Prateći ukorak po štampi citate nove (ratne) stvarnosti, o čemu ostaju tragovi u Feralovoj rubrici Greatest shits, Predrag Lucić će, kao pjesnik, početkom devedesetih godina nalaziti svoj materijal koji je autentičniji i življi, luđi i apsurdniji, nego da ga izmišlja. I Lucića, kao Karla Krausa, okupira to što što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a sve ono što izgleda kao izmišljotine jesu ustvari citati, izvađeni iz novinskih članaka, kao stvarnost apsurdnija i humornija od književnosti. Loveći aktuelnost iz dana u dan i popunjavajući tim zbivanjima dobro poznate forme, Lucić je osjetio potrebnim da pobijedi lažnu ravnotežu, kao (mirnodopska) iluziju, koju stvaraju ti svakodnevni registri i umrtvljeni jezici, pred stvarnošću koja hita u dotad neviđeno, u sasvim izvjesne sukobe i ratove. Nastavi čitati “Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca”→
“Danilo Kiš je nacionalizam identifikovao kao kič“, veli redatelj, glumac, filozof, što li sve nije Zlatko Paković sukladno njegovim „žitijama“, u „Danasu“ (Vučićev kič, 19.01.2018.), „u tom smislu, kraj osamdesetih i devedesete godine prošlog veka, proveli smo ovde u poplavi kiča – koja je jedne odnela zauvek, druge ostavila bez imanja, a treće bez pameti.” Upravo u BiH se ponajviše izdogađalo od spomenutog trojstva, pri čemu je možda tragičnije i od smrti i kolosalnih pljački što su današnji stanovnici BiH ostali bez pameti. Na tragu Zlatkove invektive bilo bi, naime, nužno dekonstruirati ne samo nacionalizam kao kič, nego i tzv. nacionalistički antinacionalizam prevejenih populista na tzv. lijevoj i i tzv. građanskoj sceni kao vrhunski politički kič i lakmus neupitne demokrature u BiH! Nastavi čitati “Politički kič kao sudbina”→
Koliko pjevača ili bendova ostavi traga s malim opusom, godinama nakon što prestanu s radom? Recimo, s jednim albumom? Jako malo, čini se. U svjetskim razmjerama može se govoriti o Derek and the Dominoes, The La’s, Lauryn Hill i drugim, manje poznatim imenima. U ex-yu, vjerojatno će vam prvi na pamet pasti Šarlo akrobata. Rijetko ćete, međutim, naći grupu koja je skoro pa nestala iz glazbene povijesti ovih krajeva a čije pjesme i danas zvuče drugačije, pametno i kreativno. Ovdje želimo podsjetiti na jednu takvu grupu.
Sarajevska pop-rock scena bila je jedna od dominantnih u tadašnjoj Jugoslaviji. Po prodaji nosača zvuka vjerojatno je premašivala sve ostale. Lista popularnih pjevača i grupa iz ovoga grada prilično je impresivna: Indexi, Bijelo dugme, Zabranjeno pušenje, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Kemal Monteno, Merlin, Zdravko Čolić, Hari Mata Hari i Valentino samo su neka od poznatijih imena.
Gore spomenuta imena ona su koje bi prosječan slušatelj ex-yu glazbe vjerojatno nabrojao bez previše muke. Međutim, jedno ime s te scene skoro nitko ne zna. Grupa Kongres bila je možda jedini pravi sarajevski novovalni bend (po “lokalnoj originalnosti” parira im samo neponovljivi SCH). Izdali su jedan, sjajan album, imali jedan hit, a onda se razišli. Osim podsjećanja na ovu važnu grupu, zanimljivo je zapitati se zašto su promakli široj slušateljskoj publici, iako iz sredine koja je osamdesetih bila skoro pa osuđena na glazbeni uspjeh.
Prema dostupnim izvorima, grupu su u proljeće 1982. osnovali pjevač i gitarist Mahir Purivatra, basist Aljoša Buha, pjevač Emir Cerić, klavijaturist Jadranko Džihan i bubnjar Adam Subašić. Grupu su prije izlaska albuma napustili Cerić i Džihan. Isti izvor navodi da su prvi koncert održali „u jesen 1982. godine u sarajevskom klubu Sloga zajedno sa Zabranjenim pušenjem i grupom Elvis J Kurtovich. U samom početku surađivali su s dizajnerom Davorom Papićem, prema čijoj ideji su na svojim nastupima dijelili letke, puštali filmove i slajdove“.
1984. godine izdaju album Zarjavele trobente (Zahrđale trube) kao trojac. Naslovna pjesma bila je hit, barem u lokalnim okvirima. Osim nje, vrtile su se Zabava i Alisa prodaje zemlju čudesa. Kako to često biva, ubrzo po izlasku albuma krenuli su problemi. O tome se ne zna puno, ali može se pretpostaviti da nije bilo nešto beznačajno jer grupa prestaje s radom već 1985. Aljoša Buha odlazi u Crvenu jabuku s kojom objavljuje prvi album, a tragično gine 1986. godine u prometnoj nesreći, zajedno s Draženom Ričlom Zijom.
Ako danas slušate pjesme s jedinog Kongresovog albuma, prvi utisak je da je to znatno bolje, kreativnije i plemenitije od velike većine onoga što je današnja sarajevska, bh. i regionalna scena. Naslovna pjesma i većina albuma puno su originalniji u odnosu na tadašnju, megapopularnu sarajevsku produkciju. Zarjavele trobente je u isto vrijeme pomalo ekscentrična i pamtljiva pop pjesma. Alisa u zemlji čudesa zvuči kao Urban prije Urbana. Zabava i Optimist u najboljem su smislu riječi sasvim novovalne. Lavabo je otkačen i veseo. I tako dalje, skoro svaka pjesma ima ono nešto.
Legitimno je stoga zapitati se zašto Kongres nije opstao i zasluženo postao mnogo uspješniji. Jedan od razloga mogao bi biti pjevanje (djelomično) na slovenačkom. Naime, Zarjavele trobente i Zabava otpjevane su na tom jeziku, uz pomoć Zorana Predina iz grupe Lačni Franc. Ovo je kuriozitet i svakako hrabar čin, ali moguće je da je ograničio potencijalni komercijalni domet grupe, bez obzira na to to što je naslovna pjesma bila hit.
Druga ideja, sasvim izgledna i već iznošena drugdje, jeste da je u to vrijeme Sarajevo imalo velike adute u vidu pokreta New primitivs (predvođene Elvisom J. Kurtovićem i Zabranjenim pušenjem), kao autentičnim i veoma uspjelim lokalnim odgovorom na novi val. Nakon toga, 1985. dolaze teen idoli Plavi orkestar, pa Merlin. Sigurno nije bilo lako izboriti se za svoje mjesto pod suncem pored takvih rivala.
Osim toga, mogla je zakazati reklamna kampanja, moglo je nedostajati novca ili mnogo toga što može zakočiti potencijalno uspješan projekt. O tome bi bilo lijepo jednom porazgovarati s članovima benda. Ovako, ostaje žaljenje za karijerom koja je mogla biti puno veća. Ali i ovaj jedan uradak vrijedan je i važan doprinos ovdašnjoj glazbi i zaslužuje da se za njega zna mnogo više. U idealnom svijetu napravio bi se dokumentarac o grupi, a možda bi vidjeli i reizdanje albuma.
Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu
Prije niza godina je na kolegiju „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, za koji sam još uvijek nadležan, gostovao književnik, enciklopedista i što sve već nije Ivan Lovrenović, erudita koji 18. travnja ove godine navršava 75-u godinu života. Nastavi čitati “U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića”→
Uvriježeno je mišljenje da prestanemo jesti kada nam je želudac pun. Međutim, znanost nam govori nešto drugačije. Ovo je pet razloga zbog kojih često jedemo prekomjerno a da to i ne shvatimo. Nastavi čitati “Pet razloga zašto se prejedamo”→
Nekadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić, najavio je kako će se ponovo kandidirati za člana Predsjedništva BiH. Kroz osam godina njegovih prošlih mandata, od 2006. do 2014., puno svjesniji i pozvaniji od mene (mada su bili rijetki) pisali su analize Komšićevog političkog djelovanja, njegovih kvaliteta i posljedica. Priznajem, u to vrijeme sam – dijelom kao slijepi patriot, dijelom vodeći se onom „neka je bilo tko, samo da nisu Čović i HDZ“ – podržavao Komšića i glasao za njega, pa su mi i te analize i osvrti izlazili na drugo uho. Nastavi čitati “Zanimanje Komšić”→
Neprestana kiša tijekom posebno hladne zimske večeri u Zagrebu nije spriječila grupu vjernika da se okupe ispred bazilike Srca Isusova u središtu Zagreba. Već dvadeset godina ova isusovačka crkva održava misu na godišnjicu smrti Ante Pavelića, čelnika jednog od najozloglašenijih režima u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Nastavi čitati “Misa za fašista: povijest koja proganja suvremenu Hrvatsku”→
Jesen je 1968, tek si stigao iz vojske i odmah nastavio raditi u mrkonjićkoj Gimnaziji 25. novembar. Škola je dobila zadatak da za proslavu 25. godišnjice prvoga zasjedanja ZAVNOBiH-a pripremi tzv. „recital poezije“, a uprava škole taj posao povjerila tebi. Maturanti, momci i djevojke, legli su strasno i poneseno na Ujevića (Visoki jablani, Pobratimstvo lica u svemiru…) i Miljkovića (Zajednička pesma, Odbrana zemlje…), bilo je i pjesnika i pjesama slabih ali prigodno nezaobilaznih, priredba je prošla odlično, dijelio se i šapirografirani gimnazijski časopis s tekstovima učenika. Prvi red staroga negrijanog kina bio je pun republičkih rukovodilaca, svi smo u zimskim kaputima, glavni gost bješe Rodoljub Čolaković. Sjedio si negdje pri kraju trećega reda škripavih stolica. Nastavi čitati “Jesen je 1968.”→
Ideju da država blagostanja nije strukturni zahtjev liberalne demokratije već prije njen sretan konjunkturni rezultat, i da njen nestanak nije razlog za historijski pesimizam, pokušat ću sada da objasnim kontekstualizirajući neke podatke koje naši autori ističu u prvi plan. Radi se o „gubitku radnih mjesta“ u industriji, koji za posljedicu ima osiromašenje dojučerašnje srednje klase. To bi bio jedan od najpogubnijih učina globalizacije: zbog uklanjanja carinskih barijera, svijet je preplavljen jeftinom robom pred kojom proizvodi tradicionalnih industrijskih zemalja više nisu konkurentni. Nije teško zaključiti da smanjenje državnih prihoda ugrožava model raspodjele dobiti iz društvene saradnje, državu blagostanja za koju se vjerovalo da je trajna stečevina. Nastavi čitati “Globus, mjera učinka globalizacije”→
Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10. prosinca kako bi usmjerila pozornost “naroda svijeta” na neupitne vrijednosti Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene u Ujedinjenim nacijama 10. prosinca 1948. O onomu o čemu su prosvjetitelji i politički idealisti mogli samo sanjati postalo je time po prvi puta u povijesti politički cilj i program. U prvom članku Opće deklaracije kazalo se: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva.“ Povodom Dana ljudskih prava mora se spomenuti i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda (iz Rima, 1950.), jer je važan dokument Vijeća Europe koji se bavi ljudskim pravima skoro na istovjetan način kao i Opća deklaracija, ali uvodi i mogućnost pojedincima da za povrede svojih prava tuže države članice Vijeća Europe: Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Nužno je dodirnuti i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen na Općoj skupštini UN 16. prosinca 1966., koji je stupio na snagu tek deset godina poslije (1976.), kakva je bila sudbina i Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Tužna slika o stanju ljudskih prava i temeljnih sloboda u mnogim dijelovima svijeta bila bi, dakle, još tužnija da ljudska prava nisu ovim putom i definitivno internacionalizirana. Nastavi čitati “Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?”→
Katalonski izbori koji će se održati 21. prosinca trebali bi donijeti stabilnost ovoj regiji. To je ono što bi htjela vlada u Madridu. Katalonski nacionalisti/separatisti žele se, pak, vratiti na vlast i nastaviti sa svojim projektom – težnjom za neovisnošću, a za što nemaju podršku većine Katalonaca.
Problem je u tome što nacionalisti jedva da mogu surađivati jedni s drugima, a kamoli ponovno ujediniti Kataloniju nakon traumatičnih dešavanja u zadnja dva mjeseca. Nacionalistički lideri imaju potpuno različite politčke backgrounde, od ekstremne ljevice do liberala desnoga centra. U normalnim okolnostima oni naprosto ne bi koalirali. Jedina stvar koja ih povezuje je želja za odvajanjem od Španjolske. Već su se počeli raspravljati oko toga tko bi mogao biti legitimni predsjednik nakon izbora. Njihovi izborni programi, ako ih imaju jer o njima se malo ili nikako govori, ne bave se mnogo gospodarstvom i egzodusom tvrtki iz regije. Također su stvorili podjele među katalonskim narodom na ‘dobre’ i ‘loše’ Katalonce ovisno o tome jesu li za neovisnost ili protiv. Drugim riječima, nacionalisti su jedna neodgovorna grupa političara koja ideologiju pretpostavlja zdravom razumu i ne može im se vjerovati da mogu vratiti normalnost i prosperitet u Kataloniju.
Ovo ne znači da vlada u Madridu dobro vlada situacijom. Već godinama zanemaruju značajan dio populacije ove regije koji nije zadovoljan sadašnjim stanjem i odnosima unutar Španjolske. Katalonski separatisti, uza sve mane koje se ovdje spominju, ipak su miroljubivi ljudi koji se nikada nisu okrenuli nasilju. Zaslužuju da ih se sasluša i bilo bi pametno uključiti neke njihove ideje u new deal s Katalonijom nakon izbora.
Ono što je Kataloniji sada potrebno više od svega su dijalog, uzajamno poštovanje i spremnost na kompromis. Treba nadati se i vjerovati da će katalonski lideri biti na razini zadatka.
Zanimljivo je posmatrati medije u podijeljenom društvu. Mediji u Bosni i Hercegovini su odron, reći će neko. I neće biti nimalo originalan. Štaviše, momentalno će mu se ukazati Zoran Radmilović kao Bili Piton sa čuvenom “Ajde?” replikom iz legendarnih Maratonaca. Odron medija opće je mjesto, bajata informacija, nešto što već odavno ne izaziva čuđenje kod iole upućenijeg svijeta. Pa ipak, javnost je ovdje izdresirana da taj žurnalistički odron i tu ideološku skučenost gotovo uvijek vidi u kod onog Drugog. Fragmentacija javnog mnijenja samo je odraz političke i društvene fragmentacije. Kako deideologizirati informaciju i osloboditi je političkog utjecaja? Kako postići širinu informiranja? Kako onemogućiti paljenje nacionalističkih požara koje takva medijska revnost potpiruje i stalno ih drži makar u tinjajućem stanju? To bi, prije svega, trebao biti zadatak javnih medijskih servisa. No ovo je ipak Bosna i Hercegovina. Nastavi čitati “Novinarska etika i duh provincijalizma”→
Denis Zvizdić prosto je oduševljen. Čak je odlučio i da javno postane poltron, pa da uživo čestita šefu za nastup u Beogradu. Odmah su, naravno ustali borci, salutirali invalidi, zatim žene žrtve rata, nezavisni analitičari iz Centrale SDA i ostale patriote da u koordiniranoj NVO akciji izraze svoje divljenje predsjedniku. Potom su se članovi Predsjedništva SDA poredali u vrstu i kazali „aferim“. Salko Zildžić je postrojio omladince da zakliču: Čestitamo, predsjedniče.
Onda se, umjesto 100 hiljada radnih mjesta, javilo 100 hiljada Zelenih Beretki da se javno oduševe beogradskim nastupom. I, na kraju, red je bio da Bakir Izetbegović na državničkom nastupu čestita Bakiru Izetbegoviću.
ŠTA JE POJASNIO
„Samo da pojasnim, međunarodna politika i stavovi BiH će se odlučivati u Sarajevu od strane ova tri čovjeka koja su tu“, glasila je rečenica Bakira Izetbegovića zbog koje su Bošnjaci pali u trans.
Prije dva- tri mjeseca Bakir Izetbegović javno je govorio da je Bosnu i Hercegovinu njegov otac ostavio u amanet Erdoganu. Da li je i za to imao konsenzus “ove trojice ljudi”? Da li to znači da se vanjska politika, ipak, vodi u Ankari, a ne u Sarajevu?
Prije tri godine, Bakir Izetbegović iz Visokog je poručio „braći na Bosforu“ da „Tajip nosi našu zastavu“. Ko je tada vodio vanjsku politiku? Ankara ili Sarajevo? Gdje su tada bile patriote okupljene oko boračkih udruženja koja ne podržavaju protest svojih suboraca pred zgradom Vlade Federacije? Gdje je tada bio Denis Zvizdić da uživo osudi „šefovu izdaju“? Gdje je bilo stotinu hiljada Beretki da kažu da Erdogan ne nosi „našu zastavu“? U pričuvi, rekao bi Izetbegovićev koalicijski partner.
Rezervni sastav koalicije s pečatima boračkih, majčinskih, hodžinskih i ostalih udruženja dokazao je da služi svojoj svrsi – ispjevao je odu u kojoj je njihov stvarni šef postao heroj nacije. Jer je imao hrabrosti da pojasni.
E, onda da pojasnimo i mi.
Tokom sedmogodišnjeg mandata sina oca nacije iz BiH je odselilo 140 hiljada ljudi.
Za četiri godine vladavine stranke kojom predsjedava novi heroj nacije nije napravljen nijedan metar autoputa.
Rudari u kantonima pod kontrolom stranke na čijem je čelu Bakir Izetbegović nisu zdravstveno osigurani kada silaze u jame.
Prosječna penzija u dijelu države pod kontrolom herojske SDA je 420 maraka.
U glavnom gradu, u kojem se, da pojasnimo, vodi vanjska politika, proteklih mjeseci nije bilo vode, a u narednim mjesecima neće biti zraka.
„Ali“, reći će nedavno u SAFF-u „ponos nacije“ : „hvala Allahu na ovome što imamo“.
Najsmrtonosniji napad u povijesti Egipta (u džamiji u gradu Bir al-Abed, u kojem je poginulo 311 ljudi) dokazuje, prije svega, tri stvari. Prvo, takozvani islamski terorizam ima malo veze s islamom, osim što pruža određeni ‘retorički barjak’. I samo proglašavanje drugog muslimana nevjernikom (takfir) se ne odobrava, a kamoli ubijanje.
Drugo, žrtve su uglavnom sami muslimani. Zapadni mediji usredotočuju se na napade na Zapadu, ali većina žrtava ovog nasilja su muslimani koji žive u zemljama s muslimanskom većinom.
Treće, najnoviji podmukli napad i reakcija egipatske vojske zorno pokazuju nemogućnost egipatske vlade da se bori s uzrocima nasilja i nestabilnosti u zemlji. Suočeni s velikim ekonomskim poteškoćama i političkim previranjima (a koji su se jasno mogli vidjeti i prije revolucije iz 2011. godine), egipatska vlada i oružane snage uvijek odgovaraju isključivo silom. Međutim, nasilje samo po sebi ne samo da ne može dati odgovore na društvene, ekonomske i političke napetosti koje su zatekle Egipat, već zapravo pogoršava uvjete pod kojima se nasilje i radikalizacija događaju.
Ovaj začarani krug, na koji nas je zadnji teroristički napad podsjetio na tragičan način, trebao bi biti važna lekcija europskim vladama. Naime, egipatski lideri nisu u stanju ili ne žele ponuditi ozbiljna rješenja za probleme u zemlji. Također nisu u stanju osigurati stabilnost i sigurnost koju traže njihovi zapadni saveznici. Štoviše, nasilje i strah presudni su alati ostanka na vlasti za režim koji nema masovnu podršku: svakoj društvenoj grupi – sunitima, koptima, sufijima, ženama i siromašnima – režim se predstavlja kao jedini bastion protiv nasilja onih drugih. Ali, taj režim ne samo da nije adresirao uzroke nasilja, već je aktivno poticao nasilje i ekstremni ksenofobični nacionalizam koji je, paradoksalno, usmjeren prvenstveno na Zapad, u teoriji egipatski saveznik. Sukob i politička radikalizacija održavaju na životu ovaj režim koji izgleda ne može odustati od iskorištavanja vlastitog naroda.
Donositelji odluka u zapadnim prijestolnicama često se zalažu za realpolitiku kao opravdanje za potporu brutalnom režimu u ovoj zemlji, ali realpolitika znači politike koje su utemeljene na priznavanju stvarnosti onakvom kakva ona jeste a ne onakvom kakvu bismo željeli. Podupiranje predsjednika al-Sisija u ime “stabilnosti” koju on sam potkopava zapravo je sušta suprotnost realpolitici.
Sve dok egipatska vlada ne promijeni strategiju, njezine aktivnosti nastavit će destabilizirati ne samo Egipat nego i cijelu euro-mediteransku regiju. Bez promjena, samo je pitanje vremena kada će nove tragedije zadesiti ovu ponosnu naciju.
digitalnademokracija.com 