Gledamo li još jedan, možda čak i ključni, zaokret u utrci za predsjednika Sjedinjenih država? Činilo se da je stvar gotova i da će nakon tri televizijske debate Hillary Clinton bez problema osvojiti izbore i postati prva žena na čelu ove države. Donald Trump je pokazao svima kojima je stalo vidjeti da je narcisoidna neznalica i šarlatan.
Međutim, imamo najnoviji skandal, ponovo u vezi s elektronskom poštom gospođe Clinton. FBI je došao u posjed novih poruka koje smatraju relevantnim za svoju raniju istragu. Ovo bi moglo utjecati na povjerenje birača i na ishod izbora koji će 8.11 odlučiti tko će postati (još uvijek) najmoćnija osoba na svijetu.
Kako piše BBC, malo prije nego je 2009. postala državni tajnik (ministar vanjskih poslova), gospođa Clinton na svome imanju u gradiću Chappaqua u državi New York instalirala je privatni server elektronske pošte. Koristila ga je tijekom četiri godine mandata, kako za privatne tako i za zvanične poruke. Nije koristila zvaničnu adresu elektronske pošte, što je kontroverzno ali nije jedina u državnome aparatu SAD-a koja je to uradila. New York Times prošle je godine pisao o ovome slučaju koji evo još uvijek traje. Gospođa Clinton najvjerojatnije nije prekršila zakon, ali njeni postupci su čudni i ne ulijevaju povjerenje. Naime, ona tvrdi da je koristila jednu adresu elektronske pošte zato što joj je tako bilo lakše, dok njeni protivnici smatraju da je htjela određivati koje zvanične poruke će zadržati za sebe a koje proslijediti državnim organima, što smatraju nedopustivim.
Donald Trump jedva je dočekao najnoviji skandal koji mu može pomoći, a možda čak i donijeti prevagu na izborima. Pohvalio je FBI i tražio da nastave istragu. Gospođa Clinton također je pozvala da se sve poruke odmah predoče javnosti i tražila da se sačeka sa zaključcima dok se ne vide rezultati istrage. Što se činilo kao dobivena bitka sada je opet neizvjesno.
Osim što može utjecati na izbore, najnoviji skandal podriva povjerenje u gospođu Clinton. Ako i dobije izbore, početak mandata vjerojatno će provesti pravdajući se za svoje postupke, a njena popularnost kao predsjednice neće biti velika. Ako pak pobijedi gospodin Trump, SAD postaje jedna velika nepoznanica i bit će teško predvidjeti što će ta država činiti na polju međunarodnih odnosa – pod uvjetom da Trump uopće zna što želi.
Politički i društveni život u Hrvatskoj pratila su negativna obilježja u posljednjih pet godina. Vrlo grubo međusobno natjecanje desnih i lijevih političkih subjekata nametnuo je HDZ Tomislava Karamarka. Uz pomoć Katoličke crkve u Hrvatskoj i njoj bliskih udruga i ratnih veterana, HDZ-ova agresivna politika nametala je ekstremni hrvatski nacionalizam kao temelj i najveću vrijednost hrvatskog društva i države. Zbog toga je hrvatsko društvo duboko podijeljeno u približnom omjeru 50%:50%. U takvoj situaciji i uz otvorenu pomoć Crkve HDZ je u jesen 2015 bio relativni pobjednik izbora, te je sa Mostom formirao neobičnu vladu na čudnim programskim osnovama. Za samo šest mjeseci ta vlada je pala, a na izvanrednim prijevremenim izborima održanim 11.09.2016 rezultat je bio približno isti kao i na predhodnim redovnim izborima. Nakon izbora 11. septembra vladu su ponovo formirali HDZ i Most na čelu sa Andrejem Plenkovićem i na novim programskim osnovama.
Plenković je moderan političar demokratskih usmjerenja, obrazovan i tolerantan. Za sebe kaže da kao političar pripada desnom političkom centru. Djeluje smirujuće i optimistično i najavljuje da će u fokusu HDZ-ove politike i vlade biti ekonomija, a ne ideologija. I već zbog svega toga, prema provedenim anketama, ima solidnu podršku hrvatskih građana, a podržavaju ga i mediji, sindikati, poslodavci.
Prilikom predlaganja kandidata za ministre Plenković je učinio i neke hrabre poteze. Među predloženim imenima nije bilo nekih koja su sigurno očekivana. Na primjer, nije bilo ikona desne struje HDZ-a Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Taj izostavljeni dvojac ima snažnu podršku svih konzervativno desnih grupacija. Izostavljen je i vrlo važan dužnosnik i izborni strateg HDZ-a Milijan Brkić, te još neki. To je jasna Plenkovićeva poruka da nacionalizam i ekstremno desničarenje neće biti dio njegove politike. Zbog toga ga sa društvenih mreža udaraju talasi mržnje i optužbi za izdaju nacionalnih interesa. Znajući za sve to, kao i za otpore i opoziciju unutar HDZ-a, Plenković je prilikom komponiranja Vlade morao praviti i stanovite kompromise, pa su ministri postali i neke problematične ličnosti. Za novog ministra obrazovanja i znanosti imenovan je Pavo Barišić. U javnosti su se već pojavili dokazi da je Barišić plagirao dijelove svog doktorskog rada, da je u svome dosadašnjem radu optuživan za finansijske zloupotrebe. Opće je mišljenje da je imenovanjem Barišića Plenković pokušao umiriti konzervativne krugove na Zagrebačkom univerzitetu (rektor Damir Boras i dr.) i dijelove akademske zajednice. Slične okolnosti utjecale su i na imenovanje novog ministra zdravstva Milana Kujundžića i ministra bez portfelja Gorana Marića, ali to su manje drastični slučajevi nego slučaj Pavo Barišić.
Nezadovoljna konzervativna desnica u njegovoj stranci pravit će probleme Plenkoviću i u Saboru. Već se najavljuje da će zastupnici Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i možda još neki drugi formirati svoj zastupnički klub koji će kritizirati Vladu s pozicija nezadovoljnog dijela HDZ-ovih zastupnika.
Nova Plenkovićeva vlada imat će velikih teškoća. Ipak, treba očekivati da će početne probleme i nesporazume Plenković uspješno savladati i da će u konačnici njegov mandat biti uspješan. Važno je što Plenković ima podršku u institucijama Europske Unije. Za hrvatsku politiku, za Plenkovića i njegovu vladu, važno je i što podršku dobiva od susjeda iz Bosne i Hercegovine i Srbije.
Doslovno nemoguće je pobjeći od globalne političke teorije. Uzmimo za primjer vaš mobitel: otkud dolaze minerali od kojih su napravljena njegova strujna kola? Da li se prihodi od prodaje tih minerala koriste za dobrobit ljudi u zemlji u kojoj su iskopani? Dalje, bacite pogled na bilo koji komad odjeće u vašem ormaru. Gdje je ta odjeća napravljena i kakvi su bili uvjeti rada onima koji su je šivali? Jesu li ti uvjeti bili razlog da se posao ustupi baš toj zemlji, što je možda dovelo do gubitka prihoda i radnih mjesta u vašoj? Ili je možda bilo obrnuto? Uključite vijesti: nije teško naići na informacije o velikim korporacijama koje izbjegavaju platiti porez. Također, liste bogatih pojedinaca koji skrivaju svoje bogatstvo u fiskalnim utočištima u javnost procure gotovo jednako često. Jesu li ovo neizbježne posljedice slobodnog protoka kapitala? Ako kapital ne može biti učinkovito oporezovan zbog porezne konkurencije između država ili zbog različitih fiskalnih politika, nisu li onda radnici ti koji plaćaju cijenu i bivaju gubitnicima?
Globalizacija je učinila da su naši životi međusobno povezani više nego ikada. Naš svakodnevni život sastoji se od neprekidnog niza fizičkih, ekonomskih, političkih i na koncu moralnih interakcija s nepoznatim ljudima širom svijeta. Jako je važno da se odmaknemo i analitički promislimo o ovim pitanjima ako želimo biti u stanju razumjeti ih i djelovati na informiran način.
Veze između globalizacije i globalne političke teorije uvjetovane su kulturnim, političkim i intelektualnim trendovima koji prkose mehaničkoj ili formulacijskoj rekonstrukciji. Da spomenemo samo neke: kraj hladnoga rata, pojava koncepta ljudskih prava, širenje demokratskih ideja itd. Globalizacija ima ogroman utjecaj na naše političke živote, ali i značajan utjecaj na način na koji mislimo o moralnim pitanjima. Postoje najmanje četiri načina na koje je globalizacija promijenila normativne rasprave.
Prvo, globalizacija je intenzivirala globalne i regionalne obrasce razmjene (političke, ekonomske, kulturne), zbog čega smo postali svjesni toga da naši postupci imaju posljedice koje ne prestaju na granicama naših država – one su postale šire i dalekosežnije.
Drugo, globalizacija je ubrzala nastanak problema vezanih za kolektivni globalni aktivizam. S druge strane, globalizacija je također je pridonijela stvaranju jednog novoga osjećaja hitnosti pri uspostavljanju globalne suradnje za rješavanje tih problema. Postalo je jasno da ako ne uradimo ništa u vezi s rizikom financijskih tržišta, terorizmom na Bliskom istoku ili klimatskim promjenama (i mnogim drugim globalnim izazovima), da to može dovesti do velike nestabilnosti i učiniti trajnu štetu našim institucijama. Počinjemo shvaćati da su za našu kolektivnu dobrobit potrebna kolektivna rješenja – na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini. Također je postalo općeprihvaćeno da bi gorespomenuti izazovi, ako se ne pozabavimo njima, mogli postati apokaliptični u desetljećima koja dolaze.
Treće, kao rezultat globalizacije porasla je naša svijest o “udaljenoj patnji”. Ovo bi se moglo shvatiti kao nešto trivijalno ali ne bi trebalo biti podcjenjeno. Iz čisto uzročne perspektive, svijest o određenoj situaciji nužan je preduvjet da bismo mogli učiniti nešto o toj situaciji. Ali to nije sve. Svijest o patnji drugoga, posebno kroz vrstu vizualne svijesti koja je rezultat moderne telekomunikacijske tehnologije, može igrati važnu ulogu u razvoju empatije i u, da parafraziramo Petera Singera, širenju “moralnog kruga”. Empatija, kao što su tvrdili mnogi autori u povijesti filozofije, se ne smije obezvrijediti. Ona ljude može motivirati da djeluju i na taj način može postati pokretač konkretnih političkih promjena.
Četvrto, globalizacija je učinila da smo postali svjesni da možemo učiniti nešto i utjecati na živote onih koji su daleko od nas. Koliko možemo učiniti za udaljene strance je, naravno, sporno. Imamo beskrajne rasprave o učinkovitosti kako humanitarne tako i razvojne pomoći. Međutim, većina će se složiti da naša uloga ne bi trebala biti ograničena na gledatelje, te da je pasivnost spram patnje “udaljenih drugih” neprihvatljiva. Drugim riječima, naša sposobnost da utječemo na perspektivu udaljenih pojedinaca, koliko god realno bila ograničena, utječe na promišljanja o prirodi našeg etičkog univerzuma, zato što podrazumijeva da bi naš odnos s udaljenim strancima mogao postati izvor istinski normativnih obveza, odnosno obveza koje nalažu radnje i politike koje realno možemo pokušati provesti.
Naravno, moglo bi se reći i mnogo više o vezama između globalizacije i normativne političke teorije. Međutim, jedna stvar je itekako jasna: s obzirom na složenost problema s kojima se suočavamo i na povećanu moralnu hitnost koju mnogi od njih prouzrokuju, naprosto si ne možemo priuštiti da ne razmišljamo o njima. A to je upravo zadaća koju smo si sami postavili u upravo objavljenoj knjizi, Globalna politička teorija. Ova knjiga govori o mnogim načinima na koje globalna politika prožima naše živote, određuje osnovne pojmove pomoću kojih razumijevamo naš svijet i analizira mnoge ključne političke i moralne izazove s kojima se suočavamo, s namjerom da ih razumjemo i rješimo. To je vrlo korisno polazište da bi se razumio svijet politike i moralni izazovi koje on stvara.
Na lokalne izbore u Bosni i Hercegovini izašao je relativno nizak postotak birača, njih 53,88%; u Federaciji BiH 50,01%, u Republici Srpskoj 59,49%. Izbori su završeni uglavnom očekivanim ishodima. Desilo se i nekoliko neočekivanih rezultata koji ipak nisu narušili one unaprijed lako predvidive ukupne rezultate.
Politička i društvena stvarnost u BiH je takva da se izborni rezultati kreiraju i realiziraju u tri nacionalna politička bloka. Unutar bošnjačkog i hrvatskog biračkog tijela nije bilo nikakve predizborne nervoze jer koalicija SDA-SBB nije imala ozbiljnog protivnika, a još manje brige imao je HDZ BiH koji je poboljšao svoj rezultat sa prošlih lokalnih izbora kada je također bio pobjednik. Prema još uvijek nepotpunim rezultatima HDZ 1990 će nekako preživjeti, osvojio je tri mandata načelnika općina, i to u manjim sredinama. HDZ BiH osvojio je 18 madata načelnika, ostale male hrvatske stranke nisu osvojile ništa, a i male bosnjačke stranke osvojit će ništa ili vrlo malo. SDP je osvojio tri pozicije općinskih načelnika više nego na predhodnim izborima; to je ipak slab rezultat s obzirom da je 2012 doživio izborni debakl. Komšicev DF pretrpio je potpuni izborni poraz, ne osvojivši nijednu poziciju načelnika općine. Ovo je početak potpune marginalizacije DF-a. Najnegativnije obilježje i ovih izbora je ponovno neodržavanje izbora u Mostaru. U sljedećim mjesecima Mostar će biti vrlo prisutna politička tema. Crna tačka je i Stolac u kojem također nisu održani izbori. U Stocu su izbori prekinuti zbog grubog incidenta: Salmir Kaplan, kandidat SDA-SBB, fizički je napao i povrijedio predsjednika Općinske izborne komisije Ivana Perića, što je osim prekida izbora i novi međunacionalni incident.
U RS su na izbore izašla dva suprotstavljena bloka, SNSD i Savez za promjene, pa se očekivala veća rezultatska neizvjesnost. Međutim, Savez za promjene pretrpio je težak poraz. Osim nadmoćne pobjede Dodik je osvojio i pojedine dosadašnje neosvojive utvrde-simbole SDS-a, kao što su Trebinje i Pale. Mladen Bosić priznao je poraz i najavio povlačenje sa mjesta predsjednika SDS-a. SNSD je u koaliciji sa drugim srpskim strankama pobijedio i u Srebrenici. Njihov kandidat Mladen Grujičić pobijedio je kandidata bošnjačkih stranaka Ćamila Durakovića. Neuspjeh u Srebrenici SDA ali i ukupna bošnjacka javnost doživljava kao posebno težak poraz.
Moguće je da rezultati ovih izbora proizvedu neke važne posljedice. Može se očekivati kriza vlasti na nivou BiH jer će SNSD vjerovatno tražiti rekonstrukciju Vijeća ministara; tvrdit će da je Savez za promjene porazom izgubio legitimitet. Također je izgledno da će Dodik omekšati retoriku, a djelimično i ponašanje. Zbog osude Referenduma sa svih međunarodnih adresa, zbog teške budžetske i ekonomske krize u RS, i zbog krivičnih prijava s kojima je suočen Dodikov manevarski prostor stalno se smanjuje. Realno je očekivati i zahladjenje odnosa izmedju SBB i SDA. To će se sigurno desiti ako Radončić dokaže da nije kriv po optužnici koja je protiv njega još uvijek aktualna. Politički identitet SBB-a već sada je u potpunoj sjeni SDA. Ako Radončić nešto ne preduzme erozija SBB-a će se nastaviti.
U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.
Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.
Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.
Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.
U posljednjih pet desetljeća europsku politiku oblikuje jednostavna paradigma: na vlasti se izmjenjuju dva velika politička bloka. To obično uključuje kršćansko-demokratski desni centar i socijaldemokratski lijevi centar, uz znatno manje liberalne stranke koje međutim često igraju odlučujući ulogu u prevazi između dva bloka.
Dominacija europske politike od strane ove dvije političke obitelji bila je tolika da je sredinom 2000-ih bilo teško i zamisliti da bi politička stranka mogla doći na vlast ako ne pripada (i ne uživa podršku) jednoj od dviju glavnih europskih političkih obitelji. To su Europska pučka stranka (kršćanski demokrati) i Stranka europskih socijalista (koja je unatoč imenu u biti socijaldemokratska, barem od sredine 1980-ih, a neke stranke članice odbacile su marksizam već 1950-ih i 1960-ih).
Konvencionalna mudrost uvijek je pretpostavljala da su ova dva bloka, koja dominiraju europskom politikom još od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, prevelika da bi ikada propali. Međutim, od početka svjetske ekonomske krize 2008. nezadovoljstvo birača i društveni problemi širom kontinenta najavili su atomizaciju političkog života na štetu klasičnih, krovnih stranaka, kako desnog tako i lijevog centra. Nedavni izborni rezultati u Španjolskoj su savršena ilustracija ovoga trenda.
Od prvih demokratskih izbora 1977. godine, španjolskom političkom scenom dominirali su veliki blokovi desnog i lijevog centra. Takvo stanje počelo se raspadati 2015. godine s pojavom dvaju snažnih novih stranaka: Podemosa na ljevici i Ciudadanosa na desnom centru. Ovdje, kao i drugdje, novi igrači predstavljaju izazov staroj paradigmi političkih odnosa, koja je čak i u svojim najkonkurentnijim razdobljima u suštini bila jedan vrlo konsenzualni odnos između lijevog i desnog centra. Kako širom Europe opada utjecaj kulturnih i gospodarskih institucija koje im pružaju ideološke i institucionalne infrastrukture – crkve za desni centar i sindikalnog pokreta za socijaldemokrate – pitanje identifikacije postaje manje jasno na obje strane.
Čini se da u budućnosti više nećemo imati sustav u kojem samo dva poltička bloka imaju glavnu riječ u debati o “socijalnom tržišnom gospodarstvu”. Umjesto toga, sustavom bi mogla dominirati s jedne strane politička jezgra u rasponu od klasičnih do socijalnih liberala, a s druge pokreti u nastajanju koji se bore protiv establishmenta i staroga poretka.
‘Izazivači’ svakako nisu homogeni u svojim ideološkim pogledima – jedino što ih spaja je mržnja spram sadašnjeg liberalnog sustava. Lako je vidjeti da vrlo malo stvari povezuje npr. španjolski Podemos, koji je za azilante, regionalizaciju i ekonomski neo-marksizam; nizozemsku Stranku za slobodu, koja se u velikoj mjeri protivi imigraciji, protiv je islama i zalaže se za nacionalni suverenitet; te stalno mijenjajuću Alternativu za Njemačku.
Alexis Tsipras i Pablo Iglesias
Međutim, ako zagrebemo ispod površine nije tako teško pronaći zajedničko tlo između ovih skupina: većina se protivi Washingtonskom konsenzusu o slobodnoj trgovini i liberalnoj ekonomiji. Također, žele više državne intervencije u ekonomskoj sferi, bilo izravno ili neizravno. Osim toga, nastoje svoje programske ciljeve prikazati kao neku vrstu povratka u blagostanje, koje se povijesno obično nalazi negdje između 1960-ih i 1980-ih godina u zapadnoj Europi, ili 1920-ih godina u srednjoj Europi, prije nego što je grijeh globalizacije navodno uništio nade u bolju budućnost, bilo da o budućnosti misle kao o suverenitetu ili kao o socijalističkome internacionalizmu. Za kraj, gotovo sve spomenute stranake i skupine traže procjenu i promjenu vanjske politike svojih zemalja, obično želeći odmak od bliskog saveza sa Sjedinjenim državama i okretanje prema Istoku - zbog balansa u odnosu snaga između Washingtona i Moskve ili zbog saveza s “istočnim” silama koje se smatraju ispravnim modelom za razvoj.
Izgleda da se nameće jedno važno pitanje: da li smo svjedoci fundamentalne prijetnje modernim liberalno-demokratskim institucijama (što je u nekim slučajevima svakako istina), ili se radi o ne baš tako štetnome zaokretu u shvaćanju pojmova poput ‘lijevo’ i ‘desno’, uz ponovnu politizaciju pitanja oko kojih je do sada postojao relativni konsenzus među elitama: pitanja poput imigracije, Europske unije i uloge države u gospodarstvu. U oba slučaja, koncepti poput ‘lijevog’ i ‘desnog’ na način kako su definirani socijaldemokracijom ili kršćanskom demokracijom uvelike su oslabljeni.
Veliki dio uspjeha buduće evolucije širom kontinenta ovisit će o sposobnosti europskih sustava da odgovore na izazove koje su postavili populisti, što u nekim slučajevima znači kooptirati manje ekstremne elemente ‘izazivača’ s ciljem da se ojača sustav.
Kada je riječ o odgovoru na izazove, tradicionalne stranke suočene su s činjenicom da se moraju iz temelja transformirati da bi opstale: ideološki, putem redefiniranja i repolitizacije onoga što su do sada bila tehnička pitanja, te institucionalno, na način da pojednostave svoj rad i da si daju veću sposobnost manevriranja. U nekim drugim slučajevima opstanak će također ovisiti o sposobnosti postojećih struktura da apsorbiraju ‘izazivače’ tako što bi im dali udio u sustavu. Ova strategija nije bez svojih izazova i zahtjeva posebne liderske sposobnosti, jer postoji inherentni rizik da bi jednom kada budu uključeni u vlast populisti mogli iskoristiti situaciju da nadjačaju svoje liberalne suparnike i unište postojeći poredak.
No, to samo potvrđuje ideju da tradicionalne stranke sada trebaju razmišljati izvan postojećih okvira ako žele opstati, jer stara debata - socijaldemokracija ili kršćanska demokracija - više nije relevantna u današnjoj Europi. Uvažavanje promjena i prilagodba na novu stvarnost (sa ili bez rebrandinga) bit će jedini način na koji tradicionalne europske stranke mogu preživjeti trenutni val populizma koja prijeti da ih preplavi.
Televizijsko sučeljavanje lidera dvije naveće hrvatske stranke, HDZ-a i SDP-a, već je donijelo brojne reakcije i namjera ovoga kratkog teksta nije da ga detaljno analizira u smislu onoga što je rečeno ili obećano. Međutim, ono što je ostavilo najjači dojam na gledatelja bio je kvalitativni pomak naprijed u smislu kako je to rečeno i, iznad svega, o čemu se raspravljalo.
Kao prvo, Milanović i Plenković ophodili su se civilizirano jedan prema drugome. Ako je i bilo povišenih tonova – a nije puno – to nikada nije prešlo u otvoreno, agresivno napadanje ili vrijeđanje. Iako se privatno znaju iz vremena kada su radili kao službenici u istome ministarstvu, to nije morao biti ključni razlog. Oba političara doimali su se kao trezveni, pristojni ljudi koji će, nadajmo se, tako voditi i politiku svoje zemlje nakon novih izbora (gotovo je sigurno da će Milanović ili Plenković postati premijerom).
Ono što je daleko najvažnije – i sada i dugoročno – u vezi s ovom debatom je neosporna činjenica da je fokus cijeloga odmjeravanja bio na ekonomskim a ne na svjetonazorskim ili povijesnim temama. To definitivno pokazuje određenu političku zrelost, koja je čak impresivna s obzirom na politički i povijesni kontekst Hrvatske kao nezavisne države. Ako se uzme u obzir da je u Hrvatskoj katastrofalni rat završio prije dvadeset i jednu godinu, te ako se sjetimo svih mogućih ideoloških i političkih nebuloza iz ovoga perioda (npr. od koncepta “nacionalnog pomirenja” do “šatoraša”), televizijska debata koja je sličila mnogim drugim ‘dosadnim’ političkim bitkama u stabilnim europskim zemljama bez recentnih traumatičnih iskustava svakako predstavlja uspjeh. To ne znači da će sve i uvijek odsada biti bolje, ali također teško je povjerovati i da će biti potpunog povratka na stara, istrošena prepucavanja.
Za kraj, bilo bi lijepo vidjeti ovu vrstu i razinu političke komunikacije u drugim državama regije. Zvuči jednostavno, ali mnogi još nisu usvojili ideju da će svima u ovome dijelu svijeta biti bolje kada istinski važna, svakodnevna pitanja koja obično dominiraju u razvijenim europskim demokracijama zamijene “važne” teme poput nacionalnog pitanja, jeftinih a opasnih predizbornih prepucavanja i “slavne prošlosti”.
U motelu u Konjicu Bakir Izetbegović i Milorad Dodik dogovorili pitanja koja su do tada bila višekratno i viseštrano opstruirana. Na tom sastanku 31. jula dogovoren je mehanizam koordinacije na koji se predugo i bezrazložno čeka, a konačno je potpisano i pismo namjere prema MMF-u za novu tranšu kredita. U prvi mah to je ocijenjeno kao odličan rezultat i naznaka pozitivnih kretanja, tj mogućnost dogovora i o naizgled teškim pitanjima. Nastavi čitati “Sve može… pred izbore”→
Zasigurno najveći politički pobjednik referenduma u Velikoj Britaniji je populizam u svim svojim oblicima. Populizam je sada već čvrsto ukorijenjen u Velikoj Britaniji, Europi i SAD-u. Zbog toga je važno razumjeti što on predstavlja i znači. U Europi nakon drugog svjetskog rata, dva su glavna politička pokreta koja su upravljala kako nacionalnom politikom tako i područjem međunarodne suradnje: socijaldemokracija i kršćanska demokracija (demokršćanstvo). Ova dva politička pokreta podržavaju liberalni internacionalizam i europske integracije. Međutim, oba pokreta su u padu a možda su im odbrojani i posljednji dani. Socijaldemokracija opstaje u nekim skandinavskim zemljama, dok se ostaci kršćanske demokracije mogu pronaći u Njemačkoj, Nizozemskoj i donekle u Italiji. Da bi se održala, socijaldemokracija treba jak sindikalni pokret i kejnzijanske makroekonomske politike, ali ove institucije i koncepti su u stanju raspada. Stoga je svaki projekt oživljavanja socijaldemokracije unaprijed osuđen na propast jer ne može biti spašen niti u današnjim okolnostima ni u doglednoj budućnosti. Sve progresivne snage, uključujući ljevicu, moraju razumjeti tu činjenicu. Ilustracije radi, jedan tužan aspekt današnje britanske političke scene je to da se dosadašnje tradicionalno ljevičarske sredine (dijelovi Škotske, velške doline i postindustrijski centri na sjeveru Engleske) i dalje smatraju takvima i predviđa se da bi tu moglo doći do preporoda socijaldemokracije. Ali, uvjeti za takvo što su nestali. Ove sredine danas su čvrsto u šakama raznih nacionalističkih projekata ili UKIP-a (stranke koja je nastala s ciljem da Britaniju izvede iz EU). Ovi gradovi i sredine neće se vratiti socijaldemokraciji – u britanskome slučaju, Laburističkoj stranci. Nastavi čitati “Brexit i rast populizma”→
U trenutku kada Palestinci obilježavaju 68. obljetnicu Nakbe (“katastrofa” na arapskom), kada je autohtoni narod Palestine otišao u progonstvo i kada je nastala država Izrael, odvija se nova Nakba. Ovaj puta to je politička podjela između Hamasa i Fataha.
Dan u životu naroda Gaze najbolje je predstavljen sljedećim vicem: “Policija je uhitila stanovnika Gaze koji se nada”. Nema nade i nema budućnosti.
Granični prijelaz Rafah između Gaze i Egipta nedavno je otvoren na dva dana nakon što je bio zatvoren tri mjeseca. Broj registriranih putnika je više od 30.000, ali egipatski graničari su propustili samo 747 osoba. Putovanje, koje u uobičajenim okolnostima traje samo pet minuta autobusom ili jedan sat, uključujući i birokratske procedure, sada traje više od 24 sata, ponekad i 48 sati. Na taj način stotine Palestinaca ostaju u područjima s egipatske strane granice, kao u nekom zatvoru, što je kršenje osnovnih ljudskih prava.
Egipat je vladao Gazom od 1948. do 1967. Od tada stanovnici Gaze studiraju na egipatskim sveučilištima, stvarajući čvrstu vezu s Egiptom. Međutim, Egipat je promijenio stav i stanovnici Gaze danas se tretiraju kao neprijatelji. Prošle godine Izrael mi je zabranio da posjetim Palestinu, ali sam bio puno bolje tretiran nego Palestinci u egipatskim lukama i na egipatskim granicama. Ono što je posebno teško u ovoj situaciji je činjenica da Palestinci nikada nisu imali bilo kakav sukob s egipatskom vojskom, za razliku od Jordana, Libana ili Sirije. Stoga treba postaviti pitanje: zašto Egipat Palestince iz Gaze tretira tako loše? Zašto ih tretira kao manje vrijedne ljude? Čini se da Egipat želi poslati snažnu poruku: “Ne zanima nas Gaza, njeni stanovnici i njihove nevolje. Neka pate daleko od nas “.
Problemi Gaze nisu ograničeni samo na južnu granicu. To se također odnosi na Jordan. Kad je izraelska vojska počela dozvoljavati stanovnicima Gaze da putuju kroz Jordan, Jordan je pojačao svoje sigurnosne mjere. Kao da stanovnike Gaze vide kao sigurnosnu prijetnju. Izrael također igra ključnu ulogu u Gazi. Oni su je opsjedali deset godina. Njezina vojska ubila je više od 5000 Palestinaca između 2008. i 2014. godine tijekom tri napada. Izrael u konačnici želi pripojiti Zapadnu obalu, ostavljajući Gazu kao državu za Palestince. Godine 1987. Martin Gouterman predložio je da Gaza postane Singapur Bliskog istoka.
Palestinska samouprava (PS) i rukovodstvo Fataha u Ramallahu nisu puno bolji. Oni nisu zainteresirani za preuzimanje Gaze od Hamasa. Unatoč činjenici da su spremni pregovarati s Hamasom o pomirenju i usprkos Hamasovim manipulacijama nacionalnim i regionalnim naporima, rukovodstvo PS-a ne može jamčiti pozicije, diplomatske zaposlenike i druge prednosti ne samo za Hamas, nego ni za stanovnike Gaze. Čini se da je Gaza napuštena i ostavljena u rukama Hamasa da čini što god žele. Ovakva politika Gazu pretvara, polako ali sigurno, u leglo radikala koje će jednom zasigurno eksplodirati.
Podjela između Hamasa i Fataha, izraelska opsada i tvrdoglavo rukovodstvo Hamasa doveli su do katastrofalnih posljedica u pojasu Gaze: visoka stopa nezaposlenosti, povećanje stope samoubojstava, nestašice struje, vode i medicinskih pomagala, visoke stope siromaštva, povećanih poreza na potrebne robe (nametnutih od strane Hamasa), korupcije, nepovjerenja, političke represije i proizvoljnih uhićenja aktivista. Da bi se izbjegao katastrofalan ishod, mjere se moraju poduzeti odmah. Svijet na situaciju u Gazi ne bi trebao gledati kao na humanitarnu, već prije kao na političku krizu. Palestinska samouprava se prema Gazi mora odnositi kao prema entitetu koji joj pripada, i mora predstavljati interese i potrebe svoga naroda.
PS radi za ograničenu skupinu ljudi koji postaju nova buržoazija Gaze, dok velika većina i dalje pati svaki dan. Egipat i Jordan također bi trebali razmisliti kako se nositi s populacijom Gaze. Nisu svi sigurnosna prijetnja. Zapravo, nitko od njih ne bi predstavljao takvu opasnost ukoliko bi imali osnovna ljudska prava.
Pisac i aktivist iz Rafaha Mahmoud Jouda napisao je na svojoj Facebook stranici:
“Ne slušajte nikoga tko kaže da postoji nada u Gazi. Čak i ako se ostvari političko pomirenje, to neće donijeti promjene jer se temelji na političkoj podjeli kvota, a to neće funkcionirati. Problem Gaze je veći od njenih zemljopisnih granica. Gaza je potonuo brod. Jedino rješenje je individualno spasenje. Skok iz tonućeg broda prije nego što umrete. “
To je bolna realnost Gaze i priča o gradu koji nitko ne želi.
Tužno je i zabrinjavajuće koliko toga građani Bosne i Hercegovine toleriraju svojim političarima. Ovo je nažalost jedna od najsiromašnijih europskih država, ali to ne biste znali ako pogledate plaće ili vozne parkove BiH vladara.
Najnoviji biser je vijest da je član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić, dobio službeni automobil koji je koštao oko 200.000 konvertibilnih maraka (100.000 eura). On sigurno nije iznimka – malo je vjerojatno da se druga dva člana Predsjedništva voze u npr. polovnim Nissanima.
Da li je stvarno potrebno biti tako rastrošan u državi poput BiH? Što se želi pokazati? Još važnije, kada će građani napokon početi reagirati, u smislu da glasaju protiv onih koji troše ogromne javne novce za svoj komfor? Ako bi političari znali da je cijena takve – za osiromašene građane ponižavajuće – rastrošnosti gubitak izbora, vjerojatno bi brzo prestali.
Da može drugačije, čak i u regiji, pokazuje primjer gradonačelnika Prištine, Shpenda Ahmetija, koji na posao ide javnim prevozom. Prilog je napravila Aljazeera Balkans.
Hrvatska je u velikoj krizi. To vide građani Hrvatske, a znaju se i razlozi: potpuni gubitak povjerenja u predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, svađa između dva potpredsjednika vlade, Karamarka i Petrova, te blokiranje reformi obrazovnog sustava. Čini se da hrvatska vlada uopće ne funkcionira, turistička sezona je tu, a posla i inače ima preko glave i da je sve u najboljem redu.
U ovakvoj situaciji novi izbori su vjerojatno najpoštenije i najučinkovitije rješenje: najpoštenije jer hrvatskim građanima treba dati da odluče što misle o ovakvoj vladi, a najučinkovitije jer jedina druga opcija je patetično traženje nove saborske većine. Prioriteti moraju biti jasni: ili je to opstanak ovakve vlade ili su to interesi hrvatskih građana. Tu ne bi trebalo biti dilema.
Ako se novi izbori dogode, bit će zanimljivo vidjeti na koji način je kriza utjecala na popularnost glavnih aktera. Koalicija Most mogla bi izgubiti veliki broj glasova, ali to se može desiti i HDZ-u koji ima stabilno biračko tijelo. Živi zid mogao bi biti veliki dobitinik, ali u tome slučaju postoji mogućnost – s obzirom da oni sigurno ne bi podržali novu desnu vladu na čelu s HDZ-om – da u nekoj novoj SDP-ovoj vladi budu ono što je Most bio HDZ-u. Takvo preslaganje ne bi dovelo do stabilne vlade, a stabilna vlada je upravo ono što Hrvatska treba. Jedino što je sigurno predvidjeti jeste da predstoje zanimljivi dani i tjedni.
Naviknuti smo na priču o globalizaciji i ekonomiji, na priču kako i jedna i druga utječu na naše navike, potrebe i kulturu. Međutim, rijetko mislimo o ekonomiji i kulturi kao o dva elementa koji se međusobno prožimaju. U Googleu sam pretražila pojam “kulturna industrija” i našla sljedeću definiciju: “Pojam kulturne industrije skovan je da bi opisao ‘tvornicu’ za proizvodnju standardiziranih kulturnih djela – filmova, radio programa, časopisa i sl. koji se koriste za manipuliranje i pasiviziranje širokih narodnih masa. Konzumacija jednostavnih užitaka popularne kulture koji su nam na raspolaganju zahvaljujući masovnim medijima ljude prave poslušnim i zadovoljnim, bez obzira na to koliko su teške njihove ekonomske okolnosti”.
Ne treba niti spominjati koliko je kultura je korisna. Možda smo toliko naviknuti da je smatramo važnom a da je uopće ne vidimo kao nešto što se može iskoristiti. Međutim, ovakva uporaba kulture postoji i ona je rasprostranjena, što potvrđuje i definicija kulturne industrije. Ne mislim pri tome na razinu pismenosti u nekoj državi ili na određena istraživanja. Kultura je politički i diplomatski alat, često podcijenjen kada o njoj mislimo na taj način.
Primjera radi, evo dvije zemlje koji nisu zanemarile ovaj “sekundarni” aspekt kulture: SAD i Japan. Kultura se manifestira na različite načine, a ono što su te dvije zemlje izabrale strogo je povezano s njihovom poviješću i običajima. U Japanu je strip poznat kao Manga postao najvažniji medij kroz koji se promiče novi koncept japanske vojske. U ovoj zemlji se raspravlja o ustavnim promjenama koje bi dovele do jačanja vojne sile. S obzirom na japansku povijest, glavni problem je uvjeriti javno mnijenje da bi se jačanje vojske isključivo koristilo u obrambene svrhe. Da bi se postigli ovaj cilj, japansko Ministarstvo obrane i Ministarstvo kulture rade zajedno na medijskoj kampanji, koristeći Mangu i japanski crtić “Anime” kako bi japansku vojsku prikazali u dobrom svjetlu. U tu svrhu koriste se svijetle boje i likovi koji u japanskome naroda izazivaju pozitivne osjećaje. S druge strane, SAD koristi bejzbol kao alat koristan za vanjske odnose. Barack Obama posjetio je Kubu nakon nekoliko desetljeća zamrznutih odnosa između dviju zemalja, a prvi korak u poboljšanju odnosa bio je organizirati bejzbol utakmicu, baš kao što se dogodilo i 2002. kada je bivši predsjednik Carter bio u posjetu.
Japan i SAD naravno nisu jedine zemlje koje kulturu koriste kao instrument za širenje političkih pogleda ili projekata. U Italiji, primjerice, premijer Renzi želi osamnaestogodišnjacima dati tzv. “kulturni bonus” od 500 eura, koji bi bio utrošen na knjige, kazališta, muzeje, koncerte i druga kulturna događanja. Jedini preduvjet? Ljudi moraju glasati na izborima kako bi dobili taj bonus.
Je li u redu dobivati novčanu pomoć koja kulturu čini pristupačnijom? Ja mislim da jeste, barem dok tu pomoć koristimo za osobno kulturno usavršavanje i dok učimo kako birati informacije između onih koje su nam na raspolaganju.
Prije nekoliko tjedana satiričar njemačkog kanala ZDF Jan Böhmermann postao je najnovija žrtva turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove međunarodne inicijative da ušutka glasove i mišljenja s kojima se ne slaže – pogotovo kada ti glasovi dolaze od onih koji mu nisu skloni. Nažalost svi smo se već navikli na spremnost Ankare na sužavanje slobode govora, na hapšenje i zatvaranje novinara, akademika i komičara. Sada se čini da je i Berlin postao dio te nepoželjne priče. Nakon što je Böhmermann pročitao nekakvu opscenu pjesmu protiv Erdogana, njemačka kancelarka Angela Merkel osudila je ponašanje njemačkoga komičara kao nešto neobranjivo. Takav stav sugerira da bi se Böhmermann mogao suočiti s posljedicama. Naime, njemački zakon zabranjuje vrijeđanje stranih šefova država. Da, dobro ste pročitali: Njemačka ima zakon koji zabranjuje svojim građanima da napadaju npr. Vladimira Putina, ili do prije osam godina George W. Busha. Böhmermann može biti optužen za prekršaje iz stavka 103 koji nosi do tri godine zatvorske kazne (usput rečeno, njemačka vlada planira ukinuti taj kontroverzni zakon 2018. godine).
Böhmermannova pjesma, koja sadrži osvrte na miris Erdoganovih fekalija, nastranu ljubav prema životinjama i malome penisu, niti ima političku vrijednost niti je smiješna. Međutim, to je i dalje satira s obzirom na to kako i gdje je prikazana – na Böhmermannovom televizijskom programu Neo Magazin Royale. Svaki TV gledatelj će ovaj program prepoznati kao satirički, po uzoru na klasične sheme: uvod, malo stand-up komedije, nekoliko pjesama, par skečeva i ponekad razgovor s gostom (inače, Böhmermann i njegovo osoblje otišli su na pauzu najmanje do svibnja 2016.). Premda to nije jedina stvar koju treba uzeti u obzir, mjesto prikazivanja pjesme ukazuje da se ovaj zapravo neukusni napad na Erdogana tretira kao oblik slobode govora, a to je nešto što je kancelarka Merkel navodno spremna beskompromisno braniti. Međutim, kao što su mnogi analitičari istaknli, Berlinu trebaju njegovi sve više paranoidni i autoritarni turski partneri kako bi se zaustavio nekontrolirani priliv izbjeglica i imigranata.
U takvome političkom okruženju vidimo da su europske vrijednosti slobode izražavanja možda malo fleksibilnije nego što se nekada mislilo. Na prijelazu u novi milenij kazahstanski diplomati u Londonu tražili su od vlade Tonyja Blaira da zabrani Borata (tj Sachu Baron Cohena) i njegov satirični portret ove centralnoazijske republike. Britanski odgovor, srećom, bio je predvidiv: pristojan odgovor o političkom humoru kao prirodnom pravu u liberalnim demokracijama. Međutim, kao što smo vidjeli iz reakcija na izazivačku satiru francuskog magazina Charlie Hebdo, mnogi u Europi postaju sve oprezniji da ne uvrijede osjetljive čitatelje izvan granica Europske unije. To je možda i razumljivo s obzirom da su mnoge od kritika francuskog magazina usmjerene na vjerske skupine, tj. na grupe privatnih osoba, dok su napadi na javne osobe poput Pape prihvaćeni kao dio francuske tradicije društvene kritike.
Slučaj Böhmermann – ako optužnica bude podignuta – predstavlja nešto sasvim drugačije s obzirom da šefovi država, posebno ako su imbecili ili općenitno grozni, zaslužuju biti predmet ismijavanja. Čemu onda satira služi ako ne možete ismijavati one na vrhu političke piramide? Čak i u srednjem vijeku u Europi su se ismijavali vlastima koristeći dvorske lude i podrugljive pjesme. Moramo zapravo biti zahvalni Erdoganu zato što smo saznali za ovaj smiješni njemački zakon koji predstavlja opasan primjer političke korektnosti u svom najgorem obliku. Kao što je primijetio jedan komentator, “Ovaj slučaj nije Watergate (skandal koji je doveo do ostavke Richarda Nixona, op. prev.), ali je vjerojatno imao puno više utjecaja na politiku nego što ga prosječan novinar ima u cijelome svom životu.”
Ova osovina (Berlin-Ankara) koja želi nametnuti svoju viziju ‘ukusa’ u satiri pokazuje koliko je važno da kulturni djelatnici ukazuju na važna pitanja u današnjem svijetu u kojem je pisana riječ mrtva, vijest zabava, a Facebook osnovno sredstvo informiranja. Vraćajući se s radionice Europske asocijacije međunarodnih studija prošao sam kroz željezničku stanicu u Frankfurtu. Vidio sam veliki znak na arapskom i engleskom jeziku koji izbjeglice usmjerava do informacijskih centara i zamislio sam se. Iako izbjegavam aktivizam u svome pisanju, moram iskoristiti ovu priliku da pozovem sve koji rade na područjima obrazovanja i politike da zahtijevaju od naših vođa – svakog od njih – da im se imamo pravo rugati. Ako erdogani ovoga svijeta nadvladaju merkelove, svijet će postati mjesto bez smijeha.
Treba li Velika Britanija ostati u Europskoj uniji ili je napustiti, pitanje je koje zadnjih mjeseci zaokuplja britansku javnost. O tome će Britanci odlučiti na referendumu zakazanom 23. juna. Javnost je polarizirana na one koji manje-više argumentirano ističu prednosti ostanka u EU i one druge koji ukazuju na neke objektivne nedostatke Unije kao višenacionalne zajednice. Među ovima drugima dosta su glasni i paranoidni nacionalisti koji veoma snažno zagovaraju izlazak Britanije iz EU i nacionalno čistunstvo, smatrajući da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane. Ismijavajući ovakav stav, poznati glumac Patrick Stewart napravio je urnebesan skeč koji je vrlo brzo postao popularan na društvenim mrežama. Stewart ovdje konkretno ismijava tvrdnju ministrice unutarnjih poslova Therese May da bi Velika Britanija trebala odstupiti od Europske konvencije o ljudskim pravima. Skeč je ujedno i posveta legendarnim montipajtonovcima.
Video sadrži titlove i uz određeno znanje engleskog jezika može se pratiti bez problema.
digitalnademokracija.com 