se može pohvaliti kako je još uvijek stranka s najvećim brojem lokalnih i regionalnih čelnika te vijećnika. No sada su oni ponovo uglavnom u manjim gradovima i ruralnim područjima u unutrašnjosti Anadolije, koja je i ranije bila islamistička utvrda. Dobar dio gradova preuzela je Republikanska narodna stranka (CHP), koja potporu uživa među liberalnije orijentiranim urbanim biračima. No CHP-u su potporu u mnogim krajevima zemlje, uključujući i Istanbul, dale druge opozicijske stranke. Osobito važna bila je potpora Narodne demokratske stranke (HDP), široke koalicije kurdskog pokreta i socijalističkih organizacija.
Tek početak borbe
Kako za Bilten objašnjava bivši generalni sekretar HDP-a, Alp Altınörs, “Uspjeh CHP-a u gradovima omogućila je potpora HDP-a”. Ljevica je potporu opoziciji dala u krajevima gdje su druge stranke imale veće šanse poraziti AKP. HDP se pak zadovoljio povratkom kontrole nad općinama i regijama u kurdskim dijelovima zemlje koje je izgubio nakon što je vlada smijenila i zatvorila dobar dio lokalnih dužnosnika pod optužbom za nelojalnost. Pravi šok izazvali su pak rezultati u regiji Dersim gdje je pobijedio kandidat Komunističke partije, jedne od rijetkih legalnih socijalističkih stranaka u Turskoj, koja je uspjeh ostvarila uz ključnu potporu dijela vanparlamentarne ljevice. I dok se čeka što će od rezultata vlast zapravo prihvatiti, očito je kako su se neke stvari ovim izborima promijenile.
“Unatoč potpunoj kontroli države, Erdoğan je izgubio gradove i to je ogroman poraz, no još je velika borba pred nama”, dodaje Altınörs. “Unatoč smanjenoj društvenoj potpori, još uvijek su na vlasti. Mi ćemo nastaviti svoju demokratsku borbu iako će CHP vjerojatno nastojati naći neki način da surađuje s vlastima. Turski kapitalizam je trenutno na vrhuncu krize i sada se vodi klasna borba oko toga tko će platiti cijenu te krize.”
(Bilten)
Piše: Zlatko Bosnić
Ima javnih i društvenih fenomena, zbivanja i tema sveprisutnih, a nikada jasno definiranih i podrobno objašnjenih većini, tzv. prosječnom građaninu.
Šta bi značilo i kako bi izgledalo kada bi medijski prostor i vrijeme makar povremeno bili otvoreni i posvećeni pravim temama. U tom slučaju u medijima bi bilo, u tzv. općoj javnosti, mjesta i za pitanja zanimljiva i važna većini. Takva pitanja mogla bi država regulirati da važe za elektronske i printane medije, za javne i privatne servise. Mogla bi ali iz nekih razloga neće. To je suvišan luksuz za državu kakva je današnja Bosna i Hercegovina. Kada bi bilo i mnogo više vremena i medijskih načina i oblika za javne nastupe ni to ne bi bilo dostatno političarima da građanima nude svoj neartikulirani ego. Njihova već odavno bajata, nerealna obećanja i samohvalisanje građani su već odavno dešifrirali: jasno im je da nesposobni i amoralni politikanti tako čuvaju svoje ničim zaslužene pozicije. U daytonskoj BiH to glatko prolazi, a OHR i ‘’marljivi’’ Inzko dodaju svoj bahati obol – misli se na njihove plate.
I nije to sve. Mediji u najvećoj mjeri žive od donacija, od državnog budžeta sa različitih nivoa, i ponajviše od sveprisutnih reklama. Taj oblik komunikacije (reklame) čitatelja, slušatelja i gledatelja obavještava o svemu sve što se gdje i pod kojim uvjetima može kupiti. Sve je iz te masivne ponude kvalitetno, zdravo i domaće (hrana) pa još jeftino.
Važno je reći da mi u BiH nismo izmislili niti do ovoga nivoa razvili ovakve medijske programe i sadržaje. Cijela bogatstva sličnih ideja koriste se i u društvima zrelijim i razvijenijim nego što smo mi. To zapravo znači da ima smisla i rezona makar djelimično relativizirati gore izrečene stroge ocjene. Postoji i jači argument za djelimičnu relativizaciju rečene strogosti. Baš tragom jedne takve pojavnosti ispisani su ovi retci.
Subota je, 23. mart. BH Radio 1 najavljuje svoju poznatu emisiju ”Ovo je moja zemlja”. Koncepcija te emisije je jedan na jedan: novinar/ka javnog servisa i jedna osoba koja može ”iznijeti’’ tu temu. Kada je najavljeno ime govornika pisac ovih redaka pojačao je radijski ton i izoštrio svoju slušnu aparaturu. Gost govornik poznati je likovni umjetnik, ugledni građanin Sarajeva i BiH, poznat i priznat na mnogo širem prostoru. Izlagao je od Pariza do Tokija, od Moskve do Madrida, od Beča do Praga… U većini važnih muzeja i galerija bivše Jugoslavije.
Bez imalo pretjerivanja nastup ovoga važnog umjetnika i skromnog čovjeka trebao bi biti primjer i orijentir onima koji su često u javnosti, po bilo kojoj osnovi. Umjetnik o kojem je ovdje riječ ujedno je i intelektualac široke naobrazbe i znanja, a govoreći javno ništa od toga nije gurao u prvi plan. Sve mu je u priči jednostavno i skromno, ne zbog toga da ‘’kapitalizira’’ te atribute nego zato što je istina takva. A istina je njegov umjetnički i intelektualni put. Nema u toj priči nerealnog optimizma ni suvišnog pesimizma. Tu je samo realnost običnih dana, onakvih kakve sami kreiramo u datim okolnostima. Krene priča o događajima, putovanjima, susretima. Očekujete uzbudljiva sjećanja svečano upakirana u moćne slikareve boje. Ništa od toga, i dalje pulsira samo svakodnevna realnost, jer sve što se dešava desilo se baš onako kako su okolnosti nametale. Dobar je primjer za takve relacije kada gost emisije ”Ovo je moja zemlja” govori o cjelodnevnom druženju i ručku sa Ivom Andrićem, o večeri sa Kočom Popovićem, o kafi sa Zukom Džumhurom… Svjedok i učesnik tih zbivanja govori važne podatke i istine o tim velikim ličnostima, a nikako o svojim zaslugama što je u mogućnosti da javnosti posreduje takva saznanja.
Zaslugom spomenutog radio kanala i sposobne novinarke koja je moderirala razgovor, i ponajviše glavnom liku emisije, najširoj javnosti pokazano je kakva može biti medijska kompetencija i kultura. Dobro je što se to može dešavati u Sarajevu, a tek bi bilo dobro da nadležni ministri, direktori i urednici na takvim primjerima i sami uče kako u medijima može i mora biti više istine i tolerancije. Sadašnje i dosadašnje stanje funkcioniranja medija zaslužuje najniže ocjene. Ima Sarajevo, metropola evropske države, i u nekim drugim oblastima sličnih ili još problematičnijih stvarnosti. O tome nekom drugom prilikom.
Foto: Pixabay
Pišu: Ana Brakus i Gabrijela Galić
Prošlog četvrtka (14.2.) novopostavljeni zagrebački spomenik Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku, gađan je jajima. Već idućeg dana javnost je obaviještena da će spomenik Tuđmanu morati na restauraciju zbog tako načinjene štete. Faktograf je istražio je li spomenik Tuđmanu doista toliko osjetljiv na jaja i zbog čega eventualna šteta nastaje.
Odgovore smo dobili zahvaljujući Maji Velicogna Novoselac, umirovljenoj restauratorici savjetnici iz zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt koja nas je uputila na Valentinu Ljubić Tobisch, samostalnu restauratoricu s bečkom adresom. Ta iskusna restauratorica bila je angažirana na projektu obnove kipa Grgura Ninskog kao restauratorica za metal.
Prema njezinom mišljenju, jaja zaista mogu uzrokovati štetu na brončanom spomeniku.
„Jaja sadrže veliki udio metala kao što su željezo i cink. Zbog različitih elektrokemijskih potencijala, kod kombinacija dvaju ili više metala dolazi do razvoja kontaktne korozije, štetne za broncu. Korozivne promjene mogu također biti uvjetovane velikim udjelom sumpora u jajetu ili utjecajem pH-vrijednosti jajeta koja se kreće u lužnatom području. Bitno je napomenuti da kod svih vrsta korozije dolazi do nagrizanja površine. Te promjene su ireverzibilne. Ovi faktori imaju u krajnjoj liniji i utjecaj na stvaranje zaštitnog sloja patine na bronci. Naime, bronca, prije svega zbog velikog udjela bakra u leguri, ima svojstvo stvaranja zaštitnog sloja plemenite patine koja se u početnom stadiju pokazuje u samom tamnjenju površinskog sloja, a kasnije prelazi u poznatu zelenkastu boju. Taj zaštitni sloj bi trebao biti homogen i ‘zatvoren’, što bi kemijski utjecaj jaja ometao“, rekla nam je restauratorica Ljubić Tobisch.
Napominje i da je nužno spomenike održavati čistima.
„Kemijski utjecaj naslaga prljavštine, ptičjeg izmeta, atmosferilija ili pak jaja kao u ovome slučaju uvijek je različit i, što je najbitnije, nevidljiv ispod tih slojeva. Već iz tog razloga je bitno neželjene naslage redovito otklanjati jer mogu uzrokovati kemijske promjene i oštećenja u materijalu i na njegovoj površini. Kemijske promjene i kod metala razvoj korozije uvjetovani su a) sastavom materijala spomenika i b) sastavom neželjene naslage na površini“, kaže restauratorica Ljubić Tobisch.
Da su jaja mogla nanijeti štetu Tuđmanu smatra i Helena Otmačić Ćurković, izvanredna profesorica na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije pri Sveučilištu u Zagrebu.
„Teško mi je na temelju slika raditi neke analize, no načelno problem može nastati zbog toga što je patina, koja se nalazi na površini spomenika, porozna i zbog toga je upila nešto jaja. Sitne pore u patini je teško očistiti vodom, već vjerojatno treba poliranjem skinuti dio patine. Načelno je moguće, posebno ukoliko se radi o starim jajima, da sumporni spojevi iz jaja uzrokuju transformaciju patine u sulfide koji su crne boje. Da li se skidanje onečišćenog sloja patine i nanošenje novog sloja može napraviti na terenu ili je nužno spomenik vratiti u ljevaonicu treba provjeriti sa ljevaonicom u kojoj je patina izvorno nanesena“, rekla je Otmančić Ćurković Faktografu.
Pokušali smo to provjeriti s Ljevaonicom Ujević koja je za izradu spomenika od Grada Zagreba dobila višeod milijun i 300 tisuća kuna.
„Ništa me ne zanima, ja podržavam spomenik“, rekao nam je muškarac koji se javio na kontakt broj Ljevaonice Ujević.
Nakon što smo pokušali objasniti da ne zovemo zbog podržavanja ili nepodržavanja spomenika, već se interesiramo o količini štete, ista osoba nam je tek poručila da se spomenik ne smije gađati jajima.
„Ma kakva jaja – ne smije se gađati jajima“, rečeno nam je iz Ljevaonice Ujević, nakon čega je naš sugovornik poklopio slušalicu i prestao se javljati.
S obzirom da u razgovoru s Ljevaonicom Ujević nismo uspjeli postaviti sva pitanja, kontaktirali smo ih i SMS porukom u kojoj smo zatražili informaciju o tome koliko će trajati popravak spomenika i koliko će koštati, ali i smatraju li da je do problema nakon gađanja jajima došlo i zbog loše postavljene patine.
Podsjetimo, kako je pokazao H-alter, sveukupni trošak podizanja spomenika Franji Tuđmanu premašio je najavljivani iznos od 4 milijuna kuna. Ukupno je iznosio 5.800.076,60 bez PDV-a, odnosno 7.250.095,75 kuna s PDV-om. Najskuplji spomenik, od njih najmanje 83 koja su postavljena diljem Republike Hrvatske, tako bi uskoro mogao postati još skuplji. Koliko će cijena rasti ovisi, čini se, i o količini jaja koja će u budućnosti biti bačena na spomenik.
Piše: Matea Šimić
Ovo je nažalost još jedan tekst u kojem nećemo o pozitivnim (ili makar ne potpuno stravičnim) primjerima koji se naravno, kao i u svim drugim segmentima života, podrazumijevaju.
Novinarka Ana Muhar je još 2015. objasnila zašto je odlučila roditi u Hrvatskoj umjesto u Londonu u kojem živi, navodeći prije svega stručnost i emocionalni aspekt. Nitko ne osporava da su mnogi naši liječnici i medicinsko osoblje vrhunski stručnjaci. Osim loših, i sama imam mnogo dobrih iskustava, posebice iz Klinike za traumatologiju u Zagrebu i Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice.
Međutim, od poroda gospođe Muhar prošle su četiri godine i čini se da je (iako je i ranije stagniralo) otada stanje u hrvatskom zdravstvu u slobodnom padu – a i sve više tih vrhunskih stručnjaka bježi čim im se ukaže prilika.
Zato se ovdje moramo još jednom usredotočiti na ono sramotno u hrvatskom zdravstvu. I neće biti posljednji put jer o takvim je stvarima nužno pisati i govoriti opetovano, nemilosrdno, bez predaha. I nastaviti i nakon što dosadimo i sebi i svima oko sebe (i samome bogu, ako ćete) – dok se ne ‘primi’, dok se ne počne mijenjati nabolje.
Danas je na redu tzv. ‘priziv savjesti’. Naoko bezazlena jezična konstrukcija s prizvukom moralne vrline kojom se pokušava opravdati i prikriti nehumana i gnjusna ‘osobna odluka’ koja izvire ni iz čega drugoga doli čiste sebičnosti i zloće.
Te dvije riječi, ‘priziv savjesti’, često se mogu čuti u medijima u posljednje vrijeme i čini se da je u pitanju trend kojem se trenutno ne nazire kraj. Najprije su ginekolozi bili ti koji su počeli masovnije uskraćivati svoje usluge već prema tome kako im je ćeif. Tako je pobačaj u teoriji moguće obaviti u 27 bolnica diljem Republike Hrvatske, no realno u njih 22 jer je su u preostalih pet svi zaposleni specijalisti uložili priziv savjesti.
Zatim smo saznali da i farmaceuti imaju savjest zahvaljujući prošlogodišnjem primjeru iz Zagreba. Simpatično je tu usput primijetiti da žena s magisterijem iz farmaceutike ne zna ili odlučuje ignorirati činjenicu da tzv. anti-bebi pilule služe i kao lijek za mnoga (ozbiljna) stanja.
Jutros su nas pak dočekali naslovi o primaljama koje su diskriminirane jer im još uvijek nije zakonski uređeno to njihovo pravo i barem jednom slučaju u kojem je prekid trudnoće obavljen na živo jer su svi anesteziolozi u bolnici odbili raditi svoj posao.
A u čemu je stvar s primaljama? Zasad svaka sedma ulaže priziv savjesti no ta bi brojka naglo porasla na preko 50% njih – samo kad bi im se garantiralo da im radna mjesta nisu u opasnosti.
Ono što je tu posebno zanimljivo je da one izgleda ne bi samo odbijale sudjelovati u prekidima trudnoća. Zaista, zašto stati samo na tome? Ima onih koje bi odbijale sudjelovati u edukaciji o kontracepciji, pružiti skrb ženama koje su začele umjetnom oplodnjom ili koje bi pohranile/donirale matične stanice – pa čak i sudjelovati u određenoj prenatalnoj dijagnostici (kao npr. amniocentezi). Samo je nebo granica. Znače li vam što riječi poput ‘Iran’, ‘srednji vijek’, ‘Sluškinjina priča’ ili ‘El Salvador’? Zapamtite ih dobro jer to je ono što vas čeka. TO je ono što ljudi poput ovih zdravstvenih djelatnika žele za Hrvatsku.
Krajem travnja očekujem svoje prvo dijete. I bez obzira na to koliko je ono željeno i koliko je čudo života upravo to – čudo – nikada, baš nikada ne bih oduzela pravo na izbor svakoj onoj ženi koja iz kojeg god razloga ne može ili ne želi to za sebe.
Međutim, jalovo je sada započinjati još jednu raspravu o pobačaju. Mnogo su šokantnije i neshvatljivije sve ove druge gore navedene situacije u kojima netko sebi silom uzima pravo da ne obavlja svoj posao, bez obzira čija prava pritom pogazili i popišali.
Za sam kraj, evo i poruka HZZO-u koji se usplahirio zbog navodno velikog broja iseljenih Hrvata koji još uvijek koriste zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj, čim se prestanem smijati.
Zaista ne vidim zašto bi i kako nekome to bilo privlačno ili isplativo ako živi i radi u državi koja je bogatija i iole sređenija od drage nam domovine. Skrb koju primam posljednjih godina u Španjolskoj (uza sve nedostatke, a ima ih, naravno) nije u istoj galaksiji. Današnje su me vijesti podsjetile kako sam nekada davno razmatrala opcije i na tren pomislila da bih možda ipak mogla roditi u Hrvatskoj. Ipak je to sustav na koji sam navikla i znam što očekivati, ipak je lakše komunicirati u tako izvanrednoj situaciji na jeziku koji nam je materinski, ipak ste bliže obitelji. Brzo me je prošlo. Ne samo da ću roditi ovdje, već bih se na to odlučila čak i da sam jučer stigla, da ne znam ni riječi španjolskog, da moram kroza sve proći koristeći crteže, životinjske zvukove i pantomimu.
Znajući sve što sam imala (ne)sreću saznati u posljednjih godinu dana o reproduktivnoj skrbi u Hrvata, trenutno bih radije rodila sama u šumi – i radi iskrene zabrinutosti za kvalitetu koja se nudi i iz principa.
Dok se Republika Srpska zadužuje milione maraka kako bi se smanjio broj radnika u „Željeznicama Republike Srpske“, preduzeće čuva radna mjesta i onima koji ne dolaze na posao.
Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)
Početkom prošle godine radnik „Željeznica Republike Srpske“ (ŽRS) Mladen Panić je otišao na odsluženje jednogodišnje zatvorske kazne jer je skrivio saobraćajnu nesreću u kojoj je poginuo njegov drug.
Iako je zbog dužine kazne morao dobiti otkaz, njega je čekao posao kada se vratio. U ŽRS nikada nije stiglo obavještenje o kazni pa su se uposlenici u Doboju pravili da ne znaju gdje je njihov kolega. Panićev šef i kum Mirko Ostojić lažno je pravdao njegove nedolaske na posao − prihvatao je potvrde o bolovanju i davao mu godišnji odmor kako bi opravdao njegovo višemjesečno odsustvo. Tako je Panić uspio zadržati i posao i platu.
Republika Srpska se godinama zadužuje kod međunarodnih kreditora kako bi ŽRS stao na svoje noge. Značajan dio tog novca je namijenjen za otpremnine prilikom otpuštanja viška radnika, a preduzeće istovremeno zadržava i plaća radnike koji se gotovo nikada ne pojavljuju na poslu.
Jedan od njih je i Rajo Šiljak iz Istočnog Sarajeva. On je dugo zaposlen u ŽRS-u, ali je rijetko na svom radnom mjestu u Doboju. Njegovi pretpostavljeni nisu mogli sa sigurnošću objasniti novinarki Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) šta on tačno radi i gdje. Iako svi znaju da nije redovan na poslu, očekuju da će se problem riješiti sam od sebe – kada Šiljak ode u penziju.
U međuvremenu, on bi mogao nastaviti primati platu i mjesečnu naknadu za prevoz od Istočnog Sarajeva do Doboja gdje ga kolega/pretpostavljeni svakodnevno evidentira kao prisutnog na poslu.
Mladen Panić, radnik ŽRS-a, vrijeme provedeno u zatvoru je pravdao bolovanjem i godišnjim odmorom, a kolege su ga i lažno evidentirale kao prisutnog na poslu (Foto: CIN)
Dvadesetpetogodišnji Mladen Panić je prije šest godina skrivio veliku nesreću. Na povratku iz noćnog izlaska izgubio je kontrolu nad vozilom u kojem je bilo još devetero mladih ljudi. Jedan od njih je tada poginuo.
Okružni sud u Doboju je osudio Panića na godinu dana zatvora zbog čega je morao dobiti otkaz. Naime, prema Zakonu o radu RS-a, radni odnos mora biti prekinut ako je radnik osuđen na zatvorsku kaznu dužu od šest mjeseci, ali ŽRS to nije učinio u ovom slučaju. Umjesto da Panić u preduzeće donese presudu, zatražio je neplaćeno odsustvo od godinu dana. Pošto mu je zahtjev odbijen, on je otvorio bolovanje i otišao na služenje kazne u Istočno Sarajevo, a njegov kum i šef Mirko Ostojić, rukovodilac Sekcije za vuču vozova u Doboju, pomogao mu je da sačuva radno mjesto. Tokom boravka u zatvoru kući je dolazio svaki mjesec po nekoliko dana.
Doktor iz Doma zdravlja u Doboju mu je davao bolovanje pa je Panić imao opravdano odsustvo sa posla za tri mjeseca. Uprava Doma zdravlja odbila je CIN-u odgovoriti da li je doktor koji je Paniću dao bolovanje znao da je on u zatvoru i na osnovu čega je upućen na bolovanje.
Nakon toga Ostojić je Paniću potpisao i rješenje za godišnji odmor i narađene dane iz prethodne godine. Kako sve skupa nije bilo dovoljno da pokrije boravak u zatvoru, još dva mjeseca ga je lažno prijavljivao kao da je prisutan na poslu.
Ipak, u razgovoru za CIN je svu odgovornost za ove poteze preuzeo Novo Panić, Mladenov otac i Ostojićev nadređeni. On je direktor Sektora za vuču vozova koji rukovodi svim radnim jedinicama koje su raspoređene po gradovima RS-a.
Na pitanje da li je znao da je to kršenje zakona, Panić stariji je kratko odgovorio novinarki CIN-a: „Da“.
Iako su obojica svjesni da su prešli zakonske granice, kažu da su to uradili kako bi pomogli Mladenu da otplati dugove u kojima se našao zbog plaćanja odštete za nesreću koju je izazvao prije šest godina.
„Ako je taj život spašen, tog djeteta, da ono u nekakav život sa 22 godine uđe sa teretom od 100 hiljada maraka, (…) znači, po meni, vrijedi sve kršiti − i zakon i svaki đavo“, kaže Mirko Ostojić.
U međuvremenu, Mladen Panić je dobio amnestiju od Osnovnog suda u Doboju pa je uz prijevremeni otpust izašao iz zatvora nakon sedam i po mjeseci i vratio se na posao. On nije želio pričati za CIN.
Novo Panić, direktor Sektora za vuču vozova u ŽRS-u, znao je da se zakon krši zbog njegovog sina Mladena: „Ako ja ne kažem da sam svjesno to radio, šta onda?“ Novo i Mladen Panić nisu disciplinski odgovarali za lažno prikazivanje Mladenovog prisustva na poslu (Foto: CIN)
Desetak dana nakon Mladenovog povratka na posao u ŽRS-u su, zahvaljujući anonimnoj prijavi, saznali za prevaru. Pokrenut je disciplinski postupak, a sektor kojim rukovodi Mladenov otac Novo Panić dobio je zadatak da utvrdi ko je odgovoran i kako će biti kažnjen.
Kako to nije mogao učiniti sam, Panić je ovlastio svog zamjenika Zorana Vasiljevića koji je procijenio da je riječ o „lakšoj povredi radne obaveze“.
„Oni su time odredili tok postupka i ishod postupka jer su različite disciplinske mjere predviđene za težu povredu radne obaveze, a različite za lakšu“, objasnio je CIN-u advokat Željko Rašević.
O sankcijama za ovakav prestup u ŽRS-u odlučuje rukovodilac pa je Panić opet morao ovlastiti nekoga da to učini umjesto njega. Drugi zamjenik, Predrag Pecikoza, odlučio je da se Ostojiću oduzme po deset posto od dvije plate, a drugi odgovorni, evidentičar Branko Pašalić, u svojoj je radnoj jedinici dobio pismenu opomenu. Panići nisu disciplinski odgovarali za svoje postupke.
Novo Panić i ne smatra da je odgovoran: „To je kao da ja kažem da je odgovoran i generalni direktor. (…) Ja kao direktor ne moram znati to. Kao roditelj moram znati, a ne moram ni to znati ako nismo u dobrim odnosima. Ali jesmo u dobrim odnosima, ne mogu reći da nismo“.
ŽRS je ovom prevarom oštećen za 5.898 KM, a štetu su izmirili Ostojić, Pašalić i Mladen Panić. Sektor za vuču vozova, kojim rukovodi Mladenov otac, pokušao je smanjiti iznos štete na 2.677 maraka što nije prihvaćeno.
Vršilac dužnosti generalnog direktora ŽRS-a Zoran Ilinčić kaže da preduzeće trenutno nema način da strožije sankcioniše kršenje Zakona o radu RS-a u slučajevima kada naknadno sazna za to.
Rajo Šiljak, radnik ŽRS-a, rijetko je na svom radnom mjestu u Doboju, a preduzeće mu uz platu isplaćuje i troškove prevoza od Istočnog Sarajeva (Foto: CIN)
ŽRS je, prema podacima nadležnog ministarstva, 2018. godinu zaključio sa akumuliranim gubitkom od 111,5 miliona maraka. Za plate i doprinose radnika troši oko 38 miliona maraka godišnje.
Predstavnici Sindikata preduzeća već godinama javno govore da ŽRS ima radnike koji ne dolaze na posao, a primaju platu.
„Ako nema novca, onda snosimo teret svi zajedno. Nema novca − nema rasipanja, nema rashoda. Ovo je za nas klasičan rashod − da nekome se to može evidentirati, a da ne dolazi“, kaže za CIN predsjednik Samostalnog sindikata mašinovođa ŽRS-a Simo Cvjetković.
I neki od bivših i sadašnjih članova Uprave kažu da je mnogo ovakvih slučajeva.
Republika Srpska je prošle godine uzela 100 miliona maraka kredita od Svjetske banke kako bi poboljšala finansijsku održivost i restrukturirala ŽRS. Sedam miliona maraka je predviđeno za smanjenje broja radnika, odnosno za njihove otpremnine i prekvalifikacije. Vlada RS-a i ŽRS će ovaj kredit vraćati u naredne 32 godine.
Draženko Todorović je bio izvršni direktor Poslova operacija i član Uprave do 2015. godine. Iako za ovaj problem kaže da je općepoznata stvar, nije učinio ništa da ga riješi. „Pa ne dajem ja platu, nisam ja ni vlasnik preduzeća.“
Većinski vlasnik preduzeća je Republika Srpska koja se zadužuje kako bi ovo preduzeće smanjilo gubitke. Uz to, Vlada RS-a godišnje daje još oko 25 miliona KM za održavanje ŽRS. Vlasnici preduzeća biraju Nadzorni odbor koji imenuje Upravu i Statutom je obavezuje da radi u interesu preduzeća.
Jedan od trojice članova Uprave, v. d. izvršnog direktora Dragan Subašić, kaže za CIN da je zaposlene tako velikog preduzeća teško nadzirati. On nije uradio ništa da prekine zloupotrebu ni u slučaju koji mu je poznat. To nisu učinili ni njegovi prethodnici.
Rajo Šiljak ima dvadesetak godina staža u ŽRS-u. Živi u Istočnom Sarajevu, a radno mjesto mu je u Doboju. On je samostalni stručni saradnik u Sektoru za vuču vozova, a šef mu je Novo Panić.
Panić kaže da ga rijetko viđa, iako redovno evidentira njegov dolazak na posao. Šiljak u Doboj dolazi u prosjeku jednom mjesečno i to u zgradu Uprave, a ne na radno mjesto.
Šiljak je prije četiri godine sa bivšim generalnim direktorom Draganom Savanovićem dogovorio da bude „čovjek za komunikaciju“ za uskotračnu prugu u Višegradu.
„Bilo mi je potrebno i neophodno da imam čovjeka koji će komunicirati kada je u pitanju uskotračna pruga sa turističkim organizacijama i sa vlašću lokalnom”, objasnio je svoju odluku Savanović.
Bivši izvršni direktor Poslova operacija Draženko Todorović je potpisao ovlaštenje u kojem to piše. Međutim, ovlaštenje nije dokument kojim se u radnom pravu rješava raspored radnika na drugo radno mjesto i ono ne može isključiti obavezu radnika da dolazi na posao gdje je raspoređen ugovorom o radu, objašnjava advokat Rašević: „Trajni rasporedi pretpostavljaju zaključenje ugovora, odnosno aneksa ugovora“.
Međutim, Šiljkov ugovor o radu nije promijenjen pa je Panićev kabinet u Doboju nastavio voditi evidenciju o njegovim (ne)dolascima na posao. Tako je do danas.
“Samo je ostala ta administracija što su oni vodili, ali ja sam vamo i znaju − zna i Draženko, zna i Savanović”, kaže Šiljak. Izričit je da svoje poslove dogovara samo sa izvršnim i generalnim direktorom.
Dok v. d. generalnog direktora Ilinčić vjeruje da Šiljak radi u Doboju, ne znajući da ima zaduženja i u Višegradu, v. d. izvršnog direktora Subašić zna da on rijetko dolazi na posao, ali prelazi preko toga:
„Ponekad vam izađe skuplja pita nego tepsija pa mu kažete sjedi tamo i ćuti, bježi, pusti me, jer vam je lakše da mu date tu platu, pa bez obzira na sve, nego da mu plaćate i prevoz od Sarajeva do Doboja“.
Međutim, novinarka CIN-a je otkrila da ŽRS ipak plaća Raji Šiljku i prevoz do posla na koji ne ide. Uz platu od 1.200 maraka dobija i 150 maraka za troškove puta od Istočnog Sarajeva do Doboja.
U narednih nekoliko mjeseci ispunit će uslove za penzionisanje, a Subašić će sačekati da se problem riješi na taj način: „Ako su ga svi sve ove godine trpili, ovo njegovo, dajte, molim Vas, ostavite me na miru da i ja istrpim ovo da se sa njim pozdravim“.
Piše: Haris Ćutahija
Oni su travnički pravnici, sestrići kantonalnih ministara, nadobudni članovi stranačkih podmladaka koji su dizali ruku kad je trebalo, podgojeni uhljupi čiji je ćaća valj’o predsjedniku Stranke, botovi na društvenim mrežama i oni čudni likovi u sakoima koje niko ne zna ali uvijek orbitiraju po stranačkim skupovima.
Da odmah raščistimo moje prizemne motive pisanja ovog teksta. Pišem ga iz zavisti, zlobe i pasjaluka. Pišem ga jer niko drugi neće da se zamjera. Pišem ga jer se ne bojim da ću negdje sebi zatvoriti već zatvorena vrata.
I da ne bi bilo sporazuma, ovo nije opis svih državnih službenika. Postoji određeni procenat onih koji pored svog posla rade posao i ovih uhljeba. Funkcionisanje administracije dugujemo ovim ljudima.
“Sretni robovi su najljući neprijatelji slobode.” Marie von Ebner-Eschenbach, Aphorismen (1890.)
Njima promjena ne odgovara i oni joj se aktivno i pasivno opiru. Status quo je ono za čim streme. Na nepravdu reaguju šapatom, u svoja četiri zida. Ne treba se igrati sa vlastitom egzistencijom. Brinu s kim će biti viđeni i šta će reći. Autocenzuru i licemjerstvo su doveli do savršenstva. E sad, po Zakonu o državnoj službi, oni ne smiju javno izražavati svoje političke stavove, međutim, u praksi, oni zabranu ograničavaju na izražavanje negativnih stavova o vladajućim strankama, barem one preko koje su se dokopali radnog mjesta.
Imaju puno toga za izgubiti. Oni su postmoderna buržoazija. Njihov posao je raj za mediokritete. Stabilno radno vrijeme, osam kafa dnevno, slobodan petak zbog džume. Natprosječna plata, regres i kojekakve stimulacije i bonusi. U svoj posao se ne miješaju više nego što moraju.
Ne zaboravimo, imaju i nazvanični opis poslova i zadataka koji je važniji od onog zvaničnog. Nazvat će vas pred izbore sa savjetom za koga da glasate i tad će se pozivati na nacionalnu stvar. Kešom će puniti stranački crni fond za kampanju. Bit će tajni agenti Stranke, bavit će se potkazivanjem. Svađat će se sa neistomišljenicima – Stranke – jer lična mišljenja nemaju. Regrutovat će za Stranku. I najvažnije, Stranku priznaju za jedinog nadređenog.
Zlatno doba ove kvazi-buržoazije primiče se kraju. Bosna i Hercegovina je na korak od kandidatskog statusa za članstvo u Evropskoj uniji. Napredak na evropskom putu je napredak u borbi protiv korupcije, približavanje ka efikasnoj administraciji. Već smo svjedoci hapšenja zbog nelegalnog zapošljavanja i afera kupovine diploma. Sveti, do sad nedodirljivi, obred primanja državnih službenika polako dolazi u fokus. Pojavljuju se inicijative za bolji nadzor nad ovim procesom. Građani se sve teže mire sa činjenicom da nemaju pristupa državnoj službi.
Kada prestanemo biti društvo za podobne, onda ćemo i imati šansu života u normalnoj državi. Rezultat mediokriteta je u najboljem slučaju mediokritetski i na to ne trebamo pristajati. Demokratija funkcioniše kao kapitalizam, najbolji proizvodi opstaju. Administraciju države mi plaćamo i trebamo zahtjevati najbolju uslugu. Šta je rješenje? Rješenje je u mladim ljudima koji odlaze iz Bosne i Hercegovine. Ovo je i njihova država, ovdje su se školovali, a stručnost odnose negdje drugo. Kada oni budu imali jednaku šansu, onda će Bosna i Hercegovina uistinu biti država svih nas.
Piše: Nedžad S. Hadžimusić
‘(…) aktuelna antiimigrantska pomama u SAD i Europi je samo vrh ledenog brijega i populistička mantra za preuzimanje i održavanje na vlasti. Uporediva jedino sa onom iz 30-tih godina prošlog stoljeća u pripremi nacističkog projekta pogroma Jevreja. Potom, sa cvjetanjem mase – kako tada, tako i sada – dolazi na red nepatvorena agenda izbornih pobjednika – sa okusom džungle, krvi i tla...) – Izvod iz prvog dijela Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – drugi dio” →
Piše: Dora Klindžić
Da bi se uputili u nove metode privlačenja mladih u ekstremno desne organizacije i kontekste, valja nam zaći duboko u područje internetske supkulture. I prepoznati da posrijedi nije samo neka “američka priča”, već da je pustila duboko korijenje i u lokalnom okruženju.
Manifest novozelandskog terorista objavljen na društvenim mrežama uslijed stravičnog krvoprolića u džamiji u Christchurchu onima neupućenima u internetsku kulturu i opskurne memove mogao bi se učiniti kao gomila nepovezivih pojmova, simbola i imena kako iz povijesti, tako i iz pop-kulture. Ni međunarodni mediji nisu sasvim uspjeli objasniti zašto su u njegovoj retorici povezane opsesija s američkim alt-rightpolitičarima, videoigre, nacrtane žabe, “bezazleni” simboli rukama, društvene mreže i YouTube kanali te korištenje pro-karadžićevske pjesme Bog je Srbin. Istraga je otkrila i da je terorist 2017. putovao po Balkanu jer ga je idolizirao kao primjer rasne homogenosti. I naša se regionalna povijest tako našla upletena u milenijsku neonacističku simboliku koju je nemoguće objasniti bez razumijevanja internetske supkulture koja ju je propagirala diljem svijeta prvo kao šalu, a zatim kao poziv na ekstremizam i islamofobiju.
Naime, terorist je bio redovit korisnik notornog foruma 4chan koji je u posljednjem desetljeću postao bastion politički nekorektnog humora dovedenog do svog ekstrema: nemoderiranog i anonimnog govora mržnje, kriminala i fašističke regrutacije. Štoviše, neki od članova upuštali su se u toliko degutantne aktivnosti – razmjenu dječje pornografije, apeliranje UN-u za njenu legalizaciju, organizaciju operacija koje uključuju uznemiravanje i napade na javne pojedince, osobito žene i manjine, dijeljenje osvetničke pornografije bivših partnerica – da su čak i na 4chanu nailazili na osudu od drugih korisnika. Ti su pojedinci osnovali svoju kopiju 4chana zvanu 8chan. Tamo je terorist prije masakra napisao “vrijeme je da prestanemo pisati postove i napravimo nešto u stvarnom životu” te podijelio link na live prijenos svog napada, a sva simbolika i jezik upotrijebljeni u videu zamišljeni su kao interna šala s ovom zajednicom.
“Bezazlena” simbolika
Mogli biste pomisliti kako ovakve web stranice zasigurno nisu popularne ni dostupne prosječnom klincu u vašem susjedstvu, ali grdo biste se zavarali. Po statistikama, 8chan se plasira među 5.000 najposjećenijih stranica na svijetu, iako ga Google blokira u svojim rezultatima. 4chan, koji se nalazi u top 1.000, tvrdi da prima 28 milijuna posjetitelja svaki mjesec, većinom mladih muškaraca u dobi od 18-34 godina s fakultetskom naobrazbom. Iz Hrvatske je u zadnjih pet godina registrirano preko 600.000 postova samo u politički nekorektnoj kategoriji, odnosno po jedan post svake tri minute, a uzevši u obzir da je lokacija neobavezan podatak, vjerojatnije je da se radi o milijunima. U cijeloj smo regiji po aktivnosti izjednačeni jedino sa Srbijom.
Zbog vizualne prirode chan foruma, gdje je skoro svaki post popraćen slikom ili memom, proliferacija simbola je ustaljena praksa kojom se (ne uvijek s predumišljajem) stvara “tajni jezik” uključenih. Te slike ili fraze, naoko humoristične i nevine, a uvijek suptilnije od svastike, često se dijele izvan foruma na javnim mrežama kao što su Facebook, Twitter ili YouTube kako bi se pronašli istomišljenici u masi ili zainteresirali potencijalni novi članovi. Na taj način forumaši zadržavaju plausible deniability, tj. uvjerljivo poricanje odgovornosti i upletenosti u distribuciju radikalnih poruka pod izlikom ironije. Primjerice, najpopularniji simbol forumske alt-desnice u posljednjih pet godina postao je Žabac Pepe kojeg su i njegov originalni autor i američka Anti-Difamacijska Liga osudili kao simbol mržnje i netrpeljivosti, unatoč njegovim bezazlenim stripovskim počecima. Pepeove slike na chan forumima koristile su se uz eksplicitne ekstremističke poruke te su za vrijeme izbora u SAD-u 2016. godine eksplodirale u svojoj raširenosti na društvenim profilima fanova alt-desnice i Donalda Trumpa, pa čak i među mladima u Hrvatskoj koji su zbog pripadnosti forumskoj zajednici usvojili američku političku simboliku. (Naoko bezazlene crteže Pepea autorica je uočila od školskih i fakultetskih klupa pa sve do čekaonica javnih zdravstvenih ustanova, gdje stoje mjesecima jer ljudi izvan tzv. milenijalske generacije nisu upućeni u Pepeove konotacije.) Tako je i 28-godišnjak iz Zagreba osnovao prvu hrvatsku alt-right stranku Generacija Obnove koja s preko 200 službenih članova i 12.000 obožavatelja na drušvenim mrežama većinu aktivnosti bazira i provodi na internetu, a poziva se na borbu protiv socijalizma, feminizma i imigracije te za svoj simbol drži upravo Žapca Pepea. Svakim danom postaje sve teže otpisivati frustrirane, nesocijalizirane mladiće u našim gradovima i kvartovima kao bezopasne internetske ratnike umjesto kao nove fašističke simpatizere.
“Ironični” fašizam
Tu u priču ulazi i Serbia Strong (God is a Serb), u originalu “Od Benkovca do Petrova Sela”, srpska nacionalistička pjesma u čast Radovana Karadžića čiji je video, snimljen 1993. u blizini Knina, na YouTubeu skupio preko 15 milijuna pogleda u posljednjih sedam godina te stvorio preko 230.000 video-parodija i referenci. Iako je originalni video obrisan nakon što ga je novozelanski terorist koristio kao pozadinsku glazbu, stotine tisuća drugih varijanti još uvijek se lako pronalaze. Naime, nakon Pepea, Serbia Strong jedna je od najvećih mem senzacija globalne alt-desnice. Snimka se pojavila na internetu oko 2008. godine, a visoko pikselizirane scene vojnika u četničkim uniformama koji stihove “Karadžiću, vodi Srbe svoje” prate uz harmoniku, trubu i klavijature na obrasloj livadi vrlo su se brzo počele dijeliti internetom kao morbidna, apsurdistička karikatura jednog prošlog desetljeća. Publika koja nije nužno razumjela riječi ili kontekst ovog videa bila je fascinirana bizarnim kadrovima vojnika mrtvih očiju koji na harmonici svira energičnu poskočicu, kontrast toliko brutalno nadrealan da više nalikuje sceni iz cohenovskog filma nego snimci ratnih zločinaca među kojima su neki nakon rata osuđeni po 15 točaka genocida i umrli u zatvoru. Nakon što je video cirkulirao po tada još mladom 4chan forumu, ubrzo se počeo pojavljivati uz poruku remove kebab (uklonimo kebab = uklonimo muslimansku kulturu) i počeo znatiželjne upućivati u snažne anti-muslimanske i islamofobne sentimente, kako se u internetskim krugovima koristi i danas. Pjesma i vizuali postali su još jedan kulturni artefakt koji simbolizira set ekstremnih politika i pripadnost internetskoj ekstremnoj desnici.
Naravno, chan forumaši svjesni su svojeg lošeg glasa i postupnog povećavanja javne svijesti o simbolima. Tako su isplanirali i kontroverzu oko “OK” znaka rukama (kažiprst i palac u dodiru, ostali prsti ispruženi) koji su predstavili kao novi znak bijelih supremacista znajući da je gesta toliko učestala izvan radikalnog konteksta da ju je nemoguće zabraniti. Sve bi skupa trebala biti nezrela šala na račun onih koji će se razljutiti i pokušati dokazati vezu s alt-desnim internetskim krugovima, međutim šala je odavno prešla iz ironije u stvarnost: OK znak se sada redovito pojavljuje na Trumpovim skupovima i pressicama, okupljanjima neonacista i među alt-desnim ličnostima, a terorist iz Christchurcha pokazao ga je tijekom ispitivanja. Ovakvo skrivanje iza ironije i patronizirajuća objašnjenja tipa “to je samo mem” zapravo su taktike koje službeno na svojim sajtovima propagiraju američke neonacističke grupacije. “Neindoktrinirani ne bi smjeli moći razaznati šalimo li se ili ne”, piše Daily Stormer, jedan od najvećih otvoreno neonacističkih blogova. “Kad god netko učini nešto nasilno, treba se o tome našaliti. [Cilj je] dehumanizirati neprijatelja do točke gdje su ljudi spremni smijati se njihovim smrtima.”
Posljednja internetska referenca koju je terorist izrekao prije napada bila je “Subscribe to PewDiePie”. PewDiePie je nadimak najvećeg YouTubera na svijetu s preko 90 milijuna pratitelja (uz značajnu fan bazu u našoj regiji), čiji je sadržaj gotovo u potpunosti posvećen videoigrama i namijenjen djeci i milenijalskoj publici. Imenom Felix Kjellberg, mladi Šveđanin već se više puta našao u središtu političkih skandala zbog korištenja rasističkih i seksističkih uvreda u videima, nacističkih salutacija u uniformi, dijeljenja linkova na sadržaje antisemitskih i alt-desničarskih teoretičara zavjere, gubitka multimilijunskog ugovora s Disneyem zbog neprimjerenog ponašanja pred maloljetnom publikom, i najgnjusnije od svega, incidenta gdje je platio siromašnim indijskim frilenserima ograničenog znanja engleskog jezika da drže natpise “Smrt Židovima” i “Hitler nije kriv” kako bi iste sadržaje mogao pokazati na svom kanalu za potrebe komedije. Kjellbergove društvene mreže pritom pokazuju da je često promovirao i bio povezan s alt-desničarima kao što su Ben Shapiro, Lauren Southern, Paul Joseph Watson, Jordan Peterson, Stefan Molyneux i drugi. Njegov kanal taj način služi kao “mamac” sugestibilnim mladima koji dolaze radi videoigara, a zatim se polako preusmjeravaju u toksične internetske zajednice i politički radikaliziraju. Bez obzira na to što Kjellberg i dalje inzistira na svojoj nevinosti, neonacistička baza korisnika koja ga je posvojila kao još jedan od svojih simbola počela je masovno zlostavljati i ušutkavati sve koji protiv njega progovaraju, pa tako i kanadski akademik i gay aktivist Anthony Oliveira već danima prima gomilu uznemiravajućih slika trupala s poprišta zločina fotšopiranih kao da rukama i nogama klikaju gumb “Subscribe to PewDiePie”.
Metode regrutacije
Veza kulture videoigara i toksične internetske zajednice koja je orkestrirala i proslavila teroristički čin je neosporiva; posuđivanje jezika i vizualnih aluzija iz igara je očito. Ali neki su mediji zbog toga napravili izrazito nepravedan i zastarjeo interpretacijski skok izjavama da su nasilne videoigre uzrokovale napadačev ekstremizam. Osim što znanstvene studije već desetljećima pokazuju da veze između igara i agresije nema, insinuacija u suprotnom smjeru uvreda je jednom umjetnički vrijednom mediju kroz koji igrači mogu istraživati bogatstvo tema od anti-ratne filozofije, destigmatizacije mentalnih bolesti, analize etičkih i moralnih dvojbi, pa sve do nošenja sa rakom i smrti. Ono što je stvarni problem jest to da su videoigre jedan od glavnih interesa pomoću kojih se usamljene i labilne mlade ljude mami u smjeru alt-desnice. Prvi organizirani fašistički pokret novog milenija bio je tzv. Gamergate 2014. godine, jedna od 4chanovih “operacija” ciljanog zlostavljanja i prijetnji prema ženama te rasnim, religijskim i LGBT manjinama u industriji videoigara. Internetska netrpeljivost po prvi put je rezultirala nasiljem, traumatizacijom i uništavanjem karijera manjina u stvarnom životu, a “internetska politika” i “politika u stvarnom životu” stopile su se u jedno. Niti tri godine kasnije, dogodio se Charlottesville, skup bijelih supremacista iskoordiniran na forumima, gdje je na čelu s bakljom bio i 20-godišnji Hrvat iz dijaspore. Umjesto skinheada s tregerima i crnim čizmama, mržnja je ujedinila i mobilizirala nove milenijske neonaciste: ogorčene šmokljane i gamere koji sjede na 4chanu i YouTubeu i maltretiraju crne žene na Twitteru.
Novi kanali radikalizacije mladih već su bili područje i novinarskog i akademskog interesa. Ovaj informativni video na lako probavljiv način sažima studiju koju je proveo Data&Science Societyo tzv. “mreži alternativnog utjecaja” koju na YouTubeu čine svi alt-desni politički kanali, ali i teorije zavjere kao što su paranoja od cijepljenja i Zemlja ravna ploča. Studija je pronašla da YouTubeov automatizirani algoritam koji odlučuje koji će vam videi biti predloženi najviše kapitalizira na rezultatima koji su skandalozni, šokantni i adiktivni, odnosno uvlače gledatelja u “zečju rupu” kako bi nastavio gledati što dulje i dulje. Baš zato će YouTube prosječnom gledatelju iz bilo kojeg ugla svijeta predlagati videe eskalirajuće radikalnosti, prvo o “feministicama uništenim racionalnim argumentima”, zatim Petersonove narcisoidne monologe o uroti marksista protiv zapadnog društva, pa teorije zavjere kako muslimani istrebljuju bjelački narod (tzv. Great Replacement), a onda npr. video o eugeničkoj teoriji o crnačkoj inteligenciji, nakon čega ćete pronaći link na 4chan krug ekstremista. (Lak način za provjeru nepristranosti YouTube algoritma je da otvorite incognito preglednik, ispraznite kolačiće i svoje podatke te pogledate kakav sadržaj bi vam YouTube predložio da ne zna vaše interese.) Ovakav algoritam optimiziran je kako bi YouTubeu donio najveću stopu gledanosti, odnosno prihoda od reklama, pritom ne uzimajući u obzir realnu reprezentaciju stvarnosti niti društvenu odgovornost. Nedemokratski utjecaj najpopularnije svjetske video platforme na formaciju političke svijesti i ishode izbora diljem svijeta izrazito je značajan. U alarmantnom intervjuu bivši YouTubeov inženjer kaže: “YouTube je najgore podcijenjena priča od 2016. godine. Njegovi algoritmi za pretraživanje i preporuku zapravo su sistemi dezinformacije.”
Novozelandski incident nije prvo krvoproliće inspirirano internetskom retorikom. U 2018. godini, ama baš svaki Amerikanac koji je umro u ekstremističkim zločinima umro je od ruke radikalno desnih terorista, a ne islamista, i to u najvećem zabilježenom broju od 1995. godine. Od toga, za preko stotinu ubojstava direktno je odgovorna alt-desna ideologija, daleko previše da se upozorenja još uvijek otpisuju kao ljevičarska ili medijska paranoja. Štoviše, neka od ekstremnih udruženja otvoreno zahtijevaju barem jedan izvršen čin fizičkog nasilja nad “liberalima, antifašistima i socijalistima” kao uvjet za inicijaciju. Broj žrtava se povećava ako pribrojimo ubojstva koja nisu islamofobna, ali su inspirirana drugim teorijama zavjere koje propagiraju chan zajednice. Primjerice incel pokret (involuntary celibate = protuvoljni celibat, muškarci koji vjeruju da ne mogu pronaći partnericu zbog urote žena i feminizma) izvršio je barem 11 potvrđenih činova terora, od čega je u jednom poginulo 17 srednjoškolki. Sve teorije zavjere unutar moderne internetske desnice nose jedno od Umberto Ecovih obilježja fašizma: njihov neprijatelj prikazan je kao istovremeno bezvrijedan i neopisivo moćan.
Lokalna publika
Što onda učiniti po pitanju internetske radikalizacije? Prije svega, bitno je napomenuti da ovo nije situacija bez presedana. Iste metode regrutacije preko društvenih mreža prije nekoliko godina koristio je i ISIS, ali nakon objave smaknuća novinara Jamesa Foleya 2014. društvene mreže su započele koordiniranu akciju na svim platformama za iskorjenjivanje bilo kakve ISIS propagande. Stvoreni su alati za automatsku detekciju i brisanje problematičnih sadržaja, a propagandni računi bi se zatvarali unutar nekoliko minuta od njihovog otvaranja. No u 2016. godini provedena je usporedna studija koja je pronašla da bijeli nacionalisti i nacisti u pravilu imaju daleko veći broj pratitelja i sadržaja na mrežama nego ISIS-ovi regruteri te su češće aktivni. Vjerovati da društvene mreže toga nisu svjesne i da ne kapitaliziraju na tim sadržajima je sasvim naivno – naime, Twitter zna točno koji računi pripadaju bijelim supremacistima i cenzurira ih u državama poput Njemačke gdje su ti sadržaji protuzakoniti. Drugdje ih prikazuje bez skrupula.
Prema GONG-ovom istraživanju čak 66% maturanata navodi društvene mreže kao svoj svakodnevni izvor političkog informiranja, što znači da hrvatska mladež primarno formira političku svijest preko mreža, više nego preko roditelja, prijatelja ili novinarskih sajtova, što uz nedostatak informacijske pismenosti u školama otvara priliku za političkom manipulacijom i radikalizacijom. Činjenica da se i kod nas javljaju anti-vaxeri, flat Eartheri i čak naša vlastita mlada alt-desna podružnica ukazuje da ni mi nismo imuni na internetsku ironično-fašističku epidemiju. Dapače, kako bi konzervativna superzvijezda Jordan Peterson, favorit na incel i alt-desnim forumima, mogao doći u Ljubljanu, davati intervjue za hrvatske medije i kod nas objavljivati bestseller kada ne bi imao ovdje publiku? Dugujemo mladima da ih izvučemo iz (doslovne) žabokrečine i uputimo, na primjer, ka drukčijim YouTube uzorima i edukatorima, ljevičarima koji pokušavaju de-radikalizirati internet – ContraPoints, Philosophy Tube, Hbomberguy, Three Arrows, Shaun i dr. – kada već to neće učiniti YouTube algoritam.
U konačnici, nisu ni društvene mreže ni internet uzrok stoljetnog etno-nacionalističkog nasilja nad muslimanima i drugim manjinama, osobito u postkolonijalnim državama kao što je Novi Zeland. Promjene na društvenim mrežama teško je očekivati dokle god prevladavajući politički odnosi, institucionalni poredak, ekonomski interesi i patrijarhat osiguravaju plodno tlo za opisane pojave.
(Bilten)
Foto: AFP / Scott Eisen
Piše: Ivan Lovrenović
Članak Mirna savjest Radovana Karadžića objavio sam 2. travnja 2016. godine nakon izricanja prvostupanjske presude Radovanu Karadžiću. Uključio sam ga i u nedavno objavljenu knjigu Sizifova sreća. Osim datuma i visine kazne – ništa se nije promijenilo, a tekst i govori o tome da se ništa neće i ne može promijeniti.
Sada se samo može dodati nešto što tada možda nije bilo sasvim vidljivo, a sada je jasno i definitivno. Kirurški preciznom operacijom Haag je slučaj Karadžić planski odvojio od njegova povijesnog i stvarnog konteksta i izvora – rata Slobodana Miloševića i vrhuške JNA za državu svih Srba, izvan kojega Karadžić nije ni moguć ni zamisliv, i suzio ga na Bosnu i Hercegovinu, na Republiku Srpsku, na „bosanske Srbe“.
Dakle, JNA, Srbija, njezine političke i vojne garniture nemaju nikakve veze s „ratnim vođom bosanskih Srba“ i s onim što je on u Bosni i Hercegovini radio. Kao što nemaju veze ni sa cijelom tom svinjarijom od rata i, nedajbože, genocida. Treba pričekati pa vidjeti kakvu će to novu dinamiku proizvesti unutar „srpstva“. Nije nemoguće da se između Srbije, u želji i potrebi za njegovanjem slike o čistim rukama, i Republike Srpske, s teškom stigmom prvoga predsjednika koji joj doživotno čami osuđen za genocid, pojavi neka vrsta identitetnoga razilaženja, u kojemu bi Banja Luka za Beograd mogla postati neželjeno pa čak i nepriznato čedo. Svakako, valja pričekati još i pravorijek za Mladića, no on je bio i vojno i politički podređen Karadžiću, pa po dosadašnjoj haškoj logici ne treba očekivati ništa novo.
S druge strane, nakon presude Prliću i drugovima Hrvatska je po Haagu i službeno označena kao agresorska strana u „bosanskom ratu“. Zahvaljujući fantazmama Franje Tuđmana o Bosni, te njegovoj „genijalnoj“ politici šlepanja za Miloševićem, faktički to nikada i nije bilo sporno za sve koji su bosansku krvaviju pratili hladne glave i objektivno. Nikakve saborske deklaracije to ne mogu promijeniti. Jest da oscilacije u kojima se uloga Hrvatske u ratu u Bosni mijenjala od saveznika u borbi protiv JNA, preko aktera u unutarnjem bošnjačko-hrvatskom ratu, do kooperanta u završnim operacijama 1995. godine traže mnogo diferenciraniji pogled na cijelu stvar, ali ne mogu anulirati onaj negativni moment. A diferenciraniji pogled se ionako više ni od koga ne može očekivati.
Slika je stvorena. Okvir joj je đavolska inverzija ulogā između Beograda i Zagreba: začetnik i glavni izvođač je iskupljen, čist, njegov trapavi šegrt preuzeo je glavnu krivnju. Jednostavna i upotrebljiva kakva jest, ona će mnogima – od Sarajeva i Beograda, do manje-više svih svjetskih tumačenjskih propovjedaonica biti vrlo prihvatljiva.
22. 3. 2019.
Mirna savjest Radovana Karadžića
Poslije presude Radovanu Karadžiću, koja je uvažila sve glavne tačke optužnice uključujući i onu za genocid (doduše, „samo“ za Srebrenicu), javnost je obasuta pitanjima tipa: kako se ova presuda može odraziti na toliko prizivano „pomirenje u regiji“ i „katarzu“. Manje-više sve reakcije koje smo do sada imali priliku čuti, i to s najrazličitijih tačaka ideološkoga i nacionalnog registra, izrazito su skeptične u tom pogledu.
Jedne se zasnivaju na tvrdnjama da je presuda nepravedna, da je Haški sud politički i da „sudi samo Srbima“, da je Karadžić „samo branio svoj narod“, te da će ova presuda samo produbljivati nepovjerenje i omrazu „među narodima“. (Treba li i napominjati da takve dolaze iz Srbije i Republike Srpske.)
Druge, suprotne po sadržaju a jednake po skeptičnosti, sadrže nezadovoljstvo visinom presude („trebala je biti doživotna kazna kada već smrtna ne postoji“), činjenicom da je Karadžić oslobođen od optužbe za genocid u brojnim općinama u Istočnoj Bosni i Bosanskoj krajini, potpunim izostavljanjem umiješanosti JNA, Srbije, Slobodana Miloševića u rat u Bosni. (Jasno je da ove primjedbe dolaze od Bošnjaka, i djelomično od Hrvata.)
Iz obiju opisanih perspektiva (neovisno o nacionalnoj autističnosti prve, kao i u znatnoj mjeri činjenične zasnovanosti druge), presuda Radovanu Karadžiću zaista može biti sve prije nego plodan humus za „pomirenje“ i „katarzu“.
Nekoliko je razloga što je to tako.
Najprije – poimanje presude kao katalizatora društvenih i moralnih procesa. Bit će da se u to ulaže previše neutemeljenih očekivanja. Čest je običaj naših komentatora i analitičara, pa i političara, da se kao na analogiju pozivaju na primjer nacističke Njemačke i nirnberškoga procesa – biva, eto kako je to tamo uspjelo, pa se država i društvo nakon toga silno podiglo i oporavilo. Eh, samo kad bi analogije uopće išta vrijedile, a pogotovo ova! Ali čak i kad bi vrijedila, nije zgorega podsjetiti da je, recimo, još 1966. godine (a to u našem slučaju baš numerološki odgovara ovoj, 2016-oj: dvadesetjedna godina od rata i tamo i ovdje!) u Njemačkoj za saveznoga kancelara izabran Kurt Georg Kiesinger, čovjek s aktivnom nacističkom prošlošću. (Karijera Kurta Waldheima, oficira Hitlerove vojske s terenskom službom od Istočnoga fronta do Bosne, navodnoga nositelja Pavelićeve medalje krune kralja Zvonimira, te potonjega šefa UN-a, sve uz Titovu osobnu podršku – posebna je priča.)
Drugim riječima, do „pomirenja“ i „katarze“ u društvenom i političkom prostoru ne dolazi (ili ne dolazi prvenstveno) s razine prava, pravde, sudskih presuda za počinjene zločine, nego daleko više i presudnije kroz dubinske promjene velikih međunarodnih i svjetskih interesa i orijentacija, te, potom, efektivnih akcija i politika koje to sve prate. Njemačka, s potpunim vojnim i ideološkim debaklom i jasnim završetkom rata, što je u našem slučaju sasvim izostalo, s promjenom njezina međunarodnog položaja, te potom njezino unutarnje socijalno-etičko ekonomsko i političko „ozdravljenje“ – najbolji je primjer za to.
Da spomenuta analogija kod nas ne „radi“, najbolje se vidi po silnome političkom strahu i trudu koji svi ulažu da sa sebe otresu kužni biljeg sudjelovanja u ratnim zločinima „kao države“ i „kao narodi“, ali na način suprotan od njemačkoga: nema priznanja, nema kajanja, nema suosjećanja sa žrtvama. Baš svi: Srbija, Republika Srpska, Srbi, Hrvatska i Hrvati, „Herceg-Bosna“ i Hrvati u BiH, Bosna i Hercegovina i njezina ratna Armija, Bošnjaci… Vrhunac „katarze“ do kojega je naš svijet sposoban da se uspne, jest ona otužna, upravo kokošarska „etika“ uravnilovke i poništavanje krivnje: pa, eto, jest i mi smo činili neke zločine, ali to su i drugi činili nama…
A iskustvo s dosadašnjim osuđenim pa odsluženim zločincima više je nego porazno: mnogi od njih već odavno šetaju kao ugledni i poštovani građani, dapače produhovljeni u otkriću vjere (egzemplari: Biljana Plavšić, Dario Kordić, Momčilo Krajišnik, Rasim Delić dok nije umro, pa počeo dobivati ulice sa svojim imenom), šireći i dalje iste ideološke i političke postavke koje su ih odvele u zločin, samo što sad imaju nepodijeljenu podršku „svojih“ elita – vjerskih, domoljubnih, intelektualnih, akademskih, političkih, poslovnih. Zbrajajući i oduzimajući visinu Karadžićeve kazne (pod uvjetom da bude i drugostupanjski potvrđena) s obzirom na praksu Haškoga suda da svoje kažnjenike pušta na slobodu ranije, sardonično prognoziram ovih dana svomu prijatelju: „Vidjet ćeš kad Karadžić, prvi dan po izlasku na slobodu, u sred Sarajeva nastupi na književnoj večeri sa svojim novim pjesmama i romanima!“
Kad bi takvi kažnjenici i odsluženici imali iskustvo vlastite, individualne katarze (shvatili je klasično kao pročišćenje i oslobođenje po Aristotelu, ili kao emociju suosjećanja po Schopenhaueru), pa kada bi s takvom autorefleksivnom spoznajom nastupali i govorili među „svojima“ i među drugima, možda bi se moglo govoriti o pozitivnim efektima sudskih epiloga na posvemašnju etičku zagađenost prostora u Bosni i Hercegovini – javnoga, ali i onoga najintimnijeg. Međutim, sve je obratno od toga: i za sebe lično, i za javnost svojega naroda, i za pripadajuće vjerske poglavare i institucije svi su oni oličenje nevinosti, žrtve opakih svjetskih zavjera protiv „našega naroda“, narodni junaci, još malo pa sveci – pa se sve to zatvara u idealni i neprobojni krug novih nacionalnih mitologija. Ne treba mnogo pameti i mašte, da se već sada zamisli kako će temeljni sadržaji naših novih nacionalnih povijesti i pedagogija zadugo ubuduće biti upravo te mitologije i ti junaci, a ne nikakva kritička i katarzična svijest o onomu što se događalo krvavih devedesetih prošloga stoljeća.
Dok su ratne rane još bile otvorene i bolne a gubici i posljedice vidljive na sve strane, u jesen 1999. godine pisao sam, misleći prije svega na posljedice Miloševićeve i Karadžićeve ratno-zločinačke politike, kako je paradoksalni dejtonski mir dočekan u stanju sveopće urušenosti, a inercija toga urušavanja se nastavila. Koliko je hiljada Bosanaca, najviše Bošnjaka muslimana, ali i Hrvata, pa i samih Srba, trebalo biti pobijeno, izgnano, mučeno, zaplašivano, premještano tamo–ovamo, lišeno svega svojega, sluđeno patnjom, zločinom, strahom, bolju i trpnjom, gubitkom nade i smisla, sveopćom dehumanizacijom i idiotizacijom vlastite sudbine – da bi bila ostvarena nova politička slika, zločinom stvoren novi etnički raspored u Bosni i Hercegovini! Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija ovoga rata praćena zločinom kao svojim glavnim sredstvom i patnjom kao svojom posljedicom, dvjema stranama iste stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu u Bosni i Hercegovini – sigurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit će još zadugo najteži problem moralne obnove društva.
Način na koji se na presudu Radovanu Karadžiću dominantno reagira i u Bosni i Hercegovini i u „regiji“ govori da stvarnost višestruko potvrđuje to predviđanje od prije sedamnaest godina, i da se u socijalno-etičkom pogledu („pomirenje“, „povratak povjerenja“, „katarza“) ništa nije promijenilo. Ali o tome na svoj turobni način govori i podatak koji ostaje u sjeni svih haških presuda, pa i ove „kapitalne“: samo u Bosni i Hercegovini živi oko deset hiljada potencijalnih optuženika za ratne zločine, čija lica, što pripadaju jučerašnjim ubojicama, silovateljima, logorskim kapoima, svakodnevno susrećemo kao lica „običnih građana i susjeda“. Njihovi zločini ne zastarijevaju nikada; oni ne mogu računati na miran san, niti potomci njihovih žrtava mogu računati na smirenje i satisfakciju.
Radovan Karadžić nema tih briga, njemu je, kaže, mirna savjest, on je samo branio svoj narod.
Foto: Valerie Kuypers/Pool/AP
Piše: Franjo Šarčević
Razumljivo je kada je bilo kome od tzv. običnih građana preko glave bilo kojeg radovana karadžića i kada ne žele dopustiti da im 24 godine nakon rata, a to je nečiji čitav život, neko takav pokvari dan. U osobne motive bilo kojeg običnog građana bilo bi bezobrazno ulaziti: možda se radi o nekome kome je ideologija Karadžić Radovana ili nekog drugog karadžića donijela mnogo patnje i nesreće, ko je barem svjestan toga da je on kriv što je odrastao u zemlji u kakvoj nije zdravo odrastati, ali baš zato je želio provesti 20. mart 2019. u šetnji obalom ili šumom, a ne u proklinjanju i (b)analiziranju na društvenim mrežama.
Nije razumljivo kada neko ko je profesionalni političar i pri tome još tobože jedini legalni, legitimni i stožerni predstavnik jednog konstitutivnog naroda u BiH, a ime mu je Dragan Čović, na drugostepenu presudu Haškog suda koja Radovana Karadžića osuđuje na kaznu doživotnog zatvora zbog ratnih zločina, etničkog čišćenja i genocida u BiH, nema reći niti jednu riječ. Na službenoj stranici HDZ-a BiH, kako stvari stoje do momenta kad pišem ovaj redak (17:00 po srednjoevropskom vremenu) nema vijesti, saopćenja ili izjave koja se dotiče jučerašnje presude. Nema je ni na drugim mjestima, jer je jednostavno nije ni bilo.
Možda će do reakcije doći nekad kasnije, kada mediji iznude poneku riječ od Čovića, pa od njega ili njegove stranke dođe neka poruka načelne osude svih ratnih zločina koja više neće značiti ništa, no pogledajmo što su do sada prešutjeli tobožnji zaštitnici hrvatskog naroda u BiH.
Ne želim se u tekstovima ponavljati, stoga za opširnije uvide u odnose hadezeovske i dodikovske politike, prethodno – odnose dviju velikodržavnih politika, srpske i hrvatske, koje su obje došle glave bosanskim Hrvatima, upućujem na tekst Što je Hrvatima Republika Srpska? objavljen 10. januara. Dovoljno je ovdje reći: Više od 150 tisuća Hrvata protjerano je iz Republike Srpske, tisuće njih su prošli kroz logore, na desetke i stotine je ubijano u brojnim masovnim zločinima. HDZ i Čović su to prešutjeli, njima nestali Hrvati iz Republike Srpske ne znače onoliko koliko im znači Milorad Dodik. Pokazalo se to i na portalu novina koje služe kao neslužbeni bilten HDZ-a BiH: jedina vijest objavljena nakon presude bila je prenošenje Dodikove izjave kako je „presuda Radovanu Karadžića prilično arogantna i cinična“. Sve se udesilo kao da se to Hrvata ne tiče. A i da se ne tiče, tiče se drugih, Bošnjaka, kojima je Karadžićeva ideologija bila namijenila sudbinu nestanka.
Iz HDZ1990 jučer je stiglo saopćenje koje odudara od čovićevske šutnje. Pod naslovom Presuda velikosrpskoj ideologiji, iz te stranke poručuju:
Niti jedna presuda, a ni ova današnja Radovanu Karadžiću, u Haagu osuđenom na doživotni zatvor, ne može vratiti u život ubijene i ublažiti bol njihovih obitelji, ali mora jasno osuditi pogubnost zločinačke ideologije. Ideologije koja je na ove prostore prije 28 godina donijela nemjerljive količine bola, patnje i stradanja.
Ideologije koja je, nažalost zauvijek, raselila stotine tisuća Hrvata iz velikog dijela Bosne i Hercegovine. Ovakve presude su podjednako važne za suočavanje sa prošlošću, izgradnju pravednijeg društva i bolje budućnosti.
Pravo i pravda su vrlo često suprotni pojmovi, no današnja presuda ipak je djelomična satisfakcija žrtvama te ideologije.
Bilo bi dobro kada u HDZ1990 ne bi stali na osudi velikosrpske ideologije i kada bi smogli hrabrosti za kritički odnos prema onom dijelu hrvatske politike koji je – kako tada, tako i danas – bio vjerni sluga i saveznik rečenog velikosrpstva.
Haški sud utvrdio je neke činjenice kroz višegodišnje sudske procese i to je najjači fakttest vezan za rat 1991-1995. Neprihvaćanje tih činjenica, laganje i izvrtanje, za Milorada Dodika znači demonstraciju moći koja se temelji na trenutnom rasporedu snaga na geostrateškoj mapi svijeta, koji jamči opstanak Karadžićeve tvorevine kojom Dodik trenutno gazduje.
Za Dragana Čovića i većinsku hrvatsku politiku u BiH, šutnja vezana za ovu presudu i – vidjeli smo ranije nakon presude herceg-bosanskoj šestorci – njihovo neprihvaćanje činjenica, laganje i izvrtanje, znači ruganje nad sudbinom nestalih bosanskih Hrvata i delegitimiranje svih hrvatskih političkih zahtjeva u BiH. Čovićeva politika dovela je Hrvate u BiH ispod civilizacijskog minimuma. Nakon mnogo godina praćenja politike i društva u BiH, s iskustvom stotina tekstova, mogu reći jednu jasnu i jednostavnu rečenicu: Nisu ni drugi za pohvaliti, ali Dragan Čović i HDZ su najveći neprijatelji hrvatskog naroda.
P.S. Kraj je 21. marta, Čović i HDZ još ne znaju što bi rekli.
Tekst je objavljen i na portalima Prometej.ba i Fokus.ba
Piše: Nedžad S. Hadžimusić
1. EU i NATO – hello, goodbye?
‘(…) Bez truna patetike, rezultat referenduma u Velikoj Britaniji, kao i izbor slijedećeg američkog predsjednika, krajem tekuće (2016.) godine, imaće kardinalan, ako ne i sudbinski uticaj na geopolitičku poziciju i budućnost tzv. zapadne alijanse, odnosno njenih glavnih stubova – NATO i EU…’ – Izvod iz teksta objavljenog prelomne 2016. godine. Ispričavam se, u istom je data sumorna, ali i dosta precizna projekcija posljedica dva rečena ključna događaja.
Danas, sa relativno kratke vremenske distance na polovici prvog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, svjedočimo onome što jedni euforično zovu novim svjetskim poretkom u ‘neumoljivom multipolarnom zamahu’. U tom svjetlu posebno pozdravljaju: javno cjenkanje američkog predsjednika sa europskim članicama NATO oko namjenskih kontribucija iz budžeta; navijanje i simpatije prema Brexitu; koketiranje i srdačnu podršku liderima desnih i ultra-desnih partija u EU; te njegov upadljivo spušten gard prema predsjedničkom kolegi iz Rusije bez istorijskog presedana u odnosima Washingtona i Moskve. Što je bilo više nego razvidno na njihovom prvom summitu 2017. u Helsinkiju.
Ali, unatoč rečenoj neslavnoj performansi u Helskinkiju, zakleti i fingirani trumpisti urbi et orbi nadalje imaju nešto zajedničko – priželjkuju da sadašnji stanar Bijele kuće, koliko god da je predvidivo-nepredvidiv, ‘ostane u sedlu bar dotle dok se mi namirimo’ – što god to značilo za ove ili one.
Ali, tako ne misle demokrati, njegovi glavni oponenti u SAD. Nakon što su odnedavno na tzv. mid-term izborima preuzeli prevažnu kontrolu u Kongresu SAD, odmah su otvorili posebnu istragu o svim predsjednikovim ‘grijesima’, onim prije i nakon izborne pobjede. Dok notorna ‘Muellerova komisija’ za istragu vrlo moguće ruske umiješanosti u hibridno štimanje rezultata američkih predsjedničkih izbora 2016., sa novim elanom radi non-stop. Kako stvari stoje, drugi mandat aktuelnog predsjednika SAD se baš i ne nazire u realnom horoskopu. Prije da će biti – impeachment first.
Dvije visoke delegacije SAD na redovnoj Konferenciji o sigurnosti u Munchenu ovog februara/veljače bile su više nego upečatljiva slika i prilika duboke podjele američke političke klase. Prva, ispred Kongresa koju je predvodila predsjedavajuća tog tijela Nancy Pelosi u plenumu ovog mega događaja dočekana je gromkim aplauzom. Druga, predvođena podpredsjednikom Michaelom Penceom ispred Bjele kuće dočekana je dotada nezapamćenom – gromkom tišinom!
U međuvremenu kalvarija premijerke Ujedinjenog Kraljevstva Madam Therese May u odbrani Brexita u Westminsteru ušla je u treću godinu. Njen neminovan odlazak sa pozicije je za sada u drugom planu, sve dok ‘saga o Brexitu’u Westminsteru ne dobije svoj epilog, nakon što je Bruxelles rekao svoje.
U skalameriji političkih igara i konfliktnih prognoza, opet se ne isključuje eventualno ponavljanje referenduma o odlasku ili ostanku u EU, nakon što su britanski građani ‘progledali’. Jer, ako pitate pro-europske britance i njihove prijatelje u ostatku EU, prvi referendum iz 2016. – kako u pripremi, tako i u izvedbi – bio je ciljano ‘zamagljena populistička operacija engleskih suverenista’.
Kakogod, ovo se rimuje sa onim što tvrde Trumpovi oponenti sa obje obale Atlantika koji upozoravaju da se sa njegovim dolaskom na međunarodnu scenu radi o kliničkoj slici restauracije eto-vas-tamo-suverenizma (čitaj: neonacizma) na Zapadu, u ime ‘odbrane naših vrijednosti’. Da se ovdje ne pominju sve crnje slutnje oko predstojećih izbora za Europski parlament ovoga maja/svibnja.
Jer, za one koji dan-danas pamte i/ili podsjećaju na neupitne arte-fakte o usponu fašizma između dva svjetska rata, aktuelna antiimigrantska pomama u SAD i Europi je samo vrh ledenog brijega i populistička mantra za preuzimanje i održavanje na vlasti. Uporediva jedino sa onom iz 30-tih godina prošlog stoljeća u pripremi nacističkog projekta pogroma Jevreja. Potom, sa cvjetanjem mase – kako tada, tako i sada – dolazi na red nepatvorena agenda izbornih pobjednika – sa okusom džungle, krvi i tla.
2. Frankfurtska škola je ‘vidjela’ dolazak Trumpa
U septembru 2017. godine, dakle nekoliko mjeseci po ulasku Donalda Trumpa u Bijelu kuću, na policama svjetskih knjižnica osvanula je izvrsna knjiga Stuarta Jeffrisa, kolumniste The Guardiana, ‘Grand Hotel Abyss, The Lives of the Frankfurt School’. Riječ je o rodonačelnicima filozofskog all-star tima ‘neprskanih ljevičara’ koji su na startu daleke 1923. godine, na toj i toj adresi Instituta za društvena istraživanja u Frankfurtu, činili Walter Benjamin, Theodor Adorno, Max Horkheimer, Herbert Marcuse i dr., tada još puni nade da će socijalizam, nakon krvavog građanskog rata i pobjede u nerazvijenoj Rusiji, u neuporedivo razvijenu Njemačku doći na bijelom konju.
Utoliko su bolje progledali i izoštrili glasovite kritičke alate, jer je otrežnjenje došlo u vidu uspona Adolfa Hitlera, šefa Nacističke partije, potom apsolutnog Führera Njemačke.
Jeffris sa nepogriješivim instinktom za istorijski momentum iznosi dokaze iznad razumne sumnje da je jedanput prosvijetljena Frankfurtska škola, zapravo njena (emigrantska) američka ‘filijala’, još 60-tih godina prošlog stoljeća pomno skenirala ‘industriju američke kulture’ i pretskazala sve moderne društvene konvulzije i belaje u toj zemlji, potom i drugdje.
Naprimjer, prema Adornu, Horkheimeru, Markuzeu i dr., najveća opasnost za američku demokraciju dolazi od medija koji dominiraju masovnom kulturom – u prvom redu filma, radija i televizije.
Naime, pobrojani mediji djeluju poput diktature prije nego je u političkom polju sama diktatura uopće uspostavljena. Tako što rade kolektivnu hipnozu i ‘lobotomiju’ masa, nudeći komforne blagodeti konzumerizma i slijepog podaništva u ime supremacije Naših kontra Njihovih. Jer, sve to je svojedobno manje-više viđeno u nacističkoj Njemačkoj. Naravno, minus Internet, Facebook, Twitter, mobilna telefonija i elektronska čuda koja su u ova digitalna doba samo upotpunili zastrašujući instrumentarij za širenje fake-news kuge – kao uvoda u hibridno, kibernetsko, hladno i vruće ratovanje.
Što sve u integralnom, esperanto prevodu glasi: f a š i z a m. Ali ne mora da znači, da se oprezno poslužimo tom klasičnom akrobacijom u političkom diskursu.
Piše: Vlatko Bešlić
I. REFERENDUM O IZLASKU IZ EUROPSKE UNIJE
„To leave“ or „not to leave“, tom parafrazom Hamletove rečenice bi se najbolje mogla opisati zavrzlama koja traje oko izlaska Velike Britanije iz Europske unije, poznatijeg kao „Brexit“. Velika Britanija iako je jedna od prvih država koja se priključila Europskoj uniji ima veoma komplicirane odnose sa Europskom unijom i oni ne traju od jučer. Nesuglasice su postojale već odavno, a Brexitom je sve samo kulminiralo. David Cameron, tadašnji britanski premijer bio je zadovoljan dogovorenim uvjetima o novim odnosima između Europske unije i Velike Britanije te je odlučio provesti referendum o članstvu u Europskoj uniji, no prije toga bilo je potrebno donijeti Zakon o referendumu koji je na kraju i donesen 2015. god. Zanimljivo je da je taj Zakon o Referendumu zahtijevao održavanje referenduma o pitanju kontinuiranog članstva u Europskoj uniji do kraja 2017. godine, ali nije sadržavao nikakav zahtjev da Vlada Velike Britanije provede rezultate referenduma. Umjesto toga, bio je osmišljen kako bi procijenio mišljenje birača o članstvu u Europskoj uniji. Na kraju se taj „bezazleni referendum“ pretvorio u ovu trakavicu kojoj svjedočimo. Glavni zagovarač izlaska bio je euroskeptični političar Nigel Farage, zastupnik u Europskom parlamentu koji je kasnije i sam priznao da je prevario birače kada je izjavio da će Velika Britanija izlaskom iz Europske unije tjedno uštediti 350 milijuna funti. Njega su podržali mnogi političari, uključujući i tadašnjeg gradonačelnika Londona, Borisa Johnsona. Referendum o članstvu u Europskoj uniji, poznat kao i referendum o Brexitu, održan je 23. lipnja 2016. u Velikoj Britaniji i Gibraltaru. Cilj referenduma bio je ocijeniti jesu li građani Velike Britanije zadovoljni s novim dogovorenim uvjetima o članstvu, odnosno žele li napustiti Europsku uniju. Kako je objavila Izborna komisija (2016.), referendum je rezultirao vrlo izjednačenim rezultatom – 51.9% stanovništva izjasnilo se za izlazak iz Europske unije, dok se 48.1% stanovništva izjasnilo za ostanak u Europskoj uniji.
II. RAZLOZI ZA IZLAZAK IZ EUROPSKE UNIJE
Razloga za izlazak Velike Britanije iz Europske unije je mnogo. Jedan od glavnih, a po mojem mišljenju i presudnih razloga je neinformiranost ljudi o samom položaju Velike Britanije u Europskoj uniji kao i posljedicama koje će potencijalan izlazak iz Europske unije imati. Rezultati su pokazali da je starije stanovništvo (koje je često manje informirani) većinom glasovalo za izlazak, dok su mlađe dobne skupine bile za ostanak. Razlog treba tražiti i u posebnom osjećaju neovisnosti kod Britanaca kao i jak osjećaj nacionalne pripadnosti. Velika Britanija je kroz svoju povijest imala tradiciju velike imperijalne sile te je težila neulaženju u saveze sa drugim državama ili više njih, nego je imala podcjenjivački odnos prema svojim kolonijama i od njih crpila poljoprivredna i druga dobra. No, nakon II. Svjetskog rata Velike Britanija je počela stagnirati i ekonomski i politički, ali u pogledu inovacija tj. tehnologije, pa je to sve uspjelo natjerati britanske čelnike da pristupe Europskoj ekonomskoj zajednici (preteča Europske unije) kako bi uspjeli stabilizirati svoju ekonomiju, ali i političke prilike. Iako je Europska unija zamišljena kao mnogo više od samo ekonomske zajednice, Velika Britanija od samog početka nije iskazivala nikakvu želju i volju za dubljom integracijom. Po mojem mišljenju o sudbini mnogih Britanaca (onih koji nisu izašli na referendum, mlađih glasača koji su dvoljno informirani) odlučili su uglavnom neinformirani, stariji birači.
III. DOLAZAK THERESE MAY NA ČELNO MJESTO KONZERVATIVACA I ČELNO MJESTO BRITANSKE VLADE
Nakon referenduma David Cameron podnosi ostavku na mjesto premijera i mjesto predsjednika Konzervativne stranke, a naslijedila ga je Theresa May koja se našla u velikim problemima. Bilo je potrebno dogovoriti uvjete o izlasku Velike Britanije iz Europske unije, te stvoriti nove odnose. Krajnji rok za izlazak Velike Britanije iz Europske unije je do kraja ožujka 2019. god. Theresa May nakon dolaska na čelnu poziciju Konzervativne stranke izjavila je da Brexit stvarno znači Brexit, te da se Velika Britanija neće vraćati u Europsku uniju, no posljednji rezultati glasovanja o sporazumu u Parlamentu ne idu joj u prilog jer ni iz tko zna kojeg pokušaja nisu prihvaćeni uvjeti o izlasku. Nedugo nakon dolaska Therese May na čelnu poziciju u Konzervativnoj stranci najavila je da će ići na prijevremene izbore. Na prijevremenim općim izborima Theresa May je najavila da želi učvrstiti svoju i poziciju svoje vlade u pregovorima s Europskom unijom. Izbori su se održali 8. lipnja 2017. godine, Konzervativna stranka odnijela pobjedu osvojivši 42.4% glasova te pri tome osiguravši 317 mjesta u Parlamentu, što je 13 mjesta manje u odnosu na prošle izbore. Stranka Laburista osvojila je 40% glasova osiguravši 262 mjesta u Parlamentu, što je povećanje od 33 mjesta u odnosu na prošle izbore. Takvi rezultati izbora Theresu May stavili su u nezavidan položaj te uzdrmali njeno mjesto iako je najavila da želi učrvrstiti svoj položaj, a postizanje većine postiglo se tek sa sklapanjem sporazuma s Demokratskom sindikalnom strankom. Tako se Theresa May našla „između dvije vatre“, trebala je „preživjeti“ pokušaj smjene, a s druge strane osigurati prihvaćanje sporazuma o izlasku iz Europske unije.
IV. POSLJEDICE BREXITA
Posljedice Brexita velike su, ne samo po Veliku Britaniju nego i za cijelu Europsku uniju, ali i svijet. Nakon referenduma britanska funta je počela oscilirati pa konačno i doživjela pad od 10% u odnosu na američki dolar, pa je Brexit već polako počeo utjecati na gospodarstvo Velike Britanije. Mnogi investitori su se počeli užurbano povlačiti zbog neizvjesnosti i nesigurnosti britanske ekonomije. Također, prema mojem viđenju Brexit bi u konačnici mogao imati i političke posljedice, moglo bi doći do svojevrsne političke krize, budući da je najveći zagovornik Brexita Nigel Farage priznao da je prevario birače, kao i ovo odugovlačenje sa sporazumom, nemogućnost dogovora oko konačnog izlaska, sve to kod ljudi bi moglo izazvati nepovjerenje u politiku zbog nesposobnosti da se odgovori na krizu. Svakako, najveća posljedica po samu budućnost Velike Britanije je, vjerojatno, nešto što najviše plaši britanske čelnike. Škotska koja je dio Velike Britanije je najavila da će održati ponovni referendum, a sve su glasnije i ideje o ujedinjenju Irske i Sjeverne Irske, pa postoji mogućnost nestanka Velike Britanije kao takve. Također, izlazak Velike Britanije iz Europske unije mogao bi još dodatno zakomplicirati odnose unutar same Europske unije budući da u Europskoj uniji postoje mnoge države koje ne žele dublju integraciju koju zagovara Njemačka, a Velika Britanija je bila svojevrsna protuteža Njemačkoj. Najviše zabrinjava podatak da se gotovo 80% svih financijskih transakcija Europske unije inicira u Velikoj Britaniji, pa je financijski sektor najviše ugrožen ovakvom odlukom. Najveći gubitnik zbog Brexita su Sjedinjenje Američke Države jer je Velika Britanija bila svojevrsna ulaznica Sjedinjenim Američkim Državam u Europu i u političkom i ekonomskom smislu.
V. MOGUĆA RJEŠENJA
Rješenja za ovu sagu oko Brexita nije ostalo još puno. Krajnji rok za sporazum je kraj mjeseca ožujka. Sve je izvjesnije da do dogovora neće doći, iako mnogi čelnici Europske unije zagovaraju produljenje roka za izlazak britanski parlament je nekoliko puta odbio takvu mogućnost, no prošlog tjedna su prihvatili takvu mogućnost, ali britanski parlament odbio je mogućnost za ponovni referendum, pa je pred premijerkom May veoma težak zadatak. Jedna od mogućnosti je i pad Vlade jer Laburisti smatraju da će nepostizanje sporazuma natjerati tvrde Konzervativce da okrenu leđa svojoj šefici, no postavlja se pitanje kakvu će korist Britanci imati od pada Vlade, Velikoj Britaniji sasvim sigurno u ovom trenutku ne trebaju novi izbori, a i ti novi izbori vjerojatno ne bi donijeli neku veću promjenu, pa je vrlo vjerojatno da bi pad Vlade uzrokovao nove, puno veće probleme. Jedno od rješenja je i izlazak Velike Britanije bez ikakvog sporazuma, no britanska poslovna zajednica smatra da je takvo što veoma iracionalno dok tvrdi konzervativci smatraju da je bolje izaći iz Europske unije bez dogovora nego ostati u njoj smatrajući da će štete izlaska bez dogovora biti kratkotrajne, a koristi dugotrajne.
VI. ZAKLJUČAK
Brexit, prema mojem viđenju neće donijeti ništa dobro ni Europskoj uniji, ali ni Britancima. Velika Britanija, iako jedna od prvih država koja je pristupila Europskoj uniji od samog početka pokazivala je da će biti svojevrsni „uteg“, ali s druge strane vremenom je postala jedan od važnijih trgovačkih „igrača“ u Europskoj uniji pa je vrlo jasno da Europska unija ne želi izgubiti takvu članicu što pokazuju i mnogi ustupci koje je Europska unija pravila glede Velike Britanije, ponajprije glede dublje integracije, ulaska u Eurozonu (Velika Britanija ostavlja funtu kao svoju valutu). Europska unija uz sve probleme sa kojim se suočava (jedan od većih je migrantska kriza) nalazi se pred teškim razdobljem i pred jednim od većih izazova, a to je Brexit. Ono što najviše može štetiti to je jačanje populističkih i euroskeptičnih snaga u nekim od država članica, pa je moguće da putem Velike Britanije krenu i neke druge članice, što bi svakako dovelo u pitanje o(p)stanak Europske unije, ako uzmemo u obzir da je svoje povlačenje najavila i najmoćnija žena Europske unije – Angela Merkel (njemačka kancelarka), pa se postavlja pitanje tko će ju naslijediti i hoće li ta osoba imati snage i mudrosti za prevladavanje prepreka kao što ih je imala Merkel u mnogim situacijama u posljednjih 15-ak godina. Ono što je sigurno, a to je da Velika Britanija polako tone u kaos, a moguće da sa sobom povuče i Europsku uniju.
Objavljeno i na Politika Online
Piše: Haris Ćutahija
Ako ste se ikada pitali zašto su svi nacionalisti glupi i zatucani, odgovor je jednostavan. Neko ko nema ličnih kvaliteta i ostvarenja kojima se može ponositi, neko ko nema vlastiti identitet, traži svoje mjesto u grupnom identitetu. Oni su nacionalisti, huligani, zaluđeni uposlenici trgovinskih lanaca koji na more nose peškir sa logom svoje firme. Oni su svjetina koja linčuje.
Jeste li se ikada zapitali kako su na Zapadnom Balkanu sedamdesetih godina prošlog vijeka nacionalisti zvanično bili statistička greška, a devetesetih su bili ogromna većina? To je posljedica mentaliteta stada, svjetini treba čoban, mesija, a ideologija je u drugom planu. Takav pojedinac hoće da oduševljeno stoji pred televizijom u svojoj garsonjeri dok na državnom kanalu govori njegov Spasitelj i nije mu bitno što mu se na plastičnom stolu hladi ugrijano haše. Njemu treba neko ko će dati viši smisao njegovom malom i jadnom životu. On hoće i krivca za ono haše na stolu, za neplaćenu ratu kredita i golfa dvojku kojem je otišla lamela.
Rješenje je nacionalizam. Svoj će ponos delegirati na svoju naciju, ponositi se precima, nečim s čim se rodio, nečim što lično nije uradio. Bit će dio dogme koja će ga ubijediti da je bolji od ostalih, da zaslužuje najbolje. Za sve što ne valja u njegovom uzvišenom životu kriv je onaj preko rijeke.
Njemu poput droge trebaju riječi od kojih će se naježiti. Njegov će vođa vrištati “krv i tlo” a on će oduševljeno klicati jer ne zna da to znači da će on lično liti krv za vođinu nekretninu. Nije ni bitno. Od principa neće odustati jer bi onda bio idiot u svojim očima nakon svih ovih godina zaluđenosti, odricanja i ličnih žrtava za ideju.
Nacionalizam se sastoji od ovih elemenata: nostalgije prema imaginarnom zlatnom dobu plemena, stremljenju ka početku novog zlatnog doba i mržnji prema susjednim plemenima koje ovo stremljenje sprječavaju. Posljedice nacionalizma su masovna duboka paranoja, svjesno licemjerje i kompleks niže vrijednosti.
Nacionalista drugome fakturiše sve što prezire kod sebe samog. To možemo pročitati u nacionalističkim raspravama u komentarima na vijesti po društvenim mrežama. Jedni druge optužuju za nekupanje, nepismenost, itd. Sebe i svoju naciju pokušavaju dići na pijadestal omaložavanjem drugog i ljubav dokazuju mržnjom.
Tu se vraćamo na onu floskulu nacionalista, kad kažu da je nacionalizam ljubav prema naciji. Ne, nije. Nacionalizam je mržnja prema drugima i uvertira je za fašizam. Bio je uvertira za ratove u bivšoj Jugoslaviji i prepreka je normalnom životu i preko dvadeset godina poslije.
digitalnademokracija.com