Naši rođaci, prijatelji, komšije, poznanici koji su silom prilika ili sticajem okolnosti morali napustiti rodnu grudu, kada se konačno u avgustu mjesecu dokopaju rodne grude, zna se, pravac kafana, da se uz polugole pevaljke i zvuke rodnog kraja da malo duši na volju.
Da se izbaci sva ta frustracija koju proizvede kod čovjeka ”truhli” zapad. Jer za svakog punokrvnog Balkanca ovdje je žvot, a tamo je samo rad i znoj.
I Balkan je odista jedan idiličan dio svijeta. U njemu ljudi još uvijek drže do tradicije. Pod jednim krovom živi više generacija. Domovi su topli i puni ljubavi. U svakoj kući gost je rado viđen i svako se trudi da mu što bolje ugodi. Ljudi ovdje drže do rodbinskih veza. Ne propuštaju ništa a da ne odu. Ni radost, ni žalost.
A tek kafana. Toga se ovdje ne odriče ni jedan živi stvor. Još Miljenko Jergović je rekao da je ovo jedini dio svijeta gdje možete izaći bez prebijene pare u džepu a vratiti se sa litrom alkohola u krvi.
Samo par sitnica na koje se zgražava ostatak svijeta remeti ovozemaljski raj. Balkanska plemena su generalno tolerantna. Eto, možda svi zajedno ne vole Rome iliti kako običan plebs ovdje voli reći Cigane. Desi se da s vremena na vrijeme negdje udarimo zid prema njima kao u Kruševcu na primjer. Ali i to treba razumjeti, kod nas su inovacije uvijek kasno stizale. Kažu da je djed gradonačelnika Kruševca ’41 bio u Varšavi i bio oduševljen jednim sličnim zidom, a unuk tek sada imao priliku da primijeni tu inovaciju i kod nas.
Balkanska plemena takođe ne vole ni seksualne manjine, ili što bi običan puk rekao lezbejke i pedere da prostite. Ovde je uvijek bila parola ,moš’ me jebat’ u mozak kol’ko hoćeš, ali otpozadi ne prilazi ni slučajno.
Ovde nije dobro biti pravoslavac, musliman ili katolik, ali samo ako su tvoji saplemenici na određenoj teritoriji u manjini.
Ljudi su ovdje miroljubivi, ali ih svakih 50 godina uhvati kolektivno ludilo koje se završi spaljenom zemljom i masovnim grobnicama.
Stranci su nam pored ovih sitnica zamjerali i to što ima puno granica i ti vozeći se po Balkanu odlučiš da napraviš piš-pauzu, kad se ispred tebe pojavi lik i kaže pasoška kontrola.
A onda je stiglo Arapsko proljeće. Šiiti, suniti, Arapi, Kurdi, Jazidi, niko se više nije snalazio u tom haosu pa se sve češće pominjao pojam balkanizacija.Valjda je to stručan izraz za situaciju kada nastane puno država ”prepišaj hoda” na malom prostoru.
A onda je i najbogatiju zemlju svijeta Bog blagoslovio sa pojavom zvanom Tramp. Možda Ameri i nisu odmah razumjeli ko je Tramp, ali nama na Balkanu je odmah sve bilo jasno. Tip mrzi Meksikance jer su kriminalci, muslimane jer su teroristi, crnce jer su ljenčuge i smatra da je sasvim ok uhvatiti ženu za pičku a da je prethodno ne pitaš za dozvolu.
Inače, tolerantan čovjek sa vizijom.
Na kraju svijet više nema potrebu da dođe na Balkan. Balkan je postao svijet.
Možda će se i oni naši iseljenici sa početka priče sada svuda osjećati kao kod kuće.
Nikola Tesla jedan je od najvažnijih znanstvenika u povijesti, a moderni svijet ne bi bio moguć bez njega. To su općeprihvaćene činjenice i u tome smislu Teslin utjecaj je trajan i samo će rasti.
Međutim, manje poznate Tesline filozofske ideje odnose se između ostalog i na položaj žene u društvu. Na svoj osebujan način Tesla smatra da će promjena položaja žene u društvu bitno odrediti budućnost. Ovo su njegove riječi.
“Svakome obrazovanom, pa čak i sociološki neobučenom promatraču, jasno je da se jedan novi stav spram spolne diskriminacije širi diljem svijeta. Formirao se stoljećima, a jak poticaj dobio je neposredno prije i nakon Prvog svjetskog rata.
Borba žena za ravnopravnost završit će jednim novim poretkom između spolova, a žene će postati nadređene. Suvremena žena, koja na osnovu površnih pojava predviđa napredovanje njezina spola, samo je simptom nečeg dubljeg i jačeg.
Žene svoju ravnopravnost, a nakon toga i superiornost, neće potvrditi oponašanjem muškaraca nego buđenjem svoga intelekta.
Kroz bezbroj generacija, od samoga početka, društvena pokornost žena rezultirala je djelomičnom atrofijom ili barem nasljednom suspenzijom mentalnih kvaliteta za koje sada znamo da su žene njima obdarene ne manje od muškaraca.
Međutim, ženski um pokazao je sposobnost pojmiti sva stečena znanja i dostignuća muškaraca, a kroz buduće generacije ta sposobnost će porasti. Prosječna žena bit će obrazovana kao i prosječan muškarac, nakon toga i bolje obrazovana zato što će ‘uspavane sposobnosti’ njezina mozga biti potaknute na aktivnosti koje će biti intenzivnije i snažnije zbog stoljeća mirovanja. Žene će ignorirati presedane i civilizaciju iznenaditi svojim napretkom.
Nova dostignuća žena, te njihova postupna uzurpacija vodeće uloge u društvu, na kraju će uspavati i dovršiti ženske osjećaje, ugušit će majčinski instinkt tako da brak i majčinstvo možda jednom postanu nešto odbojno, a ljudska civilizacija bivat će sve sličnija savršenoj civilizaciji pčela “.
Donald Trump novi je predsjednik Sjedinjenih američkih država. Što to znači za SAD i za svijet nemoguće je odrediti dok ne napravi prve konkretne poteze na vlasti. Izborna retorika nije isto što i vladanje još uvijek najmoćnijom državom svijeta.
Jedna od par stvari koje se mogu predvidjeti sa sigurnošću jeste da će odnosi dvije sile, SAD i Rusije, barem na početku Trumpovog mandata vjerojatno biti znatno bolji, sudeći po Trumpovim izjavama o tome kako se divi Vladimiru Putinu i podršci koju su Trumpu dali svi ruski mediji. S druge strane, odnosi s Meksikom i ostalim latinoameričkim zemljama vjerojatno će se pogoršati. U tome dijelu svijeta Trumpa doživljavaju kao vulgarnog rasista. Da ne govorimo o Amerikancima latinoameričkog podrijetla. Trumpova pobjeda možda je i najveći trenutni problem za američko društvo podijeljeno po rasnim kriterijima.
Mnogo je pitanja na koje zasada nema odgovora. Je li ovo, uzevši u obzir i Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) početak kraja dominacije anglosaksonske civilizacije? Što će biti s NATO savezom? Trump nije pokazao previše entuzijazma za organizaciju koja je ključ obrane zapadnoga svijeta. Što to znači za države istočne Europe, pogotovo za tri baltičke države (Estonija, Latvija i Letonija) koje su bile dio Sovjetskog Saveza a sad su članice saveza?
Trumpova pobjeda predstavlja još jedan trijumf populizma nad profesionalnim političarima. Izgleda da nije bitno da je on dokazani lažov, poduzetnik sumnjivih kvaliteta i osoba s blago rečeno staromodnim pogledima na svijet, poglavito na žene.
Što se tiče zemalja zapadnog Balkana, Trumpova pobjeda će podijeliti regiju. Srbija i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska slavit će Putinovog ‘prijatelja’, dok će drugi biti rezignirani. Međutim, izgledno je da će se Europska unija još više angažirati na Balkanu i spriječiti bilo čije secesionističke fantazije. Stoga Trumpova pobjeda ne bi trebala imati velikoga utjecaja na ovaj dio svijeta.
Čini se da ulazimo u novi period globalne nestabilnosti, očigledno političke ali i ekonomske. Već imamo blago panične reakcije na azijskim tržištima, vrijednost dolara počela je opadati a eksperti strahuju da će doći do globalne financijske krize. S druge strane, ako se stabiliziraju odnosi s Rusijom i nađe rješenje za sirijsku tragediju, međunarodni odnosi mogli bi se odvijati bitno drugačije od većinskih predviđanja.
Jedino što je sigurno je da neće biti dosadno. Bit će zabavno ili tragično.
U još uvijek najmoćnijoj državi svijeta za par dana, 8.11., održat će se predsjednički izbori. Svi se slažu da će rezultat imati posljedice na cijeli svijet, ali nitko nije potpuno siguran kakve. Svi komentatori također se slažu da je Hillary Clinton dio uhodane mašinerije i establishmenta, dok je Donald Trump jedna prilična nepoznanica: kako promatračima, tako možda i samome sebi.
Poznati novinar Jonathan Freedland piše za The Guardian da bi Trumpova pobjeda predstavljala povratak u ‘srednji vijek’, zato što bi SAD i svijet dobili lidera koji vjeruje da su “klimatske promjene kineska zavjera, a da osumnjičene za terorizam treba mučiti i ubijati im članove obitelji”. Također smatra da Saudijska Arabija treba imati nuklearno oružje, te se pita zašto ga njegova zemlja ne koristi. Ono što je posebno zabrinjavajuće za Europu je Trumpova nezainteresiranost za NATO, što u praksi znači da ako Rusija napadne npr. jednu od baltičkih republika (a sve tri su članice saveza), SAD je ne bi branio. Time bi se NATO savez obesmislio i trebalo bi krenuti praktično od nule s novim konceptom obrane Europe i zapadnog svijeta.
S druge strane, Trump ima i svoje pobornike. Slovenački filozof Slavoj Žižek izjavio je u razgovoru za britansku tv kuću Channel 4 da bi da je Amerikanac glasao za njega. Priznao je da ga Trump užasava, ali misli da bi njegov izbor doveo do tektonskih promjena u politici SAD-a, što bi navodno dovelo do pozitivnih promjena. Žižek vidi Hillary Clinton kao stvarnu opasnost po svijet, kao nekoga tko bi predstavljao ‘najopasniju vrstu inercije’, i kao lažnog progresivnog političara koji je zapravo blizak krupnome kapitalu (banke). Hillary Clinton je nesumnjivo sposobna i inteligentna, i kao političar daleko kompetentnija nego što bi gospodin Trump ikada mogao biti. Međutim, njeni pobornici nisu strastveni kao Trumpovi, a puno ljudi neće ni glasati za nju nego protiv njenoga suparnika. Ona također zagovara aktivnije sudjelovanje svoje države na Bliskome istoku, što bi zaista moglo dovesti do sukoba s Rusijom (kod Putina nas više ništa ne bi trebalo iznenaditi).
Rezultati izbora u SAD-u sigurno će se osjetiti u ostatku svijeta. Prisjetimo se samo tijesne pobjede George W. Busha 2000. godine. Tko zna što bi bilo da je pobijedio Al Gore. Da li bismo imali rat u Iraku, koji je osim ljudske tragedije od Bliskog istoka načinio izrazito nestabilno područje, kao stvoreno za npr. Islamsku državu? Da ne govorimo o Vijetnamu ili ulozi SAD-a u ratovima u bivšoj Jugoslaviji: kakvo god bilo vaše mišljenje o ulozi te države, teško je ne složiti se da je njena uloga bila vjerojatno presudna u razvoju događaja.
Za nekoliko dana saznat ćemo ime novoga predsjednika Sjedinjenih država. Ta osoba mogla bi bitno utjecati na vašu budućnost i zbog toga su ovi izbori važni za cijeli svijet.
Gledamo li još jedan, možda čak i ključni, zaokret u utrci za predsjednika Sjedinjenih država? Činilo se da je stvar gotova i da će nakon tri televizijske debate Hillary Clinton bez problema osvojiti izbore i postati prva žena na čelu ove države. Donald Trump je pokazao svima kojima je stalo vidjeti da je narcisoidna neznalica i šarlatan.
Međutim, imamo najnoviji skandal, ponovo u vezi s elektronskom poštom gospođe Clinton. FBI je došao u posjed novih poruka koje smatraju relevantnim za svoju raniju istragu. Ovo bi moglo utjecati na povjerenje birača i na ishod izbora koji će 8.11 odlučiti tko će postati (još uvijek) najmoćnija osoba na svijetu.
Kako piše BBC, malo prije nego je 2009. postala državni tajnik (ministar vanjskih poslova), gospođa Clinton na svome imanju u gradiću Chappaqua u državi New York instalirala je privatni server elektronske pošte. Koristila ga je tijekom četiri godine mandata, kako za privatne tako i za zvanične poruke. Nije koristila zvaničnu adresu elektronske pošte, što je kontroverzno ali nije jedina u državnome aparatu SAD-a koja je to uradila. New York Times prošle je godine pisao o ovome slučaju koji evo još uvijek traje. Gospođa Clinton najvjerojatnije nije prekršila zakon, ali njeni postupci su čudni i ne ulijevaju povjerenje. Naime, ona tvrdi da je koristila jednu adresu elektronske pošte zato što joj je tako bilo lakše, dok njeni protivnici smatraju da je htjela određivati koje zvanične poruke će zadržati za sebe a koje proslijediti državnim organima, što smatraju nedopustivim.
Donald Trump jedva je dočekao najnoviji skandal koji mu može pomoći, a možda čak i donijeti prevagu na izborima. Pohvalio je FBI i tražio da nastave istragu. Gospođa Clinton također je pozvala da se sve poruke odmah predoče javnosti i tražila da se sačeka sa zaključcima dok se ne vide rezultati istrage. Što se činilo kao dobivena bitka sada je opet neizvjesno.
Osim što može utjecati na izbore, najnoviji skandal podriva povjerenje u gospođu Clinton. Ako i dobije izbore, početak mandata vjerojatno će provesti pravdajući se za svoje postupke, a njena popularnost kao predsjednice neće biti velika. Ako pak pobijedi gospodin Trump, SAD postaje jedna velika nepoznanica i bit će teško predvidjeti što će ta država činiti na polju međunarodnih odnosa – pod uvjetom da Trump uopće zna što želi.
Politički i društveni život u Hrvatskoj pratila su negativna obilježja u posljednjih pet godina. Vrlo grubo međusobno natjecanje desnih i lijevih političkih subjekata nametnuo je HDZ Tomislava Karamarka. Uz pomoć Katoličke crkve u Hrvatskoj i njoj bliskih udruga i ratnih veterana, HDZ-ova agresivna politika nametala je ekstremni hrvatski nacionalizam kao temelj i najveću vrijednost hrvatskog društva i države. Zbog toga je hrvatsko društvo duboko podijeljeno u približnom omjeru 50%:50%. U takvoj situaciji i uz otvorenu pomoć Crkve HDZ je u jesen 2015 bio relativni pobjednik izbora, te je sa Mostom formirao neobičnu vladu na čudnim programskim osnovama. Za samo šest mjeseci ta vlada je pala, a na izvanrednim prijevremenim izborima održanim 11.09.2016 rezultat je bio približno isti kao i na predhodnim redovnim izborima. Nakon izbora 11. septembra vladu su ponovo formirali HDZ i Most na čelu sa Andrejem Plenkovićem i na novim programskim osnovama.
Plenković je moderan političar demokratskih usmjerenja, obrazovan i tolerantan. Za sebe kaže da kao političar pripada desnom političkom centru. Djeluje smirujuće i optimistično i najavljuje da će u fokusu HDZ-ove politike i vlade biti ekonomija, a ne ideologija. I već zbog svega toga, prema provedenim anketama, ima solidnu podršku hrvatskih građana, a podržavaju ga i mediji, sindikati, poslodavci.
Prilikom predlaganja kandidata za ministre Plenković je učinio i neke hrabre poteze. Među predloženim imenima nije bilo nekih koja su sigurno očekivana. Na primjer, nije bilo ikona desne struje HDZ-a Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Taj izostavljeni dvojac ima snažnu podršku svih konzervativno desnih grupacija. Izostavljen je i vrlo važan dužnosnik i izborni strateg HDZ-a Milijan Brkić, te još neki. To je jasna Plenkovićeva poruka da nacionalizam i ekstremno desničarenje neće biti dio njegove politike. Zbog toga ga sa društvenih mreža udaraju talasi mržnje i optužbi za izdaju nacionalnih interesa. Znajući za sve to, kao i za otpore i opoziciju unutar HDZ-a, Plenković je prilikom komponiranja Vlade morao praviti i stanovite kompromise, pa su ministri postali i neke problematične ličnosti. Za novog ministra obrazovanja i znanosti imenovan je Pavo Barišić. U javnosti su se već pojavili dokazi da je Barišić plagirao dijelove svog doktorskog rada, da je u svome dosadašnjem radu optuživan za finansijske zloupotrebe. Opće je mišljenje da je imenovanjem Barišića Plenković pokušao umiriti konzervativne krugove na Zagrebačkom univerzitetu (rektor Damir Boras i dr.) i dijelove akademske zajednice. Slične okolnosti utjecale su i na imenovanje novog ministra zdravstva Milana Kujundžića i ministra bez portfelja Gorana Marića, ali to su manje drastični slučajevi nego slučaj Pavo Barišić.
Nezadovoljna konzervativna desnica u njegovoj stranci pravit će probleme Plenkoviću i u Saboru. Već se najavljuje da će zastupnici Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i možda još neki drugi formirati svoj zastupnički klub koji će kritizirati Vladu s pozicija nezadovoljnog dijela HDZ-ovih zastupnika.
Nova Plenkovićeva vlada imat će velikih teškoća. Ipak, treba očekivati da će početne probleme i nesporazume Plenković uspješno savladati i da će u konačnici njegov mandat biti uspješan. Važno je što Plenković ima podršku u institucijama Europske Unije. Za hrvatsku politiku, za Plenkovića i njegovu vladu, važno je i što podršku dobiva od susjeda iz Bosne i Hercegovine i Srbije.
Doslovno nemoguće je pobjeći od globalne političke teorije. Uzmimo za primjer vaš mobitel: otkud dolaze minerali od kojih su napravljena njegova strujna kola? Da li se prihodi od prodaje tih minerala koriste za dobrobit ljudi u zemlji u kojoj su iskopani? Dalje, bacite pogled na bilo koji komad odjeće u vašem ormaru. Gdje je ta odjeća napravljena i kakvi su bili uvjeti rada onima koji su je šivali? Jesu li ti uvjeti bili razlog da se posao ustupi baš toj zemlji, što je možda dovelo do gubitka prihoda i radnih mjesta u vašoj? Ili je možda bilo obrnuto? Uključite vijesti: nije teško naići na informacije o velikim korporacijama koje izbjegavaju platiti porez. Također, liste bogatih pojedinaca koji skrivaju svoje bogatstvo u fiskalnim utočištima u javnost procure gotovo jednako često. Jesu li ovo neizbježne posljedice slobodnog protoka kapitala? Ako kapital ne može biti učinkovito oporezovan zbog porezne konkurencije između država ili zbog različitih fiskalnih politika, nisu li onda radnici ti koji plaćaju cijenu i bivaju gubitnicima?
Globalizacija je učinila da su naši životi međusobno povezani više nego ikada. Naš svakodnevni život sastoji se od neprekidnog niza fizičkih, ekonomskih, političkih i na koncu moralnih interakcija s nepoznatim ljudima širom svijeta. Jako je važno da se odmaknemo i analitički promislimo o ovim pitanjima ako želimo biti u stanju razumjeti ih i djelovati na informiran način.
Veze između globalizacije i globalne političke teorije uvjetovane su kulturnim, političkim i intelektualnim trendovima koji prkose mehaničkoj ili formulacijskoj rekonstrukciji. Da spomenemo samo neke: kraj hladnoga rata, pojava koncepta ljudskih prava, širenje demokratskih ideja itd. Globalizacija ima ogroman utjecaj na naše političke živote, ali i značajan utjecaj na način na koji mislimo o moralnim pitanjima. Postoje najmanje četiri načina na koje je globalizacija promijenila normativne rasprave.
Prvo, globalizacija je intenzivirala globalne i regionalne obrasce razmjene (političke, ekonomske, kulturne), zbog čega smo postali svjesni toga da naši postupci imaju posljedice koje ne prestaju na granicama naših država – one su postale šire i dalekosežnije.
Drugo, globalizacija je ubrzala nastanak problema vezanih za kolektivni globalni aktivizam. S druge strane, globalizacija je također je pridonijela stvaranju jednog novoga osjećaja hitnosti pri uspostavljanju globalne suradnje za rješavanje tih problema. Postalo je jasno da ako ne uradimo ništa u vezi s rizikom financijskih tržišta, terorizmom na Bliskom istoku ili klimatskim promjenama (i mnogim drugim globalnim izazovima), da to može dovesti do velike nestabilnosti i učiniti trajnu štetu našim institucijama. Počinjemo shvaćati da su za našu kolektivnu dobrobit potrebna kolektivna rješenja – na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini. Također je postalo općeprihvaćeno da bi gorespomenuti izazovi, ako se ne pozabavimo njima, mogli postati apokaliptični u desetljećima koja dolaze.
Treće, kao rezultat globalizacije porasla je naša svijest o “udaljenoj patnji”. Ovo bi se moglo shvatiti kao nešto trivijalno ali ne bi trebalo biti podcjenjeno. Iz čisto uzročne perspektive, svijest o određenoj situaciji nužan je preduvjet da bismo mogli učiniti nešto o toj situaciji. Ali to nije sve. Svijest o patnji drugoga, posebno kroz vrstu vizualne svijesti koja je rezultat moderne telekomunikacijske tehnologije, može igrati važnu ulogu u razvoju empatije i u, da parafraziramo Petera Singera, širenju “moralnog kruga”. Empatija, kao što su tvrdili mnogi autori u povijesti filozofije, se ne smije obezvrijediti. Ona ljude može motivirati da djeluju i na taj način može postati pokretač konkretnih političkih promjena.
Četvrto, globalizacija je učinila da smo postali svjesni da možemo učiniti nešto i utjecati na živote onih koji su daleko od nas. Koliko možemo učiniti za udaljene strance je, naravno, sporno. Imamo beskrajne rasprave o učinkovitosti kako humanitarne tako i razvojne pomoći. Međutim, većina će se složiti da naša uloga ne bi trebala biti ograničena na gledatelje, te da je pasivnost spram patnje “udaljenih drugih” neprihvatljiva. Drugim riječima, naša sposobnost da utječemo na perspektivu udaljenih pojedinaca, koliko god realno bila ograničena, utječe na promišljanja o prirodi našeg etičkog univerzuma, zato što podrazumijeva da bi naš odnos s udaljenim strancima mogao postati izvor istinski normativnih obveza, odnosno obveza koje nalažu radnje i politike koje realno možemo pokušati provesti.
Naravno, moglo bi se reći i mnogo više o vezama između globalizacije i normativne političke teorije. Međutim, jedna stvar je itekako jasna: s obzirom na složenost problema s kojima se suočavamo i na povećanu moralnu hitnost koju mnogi od njih prouzrokuju, naprosto si ne možemo priuštiti da ne razmišljamo o njima. A to je upravo zadaća koju smo si sami postavili u upravo objavljenoj knjizi, Globalna politička teorija. Ova knjiga govori o mnogim načinima na koje globalna politika prožima naše živote, određuje osnovne pojmove pomoću kojih razumijevamo naš svijet i analizira mnoge ključne političke i moralne izazove s kojima se suočavamo, s namjerom da ih razumjemo i rješimo. To je vrlo korisno polazište da bi se razumio svijet politike i moralni izazovi koje on stvara.
Na lokalne izbore u Bosni i Hercegovini izašao je relativno nizak postotak birača, njih 53,88%; u Federaciji BiH 50,01%, u Republici Srpskoj 59,49%. Izbori su završeni uglavnom očekivanim ishodima. Desilo se i nekoliko neočekivanih rezultata koji ipak nisu narušili one unaprijed lako predvidive ukupne rezultate.
Politička i društvena stvarnost u BiH je takva da se izborni rezultati kreiraju i realiziraju u tri nacionalna politička bloka. Unutar bošnjačkog i hrvatskog biračkog tijela nije bilo nikakve predizborne nervoze jer koalicija SDA-SBB nije imala ozbiljnog protivnika, a još manje brige imao je HDZ BiH koji je poboljšao svoj rezultat sa prošlih lokalnih izbora kada je također bio pobjednik. Prema još uvijek nepotpunim rezultatima HDZ 1990 će nekako preživjeti, osvojio je tri mandata načelnika općina, i to u manjim sredinama. HDZ BiH osvojio je 18 madata načelnika, ostale male hrvatske stranke nisu osvojile ništa, a i male bosnjačke stranke osvojit će ništa ili vrlo malo. SDP je osvojio tri pozicije općinskih načelnika više nego na predhodnim izborima; to je ipak slab rezultat s obzirom da je 2012 doživio izborni debakl. Komšicev DF pretrpio je potpuni izborni poraz, ne osvojivši nijednu poziciju načelnika općine. Ovo je početak potpune marginalizacije DF-a. Najnegativnije obilježje i ovih izbora je ponovno neodržavanje izbora u Mostaru. U sljedećim mjesecima Mostar će biti vrlo prisutna politička tema. Crna tačka je i Stolac u kojem također nisu održani izbori. U Stocu su izbori prekinuti zbog grubog incidenta: Salmir Kaplan, kandidat SDA-SBB, fizički je napao i povrijedio predsjednika Općinske izborne komisije Ivana Perića, što je osim prekida izbora i novi međunacionalni incident.
U RS su na izbore izašla dva suprotstavljena bloka, SNSD i Savez za promjene, pa se očekivala veća rezultatska neizvjesnost. Međutim, Savez za promjene pretrpio je težak poraz. Osim nadmoćne pobjede Dodik je osvojio i pojedine dosadašnje neosvojive utvrde-simbole SDS-a, kao što su Trebinje i Pale. Mladen Bosić priznao je poraz i najavio povlačenje sa mjesta predsjednika SDS-a. SNSD je u koaliciji sa drugim srpskim strankama pobijedio i u Srebrenici. Njihov kandidat Mladen Grujičić pobijedio je kandidata bošnjačkih stranaka Ćamila Durakovića. Neuspjeh u Srebrenici SDA ali i ukupna bošnjacka javnost doživljava kao posebno težak poraz.
Moguće je da rezultati ovih izbora proizvedu neke važne posljedice. Može se očekivati kriza vlasti na nivou BiH jer će SNSD vjerovatno tražiti rekonstrukciju Vijeća ministara; tvrdit će da je Savez za promjene porazom izgubio legitimitet. Također je izgledno da će Dodik omekšati retoriku, a djelimično i ponašanje. Zbog osude Referenduma sa svih međunarodnih adresa, zbog teške budžetske i ekonomske krize u RS, i zbog krivičnih prijava s kojima je suočen Dodikov manevarski prostor stalno se smanjuje. Realno je očekivati i zahladjenje odnosa izmedju SBB i SDA. To će se sigurno desiti ako Radončić dokaže da nije kriv po optužnici koja je protiv njega još uvijek aktualna. Politički identitet SBB-a već sada je u potpunoj sjeni SDA. Ako Radončić nešto ne preduzme erozija SBB-a će se nastaviti.
U Velikoj Britaniji još jednom je trijumfirao jeftini populizam, toliko jeftin da bi mogao skupo koštati.
Prvi trijumf bio je 23.6. kada je Britanija na refendumu prepunom laži, rasizma, predrasuda i zastrašivanja tijesno izglasala izlazak iz Europske unije. Posljedice ovoga čina već se osjećaju, a mogle bi biti i puno gore. Britanija bi mogla imati velikih ekonomskih problema ako ne uspije zadržati slobodnu trgovinu s ostatkom EU. Kao velika sila je gotova, što se moglo vidjeti već na nedavnom sastanku zemalja G20.
Ono što se dogodilo danas, 24.9. jeste da su britanski laburisti za predsjednika stranke ponovo izabrali Jeremy Corbyna, ekstremno lijevu populističku neznalicu koja nema šanse osvojiti opće izbore. Poznati i ponajbolji britanski novinar i kolumnist Nick Cohen napisao je da je ovo možda i kraj laburista kao relevantne stranke. Njegovo mišljenje dijeli velika većina političkih analitičara. Corbynovi sljedbenici su presretni ali ovaj rezultat od Britanije čini, u smislu izgleda za izbornu pobjedu i upravljanje zemljom, skoro pa jednopartijski sistem. Niti Liberalni demokrati niti ovakvi Laburisti nemaju šanse protiv Konzervativaca.
Današnjoj Europi ne nedostaje populističkih stranaka lijeve i desne orijentacije (Syriza, Nacionalni front, Podemos itd.). Međutim, ono što je u ovome slučaju drugačije jeste da su Laburisti tradicionalna stranka s dugom historijom, a koja je na određeni način ‘preuzeta’ od strane ekstremne ljevice. Ovo je zabrinjavajuće i za britansku demokraciju u trenutku kada stabilnosti treba više nego ikada, a ako je ovo presedan koji će se ponavljati onda potencijalno i za cijelu Europu.
U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.
Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.
Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.
Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.
U posljednjih pet desetljeća europsku politiku oblikuje jednostavna paradigma: na vlasti se izmjenjuju dva velika politička bloka. To obično uključuje kršćansko-demokratski desni centar i socijaldemokratski lijevi centar, uz znatno manje liberalne stranke koje međutim često igraju odlučujući ulogu u prevazi između dva bloka.
Dominacija europske politike od strane ove dvije političke obitelji bila je tolika da je sredinom 2000-ih bilo teško i zamisliti da bi politička stranka mogla doći na vlast ako ne pripada (i ne uživa podršku) jednoj od dviju glavnih europskih političkih obitelji. To su Europska pučka stranka (kršćanski demokrati) i Stranka europskih socijalista (koja je unatoč imenu u biti socijaldemokratska, barem od sredine 1980-ih, a neke stranke članice odbacile su marksizam već 1950-ih i 1960-ih).
Konvencionalna mudrost uvijek je pretpostavljala da su ova dva bloka, koja dominiraju europskom politikom još od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, prevelika da bi ikada propali. Međutim, od početka svjetske ekonomske krize 2008. nezadovoljstvo birača i društveni problemi širom kontinenta najavili su atomizaciju političkog života na štetu klasičnih, krovnih stranaka, kako desnog tako i lijevog centra. Nedavni izborni rezultati u Španjolskoj su savršena ilustracija ovoga trenda.
Od prvih demokratskih izbora 1977. godine, španjolskom političkom scenom dominirali su veliki blokovi desnog i lijevog centra. Takvo stanje počelo se raspadati 2015. godine s pojavom dvaju snažnih novih stranaka: Podemosa na ljevici i Ciudadanosa na desnom centru. Ovdje, kao i drugdje, novi igrači predstavljaju izazov staroj paradigmi političkih odnosa, koja je čak i u svojim najkonkurentnijim razdobljima u suštini bila jedan vrlo konsenzualni odnos između lijevog i desnog centra. Kako širom Europe opada utjecaj kulturnih i gospodarskih institucija koje im pružaju ideološke i institucionalne infrastrukture – crkve za desni centar i sindikalnog pokreta za socijaldemokrate – pitanje identifikacije postaje manje jasno na obje strane.
Čini se da u budućnosti više nećemo imati sustav u kojem samo dva poltička bloka imaju glavnu riječ u debati o “socijalnom tržišnom gospodarstvu”. Umjesto toga, sustavom bi mogla dominirati s jedne strane politička jezgra u rasponu od klasičnih do socijalnih liberala, a s druge pokreti u nastajanju koji se bore protiv establishmenta i staroga poretka.
‘Izazivači’ svakako nisu homogeni u svojim ideološkim pogledima – jedino što ih spaja je mržnja spram sadašnjeg liberalnog sustava. Lako je vidjeti da vrlo malo stvari povezuje npr. španjolski Podemos, koji je za azilante, regionalizaciju i ekonomski neo-marksizam; nizozemsku Stranku za slobodu, koja se u velikoj mjeri protivi imigraciji, protiv je islama i zalaže se za nacionalni suverenitet; te stalno mijenjajuću Alternativu za Njemačku.
Alexis Tsipras i Pablo Iglesias
Međutim, ako zagrebemo ispod površine nije tako teško pronaći zajedničko tlo između ovih skupina: većina se protivi Washingtonskom konsenzusu o slobodnoj trgovini i liberalnoj ekonomiji. Također, žele više državne intervencije u ekonomskoj sferi, bilo izravno ili neizravno. Osim toga, nastoje svoje programske ciljeve prikazati kao neku vrstu povratka u blagostanje, koje se povijesno obično nalazi negdje između 1960-ih i 1980-ih godina u zapadnoj Europi, ili 1920-ih godina u srednjoj Europi, prije nego što je grijeh globalizacije navodno uništio nade u bolju budućnost, bilo da o budućnosti misle kao o suverenitetu ili kao o socijalističkome internacionalizmu. Za kraj, gotovo sve spomenute stranake i skupine traže procjenu i promjenu vanjske politike svojih zemalja, obično želeći odmak od bliskog saveza sa Sjedinjenim državama i okretanje prema Istoku - zbog balansa u odnosu snaga između Washingtona i Moskve ili zbog saveza s “istočnim” silama koje se smatraju ispravnim modelom za razvoj.
Izgleda da se nameće jedno važno pitanje: da li smo svjedoci fundamentalne prijetnje modernim liberalno-demokratskim institucijama (što je u nekim slučajevima svakako istina), ili se radi o ne baš tako štetnome zaokretu u shvaćanju pojmova poput ‘lijevo’ i ‘desno’, uz ponovnu politizaciju pitanja oko kojih je do sada postojao relativni konsenzus među elitama: pitanja poput imigracije, Europske unije i uloge države u gospodarstvu. U oba slučaja, koncepti poput ‘lijevog’ i ‘desnog’ na način kako su definirani socijaldemokracijom ili kršćanskom demokracijom uvelike su oslabljeni.
Veliki dio uspjeha buduće evolucije širom kontinenta ovisit će o sposobnosti europskih sustava da odgovore na izazove koje su postavili populisti, što u nekim slučajevima znači kooptirati manje ekstremne elemente ‘izazivača’ s ciljem da se ojača sustav.
Kada je riječ o odgovoru na izazove, tradicionalne stranke suočene su s činjenicom da se moraju iz temelja transformirati da bi opstale: ideološki, putem redefiniranja i repolitizacije onoga što su do sada bila tehnička pitanja, te institucionalno, na način da pojednostave svoj rad i da si daju veću sposobnost manevriranja. U nekim drugim slučajevima opstanak će također ovisiti o sposobnosti postojećih struktura da apsorbiraju ‘izazivače’ tako što bi im dali udio u sustavu. Ova strategija nije bez svojih izazova i zahtjeva posebne liderske sposobnosti, jer postoji inherentni rizik da bi jednom kada budu uključeni u vlast populisti mogli iskoristiti situaciju da nadjačaju svoje liberalne suparnike i unište postojeći poredak.
No, to samo potvrđuje ideju da tradicionalne stranke sada trebaju razmišljati izvan postojećih okvira ako žele opstati, jer stara debata - socijaldemokracija ili kršćanska demokracija - više nije relevantna u današnjoj Europi. Uvažavanje promjena i prilagodba na novu stvarnost (sa ili bez rebrandinga) bit će jedini način na koji tradicionalne europske stranke mogu preživjeti trenutni val populizma koja prijeti da ih preplavi.
Ako govorimo o glazbi i reprodukciji zvuka, je li moguće da nas novi trend vraća u prošlost – nešto što sasvim sigurno nismo očekivali? Kvaliteta zvuka česta je tema audiofila: npr. stalna sporenja o vinilu i njegovom ‘autentičnom’ zvuku u odnosu na digitalni audio (možda se sjećate debata oko MP3 datoteka i njihovog “reduciranog” zvuka). Međutim, nikada nije dovedeno u pitanje da je stereo zvuk bolji nego mono – sve dosad.
The Conversation piše da je prije par godina objavljena kompilacija The Beatles in Mono, a da će im se drugi najpoznatiji bend šezdesetih uskoro pridružiti sa The Rolling Stones in Mono. Ako se to pokaže komercijalno isplativim, sigurno će biti još mnogo sličnih projekata.
Zašto se mono zvuk vraća, barem u uskome krugu entuzijasta? Postoje navodno dva razloga: prvi se tiče miksanja zvuka (nijedan miks, što znači niti rezultat rada u studiju, ne može biti ponovljen), a u drugome se radi o razlikama u tome kako percepiramo stereo i mono, o homogenosti zvuka koji je dio jedne veće cjeline.
Dodatni razlozi koji se spominju su umanjena dominacija gitarskoga sola u stereo miksu te ozvučenje, “iskrenost” mono zvuka, rad koji je treba uložiti za kvalitetu zvuka i drugi. Jedna od najinteresantnjih opaski je preporuka da mono slušate na samo jednome zvučniku.
Je li u pitanju još jedan prolazni trend ili je ovo svojevrsni ‘povratak korjenima’, barem za okorjele audiofile?
Televizijsko sučeljavanje lidera dvije naveće hrvatske stranke, HDZ-a i SDP-a, već je donijelo brojne reakcije i namjera ovoga kratkog teksta nije da ga detaljno analizira u smislu onoga što je rečeno ili obećano. Međutim, ono što je ostavilo najjači dojam na gledatelja bio je kvalitativni pomak naprijed u smislu kako je to rečeno i, iznad svega, o čemu se raspravljalo.
Kao prvo, Milanović i Plenković ophodili su se civilizirano jedan prema drugome. Ako je i bilo povišenih tonova – a nije puno – to nikada nije prešlo u otvoreno, agresivno napadanje ili vrijeđanje. Iako se privatno znaju iz vremena kada su radili kao službenici u istome ministarstvu, to nije morao biti ključni razlog. Oba političara doimali su se kao trezveni, pristojni ljudi koji će, nadajmo se, tako voditi i politiku svoje zemlje nakon novih izbora (gotovo je sigurno da će Milanović ili Plenković postati premijerom).
Ono što je daleko najvažnije – i sada i dugoročno – u vezi s ovom debatom je neosporna činjenica da je fokus cijeloga odmjeravanja bio na ekonomskim a ne na svjetonazorskim ili povijesnim temama. To definitivno pokazuje određenu političku zrelost, koja je čak impresivna s obzirom na politički i povijesni kontekst Hrvatske kao nezavisne države. Ako se uzme u obzir da je u Hrvatskoj katastrofalni rat završio prije dvadeset i jednu godinu, te ako se sjetimo svih mogućih ideoloških i političkih nebuloza iz ovoga perioda (npr. od koncepta “nacionalnog pomirenja” do “šatoraša”), televizijska debata koja je sličila mnogim drugim ‘dosadnim’ političkim bitkama u stabilnim europskim zemljama bez recentnih traumatičnih iskustava svakako predstavlja uspjeh. To ne znači da će sve i uvijek odsada biti bolje, ali također teško je povjerovati i da će biti potpunog povratka na stara, istrošena prepucavanja.
Za kraj, bilo bi lijepo vidjeti ovu vrstu i razinu političke komunikacije u drugim državama regije. Zvuči jednostavno, ali mnogi još nisu usvojili ideju da će svima u ovome dijelu svijeta biti bolje kada istinski važna, svakodnevna pitanja koja obično dominiraju u razvijenim europskim demokracijama zamijene “važne” teme poput nacionalnog pitanja, jeftinih a opasnih predizbornih prepucavanja i “slavne prošlosti”.
U motelu u Konjicu Bakir Izetbegović i Milorad Dodik dogovorili pitanja koja su do tada bila višekratno i viseštrano opstruirana. Na tom sastanku 31. jula dogovoren je mehanizam koordinacije na koji se predugo i bezrazložno čeka, a konačno je potpisano i pismo namjere prema MMF-u za novu tranšu kredita. U prvi mah to je ocijenjeno kao odličan rezultat i naznaka pozitivnih kretanja, tj mogućnost dogovora i o naizgled teškim pitanjima. Nastavi čitati “Sve može… pred izbore”→
Zasigurno najveći politički pobjednik referenduma u Velikoj Britaniji je populizam u svim svojim oblicima. Populizam je sada već čvrsto ukorijenjen u Velikoj Britaniji, Europi i SAD-u. Zbog toga je važno razumjeti što on predstavlja i znači. U Europi nakon drugog svjetskog rata, dva su glavna politička pokreta koja su upravljala kako nacionalnom politikom tako i područjem međunarodne suradnje: socijaldemokracija i kršćanska demokracija (demokršćanstvo). Ova dva politička pokreta podržavaju liberalni internacionalizam i europske integracije. Međutim, oba pokreta su u padu a možda su im odbrojani i posljednji dani. Socijaldemokracija opstaje u nekim skandinavskim zemljama, dok se ostaci kršćanske demokracije mogu pronaći u Njemačkoj, Nizozemskoj i donekle u Italiji. Da bi se održala, socijaldemokracija treba jak sindikalni pokret i kejnzijanske makroekonomske politike, ali ove institucije i koncepti su u stanju raspada. Stoga je svaki projekt oživljavanja socijaldemokracije unaprijed osuđen na propast jer ne može biti spašen niti u današnjim okolnostima ni u doglednoj budućnosti. Sve progresivne snage, uključujući ljevicu, moraju razumjeti tu činjenicu. Ilustracije radi, jedan tužan aspekt današnje britanske političke scene je to da se dosadašnje tradicionalno ljevičarske sredine (dijelovi Škotske, velške doline i postindustrijski centri na sjeveru Engleske) i dalje smatraju takvima i predviđa se da bi tu moglo doći do preporoda socijaldemokracije. Ali, uvjeti za takvo što su nestali. Ove sredine danas su čvrsto u šakama raznih nacionalističkih projekata ili UKIP-a (stranke koja je nastala s ciljem da Britaniju izvede iz EU). Ovi gradovi i sredine neće se vratiti socijaldemokraciji – u britanskome slučaju, Laburističkoj stranci. Nastavi čitati “Brexit i rast populizma”→
digitalnademokracija.com 