Kakva je budućnost nove hrvatske vlade

Politički i društveni život u Hrvatskoj pratila su negativna obilježja u posljednjih pet godina. Vrlo grubo međusobno natjecanje desnih i lijevih političkih subjekata nametnuo je HDZ Tomislava Karamarka. Uz pomoć Katoličke crkve u Hrvatskoj i njoj bliskih udruga i ratnih veterana, HDZ-ova agresivna politika nametala je ekstremni hrvatski nacionalizam kao temelj i najveću vrijednost hrvatskog društva i države. Zbog toga je hrvatsko društvo duboko podijeljeno u približnom omjeru 50%:50%. U takvoj situaciji i uz otvorenu pomoć Crkve HDZ je u jesen 2015 bio relativni pobjednik izbora, te je sa Mostom  formirao neobičnu vladu na čudnim programskim osnovama. Za samo šest mjeseci ta vlada je pala, a na izvanrednim prijevremenim izborima održanim 11.09.2016 rezultat je bio približno isti kao i na predhodnim redovnim izborima. Nakon izbora 11. septembra  vladu su ponovo formirali HDZ i Most na čelu sa Andrejem Plenkovićem i na novim programskim osnovama.

Plenković je moderan političar demokratskih usmjerenja, obrazovan i tolerantan. Za sebe kaže da kao političar pripada desnom političkom centru. Djeluje smirujuće i optimistično i najavljuje da će u fokusu HDZ-ove politike i vlade biti ekonomija, a ne ideologija. I već zbog svega toga, prema provedenim anketama, ima solidnu podršku hrvatskih građana, a podržavaju ga i mediji, sindikati, poslodavci.

Prilikom predlaganja kandidata za ministre Plenković je učinio i neke hrabre poteze. Među predloženim imenima nije bilo nekih koja su sigurno očekivana. Na primjer, nije bilo ikona desne struje HDZ-a Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Taj izostavljeni dvojac ima snažnu podršku svih konzervativno desnih grupacija. Izostavljen je i vrlo važan dužnosnik i izborni strateg HDZ-a Milijan Brkić, te još neki. To je jasna Plenkovićeva poruka da nacionalizam i ekstremno desničarenje neće biti dio njegove politike. Zbog toga ga sa društvenih mreža udaraju talasi mržnje i optužbi za izdaju nacionalnih interesa. Znajući za sve to, kao i za otpore i opoziciju unutar HDZ-a, Plenković je prilikom komponiranja Vlade morao praviti i stanovite kompromise, pa su ministri postali i neke problematične ličnosti. Za novog ministra obrazovanja i znanosti imenovan je Pavo Barišić. U javnosti su se već pojavili dokazi da je Barišić plagirao dijelove svog doktorskog rada, da je u svome dosadašnjem radu optuživan za finansijske zloupotrebe. Opće je mišljenje da je imenovanjem Barišića Plenković pokušao umiriti konzervativne krugove na Zagrebačkom univerzitetu  (rektor Damir Boras i dr.) i dijelove akademske zajednice. Slične okolnosti utjecale su i na imenovanje novog ministra zdravstva Milana Kujundžića i ministra bez portfelja Gorana Marića, ali to su manje drastični slučajevi nego slučaj Pavo Barišić.

Nezadovoljna konzervativna desnica u njegovoj stranci pravit će probleme Plenkoviću i u Saboru. Već se najavljuje da će zastupnici Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i možda još neki drugi formirati svoj zastupnički klub koji će kritizirati Vladu s pozicija nezadovoljnog dijela HDZ-ovih zastupnika.

Nova Plenkovićeva vlada imat će velikih teškoća. Ipak, treba očekivati da će početne probleme i nesporazume Plenković uspješno savladati i da će u konačnici njegov mandat biti uspješan. Važno je što Plenković ima podršku u institucijama Europske Unije. Za hrvatsku politiku, za Plenkovića i njegovu vladu, važno je i što podršku dobiva od susjeda iz Bosne i Hercegovine i Srbije.

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Izbori u Hrvatskoj i političke refleksije na Balkan

U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.

Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.

Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.

Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.

Neven Šimić

Foto kredit: nacional.hr

Lekcije za budućnost: kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj

 

Aktualna vlast u Hrvatskoj bit ce upamćena kao neosporni rekorder. Nažalost, ti rekordi se ne mjere uspjesima nego uvjerljivim minusima. Za samo tri mjeseca učinili su štetu hrvatskom društvu i državi koju je nemoguće popraviti za mnogo više vremena od ta tri mjeseca. Zadnjih nekoliko godina narasle su ideološke podjele pa hrvatsko društvo funkcionira kao podijeljeno tijelo. Ta situacija nelogična je i teško objašnjiva, tim više što se kulturna i civilizacijska dostignuća Hrvatske mogu svrstati u srednjo-europski i mediteranski kontekst jer tamo i pripadaju. A kako onda nazvati ovo što se sada dešava u Hrvatskoj? Dešava se vrlo vidljiva nacionalizacija, fašizacija i klerikalizacija društva. Slične regresije počele su za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska je tada bezočno i kukavički napadnuta od moćne JNA. Razarani su gradovi i sela, stanovništvo ubijano i protjerivano. Ratna stradanja, neosjetljivost i nepravda međunarodnih politika spram nečijih stradanja u pravilu proizvode revanšizme. To se desilo i u Hrvatskoj. Vlast predsjednika Franje Tuđmana podržavala je narastanje i fetišizaciju novonastale države. Međutim, Tuđman je znao da to može nositi i opasnosti, te autoritarnom vlašću i vlastitom karizmom nije dopustio da nacionalistički revanšizam ode predaleko.

Nakon 2000. godine hrvatsko društvo postupno se oslobađa štetnih zabluda i sve su rijeđi pregrijani nacionalistički tonovi. U četiri sljedeća izborna mandata, dva HDZ-ova i dva SDP-ova, vlast je pozitivnim činjenjem obeshrabrila ekstremizme i društvo se kretalo normalnim ritmom građanskoga života. Demokratska posrnuća pojavljuju se ponovo dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a prije četiri godine. Karamarko je netalentirani političar, slabo obrazovani i prosječan špijun, on je čovjek koji vjeruje da je država samo represivni aparat, druge državne funkcije ne razumije pa ih zato i ne cijeni. Novi predsjednik Stranku je organizirao po strogim kriterijima centralističkog upravljanja. Politički program HDZ-a ideologiziran je i oslonjen na kategorije ekstremnog nacionalizma i ultradesničarske netolerancije. Tako spolna i rodna diskriminacija biva tolerirana, a sve vrste manjinskih prava postaju upitne. Apsurd je da i ovakav HDZ ima punu podršku većine katoličkih biskupa, vjerskih medija i emisija. Zahvaljujući toj podršci i neuspješnoj SDP-ovoj vladi HDZ je relativni pobjednik izbora iz novembra 2015.

Vrlo tijesna izborna pobjeda diktirala je formiranje koalicijske vlade. Koalicijski partner HDZ-a MOST neobična je politička pojava (nije politička stranka, nego savez neovisnih izbornih lista). Imao je MOST i neke čudne zahtjeve, npr da predsjednik Vlade bude nestranačka ličnost. Morao je HDZ udovoljiti njihovom zahtjevu, jer bez glasova MOST-a nije bilo moguće formirati vladu. Tako je premijer postao Tihomir Orešković, državljanin Kanade rođen u Hrvatskoj koji uopće nije sudjelovao na izborima i nema nikakav izborni legitimitet. Zbog neobičnog načina izbora premijera Vlada također funkcionira neuobičajeno. Umjesto da je premijer najutjecajniji i najodgovorniji, osim njega postoje još dvije moćne adrese: Karamarko i šef MOST-a Božo Petrov. Tako umjesto premijera postoje tri kvazi-premijera pa u takvoj konstelaciji Vlada ne funkcionira kao tim, nego je to labava unija tri tima. U takvom formatu Vlada neće moći ispunjavati svoje obaveze, a vjerojatno neće ni dugo trajati.

Hrvatska javnost u početku je začuđeno šutjela, a kasnije je uslijedila bujica pitanja. O slabim rezultatima i o načinu rada Vlade i Parlamenta počela su prvo argumentirana i dobronamjerna propitivanja, ali su ubrzo počela i ona suprotnog predznaka. Sve vrste medija puni su komentara. Govore pravni i ekonomski eksperti, biznismeni, novinari, umjetnici, sindikalni aktivisti. U manjini su oni koji imaju razumijevanja za ovakvu vladu, čak i među HDZ-ovim pristašama. Napisano je i objavljeno stotine i stotine rasprava i registara neuređenih ili pogrešno urađenih vladinih obaveza. Samo površan pregled svega rečenoga zahtijevao bi veliki i ozbiljan posao. Kao ilustraciju predhodno rečenog, dovoljno je spomenuti i zainteresirane uputiti na kvalitetnu i intelgentnu inventuru Jurice Pavičića, uglednog intelektualca, novinara i književnika. Brojnim tekstovima i izjavama akcentira se vladino nečinjenje, nekompetentno tretiranje važnih pitanja, sporost i neodlučnost. Ove odrednice odnose se na sve oblasti društvenog života: na ekonomiju, infrastrukturu, kulturu, unutrašnju i vanjsku politiku.

Prve oštre kritike, čak i prosvjedi građana i umjetničkih udruga, desile su se zbog imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Hasanbegović je Karamarkov prijatelj i to mu je bila ulaznica za ministarsku poziciju. Njegove izjave i autorski tekstovi relativiziraju antifašističke tradicije i vrijednosti iz Drugog svjetskog rata i poslije njega. Hasanbegović je ujedno nostalgičan spram zločinačko-marionetske Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske (NDH). Saznanja o ovakvoj političkoj orijentaciji ministra kulture  i njegove aktualne izjave, te izjave i postupci drugih političara vladajuće koalicije, isprovocirali su veliki politički i međunacionalni skandal. Državna komemoracija i odavanje počasti žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac održava se svake godine u aprilu mjesecu. Zvanična državna komemoracija ove godine će se održati 22. aprila. Savez židovskih općina Hrvatske, Srpsko narodno vijeće i Savez antifašista Hrvatske odbijaju prisustvo tom činu. Židovske općine svoju komemoraciju održali su 13. aprila, a Srpsko narodno vijeće će komemorirati 22. aprila, samo u različitom terminu od zvanične državne komemoracije. Komemoracija Saveza antifašista Hrvatske održat će se 24. aprila. Na komemoraciji Saveza židovskih općina Hrvatske 13. aprila osim organizatora prisustvovao je i veliki broj uglednih građana Zagreba i Hrvatske te ambasadori SAD i EU, što je znakovita poruka vladinoj politici.

Potpuni poraz nacionalističke politike Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice Hrvatske, počinje se dešavati 12. aprila. Toga dana su u odvojenim izjavama predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković govorili apsolutno drugačijim političkim jezikom od onoga kojeg inače koriste. Morali su snažno progovoriti protiv režima Pavelićeve NDH i priznati strašne ustaške zločine, što do tada nikada nisu činili. Poslje njih učinit će isto i Tomislav Karamarko. Nikako to nije slučajno, jer je 12. aprila u Zagrebu u službenom posjetu boravio Nicholas Dean, specijalni izaslanik Vlade SAD za pitanje Holokausta i sastao se s predsjednicom i premijerom. Brzo će se pokazati hoće li hrvatski visoki dužnosnici ostati na tim pozicijama ili je to bilo samo jednokratno savijanje kičme pod teretom pritiska politike SAD-a.

Zapletena i mučna politička situacija u Hrvatskoj osim depresivnih učinaka na hrvatsko društvo ima i loše vanjsko-političke odjeke. Šteta i neinteligentan pokušaj blokade Srbije na putu ka EU ima naročito negativne odjeke u državama bivše Jugoslavije. Taj postupak osuđen je i u nekoliko zemalja EU pa neke od tih reakcija prenose i mediji u RH i BiH. Često je citirana oštra kritika predsjednika odbora za EU njemačkog Bundestaga Gunthera Krichbauma (CDU) koji kritizira blokadu otvaranja poglavlja o pravosuđu Srbije. Isti dan predsjednik Parlamenta Hrvatske Željko Reiner potpuno relativizira kritiku gospodina Krichbauma i kaže da mediji tome daju nepotrebno veliku pažnju. Istoj kritici pridružio se Josip Juratović (SPD), zastupnik u Bundestagu i član vanjsko-političkog odbora. Juratović (porijeklom Hrvat) kaže da je Hrvatska iznevjerila očekivanja EU.

Vrlo je štetan i gaf koji Hrvatska čini u odnosu na kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na mjesto generalnog sekretara UN-a. Bivša vlada dala je podršku gospođi Pusić, sadašnja vlada ili je ne podržava ili je potpuno indolentna prema toj činjenici. A sama kandidatura, bez obzira na konačan ishod, mogla bi se iskoristiti za promociju Hrvatske. Veliki korak nazad nova hrvatska vlada učinila je i ograničavanjem slobode medija. Već su vidljivi i rezultati; zabrana pojedinih emisija na javnoj tv i prestanak finansiranja nekoliko neprofitnih medija zato što se ministru kulture ne sviđaju njihovi sadržaji. Ta je pojava toliko očita da su se njome počeli baviti i akreditirani diplomatski predstavnici u Zagrebu. Austrijski ambasador Andreas Wiedenhoff na Twiteru je 14. aprila objavio da je održan zanimljiv sastanak o slobodi medija na kojem su prisustvovali ambasadori SAD, Norveške, Njemačke, Velike Britanije i Austrije. Isti dan je hrvatska predsjednica reagirala na tu izjavu. ‘’Veleposlanici se ne mogu i ne smiju miješati u unutrašnje stvari zemlje primateljice ‘’, izjavila je Grabar-Kitarović, ali nije se dotakla teme o kojoj su ambasadori raspravljali.

Hrvatska je na krivom putu. Njezina vlast upustila se u štetnu ideologizaciju društva vjerovatno i zbog toga što je nesposobna za rješavanje znatno težih pitanja. Unutarkoalicijski nesporazumi i sukobi, brojni nacionalistički i šovinistički ispadi za koje niko ne odgovara čine Hrvatskoj štetu i u društvu proizvode nervozu. Zbog toga će padati i međunarodni rejting Hrvatske. Nestabilna vlada i podijeljeno društvo zaustavljaju svaki napredak. Kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj ima destimulativan utjecaj i na Bosnu i Hercegovinu jer se od Hrvatske očekivala podrška i pomoć za priključivanje BiH međunarodnim asocijacijama. Hrvatska neće brzo riješiti svoje unutrašnje nesporazume, ali će zbog štete koja joj se time dešava naučiti lekciju koja će joj u budućnosti koristiti.

DD

Foto: Wikipedia

Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji

Piše: Neven Šimić

Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Nastavi čitati “Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji”

Potvrda poznatoga

Postoje pojave i događaji za koje znamo da će se desiti. Predosjećamo u kojoj će se formi dogoditi i kojom će se ‘kvalitetom’ realizirati. Nemamo sumnji i dilema, nismo nestrpljivi jer znamo da će doći. Kako se može znati nešto što će se tek dogoditi? Pa tako što i u ovakvom svijetu kakav je naš ima ponešto što je slično kao u prirodi, može se odvijati samo na jedan način. Ne može, dakle, izostati osuda Radovana Karadžića. Kakav god bio sud, a znao je Haški tribunal svakakav biti, nije imao drugo rješenje. Godinama dokazivano i sa kojeg god aspekta mjerili Karadžićevu krivnju, ona realno postoji, dokaziva je i dokazana. U ovakvim slučajevima radi se o formalnoj potvrdi poznatoga, pa je i vijest o haškoj presudi Karadžiću iz te kategorije.

Tu bi mogao biti kraj priče, javnosti je ponuđena očekivana informacija. Nema se što novo saznati niti dodati. Međutim, to je samo najobičnija logična priča. Javnost, nekoliko vrsta javnosti, hoće više. Šansu za svoje minute slave rijetki propuštaju. Baš zbog toga provalila je oluja i mećava mišljenja i komentara. Ima kazivanja realističnih i logičnih, ali je mnogo više onih suprotnih od toga. Sve su to manje ili više pregrijani govori, napadno podijeljeni u dvije međusobno isključivo navijačke grupacije. Jednima je svaka kazna nedovoljna, ravna napravdi; drugima je ista ta kazna prestroga i nedokazana. Kao što je to kod nas redovito ‘dobar’ običaj ove su grupe određene etničkom pripadnošču.

Može li se očekivati da vremenski odmak učini svoje, da se ova presuda i sve druge haške presude doživljavaju realnije i bez stroge primjene etničkog ključa? Samo bi tako bilo moguće da ratni zločini svih ‘strana’ i sva ratna viđenja prestanu biti prostor stalnog ratovanja ‘drugim sredstvima’. Samo se tako može početi graditi istinsko pomirenje i povjerenje. Ima dovoljno primjera u Evropi za takvo što. To bi trebala biti velika i važna zadaća obrazovanja, znanosti i kulture. To je put da se zauzdaju dosadašnje i sadašnje šovinističko-kriminalne politike koje stalno truju i nazaduju sve aspekte društva. I poslije nakane da se pošalju bilo kakve smislene i dobronamjerne poruke korisno je prisjetiti se atmosfere neposredno nakon objave (nepravomoćne) presude. Samo što je presuda donesena uslijedilo je očekivano svrstavanje za ili protiv. Reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji jednoglasne. Vlast i opozicija; intelektualci, umjetnici i novinari; odvjetnici i suci svi uglas – nepravda! U Federaciji BiH i u Hrvatskoj posve oprečno, svi presudu vide kao nedovoljno strogu.

Očito je da je izgradnja međusobnog povjerenja, vjera u suđenje i pravdu još daleko. Ima ipak koristi od ove presude. Karadžić je osuđen za teška nedjela, za njega najteža a za BiH najvažnija je presuda za genocid. Da je ovakva presuda postojala kada je sklepan Daytonski mirovni ugovor Republika Srpska ne bi imala sadašnju ustavno-pravnu i političku poziciju. Poruka presude Karadžiću, jer to je presuda i prvom predsjedniku i osnivaču Republike Srpske, je da su temelji ovoga bh entiteta postavljeni na teškim zločinima, pa i genocidu. Može li se očekivati da će svi domaći i inozemni politički faktori imati ove činjenice u vidu.

Zlatko Bosnić

Foto: CNN

 

U obranu Europske Unije

Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.

Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.

Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući  ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?

Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.

Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.

Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.

Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.

Digitalna budućnost tradicionalnih medija

Da li nam se već ‘događa’ digitalna budućnost medija, u regiji i u svijetu? Krajem prošle godine bosanskohercegovački tjednik Slobodna Bosna prešao je na digitalnu platformu, navodno kao prvi na Balkanu. Ovih dana, britanski The Independent je najavio da će svoje printano izdanje obustaviti u ožujku.

Nije sporno niti ništa novo da će mnogi tradicionalni mediji utočište morati pronaći na internetu. Međutim, da li će printani mediji dugoročno opstati i u kojoj mjeri, tj. da li će pojedine novine početi nestajati?

Neumoljiva tržišna logika kaže da je internet budućnost jer mlađe generacije naprosto ne kupuju novine, ni dnevne ni tjedne; do informacija dolaze najviše koristeći pametne telefone. S jedne strane to bi medijima moglo pojednostaviti ‘proizvodnju’ i sniziti operativne troškove, ali ih s druge strane čeka veliki izazov, pogotovo za medije u regiji – kako svoje internet stranice učiniti profitabilnima? Velike medijske kuće poput The Guardiana već neko vrijeme zarađuju više od digitalnih izdanja nego od tradicionalne novine, ali to su mediji na engleskom jeziku i s globalnim dometom. Medijima u regiji posao je otežan zbog malog tržišta koje osim toga pati od barem dva i pol desetljeća loše ekonomske situacije.

Što je rješenje? Da li će naši mediji moći živjeti od oglašavanja koje će s papirnog samo preći u digitalni oblik? Da li će i u kojoj mjeri zaživjeti prilagođeni sponzorirani sadržaj ( tzv. native advertising)? To su nimalo laka pitanja koja prije ili kasnije iziskuju odgovore.

Jedan od modela koji se dosada pokazao uspješnim i koji bi mogao poslužiti kao primjer i smjernica je hrvatski portal i tjedna novina Telegram. Oni funkcioniraju kao dobro posjećeni portal, dok subotom izlaze kao novina ‘engleskog’ stila s mnoštvom dodatnih sadržaja.

Još jedna dobra vijest za tradicionalne novine je da čitatelji izgleda i dalje preferiraju ono što im je poznato i da više vjeruju tradicionalnoj novini – ovaj put u digitalnome formatu – nego novome digitalnom mediju.

U svakom slučaju, za sve koji rade u medijima kao i za konzumente sadržaja ovo su uzudljiva vremena.

DD

PS. Od objavljivanja teksta Telegram je obustavio svoje tiskano izdanje.

Što se dogodilo s buntovnom mladosti bivše Jugoslavije?

Europa je svjedočila bujici prosvjeda mladih u posljednjih nekoliko godina. Međutim, Balkanu izgleda nedostaje buntovnoga zamaha – zašto?

Prije nekoliko tjedana Europljani su gledali kako se ogroman broj policajaca bori s tisućama ljudi na ulicama Pariza. Suzavac je letio na sve strane, ispunivši elegantne bulevare neprobojnim dimom. Iako su mnogi na brzinu povezali ovaj događaja s odgovorom na krvavi teroristički napad na francuski glavni grad i njegove stanovnike prošloga mjeseca, to je u stvari bio prosvjed protiv klimatskoga samita Ujedinjenih naroda koji se trebao održati taj dan u Parizu – događaja koji se izokrenuo u nasilje. Mase ljudi, odjevenih u udobnu svakodnevnu odjeću, bili su tu zbog jednog jedinoga razloga: da bi prosvjedovali zbog nedostatka političkoga kapaciteta koje su današnje vođe pokazale u vezi s jednim od najvažnijih gorućih pitanja ove generacije – klimatskim promjenama (dogovor je na kraju postignut u subotu 12.12. – op. prev).

Njihove želje, uvjerenja i ideali bili su vrlo jasni. Ipak, njihova metoda djelovanja zasjenila je sve ostalo. Ne bi trebalo previše brzo suditi o nasilnim ispadima tih prosvjednika. Kako se ispostavilo, većina prosvjednika u Parizu bili su vrlo mladi. Ovaj prosvjed, kao i mnogi drugi prije njega, bio je prosvjed mladih – generacijski protest o temi koja je postala jako važna mladim Europljanima. Bio je to spektakl buntovničkoga duha koji je rođen  i njeguje se na najstarijem kontinentu.

Mladi u Parizu nisu bili jedini koji su prosvjedovali u posljednjih nekoliko godina. Masovne demonstracije također su se dogodile u Briselu, Londonu, Madridu, Temišvaru, Ateni i drugim prijestolnicama i velikim gradovima širom Europe. Unutarnji osjećaj odgovornosti za našu zajedničku budućnost, u kombinaciji s izvanrednom smjelošću da djeluju protiv vlasti bili su ono što je pokretalo te prosvjede. Ovakvi ispadi protiv javnoga reda uvijek uspiju poslati jasnu poruku – s europskom mladeži ne treba se igrati.

Protesti mladih javljaju se češće u zemljama zapadne Europe nego u onima u  srednjoj i istočnoj Europi. Nekako se čini da jedna regija posebno pati od određenog nedostatka buntovničkog zamaha. Pogodili ste – radi se o Balkanu.

U proteklih petnaest godina u državama bivše Jugoslavije desila su se svega dva veća prosvjeda: onaj koji se dogodio u Bosni i Hercegovini 2014. godine i drugi prije samo mjesec dana u Crnoj Gori. Oba prosvjeda bili su slični u svojoj biti – eksplozija javnoga nezadovoljstva, s malim ili nikakvim učinkom. Ipak, ne tako davno – prije dva desetljeća – deseci tisuća studenata izašli su na ulice Beograda da se bore protiv Slobodana Miloševića i njegovog režima. Što se dogodilo u međuvremenu? Kako to da je ovaj duh pobune mladih protiv vlasti, i što je tada bilo još važnije – protiv nezakonite vlasti, nestao iz dijela svijeta koji je jedan od povijesno najviše sklonih pobunama?

Tri su osnovna razloga zašto mladi na Balkanu ne sudjeluju u demokratskom procesu ‘odozdo prema gore’. Prvi razlog leži u onome što je Kurt Biray majstorski opisao u svome članku “Komunistička nostalgija u istočnoj Europi: čežnja za prošlošću” – inherentna međusobna povezanost između demokracije i neoliberalizma u istočnoeuropskim društvima. Mladi Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i donekle Hrvatske demokraciju poznaju samo u njenom izopačenom, predatorskom i neoliberalnome kontekstu.

Za one rođene početkom i sredinom 1990-ih demokracija znači opstanak najjačih, te slabe institucije i moć pojedinaca sa sumnjivom prošlošću. Za njih su ljudska prava pojam koji NVO sektor koristi da bi dobio finansijsku potporu izvana, a sloboda tiska postoji samo tamo gdje ne ‘dobacuje’ platežna moć lokalnoga poduzetnika. Vladavina prava je nebulozni pojam koji opstaje između očiglednoga  nepotizma i šokantnih razina korupcije. Za ove mlade ljude pitanje nije što bi demokracija mogla biti nego što je demokracija uopće. Za njih je rasprava o Jugoslaviji gotovo nestvarna. Njih se bombardira pričama o blagostanju koje je postojalo nekada davno ali danas ga nema nigdje. Kao rezultat toga oni doživljavaju demokraciju, ili ono malo demokracije što postoji na Balkanu, kao odlučujući faktor u određivanju njihove zle sudbine. Zapravo, umjesto osjećaja da im je demokracija dala moć, oni misle da ih je odgurnula u stranu. Mnogi od njih reći će da njihove sudbine nisu u njihovim rukama. Oni se osjećaju izuzeti od bilo koje vrste procesa odlučivanja. Politika ostaje apstraktan pojam – politika je nešto što se događa, a ne nešto na što se može utjecati. To je nešto što je izvan dosega. Demokracija nikada nije ni postojala na Balkanu. Umjesto nje tu je kombinacija izopačene ideologije i osobnih interesa, što je stvorilo jedno suludo stanje stvari koje služi kao užasno loš dvojnik istinske demokracije.

To nas dovodi do druge točke – nedostatka perspektive. Mladi na Balkanu uglavnom nemaju bilo kakve istinske perspektive u životu. Grabežljivi kapitalizam koji je instaliran nakon raspada Jugoslavije stvorio je ozbiljne klasne razlike među stanovništvom. Stvorio je i potaknuo pohlepu, osobne veze i polu-kriminalno ponašanje kao prečace do uspjeha. Kao rezultat toga mladi ljudi se često osjećaju bezvrijedno.

Teško je napraviti dobar izbor u potpuno anarhističkome okruženju. Ulaganje u sveučilišno obrazovanje možda se čini kao siguran izbor, no za razliku od drugih dijelova svijeta na Balkanu ono  jamči ne više od komada papira, vrijednog tek onoliko koliko vrijede veze vašega oca. Mnogi od onih koji diplomiraju pokušat će što prije napustiti zemlju. Navest ćemo samo jedan primjer. Trideset tisuća mladih ljudi napušta Srbiju svake godine u potrazi za boljim životom u inozemstvu – 15% od njih ima visoku stručnu spremu. Ovaj opasni trend je u porastu i predstavlja veliki izazov balkanskim društvima. Mladi sa sveučilišnim diplomama znaju da ih samo 500 do 700 kilometara od njihovih domova čeka svijet s puno prilika. Oni će imati daleko bolji život i sigurniju budućnost za svoje obitelji, kako stare tako i nove. Posljedica toga je da nova intelektualna elita ovih društava živi gotovo isključivo u inozemstvu. To samo produbljuje klasnu borbu u balkanskim društvima i, što je još važnije, stvara jaz unutar potencijalnog novoga vodstva.

Važno je razumjeti i što se događa s onima koji ne izaberu studije ili odlazak iz zemlje. Oni sigurno razumiju da njihovi izgledi nisu baš veliki. Nestabilne institucije, stalna politička borba, jako loša ekonomska situacija i vječita priča o tranziciji dovest će mnoge do straha i očajanja. Tražeći i držeći se nekakvog zajedničkog identiteta mladi na Balkanu često nalaze svoje uzore u povijesno sumnjivim likovima, kriminalcima, skupinama nogometnih huligana i tako dalje.

Mladi na Balkanu ne razmišljaju o revoluciji nego brinu o opstanku. Političke stranke ciljaju na nove naraštaje, nudeći im prečice kod dobijanja državnih poslova, onih koje se lako mogu kontrolirati i ne tako lako izgubiti. Oni koji se odluče da prihvate takvo što završe u vrtlogu stranačke poslušnosti; oni koji ne prihvate igru najčešće ostanu bez posla, postanu ogorčeni i na koncu stradaju zbog svoje odluke, služeći kao primjer što ne treba činiti.

Pa kako onda da nitko ne želi ništa promijeniti?

Odgovor je da oni zapravo žele promjene, ali nedostaje im jasno vodstvo i jasni ciljevi. Nećemo reći ništa novo ako ustvrdimo da političko vodstvo na Balkanu nije na visokoj razini. Isti ljudi rotiraju se na vrtuljku ‘služenja narodu’ gotovo cijelo desetljeće. U takvoj vrsti okruženja mladi ljudi ne vide jasnu političku opciju koja bi mogla služiti njihovim interesima, bilo na neformalan način putem prosvjeda ili, pak, formalno putem glasovanja. Osim toga, kroz ‘bastardizaciju’ slobodnih medija bez presedana, ljudi s bilo kakvom vrstom integriteta postali su potpuno marginalizirani. Nova intelektualna elita gotovo da ne postoji, a oni koji dignu svoj glas protiv situacije često ostaju bez saveznika u svojoj borbi.

Čak i ako bi se ispunili svi uvjeti, opet bi bilo vrlo teško motivirati mlade ljude da se bune. Ranih devedesetih, dok je još bila dio bivše Jugoslavije, Srbija je doživjela goleme prosvjede protiv Miloševića, što je dovelo do ‘srpske revolucije’ 2000. godine koja je donijela željene demokratske promjene u taj dio Europe. Rezultati su bili, i još uvijek jesu, katastrofalni. Mladi ljudi ne samo da to znaju, nego su sve osjetili i na vlastitoj koži. U Bosni i Hercegovini desili su se veliki protesti u 2014. godini. Državno Predsjedništvo je zapaljeno, a tisuće ljudi izašli su na ulice. Rezultat je opet bio isti – razočarenje. Prosvjedi su polako posustali, dok je politička i ekonomska situacija ostala uglavnom ista. Konačno, prije samo mjesec dana u Crnoj Gori su se dogodili veliki javni prosvjedi protiv vlade. Ova vlada je, na ovaj ili onaj način, na vlasti već više od dvadeset godina. Iako brojni, ti prosvjedi još jednom nisu promijenili ništa. Crnom Gorom i dalje upravljaju isti političari. Mnogi su spremni iskazati svoje nezadovoljstvo, ali malo ih posjeduje jasnu ideju o tome što treba mijenjati.

Ima li onda ikakve nade za mlade na Balkanu? To ostaje da se vidi. Na koncu, nezadovoljstvo javnosti i pogotovo nezadovoljstvo mladih je tako veliko da ne bi trebalo puno da se desi nova 2000. S druge strane, mladi na Balkanu toliko su naviknuti na ovakav način života da se čini prilično nevjerojatnim da nešto može promijeniti njihovu želju da prežive u želju da žive. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati kako će se stvari odvijati.

Miloš Davidović, Open Democracy

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Iran kao problem i rješenje

Sudjelovanje ministra vanjskih poslova Mohammad Javad-Zarifa u razgovorima u Beču u listopadu je nerado priznanje SAD-a i Saudijske Arabije o važnosti Irana u svakom budućem planu za rješenje sirijske krize. Od islamske revolucije 1979. godine, te osobito nakon izbijanja prosvjeda u arapskome svijetu, Iran i Saudijska Arabija kao dvije regionalne sile u Perzijskome zaljevu nadmeću se za utjecaj i dominaciju u Bahreinu, Jemenu i, iznad svega, Siriji. Ovaj potez također predstavlja zakašnjelo saudijsko i zapadnjačko priznanje uloge i utjecaja Irana u rješavanju četverogodišnje krize. S više od dvije stotine tisuća poginulih, sirijska kriza je najgori primjer ljudskog stradanja i patnje još od iračko-iranskoga rata.

Produljenje sirijske krize donosi dvije glavne prijetnje. Na jednoj razini, kriza sprječava glavne sudionike da razviju koherentnu strategiju spram Islamske države, kao i da rade na provedbi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 2170 iz kolovoza 2014. i rezolucije broj 2249 usvojene u studenom prošle godine. Na drugoj razini, kriza je doprinijela priljevu izbjeglica u zemlje Europske unije. Prema podacima UNHCR-a, do prosinca ove godine četiri milijuna i dvjesto osamdeset i osam tisuća izbjeglica iz Sirije je registrirano u susjednim zemljama, a od kada je jedan mali broj izbjeglica ušao Grčku iz Turske u krajem 2013. godine, Europa je postala magnet za sirijske izbjeglice. U 2015. godini procjenjuje se da je sedamsto pedeset tisuća izbjeglica stiglo u Europu – većina njih su Sirijci koji traže politički azil. Produženje sirijske krize je glavni čimbenik koji doprinosi ovome.

Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije kao glavnih podupiratelja suparničkih snaga u Siriji, oni i dalje stalno govore o vojnoj opciji. Saudijci na sirijskog predsjednika Assada gledaju kao na dio problema u borbi protiv Islamske države, a Rusi kao na dio rješenja. Niti jedna ni druga država nisu odustale od  vojnoga rješenja. Uz puno pompe u ožujku 2013., arapske vođe su pozvale oporbene pobunjenike da zauzmu sirijsko mjesto u Arapskoj ligi, ali protivljenje Alžira, Egipta i Libanona je spriječio Sirijsku nacionalnu koaliciju (SNC) da to i uradi. Unatoč financijskoj moći i političkome utjecaju, mijenjanje situacije na terenu u Siriji pokazuje se kao ogroman problem za Saudijsku Arabiju. Rijad je podcijenio otpornost i izdržljivost Assadovog režima. ‘Bez uloge za Assada ‘ može biti dobar naslov, ali to nije učinkovita strategija. Naoružavanja pobunjeničkih snaga, a što uključuje i selafijske elemente, nije djelotvorna vojna opcija. Dugo vremena, stav SAD-a i njegovih saveznika iz Zaljeva bio je da Assad mora otići prije nego što se počne raspravljati o tranziciji. Poziv Iranu na razgovore u Beču pokazuje pomak u saudijskoj strategiji.

S druge strane, Vladimir Putin se nada da će se Assadov režim konsolidirati tako što će smanjiti  teritorij pod kontrolom Islamske države. Čini se da je njegov cilj sprečavanje kolapsa režima tako što će ‘omekšati’ razne anti-Assadovske skupine i eliminirati njihove zalihe oružja. Bez vojnika na terenu, vojni potencijali Islamske države mogu biti umanjeni, ali ne i eliminirani.

Otkad je u rujnu 2013. godine postavio ultimatum u vezi s kemijskim oružjem, predsjednik Obama  nema učinkovitu politiku spram Sirije. Što je njegova strategija? Nada se da će pokušaji Rusije i Irana da podupru sirijski režim završiti tako da će se ‘zaglaviti u močvari i neće uspjeti’. Ukratko, osim u nadi u neuspjeh ruske vojne ofenzive, Obama nema politiku o Siriji.

Dakle, produljenje krize i nepostojanje učinkovitog odgovora na građanski rat u Siriji i na prijetnju koja dolazi od Islamske države doveli su do uključivanja Irana u sirijske razgovore. Teheran je itekako upleten u dešavanja u Siriji i uložio je značajan politički kapital i vojne resurse kako bi ojačao Assadov režim. Povremena izvješća o iranskim žrtvama, uključujući članove pokreta Hezbollah potcrtavaju izravnu i neizravnu uključenost Irana u sirijsku krizu. Dogovor s međunarodnom zajednicom o nuklearnom programu, promjena američkih interesa u regiji Perzijskog zaljeva i nepostojanje alternative rezultiralo je time da su Sjedinjene države počele surađivati s Iranom oko pitanja Sirije i priznavati važnost te zemlje za budućnost Sirije. Iran nudi politički legitimitet međunarodnoj borbi protiv Islamske države i njegova uloga je od velike važnosti kako u Iraku tako i u Siriji. Zajednička borba protiv Islamske države je usporena zbog taktičkih razlika između suparničkih tabora: Iran nastoji ostvariti svoje ciljeve preko Assada, a Saudijska Arabija bez njega.

Geostrateška stvarnost, mudri politički potezi i kratkovidne politike protivnika uvećali su ulogu Irana u svakom budućem rasporedu snaga u Siriji. Voljeli to ili ne, Iran je i dio problema i dio rješenja. Njegova podrška je kritična za opstanak Assadovog režima, ali u isto vrijeme bilo kakav plan za Siriju nakon Assada neće biti moguće ostvariti bez Teherana. Poziv na razgovore u Beču je jasno priznanje sve važnije uloge Irana u budućnosti Sirije.

P.R. Kumaraswamy, E-International Relations

Turska: od konzervativne demokracije do popularnog autoritarizma

Foto: Osman Orsal (VOA)

U nedjelju 1. studenog Stranka pravde i razvitka (AKP) je na izborima ponovno osvojila većinu u parlamentu, dobivši 49% glasova. Stranka je osigurala 317 mjesta u parlamentu od 550 članova i nastavit će s jednopartijskom vladavinom još jedan mandat, nakon što su izgubili većinu na izborima 7. lipnja. Unatoč polarizirajućoj retorici, nedostatku tolerancije prema neposlušnima, kao i sve represivnijem stavu prema manjinama, AKP je ostvario jasnu pobjedu. Pobjeda ove stranke službeno završava proces koji se odvijao u posljednjih nekoliko godina – evoluciju Turske iz konzervativne demokracije u popularni autoritarizam.

Prije trinaest godina kada je AKP prvi put došao na vlast, također je bio studeni. Turska je proživljavala demokratsku krizu uoči AKP-ovog dolaska na vlast. Između 1997. i 2002. godine, vlade odobrene od strane vojske provode autoritarne politike koje uvelike ograničavaju medijske i, građanske slobode te neutralnost države prema svojim građanima, osobito prema vjernicima. Država postavlja stroga ograničenja spram vjerski inspiriranih društvenih i političkih organizacija. Vijeće za visoko obrazovanje povećava svoju kontrolu nad sveučilištima i strogo zabranjuje pokrivanje iz vjerskih razloga na sveučilištima.

AKP, ogranak zabranjenih islamističkih stranaka, nastaje kao jedna vrsta obećanja da će se poraziti autoritarna vladavina pod utjecajem vojske. AKP osuđuje islamizam i provodi reformističku i demokratsku političku strategiju. U suradnji s liberalima, manjinama i islamskim skupinama, stranka snažno podupire članstvo Turske u Europskoj uniji. Ova demokratska koalicija u 2000. godini slabi utjecaj vojske i jača tursku demokraciju. Zahvaljujući ovoj demokratskoj preobrazbi i gospodrskom rastu koji je nastupio zahvaljujući joj, AKP osigurava još dvije izborne pobjede u 2007. i 2011. Bio je to ‘konzervativni demokratski trenutak’ AKP-a.

Političko okruženje prije izbora u studenom bilo je slično, ako ne i gore nego prije trinaest godina. Međutim, ovaj put AKP nije bio žrtva, nego izvor autoritarnih politika. ‘Čarolija’ je počela nestajati nakon parlamentarnih izbora 2011. godine. AKP je promijenio strategiju – umjesto reformi, preusmjerava se na uspostavu političke dominacije u Turskoj. Ohrabren uzastopnim izbornim pobjedama, Recep Tayyip Erdogan ambiciozno nastoji uspostaviti predsjednički sustav u turskome stilu, u kojem bi imao velike ovlasti glede preustroja sustava. ‘Arapsko proljeće’ koje počinje 2011. godine  navelo je vladu, tj. AKP da se dodatno pozabavi uspostavom autoritarizma, i to na dva načina. Prvo, mogućnost da će skupine povezane s Muslimanskim bratstvom, pokretom ideološki bliskom AKP-u, doći na vlast u Egiptu, Tunisu i Siriji, dovodi AKP u iskušenje da počne igrati ulogu na regionalnome planu na Bliskom istoku. U tu svrhu, stranka oživljava svoje islamističke korijene.

Where is the UN in Kurdistan - Rally against Turkish attacks against Kurds fighting Islamic State

Foto: Takver

Drugo, povećanje nestabilnosti u arapskome svijetu čini da AKP zauzima sve neprijateljskiji stav prema neslaganjima sa svojim politikama, pod pretpostavkom da bi disidenti mogli svrgnuti vladu. U ljeto 2013. godine, vlada napada mirne prosvjednike koji su tražili da se spriječi plan gradske vlade u Istanbulu da izgradi trgovački centar u Gezi parku. Od tada se Erdoganovo otvoreno odbacivanje bilo kakvih kritika na račun vlade stalno povećava.

Korupcijska istraga protiv četiri ministra u prosincu 2013. godine bila je još jedan preokret u najezdi autoritarne vladavine. Nakon tog incidenta AKP ubrzano povećava svoj nadzor nad pravosuđem – kroz pokretanje novih sudova s politički imenovanim sucima i tužiteljima i kroz preraspodjelu državnih službenika. Politički motivirani sudovi započinju nove istrage protiv oporbe, posebice protiv pokreta Gulen – AKP-ovog bivšeg saveznika – optužujući oporbu za zavjeru s namjerom rušenja vlade. Pritisak državnog aparata na medije dosegao je svoj vrhunac u posljednje vrijeme. Erdogan je tužio stotine novinara zbog vrijeđanja predsjednika. Sudovi su proširili pravnu definiciju uvrede, uključvši u prekršajnu kategoriju i najmanju kritiku vlade ili predsjednika. Erdogan ne samo da izravno napada turske novinare, nego je od sebe otuđio i strane medije i njihove dopisnike. Samo nekoliko dana prije izbora, imenovani državni povjerenici preuzeli su upravljanje nad dvadeset i dvije tvrtke koje pripadaju konglomeratu Koza Ipek Holdinga, povezanom s pokretom Gulen i poznatome po svome oštrom suprotstavljanju vladi. Kroz ovaj potez država je neizravno preuzela kontrolu nad dva televizijska kanala i dvije novine vrlo kritične spram vlade.

Od izbora u lipnju 2015., AKP se udaljio od pregovora koje je započeo s PKK-om, kurdskom terorističkom organizacijom (takvom je smatraju EU, SAD, NATO i Turska ali ne i npr. Kina, Rusija, Indija, Švicarska ili Egipat. Op. prev. ) s namjerom da se pronađe političko rješenje tzv. kurdskog pitanja. Umjesto toga, vlada je sprovela u djelo vojnu strategiju koja je pokrenla val nasilja. Pritom AKP nastoji uvjeriti nacionalističko biračko tijelo u Turskoj da glasuje za tu stranku. Ukratko, uoči izbora u studenom, Turska je bila pod snažnim autoritarnim pritiskom definiranim dominacijom AKP-a, prezirom spram kritike, visoko politiziranim pravosuđem, oštro ograničenim medijskim slobodama, te sve više militarističkom državom.

Međutim, za razliku od 2002. godine, turska javnost nije bila toliko zabrinuta mrcvarenjem demokracije i ograničenim slobodama. AKP je dobio podršku polovice turskog biračkog tijela unatoč povećanju autoritarizma. Biračko tijelo je glasovalo za jaku vladu, sigurnost i političku stabilnost nauštrb građanskih sloboda. Prije 2002. godine, Turska je proživljavala ‘birokratski autoritaristički trenutak’ koji je završio s rastom konzervativnog demokracije. Danas, Turska doživljava ‘popularni autoritaristički trenutak’. Turska javnost podržava, ili se barem ne protivi rastućem autoritarizmu. Među raznim autoritarizmima, popularni autoritarizam je najteže poraziti jer u društvu ne postoji dovoljna količina otpora autoritarnim politikama.

Pobjeda nad popularnim autoritarizmom zahtijeva nemilosrdan rad odozdo prema gore (bottom-up, op. prev.), u okruženju koje postaje sve više neprijateljski nastrojeno prema kritici. Zaključak izbora je jasan: Turska može očekivati vrlo teške dane pred sobom, u smislu očuvanja demokracije koja nije isključivo ograničena na povremeno glasovanje na izborima.

Ramazan Kilinç

Open Democracy

Autor je izvanredni profesor političkih nauka i direktor programa islamskih studija na Sveučilištu Nebraska-Omaha

Njemačka energetska revolucija (VIDEO)

Ugljen trenutno podmiruje gotovo polovicu njemačkih energetskih potreba. Do 2050. godine, ova zemlja se nada da će dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora. Pogledajte te fascinantne promjene  – kako po veličini četvrta svjetska ekonomija čini odlučne pomake ka obnovljivim izvorima energije. Ovaj odlično snimljeni  kratki film, koji je napravio National Geographic, nudi viziju njemačke energetske tranzicije, a možda i uvid u budućnost energetskog sektora u svijetu.

Prijevod se nalazi ispod videa.

  • Njemačka je započela energetsku revolucije zvanu energiewende. Nadaju se da će do 2050. godine dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora.
  • Jedna vjetrenjača u Sjevernome moru može proizvoditi električnu energiju za 6000 domova.
  • Jedna vjetrenjača od staklenog vlakna, visine 75 metara  teži više od 25 tona.
  • Tehničari u vjetroelektranama uče kako preživjeti bilo kakvu katastrofu na moru – od pada ​​helikoptera do oluje.
  • Devetnaest vjetroelektrana u njemačkim teritorijalnim vodama su ili već završene ili su radovi u tijeku.
  • Obnovljivi izvori energije danas zadovoljavaju nekih 27% njemačkih potreba za električnom energijom, ali ta zemlje još uvijek dobiva više od 44% svoje energije iz ugljena.
  • Njemačka je vodeći svjetski proizvođač najprljavijega ugljena, lignita. Više od 200 milijuna tona izvađeno je 2014. godine.
  • U 2011. Njemačka je odlučila zatvoriti svih 17 svojih nuklearnih elektrana. Devet su već isključene, a ostatak će se zatvoriti do 2022.
  • Nakon što se isključe, trebat će desetljeća da se polako demontiraju i očistite sve radioaktivne površine.
  • Kao dio strategije prelaska na obnovljive izvore energije, ovaj nikada upotrijebljeni nuklearni rashladni toranj je sada je jedna od vožnji u zabavnome parku.
  • Čak i uz dodatnih 18.85 eura na račune za struju svaki mjesec, 92% Nijemaca kažu da podržavaju ovu energetsku tranziciju.

Sirija – noćna mora međunarodne zajednice

U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.

Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.

Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.

Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.

Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.

DD

Neprijatelj kao utemeljitelj naše političke egzistencije

Carl Schmitt rođen je 1888. godine u Plettenbergu, u njemačkoj regiji Sauerland. Kod nas uživa glas najpoznatijeg, ako ne i najznačajnijeg i najuvaženijeg teoretičara državnog prava u XX. stoljeću, i po svoj će prilici na tome i ostati. Jer još uvijek ima onih koji mu se dive ili ga bespogovorno slijede. Štoviše, Schmitt stječe nove obožavatelje i sljedbenike. No on, uza sve to, ostaje prijeporan, ponajprije zato jer je bio u službi strahovlade. Godine 1933. dobio je, nakon što je prethodno uklonjen jedan kolega, reprezentativnu katedru na Berlinskom sveučilištu, a Hermann Göring imenovao ga je državnim savjetnikom. Godine 1934. je Hitlerovu prvu, pred čitavom javnošću izvedenu seriju ubojstava – u svezi s tzv. Röhmovom aferom – svojim autoritetom opravdao tako što joj je pod formulacijom “Vođa štiti pravo” dao pravni legitimitet. Čak se nije libio na svoj način sudjelovati u progonu Židova. Tek je kasnije, i to ne svojom voljom, potisnut na marginu Trećeg Reicha.
Kako pak sve to, u osvrtu unatrag, valja prosuditi i procijeniti? Nije li čvrstina karaktera u pravilu izuzeće, a oportunizam pravilo? Javni nastupi ili šutnja nakon 1933. godine ionako više nisu bili važni, u međuvremenu učvršćena strahovlada mogla je samo silom biti oborena. Zbiljski značajne bile su godine prije toga, u vrijeme Weimarske Republike, kada još naizgled stvari nisu bile odlučene. U to vrijeme, između 1919. i 1932. Schmitt je objavio svoje najvažnije političke spise; tada je utro put u nesreću. Jer svim je svojim snagama nastojao i radio na tome da se odbace i eliminiraju liberalne tradicije i parlamentarizam. Ponajprije je zdušno radio na tome da ugled stekne mit o neprijatelju – i on je to briljantno radio. S pravom su njegova izlaganja i razmatranja znamenita:
“Specifično političko razlikovanje na koje se mogu svesti političke radnje i motivi jest razlikovanje prijatelja i neprijatelja. Ono daje pojmovno određenje u smislu kriterija, a ne iscrpnu definiciju ili naznaku sadržaja. Ukoliko se ne može izvesti iz drugih kriterija, ono za političko odgovara relativno samostalnim kriterijima drugih suprotnosti; dobro i zlo u moralnom; lijepo i ružno u estetskom itd….Smisao razlikovanja prijatelja i neprijatelja jest označiti krajnji stupanj intenziteta vezivanja ili razdvajanja, asocijacije ili disocijacije; ono može teorijski i praktično postojati a da se istodobno ne moraju primijeniti sva ona moralna, estetska, ekonomska ili druga razlikovanja. Nema potrebe da politički neprijatelj bude moralno zao, nema potrebe da on bude estetski ružan; on se ne mora javljati kao privredni konkurent, i može čak izgledati probitačno s njim sklapati poslove. On je upravo onaj drugi, stranac, i za njegovu bit je dostatno da je u nekom posebno intenzivnom smislu egzistencijalno nešto drugo i strano…”.
Otuda je posve konzekventno kad se kaže: “Vrhunci velike politike istodobno su trenuci u kojima neprijatelj u konkretnoj jasnoći biva sagledan kao neprijatelj”. A takva “velika” politika u biti teži za onim krajnjim, za borbom na život i smrt – sve do uništenja. Jer “pojmove prijatelj i neprijatelj treba uzeti u njihovom konkretnom egzistencijalnom smislu, ne kao metafore ili simbole, ne izmiješane i oslabljene ekonomskim, moralnim i drugim predodžbama…”. “Jer u pojam neprijatelja spada eventualnost borbe koja se nalazi na području realnog…Rat slijedi iz neprijateljstva, jer je neprijateljstvo bitku primjereno negiranje nekog drugog bitka”. “Slučaj rata je i danas još ‘ozbiljan slučaj’. Može se reći ovdje, kao i inače, upravo izuzetan slučaj ima posebno odlučujuće značenje i značenje koji razotkriva srž stvari. Jer krajnja konsekvenca političkog grupiranja prijatelja i neprijatelja pokazuje se tek u zbiljskoj borbi. S obzirom na tu najekstremniju mogućnost, život ljudi dobiva svoju specifično političku napetost”.
Iz takve se perspektive Weimarska Republika – budući da nije bila slobodna voditi rat i nije imala sliku neprijatelja – po prirodi stvari doimala kao tvorevina dostojna prezira. A taj prezir morao je svom silinom biti usmjeren na “političare realizatore takve politike” kao što su bili Walter Rathenau i Matthias Erzberger; štoviše, oni su morali biti kažnjeni, pa nije bilo nikakvo čudo da su na kraju umoreni. A što tek reći za Gustava Stresemanna koji je svojim snagama nastojao doći do sporazuma s ranijim neprijateljima? Je li on tim svojim nastojanjem izrastao u državnika od formata ili se tim svojim djelovanjem izmetnuo u karikaturu dobre politike?
Očito se kod Schmitta radi o sumanutom izopačenju stvari, o pogrešnom shvaćanju ne samo pravila i iznimke, nego i o pogrešnom razumijevanju politike uopće. Upravo “velika” i strpljiva, odmjerena i u svakodnevici često nezapažena i neugledna politika teži sačuvati pravni mir i prema unutra i prema vani; ona nastoji doći do pomirenja, pa makar se radilo o još toliko protuslovnim i nepomirljivim interesima. Ako pak dođe do rata, tada to nije znak da se politika nastavlja drugim sredstvima, nego da prestaje biti politikom. Ona je tada osuđena na šutnju jer oružja govore, a građanski su državnici potisnuti u sjenu vojnih lica – kako je to na poguban i dalekosežan način bio slučaj u Prvom svjetskom ratu. Samo je osoba od formata jednog Bismarcka 1866. godine – u teškom konfliktu s generalima i kraljem – mogla polučiti prekid rata protiv Austrije i ponovno vratiti riječ politici.
Snage koje djeluju na području politike, svejedno jesu li posrijedi udruženja, političke stranke ili države, mogu u pojedinačnom slučaju itekako biti tvrdi protivnici. No sve dok nastoje jedni s drugima razgovarati i doći do sporazuma, njih svjetovi razdvajaju od načela “egzistencijalnog” odnosa prijatelj-neprijatelj. Za Schmitta pak ostajanje na razini razgovora i pregovora ne znači drugo doli pristanak na samozavaravajući liberalizam. Jer liberalizam je “u dilemi između duha i ekonomike, koja je za nj tipična, pokušao neprijatelja, polazeći od poslovne sfere, rastvoriti u konkurenta, a polazeći od duhovne sfere, u protivnika u diskusiji”. I kao što “liberalizam diskutira i pregovara o svakoj političkoj pojedinosti, tako bi on htio i metafizičku istinu rastočiti u raspravi. Njegova je bit pregovaranje i iščekujuća polovičnost koja se nada da se konačni sukob i krvava odlučujuća bitka mogu preobraziti u parlamentarnu debatu i potom vječnom diskusijom vječno suspendirati”.
Schmitt se uostalom izričito izjašnjava za iznimku. Iznimka je “zanimljivija nego normalan slučaj. Normalno ne dokazuje ništa, izuzetak dokazuje sve; on ne samo da potvrđuje pravilo, pravilo uopće živi samo od iznimke. U iznimci probija snaga zbiljskog života ljušturu mehanike koja je okoštala u ponavljanju”.
No čovjek se ne može oteti dojmu da je i ovdje posrijedi politička pozadina. Jer izniman slučaj ili izvanredno stanje lišava parlamente njihove moći; u takvim slučajevima, kao što je rečeno, nastupa “čas egzekutive”. Kada iznimka postaje osnovna norma, tada je kucnuo čas diktature.
Očito se u liberalnom poimanju politike i shvaćanju što ga zastupa Carl Schmitt radi o nepomirljivim suprotnostima. No ako za čas prihvatimo Schmittovo stajalište, tada se postavlja fundamentalno pitanje: Kako, na koji način, kojim putem doći do neprijatelja? Što neku grupu ili neku naciju čini otjelovljenjem egzistencijalno “drugog” i “stranog”, kada moralna ili neka druga stajališta više ne igraju nikakvu ulogu? Sam Schmitt zaoštrava to pitanje, kada kaže: “Rat, spremnost na smrt ljudi koji se bore, fizičko ubijanje drugih ljudi koji se nalaze na strani neprijatelja – sve to nema normativni, nego samo egzistencijalni smisao, i to u realnosti situacije zbiljske borbe protiv nekog zbiljskog neprijatelja, a ne u bilo kakvim idealima, programima ili normativitetima”. Ili još sažetije i oštrije formulirano: “Smisao rata nije u tome da se vodi za ideale ili pravne norme, nego u tome da se vodi protiv nekog zbiljskog neprijatelja”.
Time se pogotovo postavlja pitanje: kako naći našega neprijatelja, na koji način utvrditi tko nam je neprijatelj? Schmittova analiza opsjenjuje svojom hladnom analizom i konsekventnošću, no ona se preokreće u svoju suprotnost i poprima apsolutno iracionalan karakter. Ako, naime, ne postoji nikakav moralni ili bilo kakav putokaz za naći neprijatelja, tada nam samo preostaje izmisliti ga. Nešto drugo ne postoji: on je mit koji mi o njemu stvaramo.
S tim mitom o neprijatelju mi stvaramo politički mit o urotničkoj i zakletoj zajednici protiv koje se treba bespoštedno boriti. Na taj način postaje prepoznatljivo tko je prijatelj, a tko to nije. I unutarnji neprijatelj postaje prepoznatljiv kao pomoćnik vanjskog neprijatelja, a budući da su posrijedi krajnje stvari, odnosno egzistencijalne stvari, biti ili ne-biti, tada se prema njemu moramo odnositi egzistencijalno, a to će reći da mora biti uništen. Za diskusije i prijepore u sklopu stranačkih i partijskih “rasprava” više nema mjesta ni razloga. Für das Vaterland beide Hände, aber nichts für die Parteien, “Za domovinu obje ruke, ali za stranke ništa”, glasila je deviza – kao da ju je izabrao Carl Schmitt – utisnuta na spomen-novac, iskovan 1925. godine, u čast izbora Paula von Hindenburga za predsjednika Njemačkog Reicha.
Neprijatelj kao mit koji stvaramo i s kojim se politički uobličavamo čista je iracionalnost: Schmitt samo potvrđuje to stanje stvari, kada kaže da je utvrđivanje neprijatelja čin suverene odluke. A pritom valja imati u vidu da je “odluka, normativno gledano, rođena iz ničega”. Shodno tome se kao vrijednosno ne predočuje neko sadržajno Zašto i Protiv čega nego sama odluka, “jer je upravo kod najvažnijih stvari važnije donijeti odluku nego to kako se odluka donosi”. Schmitt ne zazire od bizarnog primjera, kada optužuje liberalno građanstvo da bi ono suočeno s Pilatovim pitanjem: Baraba ili Krist?, odgovorilo formiranjem istražne komisije.
Ne kazuje li to da bi u situaciji ili-ili, u situaciji koju odlikuje mutno suglasje između ćudi jednog vlastodršca i – po mogućnosti s određenom svrhom organizirane – buke svjetine, po kratkom postupku trebalo raskrstiti sa “zdravim narodnim osjećajem”? “Razapni ga, razapni ga na križ”: linč umjesto pravosuđa? Ne bi li ipak bilo primjerenije obrazovati istražnu komisiju i da ona utvrdi krivnju ili nevinost, ili da se povede redoviti sudski postupak s mogućnostima revizija da bi se korak po korak prošlo kroz sve instance?
Schmitt opisuje usklađenost između “gore” i “dolje”, razlučujući pravu/istinsku demokraciju od liberalne: “Narod je pojam javnog prava. Narod postoji samo u sferi javnosti. Jednoglasno mnijenje 100 milijuna privatnih ljudi nije ni volja naroda niti javno mnijenje. Volja naroda može se isto tako dobro, i još bolje, demokratski izraziti dovikivanjem, acclamatio, samorazumljivim, bespogovornim opstankom, negoli statističkim aparatom koji je od prije pola stoljeća izgrađivan s tako minucioznom brižnošću. Što je snažniji demokratski osjećaj, to je sigurnija spoznaja da je demokracija nešto drugo nego sistem registriranja tajnih glasanja. Pred demokracijom koja je neposredna ne samo u tehničkom nego i u vitalnom smislu, parlament koji je nastao iz liberalnih misaonih tokova javlja se kao umjetna mašinerija, dok diktatorske i cezarističke metode ne samo da mogu nositi acclamatio naroda, nego one mogu biti i neposredna očitovanja demokratske supstancije i snage”.
Postavlja se dakako pitanje nije li to prevođenje odluke zasnovane na volji u prostor “javnosti” usmjereno na uništenje javnosti u smislu neovisnih izjašnjavanja i slobodnog oblikovanja mnijenja. Tko bi se tada još smio usuditi zastupati neko posebno i izdvojeno mnijenje? Nema li možda preokretanje parlamentarne u “istinsku” demokraciju možda skriveni smisao da se mase koje ulijevaju strah liše svakog utjecaja i da se parlamentarni sporazum zamijeni odlukom odozgo, pri čemu se ona polaže u ruke tradicionalne elite – ili nekog samozvanog vođe? Kako to odobravanje, taj acclamatio milijuna ljudi treba praktično izgledati, to ostaje tajna, koja se razrješava u trijumfalnim paradama totalitarnih režima. Glede problema narodnog odlučivanja, Schmitt kaže:
“U prirodi je stvari što se plebisciti mogu upriličavati samo trenutno i na mahove…Narod može reći samo ‘da’ li ‘ne’: on ne može savjetovati, rasuđivati ili raspravljati: on ne može vladati i upravljati; ne može ni normirati, nego samo svojim ‘da’ sankcionirati neki nacrt normiranja koji je pred njega iznesen. On prije svega ne može postaviti nikakvo pitanje, nego samo s ‘da’ ili ‘ne’ odgovoriti na pitanje koje je pred njega izneseno…Zbog svoje ovisnosti od postavljanja pitanja, sve plebiscitarne metode, naime, pretpostavljaju vladu koja ne samo što obavlja poslove nego ima i autoritet da u pravom trenutku na pravi način poduzme plebiscitarna postavljanja pitanja. Pitanje se može postaviti samo odozgo; odgovor može doći samo odozdo. I ovdje se potvrđuje formula velikog konstruktora ustava Sieyesa: autoritet odozgo, povjerenje odozdo”.
Te rečenice potječu iz 1932. godine i navješćuju stvari koje će se ubrzo dogoditi.
Sažmimo: pojam političkog koji se treba izvesti iz odnosa prijatelj-neprijatelj ne može izdržati trijeznu provjeru. Otkriva se kao mitologija. Jer neprijatelj je onaj koga izmislimo i za koga se odlučimo da to bude. To je u svakom slučaju Carl Schmitt pokazao s uzornom jasnoćom i rijetkom konzekventnošću. Ne na posljednjem mjestu, Schmitt se s utjecajem što ga je imao predočuje kao vjesnik i navjestitelj sumanutosti – ili drukčije i oštrije formulirano, kao zločinac za pisaćim stolom, zločinac i sukrivac za njemačku nesreću.
No za nas se danas, ali još više za budućnost, postavlja gorko i uznemirujuće pitanje: što se još sve može dogoditi kada još uvijek ili ponovno ima toliko onih koji su zadivljeni obožavatelji i sljedbenici profesora iz Plettenberga?

Christian Graf von Krockow

S njemačkog preveo Mario Kopić

Tekst izvorno objavljen u magazinu Odjek

Da li su Srbijanci postali ‘dobri momci’ zbog odnosa spram izbjeglica?

“Čekaj, Srbi su sada dobri momci?” glasio je nedavno naslov u briselskome izdanju magazina Politico, a koji se odnosio na humani tretman bliskoistočnih i afričkih izbjeglica koji prolaze preko granica Srbije.

Mnogi promatrači, kao i same izbjeglice, svjedočili su humanom postupanju prema izbjeglicama u Srbiji, što je u suprotnosti s načinom na koji su neke susjedne vlade (ali ne nužno i narodi) rješavale ovu situaciju. Srbijansko društvo nije imuno na ksenofobiju uperenu prema izbjeglicama. Zabilježeni su slučajevi pljačke i verbalnog zlostavljanja migranata od strane policije i običnog svijeta, međutim to su periferne i rijetke pojave. Nekoliko čimbenika može pomoći objasniti ovu ‘srbijansku iznimku’.

Kao prvo, izbjeglice samo prolaze kroz Srbiju i ne namjeravaju ostati, što može objasniti relativni nedostatak animoziteta prema njima. Međutim, iako izbjeglice također samo traže prolaz kroz Mađarsku i Hrvatsku , njihov tretman tamo se pokazao znatno drugačijim. Da li je to tako jer su ove Srbiji susjedne zemlje već članice EU-a i kao takve možda više ne moraju dokazivati svoje ‘europejstvo’, za razliku od države kandidatkinje poput Srbije?

Srbijanski politički karikaturisti često prikazuju premijera Srbije, Aleksandra Vučića, kao omiljenog štrebera kancelarke Merkel. On je očito potaknut misijom da Srbiju uvede u Europsku uniju, tako što će, na primjer, riješiti spor oko statusa Kosova. Međutim, da je Srbija već zemlja članica EU, Vučić bi se možda ponašao kao njegove kolege populisti u regiji.

Pozitivan stav srbijanske vlade prema izbjeglicama također se ogleda i u stavovima uglavnom provladinih sredstava informiranja, kao i kod mnogih ‘običnih’ Srba, bez obzira na njihova politička uvjerenja. Za vrijeme nedavnog boravka u Beogradu svjedočio sam spontanim, dirljivim primjerima suosjećanja s ljudima koji bježe od rata i siromaštva. Ovaj progresivni pristup izbjeglicama možda proizilazi iz činjenice da je Srbija dom za više izbjeglica iz drugih dijelova bivše Jugoslavije od bilo koje druge države nastale iz jugoslavenskih ratova 1990-ih.

Nadalje, mnogi Srbi su potomci izbjeglica iz Drugog svjetskog rata, a još od vremena Titove Jugoslavije i pokreta nesvrstanih Beograd tradicionalno gleda pozitivno na bliskoistočne Arape i Muslimane. Općenito govoreći, Srbi nisu anti-muslimanski raspoloženi u onoj mjeri u kojoj se to ponekad vjeruje. Anti-albanski i anti-bošnjački (te u manjoj mjeri anti-turski) nacionalistički osjećaji nažalost postoje, ali to treba shvatiti u lokalnom povijesnom kontekstu. U novije vrijeme pojavio se osjećaj solidarnosti s žrtvama vojnih intervencija NATO-a pod vodstvom SAD-a, od kojih je jedna, naravno, bila i Srbija 1999. godine. Još jedan mogući razlog jeste da Srbi sada mogu istaknuti da su se pokazali kao dobri momci, za razliku od nekih svojih susjeda. U svom izvrsnom novom filmu Dnevnik Serbistan, Želimir Žilnik slijedi živote izbjeglica u Srbiji, u odmaralištima iz doba socijalizma koja su sada pretvorena u izbjegličke logore. Donedavno nezaposleno osoblje povratilo si je osjećaj važnosti i samopoštovanja pružajući sigurnost, hranu, odjeću i liječničku pomoć izbjeglicama.

EU projekat migracije

Dakle, kombinacija osnovne ljudske solidarnosti i specifičan povijesni i društveni kontekst mogu pomoći objasniti ponašanje Srbijanaca tijekom izbjegličke krize – što im je sada pribavilo simpatije.

Međutim, tvrdnje Beograda da su prigrlili ‘europske vrijednosti’, za razliku od nekih drugih zemalja članica EU-a, su samo donekle točne.  Europska povijest, kao i povijest Srbije, bogate su primjerima ksenofobije, etničkog i rasnog nasilja i pune su prepreka i ograda – stvarnih i zamišljenih podjednako.

Ako pak Hrvatska ispuni svoju navodnu prijetnju da će izgraditi zid na svojoj granici sa Srbijom po uzoru na Mađarsku, tada bi deseci tisuća izbjeglica mogli ostati nasukani u Srbiji. To bi nesumnjivo moglo promijeniti raspoloženje u Srbiji na gore, pogotovo zato što je sposobnost zemlje da pod kontrolom drži stalne nove dolaske već sada ozbiljno testiran.

To što se neki pitaju kako je moguće da Srbija – naizgled ‘permanentni negativac’ – izbjeglice tretira bolje od mnogih svojih susjeda može se vidjeti kao primjer negativnih nacionalnih stereotipa koji preživljavaju u Europi.

Izbjeglička kriza pruža Srbiji i ostatku Europe mogućnost okretanja novog lista i konačnog napuštanja tamne strane svoje povijesti. Nadajmo se, ne samo zbog izbjeglica nego radi svih nas, da će ova prilika biti iskorištena.

Dejan Đokić, NZZ

O ulozi predsednika države u procesu pomirenja s prošlošću: francusko iskustvo

U Srbiji se malo zna o iskustvima drugih nacija u procesu pomirenja s prošlošću, o iskustvu Francuske skoro ništa.1 Ipak, i pored svih često suštastvenih razlika, dve su se pomenute zemlje suočavale s brojnim sličnim problemima i dolazile do sličnih rešenja tokom pokušaja prihvatanja vlastite prošlosti: Srbija u odnosu na svoju ulogu u ratovima na Balkanu tokom devedesetih godina dvadesetog veka, a Francuska u odnosu na Drugi svetski rat, odnosno na kolaboraciju i učešće u Konačnom rešenju jevrejskog pitanja u Evropi.
Pobrojmo taksativno najvažnije slične/podudarne tačke.2 Sasvim namerno ne pominjemo događaje iz novije srpske istorije.

Učešće državnih organa u činjenju zločina. Pripadnici višijevske milicije aktivno su učestvovali u racijama na Jevreje od 1942. do 1944. i u progonima članova Pokreta otpora.
Pasivna saradnja s režimom. Dva procenta aktivnog stanovništa Francuske bilo je u Pokretu otpora.3
Kolaboracija elite. Moris Ševalije, Edit Pjaf, Fernandel, Rober Brazilak, Luj Ferdinand Selin (Maurice Chevalier, Edit Piaf, Fernandel, Robert Brasillach, Louis-Ferdinand Céline).4
Poratni problemi lustracije. Od milion službenika višijevskog režima, samo je 5.000 uklonjeno s položaja, a ukupno je sankcije pretrpelo njih 30.000.5
Muke sa suđenjima za zločine. Loši zakoni i skandalozne presude, reinterpretacija istorije u sudnicama, politički pritisci i odugovlačenja6 (suđenja Barbiju, Polu Tuvijeu, Reneu Buskeu, Paponu (Barbie, Paul Touvier, René Bousquet)).7
Kolaboracija Katoličke crkve i pomaganje ratnim zločincima nakon rata. Pripadnici Katoličke crkve aktivno su pomagali Polu Tuvijeu u skrivanju.8
Jačanje desnice i negacionizma. Napad na parisku sinagogu (1980), jak negacionistički pokret u univerzitetskim krugovima9 i izjave političara (Žan-Mari Le Pen (Jean-Marie Le Pen)).10
Očekivanje da se u sudnicama može doći do istorijskih istina.11
Jedan događaj koji užižava ceo problem odnosa prema prošlosti. Pripadnici višijevske vlasti sproveli su raciju na Jevreje jula 1942. kada ih je na pariskom velodromu (Vélodrome d’Hiver) sakupljeno više od 13.000 i potom poslato u Aušvic.
Jedan general. Filip Peten (Philippe Pétain), pobednik bitke na Verdenu u Prvom svetskom ratu i šef Francuske Države (État Français, zvanični naziv višijevskog režima).12

Od svih sličnosti, uloga koju imaju predsednici država u procesu izmirenja s prošlošću svakako je najistaknutija dodirna tačka u iskustvima dveju nacija, kako zbog mesta predsednika u političkim sistemima Francuske i Srbije tako i zbog ogromne neophodne političke i simboličke težine koju imaju gestovi prvog čoveka države, jedinog neposredno izabranog predstavnika „narodne volje“.
U prvom, glavnom delu teksta biće reči o mestu nekih predsednika Pete republike u procesu francuskog izmirenja s prošlošću, preciznije biće reči o Šarlu de Golu (Charles de Gaulle), tvorcu mita o Francuskoj i Francuzima tokom rata, Fransoa Miteranu (François Mitterrand), prijatelju optuženog za ratne zločine, i Žaku Širaku (Jacques Chirac) koji je priznao kolektivnu odgovornost Francuza za pomaganje nacistima u sprovođenju Konačnog rešenja.
Na osnovu te analize biće izvedeni određeni zaključci koji bi mogli biti relevantni za Srbiju danas. Ne smatram da postoji sadržinska, ideološka sličnost između višijevske Francuske i Srbije devedesetih, niti uopšte poredim višijevsku Francusku i Srbiju devedesetih; to, uostalom, nije tema ovog teksta. Njegova je tema kako predsednik države može doprineti da prošlost konačno prođe, koji mu modusi delovanja stoje na raspolaganju, kakav on sam mora biti, kakva je njegova odgovornost u tom procesu i šta Srbija i njeni predsednici mogu o tome da nauče iz iskustva jedne nacije s bogatom istorijom.
Neću se osvrtati na nemale podudarnosti koje postoje između kolaboracije s nacistima u Srbiji i Francuskoj, jer to je druga, takođe velika tema,13 niti na revizionističke tendencije u Srbiji u odnosu na Drugi svetski rat i kolaboracioniste.14

„France éternelle“
Kolaboracija s nacistima15 tokom Drugog svetskog rata dovela je u pitanje samoizgrađeni identitet francuske nacije. Ideali Francuske revolucije, „sloboda, jednakost, bratstvo” tokom rata bili su zamenjeni idealima Petenove Nacionalne revolucije („rad, porodica, otadžbina“), a glavni višijevski propagandni moto bio je la France aux Francais (Francuska Francuzima).16 Neki Francuzi, dotad Francuzi, postali su Jevreji i bili proganjani zbog svoje krvi, dok su neki drugi Francuzi postali „loši“ Francuzi zbog svojih političkih uverenja.
U poratnoj čistki17 suđeno je za veleizdaju Petenu i Pjeru Lavalu, predsedniku višijevske vlade u dva navrata. Obojica su osuđeni na smrt, Petena je zbog zasluga u Prvom svetskom ratu De Gol pomilovao, a Laval je streljan. Procenjuje se da je ukupno pogubljeno oko 10.000 ljudi, nakon sudskih procesa ili bez njih, uglavnom bez njih.18 Streljan je i veliki broj intelektualaca koji su se priklonili Nemcima; najpoznatiji je primer Robera Brazilaka. Krajem četrdesetih i sredinom pedesetih godina proglašene su dve amnestije. Mnogi su višijevski zvaničnici i poslovni ljudi nastavili da se bave politikom i biznisom u Četvrtoj i Petoj republici.19
Kolaboracija i učešće u Konačnom rešenju pred francusko društvo postavili su problem tumačenja događaja tokom Drugog svetskog rata u kontekstu francuskog nacionalnog identiteta, tj. problem pomirenja temeljnih vrednosti francuske nacije kao političke zajednice građana s kolaboracijom i odnosom prema Francuzima jevrejskog porekla, ali i svim drugim Jevrejima koji su u predratnoj Francuskoj potražili utočište.
Odgovor francuske elite bio je stvaranje mita o Francuskoj kao zemlji otpora. Obnova kontinuiteta francuske istorije bila je važna koliko i obnova jedinstva nacije i to se nije drugačije moglo postići doli „samoproglašenom kolektivnom amnezijom“.20 Motivisani raznolikim interesima, degolisti, komunisti, Jevreji, bivši kolaboracionisti i obični građani, i spontano i smišljeno udružili su se da bi konstruisali „rezistencijalistički“ mit o masovnom pobedničkom Pokretu otpora i herojskom nacionalnom pamćenju: Francuska Država bila je šačica kolaboracionista, zlikovaca i uzurpatora, i Republika nije odgovorna za počinjena zlodela21
Tokom pedesetih godina, radovi istoričara Robera Arona i Andrea Sigfrida22 doprineli su stvaranju mita. Osnovna teza njihovih tumačenja bila je da je Viši imao dva lica: jedno je bilo relativno benigno, naime ono maršala Petena, heroja bitke na Verdenu koji se žrtvovao da bi zaštitio Francusku od nacističkih surovosti, i drugo Pjera Lavala, zastupnika pune kolaboracije. Druga teza, koja je izvorno Petenova teza,23 odnosila se na samu Francusku: Francuska je imala svoj „štit“, Petena koji je činio sve što može da je zaštiti da ne prođe kao druge okupirane zemlje, ali i svoj „mač“, De Gola koji se borio protiv nemačke okupacije. Njihovi su ciljevi bili isti, iako su imali različite taktike.
Iste godine kada se pojavila Aronova knjiga, iz štampe je izašao prvi tom De Golovih memoara.24 U njima i u javnim istupanjima De Gol je na sebe preuzeo zadatak konstrukcije mesijanističke vizije istorijske sudbine Francuske da bi na taj način reafirmisao njen prestiž u svetu i prevazišao nacionalno poniženje. „Celog života imao sam određenu ideju Francuske“ (une certaine idée de la France), glasi prva rečenica njegovih memoara. Ta apstrakcija, „duša Francuske“, opirala se okupatoru kroz delovanje francuskih rodoljuba. Otud je bilo neophodno potisnuti i zaboraviti Viši.25 Višijevski režim morao je biti „stavljen u zagrade“ i morao mu je biti oduzet svaki legalitet: „Osim šačice bednika, velika većina nas bili smo i jesmo dobri Francuzi“, rekao je De Gol u obraćanju naciji preko radija 14. oktobra 1944“.26
De Golova strast za Francusku i briga za uspostavljanje normalnog života i stabilizaciju zemlje projektovala je u sliku o njoj i neke antropomorfičke kvalitete. U najvećem broju slučajeva, Francusku predstavlja kao ženu-majku, boginju, ili kao večnu ženstvenost koja oličava suverenitet i bezuslovnu ljubav.27 Otud, prihvatiti odgovornost za višijevsku Francusku značilo bi napustiti metafizički ideal „večne Francuske“.28
Istorijska pravovernost koju su zastupali istoričari, organizacije pripadnika Pokreta otpora i sam De Gol počivala je na četiri načela koja su za njih same bila neupitna.29 Prvo je bilo da je otpor bila herojska borba koja je imala veliki broj mučenika, barem 30.000 streljanih i 115.000 deportovanih od kojih se vratilo samo 40.000.30 Druga neupitna postavka bilo je da je otpor započeo istovremeno s formiranjem višijevskog režima, De Golovim pozivom iz Londona 18. juna 1940. Drugim rečima, prema ovom mitu, „prava“ Francuska je od 1940. do 1944. bila u Londonu. Treće, postojala je koherentna ideologija Pokreta otpora, usmerena na odbranu prava čoveka i svojih učesnika, bez obzira na versku, nacionalnu ili ideološku pripadnost ili motivaciju. Četvrto, iako je broj ljudi koji su učestvovali u otporu bio mali, oni su bili u stanju da uspešno deluju zbog široke podrške koju su uživali u narodu. Na taj način, mitologizovani Pokret otpora postao je temelj za poratno nacionalno jedinstvo Francuza.
U procesu izgradnje mita, osim De Golovih memoara i rada istoričara, dva se događaja izdvajaju po važnosti. Godine 1962. postavljen je Spomenik žrtvama deportacija na Il de la siteu u Parizu, posvećen „dvema stotinama hiljada francuskih žrtava koje su umrle u logorima“.31 Čitava je stvar time zamagljena, jer je takva posveta sugerisala da je reč o ljudima koji su se spremno žrtvovali za nacionalni cilj, a ne o žrtvama državnog progona Francuske Države i Trećeg rajha. Takođe, potpuno je zanemarena činjenica da su ogromnu većinu deportovanih činili Jevreji.
Građenje mita nastavljeno je premeštanjem posmrtnih ostataka Žana Mulena (Jean Moulin), heroja Pokreta otpora i De Golove veze sa zemljom u Panteon 1964. godine. Ceremoniju je predvodio sam De Gol, a uzvišenim rečima o Mulenovoj žrtvi govorio je ministar kulture Andre Malro (André Malraux). Iako pre 1964. nije bio ni legendarna ni simbolička figura, premeštanje ostataka Žana Mulena u Panteon De Golu je poslužilo za utvrđivanje „rezistencijalističke“ slike o Pokretu otpora, pošto oko njegovog dela nisu postojale nedoumice.32 Svaka partija i svaki pokret imali su svoje heroje, ali Mulen je trebalo da simboliše samu ideju Pokreta otpora kao takvu. Kao njegova veza sa zemljom, kao delegirani lider (od De Gola), Mulen je De Golu poslužio da uspostavi vezu između sebe kao oličenja „slobode i veličine Francuske“ i ta svojstva prenese i na sam Pokret otpora, a preko njega na celu naciju. „I tako, očas Mulen postade degolista, berba 1964.“ (Rousso 1994: 92).33
* * *
Tridesetak godina po oslobođenju, nekoliko događaja dovelo je do početka rušenja mita. Pomenimo dva odlučujuća.34
Prvo, 1969. snimljen je, a u francuskim bioskopima se 1971. pojavio četvoročasovni dokumentarni film Marsela Ofila (Marcel Ophüls) Tuga i sažaljenje (Le chagrin et la pitié) posvećen mestu Klermon Feran tokom Drugog svetskog rata, koji govori o kolaboraciji običnih ljudi, o njihovim sećanjima i sećanjima nemačkih oficira na iste događaje. Film se ne bavi sudbinom Jevreja (mada tu temu ne zaobilazi), već Francuzima, njihovom svakodnevnom kolaboracijom ili, preciznije, zaboravom kolaboracije, ne njihovim heroizmom već krivicom.35 Ofilov film nije istorijska rekonstrukcija prošlosti, već pokušaj da se istraži samo sećanje na prošle događaje. Tuga i sažaljenje prikazuje dvosmislenosti i protivrečnosti toga doba. Osećaj u filmu, međutim, jeste chagrin (tuga, ali i sram) iz naslova, ustanovljen upornim Ofilovim pitanjima i lažima ili iskrivljavanjima istine koja postaju očita tokom različitih svedočenja, zahvaljujući neuvežbanim reakcijama intervjuisanih na teška pitanja koja sramote. Na francuskoj televiziji film je prikazan tek 1981.36
Za drugi ključan događaj zaslužan je ne Francuz već Amerikanac.37 Godine 1973. pojavila se knjiga istoričara Roberta Pakstona Vichy France, Old Guard and New Order. Na osnovu nemačkih arhiva, Pakston je opovrgao tezu o dvostrukoj igri Petenove vlade i tvrdnju da se Viši opirao nemačkim zahtevima. On je pokazao da je na delu bio izuzetno visok stupanj dobrovoljne kolaboracije u kojoj Peten nije učestvovao ništa manje od svojih ministara. Nadalje, opovrgao je i Petenovu tvrdnju iznetu na suđenju da se žrtvovao da bi Francuska izbegla oštriji tretman nacista. Treće, Pakston je pokazao da Viši nije bio nametnut od Nemaca, već da je bio širokoprihvaćen, te da je Peten uživao skoro univerzalnu podršku i uvažavanje i nakon što se pokazala sva okrutnost višijevskog režima.38 Takođe, pokazao je da su kolaboracija i Nacionalna revolucija bile dva aspekta jedne politike. Na kraju, Pakstonova knjiga otvorila je pitanje višijevskog zvaničnog antisemitizma koje je dotad bilo ignorisano, te pokazala da je politika prema Jevrejima samo delimično bila posledica zahteva okupatora.
Kakav je bio odgovor tadašnjeg francuskog predsednika na obnovljeno interesovanje za prošlost? „Imam prava da pitam da li ćemo večno držati otvorenima rane našeg nacionalnog razdora? Nije li došlo vreme da prebacimo veo, da zaboravimo to vreme u kojem se Francuzi nisu međusobno voleli, u kojem su se međusobno proganjali, pa čak i ubijali?“, pitao je Žorž Pompidu (Georges Pompidou) 1971,39 pošto je pod pritiskom crkvenih krugova pomilovao Pola Tuvijea, dvaput osuđenog na smrt 1946. i 1947, a kojeg je posle rata skrivao i štitio veliki broj visokih zvaničnika Katoličke crkve u Francuskoj. Inače, instrukcija iz predsedničkog kabineta bila je da se proces pomilovanja sprovede što je diskretnije moguće. Zanimljivo je Pompiduovo shvatanje „nacionalnog pomirenja“ (naprosto zaboraviti) i govori o tome šta se događa kada političar ne odgovara na narasla interesovanja društva za prošlost i ne shvata da stari obrasci više nisu delatni: u ime nacionalnog pomirenja kolaboracionista biva pomilovan, a film koji govori o kolaboraciji biva držan u bunkeru. Zato su rezultati oba akta bili direktno suprotni od nameravanih.40
U ime približavanja s Nemačkom, ali i pod pritiskom desnice, Valeri Žiskar Desten (Valéry Giscard d’Estaing) ukinuo je status državnog praznika za Dan pobede.41

„La petite histoire”
Posebno mesto u procesu francuskog prihvatanja vlastite prošlosti zauzima Fransoa Miteran. Miteran je pre Drugog svetskog rata pripadao desnici i učestvovao je u ekstremno desničarskim demonstracijama, „protiv invazije imigranata“ (1935).42 Takođe, u to vreme bio je žestoki pristalica pukovnika De la Roka (de la Roque), demagoškog lidera fašističkog pokreta Croix de feu. Nakon povratka iz nemačkog zarobljeništva43 bio je zvaničnik u višijevskoj vladi zadužen za repatrijaciju ratnih zarobljenika i njihovo organizovanje u službi Nacionalne revolucije; za svoj rad od Petena je dobio orden Franciski (Ordre de la Francisque). No, uprkos velikoj privrženosti Petenu, Miteran je bio naglašeno antinemački nastrojen. Od 1943. postao je aktivan u Pokretu otpora.44 Privrženost maršalu Petenu pokazivao je i tokom predsedničkog mandata (1981–1995) šaljući venac na Petenov grob (do 1992), uprkos mnogobrojnim protestima javnosti.
Od 1949. prijatelj je sa šefom višijevske policije Reneom Buskeom koji je 1942. potpisao sporazum s prvim čovekom SS-a u Francuskoj Karlom Obergom (Karl Oberg) o punoj saradnji francuske policije u borbi protiv Pokreta otpora i u sprovođenju Konačnog rešenja u Francuskoj, što je dovelo i do racije francuske milicije u kojoj je sakupljeno više od 13.000 Jevreja na pariskom zimskom biciklističkom stadionu jula 1942.45 Štaviše, Buske je naredio da se isto postupi i s jevrejskom decom (sakupljeno je više od 4.000), iako to Nemci nisu tražili.46 Buskeu se sudilo 1949. i tada je bio osuđen na manju kaznu gubitka nacionalnog dostojanstva koja je odmah bila suspendovana.
Kako se kasnije otkrilo, Buske je finansijski podržao Miteranovu neuspelu predsedničku kandidaturu 1965.47 Iako se za njegovu ulogu tokom rata znalo još od 1978, Buske je bio gost u Jelisejskoj palati za vreme većeg dela Miteranovog prvog mandata. Godine 1990. Buske je bio optužen za ratne zločine protiv čovečnosti, no Miteran je lično intervenisao da se suđenje odloži. Godine 1993. ubio ga je mentalno poremećen čovek, neposredno pred početak suđenja.48
Miteran je još 1995. u razgovoru s Elijem Vizelom (Elie Wiesel), nastavio da brani prijatelja, uprkos svim svedočanstvima o njegovim aktivnostima tokom Drugog svetskog rata.49
Usred suđenja Polu Tuvijeu 1994, u razgovoru s istoričarem Olivijeom Viviorkom (Olivier Wieviorka) Miteran je izjavio: „Ne može se sve vreme živeti od sećanja i gunđanja“,50 dodajući da je progon Jevreja bio deo logike Drugog svetskog rata.51
Iako Miteranova predratna i ratna prošlost, kao i prijateljstvo s Buskeom nisu bili nepoznati, tim činjenicama nije pridavana velika pažnja, pošto su ih iznosili i koristili uglavnom ekstremistički desničarski krugovi bez kredibiliteta, da bi diskreditovali Miterana kao političkog protivnika.
Miteranova prošlost došla je u žižu javnosti zahvaljujući samom Miteranu. Godine 1994. pojavila se knjiga Pjera Peana (Pierre Péan) Jedna francuska mladost. Fransoa Miteran 1934–1947.52 Autoru je pomogao sam Miteran, komentarišući njene delove i obezbeđujući dokumente; zato je ta knjiga bila istinski napredak u razumevanju njegove prošlosti. Pean je potvrdio podatke o predratnim Miteranovim aktivnostima, ali i pobio tvrdnju da je Miteran bio pripadnik pokreta Croix de feu.53 U razgovorima s Peanom Miteran je tvrdio da nije znao za tadašnje višijevske antisemitske zakone, pošto je bio u zarobljeništvu. Branio je svoj odnos s Buskeom tvrdeći da je ovaj bio oslobođen na poratnom suđenju i rehabilitovan. Istovremeno, potvrdio je da je uticao na odlaganje sudskog procesa protiv Buskea.54 Takođe, tvrdio je da su zločini bili deo „aktivističke manjine“, te da Republika ne treba da preuzme odgovornost za Viši.
Malo je reći da je knjiga izazvala oluju u francuskoj javnosti.55 Da bi je smirio, Miteran je iste godine 12. septembra dao intervju za francusku televiziju kojom je prilikom izneo barem dve neistine. Prvo, da je višijevski režim proganjao samo strane Jevreje; to je bilo tačno sve do momenta kada više nije bilo moguće zadovoljiti zahteve nacista, te se onda prešlo na sakupljanje domaćih.56 Priznao je indiferentnost prema antijevrejskim uredbama i dodao da naprosto nije obraćao pažnju na racije Jevreja 1942.57 Drugo, rekao je da je Buske bio 1949. suđen i za zločine protiv čovečnosti (a suđeno mu je samo zbog kolaboracije). Potvrđujući istinitost otkrića o sebi u ratnom periodu, u tom intervjuu uporno je odbijao da preuzme punu odgovornost za svoja dela iz prošlosti, koju je nazvao „la petite histoire”.58
Kako primećuje Robert Pakston,59 Peanova knjiga i intervju jasno pokazuju da je Miteran verovao u jedan Viši moralne obnove, nacionalnog jedinstva i društvene solidarnosti, ali da ga je upravo to oslepelo za drugi Viši, onaj kolaboracije i učešća u Konačnom rešenju. Iz te perspektive, dodaje Pakston, postaju razumljiviji i drugi njegovi akti: slanje venaca na Petenov grob, pozivi na nacionalno pomirenje i odbijanje da se izvini za ulogu Francuske u deportacijama.
Ukoliko se sve rečeno ima u vidu, nimalo ne čudi što je Miteran 1992. odbio da govori na obeležavanju 50. godišnjice racije na pariskom velodromu, uprkos pozivima javnosti, preživelih logoraša, njihovih naslednika i intelektualaca. Na tom je skupu bio prisutan, ali nije govorio (i bio je izviždan) jer, kako je izjavio povodom poziva, „tokom cele svoje istorije, Republika se istrajno pridržavala stava da građanska prava treba primenjivati na svakog ko je priznat kao građanin, a posebno na francuske Jevreje. … Dakle, ne zahtevajte sad od ove republike da polaže račun, ona je uvek činila ono što joj je dužnost … Godine 1940. postojala je Francuska Država koja nije bila Republika i tu Francusku Državu treba smatrati odgovornom za njena dela“.60
Naredne, 1993. godine takođe pod Miteranom ustanovljen je (ovo je puni naziv) „Nacionalni dan sećanja na rasističke i antisemitske progone počinjene pod de facto autoritetom tzv. ’vlade Francuske Države’“ i kao datum odabran je 16. juli, dan sakupljanja Jevreja na pariskom velodromu. Godine 1994. Miteran je pokrenuo inicijativu i za postavljanje novog spomenika na mestu gde se nalazio velodrom. Iako su predstavljali promovisanje neverbalnih simbola odgovornosti Francuske Države, ta dva događaja svakako su bili prelomna tačka u tumačenju francuske kolaboracije. No, za Francusko društvo devedestih godina prošlog veka to naprosto više nije bilo dovoljno.
Od De Gola do Miterana, francuski predsednici odbijali su odgovornost države za akte višijevskog režima, za kolaboraciju i za sudbinu Jevreja, pribegavajući legalističkoj iluziji da je višijevska vlada bila nelegalna, te da, otud, Četvrta i Peta republika ne snose nikakvu odgovornost zbog višijevskih zločina.61 To će se promeniti s Miteranovim naslednikom.

„Faute collective“
Žak Širak je pozitivno odgovorio na zahteve i peticije, pa je 1995. na 53. godišnjicu racije na pariskom velodromu, na Nacionalni dan sećanja uputio javno izvinjenje u ime Francuske zbog učešća u holokaustu:
Postoje doba u životu nacije koja su bolna za sećanje i za ideju koju imamo o svojoj zemlji. … Teško je govoriti o tim vremenima i zbog toga što su ti mračni trenuci zauvek uprljali našu istoriju, što predstavljaju uvredu za našu prošlost i naše tradicije. Da, istina je da su zločinačkom ludilu okupatora pomagali Francuzi i Francuska Država. … Francuska, zemlja prosvetiteljstva i Deklaracije o pravima čoveka, zemlja dobrodošlice i azila, Francuska je tog dana učinila nešto nepopravljivo. Nije održala svoju reč i one koje je štitila isporučila je njihovim dželatima. … Prenositi sećanje jevrejskog naroda, sećanje na patnje i koncentracione logore, svedočiti još i još. Priznati ogrešenja prošlosti i ogrešenja države (Reconnaître les fautes du passé, et les fautes commises par l’Etat). Ne sakrivati mračne trenutke naše istorije – to znači naprosto braniti ideju čoveka, njegove slobode i njegovog dostojanstva. Borimo se protiv sila mraka koje neprestano rade. Ta beskrajna borba jeste moja, koliko je i vaša. … Zasigurno, bilo je grešaka koje su počinjene, bilo je prestupa, postoji kolektivno ogrešenje (faute collective). Ali, postoji i Francuska, jedna ideja Francuske (une certaine idée de la France), uspravne, velikodušne i verne svojim tradicijama i svom duhu. Ta Francuska nikad nije bila u Višiju. Ona je dugo bila odsutna iz Pariza. Bila je u pustinjama Libije i svagde gde su se borile Slobodne francuske snage. Bila je u Londonu, oličena u generalu De Golu. Bila je prisutna, jedna i nedeljiva, u srcima onih Francuza, onih „pravednika među narodima” koji su rizikujući vlastite živote i u najmračnijem času oluje, kako je Serž Klarsfeld pisao, sačuvali tri četvrtine jevrejske zajednice koja je živela u Francuskoj i koji su dali život onom najboljem u ovoj zemlji: vrednostima humanosti, slobode, pravde i tolerancije. Oni su temelj francuskog identiteta i naša obaveza za budućnost.62
Kako primećuju Konan i Ruso,63 snaga i tačnost govora proizilaze iz njegove temeljne protivrečnosti koja se nalazi u ponovljenom pozivanju na „Francusku“, dakle na naciju i državu, bez preciziranja o kojoj je „Francuskoj“ reč. To je ista ona zemlja koja je dovela višijevski režim na vlast i koja je proizvela De Gola i Pokret otpora, dodaju oni, da bi potom formulisali uistinu najveći problem svakog izmirenja s prošlošću: „Dok za našu savest ne predstavlja nikakav ozbiljan problem pošteda Republike da bi se bolje osudila država koja je u to vreme imala zvaničan legalitet, čini se teškim, međutim, zadržati naciju razrešenu od svake odgovornosti“.64 Zato De Golova konstrukcija mita: očuvati naciju mitologizacijom istorije, jer ne može nacija biti odgovorna za zlodela „šačice bednika“. Zato i Pompiduovi i Miteranovi pozivi na pomirenje: očuvati naciju zaboravom. Tim „strategijama“, Širak je odgovorio na sasvim nov način: očuvati naciju eksplicitnim priznanjem odgovornosti i odbacivanjem negativnog primera zarad reafirmacije njenih pozitivnih tradicija. Za razliku od De Gola koji je odbacio višijevski režim u legalističkim kategorijama, Širak ga je odbacio u moralnim, jer je Viši zaprljao nacionalne vrednosti Francuske.
Naime, Širakov govor je, s jedne strane, radikalno revidirao degolistički mit o naciji ujedinjenoj oko otpora, dok je, s druge, taj mit potvrdio. Širak se u govoru oslanjao na temeljne momente degolističke doktrine: predsedničku harizmu, naciju kao „transcendentnu“ ideju (ponavljajući De Golovu frazu iz memoara), uz poziv na „nacionalnu obnovu“. No, u ovom kontekstu, potvrđivanje degolističkog mita poslužilo je za osnaživanje republikanskih vrednosti na zaleđu protivstavljanja Višiju i njegove osude. Prihvatajući francusku odgovornost za učešće u Konačnom rešenju jevrejskog pitanja, Širak je omogućio da obeležavanje događaja iz 1942. postane tačka okupljanja francuske nacije u osudi tih događaja: pozitivna identifikacija građana s vrednostima francuske republike proizilazi iz osude Višija kao negativnog modela.65 Zato to jeste postao način za oprost i razrešenje francuskog kolektivnog pamćenja, ali ne na način amnestije, zaborava, niti rehabilitacije, već eksplicitnog priznanja odgovornosti i to je, osim nedvosmislenog jezika, bilo novo u Širakovom govoru: u zločine nije umešana samo Francuska Država već i Francuska.
Na kraju, dodajmo da se istorija pobrinula da se dva tako važna, možda i najvažnija izvora identiteta francuske nacije obeležavaju skoro istovremeno: 14. juli, pad Bastilje, i 16. juli, racija i deportacija Jevreja 1942.

Budućnost naših prošlosti
Šta raditi s „tom prošlošću koja odbija da prođe“?66 Zaboraviti? Mitologizovati? Ostaviti po strani? Ukloniti uzroke zbog kojih je ona nerazrešena sadašnjost? Da li dileme koje nisu mogle da se razreše u svoje vreme treba ostaviti nerazrešenima i u sećanju? Da li ih je moguće ostaviti nerazrešenima i ako je moguće na koji način? Da li je držanje tih dilema otvorenima jedini način da prošlost postane istorija ili, još bolje, da postane povest (Geschichte), prošlost koja je ispričana, smeštena u svoj kontekst i koja kao takva, dakle kao sećanje živi u sadašnjosti određujući i sadašnjost i to kako nju samu ta sadašnjost razumeva?
Da se još jednom pozovem na Anrija Rusoa i parafraziram ga: pitanje je ne kako živeti bez sećanja (negacionizam), niti kako živeti protiv njega (pretvarajući sećanje na zločin u kult, s pratećim hramovima, vrhovnim sveštenicima, i sveštenicama, obredima i anatemama), jer i jedno i drugo vodi u zaborav žrtava i zločina, podržavajući neznanje o istorijskim događajima, već kako živeti sa sećanjem na tragediju, kako da to sećanje na zločin postane deo kolektivnog pamćenja, a njegova osuda deo identiteta jednog naroda?
Na koji način francusko iskustvo s predsednicima može biti korisno za proces prihvatanja prošlosti u Srbiji? Treba se porediti s boljima, ne da bismo se pravdali već da bi se videlo koliko je uistinu mukotrpan proces izmirenja, te da bismo bolje procenili gde se danas Srbija nalazi.
S obzirom na ogromne razlike između Francuske i Srbije, francusko iskustvo može poslužiti kao naznaka šta bismo mogli (morali?) očekivati od budućih predsednika države Srbije u narednim decenijama i to pre svega u odnosu na genocid u Srebrenici. Svako određivanje prema devedesetim godinama dvadesetog veka na Balkanu, u Srbiji mora sadržavati određenje i prema Srebrenici. No, francusko nam iskustvo govori i nešto o kvalitetima koje predsednici moraju imati da bi njihove reči bile životvorne. Taksativno nabrajamo sledeće momente.
Prvo, građenje mita o prošlosti, njeno odlaganje na stranu, ne brisanje,67 neposredno nakon traumatičnog perioda u istoriji koji ruši sliku koju većina pripadnika jedne nacije ima o zajednici kojoj pripadaju, po svoj prilici jeste neizbežna etapa. I francusko i nemačko i jevrejsko iskustvo68 uče nas da postoji jedna pretpostavka svakog tzv. suočavanja s prošlošću koja se tako često previđa, a to je koliko-toliko normalan život. Do zadovoljenja te pretpostavke, mit služi ne da se zaboravi već da se preživi, ostavljanjem po strani prepornih momenata iz nedavne prošlosti koji nužnim načinom izazivaju nove sukobe u društvu. To je raison d’etre De Golovog građenja mita, jer, s obzirom na kolaboraciju, bez mitologizacije Pokreta otpora francuska nacija bi se dezintegrisala, pošto je njene temelje negirala sama francuska država / Francuska Država.69 Naizgled paradoksalno, ali i francusko iskustvo pokazuje da je zaborav prvi korak ka izmirenju s prošlošću.
U tom kontekstu treba posmatrati pozive De Gola, Pompidua i Miterana na „nacionalno pomirenje“. Takođe, De Golovo oslobađanje Oberga, motivisano približavanjem Nemačkoj, ukazuje na nezaobilaznu i beskrajno tešku dilemu s kojom se mora suočiti svako društvo koje ima problema sa svojom prošlošću, svaki političar koji ga vodi i svaki njegov intelektualac: šta izabrati između zadovoljenja pravde i potreba života? Žrtvovati pravdu da bi se bolje živelo ili žrtvovati bolji život da bi zločinci bili primereno kažnjeni? Šta je važnije, zahtevi prošlosti ili zahtevi sadašnjosti? Neodgovorno je izbegavati ova pitanja i neodgovorno je zamenjivati teze ili argumentisati ad hominem kada je reč o njima. Dužni smo da se sećamo, ali jednako smo dužni i da budemo odgovorni prema društvu u kojem živimo, i sećanjem i zaboravom, i kažnjavanjem i praštanjem.
Drugo, rečeno nipošto ne znači odustajanje od rada istoričara i sudova (a rad sudova jeste nešto čime se Srbija s punim pravom može pohvaliti70), od pisanja knjiga i snimanja filmova, od komemoracija i postavljanja spomenika, već samo to da problemu odnosa prema traumatičnoj prošlosti ne treba pristupati dogmatski. Dužnost da se sećamo funkcioniše kad služi da ojača sećanje na mrtve, kad obnavlja njihov identitet i daje im simbolički grob. No, kad postane moralni kod, svetovna religija, ono nameće permanentnu svest o zločinu, stvara ćorsokak jer parališe istorijsko istraživanje.71 Sveta dužnost da se sećamo ne sme voditi negiranju legitimnosti neotuđivog prava da zaboravimo. Nije nikakav pomak ako se jedan mit zameni drugim. To je ono što je Anri Ruso prepoznao u Francuskoj tokom poslednjih decenija XX veka, to je ono što barem jednim delom objašnjava Miteranovo držanje, tj. odbijanje da se mit o Francuskoj kao zemlji otpora zameni mitom o Francuskoj kao zemlji kolaboratora.
Treće, priznanje odgovornosti u Francuskoj izrekao je predsednik rođen 1932, dakle neko ko ni na koji način nije učestvovao u traumatičnim događajima, ni na jednoj ni na drugoj strani. Drugim rečima, nije realno očekivati da ćemo od bilo kog političara koji je bio aktivan u Srbiji tokom devedesetih godina prošlog veka čuti da je u Srebrenici počinjen genocid, jer i njihova prošlost odbija da prođe.72
Četvrto, iskustvo Francuske pokazuje da nema razloga a priori odbacivati desnicu, niti a priori prihvatati levicu kao pomagače u procesu izmirenja. Miteranov primer govori da levičari nisu uvek na levici, te da mogu podržavati i braniti i desne mitove. Da levica nije (od)uvek levica govori i slučaj Žorža Maršea.73 Osim toga, upravo zbog neupitnog „nacionalnog“ kredibiliteta koje imaju političari s desnice, njihovi akti pomirenja imaju veću težinu od akata koji dolaze s levice, jer je mnogo teže sumnjati u njihovu „nacionalnu svest“. Naravno, rečeno važi ukoliko jedna zemlja ima normalnu desnicu i uopšte ima levicu. No, možda i za desnicu u Srbiji ima nade jer se ona očigledno kreće (od nacionalističke) ka normalnoj, konzervativnoj varijanti (SNS).
Peto, iz usta prethodnog predsednika Srbije, Borisa Tadića, mnogo smo puta već čuli reči izvinjenja, no te su reči uvek zvučale prazno; iskreno, ali prazno. Ono što im je nedostajalo bilo je, kada je o Srebrenici reč, nedvosmisleno priznanje barem onog što sadrži presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv Srbije, odgovornosti za propust da se spreči genocid u Srebrenici. Nedostaje eksplicitno verbalno priznanje odgovornosti i karakterizacija zločina kao genocida.74 Svi neverbalni akti, prisustvo na komemoracijama, venci, razgovori sa majkama žrtava,75 bez sumnje uistinu mnogo znače i jesu ogroman pomak u odnosu na prethodni period i možda za sada jesu dovoljni.76
Širakov govor, u kojem je, još jednom, priznao „kolektivno ogrešenje“ koje je počinjeno prema Jevrejima u ime Francuske i Francuza bio je nedvosmisleni akt priznanja odgovornosti i samim tim izvinjenje. Nije posao predsednika države Srbije da ide unaokolo i izvinjava se kome stigne. U kontekstu izmirenja s prošlošću i s drugim narodima na Balkanu, njegov posao u budućnosti mora biti eksplicitno verbalno priznanje odgovornosti za akte koje je počinila država čiji je on predsednik ili odgovornosti za ono što nije učinila.
Šesto, francuski predsednici takođe nam pokazuju da se do takozvanog „nacionalnog pomirenja“ ne može stići zaboravom, ni mitovima, mešanjem kostiju žrtava i zločinaca, niti ćutanjem. Mitovi jesu delotvorni, ali „i zaborav ima svoje granice“ (Rousso 1994: 96) i to se sjajno pokazalo na primeru žestoke negativne reakcije francuske javnosti na pozive na pomirenje koji su stizali od Pompidua i Miterana, jer počev od sedamdesetih godina degolovski mit više nije funkcionisao (kao što smo videli, ne samo zato što De Gola više nije bilo).
Sedmo, francusko iskustvo pokazuje nam i da je neophodno da predsednik ima ono što se zove državnička vizija i spremnost da učini ono vredno (da gradi mit ili da ga ruši), makar to i ne bilo politički probitačno. Taj momenat iz francuske istorije danas je u Srbiji aktuelniji nego ikada: De Gol jeste stvorio mit, ali je i dao nezavisnost Alžiru koji je imao status integralnog dela francuske teritorije, a ne kolonije.77
Širak jeste bio degolista, ali je priznao „kolektivno ogrešenje“ Francuza. Miteran jeste branio Renea Buskea, ali je uveo Nacionalni dan sećanja na žrtve, prvi je predsednik koji je prisustvovao komemoraciji 16. jula i za vreme njegovog mandata podignut je novi spomenik žrtvama racije na pariskom velodromu. Takođe, odlučio se da otvoreno progovori o svojoj prošlosti, što je umnogome pomračilo sliku o njemu, ali i suštastveno doprinelo dijalogu unutar francuskog društva o njegovoj višijevskoj prošlosti.78
* * *
Nimalo nije lako priznati odgovornost države na čijem ste čelu za bilo kakvu povezanost s najtežim mogućim zločinom (makar ona bila i samo odgovornost za nečinjenje) i prihvatiti činjenicu da su sam zločin počinili pripadnici naroda kojem i sami pripadate. Francuskim predsednicima i francuskom društvu bilo je potrebno pedeset godina da to priznaju i da iznađu način kako da žive s tim.
Nažalost, s obzirom na današnju Srbiju, sasvim je jasno da ona u bližoj budućnosti neće imati predsednika koji bi bio barem nalik nekom francuskom: prve, negacionističke izjave novoizabranog predsednika Srbije Tomislava Nikolića o prošlosti ne obećavaju. Ništa dobro.79
Međutim, uprkos upravo rečenom, ono što je dosad učinjeno u Srbiji80 daje sasvim dovoljno osnova za nadu da je Adornov (Adorno) uvid i u njoj delatan: „Brisanje sećanja pre je rezultat odveć budne svesti nego njene slabosti prema nadmoći nesvesnih procesa“.81

Predrag Milidrag, Odjek

Bilješke

1 Osnovu teksta čini izlaganje na međunarodnoj konferenciji Suočavanje sa prošlošću u Srbiji: Šta dalje? koja je održana u Beogradu 19. i 20. januara 2012. u organizaciji Fonda „Biljana Kovačević Vučo“, Fondacije „Hajnrih Bel“ i Centra za kulturnu dekontaminaciju. Zahvaljujem Drinki Gojković, Mariju Kopiću i Boži Jakšiću na korisnim primedbama i sugestijama.
2 To da su zajedničke za Francusku i Srbiju ne znači da se ne sreću i u drugim zemljama.
3 Paxton 1972: 294–295. Kao što izvrsno podseća Vladimir Jankelevič (Vladimir Jankélévitch), većina Francuza prošla je kroz rat, a da ga nije ili skoro da ga nije ni primetila: „Sva neverovatnost nesretnog sloma 1940. počiva na toj podrugljivoj suprotnosti između vojno-političke propasti, skoro bez premca, i srazmerno blage sudbine koja je zadesila velik deo nacije… U maršalovoj Francuskoj dalo se živeti. Vozili su vozovi. Građani su odlazili na ferije i bavili se zimskim sportovima. Predavači su držali svoja predavanja… Naime, bilo je to dobro vreme. Još nekoliko godina i kažem vam da bi g. Abec već, kao i svi, imao svoje levičarske intelektualce, svoje metafizičke kafane i avangardne časopise. Dobro vreme, kažem vam. Francuska se osećala prijatno“, Jankélévitch 1986: 84-86. Oto Abec (Otto Abetz) bio je de facto nemački ambasador pri višijevskoj vladi, sa sedištem u Parizu.
4 Za to, vidi Hamilton 1978: 221-325.
5 Conan, Rousso 1998: 7. Dvojica višijevskih zvaničnika bili su 1958. ministri u tadašnjoj francuskoj vladi. Moris Papon (Maurice Papon), osuđen krajem devedesetih, bio je šef pariske policije početkom šezdesetih godina i ministar u vladi Rejmona Bara (Raymond Barre) skraja sedamdesetih; o tome, vidi Golsan 2000a: pogl. 9.
6 Srbija s ovim nema ozbiljnijih problema, u njoj se sudi za ratne zločine, no, paradoksalno, nemali problem za tzv. suočavanje s prošlošću u Srbiji predstavljaju neke presude Haškog tribunala (Orić, Haradinaj, Ljimaj (Haradinaj, Limaj)) i odustajanje Tužilaštva od istrage mogućih zločina počinjenih od NATO-a tokom bombardovanja Jugoslavije ili u vezi s trgovinom ljudskim organima na Kosovu i u severnoj Albaniji. Međutim, uprkos svim manjkavostima u njegovom radu, besmislica je tvrditi da je Haški sud „politički“ i „da sudi srpskom/hrvatskom narodu“, kao da nema druga posla.
7 Za taj problem u francuskom izmirenju s prošlošću, up. pre svega Golsanov zbornik (Golsan 1996) i peto poglavlje njegove knjige (Golsan 2000a) na primeru suđenja Polu Tuvijeu; za nešto više pravničku, ali i dalje laiku sasvim razumljivu analizu tog suđenja, up. Wexler 1995. Konan i Ruso (Conan, Rousso 1998: 74–95) detaljno i vrlo kritički analiziraju sve protivrečnosti sudskih odluka tokom tog procesa: „Kakva čudna forma optužbe: saučesništvo je kažnjivo, ali ne i direktan čin“ (povodom odbacivanja optužbi protiv Tuvijea od pariskog Apelacionog krivičnog suda 1992; kasnije je ta odluka poništena).
8 Katolička crkva u Francuskoj uputila je 1997. javno izvinjenje i molbu za oprost zbog svog držanja prema Jevrejima tokom Drugog svetskog rata. Iako nije tema, to treba uporediti sa stavom Katoličke crkve s Balkana: „[N]e dolazimo iznijeti, premda to neki od nas i dalje traže – ispriku, opravdanja, očitovanja“ („Bozanić u Jasenovcu: Crkva se nikom ne ispričava“, internet).
9 Pregled korena i razvoja endemskog negacionizma u francuskim univerzitetskim krugovima daje Rousso 2006; za negacionistička kretanja skraja prošlog veka u francuskom društvu, vidi Roussso 1994: 151–157 i Golsan 2000a: pogl. 7.
10 Gasne komore „su bile mali detalj u Drugom svetskom ratu“, izjavio je Le Pen 1987.
11 Razloge zašto to nije moguće navodi Rousso 2002: pogl. 3, i Connan, Rousso 1998: 117. Oni nisu jedini koji to misle; up. Golsan 2000a: 93–94.
12 Na srpskoj strani reč je, naravno, o Ratku Mladiću. Problem koji Francuzi imaju s Petenom vidi se i iz sledećih podataka. Prema istraživanju javnog mnjenja iz 1983, 31 procenat ispitanika procenilo je da nije ni trebalo da mu se sudi, isti procenat nema mišljenje, 15 procenata bilo je za blažu kaznu, 18 procenata procenilo je da je kazna bila pravedna, a pet procenata bi ga osudilo na smrtnu kaznu; prema Rousso 1994: 287, 367; za slične rezultate istraživanja javnog mnjenja spočetka osamdesetih godina prošlog veka, vidi Johnson 1988: 11–17.
13 Takođe, neće biti reči ni o francuskom odnosu prema ratu u Alžiru, iako su Viši i mračni događaji u Parizu tokom Alžirskog rata povezani u liku Morisa Papona; za to, vidi Golsan 2000a: pogl. 9. Za asocijacije na Viši tokom Alžirskog rata, vidi Rousso 1994: 74–82.
14 Nedićeva slika u Vladi Srbije, rehabilitacija četničkog pokreta i slično. Može li iko zamisliti da se slika višijevskog predsednika vlade Pjera Lavala (Pierre Laval) nađe u Matinjonu, zvaničnoj rezidenciji francuskog predsednika vlade?
15 Odredbe zakonodavstva Francuske Države bile su oštrije od nemačkih u kriterijumima za određivanje ko je Jevrejin i prvi propisi doneti su odmah po obrazovanju vlade u Višiju. Ukinut je zakon o zabrani govora mržnje usmerenog na Jevreje, sprovedena je revizija državljanstva i velikom broju Jevreja ono je bilo oduzeto. Ipak, postojali su brojni izuzeci. Inače, ne smatra se da je antisemitizam bio pokretačka snaga višijevskog učešća u holokaustu, iako je bez sumnje bio nezaobilazan momenat. Opšti pregled i analizu istorijata odnosa prema „jevrejskom pitanju“ u višijevskoj Francuskoj daje Marrus 1995.
16 Za puno značenje te parole, vidi Paxton 1972: 173–185.
17 Detaljan pregled poratnih čistki daje Paxton 1972: 330–347.
18 Za to, up. Gildea 1993: 70 i Wexler 1995. Više od polovine je streljano pre Dana D (6. jun 1944).
19 Predsednik Francuske Republike od 1953. Rene Koti (René Coty), kao član parlamenta glasao je 1940. za davanje vanrednih ovlašćenja maršalu Petenu čime je Treća Republika prestala da postoji.
20 Conan, Rousso 1998: 4. „Za nejevrejske Francuze, amnezija je bila najkonformnije duhovno stanje koje se moglo prihvatiti… A za same Jevreje reintegracija u francusko društvo bila je imperativ“, Golsan 2000a: 30.
21 Ruso izdvaja tri konstitutivna momenta tzv. rezistencijalističkog mita: umanjivanje važnosti višijevskog režima i njegovog uticaja na francusko društvo, konstrukcija predmeta sećanja, tj. Pokreta otpora čiji značaj prevazilazi zbir akata njegovih pripadnika (Pokret otpora kao apstrakcija, te su njegova dostignuća rezultat napora ne njegovih pripadnika već cele nacije) i, treći, identifikacija takvog Pokreta otpora s nacijom kao celinom; Rousso 1994: 10.
22 Robert Aron, Georgette Elgey, Histoire de Vichy (Fayard, 1954), André Siegfried, De la IIIe à la IVe République (Grasset, 1956). Za ocenu njihove vrednosti, up. Mullholland 1994: 804, Hofmann u Fishmann et al. (2000): 50–51 i Rousso 1994: 245–247.
23 „Koristio sam svoju moć kao štit da bih zaštitio francuski narod… Svakog dana s nožem za vratom borio sam se protiv zahteva neprijatelja. … Dok je general De Gol vodio borbu izvan naših granica, ja sam pripremao put ka oslobođenju, čuvajući Francusku koja je patila, ali je ostala živa”, rekao je Peten tokom suđenja.
24 Mémoires de guerre (Plon, 1954–1959).
25 „Jedan smo narod i ma kakve uspone i padove preživeli, ma kakvih događaja da smo bili svedoci, velika smo nacija francuska, jedan i jedini francuski narod. Želim to da kažem u Višiju. U obavezi sam da to kažem u Višiju. Prošlost je završena. Živeo Viši! Živela Francuska! Živela Republika“, rekao je De Gol prilikom posete Višiju 18. aprila 1959; cit. prema Rousso 1994: 73.
26 Gildea 1996: 70.
27 O Srbiji se, da ne zaboravimo, tokom devedesetih neretko govorilo kao o „majci Srbiji“ ili „Srbijici“.
28 “Pariz! Povređeni Pariz! Slomljeni Pariz! Mučenički Pariz! Ali… oslobođeni Pariz! Oslobođen samim sobom, oslobođen svojim narodom uz pomoć francuskih snaga, uz podršku i pomoć cele Francuske, Francuske koja se bori, jedine Francuske, stvarne Francuske, večne Francuske”. Ovim se rečima De Gol obratio Parižanima i Francuzima 25. avgusta 1944, istog dana kada je grad oslobođen.
29 Za to, up. Gildea 1993: pogl. 3, posebno str. 75.
30 Međutim, „[b]orci pripadaju području slučajnosti, konkretne stvarnosti, istoriji kako se proživljavala. Pokret otpora [kakav je konstruisan rezistencijalističkim mitom] opstaje u sferi imanencije, epske i poučne apstrakcije, u istoriji kakva je sanjana. To je područje ideje, ne krvi i mesa“, Rousso 1994: 91.
31 Za to, up. Gildea 1993: 78.
32 Da bi izbegao i samu mogućnost neslaganja i debate oko premeštanja Mulenovih ostataka, De Gol je izdao izvršnu predsedničku naredbu, te o tome nije raspravljano u parlamentu.
33 Ruso analizira ceremoniju i njene simbole; up. Rousso 1994: 83–95. „Mrtvom čoveku bila je odata počast na način koji još više odaje počasti živom šefu države“, tj. De Golu (str. 95).
34 Od uzroka tu su još studentski bunt iz 1968, pojava nove generacije istoričara, ali i Šestodnevni rat na Bliskom istoku (1967) koji je doveo do oživljavanja jevrejskog identiteta francuskih Jevreja, do Drugog svetskog rata potpuno integrisanih u francusko društvo. O razmeri njihove tragedije možda ponajbolje govore dva podatka. Na grobovima ubijenih Jevreja često je pisalo „Umro za Francusku“. Takođe, prva svedočanstva preživelih francuskih Jevreja logoraša usredsređena su na to kako su u logorima proslavljali dan pada Bastilje, a ne Jom kipur; za to, up. Wollf 1999: 107. Ovim uzrocima svakako treba pridodati i film Luja Mala (Louis Malle) Lacombe Lucien (1974).
35 Za detaljnu analizu filma i reakcija na film, vidi Rousso 1994: 100–114; up. i Furman 2005. Ofil je 1988. dobio Oskara za Hotel Terminus, film o životu Klausa Barbija i suđenju njemu.
36 Objašnjavajući razloge zašto neće biti prikazan na televiziji, direktor francuske televizije (ORTF) Žan-Žak de Breson (Jan-Jacques de Bresson) je 1971. pred parlamentarnim odborom za kulturu rekao da film „uništava mitove koji su još uvek potrebni narodu Francuske“; Rousso 1994: 110.
37 „Retko je, a posebno u Francuskoj, strani naučnik imao tako ključnu ulogu u promeni akademskih duhova i javnog stava“, ocenjuje Stenli Hofman (Stanley Homfann, u Fishman et al. (2000): 85).
38 „Grubi grafikon francuskog javnog mnjenja od 1940. do 1944. pokazao bi bezmalo sveopšte prihvatanje maršala Petena juna 1940. i bezmalo sveopšte prihvatanje generala De Gola 1944“, Paxton 1972: 235.
39 Rousso 1994: 123.
40 Isto: 121. Odluka je izazvala demonstracije u Francuskoj. Pol Tuvije je prvi Francuz optužen za zločin protiv čovečnosti tokom Drugog svetskog rata. Nova poternica za njim izdata je 1981. i francuska se policija nije preterano trudila da ga pronađe; uhapšen je tek 1989. (u skrivanju su mu ponovo pomagali crkveni zvaničnici), a suđenje je počelo marta 1994; iste godine osuđen je na doživotni zatvor i u njemu je umro 1996.
41 Taj status, neradnog dana, vraćen mu je 1981. Bila je to deseta promena načina obeležavanja Dana pobede; „Svaki put kada je oživljavalo interesovanje javnosti za ’mračne godine’… vlada je pokušavala da ograniči obeležavanje završetka rata“, Rousso 1994: 224.
42 Helmann 1995: 463–470.
43 Miteran je služio vojni rok kada je izbio rat. Juna 1940. je zarobljen, a pobegao je decembra 1941.
44 Za detalje Miteranovog ratnog angažovanja, vidi Golsan 2000a: 113–115.
45 Ovo je bila samo prva u nizu zajedničkih akcija francuske milicije i nacista u lovu na Jevreje. Sam Oberg i njegov najbliži pomoćnik osuđeni su na smrt 1954, pomilovao ih je Rene Koti 1958, a oslobodio De Gol 1962, pred potpisivanje francusko-nemačkog sporazuma o saradnji januara 1963; Rousso 1994: 62.
46 Golsan 2000a: 38. Nijedno nije preživelo.
47 Isto.
48 Za tok istrage protiv Buskea i njegove izjave tokom istrage, vidi Golsan 2000a: pogl. 1.
49 Tada je za Buskea rekao da je „direktan, inteligentan, čak briljantan“, up. Golsan 2000a: 122.
50 Cit. prema Conan, Rousso 1998: 80.
51 Up. Gildea 1993: 87.
52 Une jeunesse française. François Mitterrand, 1934-1947, Fayard 1994.
53 „Originalnost knjige Pjera Peana leži mnogo više u činjenici da opisuje Fransoa Miterana kao mnogo bližeg vrednostima višijevskog režima nego što se mislilo pre njenog objavljivanja, a Miteran se pokazao mnogo više kao ’petenista’ nego kao ’maršalista’“, Conan, Rousso 1998: 150.
54 Conan, Rousso 1998: 155.
55 Zgađen nad otkrićima o Miteranu i slučajem Tuvije, Klod Šabrol (Claude Chabrol) je 1993. snimio dvosatni dokumentarni film Oko Višija (L’oeil de Vichy) koji je u potpunosti sačinjen od propagandnih filmova i filmskih novosti iz ratnog doba; film ne pokazuje kakva je Francuska tokom rata bila, već kako su Peten i kolaboratori želeli da Francuska bude viđena: puna otrovne propagande protiv Jevreja i saveznika, s kultom maršala Petena, kolaboracijom i Nacionalnom revolucijom u punom zamahu. Autori propratnog teksta dva su vodeća istoričara za višijevsku Francusku, Robert Pakston i Žan Pjer Azema (Jean-Pierre Azéma).
56 Od 300.000 koliko ih je živelo u Francuskoj pre rata, ukupno je između 1942. i 1944. deportovano oko 76.000 Jevreja (od toga 25.000 francuskih) skoro svi u Aušvic. Preživelo ih je 2.566. U „strane Jevreje“ treba ubrojiti i sve one kojima je oduzeto državljanstvo.
57 Golsan 2000a: 106.
58 Gildea 1996: 89. Up. „Ne odgovaram za ono što sam rekao pre 15–20 godina” izjava je predsednika Srbije („Nikolić: Neću biti prepreka konstituisanju vlade“ internet). Takođe, još jača izjava: „Nisam počinio nikakav zločin i ne stidim se ničeg što sam učinio od 1990. do danas” („Serbian president Nikolic warns of Kosovo genocide“, internet; moje podvlačenje).
59 Golsan 2000a: 113.
60 Cit. prema Conan, Rousso 1998: 22. Konan i Ruso detaljno kritički analiziraju događaje u vezi sa Miteranovim govorom.
61 Zato je Nacionalni dan sećanja dan sećanja na progone počinjene pod „de facto autoritetom tzv. ’vlade Francuske Države’“. Iznošena su tri glavna argumenta u prilog tezi da je višijevski režim bio nelegalan: a) ukidanje pravne procedure, b) nemogućnost da parlament prenese svoje ustavne nadležnosti, a da potom ne može kontrolisati kako se koriste i c) ustavni amandman iz 1884. koji čini nemogućim dovođenje u pitanje “republikanske forme” vlasti. Za argumentaciju, vidi Conan, Rousso 1998: 26–31. Branitelji Višija su nasuprot tome tvrdili da su izmene ustava i davanje vanrednih ovlašćenja maršalu Petenu izglasani u oba doma parlamenta (1940) u saglasnosti sa zakonom.
62 Cit. prema Conan, Rousso 1998: 39, 40, 41. Ceo govor u originalu može se naći na internetu (u literaturi je navedena adresa). Širak je govor završio sledećim rečima, ali već je bilo kasno, genocid u Srebrenici upravo je bio okončan: „To je smisao poziva koji sam uputio našim glavnim partnerima u Londonu, Vašingtonu i Bonu. Ukoliko hoćemo, zajedno možemo zaustaviti poduhvat koji uništava naše vrednosti i koji preti da ugrozi celu Evropu”.
63 Conan, Rousso 1998: 43–44.
64 Naravno, i francuska desnica je uvek budan čuvar nacionalne časti: „[I]me Žaka Širaka biće povezano s prevarnim iskorišćavanjem Šoa protiv francuske časti“, komentarisao je govor urednik lepenovskog časopisa Présent Žan Madiran (Jean Madiran); cit. prema Conan, Rousso 1998: 42.
65 Odličnu analizu Miteranovog govora daje Carrier 2000: 134–136, 139–141. Još jednu detaljnu analizu nude Konan i Ruso (Connan, Rousso, 1998: 43–46).
66 Naslov teksta istoričara Zeva Šternela (Zeev Sternhel) („Ce passé qui refuse de passer“) u Mondu od 21. septembra 1994. Inače, sintagma „prošlost koja ne želi da prođe“ (die Vergangenheit, die nicht vergehen will) pripada izvorno nemačkom istoričaru Ernstu Nolteu (Ernst Nolte) koji je pod tim naslovom objavio u dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung 6. juna 1986. svoj poznati kontroverzni tekst.
67 Rikerova (Ricoeur) razlika; up. Ricoeur 2004: pogl. 3.
68 „[D]ržava Izrael velikim je delom izgrađena u suprotnosti prema toj slici Jevrejina kao žrtve. Suprotno uvreženom mišljenju, tek je sa suđenjem Ajhmanu 1961. mlada jevrejska država doživela povratak sećanja i narastanje svesti o tome kakva je tragedija bila. Zapravo, morali smo pričekati još par godina pre nego što je sećanje na holokaust postalo glavna tema javnog diskursa. … Jevrejska država, dakle, nije nastala na viktimizaciji. Upravo suprotno, ona je zasnovana na projektu…“, Rousso 2002: 19.
69 „Spašavajući državu, međutim, gubili su naciju. … Dela okupatora i okupiranog ukazuju da ima okrutnih doba kada se mora biti neposlušan prema državi da bi se sačuvale najdublje vrednosti nacije“ (Paxton 1972: 382, 383).
70 Mada je odnos prema suđenjima za ratne zločine u Srbiji vrlo znakovit: o njima skoro da se i ne govori. Jedni ćute jer smatraju da se sudi nevinima, drugi ćute jer se to ne uklapa u njihovu sliku o srpskom društvu „koje se još uvek nije suočilo sa zločinima devedesetih“, kao da suđenja, akti političara, knjige, filmovi i sve drugo nisu deo procesa tzv. suočavanja. Nije dovoljno? Naravno da nije dovoljno, ali greh je obezvređivati te napore mantrama koje ništa ne znače. Sami građani pak, s različitih razloga, trude se da ih sve to ne interesuje: hapšenje Mladića nije izazvalo nikakve proteste. Očito je da suđenja za ratne zločine u Srbiji za sada nisu jedan od rusoovskih „vektora sećanja“.
71 „Dužnost da se sećamo ne podrazumeva pravo na neznanje. Održavanje sećanja ne implicira da ono što je rečeno u ime sećanja može izbeći kritiku. … Ne može se zaboraviti niti odbaciti istorija i istina zarad borbe protiv gubitka sećanja“, Conan, Rousso 1998: 4.
72 Na ovom mestu moram da podsetim da je jedini evropski srpski političar Zoran Đinđić pekao vola na Palama s Radovanom Karadžićem 1994. Ne, ni tada on nije bio nacionalista, ali, očito, bio je spreman da zarad popularnosti žrtvuje temeljne civilizacijske vrednosti. No, za razliku od nekih drugih predsednika, barem se nije slikao s mitraljezom.
73 Predsednik KP Francuske Žorž Marše (Georges Marchais) (1972–1994) decenijama je tvrdio da je tokom rata bio prislino mobilisan za rad u nemačkoj fabrici u Bavarskoj, da bi se 1981. pojavio dokument koji svedoči da je zapravo otišao sasvim dobrovoljno da radi u njoj.
74 Tadić je 1995. rekao da “ide u Srebrenicu zato što se tamo desio ratni zločin, koji su počinili neki moji sunarodnici u nacionalno ime” („Tadić: U Srebrenicu kao predsednik“, internet). Na samoj komemoraciji nije govorio, baš kao ni pet godina kasnije.
75 „Obeležena godišnjica u Srebrenici“, internet.
76 „Ni ’oni’ se nisu izvinili, niti priznali krivicu“? Ima nečeg duboko nehumanog u ovakim argumentima. Još jedan dokaz toga da se na Balkanu narodi neprestano takmiče u tome ko je gori.
77 Nalaziti u De Golu uzor znači ipak nešto malo više izjave da ste „[f]airly Close to de Gaulle” (internet). De Gol nije zadržao šefa višijevske obaveštajne službe, a pučistički generali (1961) pohapšeni su i dobili su od 15 godina zatvora do smrtne kazne (kasnije zamenjena za doživotni zatvor). Sve i kada bi bilo tačno, nemoguće je i zamisliti De Gola da u toku pokušaja državnog udara kaže: „Mislim da su stvari rešavane ranije ovoga ne bi bilo“ („Podsećanje na štrajk JSO-a: Crvene beretke i zemunski klan“, internet). Nemoguće je zamisliti ga da izjavi da učesnici u oružanoj pobuni „ni na koji način nisu ugrozili bezbednost zemlje“.
78 Pritom, nebitno je da li je njegov motiv bio da ulepša sliku o sebi kod Francuza (a postigao je suprotno) ili je motiv bio da po cenu urušavanja slike o sebi otvori bolne teme za Francusku. Bitni su rezultati, ne motivi.
79 „U Srebrenici nije bilo genocida“, reči su Tomislava Nikolića u intervjuu za TV Crne Gore 31. maja 2012. (internet). Ponovljena izjava o Srebrenici; up. „Serbian president Nikolic warns of Kosovo genocide“, internet.
80 Suđenja, svi akti Borisa Tadića, Deklaracija Skupštine Srbije, celo političko rukovodstvo iz devedesetih u Hagu, predsednik u Srebrenici, izvinjenje na Ovčari, objavljivanje snimka egzekucije srebreničkih žrtava na državnoj televiziji, ekshumacija žrtava sukoba na Kosovu sahranjenih u Srbiji, igrani film Lepa sela lepo gore, dokumentarni filmovi Vukovar poslednji rez, Jedinica itd.
81 Adorno 1986: 117.

Literatura

Adorno, Theodor W. (2000) „Šta znači ‘rad na prošlosti’”, s nemačkog prevela Dobrila Begenišić, Reč 57 (3): 49–57. (“Was bedeutet: Aufarbeitung der Vergangenheit”, Theodor W. Adorno, Ob nach Auschwitz noch sich leben lasse. Ein philosophisches Lesebuch, Rolf Tiedemann (hrsg.), Suhrkamp, Frankfurt/Main, 1996, str. 31–47).
„Algiers putsch of 1961“, (internet) dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Algiers_putsch_of_1961 (pristupljeno 17. avgusta 2012).
„Allocution de M. Jacques CHIRAC, Président de la République, prononcée lors des cérémonies commémorant la grande rafle des 16 et 17 juillet 1942.“, (internet) dostupno na: http://www.jacqueschirac-asso.fr/fr/wp-content/uploads/2010/04/Comm%C3%A9moration-rafle-Juillet-1995.pdf (posećeno 9. avgusta 2012).
„Bozanić u Jasenovcu: Crkva se nikom ne ispričava“, (internet) dostupno na: http://www.slobodnaevropa.org/content/bozanic_jasenovac/1830422.html (posećeno 16. avgusta 2012).
Carrier, Peter (2000) „’National Reconciliation?’ Mitterand, Chirac and the Commemorations of Vichy 1992–95“, National Identities 2: 127–144.
Conan Éric, Rousso Henry (1998) Vichy: An Ever-present Past, Translated and Annotated by Nathan Bracher, Hanover: University Press of New England (Vichy, un passé qui ne passe pas, drugo izdanje, Fayard, 1996).
Johnson, Douglas (1988) „A Question of Guilt: Pierre Laval and the Vichy Regime”, History Today 38: 11–17.
“Fairly Close to de Gaulle”, (internet) dostupno na: http://www.spiegel.de/international/spiegel/english-summaries-a-102448.html (posećeno 16. avgusta 2012).
Fishman Sarah, Lee Downs Laura, Sinanoglou Ioannis, Smith Leonard V., Zaretsky Robert (eds.) (2000) France at War. Vichy and the Historians, Oxford, New York: Berg.
Furman Nelly (2005) „Viewing memory through Night and Fog, The Sorrow and the Pity and Shoah”, Journal of European Studies 35 (2): 169–185.
Gildea, Robert (1996) France since 1945, Oxford: Oxford University Press.
Golsan, Richard J. (ed.) (1996) Memory, the Holocaust, and French Justice. The Bousquet and Touvier Affairs, Hanover: University Press of New England.
——(2000a) Vichy’s Afterlife; History and Counterhistory in Postwar France, Lincoln and London, University of Nebraska Press.
——(2000b) „Papon: The Good, the Bad, and the Ugly”, SubStance 29: 139–152.
Gordon, Bertram M. (1995) „The ‘Vichy Syndrome’ Problem in History”, French Historical Studies 19: 495–518.
Hamilton, Alaster (1978) Fašizam i intelektualci 1919–1945, Beograd: Vuk Karadžić.
Hellman, John (1995) „Wounding Memories: Mitterand, Moulin, Touvier, and the Divine Half-Lie of Reisistance”, French Historical Studies 19: 461–486.
Jankélévitch, Vladimir (1986) „Dans l’honneur et la dignité“, u L’imprescriptible, Paris: Seuil, str. 84–86.
L’oeil de Vichy, 1993, dokumentarni film; Canal+, Centre National de la Cinématographie, Délégation à la Mémoire et à l’Information Historique, FIT Productions, Institut National de l’Audiovisuel, La Sofica Bymages, Ministre de la Culture et de l’Éducation Nationale, Secrétariat d’État aux Anciens Combattants et Victimes de Guerre, Sylicone, TF1 Films Production; Claude Chabrol; DVD izdanje First Run Features, Njujork.
Le chagrin et la pitié, 1969, dokumentarni film; Télévision Rencontre, Norddeutscher Rundfunk, Télévision Suisse-Romande; Marcel Ophüls; DVD izdanje Arrowfilms, London.
Marrus, Michel R. (1995) „Coming to Terms with Vichy”, Holocaust and Genocide Studies 9: 23–41.
Munholland, Kim (1994) „Wartime France: Remembering Vichy”, French Historical Studies 18: 801–820.
„Nikolić: Neću biti prepreka konstituisanju vlade“, (internet) Politika, 29. jul 2012. Dostupno na: http://www.politika.rs/rubrike/Politika/Nikolic-Necu-biti-prepreka-konstituisanju-vlade.lt.html (posećeno 30. jula 2012).
“Nikolić mandat započeo gafovima” (internet), dostupno na: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2012&mm=06&dd=04&nav_category=11&nav_id=615607 (posećeno 25. jula 2012).
„Obeležena godišnjica u Srebrenici“, (internet) dostupno na: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2010&mm=07&dd=11&nav_category=64&nav_id=444749 (posećeno 9. avgusta 2012).
Pavićević Đorđe (2008) „Političko pamćenje: Normalni slučaj i patologije”, Reč 77.23: 69-88.
Paxton, Robert O. (1972) Vichy France. Old Guard and New Order, 1940–1944, London: Barrie & Jenkins.
„Podsećanje na štrajk JSO-a: Crvene beretke i zemunski klan“, (internet) dostupno na http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2003&mm=03&dd=22&nav_category=11&nav_id=104084 (pristupljeno 17. avgusta 2012).
Ricoeur, Paul (2004) Memory, History, Forgetting, translated by Kathleen Blarney and David Pellauer, Chicago and London: The University of Chicago Press (Memoire, l’histoire, l’oubli, Seuil, 2000)Rousso, Henry (1994) The Vichy Syndrome: History and Memory in France since 1944, translated by Arthur Goldhammer, Cambridge, London: Harvard University Press (Le Syndrome de Vichy: De 1944 à nos jours, drugo, revidirano izdanje, Seuil 1990).
——(2002) The Haunting Past. History, Memory, and Justice in Contemporary France, translated by Ralph Schoolcraft, Philadelphia, University of Pensilvania Press (La hantisse du passé: entretien avec Philippe Petit, Les Éditions Textuel, 1998).
——(2006) „The Political and Cultural Roots of Negationism in France” South Central Review 23: 67–88.
„Serbian president Nikolic warns of Kosovo genocide“ (internet), Guardian, 29. jul 2012; dostupno na: http://www.guardian.co.uk/world/2012/jul/29/serbian-president-nikolic-kosovo-genocide?INTCMP=SRCH (posećeno 9. avgusta 2012).
„Srebrenica: 10 godina od zločina“, (internet) dostupno na: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2005&mm=07&dd=11&nav_category=12&nav_id=172392 (posećeno 9. avgusta 2012).
Sretenović, Stanislav (2006) „Istoriografske debate i kontroverze u Francuskoj i Italiji“, u [bez urednika] Srbija (Jugoslavija) 1945–2005. Ideologije, pokreti, praksa, Beograd: Institut za savremenu istoriju, str. 267–278.
Suleiman, Susan Rubin (2006) Crises of Memory and the Second World War, Cambridge, London: Harvard University Press.
Sweets, John F. (1988) „Hold that Pendulum! Redefining Fascism, Collaborationism and Resistance in France“, French Historical Studies 15: 731–758.
„Tadić: U Srebrenicu kao predsednik“, (internet) dostupno na: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2005&mm=06&dd=23&nav_category=64&nav_id=171199 (posećeno 9. avgusta 2012).
Taylor, Lynne (2004) „Occupied France Remembered”, Contemporary European History 13: 357–365.
Vidal-Naquet, Pierre (1992) Assassins of Memory. Essays on the Denial of the Holocaust. New York, Columbia University Press. (Les Assassins de la mémoire. „Un Eichmann de papier et autres essais su le révisionisme“, Editions La Découverte, 1987).
Wexler, Leila Sadat (1995) „Reflections on the Trial of Vichy Collaborator Paul Touvier for Crimes against Humanity in France”, Law & Social Inquiry 20: 191–221.
Weyeneth, Robert R. (2001) „The Power of Apology and the Process of Historical Reconciliation“, The Public Historian 23 (3): 3–38.
Wood, Nancy (1999) „Memory on Trial in Contemporary France: The Case of Maurice Papon”, History & Memory 11: 41–76.
Wolf, Joan B. (1999) „’Anne Frank is Dead, long live Anne Frank’: The Six-Day War and the Holocaust in French Public Discourse”, History and Memory 11: 104–140.

„Zastupljenost Tužilaštva za ratne zločine u medijima u Srbiji“, (internet) dostupno na: http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/POCETNA/ZASTUPLJENOST_CIR.pdf (posećeno 10. avgusta 2012).