Oznaka: Politika

Leteći cirkus Bakira Izetbegovića: Predizborni ekonomski plan sa Temua

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Do općih izbora u Bosni i Hercegovini ostalo je nešto manje od godinu, a zasad je, sudeći po tome koliko je poranio u kampanji, predizborna groznica jedino uhvatila predsjednika SDA Bakira Izetbegovića.

Iako bi sa svojih 69 godina života trebao biti u penziji, Izetbegović odjednom pokazuje nekarakterističnu energičnost, obilazeći teren i sastančeći s potencijalnim koalicijskim partnerima. Mogućnost da bi SDA i sebe mogao vratiti na vlast na državnom i federalnom nivou sljedeće jeseni probudila ga je iz dugotrajnog političkog zimskog sna.

Posebno nadahnuti nastup u Maglaju

Pritom ta kampanja Izetbegovića juniora često izgleda kao nenamjerna satira, epizoda nečega što bi se moglo nazvati Bakirove kućne čarolije ili Leteći cirkus Bakira Izetbegovića. To se najbolje vidjelo na njegovom nastupu u Maglaju u povodu Dana državnosti, gdje je Izetbegović besjedio pred okupljenom publikom u Domu kulture Edhem Mulabdić.

Nastavi čitati “Leteći cirkus Bakira Izetbegovića: Predizborni ekonomski plan sa Temua” →

Ovo je godina u kojoj se odlučuje o budućnosti interneta

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U današnje vrijeme ako objavite video na nekoj od platformi društvenih medija, možete biti sigurni da će ga ljudi diljem svijeta vidjeti u roku od nekoliko sekundi. Bilo da se nalazite u udaljenom selu u Indoneziji, na živahnim ulicama São Paula u Brazilu ili u užurbanom Lagosu u Nigeriji, vaš video može odmah doći do milijuna ljudi. Trenutna struktura interneta omogućuje besprijekornu komunikaciju bez granica, na taj način osnažujući suradnju i razmjenu ideja na velikim udaljenostima. Unatoč povremenim ograničenjima koje nameću vlade, osnovni jedinstveni i interoperabilni dizajn interneta ostaje isti u cijelom svijetu i nadilazi geografske i političke granice.

Nastavi čitati “Ovo je godina u kojoj se odlučuje o budućnosti interneta” →

Uspjeh liberalnog centra

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Medijska halabuka koja se nadigla oko odluke francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da raspusti nacionalnu skupštinu donijela je piscu ovih redova vrlo sumnjivu utjehu: pokazalo se da nisu samo balkanski političari, »analitičari« i »komentatori« površni, neobaviješteni, kratkovidi i pristrani, već su takvi i evropski – a francuski naročito!

Nastavi čitati “Uspjeh liberalnog centra” →

Gdje su političari za svu Bosnu i Hercegovinu?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Korak naprijed, dva koraka nazad. Bez obzira na određene pomake, nakon nedavnih općih izbora teško je oteti se zaključku da je i ovaj put pobijedio nacionalizam, sada normaliziran u cijeloj zemlji.

Iako će SDA, već izvjesno, ostati izvan vlasti u ovome mandatu, druge dvije ispostave, HDZ BiH i SNSD, premoćne su u svojim sredinama. SDA je nadigrana od strane koalicije opozicijskih stranaka koju neformalno predvodi Elmedin Konaković, vješt i inteligentan političar. Nažalost, Milorad Dodik nema takvog suparnika na svom terenu. Dragan Čović ima ga još manje (vidjet ćemo kako će se Mario Kordić pozicionirati u budućnosti), a uz to ima Željka Komšića i “građane” koji mu uvelike olakšavaju izborni i svaki drugi posao.

Nastavi čitati “Gdje su političari za svu Bosnu i Hercegovinu?” →

Sedam modernih filozofa pomažu da izgradimo bolji svijet nakon pandemije

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Kada će se stvari vratiti u normalu? Čini se da to svi žele, što je i razumljivo s obzirom na bol i žrtvu koji su mnogi pretrpjeli u proteklih 18 mjeseci. Međutim, trebaju li se stvari vratiti u normalu? Neki s razlogom tvrde da je to “normalno” jedan neuspjeli ekonomski model, odgovoran za stvaranje neprihvatljivih razina nejednakosti koje su pokvarile društvenu i moralnu strukturu našeg društva. 

 Prijete nam i novi i stari izazovi. Srećom, tu je nekoliko filozofa koji nas mogu voditi kroz sljedeću fazu pandemije i dalje. O nekima od njih govorim u svojoj nedavno objavljenoj knjizi o filozofskim lekcijama lockdowna. Ovdje govorim o njih sedmero čije nam ideje mogu pomoći u izgradnji boljeg svijeta tako što bi riješili problem nejednakosti, preokretom privatizacije i jačanjem demokracije. 

Nastavi čitati “Sedam modernih filozofa pomažu da izgradimo bolji svijet nakon pandemije” →

Političke stranke u BiH ili kontinuirani populistički skeč

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Haris Ćutahija

Političke stranke u Bosni i Hercegovini su poseban univerzum u kojem važe posebni zakoni fizike i u kojem su pravila puno drugačija od onih u društvu. Funkcionišu na način koji nije baš jasan onima koji nisu, ili nisu bili, dio toga i u ovom tekstu pokušat ću publicumu približiti i pojasniti unutarstranačke nadripolitičke procese i klasnu podjelu članstva. Nastavi čitati “Političke stranke u BiH ili kontinuirani populistički skeč” →

Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Vassilis Petsinis

Kriza u Kataloniji, bogatoj autonomnoj oblasti na sjeveroistoku Španjolske, stavila je u fokus pitanjâ o državnoj suverenosti i samoodređenju diljem Europe. Jedna značajna nuspojava ove političke debate je široko rasprostranjena tendencija među političkim analitičarima i novinarima u različitim dijelovima srednje i istočne Europe da prave analogije između svoga i katalonskog slučaja. Slijedom toga, kriza u Kataloniji ‘prevedena’ je, tj. stavljena u kontekst drugih problema u Europi, poput  kontroverzi glede mađarske manjine u Slovačkoj i Rumunjskoj, aneksije Krima i previranjima u istočnoj Ukrajini. Nastavi čitati “Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)” →

Muzafer

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Edin Smailović

Drugi jebu a ti se Muzafere kupaj, čuvena replika Pavla Vujisića u filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, oslikava podređeni položaj običnog čovjeka, uskraćenog za podjelu društvenih dobara u raspadajućem Titovom socijalizmu osamdesetih. Muzafer je pripadao radničkoj klasi i vjerovatno živio u malom stanu, na periferiji, koji je dobio od države. Ljetovao je deset dana godišnje u radničkom odmaralištu.

Muzafer nije mogao da se politički organizuje pa je zato samo mogao da kaže ovu čuvenu repliku koja je postala moto bijesa koji je narastao protiv tzv. crvene buržoazije. A obično bi je govorio poslije napornog dana kada bi zaglavio u kafani, sručio par teretnih piva i potom se teturajući vraćao u svoj skromni dom.

A zatim bi u improvizovanom kupatilu sprao muku proteklog dana i sanjao da će 2000-te svi  živjeti u komunizmu.

Za samo par godina Titov socijalizam je pao. Umjesto crvene došla je crna, nacionalistička buržoazija. Naš junak se ponadao da je konačno došlo vrijeme  da se i njegov glas čuje. Ona Muzaferu više nije mogla ponuditi ni mali memljivi stan na periferiji, ali mu je zato ponudila nacionalni ponos i zastavu. On je uporno mahao  tom zastavom dok su mu mangupi polako skidali kapu, jaknu i pantalone.

Na kraju je dočekao da gologuz  vitla zastavom na vjetru.

A onda je zaživio i politički život. Svako ko je imao dobro odijelo i znao iole lijepo zboriti osnovao je partiju. Došla je konačno demokratija i svako je mogao reći šta misli.

Naš junak naravno nije avanzovao. Prethodna garnitura mu je skinula gaće a ova mu je odrala  kožu sa dupeta.

Nakon eksperimenta od 20  godina sve stranke su se istrošile. Muzaferu je i dalje ponuđeno da se kupa i gleda dok se drugi namještaju i tale. Glasao za opoziciju ili vlast Muzafer je bio Muzafer, za njega nigdje nije imalo mjesta.

Sada je čvrsto odlučio da će glasati za Zmaja od Šipova, taksistu iz komšiluka, Kineza sa pijace, sve u inat sistemu.

Muzafer se jedno jutro osvrnuo oko sebe i shvatio da su njemu slični u većini izdani od političke elite i da će pristati na sve i da se ne kupaju, i da budu ušljivi, ali da jedino neće pristati da kroz ključaonicu posmatraju dok drugi guze.

Jedino ta opcija više nije u opticaju.

Foto: Matteo Vegetti

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

U obranu Europske Unije

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.

Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.

Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući  ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?

Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.

Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.

Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.

Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.

Europa i izbjeglice – nedostatak suosjećanja zvanične politike?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Potezom koji je prizvao jezive povijesne usporedbe, vlade Danske i Švicarske nedavno su donijele  zakon koji dopušta oduzimanje osobnih dragocijenosti izbjeglicama. Osim Njemačke, Austrije, Francuske i Mađarske, i Švedska je zatvorila svoje granice i ograničila slobodu kretanja između svoje države i Danske. U Velikoj Britaniji, azilanti moraju nositi posebne narukvice inače riskiraju da izgube pravo na prehranu. Također moraju živjeti u posebnome smještaju, s crvenim vratima i gdje ih se može jasno identificirati, što je već dovelo do nasilja i rasističkih ispada. Istovremeno, vlada Velike Britanije odbija ispuniti obvezu da izbjeglice u Calaisu (grad na sjeveru Francuske gdje se nalazi veliki broj izbjeglica koje žele doći u Britaniju) spoji s članovima obitelji koji su već u zemlji. Osim toga, suprotno stručnim savjetima, britanska vlada je nedavno proglasila Eritreju kao sigurnu državu u koju se može vratiti, čime si olakšava odbacivanje zahtjeva za azil državljanima te zemlje. Britanski Home Office (ministartstvo unutarnjih poslova), kao i parlamentarni komitet o izbjeglicama izvijestili su o bezobzirnim i neprihvatljivim uvjetima u izbjegličkim prihvatilištima. U isto vrijeme, francuska si vlada dopušta da izbjeglice u Calaisu i Dunkirku borave u mjestima koja nemaju ni osnovnu sanitarnu infrastrukturu i ne pružaju nikakvu zaštitu od vremenskih uvjeta.

Sjećanje na Holokaust

Dvadeset i sedmi siječanj u svijetu se obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na Holokaust. Taj dan su odredili Ujedinjeni narodi 2005., a svrha je sjećanje na žrtve Holokausta. To je, moglo bi se reći, i podsjetnik na globalnu predanost ljudskim pravima. Ako znate što je bio Kindertransports – prihvat deset tisuća židovske djece iz Njemačke u Veliku Britaniju između studenog 1938. i rujna 1939. godine – mogli bi pretpostaviti da je Europa bila utočište za židovske izbjeglice iz nacističke Njemačke, te da su tek noviji ratovi i krize doveli do oštrije politika spram azila i imigracije, sve u ime sigurnosti. Međutim, animozitet prema židovskim izbjeglicama koje su bježali iz nacističke Njemačke bio je široko rasprostranjen. Pišući o tome 2002. Anne Karpf je u The Guardianu navela da „umjesto da olakša uvjete za ulazak austrijskih Židova nakon Anschlussa (njemačke aneksije Austrije u ožujku 1938.) britanska vlada ih je otežala uvođenjem novih, strogo kontroliranih viza upravo zato da bi se ograničio broj izbjeglica”.

Lokalno stanovništvo

Međutim, za razliku od službene politike, organizacije civilnog društva su inicirale široki dijapazon odgovora na situaciju, s namjerom da se izbjeglicama pomogne i da im se pruži dobrodošlica. O ovoj akciji treba govoriti jer nudi neke alternativne političke puteve. Lokalni napori doveli su do isporuke značajnih financijskih, obrazovnih i materijalnih resursa izbjeglicama u Calaisu. Lokalni stanovnici i nevladine organizacije u Calaisu i Dunkirku su se oduprli politici francuske vlade koja zanemaruje izbjeglice koje borave u tim gradovima. Volonteri na Lezbosu, Samosu i drugim grčkim otocima su ključni akteri dobrodošlice i pomoći izbjeglicama koje pristižu na grčku obalu – u tim sredinama institucionalni mehanizmi ili nisu uspjeli ili ih nije ni bilo.

Pretpostavljam da je ovakav odgovor bio priznanje o složenosti problema, o tome da su izbjeglice ljudi, a ne potencijalni teroristi, tragači za socijalnom pomoći i prijetnja moralnom tkivu našega društva. Suosjećanje (za razliku od sažaljenja) i solidarnost s izbjeglicama su potrebni da bismo se oduprli politikama koje nastoje dehumanizirati i od sebe odgurnuti izbjeglice i izbjegličke zajednice.

Naomi Head (prilagođeno), Open Democracy

Foto: Ilias Bartolini, Flickr

Unutarstranački razlazi za kraj 2015.

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Političke krize, manje ili veće turbulencije – konstanta su bosanskohercegovačkog društva. U tom znaku završava i ova 2015. godina. U RS ne prestaju međusobne optužbe i verbalni rat između vlasti Milorada Dodika i opozicije. Dodikova pozicija postupno slabi: izložen je oštrim kritikama predstavnika međunarodne zajednice, ali i premijera Srbije Aleksandra Vučića. Uz malo manje buke i strasti u FBiH se odvijaju unutarstranački i međustranački obračuni. U glavnoj ulozi su Željko Komšić i njegova Demokratska fronta.

Željko Komšić je 15. decembra uputio otvoreno pismo članstvu i rukovodstvu svoje stranke. On u pismu traži da se iz DF-a isključe dva člana Predsjedništva, Emir Suljagić i Reuf Bajrović i da ostavku podnese generalni sekretar Sifet Podžic. Komšićev zahtjev bio je ultimativan: rekao je da ga brišu iz evidencije članstva ako ta inicijativa ne bude provedena. Komšićev politički uspon i cijela njegova karijera bazirana je na populističkoj demagogiji. Takvo mu je bilo i pismo upućeno članstvu, a i javni istupi u medijima nakon toga. O Suljagiću i Bajroviću govori kao o ljudima lošeg karaktera, naziva ih spletkarošima koji mu rade iza leđa; gotovo ih psihoanalizira u nekom negativnom kontekstu. Podžića proglašava dobrom i poštenom osobom, ali da on mora podnijeti ostavku zbog toga što je u Domu naroda Parlamenta BiH glasao da se za člana upravnog odbora Agencije za visoko obrazovanje imenuje Nikola Poplašen. Poplašen je tokom 90-ih bio poznat po nacional-šovinističkoj retorici i retrogradnim stavovima, zadnjih godina je slabije prisutan u javnosti.

Pokazalo se da je Željko Komšić još uvijek karizmatični šef DF-a i da se u stranci sve odvija prema njegovim zamislima. Podžic je podnio ostavku, a Predsjedništvo stranke je isključilo Suljagića i Bajrovića. Nije neka šteta sto je ovaj dvojac isključen, jer oni jesu štetočine u politici. Naročito je problematičan Reuf Bajrović. On je bio ministar najvažnijeg i po ekonomskom potencijalu najvećeg ministarstva u Vladi FBiH (energetika, rudarstvo i industrija) i u toj vladi uglavnom proizvodio probleme. Na kraju je podnio ostavku vjerujući da je to ucjena koju će Vlada morati uvažiti. Prevario se, pa je to bila početna energija za isključivanje DF-a iz vlasti na svim nivoima. Za svoje tvrdoglave stavove i soliranje u Vladi Bajrović je imao podršku Željka Komšića. Tu vrstu ”politike” Bajrović je osmišljavao zajedno sa Suljagićem, pa su tako proizveli veliku štetu za sebe i za DF. Međutim, tadašnja politika DF-a i ponašanje Reufa Bajrovića nije samo posljedica slabih procjena Željka Komšića i Bajrovićeve bahatosti. U pozadini svega ipak je novac. Novinar, politički analitičar i dobar poznavatelj stranačkih politika Asim Metiljević kaže da je Bajrović na svaki način htio sačuvati postojeće loše rukovodstvo Aluminija Mostar. U tome ga je snažno podupirao Dubravko Barbarić, član Glavnog odbora i Predsjedništva DF-a. Barbarić je direktor firme Diamedic koja se bavi trgovinom lijekova i laboratorijske opreme, a Diamedic i Aluminij Mostar bili su najveći finansjeri DF-a. Treba vjerovati da Asim Metiljević ne govori napamet i da ima potrebne dokaze za informacije koje iznosi. Time se u drugačijim bojama sagledavaju do sada prenaglašena principijelnost i poštenje DF-a i njegovog rukovodstva.

Nikada neka politička stranka u tako kratkom trajanju (osnovana 07.04.2013.) nije imala toliko i tako burnih unutrašnjih previranja. Već u ljeto 2014. DF napušta jedan od najistaknutijih njenih članova Damir Marjanović. Bilo je više odlazaka manje zvučnih imena, raspušteni su pojedini općinski odbori (Mostar, Tuzla, Velika Kladusa). Pojedinci iz lokalnih rukovodstava, neki izabrani općinski i kantonalni vijećnici napuštaju Stranku. Ovih dana to je učinio i Ilhan Bušatlić iz Bugojna, član Glavnog odbora i zastupnik u Parlamentu FBiH. Svoj čin obrazložio je riječima: ”neću da mislim glavom Željka Komšića”.

Šteta je što DF slabi, tj. što rukovodstvo ne umije iskoristiti odličan izborni rezultat iz 2014. godine. Šteta je viseštruka: slabi opozicija kao korektiv aktuelnoj vlasti; slabe lijeve i socijaldemokratske političke strukture; slabe multietničke stranke, a to znači da gubi i multietničnost kao poželjna i povijesna društvena kategorija u BiH. Time se otvara još širi prostor jednonacionalnim a i pojedinim nacionalističkim politikama.

Neven Šimić

Važni događaji i njihova javna percepcija

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Nemamo sreće da se u Bosni i Hercegovini često dogodi nešto važno a pozitivno.‭ ‬Kada se takvo što ipak desi,‭ ‬s pravom povjerujemo da nade još ima.‭ ‬Ali tu je i hronična bolest naše javne kulture:‭ ‬uvijek ima dovoljno osporavatelja.‭ ‬Međutim,‭ ‬čak iz tih pozicija teško je osporiti aktivnosti čiji je rezultat koristan a poruke jasne.‭ ‬Evo jednog takvog primjera.
U Sarajevu je,‭ ‬na inicijativu i poziv reisu-l-uleme Islamske zajednice Huseina Kavazovića,‭ ‬04.11.‭ ‬održan sastanak bošnjačkih uglednika‭ (‬političari,‭ ‬intelektualci,‭ ‬znanstvenici…‭) ‬na kojem se raspravljalo o potrebi i načinima borbe protiv ekstremizma i terorizma.‭ ‬Važno je da su u takvom sazivu doneseni razumni i hrabri zaključci koji su dobili opću podršku u svim strukturama društva,‭ ‬od političkih i nevladinih organizacija do istaknutih pojedinaca.‭ ‬Može se očekivati‭ ‬da će poslije‭ ‬04.11.‭ ‬ekstremizam i terorizam biti moguće efikasnije suzbijati.‭
Lako se složiti da nije dobro ako se iste ili slične pojave mjere različitim aršinom.‭ ‬Primjena takvog nepreciznog metra skupo košta ovo društvo i ovu zemlju.‭ ‬To je jedan od važnijih razloga gubljenja povjerenja u institucije države i društva.‭ ‬U konačnici,‭ ‬što je i najopasnije,‭ ‬tako se proizvode međunacionalne tenzije i nepovjerenje‭ – ‬u Bosni i Hercegovini se sve gleda u toj ravni,‭ ‬a to ovoj zemlji najmanje treba.‭ ‬Pa cijeli Dodikov projekat zasniva se na‭ “‬politici‭“ ‬međunacionalnog konflikta.
Nažalost,‭ ‬više je primjera koji proizvode dvojenja i suprotstavljena svrstavanja.‭ ‬Od više njih valja ukazati na dva relativno svježa primjera.‭ ‬Uposlenik Obavještajno sigurnosne agencije‭ (‬OSA‭) ‬Zlatko Humo u tunelu Salakovac kod Mostara aktivira eksplozivnu‭ ‬napravu‭! ‬Zašto,‭ ‬protiv koga,‭ ‬ni danas se ne zna.‭ ‬Zna se da je eksplozivna naprava bačena pred automobil u kojem se vozio general Ante Jeleč,‭ ‬načelnik zajedničkog stožera OS BiH.‭ ‬Reakcije na ovaj čin bile su spore i mlake.‭ ‬Ponavljamo,‭ ‬bombaš je tada bio aktivni uposlenik OSA-e‭!
Drugi primjer govori o prenaglašenom propitivanju zakonske i moralne odgovornosti ministrice odbrane Marine Pendeš.‭ ‬Krimen je u lošem radu jednog od njezinih savjetnika.‭ ‬Naravno da se za propuste mora odgovarati,‭ ‬a nadležne institucije će odlučiti kako i po kojim uzusima.‭ ‬Međutim,‭ ‬dojam je da se u ovom slučaju radilo o‭ “‬prekomjernom granatiranju‭“‬,‭ ‬ne uzimajući u obzir sve raspoložive parametre.‭ ‬Gospodin savjetnik o kojemu je riječ nekada je bio član Predsjedništva BiH i sigurno je povjerovao da ga minule‭ “‬zasluge‭“ ‬kvalificiraju za posve ležeran odnos prema aktuelnim radnim obavezama.‭ ‬Lako je pretpostaviti i da je njegova stranka odlučila koga će on savjetovati,‭ ‬a ne resorna ministrica.‭ ‬Treba pridodati i to da se radi o uspješnoj dužnosnici,‭ ‬a pri tome se radi o skromnoj i‭ ‬samozatajnoj osobi.‭ ‬Uostalom,‭ ‬žena na čelu Ministarstva odbrane,‭ ‬zahtjevna je to pozicija.‭ ‬Nije to čest slučaj ni u zemljama sa znatno višim nivoom političke kulture nego kod nas.
Dobro bi bilo da svi kojih se to tiče,‭ ‬svakako uključujući medije,‭ ‬izvlačimo pouke iz ovakvih primjera.

Zlatko Bosnić
Autor je magistar filozofije. Živi i radi u Sarajevu.

Bertrand Russell: deset zapovijedi kako živjeti u zdravoj demokraciji

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Engleski filozof Bertrand Russell objavio je 1951. godine u New York Times magazinu članak pod nazivom “Najbolji odgovor na fanatizam – liberalizam”, s podnaslovom: “Njegovo staloženo traganje za istinom, koje se na mnogim adresama smatra opasnim, ostaje nada čovječanstva.”

Russell također kritizira radikale koji zagovaraju promjene pod svaku cijenu. Piše: “Učitelj koji zagovara doktrine subverzivne u odnosu na postojeću vlast neće, ako je liberalan, zagovarati uspostavu nove vlasti koja je još despotskija od prethodne. On se zalaže za određena ograničenja u ostvarivanju vlasti i želi da se te granice poštivaju ne samo kada vlast podrži uvjerenja s kojima se ne slaže, nego kada podržava i ona s kojima se u potpunosti slaže. Što se mene tiče, ja vjerujem u demokraciju ali mi se ne sviđa režim koji vjeru u demokraciju čini obaveznom”.

Na kraju članka, Russell nudi svojih ‘deset zapovijedi’ o životu u duhu liberalizma.

Premda objavljene prije šezdeset i četiri godine, kao da su napisane jučer s pogledom na ‘regiju’: politiku, ‘zvanične istine’, reality programe, poznate osobe, sveznajuće kolumniste itd.

1: Ne osjećajte se apsolutno sigurnim ni u što.

2: Nemojte mislite da vrijedi stvoriti uvjerenje prikrivanjem dokaza jer dokazi će sigurno izaći na vidjelo.

3: Nikada ne pokušajte obeshrabriti razmišljanje jer ćete sigurno uspjeti u namjeri.

4: Kada se nađete licem u lice s protivljenjem, čak i ako se radi o vašem partneru ili djeci, nastojte ih nadvladati argumentima a ne autoritetom jer pobjeda ostvarena na taj način je nestvarna i iluzorna.

5: Nemajte poštovanja prema autoritetu drugih jer uvijek možete naći suprotni oblik autoriteta.

6: Ne koristite silu za potiskivanje mišljenja za koje mislite da je opasno, jer ako to učinite ta mišljenja će potisnuti vas.

7: Ne bojte se imati ekscentrično mišljenje jer svako sada općeprihvaćeno mišljenje se nekada smatralo ekscentričnim.

8: Pronađite više užitka u inteligentnome neslaganju nego u pasivnome sporazumu, jer ako cijenite inteligenciju kao što biste trebali, ovo prvo znači dublje razumijevanje od potonjega.

9: Budite beskrupulozno istinoljubivi čak i kada je istina nezgodna jer ćete imati više problema kada ju pokušate sakriti.

10. Ne osjećajte zavist spram sreće onih koji žive u raju za budale jer samo budale će misliti da je to sreća.