Piše: Neven Šimić
Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Nastavi čitati “Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji” →
Rusija obilježava drugu godišnjicu aneksije Krima. Osim likovanja, postoji li i osjećaj krivnje?
Na Krimu je opet proljeće. Rusi sebe i dalje vide kao najneviniji narod na svijetu, potpuno čist i neokaljan. Smatraju da su kroz cijelu svoju povijest uvijek bili žrtve – mučenici, paćenici, oni koji nose breme. U njihovim zamislima Rusija je okružena grabežljivim i prijezira vrijednim susjedima kojima su Rusi otvorili svoja srca i pružili ruku, a ovi su ih zauzvrat iskoristili i povrijedili. Ruski popis pritužbi protiv njih beskrajan je. Ovi susjedi duguju Rusiji zbog njene ‘velike kulture’, zbog Jurija Gagarina i ruskih mistika. Rusi pak susjedima ne duguju niti jednu kopejku. Zato, ako zatreba, Rusija će sva sretna uzvratiti udarac, jer se osjeća prevarena od svih.
Krivnja je neugodna stvar s kojom je teško živjeti. Nijemci su joj se uporno i dugo odupirali. Povjesničar i teoretičar Aleida Assman pisao je da je Nijemcima bilo lakše izmisliti ispriku za svoje postupke nego, naprosto, priznati da su bili u krivu. Među političkim autorima jedno je vrijeme bilo popularno naciste predstaviti kao bezprizorna čudovišta, kao krvožedne zvijeri koje su pokrenule globalno krvoproliće. Prema ovom gledanju, obični Nijemci nisu imali nikakve veze s nacizmom. Druga vrsta pristupa ovoj temi bila je ta da se Nijemci sjećaju svih zlodjela prouzrokovanih od strane nacista: milijuna ubijenih ljudi, sravnjenih drevnih njemačkih gradova, okupacije i podjele svoje zemlje na dvije države. Zatim, tu je bio njihov ugled – nakon nacista, Njemačka se više nije mogla posmatrati isključivo kao domovina Martina Luthera. U ovome viđenju, patnje koje su Nijemci proživjeli pod nacističkim režimom stavljaju ih u istu razinu s Židovima koji su preživjeli holokaust. Nakon što su se riješili tih zlih Nacista, Nijemci sada ponovno mogu prigrliti narode koji su trpili pod nacističkim jarmom. Nijemci su dakle bili žrtve, kao i svi ostali.
Ipak, bez obzira na sva izbjegavanja odgovornosti i pogreške, Nijemci su prihvatili svoju krivnju.
Sličan proces kao da se događao i u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Bilo je pokušaja da se prizna vlastita prošlost onakvom kakva je doista i bila – i to ne samo komunistička prošlost nego i ona ruskoga carstva koje je živjelo od iskorištavanja svojih kolonija. Međutim, ako je suditi po onome što se govori sada, kolektivno sjećanje Rusa funkcionira na vrlo različit način od onoga u Nijemaca. Evo nekoliko primjera: streljana Butovo gdje je ubijeno više od 20 000 političkih zatvorenika za vrijeme Staljinove strahovlade, potresni film ‘Tajni policajac’ snimljen 1992. (u kojem se radnja događa ubrzo nakon boljševičke revolucije) te spisi Solženjicina i Shalamova možda su otkrili i pokazali strahote toga vremena, ali nisu imali željeni učinak.
Kao prvo, Rusi općenito smatraju da nemaju nikakve veze sa zločinima počinjenim tijekom sovjetske ere. Što se većine Rusa tiče, zločini su počinjeni od strane komunista, a komunisti nisu bili Rusi. Estonci, Židovi, Gruzijci i Kinezi bili su odgovorni za sve. Oni su bili financirani iz njemačke ‘centrale’ i od neke vrste globalne zavjereničke klike. Neka onda ti ljudi preuzmu krivicu.
Isto tako, Rusi nisu krivi za deportaciju Krimskih Tatara 1944., a način na koji Tatari još uvijek jadikuju o tome je u najmanju ruku neukusan. Rusi su propatili ništa manje od Tatara. Iz ruske perspektive gledano, kada se Tatari žale na svoju patnje koju su prouzročili Rusi, trebali bi također spomenuti i patnje Rusa pod komunizmom, inače se radi o običnim lažima i provokaciji. Osim toga, zapravo nije ni bilo zločina. Naprosto se radilo o teškim vremena, okrutnoj vojnoj logici i bilo bi zapravo najbolje da se sve to davno zaboravilo.
Najveći problem je što Rusi svoje probleme objašnjavaju manjkom nacionalističke svijesti i imperijalnih ambicija, tj smatraju da je to zbog toga što su ‘loši Rusi’. Posljedica takvog razmišljanja je da jedini spas vide u više autokracije, više državnog pravoslavlja, više Kozaka, antisemitizma, ratova i pripajanja teritorija. Slijedeći ovakvu logiku, Rusija pod dinastijom Romanova nije uspjela jer je bila premekana, tj. prestala je biti svoja. Stoga se nameće očigledan zaključak da Rusi ne bi trebali skretati sa svoga ‘pravoga puta’. Taj pravi put znači biti supersila. Sve što su Shalamov, Solženjicin i drugi učinili jeste da su naučili Ruse da moraju opet postati imperij i ići do kraja. Kao što kaže engleska poslovica, ako se prvi puta ne uspije – nastavi pokušavati.
Streljana Butovo (sada spomenik Staljinovim žrtvama), koja je trebala braniti Ruse od povratka u prošlost na isti način kao što holokaust štiti Nijemce od povratka u nacional-socijalizam, pretvorila se u ulazna vrata u još dalju i krvaviju prošlost. Sjećajući se ‘crvene’ represije koja je bila loša, Rusi čekaju novu, ‘bijelu’ represiju koja će biti dobra. U njihovom kolektivnom slavlju zbog osvajanja Krima, Rusi ne samo da slave svoju pobjedu nego i svoj nedostatak krivnje. Između to dvoje možda i nema razlike.
Maxim Goryunov, Open Democracy
Foto: Alexander Aksakov / Getty Images
Postoje pojave i događaji za koje znamo da će se desiti. Predosjećamo u kojoj će se formi dogoditi i kojom će se ‘kvalitetom’ realizirati. Nemamo sumnji i dilema, nismo nestrpljivi jer znamo da će doći. Kako se može znati nešto što će se tek dogoditi? Pa tako što i u ovakvom svijetu kakav je naš ima ponešto što je slično kao u prirodi, može se odvijati samo na jedan način. Ne može, dakle, izostati osuda Radovana Karadžića. Kakav god bio sud, a znao je Haški tribunal svakakav biti, nije imao drugo rješenje. Godinama dokazivano i sa kojeg god aspekta mjerili Karadžićevu krivnju, ona realno postoji, dokaziva je i dokazana. U ovakvim slučajevima radi se o formalnoj potvrdi poznatoga, pa je i vijest o haškoj presudi Karadžiću iz te kategorije.
Tu bi mogao biti kraj priče, javnosti je ponuđena očekivana informacija. Nema se što novo saznati niti dodati. Međutim, to je samo najobičnija logična priča. Javnost, nekoliko vrsta javnosti, hoće više. Šansu za svoje minute slave rijetki propuštaju. Baš zbog toga provalila je oluja i mećava mišljenja i komentara. Ima kazivanja realističnih i logičnih, ali je mnogo više onih suprotnih od toga. Sve su to manje ili više pregrijani govori, napadno podijeljeni u dvije međusobno isključivo navijačke grupacije. Jednima je svaka kazna nedovoljna, ravna napravdi; drugima je ista ta kazna prestroga i nedokazana. Kao što je to kod nas redovito ‘dobar’ običaj ove su grupe određene etničkom pripadnošču.
Može li se očekivati da vremenski odmak učini svoje, da se ova presuda i sve druge haške presude doživljavaju realnije i bez stroge primjene etničkog ključa? Samo bi tako bilo moguće da ratni zločini svih ‘strana’ i sva ratna viđenja prestanu biti prostor stalnog ratovanja ‘drugim sredstvima’. Samo se tako može početi graditi istinsko pomirenje i povjerenje. Ima dovoljno primjera u Evropi za takvo što. To bi trebala biti velika i važna zadaća obrazovanja, znanosti i kulture. To je put da se zauzdaju dosadašnje i sadašnje šovinističko-kriminalne politike koje stalno truju i nazaduju sve aspekte društva. I poslije nakane da se pošalju bilo kakve smislene i dobronamjerne poruke korisno je prisjetiti se atmosfere neposredno nakon objave (nepravomoćne) presude. Samo što je presuda donesena uslijedilo je očekivano svrstavanje za ili protiv. Reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji jednoglasne. Vlast i opozicija; intelektualci, umjetnici i novinari; odvjetnici i suci svi uglas – nepravda! U Federaciji BiH i u Hrvatskoj posve oprečno, svi presudu vide kao nedovoljno strogu.
Očito je da je izgradnja međusobnog povjerenja, vjera u suđenje i pravdu još daleko. Ima ipak koristi od ove presude. Karadžić je osuđen za teška nedjela, za njega najteža a za BiH najvažnija je presuda za genocid. Da je ovakva presuda postojala kada je sklepan Daytonski mirovni ugovor Republika Srpska ne bi imala sadašnju ustavno-pravnu i političku poziciju. Poruka presude Karadžiću, jer to je presuda i prvom predsjedniku i osnivaču Republike Srpske, je da su temelji ovoga bh entiteta postavljeni na teškim zločinima, pa i genocidu. Može li se očekivati da će svi domaći i inozemni politički faktori imati ove činjenice u vidu.
Zlatko Bosnić
Foto: CNN
Zaslužuje li Bosna i Hercegovina biti članicom EU ako diskriminira svoje građane? Slučaj Sejdić i Finci.
Bosna i Hercegovina diskriminira dio svojih građana. Da stvar bude još puno gora, Bosna i Hercegovina diskriminira svoje Rome i Židove, a i druge koje politika imenuje ostalima. Biti europska država nakon Drugog svjetskoga rata i diskriminirati ova dva naroda tužno je i porazno. Svi oni kojima je važna dugoročna dobrobit BiH moraju biti zabrinuti sporošću i nemarom vlasti i javnosti u ovome slučaju.
Treba reći da ova diskriminacija nije namjerna. Ona je posljedica Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je doslovno sklepan od strane administracije SAD-a da bi se završio tragični rat u zemlji. Trebalo je tražiti kakvo-takvo rješenje, jer milijuni građana bivše Jugoslavije preplavili su Europu, Sjedinjene američke države i Kanadu, a dešavao se i snažan pritisak javnosti na politike Zapada.Taj mirovni sporazum i novi ustav napravljeni su s namjerom da se na neki način udovolji trima konstitutivnim narodima (Bošnjaci, Hrvati, Srbi), njihovim nacionalnim vođama i prioritetima. Tek poslije su se sjetili da postoji još netko osim njih.
U Bosni i Hercegovini, ako niste pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda ne možete biti birani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH. Ova očita diskriminacija dovela je do tužbe koju su predstavnici BiH Roma i Židova, Dervo Sejdić i Jakob Finci, pokrenuli pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Sud je naravno presudio u njihovu korist, odlučivši da se pripadnicima manjina u BiH mora omogućiti kandidiranje za Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Odluka Suda donesena je 22.12.2009., ali otada se ustavno-pravni položaj bh Roma, Židova, ali i svih ostalih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda ni u kojoj mjeri nije promijenio.
Bosna i Hercegovina je zvanično aplicirala za članstvo u EU 15.2.2016. godine. Pristupni proces će, blago rečeno, biti dug i kompliciran. Komesar za evropsku politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn poručio je bh zvaničnicima da nastave s reformama. Da je dobre volje i spremnosti za dogovore unutar BiH te bi reforme mogle biti samo administrativno-birokratski postupak. Nažalost nije tako, jer u BiH je sve politika.
Međutim, čini se upravo nevjerovatnim da će EU Bosnu i Hercegovinu primiti u svoje članstvo bez promjene ovih diskriminirajućih ustavnih odredbi. Već imamo neka nezvanične komentare koji jasno ukazuju da je to tako. Josip Juratović, zastupnik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) u Bundestagu i član vanjskopolitičkoga odbora Bundestaga (inače podrijetlom iz Hrvatske) izjavio je da “Bosna i Hercegovina bez implementacije sudske odluke Sejdić-Finci, bez uspostave građanskih prava, neće ući u Europsku uniju”.
Na koncu, da li bi bilo pravedno da ovakva Bosna i Hercegovina postane članica kluba koji je, sa svim svojim opterećenjima i manjkavostima, ipak primjer i predvodnik u globalnim demokratskim procesima i ostvarivanju ljudskih prava? To bi bila svojevrsna nagrada nacionalistima koji će i dalje upotrebljavati vlast kao i sve godine do sada.
Važno je dodati da su svi građani Bosne i Hercegovine žrtve trome i neodgovorne vlasti kojoj je glavni cilj opstnak i ispunjavanje samo minimuma neophodnog za održavanje na vlasti. Međutim, građani su birali i biraju te i takve političare na skoro svim izborima od uspostave demokracije u BiH, što je velika tema sama po sebi. Interesantna je činjenica da je javnost u BiH vrlo skeptično reagirala na predaju aplikacije za članstvo u EU, pitajući se čime je ovako nespremna BiH to uopće zaslužila.
Ipak je dobro da se krenulo u proces priključivanja EU, ali treba znati da će promjena Ustava u slučaju Sejdić-Finci biti apsolutni uvjet za članstvo, što je jedino moguće i ispravno rješenje.
DD
Foto: Aljazeera Balkans
‘’Enver Hoxha: željezna pesnica Albanije” čudesna je priča o tome kako je jedan čovjek nekažnjeno držao cijelu zemlju taocem punih četrdeset godina.
Između 1944. i 1985. Albanijom je vladao jedan čudni, zapravo potpuno ludi sociopat i diktator po imenu Enver Hoxha. Iako je staljinizam u Europi nestao sa smrću svoga osnivača (ili barem s Hruščovljevim reformama) u Albaniji je ostao neupitan sve do 1990. Kada je Hoxha umro 1985., Albanija je službeno bila treća najsiromašnija zemlja u svijetu. BNP je bio veličine maloga grada a prosječna primanja bila su petnaest američkih dolara mjesečno. Četiri desetljeća kolektivizacije dovelo je skoro do gladi na selu, gdje je Hohxin agresivni izolacionizam značio da su ljudi za poljoprivredu još uvijek koristili tehnologiju iz 1920-ih. Kada se režim konačno srušio, nekoliko godina nakon Hoxhine smrti, za sobom je ostavio umorno, gladno, konfuzno i preplašeno stanovništvo.
Dok su Albanci i albansko društvo uspostavljali demokraciju malo tko je imao vremena ili volje razmišljati o čovjeku koji je vladao zemljom s nezamislivom okrutnošću više od četiri desetljeća. “Enver Hoxha: željezna pesnica Albanije”, knjiga novinara Blendi Fevziua, prvi je pravi životopis diktatora. Iznimno popularna i veoma kontroverzna knjiga u Albaniji prevedena je na engleski, a za nadati se uskoro i na druge jezike.
Enver Hoxha rođen je 1908. u gradu Gjirokasteru na jugu Albanije (tada dijelom Otomanskoga carstva). Čini se da je izbjegavao oca, prostodušnog hodžu koji ga je napustio i otišao raditi u SAD, ostavivši sina svome ujaku Hysenu Hoxhi; gradonačelniku, radikalnom ateistu i anti-kolonijalistu. Fevziu tvrdi da Hoxha nije pokazivao interes za politiku. Otišao je studirati botaniku na sveučilištu u Montpellieru unatoč tome što ga, prema vlastitim riječima, ova oblast nije zanimala. Napustivši studije otputovao je u Pariz gdje se uspješno predstavljao kao predstavnik albanskog komunističkog pokreta te se priključio društvenom krugu komunističkih izdavača i avangardnih umjetnika. Ostao je frankofil cijeloga života, a Francuska je bila jedna od rijetkih zemalja s kojom je Albanija imala bilo kakve odnose.
Nakon povratka u Albaniju, Hoxha je imao nekoliko poslova prije nego se priključio pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata. U roku od nekoliko godina, malo poznati i još manje omiljeni Hoxha nekako je uspio doći u vodstvo komunističke stranke. Kako je to ostvareno ostaje, po priznanju autorice životopisa, “jedna od najvećih misterija albanske povijesti”. Čini se da je dobar dio tajne njegova uspjeha bilo slučajno prijateljstvo s dva jugoslavenska tajna agenata koji su albansku komunističku stranku vodili kao podružnicu jugoslovenske partije i Titovih partizana. Fevziu je posvetila puno vremena ovome poglavlju, tvrdeći da su Jugoslaveni bili ključni u dovođenju Hoxhe na vlast i da su mu pomogli učvrstiti je u nemirnim poslijeratnim godinama. Unatoč tome, Hoxha je prekinuo veze s Titom 1948. zajedno s ostatkom Varšavskog pakta. Poslije se razišao i sa SSSR-om (tvrdio je da je Hruščhov bio izdajica i revizionist), stvorivši neobično savezništvo s Kinom koje je trajalo sve do otvaranja te zemlje prema Zapadu 1970-ih. Kad se razišao s Kinom 1978., Hoxha je uistinu ostao sam.
Jedan depresivni lajtmotiv koji se ponavlja kroz cijelu knjigu su Hoxhine paranoidne čistke. U početku, one imaju nekog kontekstualnog smisla: naravno da će ukloniti suradnike okupatora i političke protivnike – stvari su se naprosto tako rješavale. Međutim, uskoro počinje ubijati suparnike u vlastitoj stranci, uključujući one koje je samo nekoliko godina ranije hvalio kao ratne heroje. Disidenti su bili uklonjeni, a isto će se desiti i svećenstvu i aristokraciji. Stari školski prijatelji i simpatije iz srednje škole također su eliminirani. Osoba koja je Hoxhi dala stipendiju za studij u Francuskoj je pogubljena, kao i prijatelj koji mu je dao besplatno živjeti u svome pariškom stanu. Bivši premijeri, potpisnici albanske Deklaracije o neovisnosti 1912. i osnivači komunističkg pokreta bili su među mnogim žrtvama smaknuća koja su bila uobičajena sve do kasnih 1980-ih.
Hoxha je intelektualce eliminirao u toj mjeri da u vrijeme njegove smrti gotovo nitko u Politbirou Komunističke stranke nije imao više od srednjoškolskog obrazovanja. Jedna od najopasnijih funkcija tijekom Hoxhine vladavine bio je ministar unutarnjih poslova – ubio ih je sve osim jednoga. Kao što jedna žena – čiji je muž pogubljen od strane Hoxhe – objašnjava u knjizi: mnogi Albanci imali su grandiozne ideje o tome kako voditi zemlju nakon oslobođenja, ali samo je Hoxha bio spreman ubiti vlastitog šuru da ih i ostvari.
1967. Hoxha je pretvorio Albaniju u prvu ateističku državu na svijetu. Zatvorio je sve crkve i džamije, a čak je uništio i nekoliko vjerskih građevina od neprocjenjive kulturne vrijednosti. Svećenstvo je bilo jedna od najugroženijih skupina i malo ih je preživjelo strahovladu. U jednoj depresivnoj epizodi, svećenik je likvidiran za „zločin“ krštenja u privatnome domu. Hoxha je čak zabranio i brade zbog njihove povezanosti s islamom i pravoslavljem. Albanski diktator njegovao je kult ličnosti usporediv možda samo s Kim Jong-ilom u dvadesetome stoljeću. Njegovi pisani radovi bili su obvezni čitanja u školama. Hoxha – ili „ujak Enver“ kako je preferirao – poticao je svoj kult tako što je dao pomno prepisati povijesne knjige da bi se,između ostalog, predstavio kao osnivač albanskog komunizma, osnivač albanske Komunističke partije i najvažnija figura partizanske borbe protiv okupatora. To je, naravno, izazvalo ogorčenje među veteranima tih pokreta, ali jedini koji su preživjeli čistke bili su oni koji su živjeli izvan zemlje.
Hoxha je svoj narod držao u konstantnome strahu pozivajući se na opasnost od strane invazije. Dao je izgraditi oko 750 000 betonskih bunkera diljem zemlje, uglavnom na obali i duž granice s Grčkom i Jugoslavijom, ali i u gradovima, parkovima i drugim naizgled slučajnim lokacijama. Osim što su koštali dobar dio BDP-a, bunkeri su koštali života mnoge graditelje koji su uglavnom bili na prislinome radu. Arhitekt bunkera Josif Zagali na kraju je poslan u radni logor u jednoj od Hoxhinih redovnih i uglavnom besmislenih čistki.
Početkom 1960-ih Hoxha i drugi vodeći članovi stranke počeli su živjeti u samoodrživoj četvrti Tirane poznatoj kao Blloku (doslovno: blok). Hermetički zatvoren od ostatka Albanija, Hoxha i njegovi poslušnici rijetko su se usuđivali ići vani. Odluke su radije donosili u svojim dnevnim sobama i salonima.
Enver Hoxha – čudni sociopat, tiranin i masovni ubojica umro je kao slobodan čovjek. Njegova smrt obilježena je sa sedam dana dotada neviđene žalosti. Njegovi memoari, koje je napisao u trinaest svezaka, bili su dokaz Oscar Wildeove poznate maksime da nitko nije dovoljno bogat da otkupi svoju prošlost. Knjiga Blendi Fevziua ukazuje na ovu nepravdu. Njegova pedantna istraživanja, pomognuta otvaranjem prethodno zatvorenih komunističkih arhiva, opisuje strahote diktatora i njegovog režima. Ova knjiga također je važna i na drugi način: daje glas mrtvima, nestalim, prognanim i očišćenima. To što im je dao glas i omogućio da čujemo njihovu priču, nešto što im je Hoxha očajnički pokušao oduzeti, možda je i najveće Fevziuevo dostignuće.
Alex Sakalis, Open Democracy
Suština Europe je u pluralizmu, koji je većim dijelom prošloga stoljeća bio napušten, a zatim ponovno otkriven.
Pitam se da li sam jedini koji misli da se Brexit (politički proces koji će kulminirati referendumom o članstvu u EU, op. prev.) zapravo ne bavi prednostima i nedostacima članstva u Europskoj uniji. O tome raspravljam s Brexitersima (pristašama izlaska iz EU, op. prev.) i čini mi se da se kod njih radi o nečem drugom: oni radije ne bi bili Europljani.
Mislim da znam što to znači biti Europljanin. Moji roditelji su se upoznali dok je otac bio časnik u britanskoj vojsci 1944., a majka mlada udovica s dvoje male djece u jednom selu u Normandiji. Kada smo tijekom 1950-ih živjeli u Londonu moje su polusestre išle u francusku školu.
Sjećam se koliko je Britanija tih 50-ih godina bila izolirana, zatvorena u sebe i ne-europska. Magla je doista skrivala drugu stranu Kanala (La Manche), osim ako niste putovali trajektom od dosadnog Dovera do ružne Boulogne. Jedna određena vrsta nezrelosti i sporosti bila je uočljiva u zemlji koja je nedavno dobila svoj najveći rat.
Određeni stupanj odvojenosti nikada nije nestao iz engleske kulture. On se najbolje vidi kroz naviku samomitologiziranja (tu moramo isključiti Škote, Velšane i Irce u Engleskoj). Prije samo godinu dana rekao bih da ovaj svijet više ne postoji. Sada znam da je preživio: tvrdoglav i otrovan. Mi možda i želimo biti Europljani, mnogi od nas to žele, ali nam je teško. U međuvremenu, imamo samo loše argumente da se suprotstavimo euromrziteljima.
Što se tiče euroskeptika, najviše cijenim fundamentaliste koji vjeruju da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane. Oni su u krivu, jer svijet više nije takav, no barem su dosljedni. Njih stvarno ne brine to što bi mogli završiti kao siromašna i nesretna zemlja. Divim se ovoj vrsti perverznosti, ali vidim da mi Britanci mjesečarimo prema izolaciji. Nedavno sam ponovno čitao Tony Judta, Belgijanca po rođenju, Židova i najostvarenijeg pisca o Europi na engleskom. Judt je smatrao da se trebamo suprostaviti Europi i prestati trošiti svačije vrijeme. Ono što me najviše dojmilo je koliko nije volio EU. Slagao se s onima koji su tvrdili da EU nije demokratska i smatrao je da će na koncu spriječiti Europljane da nadiđu odanost nacionalnim državama. Najbolje što je imao reći o EU bilo je da to nije i da ne može postati superdržava, ali da ponekad ipak omogući Europljanima da urade neke dobre stvari zajedno.
Bio sam u Parizu 1971., radeći svoj prvi posao i dobivajući plaću u gotovini kako bih zaobišao problem radne dozvole. Tih dana postalo je jasno da će se Britanija napokon pridružiti tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici. Sa zanimanjem sam čitao The Times u jednom kafiću i shvatio da ću ipak moći raditi po cijeloj Europi bez dozvole. Osjetio sam se slobodnim i kao da već živim u jednom većem svijetu. Međutim, znao sam da mnogi ne dijele moja uvjerenja. Mnogi britanski eurofili su štreberi koji se nisu pokazali učinkovitima u širenju svoje poruke. U srednjoj školi djeca biraju da proučavaju britanski ili američki ustav. Nitko neće priznati da je pročitao Ugovor iz Nice, kao što sam ja jednom učinio.
Ono što me, naivno, iznenadilo kod europskih birokrata je potpuni nedostatak strasti. Doimaju se kao da je rasprava o tome kakva Europa treba biti završena. Osobno, meni je dosadan zastarjeli birokratski novogovor koji se čuje u Briselu: ili je previše složen za mene, ili je kao što ja mislim proizvod navike i samozadovoljstva. Europa se možda može opisati kao ‘utopija s kojom završava povijest’, ali mogao sam vidjeti da je ta utopija neuspjela.
Tony Judt je umro na Manhattanu 2010. U jednom od svojih posljednjih javnih istupa istaknuo je da je “socijalna demokracija” veliki europski doprinos svjetskoj civilizaciji. Sugerirao je da bi tu ideju trebalo braniti. Također je mislio da da bi ova ideja mogla biti putokaz za ‘Europsko stoljeće’. Ne trebamo se bojati izraziti naš strah. Strah od nesigurnosti je legitiman, to je ono što je natjeralo ljude da se drže zajedno. Ovo vrijedi upamtiti dok nas pristaše izlaska iz EU bomardiraju stavom da nas samo strah sprječava da se osamostalimo.
Još uvijek možemo sanjati o Europskom stoljeću. Vjera u Europu dolazi, prije svega, iz uvjerenja da se možemo vratiti retorici tolerancije, odnosno onome što Britanci zovu liberalizam. Suština Europe je u pluralizmu, koji je većim dijelom prošloga stoljeća bio napušten a zatim ponovno otkriven. Pluralizam može preživjeti bilo koju europsku krizu sve dokle mi to želimo.
Svijet se dijeli na one koji vjeruju u ono što zovemo liberalnom demokracijom i na one koji ne vjeruju. Mi Britanci trebamo biti u savezu s ostalim europskim pristašama slobode. I naravno, iako se mora uvijek iznova reći, to najbolje možemo učiniti kao Europljani.
Moje najveće žaljenje glede Europe je način na koji se riječ ‘skeptik’ zloupotrebljava u Velikoj Britaniji. Montaigne, ultimativni Europljanin, misli da bi svatko trebao probati skepticizam. Svi bismo trebali biti skeptični Europljani. Na koncu mi Britanci možda odlučimo da smo Europljani ovog ljeta (na referendumu 23.6 op. prev), ali ja sam daleko od toga da sam siguran u to.
Nick Fraser, Open Democracy
Autor je urednik dokumentarnog serijala Storyville na BBC-u. Napisao je dvije knjige o suvremenoj Europi.
Tekst je prilagođen.
Datum je određen. Britanska javnost će 23. juna glasati o tome da li Ujedinjeno Kraljevstvo treba ostati u EU ili je napustiti. Britanska vlada nije neutralna po ovom pitanju. Nakon što je osiguran poseban status Ujedinjenog Kraljevstva, Vlada je jasno rekla da vjeruje da će Ujedinjeno Kraljevstvo biti jače i sigurnije i da će biti u boljoj poziciji u reformisanoj EU.
Već sam primjetio neke komentare o tome kako su pregovori Ujedinjenog Kraljevstva pokazali slabost EU kao institucije i da će u budućnosti UK biti u poziciji da bira do koje će mjere implementirati odluke iz Brisela. Nijedno nije tačno. Pa, šta se onda zaista desilo? I šta to znači za Bosnu i Hercegovinu?
Pregovori Ujedinjenog Kraljevstva vođeni su oko četiri prioriteta koji odražavaju pitanja koja najviše brinu britanski narod: ekonomsko upravljanje, konkurentnost, suverenitet i socijalna davanja/sloboda kretanja. Ali, uvijek smo jasno davali do znanja da želimo rezultat koji će biti dobar i za Britaniju i za EU. I mislimo da je to upravo ono što smo dobili.
Iako su ove mjere zaštite izuzetno važne za UK, većina ovih promjena nije samo povoljna za UK. Naprotiv, one su korak ka ispunjenju našeg viđenja EU koja je vodeća u svijetu po konkurentnosti, magnet za start-upe, vodilja u otvaranju radnih mjesta i rasta. Evropske unije koja je dovoljno fleksibilna da odgovori na potrebe svojih različitih članica – velikih ili malih, sa istoka ili zapada, onih koji koriste euro ili koji ga ne koriste. Evropske unije koja poštuje suverenitet državnih parlamenata i, kada je to moguće, vraća ovlaštenja zemljama članicama.
Mi vjerujemo da su ovo dobre vijesti za UK. Dobre su vijesti i za druge postojeće članice Evropske unije. A dobre su vijesti i za potencijalne buduće članice EU, jer će se pridruživati međunarodnoj organizaciji koja je spremnija da odgovori na zahtjeve 21. vijeka.
Ovo nije kraj priče. Da bi se išlo u korak sa globalnom ekonomijom, moramo nastaviti sa reformama. Koliko god da ostanemo u Evropskoj uniji, Britanija će voditi jedinstveno tržište naprijed, raditi na smanjenju regulativa, biti prvak u slobodnoj trgovini i raditi na tome da Evropa ostane otvorena prema ostatku svijeta i snažna nasuprot prijetnji i izazova.
Britanska vlada vjeruje da ćemo biti jači u reformisanoj Evropi jer možemo imati ulogu u jednoj od najvećih i najuticajnijih svjetskih organizacija, pomagati pri donošenju velikih odluka o trgovini i sigurnosti koje određuju našu budućnost.
Vjeruje da ćemo ostankom u reformisanoj Evropi biti sigurniji jer možemo raditi sa našim evropskim partnerima u borbi protiv prekograničnog kriminala i terorizma, što će nam dati brojčanu prednost u sve opasnijem svijetu.
I vjeruje da će za nas biti bolje ako ostanemo u reformisanoj Evropi jer će britanske kompanije imati puni pristup slobodnoj trgovini na jedinstvenom tržištu od 500 miliona ljudi koje donosi nova radna mjesta, investicije i niže cijene.
Edward Ferguson, FCO Blogs
Autor je ambasador Velike Britanije u BiH
Kultura je prostor u kojemu nastaju i u kojemu se oblikuju identiteti pojedinaca, grupa i nacija. To je općeprihvaćeno mišljenje struke, znanosti i politike. Dakle, kultura kao sadržaj bitan je dio identiteta, pogotovo to važi za male zemlje i narode (premda je u biti svaka izvorna i originalna kultura i anacionalna). Uspješni sportski i kulturni projekti šansa su i tzv. malim narodima da dospiju u centar međunarodne pozornosti. Stoga je ulaganje u kulturu pitanje zdravog razuma, jer kultura pozitivno oblikuje društvo i nadilazi kratkoročne političke ili ekonomske interese. U tome smislu kultura treba biti i društveno-državni projekt od posebne važnosti.
Kako stvari stoje s kulturom naprimjer u Hrvatskoj? Ideološke hajke kojima je izložen Oliver Frljić, možda i jedini radikalno inovativni i suvremeni kazališni djelatnik u toj zemlji, ne daju mjesta velikome optimizmu. Osim toga, izjave novoga ministra kulture – k tomu i povjesničara – o razdoblju NDH porazne su same po sebi, pa je upitno i na koji će način takva vlast vrednovati složenost kulturnih činjenica i pojava.
Druga važna tema je kriterija u što ulagati novce namijenjene za kulturu – da li u naizgled okoštale manifestacije poput Dubrovačkih ljetnih igara ili u nove projekte; u potporu novim umjetnicima ili u neprofitne online medije?
U Bosni i Hercegovini, kulturni radnici u većini smatraju da im država ne daje dovoljnu podršku, pogotovo ne pokušajima iskoraka na međunarodnu scenu. Dodatni prigovor je da se državna potpora kulturi u nekim sredinama namjerno zaobilazi. Možda je Sarajevo Film Festival jedna iznimka, jer taj festival marketinški zanimljiv i uspješan, a osim toga izdašno je podržan javnim sredstvima. Isto tako, stječe se dojam da javnost slabo reagira na sistemsko zanemarivanje kulture, ali da jako dobro prihvaća pojedinačne uspjehe na ovome polju.
Kultura i njena važnost u društvu su teme koje zaslužuju puno više od skromnoga teksta, ali potrebno je i na taj način govoriti o mjestu kulture u društvu. I to je, nadajmo se, mali korak ka promjenama nabolje.
Za kraj prilažemo razgovor o BiH kulturi vođen s Danisom Tanovićem, bosanskohercegovačkim redateljem i dobitnikom Oscara za najbolji strani film 2001. te nedavnim osvajačem Srebrenog medvjeda na Berlinaleu.
Nezaposlenost mladih u Bosni i Hercegovini je bolna tačka te države. Dostupni podaci su prilično šokantni: 54% nezaposlenih u 2012., s tim da do danas ne postoji ozbiljniji trend u suprotnome pravcu. Razloge za ovu situaciju treba tražiti u politici i odnosu vlasti prema ovome problemu, te u obrazovnome sustavu. Važan dio slike svakako je i dijagnoza BiH ekonomije kao cjeline.
Preporuke za bavljenje ovim problemom postoje: od politike jačanja konkurentnosti, do bolje statističke evidencije, aktivnije uloge službi za zapošljavanje i drugih. Ako vas zanima ova problematika, svakako vrijedi pročitati analize koje možete naći preko poveznica na ovome tekstu.
Međutim, ono na što treba dodatno odgovoriti, analizirati i iz čega treba tražiti izlaz je sljedeće, sadržano u par važnih pitanja. Prvo pitanje je koliko su mladi motivirani u ovakvoj državi npr. u kontekstu percepcije o dobivanju posla preko veze. Drugo pitanje je koje vještine mladi posjeduju i koliko su osposobljeni natjecati se na tržištu rada.
Ovo su nažalost dva ogromna problema koja se naprosto moraju rješavati, i sada (hitno) i dugoročno.
U tome smilu zanimljivo je pismo čitatelja objavljeno na portalu Republika i koje prenosimo u cjelosti. Vrijeme je da ovu situaciju shvatimo ozbiljno.
“Sada kada sam zagazio, ne baš tako hrabro, u dvadeset šestu godinu života i već naginjem ka dvadeset i sedmoj, a samim tim sam bliže tridetoj, jer je dvadeseta ostala daleko iza mene, podrugljivo se smješkajući, star sam i već se vidim u četrdesetoj, jer godine prolaze brže nego što to primjetimo.Dakle, u toj prelaznoj godini, sve se sruši na tebe. Odjednom te roditelji pitaju kad ćeš se ženiti? Ti zastaneš začuđeno, pogledaš starog pa se nasmiješ, jer očigledno je u pitanju neka šala. Ali nakon toga, iz dana u dan, to pitanje postaje učestalije (vrag odnio šalu); kao i ona da bi trebao naći ozbiljan posao, da misliš na budućnost i na svoju djecu. Uzmajući u obzir da si prosječan mladi čovjek, koji je završio fakultet, možda i ne, nezaposlen, konobariš negdje ili se vucaraš, dan – noć po recepciji nekog prljavog motela, hostela, šta već; i sve to za pet stotina konvertibilnih maraka. A on tebe pita kada ćeš se ženiti? Ma evo sutra se ženim odmah! A isto tako, tražim ozbiljan posao (samo kada bi znao šta je to)? To je ono nešto za što mi treba štela jel’? Kada smo kod toga, prijatelj i ja sjedimo za stolom, razgovaramo na kafi, da kada bi se pojavio neki čiko stao ispred tebe i ozbiljno ti rekao:„Sinko, izaberi posao koji ćeš da radiš i sredit ćemo to“, šta bi mu rekao?Tajac.I dalje.Minuta šutnje.Sada već postaje malo neugodno, koliko šutiš.Napokon progovaraš:– „Pa eto… ono… može konobar u Cheersu, City pub. To znam. E, da, Sloga zapravo, tamo je, ono ludilo, puno uvijek, ima dobrih treba i to.“ „Pa ti nemaš pojma o životu“ – prolazi ti kroz glavu, „čovjek ti nudi posao, a ti ne znaš šta bi rekao, jer ništa i ne znaš raditi.“ Zašto je to tako? Kriviš državu, jer te ništa nije naučila. Školovao si se toliko godina, a uraditi ništa ne znaš. Samo teorija. Nakon teorije, ponovo teorija! A praksa? Ništa! Možda znaš sve o Aristotelu ili Platonu? Možda si pročitao knjiga, da više i ne pamtiš broj? I čak znaš povezati sve boje sa brojevima koje izlaze na bingu, u svakoj kladionici. U biti ti si stvarno ogroman kapacitet.Objavljuješ „pametne“ statuse po fejzbuku, ispunjava te to, ako pređeš preko dvadeset lajkova, odlično. Ako još tu izleti neka pozitivna kritika, onda ne možeš jesti od sreće. Dalje misliš, ma oni, roditelji su krivi! Čuvaju te dvadeset i pet godina i govore, “završi školu, da imaš diplomu. Bitan je papir”.Ne tjeraju te da radiš, da se lomiš, da upoznaješ svijet, da saznaš da nije sve tako idealno kao što misliš i da ne čekaš kada će se pojaviti neko ko će u tebi prepoznati ono najbolje, pozvati te i sve ti dati. A ako u dvadesetim samo sjediš, piješ kafe, normalno je da se to odrazi na tvoj život i da ćeš postati, običan, lijeni uhljup. I sada u dvadeset i šestoj godini svi odjednom očekuju nešto od tebe: da se ženiš da radiš “ozbiljan posao”? E pa ne ide.Ko je kriv? Ma ima još krivaca, samo to nisam ja! Al’ džaba sve, džaba ti roberto, džaba ti kavali, kad te niko ne razumije.”
DD
Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.
Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.
Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?
Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.
Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.
Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.
Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.
Potezom koji je prizvao jezive povijesne usporedbe, vlade Danske i Švicarske nedavno su donijele zakon koji dopušta oduzimanje osobnih dragocijenosti izbjeglicama. Osim Njemačke, Austrije, Francuske i Mađarske, i Švedska je zatvorila svoje granice i ograničila slobodu kretanja između svoje države i Danske. U Velikoj Britaniji, azilanti moraju nositi posebne narukvice inače riskiraju da izgube pravo na prehranu. Također moraju živjeti u posebnome smještaju, s crvenim vratima i gdje ih se može jasno identificirati, što je već dovelo do nasilja i rasističkih ispada. Istovremeno, vlada Velike Britanije odbija ispuniti obvezu da izbjeglice u Calaisu (grad na sjeveru Francuske gdje se nalazi veliki broj izbjeglica koje žele doći u Britaniju) spoji s članovima obitelji koji su već u zemlji. Osim toga, suprotno stručnim savjetima, britanska vlada je nedavno proglasila Eritreju kao sigurnu državu u koju se može vratiti, čime si olakšava odbacivanje zahtjeva za azil državljanima te zemlje. Britanski Home Office (ministartstvo unutarnjih poslova), kao i parlamentarni komitet o izbjeglicama izvijestili su o bezobzirnim i neprihvatljivim uvjetima u izbjegličkim prihvatilištima. U isto vrijeme, francuska si vlada dopušta da izbjeglice u Calaisu i Dunkirku borave u mjestima koja nemaju ni osnovnu sanitarnu infrastrukturu i ne pružaju nikakvu zaštitu od vremenskih uvjeta.
Sjećanje na Holokaust
Dvadeset i sedmi siječanj u svijetu se obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na Holokaust. Taj dan su odredili Ujedinjeni narodi 2005., a svrha je sjećanje na žrtve Holokausta. To je, moglo bi se reći, i podsjetnik na globalnu predanost ljudskim pravima. Ako znate što je bio Kindertransports – prihvat deset tisuća židovske djece iz Njemačke u Veliku Britaniju između studenog 1938. i rujna 1939. godine – mogli bi pretpostaviti da je Europa bila utočište za židovske izbjeglice iz nacističke Njemačke, te da su tek noviji ratovi i krize doveli do oštrije politika spram azila i imigracije, sve u ime sigurnosti. Međutim, animozitet prema židovskim izbjeglicama koje su bježali iz nacističke Njemačke bio je široko rasprostranjen. Pišući o tome 2002. Anne Karpf je u The Guardianu navela da „umjesto da olakša uvjete za ulazak austrijskih Židova nakon Anschlussa (njemačke aneksije Austrije u ožujku 1938.) britanska vlada ih je otežala uvođenjem novih, strogo kontroliranih viza upravo zato da bi se ograničio broj izbjeglica”.
Lokalno stanovništvo
Međutim, za razliku od službene politike, organizacije civilnog društva su inicirale široki dijapazon odgovora na situaciju, s namjerom da se izbjeglicama pomogne i da im se pruži dobrodošlica. O ovoj akciji treba govoriti jer nudi neke alternativne političke puteve. Lokalni napori doveli su do isporuke značajnih financijskih, obrazovnih i materijalnih resursa izbjeglicama u Calaisu. Lokalni stanovnici i nevladine organizacije u Calaisu i Dunkirku su se oduprli politici francuske vlade koja zanemaruje izbjeglice koje borave u tim gradovima. Volonteri na Lezbosu, Samosu i drugim grčkim otocima su ključni akteri dobrodošlice i pomoći izbjeglicama koje pristižu na grčku obalu – u tim sredinama institucionalni mehanizmi ili nisu uspjeli ili ih nije ni bilo.
Pretpostavljam da je ovakav odgovor bio priznanje o složenosti problema, o tome da su izbjeglice ljudi, a ne potencijalni teroristi, tragači za socijalnom pomoći i prijetnja moralnom tkivu našega društva. Suosjećanje (za razliku od sažaljenja) i solidarnost s izbjeglicama su potrebni da bismo se oduprli politikama koje nastoje dehumanizirati i od sebe odgurnuti izbjeglice i izbjegličke zajednice.
Naomi Head (prilagođeno), Open Democracy
Foto: Ilias Bartolini, Flickr
Da li nam se već ‘događa’ digitalna budućnost medija, u regiji i u svijetu? Krajem prošle godine bosanskohercegovački tjednik Slobodna Bosna prešao je na digitalnu platformu, navodno kao prvi na Balkanu. Ovih dana, britanski The Independent je najavio da će svoje printano izdanje obustaviti u ožujku.
Nije sporno niti ništa novo da će mnogi tradicionalni mediji utočište morati pronaći na internetu. Međutim, da li će printani mediji dugoročno opstati i u kojoj mjeri, tj. da li će pojedine novine početi nestajati?
Neumoljiva tržišna logika kaže da je internet budućnost jer mlađe generacije naprosto ne kupuju novine, ni dnevne ni tjedne; do informacija dolaze najviše koristeći pametne telefone. S jedne strane to bi medijima moglo pojednostaviti ‘proizvodnju’ i sniziti operativne troškove, ali ih s druge strane čeka veliki izazov, pogotovo za medije u regiji – kako svoje internet stranice učiniti profitabilnima? Velike medijske kuće poput The Guardiana već neko vrijeme zarađuju više od digitalnih izdanja nego od tradicionalne novine, ali to su mediji na engleskom jeziku i s globalnim dometom. Medijima u regiji posao je otežan zbog malog tržišta koje osim toga pati od barem dva i pol desetljeća loše ekonomske situacije.
Što je rješenje? Da li će naši mediji moći živjeti od oglašavanja koje će s papirnog samo preći u digitalni oblik? Da li će i u kojoj mjeri zaživjeti prilagođeni sponzorirani sadržaj ( tzv. native advertising)? To su nimalo laka pitanja koja prije ili kasnije iziskuju odgovore.
Jedan od modela koji se dosada pokazao uspješnim i koji bi mogao poslužiti kao primjer i smjernica je hrvatski portal i tjedna novina Telegram. Oni funkcioniraju kao dobro posjećeni portal, dok subotom izlaze kao novina ‘engleskog’ stila s mnoštvom dodatnih sadržaja.
Još jedna dobra vijest za tradicionalne novine je da čitatelji izgleda i dalje preferiraju ono što im je poznato i da više vjeruju tradicionalnoj novini – ovaj put u digitalnome formatu – nego novome digitalnom mediju.
U svakom slučaju, za sve koji rade u medijima kao i za konzumente sadržaja ovo su uzudljiva vremena.
DD
PS. Od objavljivanja teksta Telegram je obustavio svoje tiskano izdanje.
U čemu je ‘tajna’ uspjeha Dubioze kolektiv? Jesu li u pitanju samo talent i lako pamtljivi hitovi? Zasigurno nisu jedini regionalni bend koji je usviran, čiji članovi govore engleski i mogu pjevati na njemu. Zašto su onda jedini s ovih prostora koji ‘dobacuju’ puno dalje od regije i po tome su daleko ispred konkurencije, ako je uopće imaju? Nastavi čitati “Zašto je Dubioza kolektiv uspješnija od regionalne konkurencije” →
Mnogi me pitaju zašto veći broj britanskih kompanija ne ulaže u Bosnu i Hercegovinu. Često se iznenade kada čuju da već veliki broj njih to radi – naš Britanski poslovni klub broji više od 120 članova, velikih i malih kompanija.
Volio bih da veći broj britanskih kompanija posluje u ovoj zemlji, ali, činjenica je da je, trenutno, Bosnu i Hercegovinu teško predstaviti kao privlačnu za ulaganja. Iako su neke firme koje ovdje rade veoma uspješne, taj uspjeh je postignut mukotrpnim radom. A veliki broj drugih kompanija koje pokazuju inicijalni interes za Bosnu i Hercegovinu, na kraju odluče da svoj novac ulože negdje drugo.
EBRD će održati svoj godišnji Investicijski samit za zapadni Balkan u Londonu, 22. februara. Predsjedavajući Vijeća ministara g. Zvizdić će predstavljati BiH, zajedno sa još sedam premijera iz regiona. To je sjajna prilika da se britanskim i drugim investitorima pošalje poruka da je BiH otvorena za investicije. Ali šta investitori žele da čuju?
Reformska agenda je mapa puta za stvaranje stabilnije i dinamičnije ekonomije u BiH koja je može učiniti privlačnijom za strane i domaće investitore, mala i srednja preduzeća i poduzetnike. Ovo je od ključnog značaja, ali i samo početak. U konkurentnoj i brzoj globalnoj ekonomiji, nijedna zemlja si ne može priuštiti mirovanje. Nakon razgovora sa velikim brojem britanskih i lokalnih investitora u prošloj godini, došao sam do svog recepta za ekonomski uspjeh u šest koraka:
Šta vi mislite? Da li vam ovo zvuči ispravno? Šta vi mislite, koje su najveće mogućnosti i koji su najveći izazovi za BiH u brzoj globalnoj ekonomiji?
Edward Ferguson
Autor je britanski ambasador u Bosni i Hercegovini
Preneseno sa FCO bloga
Ana Klasiček, viši pravni savjetnik u Ministarstvu branitelja Republike Hrvatske, počinje dobivati pozive. “Kad te nazovu i kažu: ‘hvala ti, promijenila si mi život”, to je istinsko zadovoljstvo “, izjavila je u nedavnom intervjuu. Klasiček je bila dio tima političara i aktivista za prava žena koji su izradili nacrt zakona koji je usvojen u svibnju 2015. godine. Taj zakon priznaje status i daje pravo na nadoknadu osobama koje su preživjele silovanja tijekom rata koji je 1990-ih doveo do raspada Jugoslavije. Provedba je započela u studenom prošle godine stvaranjem sedmočlanog multidisciplinarnog povjerenstva čiji članovi su stručnjaci iz oblasti psihijatrije, prava, ginekologije i drugih oblika medicine. Članovi dobivaju mali honorar za procjenu prijava. Do kraja prošle godine prijavilo se oko stotinu i pet osoba (osamdeset i devet žena te šesnaest muškaraca), a obrađeno je trideset i pet zahtjeva, izjavila je krajem prosinca Vesna Nađ, zamjenica ministra u Ministarstvu branitelja.
Manje od dvadeset prijavljenih uključeno je u sudske procese koji se bave ratnim seksualnim zlostavljanjem. Većina žrtava će morati prepričavati neke od svojih trauma s psihologom komisije. Psiholozi obično moraju putovati da bi se sreli s preživjelima – u državnoj zdravstvenoj ustanovi u blizini mjesta gdje oni žive. Kako bi se izbjeglo privlačenje pozornosti, ovakvi sastanci se ne održavaju u domovima žrtava. Nakon što povjerenstvo utvrdi da je došlo do seksualnog zlostavljanja tijekom rata, tim iz ministarstva obavi dodatna istraživanja ranijih sudskih predmeta kako bi se utvrdila visina novčane naknade.
Žrtve imaju pravo na oko 350 dolara mjesečno (oko 313 eura), te na jednokratne isplate u rasponu od $15000 do $22000, ovisno o tome da li je žrtva ostala trudna nakon silovanja, da li je bila maloljetna ili je posrijedi kombinacija jednog i drugoga. Do sada je država izdvojila oko $364400 na jednokratne isplate za dvadeset i pet zahtjeva (neke od žrtava su ranije kompenzirane prema već postojećim zakonima i to se uzima u obzir kada se odlučuje o vrsti i iznosu naknade koje primaju). Žrtve također imaju pravo na više od novca. Oni dobivaju pravnu pomoć, zdravstveno osiguranje i rehabilitaciju.
Iako je prošlo dvadeset godina od rata, za mnoge žrtve noćne more se nastavljaju a nezacijeljene rane njihovih ratnih trauma ispoljavaju se kao depresija, izolacija, sram i agresivnost. Osobni odnosi trpe zbog toga. Teško je zadržati stalni posao, ako ga uopće ima u teškim gospodarskim vremenima. Za žrtve, čak i obični, svakodnevni poslovi mogu biti teret.
Neke od žrtava silovalo je mnoštvo ljudi dok se držani u zatočeništvu u logorima. Neke su bile zatvorene i izolirane u stanovima i korištene su kao seksualno roblje, dok se u isto vrijeme prijetilo njihovim obiteljima koje su bile tu, s ‘druge strane vrata’. Druge žrtve su uzimane kao ratni zarobljenici i sodomizirane.
Nekoliko preživjelih pohvalilo je jednogodišnji terapijski pilot-program kroz koji su prošli 2014. godine. Rekli su da im je bio korisniji od novčane naknade jer im je pomogao vratiti osjećaj svrhe i mira, te im je pomogao poboljšati komunikaciju sa svojim obiteljima. Prema riječima Marije Slišković koja je pomogla u izradi programa pod imenom ‘ja sam mnogo više od moje traume’, ovaj program je zamijenio tablete (standardni način psihološkog zdravstvenog tretmana) s holističkim pristupom. Ako su u sredinama u kojima žive dostupne obje opcije, žrtve mogu izabrati koju vrstu programa žele – standardni ili holistički – sve dok se radi o programu koji financira država, rekla je zamjenica ministra Nađ koja ovaj zakon vidi kao najvažniji dio svoga nasljeđa u ministarstvu. Međutim, Marija Slišković je zabrinuta zbog opsega u kojem će država podržati holističke programe. Većina žrtava koje žele pomoć ići će preko Nacionalnog centra za psihotraumu koji je obično prva adresa za kandidate. Veliki dio osoblja u ovoj instituciji obučeno je za rad samo standardnom, farmakološkom metodom.
U prosincu su Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) i hrvatsko Ministarstvo branitelja organizirali trodnevnu radionicu za oko trideset sudionika koji dolaze iz ispostava Nacionalnog centra za psihotraumu, s ciljem da ih se obuči glede prava, potreba i okolnosti vezanih za žrtve silovanja. Osnove rada u ovoj radionici odnosile su se na nedostatak društvene svijesti o pitanjima seksualnog nasilja i dugoročne traume. Tijekom jedne od vježbi sudionici radionice bili su zamoljeni da razmotre nekoliko popularnih mitova: da su ratna silovanja samo afrički problem, da su ponekad žrtve krive za izazivanje silovanja, da ako žrtva nema fizičke znakove vjerojatno nije niti bila silovana, te da se seksualna požuda ne može kontrolirati.
Ako vas netko ne gleda u oči ne znači da laže, kaže Marijana Senjak, psihologinja koja s žrtvama radi još od 1990-ih i koja je vodila jednu od vježbi. Voditelji radionica su također istaknuli da je razumijevanje traume ključno u tome da li će se žrtva prijaviti za ono na što imaju pravo i potražiti pomoć. Prema istraživanju UNDP-a iz 2013., pravo na naknadu ima oko dvije tisuće i dvjesto žrtava silovanja. Međutim, ne postoji službena inicijativa ili sustavni napori da se dopre do njih. Velika većina podnositelja zahtjeva imala je veze s lokalnim nevladinim organizacijama koje su ih potakle da se prijave. Vjerovatno će broj onih koji se prijave ovisiti o tome kako će proći prvih stotinu kandidata.
“Ljudi misle da je prošlo dvadeset godina i da je vrijeme da se stvari prebole” rekla je Jasmina Papa, djelatnica UNDP-a koja je bila ključna u procesu izrade zakona. Međutim, “za neke rane, dvadeset godina je ništa.”
Cyrille Cartier, Women’s eNews
digitalnademokracija.com