Piše: Boris Postnikov
Ako vam treba brzopotezno objašnjenje nekog društvenog fenomena u Hrvatskoj najisplativije se latiti sintagme: “socijalistički mentalitet”. U čemu je tajna uspjeha tog pojma? Što nam govori o našim intelektualnim elitama, a što o političkom trenutku? Nastavi čitati “Socijalistički mentalitet: objašnjava sve, ne znači ništa” →
Prostor za govor mržnje treba ograničavati provođenjem postojećih zakona, ujednačavanjem sudske prakse te podizanjem kvalitete demokratske kulture, pri čemu posebnu odgovornost snose obrazovni sustav i medijska sfera. Nastavi čitati “GONG: govor mržnje jasno je definiran, ali ne i u Hrvatskoj” →
Piše: Vassilis Petsinis
Kriza u Kataloniji, bogatoj autonomnoj oblasti na sjeveroistoku Španjolske, stavila je u fokus pitanjâ o državnoj suverenosti i samoodređenju diljem Europe. Jedna značajna nuspojava ove političke debate je široko rasprostranjena tendencija među političkim analitičarima i novinarima u različitim dijelovima srednje i istočne Europe da prave analogije između svoga i katalonskog slučaja. Slijedom toga, kriza u Kataloniji ‘prevedena’ je, tj. stavljena u kontekst drugih problema u Europi, poput kontroverzi glede mađarske manjine u Slovačkoj i Rumunjskoj, aneksije Krima i previranjima u istočnoj Ukrajini. Nastavi čitati “Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)” →
Simplifikacija. Možda i najadekvatniji opis teorija zavjere. Ako tražimo samo jednu riječ. One nude pojednostavljenu sliku svijeta, alternativnu viziju koja golica maštu, sliku na kojoj se lako razaznaje ko su dobri a ko loši momci. Ono što je posebno privlačno kod takvih teorija je što za njih nije potrebno pretjerano umno naprezanje niti godine mukotrpnog truda. Sve možeš saznati u prvih nekoliko rečenica teksta ili u dvominutnom video uratku nekog analitičkog maga na Twitteru. Problem, međutim, nastaje što u neka doba, ni kriv ni dužan, počneš mrziti kakvog imaginarnog neprijateja, recimo židove, muslimane ili dekadentni i moralno posrnuli Zapad, a da nisi ni svjestan kako se to dogodilo. Nastavi čitati “Balkan i teorije zavjere (4)” →
Mora li zaista vijest o ugušenom trogodišnjem djetetu pronađenom u plićaku biti prva stvar koju ću saznati ujutro? Je li njeno širenje opravdano? Koja je točno njena funkcija?
Vijest po svojoj definiciji treba biti neki značajan podatak, informacija od neke vrijednosti primatelju, nešto što će ga informirati ili, u najmanju ruku, zabaviti. Teško mi je zamisliti kako bi ova specifična vijest mogla upasti u jednu od te dvije kategorije.
“Majka monstrum”: ljudi zaduženi za informiranje javnosti skovali su ovaj maštoviti i nimalo predvidljivi naziv prije nego je policija imala priliku završiti istragu, i puno prije nego je žena proglašena krivom na suđenju (koje, usput budi rečeno, još nije ni počelo – a u datom trenutku se nije ni znalo hoće li). Čak i prije nego je naše ekrane preplavila riječ ‘monstrum’, stotine Nicka Praskatona je očekivano kombiniralo i komentiralo (predvidljivo loše napisane) članke koji su reciklirali ono malo informacija koje jesu bile dostupne – i novinarima i javnosti. Stručnjacima trebaju dokazi, laboratorijske analize, svjedoci, priznanja. Ne i ovim genijalcima. Oni su na temelju činjenice da je nestanak djeteta prijavljen u ponoć odmah znali da je majka ubojica. Najbolje bi bilo da odmah ukinemo policiju i sudstvo i uštedimo milijarde u proračunu.
Istovremeno je krenula kuknja kako smo “postali izopačeno društvo”. Ništa nismo postali. Ovakve se stvari nažalost događaju otkad je ‘svijeta i vijeka’. Isto tako ne bih išla toliko daleko da tu ‘izopačenu’ etiketu nalijepim cijelom društvu. Ono što bih primjetila su komentari koje su ostavljali ispod članaka, ali i na Facebook profilu osumnjičene.
“Baš se vidi da imaš lice đavolje, kako bi ti ja presudio!!!!”
“maloje reci trebate ubit treba te sjec komad po komad da osjetiš bol”
“Droljo prokleta uf da te vidim kamenolovala bi te fujjjjjj gadiš mi se na kilometar…”
I tako dalje. To je isti soj ljudi koji su se nekada skupljali kako bi gledali javne torture i pogubljenja. Soj ljudi koji bi, ako im se pruži prilika, i sami sudjelovali u mučenju i ubijanju. Oni koji, kad im se pruži prilika, čine ratne zločine. A inače su mahom fini ljudi. Mirni susjedi. I oni su također veliki faktor u onome što čini društvo, kako ga sami zovu, izopačenim.
Međutim, ovdje nisu bitni oni. Nisu bitni ni novinari koji svoj posao obavljaju ispod granice kvalitete i dostojanstva. Nije to hrvatski specifikum, naravno; svijet je prepun takvih novina i portala. Razlika je u tome što su ‘vani’ tabloidi koji pišu na taj način, dok su kod nas to mainstream mediji. U svakom bih im slučaju savjetovala da, ako već nemaju potrebne vještine, ako nisu sposobni pratiti ozbiljnije događaje – da se mane kilava posla. Držite se sporta, uređenja doma, recepata, poznatih i slavnih. Nije sramota. I takve su vijesti potrebne. Nisu bitni ni svi oni koji uredno klikču na članke koji ih ne zanimaju, samo kako bi mogli pljuvati po njima jer “nikoga nije briga za [umetni temu]” i “zašto uopće objavljujete ovakve članke”. Odgovor koji im izmiče, a zapravo je vrlo jasan – zato što ima ljudi koje zanima i koji će o tome čitati. To što tebi nešto nije zanimljivo, ne znači da nikome drugome nije. Ti, srećo, nisi mjerilo. Mene ne zanima ni nogomet ni Lidija Bačić. Ipak će se o njima nastaviti pisati – i to je u redu. Ako vas brine da ta vrsta vijesti zatupljuje vas ili vašu djecu, pročitajte knjigu.
Ono što bi naši portali trebali jest prestati objavljivati vijesti poput ove s početka teksta. Kome i na koji način točno ovakve novosti koriste? U pitanju je osobna tragedija, ništa iz čega možemo učiti, ništa što bi služilo kao upozorenje. Ova je priča čisti jad i čemer, okrutna i neobjašnjiva nesreća, neizmjerna tuga – i ništa više. Zar zaista želite biti obavješteni da se dogodila? Zašto? I zašto novinari misle da nas o tome trebaju obavijestiti?
Nemoguće je izbjeći loše vijesti. Ne mislim da bi nam trebali obzirno servirati samo pomno očišćene verzije koje ne uznemiriju niti opterećuju duh, naprotiv. Patnje ima napretek. Pitanje je što i koliko trebamo, moramo znati. Nije isto kada se izvještava o ratu u Siriji, ubijenim (bivšim) suprugama, terorističkim napadima, fatalnim prometnim nesrećama, očajnim uvjetima u kojima izbjeglice žive. Iako su u pitanju tragedije raznih intenziteta koje najvjerojatnije ne pogađaju prosječnog čitatelja osobno (i sreća što je tako) – to su problemi koji se tiču cijelog društva, a širenje svijesti je potrebno da bi se nešto poduzelo kako bi se ta patnja prekinula, kako bi se nešto promijenilo nabolje.
Razvlačenje nesretne sudbine jednog malog dječaka javnim prostorom ne služi ničem osim povećanju prodaje novina i prometa internet stranica. A mi koji to čitamo ili se zapravo na neki bolestan način hranimo prilikama da ispoljavamo svoj pravednički bijes i koristimo ovakve katastrofe kao potvrdu naše (moralne) nadmoći; ili potpuno pogrešno puštamo još više negativnosti u svoj život, dopuštamo joj da nas pogađa na osobnoj raznini i posljedično šteti našem emocionalnom i mentalnom zdravlju.
Mnogi meni bliskih ljudi su u nekom trenutku donijeli svjesnu odluku da izbjegavaju sve novosti. I svaki od njih mi je rekao da je bio mnogo sretniji tijekom tog razdoblja.
Je li to zaista riješenje? Potpuno se izolirati od vijesti? Ili, kao što sam ranije spomenula, neke stvari ipak moramo znati? Kako naučiti koje ne moramo – i kako se od njih zaštititi?
Matea Šimić
Foto: Flickr
Amnesty International, poznata organizacija za promidžbu ljudskih prava, imala je dosta lošega za reći u svome izvješću za 2016. Za ovu utjecajnu organizaciju prošla godina bila je “godina kontinuirane bijede i straha u kojoj su vlade i naoružane grupe ugrožavale ljudska prava na mnoštvo načina”. Dodali su i da je ova godina bila „godina u kojoj je cinična uporaba ‘oni protiv nas’ priče dovela do krivnje, mržnje i straha na razini neviđenoj od 1930-ih“, od vremena kada je Adolf Hitler došao na vlast u Njemačkoj.
U izvješću se govori o najvažnijim događajima koji su obilježili prošlu godinu. Sirija zauzima posebno mjesto. Tragični sirijski grad Alep skoro cijeli je sravnjen sa zemljom u zračnim udarima i uličnim borbama. Ovaj grad svojom sudbinom prizvao je u sjećanje neke druge poraze međunarodne zajednice, poput Ruande 1994. ili Srebrenice 1995.
Na političkom planu dominira Donald Trump kao novi predsjednik SAD-a. Amnesty smatra da je Trumpov dolazak na vlast obilježen „predizbornom kampanjom tijekom koje su se često čule problematične izjave koje šire podjele, mizoginiju (odbojnost ili mržnju prema ženama) i ksenofobiju“. Tijekom kampanje Trump je izjavio da će umanjiti osnovne građanske slobode i predstaviti politike koje su suštinski suprotstavljene ljudskim pravima.
Osim Trumpa, Amnesty International naveo je turskog predsjednika Erdogana i mađarskog premijera Orbana kao osobe koje su problematične s aspekta ljudskih prava. Ovi političari u svojim državama sprovode otrovne politike koje „progone, okrivljuju i dehumaniziraju cijele narode“.
Od država zapadnog Balkana, za Hrvatsku se kaže da je prošla kroz period političke nestabilnosti zbog promjena u vlasti. Uvjeti za prihvat izbjeglica bili su u 2016. „uglavnom adekvatni, ali nema koherentnih, dugoročnih rješenja za politiku društvene integracije. Diskriminacija etničkih manjina i dalje je prisutna dok je sloboda medija narušena. Pojačana je nacionalistička retorika i govor mržnje koji doprinose rastućoj etničkoj netrpeljivosti i nepovjerenju“. Ovo izvješće predstavlja svojevrsni šamar premijeru Plenkoviću i njegovom ‘uljuđenom’ stilu vladanja.
U izvješću za Bosnu i Hercegovinu stoji da „unatoč usvajanju naprednog antidiskriminacijskog zakonodavstva, manjine se suočavaju s raširenom diskriminacijom. Prijetnje i napadi na novinare i slobodu govora su nastavljeni. Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju donio je nove presude za zločine počinjene tijekom rata 1992-1995. Na lokalnoj razini, pristup pravdi i isplata odšteta za civilne žrtve rata su i dalje ograničeni“. Opći je dojam da su ove, zapravo životno važne teme, skoro trajno gurnute na sporedni kolosjek u bh politici sa svojim referendumima, prepucavanjima i preglasavanjima.
Pitanje je međutim koliko vrijede izvješća renomirnih organizacija za ljudska prava u vrijeme Trumpa i mnoštva balkanskih trumpova. Dugoročno su važna ali izgleda da su suštinski ignorirana u valu populizma koji je preplavio svijet. To je potencijalno nesaglediva tragedija.
Za kraj, citat generalnog tajnika Amnesty Internationala, Salila Shettya koji elokventno sažima prošlu godinu: „ U 2016. ideja ljudskoga dostojanstva i jednakosti, te sam pojam naše ljudske obitelji snažno su i nemilosrdno napadnuti pričom o strahu i krivljenju drugih za svoje probleme. Tu priču propagiraju oni koji žele osvojiti vlast ili oni koji žele ostati na vlasti – i jedni i drugi po svaku cijenu“.
Pratite nas na Facebooku i Twitteru
Foto: Amnesty International
U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.
Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.
Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.
Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.
Neven Šimić
Foto kredit: nacional.hr
Televizijsko sučeljavanje lidera dvije naveće hrvatske stranke, HDZ-a i SDP-a, već je donijelo brojne reakcije i namjera ovoga kratkog teksta nije da ga detaljno analizira u smislu onoga što je rečeno ili obećano. Međutim, ono što je ostavilo najjači dojam na gledatelja bio je kvalitativni pomak naprijed u smislu kako je to rečeno i, iznad svega, o čemu se raspravljalo.
Kao prvo, Milanović i Plenković ophodili su se civilizirano jedan prema drugome. Ako je i bilo povišenih tonova – a nije puno – to nikada nije prešlo u otvoreno, agresivno napadanje ili vrijeđanje. Iako se privatno znaju iz vremena kada su radili kao službenici u istome ministarstvu, to nije morao biti ključni razlog. Oba političara doimali su se kao trezveni, pristojni ljudi koji će, nadajmo se, tako voditi i politiku svoje zemlje nakon novih izbora (gotovo je sigurno da će Milanović ili Plenković postati premijerom).
Ono što je daleko najvažnije – i sada i dugoročno – u vezi s ovom debatom je neosporna činjenica da je fokus cijeloga odmjeravanja bio na ekonomskim a ne na svjetonazorskim ili povijesnim temama. To definitivno pokazuje određenu političku zrelost, koja je čak impresivna s obzirom na politički i povijesni kontekst Hrvatske kao nezavisne države. Ako se uzme u obzir da je u Hrvatskoj katastrofalni rat završio prije dvadeset i jednu godinu, te ako se sjetimo svih mogućih ideoloških i političkih nebuloza iz ovoga perioda (npr. od koncepta “nacionalnog pomirenja” do “šatoraša”), televizijska debata koja je sličila mnogim drugim ‘dosadnim’ političkim bitkama u stabilnim europskim zemljama bez recentnih traumatičnih iskustava svakako predstavlja uspjeh. To ne znači da će sve i uvijek odsada biti bolje, ali također teško je povjerovati i da će biti potpunog povratka na stara, istrošena prepucavanja.
Za kraj, bilo bi lijepo vidjeti ovu vrstu i razinu političke komunikacije u drugim državama regije. Zvuči jednostavno, ali mnogi još nisu usvojili ideju da će svima u ovome dijelu svijeta biti bolje kada istinski važna, svakodnevna pitanja koja obično dominiraju u razvijenim europskim demokracijama zamijene “važne” teme poput nacionalnog pitanja, jeftinih a opasnih predizbornih prepucavanja i “slavne prošlosti”.
Hrvatska je u velikoj krizi. To vide građani Hrvatske, a znaju se i razlozi: potpuni gubitak povjerenja u predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, svađa između dva potpredsjednika vlade, Karamarka i Petrova, te blokiranje reformi obrazovnog sustava. Čini se da hrvatska vlada uopće ne funkcionira, turistička sezona je tu, a posla i inače ima preko glave i da je sve u najboljem redu.
U ovakvoj situaciji novi izbori su vjerojatno najpoštenije i najučinkovitije rješenje: najpoštenije jer hrvatskim građanima treba dati da odluče što misle o ovakvoj vladi, a najučinkovitije jer jedina druga opcija je patetično traženje nove saborske većine. Prioriteti moraju biti jasni: ili je to opstanak ovakve vlade ili su to interesi hrvatskih građana. Tu ne bi trebalo biti dilema.
Ako se novi izbori dogode, bit će zanimljivo vidjeti na koji način je kriza utjecala na popularnost glavnih aktera. Koalicija Most mogla bi izgubiti veliki broj glasova, ali to se može desiti i HDZ-u koji ima stabilno biračko tijelo. Živi zid mogao bi biti veliki dobitinik, ali u tome slučaju postoji mogućnost – s obzirom da oni sigurno ne bi podržali novu desnu vladu na čelu s HDZ-om – da u nekoj novoj SDP-ovoj vladi budu ono što je Most bio HDZ-u. Takvo preslaganje ne bi dovelo do stabilne vlade, a stabilna vlada je upravo ono što Hrvatska treba. Jedino što je sigurno predvidjeti jeste da predstoje zanimljivi dani i tjedni.
DD
Piše: Neven Šimić
Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Nastavi čitati “Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji” →
Postoje pojave i događaji za koje znamo da će se desiti. Predosjećamo u kojoj će se formi dogoditi i kojom će se ‘kvalitetom’ realizirati. Nemamo sumnji i dilema, nismo nestrpljivi jer znamo da će doći. Kako se može znati nešto što će se tek dogoditi? Pa tako što i u ovakvom svijetu kakav je naš ima ponešto što je slično kao u prirodi, može se odvijati samo na jedan način. Ne može, dakle, izostati osuda Radovana Karadžića. Kakav god bio sud, a znao je Haški tribunal svakakav biti, nije imao drugo rješenje. Godinama dokazivano i sa kojeg god aspekta mjerili Karadžićevu krivnju, ona realno postoji, dokaziva je i dokazana. U ovakvim slučajevima radi se o formalnoj potvrdi poznatoga, pa je i vijest o haškoj presudi Karadžiću iz te kategorije.
Tu bi mogao biti kraj priče, javnosti je ponuđena očekivana informacija. Nema se što novo saznati niti dodati. Međutim, to je samo najobičnija logična priča. Javnost, nekoliko vrsta javnosti, hoće više. Šansu za svoje minute slave rijetki propuštaju. Baš zbog toga provalila je oluja i mećava mišljenja i komentara. Ima kazivanja realističnih i logičnih, ali je mnogo više onih suprotnih od toga. Sve su to manje ili više pregrijani govori, napadno podijeljeni u dvije međusobno isključivo navijačke grupacije. Jednima je svaka kazna nedovoljna, ravna napravdi; drugima je ista ta kazna prestroga i nedokazana. Kao što je to kod nas redovito ‘dobar’ običaj ove su grupe određene etničkom pripadnošču.
Može li se očekivati da vremenski odmak učini svoje, da se ova presuda i sve druge haške presude doživljavaju realnije i bez stroge primjene etničkog ključa? Samo bi tako bilo moguće da ratni zločini svih ‘strana’ i sva ratna viđenja prestanu biti prostor stalnog ratovanja ‘drugim sredstvima’. Samo se tako može početi graditi istinsko pomirenje i povjerenje. Ima dovoljno primjera u Evropi za takvo što. To bi trebala biti velika i važna zadaća obrazovanja, znanosti i kulture. To je put da se zauzdaju dosadašnje i sadašnje šovinističko-kriminalne politike koje stalno truju i nazaduju sve aspekte društva. I poslije nakane da se pošalju bilo kakve smislene i dobronamjerne poruke korisno je prisjetiti se atmosfere neposredno nakon objave (nepravomoćne) presude. Samo što je presuda donesena uslijedilo je očekivano svrstavanje za ili protiv. Reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji jednoglasne. Vlast i opozicija; intelektualci, umjetnici i novinari; odvjetnici i suci svi uglas – nepravda! U Federaciji BiH i u Hrvatskoj posve oprečno, svi presudu vide kao nedovoljno strogu.
Očito je da je izgradnja međusobnog povjerenja, vjera u suđenje i pravdu još daleko. Ima ipak koristi od ove presude. Karadžić je osuđen za teška nedjela, za njega najteža a za BiH najvažnija je presuda za genocid. Da je ovakva presuda postojala kada je sklepan Daytonski mirovni ugovor Republika Srpska ne bi imala sadašnju ustavno-pravnu i političku poziciju. Poruka presude Karadžiću, jer to je presuda i prvom predsjedniku i osnivaču Republike Srpske, je da su temelji ovoga bh entiteta postavljeni na teškim zločinima, pa i genocidu. Može li se očekivati da će svi domaći i inozemni politički faktori imati ove činjenice u vidu.
Zlatko Bosnić
Foto: CNN
Kultura je prostor u kojemu nastaju i u kojemu se oblikuju identiteti pojedinaca, grupa i nacija. To je općeprihvaćeno mišljenje struke, znanosti i politike. Dakle, kultura kao sadržaj bitan je dio identiteta, pogotovo to važi za male zemlje i narode (premda je u biti svaka izvorna i originalna kultura i anacionalna). Uspješni sportski i kulturni projekti šansa su i tzv. malim narodima da dospiju u centar međunarodne pozornosti. Stoga je ulaganje u kulturu pitanje zdravog razuma, jer kultura pozitivno oblikuje društvo i nadilazi kratkoročne političke ili ekonomske interese. U tome smislu kultura treba biti i društveno-državni projekt od posebne važnosti.
Kako stvari stoje s kulturom naprimjer u Hrvatskoj? Ideološke hajke kojima je izložen Oliver Frljić, možda i jedini radikalno inovativni i suvremeni kazališni djelatnik u toj zemlji, ne daju mjesta velikome optimizmu. Osim toga, izjave novoga ministra kulture – k tomu i povjesničara – o razdoblju NDH porazne su same po sebi, pa je upitno i na koji će način takva vlast vrednovati složenost kulturnih činjenica i pojava.
Druga važna tema je kriterija u što ulagati novce namijenjene za kulturu – da li u naizgled okoštale manifestacije poput Dubrovačkih ljetnih igara ili u nove projekte; u potporu novim umjetnicima ili u neprofitne online medije?
U Bosni i Hercegovini, kulturni radnici u većini smatraju da im država ne daje dovoljnu podršku, pogotovo ne pokušajima iskoraka na međunarodnu scenu. Dodatni prigovor je da se državna potpora kulturi u nekim sredinama namjerno zaobilazi. Možda je Sarajevo Film Festival jedna iznimka, jer taj festival marketinški zanimljiv i uspješan, a osim toga izdašno je podržan javnim sredstvima. Isto tako, stječe se dojam da javnost slabo reagira na sistemsko zanemarivanje kulture, ali da jako dobro prihvaća pojedinačne uspjehe na ovome polju.
Kultura i njena važnost u društvu su teme koje zaslužuju puno više od skromnoga teksta, ali potrebno je i na taj način govoriti o mjestu kulture u društvu. I to je, nadajmo se, mali korak ka promjenama nabolje.
Za kraj prilažemo razgovor o BiH kulturi vođen s Danisom Tanovićem, bosanskohercegovačkim redateljem i dobitnikom Oscara za najbolji strani film 2001. te nedavnim osvajačem Srebrenog medvjeda na Berlinaleu.
Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.
Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.
Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?
Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.
Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.
Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.
Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.
Da li nam se već ‘događa’ digitalna budućnost medija, u regiji i u svijetu? Krajem prošle godine bosanskohercegovački tjednik Slobodna Bosna prešao je na digitalnu platformu, navodno kao prvi na Balkanu. Ovih dana, britanski The Independent je najavio da će svoje printano izdanje obustaviti u ožujku.
Nije sporno niti ništa novo da će mnogi tradicionalni mediji utočište morati pronaći na internetu. Međutim, da li će printani mediji dugoročno opstati i u kojoj mjeri, tj. da li će pojedine novine početi nestajati?
Neumoljiva tržišna logika kaže da je internet budućnost jer mlađe generacije naprosto ne kupuju novine, ni dnevne ni tjedne; do informacija dolaze najviše koristeći pametne telefone. S jedne strane to bi medijima moglo pojednostaviti ‘proizvodnju’ i sniziti operativne troškove, ali ih s druge strane čeka veliki izazov, pogotovo za medije u regiji – kako svoje internet stranice učiniti profitabilnima? Velike medijske kuće poput The Guardiana već neko vrijeme zarađuju više od digitalnih izdanja nego od tradicionalne novine, ali to su mediji na engleskom jeziku i s globalnim dometom. Medijima u regiji posao je otežan zbog malog tržišta koje osim toga pati od barem dva i pol desetljeća loše ekonomske situacije.
Što je rješenje? Da li će naši mediji moći živjeti od oglašavanja koje će s papirnog samo preći u digitalni oblik? Da li će i u kojoj mjeri zaživjeti prilagođeni sponzorirani sadržaj ( tzv. native advertising)? To su nimalo laka pitanja koja prije ili kasnije iziskuju odgovore.
Jedan od modela koji se dosada pokazao uspješnim i koji bi mogao poslužiti kao primjer i smjernica je hrvatski portal i tjedna novina Telegram. Oni funkcioniraju kao dobro posjećeni portal, dok subotom izlaze kao novina ‘engleskog’ stila s mnoštvom dodatnih sadržaja.
Još jedna dobra vijest za tradicionalne novine je da čitatelji izgleda i dalje preferiraju ono što im je poznato i da više vjeruju tradicionalnoj novini – ovaj put u digitalnome formatu – nego novome digitalnom mediju.
U svakom slučaju, za sve koji rade u medijima kao i za konzumente sadržaja ovo su uzudljiva vremena.
DD
PS. Od objavljivanja teksta Telegram je obustavio svoje tiskano izdanje.
Ana Klasiček, viši pravni savjetnik u Ministarstvu branitelja Republike Hrvatske, počinje dobivati pozive. “Kad te nazovu i kažu: ‘hvala ti, promijenila si mi život”, to je istinsko zadovoljstvo “, izjavila je u nedavnom intervjuu. Klasiček je bila dio tima političara i aktivista za prava žena koji su izradili nacrt zakona koji je usvojen u svibnju 2015. godine. Taj zakon priznaje status i daje pravo na nadoknadu osobama koje su preživjele silovanja tijekom rata koji je 1990-ih doveo do raspada Jugoslavije. Provedba je započela u studenom prošle godine stvaranjem sedmočlanog multidisciplinarnog povjerenstva čiji članovi su stručnjaci iz oblasti psihijatrije, prava, ginekologije i drugih oblika medicine. Članovi dobivaju mali honorar za procjenu prijava. Do kraja prošle godine prijavilo se oko stotinu i pet osoba (osamdeset i devet žena te šesnaest muškaraca), a obrađeno je trideset i pet zahtjeva, izjavila je krajem prosinca Vesna Nađ, zamjenica ministra u Ministarstvu branitelja.
Manje od dvadeset prijavljenih uključeno je u sudske procese koji se bave ratnim seksualnim zlostavljanjem. Većina žrtava će morati prepričavati neke od svojih trauma s psihologom komisije. Psiholozi obično moraju putovati da bi se sreli s preživjelima – u državnoj zdravstvenoj ustanovi u blizini mjesta gdje oni žive. Kako bi se izbjeglo privlačenje pozornosti, ovakvi sastanci se ne održavaju u domovima žrtava. Nakon što povjerenstvo utvrdi da je došlo do seksualnog zlostavljanja tijekom rata, tim iz ministarstva obavi dodatna istraživanja ranijih sudskih predmeta kako bi se utvrdila visina novčane naknade.
Žrtve imaju pravo na oko 350 dolara mjesečno (oko 313 eura), te na jednokratne isplate u rasponu od $15000 do $22000, ovisno o tome da li je žrtva ostala trudna nakon silovanja, da li je bila maloljetna ili je posrijedi kombinacija jednog i drugoga. Do sada je država izdvojila oko $364400 na jednokratne isplate za dvadeset i pet zahtjeva (neke od žrtava su ranije kompenzirane prema već postojećim zakonima i to se uzima u obzir kada se odlučuje o vrsti i iznosu naknade koje primaju). Žrtve također imaju pravo na više od novca. Oni dobivaju pravnu pomoć, zdravstveno osiguranje i rehabilitaciju.
Iako je prošlo dvadeset godina od rata, za mnoge žrtve noćne more se nastavljaju a nezacijeljene rane njihovih ratnih trauma ispoljavaju se kao depresija, izolacija, sram i agresivnost. Osobni odnosi trpe zbog toga. Teško je zadržati stalni posao, ako ga uopće ima u teškim gospodarskim vremenima. Za žrtve, čak i obični, svakodnevni poslovi mogu biti teret.
Neke od žrtava silovalo je mnoštvo ljudi dok se držani u zatočeništvu u logorima. Neke su bile zatvorene i izolirane u stanovima i korištene su kao seksualno roblje, dok se u isto vrijeme prijetilo njihovim obiteljima koje su bile tu, s ‘druge strane vrata’. Druge žrtve su uzimane kao ratni zarobljenici i sodomizirane.
Nekoliko preživjelih pohvalilo je jednogodišnji terapijski pilot-program kroz koji su prošli 2014. godine. Rekli su da im je bio korisniji od novčane naknade jer im je pomogao vratiti osjećaj svrhe i mira, te im je pomogao poboljšati komunikaciju sa svojim obiteljima. Prema riječima Marije Slišković koja je pomogla u izradi programa pod imenom ‘ja sam mnogo više od moje traume’, ovaj program je zamijenio tablete (standardni način psihološkog zdravstvenog tretmana) s holističkim pristupom. Ako su u sredinama u kojima žive dostupne obje opcije, žrtve mogu izabrati koju vrstu programa žele – standardni ili holistički – sve dok se radi o programu koji financira država, rekla je zamjenica ministra Nađ koja ovaj zakon vidi kao najvažniji dio svoga nasljeđa u ministarstvu. Međutim, Marija Slišković je zabrinuta zbog opsega u kojem će država podržati holističke programe. Većina žrtava koje žele pomoć ići će preko Nacionalnog centra za psihotraumu koji je obično prva adresa za kandidate. Veliki dio osoblja u ovoj instituciji obučeno je za rad samo standardnom, farmakološkom metodom.
U prosincu su Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) i hrvatsko Ministarstvo branitelja organizirali trodnevnu radionicu za oko trideset sudionika koji dolaze iz ispostava Nacionalnog centra za psihotraumu, s ciljem da ih se obuči glede prava, potreba i okolnosti vezanih za žrtve silovanja. Osnove rada u ovoj radionici odnosile su se na nedostatak društvene svijesti o pitanjima seksualnog nasilja i dugoročne traume. Tijekom jedne od vježbi sudionici radionice bili su zamoljeni da razmotre nekoliko popularnih mitova: da su ratna silovanja samo afrički problem, da su ponekad žrtve krive za izazivanje silovanja, da ako žrtva nema fizičke znakove vjerojatno nije niti bila silovana, te da se seksualna požuda ne može kontrolirati.
Ako vas netko ne gleda u oči ne znači da laže, kaže Marijana Senjak, psihologinja koja s žrtvama radi još od 1990-ih i koja je vodila jednu od vježbi. Voditelji radionica su također istaknuli da je razumijevanje traume ključno u tome da li će se žrtva prijaviti za ono na što imaju pravo i potražiti pomoć. Prema istraživanju UNDP-a iz 2013., pravo na naknadu ima oko dvije tisuće i dvjesto žrtava silovanja. Međutim, ne postoji službena inicijativa ili sustavni napori da se dopre do njih. Velika većina podnositelja zahtjeva imala je veze s lokalnim nevladinim organizacijama koje su ih potakle da se prijave. Vjerovatno će broj onih koji se prijave ovisiti o tome kako će proći prvih stotinu kandidata.
“Ljudi misle da je prošlo dvadeset godina i da je vrijeme da se stvari prebole” rekla je Jasmina Papa, djelatnica UNDP-a koja je bila ključna u procesu izrade zakona. Međutim, “za neke rane, dvadeset godina je ništa.”
Cyrille Cartier, Women’s eNews
digitalnademokracija.com