Hoće li najnoviji skandal odlučiti o pobjedniku izbora?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Gledamo li još jedan, možda čak i ključni, zaokret u utrci za predsjednika Sjedinjenih država? Činilo se da je stvar gotova i da će nakon tri televizijske debate Hillary Clinton bez problema osvojiti izbore i postati prva žena na čelu ove države. Donald Trump je pokazao svima kojima je stalo vidjeti da je narcisoidna neznalica i šarlatan.

Međutim, imamo najnoviji skandal, ponovo u vezi s elektronskom poštom gospođe Clinton. FBI je došao u posjed novih poruka koje smatraju relevantnim za svoju raniju istragu. Ovo bi moglo utjecati na povjerenje birača i na ishod izbora koji će 8.11 odlučiti tko će postati (još uvijek) najmoćnija osoba na svijetu.

Kako piše BBC, malo prije nego je 2009. postala državni tajnik (ministar vanjskih poslova), gospođa Clinton na svome imanju u gradiću Chappaqua u državi New York instalirala je privatni server elektronske pošte. Koristila ga je tijekom četiri godine mandata, kako za privatne tako i za zvanične poruke. Nije koristila zvaničnu adresu elektronske pošte, što je kontroverzno ali nije jedina u državnome aparatu SAD-a koja je to uradila. New York Times prošle je godine pisao o ovome slučaju koji evo još uvijek traje. Gospođa Clinton najvjerojatnije nije prekršila zakon, ali njeni postupci su čudni i ne ulijevaju povjerenje. Naime, ona tvrdi da je koristila jednu adresu elektronske pošte zato što joj je tako bilo lakše, dok njeni protivnici smatraju da je htjela određivati koje zvanične poruke će zadržati za sebe a koje proslijediti državnim organima, što smatraju nedopustivim.

Donald Trump jedva je dočekao najnoviji skandal koji mu može pomoći, a možda čak i donijeti prevagu na izborima. Pohvalio je FBI i tražio da nastave istragu. Gospođa Clinton također je pozvala da se sve poruke odmah predoče javnosti i tražila da se sačeka sa zaključcima dok se ne vide rezultati istrage. Što se činilo kao dobivena bitka sada je opet neizvjesno.

Osim što može utjecati na izbore, najnoviji skandal podriva povjerenje u gospođu Clinton. Ako i dobije izbore, početak mandata vjerojatno će provesti pravdajući se za svoje postupke, a njena popularnost kao predsjednice neće biti velika. Ako pak pobijedi gospodin Trump, SAD postaje jedna velika nepoznanica i bit će teško predvidjeti što će ta država činiti na polju međunarodnih odnosa – pod uvjetom da Trump uopće zna što želi.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Kakva je budućnost nove hrvatske vlade

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Politički i društveni život u Hrvatskoj pratila su negativna obilježja u posljednjih pet godina. Vrlo grubo međusobno natjecanje desnih i lijevih političkih subjekata nametnuo je HDZ Tomislava Karamarka. Uz pomoć Katoličke crkve u Hrvatskoj i njoj bliskih udruga i ratnih veterana, HDZ-ova agresivna politika nametala je ekstremni hrvatski nacionalizam kao temelj i najveću vrijednost hrvatskog društva i države. Zbog toga je hrvatsko društvo duboko podijeljeno u približnom omjeru 50%:50%. U takvoj situaciji i uz otvorenu pomoć Crkve HDZ je u jesen 2015 bio relativni pobjednik izbora, te je sa Mostom  formirao neobičnu vladu na čudnim programskim osnovama. Za samo šest mjeseci ta vlada je pala, a na izvanrednim prijevremenim izborima održanim 11.09.2016 rezultat je bio približno isti kao i na predhodnim redovnim izborima. Nakon izbora 11. septembra  vladu su ponovo formirali HDZ i Most na čelu sa Andrejem Plenkovićem i na novim programskim osnovama.

Plenković je moderan političar demokratskih usmjerenja, obrazovan i tolerantan. Za sebe kaže da kao političar pripada desnom političkom centru. Djeluje smirujuće i optimistično i najavljuje da će u fokusu HDZ-ove politike i vlade biti ekonomija, a ne ideologija. I već zbog svega toga, prema provedenim anketama, ima solidnu podršku hrvatskih građana, a podržavaju ga i mediji, sindikati, poslodavci.

Prilikom predlaganja kandidata za ministre Plenković je učinio i neke hrabre poteze. Među predloženim imenima nije bilo nekih koja su sigurno očekivana. Na primjer, nije bilo ikona desne struje HDZ-a Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Taj izostavljeni dvojac ima snažnu podršku svih konzervativno desnih grupacija. Izostavljen je i vrlo važan dužnosnik i izborni strateg HDZ-a Milijan Brkić, te još neki. To je jasna Plenkovićeva poruka da nacionalizam i ekstremno desničarenje neće biti dio njegove politike. Zbog toga ga sa društvenih mreža udaraju talasi mržnje i optužbi za izdaju nacionalnih interesa. Znajući za sve to, kao i za otpore i opoziciju unutar HDZ-a, Plenković je prilikom komponiranja Vlade morao praviti i stanovite kompromise, pa su ministri postali i neke problematične ličnosti. Za novog ministra obrazovanja i znanosti imenovan je Pavo Barišić. U javnosti su se već pojavili dokazi da je Barišić plagirao dijelove svog doktorskog rada, da je u svome dosadašnjem radu optuživan za finansijske zloupotrebe. Opće je mišljenje da je imenovanjem Barišića Plenković pokušao umiriti konzervativne krugove na Zagrebačkom univerzitetu  (rektor Damir Boras i dr.) i dijelove akademske zajednice. Slične okolnosti utjecale su i na imenovanje novog ministra zdravstva Milana Kujundžića i ministra bez portfelja Gorana Marića, ali to su manje drastični slučajevi nego slučaj Pavo Barišić.

Nezadovoljna konzervativna desnica u njegovoj stranci pravit će probleme Plenkoviću i u Saboru. Već se najavljuje da će zastupnici Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i možda još neki drugi formirati svoj zastupnički klub koji će kritizirati Vladu s pozicija nezadovoljnog dijela HDZ-ovih zastupnika.

Nova Plenkovićeva vlada imat će velikih teškoća. Ipak, treba očekivati da će početne probleme i nesporazume Plenković uspješno savladati i da će u konačnici njegov mandat biti uspješan. Važno je što Plenković ima podršku u institucijama Europske Unije. Za hrvatsku politiku, za Plenkovića i njegovu vladu, važno je i što podršku dobiva od susjeda iz Bosne i Hercegovine i Srbije.

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Globalizacija i globalna politička teorija

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Doslovno nemoguće je pobjeći od globalne političke teorije. Uzmimo za primjer vaš mobitel: otkud dolaze minerali od kojih su napravljena njegova strujna kola? Da li se prihodi od prodaje tih minerala koriste za dobrobit ljudi u zemlji u kojoj su iskopani? Dalje, bacite pogled na bilo koji komad odjeće u vašem ormaru. Gdje je ta odjeća napravljena i kakvi su bili uvjeti rada onima koji su je šivali? Jesu li ti uvjeti bili razlog da se posao ustupi baš toj zemlji, što je možda dovelo do gubitka prihoda i radnih mjesta u vašoj? Ili je možda bilo obrnuto? Uključite vijesti: nije teško naići na informacije o velikim korporacijama koje izbjegavaju platiti porez. Također, liste bogatih pojedinaca koji skrivaju svoje bogatstvo u fiskalnim utočištima u javnost procure gotovo jednako često. Jesu li ovo neizbježne posljedice slobodnog protoka kapitala? Ako kapital ne može biti učinkovito oporezovan zbog porezne konkurencije između država ili zbog različitih fiskalnih politika, nisu li onda radnici ti koji plaćaju cijenu i bivaju gubitnicima?

Globalizacija je učinila da su naši životi međusobno povezani više nego ikada. Naš svakodnevni život sastoji se od neprekidnog niza fizičkih, ekonomskih, političkih i na koncu moralnih interakcija s nepoznatim ljudima širom svijeta. Jako je važno da se odmaknemo i analitički promislimo o ovim pitanjima ako želimo biti u stanju razumjeti ih i djelovati na informiran način.

Veze između globalizacije i globalne političke teorije uvjetovane su kulturnim, političkim i intelektualnim trendovima koji prkose mehaničkoj ili formulacijskoj rekonstrukciji. Da spomenemo samo neke: kraj hladnoga rata, pojava koncepta ljudskih prava, širenje demokratskih ideja itd. Globalizacija ima ogroman utjecaj na naše političke živote, ali i značajan utjecaj na način na koji mislimo o moralnim pitanjima. Postoje najmanje četiri načina na koje je globalizacija promijenila normativne rasprave.

Prvo, globalizacija je intenzivirala globalne i regionalne obrasce razmjene (političke, ekonomske, kulturne), zbog čega smo postali svjesni toga da naši postupci imaju posljedice koje ne prestaju na granicama naših država – one su postale šire i dalekosežnije.

Drugo, globalizacija je ubrzala nastanak problema vezanih za kolektivni globalni aktivizam. S druge strane, globalizacija je  također je pridonijela stvaranju jednog novoga osjećaja hitnosti pri uspostavljanju globalne suradnje za rješavanje tih problema. Postalo je jasno da ako ne uradimo ništa u vezi s rizikom financijskih tržišta, terorizmom na Bliskom istoku ili klimatskim promjenama (i mnogim drugim globalnim izazovima), da to može dovesti do velike nestabilnosti i učiniti trajnu štetu našim institucijama. Počinjemo shvaćati da su za našu kolektivnu dobrobit potrebna kolektivna rješenja – na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini. Također je postalo općeprihvaćeno da bi gorespomenuti izazovi, ako se ne pozabavimo njima, mogli postati apokaliptični u desetljećima koja dolaze.

Treće, kao rezultat globalizacije porasla je naša svijest o “udaljenoj patnji”. Ovo bi se moglo shvatiti kao nešto trivijalno ali ne bi trebalo biti podcjenjeno. Iz čisto uzročne perspektive, svijest o određenoj situaciji nužan je preduvjet da bismo mogli učiniti nešto o toj situaciji. Ali to nije sve. Svijest o patnji drugoga, posebno kroz vrstu vizualne svijesti koja je rezultat moderne telekomunikacijske tehnologije, može igrati važnu ulogu u razvoju empatije i u, da parafraziramo Petera Singera, širenju “moralnog kruga”.  Empatija, kao što su tvrdili mnogi autori u povijesti filozofije, se ne smije obezvrijediti. Ona ljude može motivirati da djeluju i na taj način može postati pokretač konkretnih političkih promjena.

Četvrto, globalizacija je učinila da smo postali svjesni da možemo učiniti nešto i utjecati na živote onih koji su daleko od nas. Koliko možemo učiniti za udaljene strance je, naravno, sporno. Imamo beskrajne rasprave o učinkovitosti kako humanitarne tako i razvojne pomoći. Međutim, većina će se složiti  da naša uloga ne bi trebala biti ograničena na gledatelje, te da je pasivnost spram patnje “udaljenih drugih” neprihvatljiva. Drugim riječima, naša sposobnost da utječemo na perspektivu udaljenih pojedinaca, koliko god realno bila ograničena, utječe na promišljanja o prirodi našeg etičkog univerzuma, zato što podrazumijeva da bi naš odnos s udaljenim strancima mogao postati izvor istinski normativnih obveza, odnosno obveza koje nalažu radnje i politike koje realno možemo pokušati provesti.

Naravno, moglo bi se reći i mnogo više o vezama između globalizacije i normativne političke teorije. Međutim, jedna stvar je itekako jasna: s obzirom na složenost problema s kojima se suočavamo i na povećanu moralnu hitnost koju mnogi od njih prouzrokuju, naprosto si ne možemo priuštiti da ne razmišljamo o njima. A to je upravo zadaća koju smo si sami postavili u upravo objavljenoj knjizi, Globalna politička teorija. Ova knjiga govori o mnogim načinima na koje globalna politika prožima naše živote, određuje osnovne pojmove pomoću kojih razumijevamo naš svijet i analizira mnoge ključne političke i moralne izazove s kojima se suočavamo, s namjerom da ih razumjemo i rješimo. To je vrlo korisno polazište da bi se razumio svijet politike i moralni izazovi koje on stvara.

David Held i Pietro Maffettone, Open Democracy

Fotografija: The Guardian

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Na lokalne izbore u Bosni i Hercegovini izašao je relativno nizak postotak birača, njih 53,88%; u Federaciji BiH 50,01%, u Republici Srpskoj 59,49%. Izbori su završeni uglavnom očekivanim ishodima. Desilo se i nekoliko neočekivanih rezultata koji ipak nisu narušili one unaprijed lako predvidive ukupne rezultate.

Politička i društvena stvarnost u BiH je takva da se izborni rezultati kreiraju i realiziraju u tri nacionalna politička bloka. Unutar bošnjačkog i hrvatskog biračkog tijela nije bilo nikakve predizborne nervoze jer koalicija SDA-SBB nije imala ozbiljnog protivnika, a još manje brige imao je HDZ BiH koji je poboljšao svoj rezultat sa prošlih lokalnih izbora kada je također bio pobjednik. Prema još uvijek nepotpunim rezultatima HDZ 1990 će nekako preživjeti, osvojio je tri mandata načelnika općina, i to u manjim sredinama. HDZ BiH osvojio je 18 madata načelnika, ostale male hrvatske stranke nisu osvojile ništa, a i male bosnjačke stranke osvojit će ništa ili vrlo malo. SDP je osvojio tri pozicije općinskih načelnika više nego na predhodnim izborima; to je ipak slab rezultat s obzirom da je 2012 doživio izborni debakl. Komšicev DF pretrpio je potpuni izborni poraz, ne osvojivši nijednu poziciju načelnika općine. Ovo je početak potpune marginalizacije DF-a. Najnegativnije obilježje i ovih izbora je ponovno neodržavanje izbora u Mostaru. U sljedećim mjesecima Mostar će biti vrlo prisutna politička tema. Crna tačka je i Stolac u kojem također nisu održani izbori. U Stocu su izbori prekinuti zbog grubog incidenta: Salmir Kaplan, kandidat SDA-SBB, fizički je napao i povrijedio predsjednika Općinske izborne komisije Ivana Perića, što je osim prekida izbora i novi međunacionalni incident.

U RS su na izbore izašla dva suprotstavljena bloka, SNSD i Savez za promjene, pa se očekivala veća rezultatska neizvjesnost. Međutim, Savez za promjene pretrpio je težak poraz. Osim nadmoćne pobjede Dodik je osvojio i pojedine dosadašnje neosvojive utvrde-simbole SDS-a, kao što su Trebinje i Pale. Mladen Bosić priznao je poraz i najavio povlačenje sa mjesta predsjednika SDS-a. SNSD je u koaliciji sa drugim srpskim strankama pobijedio i u Srebrenici. Njihov kandidat Mladen Grujičić pobijedio je kandidata bošnjačkih stranaka Ćamila Durakovića. Neuspjeh u Srebrenici SDA ali i ukupna bošnjacka javnost doživljava kao posebno težak poraz.

Moguće je da rezultati ovih izbora proizvedu neke važne posljedice. Može se očekivati kriza vlasti na nivou BiH jer će SNSD vjerovatno tražiti rekonstrukciju Vijeća ministara; tvrdit će da je Savez za promjene porazom izgubio legitimitet. Također je izgledno da će Dodik omekšati retoriku, a djelimično i ponašanje. Zbog osude Referenduma sa svih međunarodnih adresa, zbog teške budžetske i ekonomske krize u RS, i zbog krivičnih prijava s kojima je suočen Dodikov manevarski prostor stalno se smanjuje. Realno je očekivati i zahladjenje odnosa izmedju SBB i SDA. To će se sigurno desiti ako Radončić dokaže da nije kriv po optužnici koja je protiv njega još uvijek aktualna. Politički identitet SBB-a već sada je u potpunoj sjeni SDA. Ako Radončić nešto ne preduzme erozija SBB-a će se nastaviti.

DD

Još jedan trijumf jeftinog populizma u Velikoj Britaniji

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U Velikoj Britaniji još jednom je trijumfirao jeftini populizam, toliko jeftin da bi mogao skupo koštati.

Prvi trijumf bio je 23.6. kada je Britanija na refendumu prepunom laži, rasizma, predrasuda i zastrašivanja tijesno izglasala izlazak iz Europske unije. Posljedice ovoga čina već se osjećaju, a mogle bi biti i puno gore. Britanija bi mogla imati velikih ekonomskih problema ako ne uspije zadržati slobodnu trgovinu s ostatkom EU. Kao velika sila je gotova, što se moglo vidjeti već na nedavnom sastanku zemalja G20.

Ono što se dogodilo danas, 24.9. jeste da su britanski laburisti za predsjednika stranke ponovo izabrali Jeremy Corbyna, ekstremno lijevu populističku neznalicu koja nema šanse osvojiti opće izbore. Poznati i ponajbolji britanski novinar i kolumnist Nick Cohen napisao je da je ovo možda i kraj laburista kao relevantne stranke. Njegovo mišljenje dijeli velika većina političkih analitičara. Corbynovi sljedbenici su presretni ali ovaj rezultat od Britanije čini, u smislu izgleda za izbornu pobjedu i upravljanje zemljom, skoro pa jednopartijski sistem. Niti Liberalni demokrati niti ovakvi Laburisti nemaju šanse protiv Konzervativaca.

Današnjoj Europi ne nedostaje populističkih stranaka lijeve i desne orijentacije (Syriza, Nacionalni front, Podemos itd.). Međutim, ono što je u ovome slučaju drugačije jeste da su Laburisti tradicionalna stranka s dugom historijom, a koja je na određeni način ‘preuzeta’ od strane ekstremne ljevice. Ovo je zabrinjavajuće i za britansku demokraciju u trenutku kada stabilnosti treba više nego ikada, a ako je ovo presedan koji će se ponavljati onda potencijalno i za cijelu Europu.

Izbori u Hrvatskoj i političke refleksije na Balkan

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.

Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.

Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.

Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.

Neven Šimić

Foto kredit: nacional.hr

Je li tradicionalni europski politički poredak suviše važan da bi propao?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U posljednjih pet desetljeća europsku politiku oblikuje jednostavna paradigma: na vlasti se izmjenjuju dva velika politička bloka. To obično uključuje kršćansko-demokratski desni centar i socijaldemokratski lijevi centar, uz znatno manje liberalne stranke koje međutim često igraju odlučujući ulogu u prevazi između dva bloka.

Dominacija europske politike od strane ove dvije političke obitelji bila je tolika da je sredinom 2000-ih bilo teško i zamisliti da bi politička stranka mogla doći na vlast ako ne pripada (i ne uživa podršku) jednoj od dviju glavnih europskih političkih obitelji. To su Europska pučka stranka (kršćanski demokrati) i Stranka europskih socijalista (koja je unatoč imenu u biti socijaldemokratska, barem od sredine 1980-ih, a neke stranke članice odbacile su marksizam već 1950-ih i 1960-ih).

Konvencionalna mudrost uvijek je pretpostavljala da su ova dva bloka, koja dominiraju europskom politikom još od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, prevelika da bi ikada propali. Međutim, od početka svjetske ekonomske krize 2008. nezadovoljstvo birača i društveni problemi širom kontinenta najavili su atomizaciju političkog života na štetu klasičnih, krovnih stranaka, kako desnog tako i lijevog centra. Nedavni izborni rezultati u Španjolskoj su savršena ilustracija ovoga trenda.

Od prvih demokratskih izbora 1977. godine, španjolskom političkom scenom dominirali su veliki blokovi desnog i lijevog centra. Takvo stanje počelo se raspadati 2015. godine s pojavom dvaju snažnih novih stranaka: Podemosa na ljevici i Ciudadanosa na desnom centru. Ovdje, kao i drugdje, novi igrači predstavljaju izazov staroj paradigmi političkih odnosa, koja je čak i u svojim najkonkurentnijim razdobljima u suštini bila jedan vrlo konsenzualni odnos između lijevog i desnog centra. Kako širom Europe opada utjecaj kulturnih i gospodarskih institucija koje im pružaju ideološke i institucionalne infrastrukture – crkve za desni centar i sindikalnog pokreta za socijaldemokrate – pitanje identifikacije postaje manje jasno na obje strane.

Čini se da u budućnosti više nećemo imati sustav u kojem samo dva poltička bloka imaju glavnu riječ u debati o “socijalnom tržišnom gospodarstvu”. Umjesto toga, sustavom bi mogla dominirati s jedne strane politička jezgra u rasponu od klasičnih do socijalnih liberala, a s druge pokreti u nastajanju koji se bore protiv establishmenta i staroga poretka.

‘Izazivači’ svakako nisu homogeni u svojim ideološkim pogledima – jedino što ih spaja je mržnja spram sadašnjeg liberalnog sustava. Lako je vidjeti da vrlo malo stvari povezuje npr. španjolski Podemos, koji je za azilante, regionalizaciju i ekonomski neo-marksizam; nizozemsku Stranku za slobodu, koja se u velikoj mjeri protivi imigraciji, protiv je islama i zalaže se za nacionalni suverenitet; te stalno mijenjajuću Alternativu za Njemačku.

iglesias tsipras
Alexis Tsipras i Pablo Iglesias

Međutim,‭ ‬ako zagrebemo ispod površine nije tako teško pronaći zajedničko tlo između ovih skupina:‭ ‬većina se protivi Washingtonskom konsenzusu o slobodnoj trgovini i liberalnoj ekonomiji.‭ ‬Također,‭ ‬žele više državne intervencije u ekonomskoj sferi,‭ ‬bilo izravno ili neizravno.‭ ‬Osim toga,‭ ‬nastoje svoje programske ciljeve prikazati kao neku vrstu povratka u blagostanje,‭ ‬koje se povijesno obično nalazi negdje između‭ ‬1960-ih i‭ ‬1980-ih godina u zapadnoj Europi,‭ ‬ili‭ ‬1920-ih godina‭ ‬u srednjoj Europi,‭ ‬prije nego što je grijeh globalizacije navodno uništio‭ ‬nade u bolju budućnost,‭ ‬bilo da o budućnosti misle kao o suverenitetu ili‭ ‬kao o‭ ‬socijalističkome internacionalizmu.‭ ‬Za kraj,‭ ‬gotovo sve spomenute stranake i skupine traže procjenu i promjenu vanjske politike svojih zemalja,‭ ‬obično želeći odmak od bliskog saveza sa Sjedinjenim državama i okretanje prema Istoku‭ ‬-‭ ‬zbog balansa u odnosu snaga između Washingtona i Moskve ili zbog saveza s‭ “‬istočnim‭” ‬silama koje se smatraju ispravnim modelom za razvoj.

Izgleda da se nameće jedno važno pitanje:‭ ‬da li smo svjedoci fundamentalne prijetnje modernim liberalno-demokratskim institucijama‭ (‬što je u nekim slučajevima svakako istina‭)‬,‭ ‬ili se radi o ne baš tako štetnome zaokretu u shvaćanju pojmova poput‭ ‘‬lijevo‭’ ‬i‭ ‘‬desno‭’‬,‭ ‬uz ponovnu politizaciju pitanja oko kojih je do sada postojao relativni konsenzus među elitama:‭ ‬pitanja poput imigracije,‭ ‬Europske unije i uloge države‭ ‬u gospodarstvu.‭ ‬U oba slučaja,‭ ‬koncepti poput‭ ‘‬lijevog‭’ ‬i‭ ‘‬desnog‭’ ‬na način kako su definirani socijaldemokracijom ili kršćanskom demokracijom uvelike su oslabljeni.

Veliki dio uspjeha buduće evolucije širom kontinenta ovisit će o sposobnosti europskih sustava da odgovore na izazove koje su postavili populisti,‭ ‬što u nekim slučajevima znači kooptirati manje ekstremne elemente‭ ‘‬izazivača‭’ ‬s ciljem da se ojača sustav.

Kada je riječ o odgovoru na izazove,‭ ‬tradicionalne stranke suočene su s činjenicom da se moraju iz temelja transformirati da bi opstale:‭ ‬ideološki,‭ ‬putem redefiniranja i repolitizacije onoga što su do sada bila tehnička pitanja,‭ ‬te institucionalno,‭ ‬na način da pojednostave svoj rad i da si daju veću sposobnost manevriranja.‭ ‬U nekim drugim slučajevima opstanak će također ovisiti o sposobnosti postojećih struktura da apsorbiraju‭ ‬‘izazivače‭’ ‬tako što bi im dali udio u sustavu.‭ ‬Ova strategija nije bez svojih izazova i zahtjeva posebne liderske sposobnosti,‭ ‬jer postoji inherentni rizik da bi jednom kada budu uključeni u vlast populisti mogli iskoristiti situaciju da nadjačaju svoje liberalne suparnike i unište postojeći poredak.

No,‭ ‬to samo‭ ‬potvrđuje ideju da tradicionalne stranke sada trebaju razmišljati izvan postojećih okvira ako žele opstati,‭ ‬jer stara debata‭ ‬-‭ ‬socijaldemokracija ili kršćanska demokracija‭ ‬-‭ ‬više nije relevantna u današnjoj Europi.‭ ‬Uvažavanje promjena i prilagodba na novu stvarnost‭ (‬sa ili bez rebrandinga‭) ‬bit će jedini način na koji tradicionalne europske stranke mogu preživjeti trenutni val populizma koja prijeti da ih preplavi.

Jan Surotchak i Thibault Muzergues, Open Democracy

Mono zvuk kao novi trend?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Ako govorimo o glazbi i reprodukciji zvuka, je li moguće da nas novi trend vraća u prošlost – nešto što sasvim sigurno nismo očekivali? Kvaliteta zvuka česta je tema audiofila: npr. stalna sporenja o vinilu i njegovom ‘autentičnom’ zvuku u odnosu na digitalni audio (možda se sjećate debata oko MP3 datoteka i njihovog “reduciranog” zvuka). Međutim, nikada nije dovedeno u pitanje da je stereo zvuk bolji nego mono – sve dosad.

The Conversation piše da je prije par godina objavljena kompilacija The Beatles in Mono, a da će im se drugi najpoznatiji bend šezdesetih uskoro pridružiti sa The Rolling Stones in Mono. Ako se to pokaže komercijalno isplativim, sigurno će biti još mnogo sličnih projekata.

Zašto se mono zvuk vraća, barem u uskome krugu entuzijasta? Postoje navodno dva razloga: prvi se tiče miksanja zvuka (nijedan miks, što znači niti rezultat rada u studiju, ne može biti ponovljen), a u drugome se radi o razlikama u tome kako percepiramo stereo i mono, o homogenosti zvuka koji je dio jedne veće cjeline.

Dodatni razlozi koji se spominju su umanjena dominacija gitarskoga sola u stereo miksu te ozvučenje, “iskrenost” mono zvuka, rad koji je treba uložiti za kvalitetu zvuka i drugi. Jedna od najinteresantnjih opaski je preporuka da mono slušate na samo jednome zvučniku.

Je li u pitanju još jedan prolazni trend ili je ovo svojevrsni ‘povratak korjenima’, barem za okorjele audiofile?

Zašto je sučeljavanje Milanović-Plenković dobro za Hrvatsku

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Televizijsko sučeljavanje lidera dvije naveće hrvatske stranke, HDZ-a i SDP-a, već je donijelo brojne reakcije i namjera ovoga kratkog teksta nije da ga detaljno analizira u smislu onoga što je rečeno ili obećano. Međutim, ono što je ostavilo najjači dojam na gledatelja bio je kvalitativni pomak naprijed u smislu kako je to rečeno i, iznad svega, o čemu se raspravljalo.

Kao prvo, Milanović i Plenković ophodili su se civilizirano jedan prema drugome. Ako je i bilo povišenih tonova – a nije puno – to nikada nije prešlo u otvoreno, agresivno napadanje ili vrijeđanje. Iako se privatno znaju iz vremena kada su radili kao službenici u istome ministarstvu, to nije morao biti ključni razlog. Oba političara doimali su se kao trezveni, pristojni ljudi koji će, nadajmo se, tako voditi i politiku svoje zemlje nakon novih izbora (gotovo je sigurno da će Milanović ili Plenković postati premijerom).

Ono što je daleko najvažnije – i sada i dugoročno – u vezi s ovom debatom je neosporna činjenica da je fokus cijeloga odmjeravanja bio na ekonomskim a ne na svjetonazorskim ili povijesnim temama. To definitivno pokazuje određenu političku zrelost, koja je čak impresivna s obzirom na politički i povijesni kontekst Hrvatske kao nezavisne države. Ako se uzme u obzir da je u Hrvatskoj katastrofalni rat završio prije dvadeset i jednu godinu, te ako se sjetimo svih mogućih ideoloških i političkih nebuloza iz ovoga perioda (npr. od koncepta “nacionalnog pomirenja” do “šatoraša”), televizijska debata koja je sličila mnogim drugim ‘dosadnim’ političkim bitkama u stabilnim europskim zemljama bez recentnih traumatičnih iskustava svakako predstavlja uspjeh. To ne znači da će sve i uvijek odsada biti bolje, ali također teško je povjerovati i da će biti potpunog povratka na stara, istrošena prepucavanja.

Za kraj, bilo bi lijepo vidjeti ovu vrstu i razinu političke komunikacije u drugim državama regije. Zvuči jednostavno, ali mnogi još nisu usvojili ideju da će svima u ovome dijelu svijeta biti bolje kada istinski važna, svakodnevna pitanja koja obično dominiraju u razvijenim europskim demokracijama zamijene “važne” teme poput nacionalnog pitanja, jeftinih a opasnih predizbornih prepucavanja i “slavne prošlosti”.

Sve može… pred izbore

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U motelu u Konjicu Bakir Izetbegović i Milorad Dodik dogovorili pitanja koja su do tada bila višekratno i viseštrano opstruirana. Na tom sastanku 31. jula dogovoren je mehanizam koordinacije na koji se predugo i bezrazložno čeka, a konačno je potpisano i pismo namjere prema MMF-u za novu tranšu kredita. U prvi mah to je ocijenjeno kao odličan rezultat i naznaka pozitivnih kretanja, tj mogućnost dogovora i o naizgled teškim pitanjima. Nastavi čitati “Sve može… pred izbore” →

Brexit i rast populizma

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Zasigurno najveći politički pobjednik referenduma u Velikoj Britaniji je populizam u svim svojim oblicima. Populizam je sada već čvrsto ukorijenjen u Velikoj Britaniji, Europi i SAD-u. Zbog toga je važno razumjeti što on predstavlja i znači. U Europi nakon drugog svjetskog rata, dva su glavna politička pokreta koja su upravljala kako nacionalnom politikom tako i područjem međunarodne suradnje: socijaldemokracija i kršćanska demokracija (demokršćanstvo). Ova dva politička pokreta podržavaju liberalni internacionalizam i europske integracije. Međutim, oba pokreta su u padu a možda su im odbrojani i posljednji dani. Socijaldemokracija opstaje u nekim skandinavskim zemljama, dok se ostaci kršćanske demokracije mogu pronaći u Njemačkoj, Nizozemskoj i donekle u Italiji. Da bi se održala, socijaldemokracija treba jak sindikalni pokret i kejnzijanske makroekonomske politike, ali ove institucije i koncepti su u stanju raspada. Stoga je svaki projekt oživljavanja socijaldemokracije unaprijed osuđen na propast jer ne može biti spašen niti u današnjim okolnostima ni u doglednoj budućnosti. Sve progresivne snage, uključujući ljevicu, moraju razumjeti tu činjenicu. Ilustracije radi, jedan tužan aspekt današnje britanske političke scene je to da se dosadašnje tradicionalno ljevičarske sredine (dijelovi Škotske, velške doline i postindustrijski centri na sjeveru Engleske) i dalje smatraju takvima i predviđa se da bi tu moglo doći do preporoda socijaldemokracije. Ali, uvjeti za takvo što su nestali. Ove sredine danas su čvrsto u šakama raznih nacionalističkih projekata ili UKIP-a (stranke koja je nastala s ciljem da Britaniju izvede iz EU). Ovi gradovi i sredine neće se vratiti socijaldemokraciji – u britanskome slučaju, Laburističkoj stranci. Nastavi čitati “Brexit i rast populizma” →

Jesu li znanstvenici religiozni?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

 

Ako ste se ikada zapitali da li znanstvenici vjeruju u boga i da li se mole, ovo pismo bi vam moglo ponuditi odgovor.
U sklopu školskoga projekta, djevojčica Phyllis poslala je pismo Albertu Einsteinu i pitala ga da li se znanstvenici mole, te ako se mole što traže u svojim molitvama.
Ovo je Einsteinov odgovor, napisan 24.1.1936.

Draga Phyllis,

Pokušat ću odgovoriti na tvoje pitanje što jednostavnije mogu. Ovo je moj odgovor:
Znanstvenici vjeruju da su sve pojave, uključujući sve ljudske aktivnosti, podvrgnute zakonima prirode. Zbog toga znanstvenik ne može vjerovati da se na tijek događaja može utjecati molitvom, to jest nadnaravno manifestiranom željom.
Međutim, mora se priznati da je naše poznavanje ovih sila nesavršeno tako da na kraju vjerovanje u postojanje nekog krajnjega duha počiva na jednoj vrsti vjere. Takvo uvjerenje ostalo je široko rasprostranjeno, čak i s ovovremenskim dostignućima znanosti.
No, isto tako, svatko tko je ozbiljno uključen u znanost s vremenom postane uvjeren da se neka vrsta duha očituje u zakonima svemira – duha koji je znatno iznad čovjekove razine. Na taj način bavljenje zanošću dovodi do jednog vjerskog osjećaja posebne vrste, koji je zasigurno sasvim drugačiji od religioznosti naivnijih osoba.
Uz srdačne pozdrave,

A. Einstein

Trideset godina Walk This Way

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Ovih dana navršava se trideset godina otkako je objavljen singl Walk This Way, jedna od najutjecajnijih pjesama u povijesti popularne glazbe. Ove četiri minute uvele su hip-hop kao žanr na velika vrata te oživjele i produžile karijeru Aerosmitha.
Kako piše The Guardian, ideju za suradnju dva benda imao je danas legendarni producent Rick Rubin. Članovi Aerosmitha bili su skeptični (ovo je uostalom bio njihov singl deset godina ranije) ali su ipak otišli u studio u New York i zajedno s Run-DMC sve obavili za jedan dan.
Ne samo da je pjesma postala veliki hit – to je bio i video. Probijanjem zida između dva studija simbolički su srušene barijere između dva dotada prilično odvojena svijeta, rocka i hip-hopa. Na vrhuncu popularnosti, MTV je video emitirao dva puta na sat.
Aerosmith je nastavio karijeru koja traje do danas (navodno spremaju oproštajnu turneju za iduću godinu), dok Run-DMC nikada nije doživio isti uspjeh. Danas su jedno od legendarnih imena rane faze invazije hip-hopa.

Brexit i pouke Jugoslavije

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Velika Britanija odlučila je izaći iz Europske Unije na referendumu održanom 23. lipnja. Kao i svaki referendum, ovaj je građanima trebao dati šansu da kažu što misle. Međutim, različiti dijelovi Britanije različito su glasali i stvoren je novi problem. Doveden je u pitanje sam razlog postojanja ove višenacionalne države. Ranih 1990-ih Jugoslaveni su imali svoje referendume na kojima se odlučivalo hoće li ostati ili napustiti federalnu Jugoslaviju. Epilog svega je bio krvoproliće i raspad države na svadljive, disfunkcionalne mini nacionalne države. Što onda može jedna mrtva država naučiti ovu koja je još uvijek (jedva) na životu?

Velika Britanija ima mnogo zajedničkog s Jugoslavijom. Kao i Jugoslavija, Britanija je komplicirana višenacionalna država, nastala na spornom povijesnom projektu koji se često preklapao s imperijalnim interesima Engleske, zemlje koja čini jezgru te multinacionalne federacije. Engleska, dakle, čini jezgru Velike Britanije, dok je u slučaju Jugoslavije to bila Srbija. Kao Englezi nekada u Škotskoj i Irskoj, Srbi su u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu često bili doživljavani kao osvajači i hegemoni. Poput Engleza, i Srbi su se osjećali neshvaćenim od strane onih koje su pokušavali integrirati. Zbog toga su ih optuživali da su nezahvalni spram žrtvovanja Srba za zajedničku stvar. Kao i neenglezi u Velikoj Britaniji, nesrbi u Jugoslaviji osjećali su se nipodaštavanim, maltretiranim i koloniziranim od strane snažnijeg velikog brata. Stvaranju jugoslavenske i britanske multinacionalne države prethodilo je razdoblje krvavog međuetničkog i međureligijskog nasilja.

Pa ipak, unatoč težini povijesti, elite su vremenom uspjele stvoriti kompleksne ali izdržljive multinacionalne eksperimenate. Donošeni su komplicirani kompromisi, a povijesni animoziteti postajali su predvidljiviji i lakši za kontrolirati, premda ne u potpunosti ugušeni. Lokalna samouprava i autonomija za etnički izdvojene regije bili su modus operandi kako u Velikoj Britaniji tako i u Jugoslaviji. Postojale su i posebne odredbe za manjine u područjima gdje njihove političke želje nisu podržavane od strane većinske populacije. Protestantima u Sjevernoj Irskoj je održavanje kulturne i političke veze s njihove braćom u Engleskoj bilo jednako važno kao i kulturne veze između Srba u Bosni i Hercegovini i Srba u Srbiji.

Svjesni da su multinacionalne federacije projekti bez presedana u eri nacionalnih država, elite u obje federacije  nisu bile odveć voljne promicati ideju multinacionalnog identiteta, koji bi nadišao duboko ukorijenjene nacionalne identitete konstitutivnih jedinica. Da pojasnim: “Britanstvo” nikada nije bio službena politika Velike Britanije, baš kao što ni “Jugoslavenstvo” nikada nije bila službena politika u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Umjesto toga, elite su se vjerojatno nadale da će nakon godina, desetljeća i stoljeća međuetničkih interakcija Englezi, Velšani, Škoti i sjeverni Irci na sebe početi gledati kao na Britance. U slučaju Jugoslavije Srbi, Hrvati, Muslimani (danas Bošnjaci), Slovenci, Makedonci i Crnogorci trebali su na sebe početi gledati kao na Jugoslavene.

Članstvo u Europskoj Uniji pomoglo je u suzbijanju destruktivnih snaga u Britaniji – npr. engleskog nacionalizma – tako što su svoj bijes sada usmjeravali prema Bruxellesu. Tijekom hladnog rata Jugoslavija je imala poseban odnos sa oba suprotstavljena bloka. To joj je kratkoročno pomoglo u obuzdavanju unutarnjih nacionalizama, ponajprije zbog osjećaja ponosa što jedna tako mala zemlja zauzima važno mjesto na velikoj svjetskoj pozornici. Ali nakon pada berlinskog zida raspala se i Jugoslavija. Jugoslaveni su izgubili svoje posebno mjesto na međunarodnoj sceni, a unutarnji nacionalizmi su se munjevito vratili. Demokratski populizam se našao u u središtu pozornosti.

Slučaj Jugoslavije opovrgava ideju da je demokracija dobra sama po sebi, da donosi stabilnost i oslobađa ljude. U toj državi je 1990-ih započelo istinsko uključenje građana u politički život. Nove političke stranke nicale su preko noći. Građani su demonstrirali tražeći sve i svašta. Najavljeni su referendumi i obećana drugačija budućnost. Međutim, desetljeće je završilo krvoprolićem, a Jugoslavija se raspala na slabo funkcionalne ili nefunkcionalne nacionalne države. Krajnji zbroj je više od 100.000 mrtvih, više od dva milijuna raseljenih, nove granice i budućnost zatrovana mržnjom, podjelama i korupcijom s okusom nacionalizma.

Ako postoji jedna lekcija koju Velika Britanija treba naučiti na primjeru Jugoslavije,  onda je to ova: referendumi su grozna stvar. Ova vrsta direktne demokracije ne samo da ne može riješiti egzistencijalna društvena pitanja, nego može dati maha društvenim podjelama koje su dotada bile ispoljavane kroz građanski politički diskurs (kao u Velikoj Britaniji), ili potisnute (kao u slučaju Jugoslavije). Referendumi su gotovo uvijek organizirani oko pitanja koja se čine egzistencijalnim. Njihov negativni učinak rezultat je i toga da su referendumi uglavnom nepovratna rješenja.  Za razliku od izbora, gubitnička strana ne može preusmjeriti svoju ljutnju na pobjedu u sljedećim izborima, jer je stvar navodno zauvijek riješena.

Uzmimo primjer bosanskih Srba. Novoizabrana demokratska muslimansko-hrvatska vlada organizirala je 1992. referendum o tome treba li Bosna i Hercegovina napustiti jugoslavensku federaciju nakon što su dvije republike, Slovenija i Hrvatska, već odlučile da će istupiti. Bosanski Srbi, koji su u velikoj većini bili za ostanak u Jugoslaviji, gdje bi mogli održavati svoje veze sa Srbijom, bojkotirali su referendum, iako su znali da predstavljaju tek nešto više od 30% stanovništva.  Da su sudjelovali na referendumu bili bi preglasani, ali referendum bi i dalje bio važeći. Kao što se moglo i pretpostaviti, ogromna većina građana glasala je za nezavisnost. Jednako predvidljivo referendum je doveo do rata za vrijeme kojeg su bosanski Srbi zauzeli ‘’svoj’’ dio Bosne i Hercegovine za koji su htjeli da ostane u Jugoslaviji.

Nakon referenduma o članstvu u EU Velika Britanija se našla u zapanjujuće sličnoj situaciji. Rezultati glasanja su se u velikoj mjeri razlikovali, ovisno o nacionalnim granicama (Škotska, Engleska, Vels, Sjeverna Irska) i učinili da je nedostatak nacionalnog konsenzusa postao pitanje života i smrti za zemlju. Kraj Velike Britanije kao države ako istupi iz EU čini se jednako predvidljivim kao i kraj jedinstvene Bosne i Hercegovine izvan Jugoslavije: Škoti će se otcijepiti, Sjeverna Irska tražit će samoodređenje i eventualno ponovno ujedinjenje s Irskom. Protestanti u Sjevernoj Irskoj će se povući iz politike i pribjeći tko zna čemu, potpuno svjesni da ih je politički proces već pretvorio u manjinu.

Ono što bi nas debakl Brexita trebao podučiti jeste da su referendumi često populističko oruđe koje demagozima omogućava da rabe politiku bijesa demokratskim sredstvima. Referendumi su nesumnjivo demokratski, ali se mogu pokazati i smrtonosnima.

Feđa Burić, History Matters

Je li u redu popiti pivo nakon vježbanja?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Trčanjem i drugim vrstama vježbanja obično se počnemo baviti da bi bili u kondiciji i da smršavimo. Međutim, postoji i drugi, društveni aspekt vježbanja. Nakon napornog trčanja neki vole otići na hladno pivo. To je ok, zar ne? Nastavi čitati “Je li u redu popiti pivo nakon vježbanja?” →