Autor: Digitalna demokracija

Digitalna budućnost tradicionalnih medija

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Da li nam se već ‘događa’ digitalna budućnost medija, u regiji i u svijetu? Krajem prošle godine bosanskohercegovački tjednik Slobodna Bosna prešao je na digitalnu platformu, navodno kao prvi na Balkanu. Ovih dana, britanski The Independent je najavio da će svoje printano izdanje obustaviti u ožujku.

Nije sporno niti ništa novo da će mnogi tradicionalni mediji utočište morati pronaći na internetu. Međutim, da li će printani mediji dugoročno opstati i u kojoj mjeri, tj. da li će pojedine novine početi nestajati?

Neumoljiva tržišna logika kaže da je internet budućnost jer mlađe generacije naprosto ne kupuju novine, ni dnevne ni tjedne; do informacija dolaze najviše koristeći pametne telefone. S jedne strane to bi medijima moglo pojednostaviti ‘proizvodnju’ i sniziti operativne troškove, ali ih s druge strane čeka veliki izazov, pogotovo za medije u regiji – kako svoje internet stranice učiniti profitabilnima? Velike medijske kuće poput The Guardiana već neko vrijeme zarađuju više od digitalnih izdanja nego od tradicionalne novine, ali to su mediji na engleskom jeziku i s globalnim dometom. Medijima u regiji posao je otežan zbog malog tržišta koje osim toga pati od barem dva i pol desetljeća loše ekonomske situacije.

Što je rješenje? Da li će naši mediji moći živjeti od oglašavanja koje će s papirnog samo preći u digitalni oblik? Da li će i u kojoj mjeri zaživjeti prilagođeni sponzorirani sadržaj ( tzv. native advertising)? To su nimalo laka pitanja koja prije ili kasnije iziskuju odgovore.

Jedan od modela koji se dosada pokazao uspješnim i koji bi mogao poslužiti kao primjer i smjernica je hrvatski portal i tjedna novina Telegram. Oni funkcioniraju kao dobro posjećeni portal, dok subotom izlaze kao novina ‘engleskog’ stila s mnoštvom dodatnih sadržaja.

Još jedna dobra vijest za tradicionalne novine je da čitatelji izgleda i dalje preferiraju ono što im je poznato i da više vjeruju tradicionalnoj novini – ovaj put u digitalnome formatu – nego novome digitalnom mediju.

U svakom slučaju, za sve koji rade u medijima kao i za konzumente sadržaja ovo su uzudljiva vremena.

DD

PS. Od objavljivanja teksta Telegram je obustavio svoje tiskano izdanje.

Zašto je Dubioza kolektiv uspješnija od regionalne konkurencije

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U čemu je ‘tajna’ uspjeha Dubioze kolektiv? Jesu li u pitanju samo talent i lako pamtljivi hitovi? Zasigurno nisu jedini regionalni bend koji je usviran, čiji članovi govore engleski i mogu pjevati na njemu. Zašto su onda jedini s ovih prostora koji ‘dobacuju’ puno dalje od regije i po tome su daleko ispred konkurencije, ako je uopće imaju? Nastavi čitati “Zašto je Dubioza kolektiv uspješnija od regionalne konkurencije” →

Recept za ekonomski uspjeh

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Mnogi me pitaju zašto veći broj britanskih kompanija ne ulaže u Bosnu i Hercegovinu. Često se iznenade kada čuju da već veliki broj njih to radi – naš Britanski poslovni klub broji više od 120 članova, velikih i malih kompanija.

Volio bih da veći broj britanskih kompanija posluje u ovoj zemlji, ali, činjenica je da je, trenutno, Bosnu i Hercegovinu teško predstaviti kao privlačnu za ulaganja. Iako su neke firme koje ovdje rade veoma uspješne, taj uspjeh je postignut mukotrpnim radom. A veliki broj drugih kompanija koje pokazuju inicijalni interes za Bosnu i Hercegovinu, na kraju odluče da svoj novac ulože negdje drugo.

EBRD će održati svoj godišnji Investicijski samit za zapadni Balkan u Londonu, 22. februara. Predsjedavajući Vijeća ministara g. Zvizdić će predstavljati BiH, zajedno sa još sedam premijera iz regiona. To je sjajna prilika da se britanskim i drugim investitorima pošalje poruka da je BiH otvorena za investicije. Ali šta investitori žele da čuju?

Reformska agenda je mapa puta za stvaranje stabilnije i dinamičnije ekonomije u BiH koja je može učiniti privlačnijom za strane i domaće investitore, mala i srednja preduzeća i poduzetnike. Ovo je od ključnog značaja, ali i samo početak. U konkurentnoj i brzoj globalnoj ekonomiji, nijedna zemlja si ne može priuštiti mirovanje. Nakon razgovora sa velikim brojem britanskih i lokalnih investitora u prošloj godini, došao sam do svog recepta za ekonomski uspjeh u šest koraka:

  • Politička stabilnost. Investitori najčešće ne vole rizike, pa je od ključne važnosti da zemlje šalju poruke dugoročne političke stabilnosti. To je još jedan razlog zašto je priča o nelegalnim referendumima ili otcjepljenju toliko kontraproduktivna. Odbija investitore. A po britanskim standardima, svakodnevnim političkim diskursom u BiH dominiraju ekstremi stavovi, sa fokusom na podjelama i razlikama. Britanskim kompanijama jednostavno nije bitno da li su njihovi radnici Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, muškarci, žene, crnci, bijelci, homoseksualci ili heteroseksualci. Njima su bitne vještine. Tako da žele da čuju da je BiH spremna da iza sebe ostavi prošlost podjela i da se fokusira više na efikasnost a manje na etničku pripadnost.
  • Vladavina prava. Vladavina prava u BiH je u krizi, dok političari sa svih strana kritikuju, vrše pritisak i podrivaju državne pravosudne institucije. To mora prestati. Da, reforme su potrebne, na svim nivoima, kako bi se unaprijedila politička nezavisnost i efikasnost pravosudnog sistema. Ali se reforme moraju provesti trezveno i odgovorno, u skladu sa evropskim standardima. Na primjer, sistem za rješavanje trgovinskih sporova je u groznom stanju. Znam britanske kompanije koje godinama čekaju da se njihov slučaj uzme u razmatranje. Korupcija je i dalje velika prepreka ulaganju. Za britanske je firme nelegalno plaćati mito, bilo gdje u svijetu. Ako budu otkrivene, mogu biti predmetom krivičnog gonjenja po britanskom zakonu. Tako da investitori žele da vide stvarne dokaze takozvane “borbe protiv korupcije”. Borba uvijek nosi žrtve, a takvih je još uvijek nedovoljno.
  • Povezanost. Mnogo vremena provodim putujući lošim putevima do drugih dijelova ove zemlje. Potrebno je veliko ulaganje kako bi se poboljšali postojeći i izgradili novi putevi i željeznice, kako bi se skratilo vrijeme putovanja kroz BiH i kako bi se BiH bolje povezala sa regionom i širom Evropom. Bolja saobraćajna povezanost će dovesti više turista i investitora i učiniće da BiH bude u boljoj poziciji da postane dio proširenog evropskog lanca nabavke. Značajni evropski fondovi su na raspolaganju, ali da bi BiH pristupila ovom novcu, mora što prije potvrditi svoje prioritete u državnoj transportnoj strategiji i povećati sopstvene fondove putem povećanja akcize na gorivo.
  • Digitalna tehnologija. Ekonomija budućnosti će biti podjednako digitalna kao što je fizička. Imate veliki broj dobro obrazovanih mladih ljudi koji govore više stranih jezika i već postoje neke sjajne IT kompanije koje su dokaz potencijala ovog uzbudljivog sektora. Ali mi poslodavci kažu da, prečesto, vaš obrazovni sistem proizvodi diplomce koji su puno jači u polju teorije nego prakse. Radikalna reforma obrazovnog sistema bi mogla pomoći BiH da se pozicionira ispred globalne ekonomije tako što će dati prednost praktičnom rješavanju problema i digitalnim vještinama. Tako se može privući pažnja velikog broja kompanija koje planiraju svoje biznise vratiti iz Azije u Evropu. A tako se može ohrabriti i novi poduzetnički duh koji ova zemlja očajnički treba.
  • Efikasnost. BiH bi trebala objaviti rat birokratiji. Ovdje Reformska agenda zaista može napraviti razliku, smanjenjem papirologije i smanjivanjem troškova poslovanja, putem fleksibilnijih zakona o radu i smanjenih poreskih obaveza za poslodavce. Druge zemlje u regionu naporno rade da poboljšaju svoju konkurentnost a BiH zaostaje. Moja ambasada pomaže da se to promjeni. Sa Svjetskom bankom radimo u Sarajevu i Istočnom Sarajevu kako bi olakšali otvaranje novih kompanija i nadamo se da će to rezultirati boljim rangiranjem BiH u godišnjem Izvještaju o lakoći poslovanja. Također se nadamo da ćemo pomoći da se uspostavi sistem gdje će se nove firme bilo gdje u BiH moći registrovati putem interneta, za samo jedan dan.
  • Podjela rizika. Globalna ekonomija je izuzetno konkurentna. Da bi se postigao rast, morate biti hrabri i maštoviti. Mnoge zemlje su već shvatile da, ako žele privući poslodavce i investitore, moraju podijeliti rizik i trošak. Zato vlade sve češće kompanijama dozvoljavaju besplatno korištenje zemljišta i zgrada, uz dogovor da će, nakon određenog vremena, dobiti povrat svoje investicije. BiH treba razmotriti cijeli sistem poticaja za investitore. Dobar primjer je naknada od €10 po putniku koja se naplaćuje na sarajevskom aerodromu. Ovo je zagarantovan prihod, ali odbija niskobudžetne aviokompanije. Rizikujuću sa ukidanjem ove naknade, BiH bi mogla transformisati turističku i poslovnu klimu otvaranjem direktnih letova za velike glavne gradove u Evropi.

Šta vi mislite? Da li vam ovo zvuči ispravno? Šta vi mislite, koje su najveće mogućnosti i koji su najveći izazovi za BiH u brzoj globalnoj ekonomiji?

Edward Ferguson

Autor je britanski ambasador u Bosni i Hercegovini

Preneseno sa FCO bloga

Žrtve silovanja za vrijeme rata u Hrvatskoj počinju testirati novi zakon

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Ana Klasiček, viši pravni savjetnik u Ministarstvu branitelja Republike Hrvatske, počinje dobivati pozive. “Kad te nazovu i kažu: ‘hvala ti, promijenila si mi život”, to je istinsko zadovoljstvo “, izjavila je u nedavnom intervjuu. Klasiček je bila dio tima političara i aktivista za prava žena koji su izradili nacrt zakona koji je usvojen u svibnju 2015. godine. Taj zakon priznaje status i daje pravo na nadoknadu osobama koje su preživjele silovanja tijekom rata koji je 1990-ih doveo do raspada Jugoslavije. Provedba je započela u studenom prošle godine stvaranjem sedmočlanog multidisciplinarnog povjerenstva čiji članovi su stručnjaci iz oblasti psihijatrije, prava, ginekologije i drugih oblika medicine. Članovi dobivaju mali honorar za procjenu prijava. Do kraja prošle godine prijavilo se oko stotinu i pet osoba (osamdeset i devet žena te šesnaest muškaraca), a obrađeno je trideset i pet zahtjeva, izjavila je krajem prosinca Vesna Nađ, zamjenica ministra u Ministarstvu branitelja.

Manje od dvadeset prijavljenih uključeno je u sudske procese koji se bave ratnim seksualnim zlostavljanjem. Većina žrtava će morati prepričavati neke od svojih trauma s psihologom komisije. Psiholozi obično moraju putovati da bi se sreli s preživjelima – u državnoj zdravstvenoj ustanovi u blizini mjesta gdje oni žive. Kako bi se izbjeglo privlačenje pozornosti, ovakvi sastanci se ne održavaju u domovima žrtava. Nakon što povjerenstvo utvrdi da je došlo do seksualnog zlostavljanja tijekom rata, tim iz ministarstva obavi dodatna istraživanja ranijih sudskih predmeta kako bi se utvrdila visina novčane naknade.

Žrtve imaju pravo na oko 350 dolara mjesečno (oko 313 eura), te na jednokratne isplate u rasponu od $15000 do $22000, ovisno o tome da li je žrtva ostala trudna nakon silovanja, da li je bila maloljetna ili je posrijedi kombinacija jednog i drugoga. Do sada je država izdvojila oko $364400  na jednokratne isplate za dvadeset i pet zahtjeva (neke od žrtava su ranije kompenzirane prema već postojećim zakonima i to se uzima u obzir kada se odlučuje o vrsti i iznosu naknade koje primaju). Žrtve također imaju pravo na više od novca. Oni dobivaju pravnu pomoć, zdravstveno osiguranje i rehabilitaciju.

Iako je prošlo dvadeset godina od rata, za mnoge žrtve noćne more se nastavljaju a nezacijeljene rane njihovih ratnih trauma ispoljavaju se kao depresija, izolacija, sram i agresivnost. Osobni odnosi trpe zbog toga. Teško je zadržati stalni posao, ako ga uopće ima u teškim gospodarskim vremenima. Za žrtve, čak i obični, svakodnevni poslovi mogu biti teret.

Neke od žrtava silovalo je mnoštvo ljudi dok se držani u zatočeništvu u logorima. Neke su bile zatvorene i izolirane u stanovima i korištene su kao seksualno roblje, dok se u isto vrijeme prijetilo njihovim obiteljima koje su bile tu, s ‘druge strane vrata’. Druge žrtve su uzimane kao ratni zarobljenici i sodomizirane.

Nekoliko preživjelih pohvalilo je jednogodišnji terapijski pilot-program kroz koji su prošli 2014. godine. Rekli su da im je bio korisniji od novčane naknade jer im je pomogao vratiti osjećaj svrhe i mira, te im je pomogao poboljšati komunikaciju sa svojim obiteljima. Prema riječima Marije Slišković koja je pomogla u izradi programa pod imenom ‘ja sam mnogo više od moje traume’, ovaj program je zamijenio tablete (standardni način psihološkog zdravstvenog tretmana) s holističkim pristupom. Ako su u sredinama u kojima žive dostupne obje opcije, žrtve mogu izabrati koju vrstu programa žele – standardni ili holistički – sve dok se radi o programu koji financira država, rekla je zamjenica ministra Nađ koja ovaj zakon vidi kao najvažniji dio svoga nasljeđa u ministarstvu. Međutim, Marija Slišković je zabrinuta zbog opsega u kojem će država podržati holističke programe. Većina žrtava koje žele pomoć ići će preko Nacionalnog centra za psihotraumu koji je obično prva adresa za kandidate. Veliki dio osoblja u ovoj instituciji obučeno je za rad samo standardnom, farmakološkom metodom.

U prosincu su Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) i hrvatsko Ministarstvo branitelja organizirali trodnevnu radionicu za oko trideset sudionika koji dolaze iz ispostava Nacionalnog centra za psihotraumu, s ciljem da ih se obuči glede prava, potreba i okolnosti vezanih za žrtve silovanja. Osnove rada u ovoj radionici odnosile su se na nedostatak društvene svijesti o pitanjima seksualnog nasilja i dugoročne traume. Tijekom jedne od vježbi sudionici radionice bili su zamoljeni da razmotre nekoliko popularnih mitova: da su ratna silovanja samo afrički problem, da su ponekad žrtve krive za izazivanje silovanja, da ako žrtva nema fizičke znakove vjerojatno nije niti bila silovana, te da se  seksualna požuda ne može kontrolirati.

Ako vas netko ne gleda u oči ne znači da laže, kaže Marijana Senjak, psihologinja koja s žrtvama radi još od 1990-ih i koja je vodila jednu od vježbi. Voditelji radionica su također istaknuli da je razumijevanje traume ključno u tome da li će se žrtva prijaviti za ono na što imaju pravo i potražiti pomoć.  Prema istraživanju UNDP-a iz 2013., pravo na naknadu ima oko dvije tisuće i dvjesto žrtava silovanja. Međutim, ne postoji službena inicijativa ili sustavni napori da se dopre do njih. Velika većina podnositelja zahtjeva imala je veze s lokalnim nevladinim organizacijama koje su ih potakle da se prijave. Vjerovatno će broj onih koji se prijave ovisiti o tome kako će proći prvih stotinu kandidata.

“Ljudi misle da je prošlo dvadeset godina i da je vrijeme da se stvari prebole” rekla je Jasmina Papa, djelatnica UNDP-a koja je bila ključna u procesu izrade zakona. Međutim, “za neke rane, dvadeset godina je ništa.”

Cyrille Cartier, Women’s eNews

Rusija i slučaj Litvinenko

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Rusija će naprosto odbaciti optužbe u slučaju Litvinenko i tu se malo što može učiniti

Nakon dugogodišnje istrage, objavljivanje konačnog izvješća o smrti bivšeg ruskog agenta Aleksandra Litvinenka ponovno je proizvelo kontroverze. Riječ je o najpoznatijem atentatu na tlu Velike Britanije u zadnjih nekoliko desetljeća. Priča ima sve sastojke špijunskog trilera, od nepoznatog otrova do međunarodne zavjere, ali njene posljedice su daleko od trivijalanih. Glavni događaj je neobična smrt Aleksandra Litvinenka u studenom 2006. godine. Radi se o odbjeglome bivšem službeniku ruske tajne službe kojemu je odobren politički azil u Velikoj Britaniji 2003. Litvinenko je otrovan rijetkom radioaktivnom materijom zvanom Polonij-210. S obzirom na Litvinenkovu reputaciju žestokog kritičara ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegove sigurnosne službe, od početka se smatralo da je ruska država stajala iza ubojstva. Sada postoji i formalna optužba u vidu izvješća objavljenog kao rezultat javne istrage o Litvinenkovoj smrti. Samo izvješće nije moglo doći u gorem trenutku za Veliku Britaniju. Rješavanje brojnih kriza širom svijeta iziskuje suradnju s Rusijom. Međutim, postalo je jasno da Kremlj nije raspoložen za takvo što.
U zadnjih nekoliko desetljeća ruske službe sigurnosti bile su osumnjičene za niz ubojstava, a poznate su po tome da su spremne obračunati se s neprijateljima ruske države daleko izvan njenih granica. Međutim, Litvinenkov slučaj je odjeknuo širom svijeta i proizveo snažne reakcije. Način na koji je umro, te činjenica da se ubojstvo dogodilo u Londonu bili su siguran način da se uznrmiri javnost. Što je možda još i važnije, navodni osobni angažman predsjednika Rusije je vrlo ozbiljna optužba.
Kao što je istraga istaknula, bilo je mnogo razloga da se ruske tajne službe obračunaju s Litvinenkom. Vjerojatno najvažniji bio je njegov rad za britanske tajne službe, što je kardinalni grijeh za bivšeg časnika KGB-a. To je razlog zašto je dio dokaza koji su prikupljeni tijekom istrage i dalje nedostupan za javnost. Jednako važna je i činjenica da je Litvinenko već od ranije javno optuživao ruske sigurnosne službe i samog Vladimira Putina da stoje iza mnogih poznatih zločina. Govorio je npr. o bombardiranju stambenh zgrada u Rusiji 1999. kao opravdanju za pokretanje drugog čečenskog rata. Također je tvrdio da Putin ima veze s organiziranim kriminalom.
Postoji mogućnost da je Putin mogao znati ili da je čak osobno odobrio atentat, iako je Litvinenko bio operativac relativno niske razine pa bi bilo pomalo čudno da se previše bavio njime. U to vrijeme, Litvinenkove optužbe na račun ruskog predsjednika već su izašle u javnost i ruske vlasti nisu reagirale. Štoviše, način na koji je Litvinenko umro ostavio mu je dovoljno vremena da iznese nove dokaze protiv Putina ako ih je imao. Sve ovo ukazuje na osvetu kao motiv, što možda i nije posve neočekivano s obzirom na okolnosti.
Ruska reakcija na izvješće bila je jednostavna u istoj mjeri u kojoj je bila i predvidljiva. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije optužilo je Britaniju da je “isključivo pravni“ slučaj pretvorila u političko pitanje time što je uopće pokretala javnu istragu. Za samu istragu su rekli da nije bila transparentna i da je svoje zaključke donijela s visokom razinom predrasuda. Ruski veleposlanik u Londonu Alexander Yakovenko nazvao je povezivanje ruske države s ubojstvom Litvinenka „provokacijom”. Putinov glasnogovornik je dodao da Rusija naprosto nije zainteresirana za istragu.
Osobni angažman predsjednika Putina je špekulacija i malo je vjerojatno da će ikada biti dokazan, ali sudjelovanje ruskih sigurnosnih službi je neporecivo a predsjednik Putin ima odgovornost za rad ruske države i njezinih vojnih i sigurnosnih službi.
Odnosi između Velike Britanije i Rusije su došli na samo dno nakon ruske aneksije Krima i sudjelovanja u ratu u Donbasu u Ukrajini. To je, usput rečeno, bilo ono što je prevagnulo da britanska vlada odobri javnu istragu o Litvinenkovoj smrti, a za što ranije nisu imali volje. Veliko je pitanje, međutim, što će se sada dogoditi. Britanska vlada govori o akciji, ali može li stvarno učiniti nešto? Na koncu, radi se o nečemu iz prošlosti, a u izvješću nema ništa što već nije bilo poznato britanskoj vladi ili tajnim službama. Rusija je u međuvremenu postala važan globalni igrač s kojim će se morati surađivati u jednom ili drugom obliku, npr. u potrazi za rješenjem sukoba u Siriji i borbi protiv tzv. Islamske države. Rusija nije jedina zemlja na svijetu koja u odnosu na zapad znatno zaostaje u smislu poštivanja ljudskih prava, vladavine prava i demokracije ali je možda najproblematičnija za Europu zbog blizine Europskoj uniji, te zbog veličine i vojne moći koja uključuje i nuklearno oružje.
To čini ono što se događa u Rusiji jednako važnim ili čak važnijim od sličnih trendova u Kini ili Saudijskoj Arabiji. Rezultati istrage u slučaju Litvinenko stvorili su britanskoj vladi dilemu za koju se nadala da se s njom neće morati baviti: kako pomiriti moralna načela s teškom, nezavidnom realnošću međunarodne politike i ekonomije.

Alexander Titov, The Conversation

Kriza podjele vlasti u Bosni i Hercegovini: teorija i praksa

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Allison McCulloch

U zadnjih dvadeset godina podjela vlasti je postala dominantan pristup transformaciji i rješavanju sukoba, omiljen od strane nacionalnih i međunarodnih aktera kao sveobuhvatan i pragmatičan način da se završe ratovi i izgradi mir. Unatoč rastućoj popularnosti, nekoliko dugoročnih političkih sustava baziranih na podjeli vlasti – države poput  Bosne i Hercegovine, Sjeverne Irske, Makedonije, Libana i Burundija – suočilo se s jednom od svojih najvećih političkih kriza u 2015. godini.

Najrasprostranjeniji model podjele vlasti je konsocijalnost. Taj model osigurava širu uključenost i izravnu zastupljenost svih etnopolitičkih skupina u procesima upravljanja putem izvršne podjele vlasti, proporcionalne zastupljenosti, grupne autonomije i prava na veto. Mirovni sporazum koji zaraćenim stranama nudi udio u vlasti ima bolje izglede da bude usvojen (Walter 2002) i da dovede do trajnoga mira (Hartzell i Hoddie 2003). Podjela vlasti također je prepoznata kao demokratsko sredstvo koje adresira identitetske razlike i potiče suradnju (McGarry & O’Leary 2009.; Lijphart 2008). Iako do podjele vlasti često dolazi zbog kratkoročnog pragmatizma (Sriram & Zahar 2009), pristaše ove metode tvrde da podjela vlasti postavlja temelje dugoročnome miru, stabilnosti i demokraciji.

Međutim, ne postoji opća suglasnost s ovakvim razmišljanjem. Neki eksperti tvrde da konsocijalnost ne može proizvesti dugoročnu stabilnost. Oni smatraju da takva podjela vlasti podržava međuetničko nadmetanje i da može doći do toga da “etničke vođe napuste bojno polje, ali da nakon kratkoga zatišja pregovaračku sobu pretvore u novo bojno polje” (Roeder & Rothchild 2005., 9). U trenutku kada međuetničko nadmetanje dosegne vrhunac strane se suočavaju s dvije mogućnosti: popustiti ili napustiti (vlast). Rezultati popuštanja mogu biti štetni: pristane li na previše ustupaka, jedna od strana (ili stranka) riskira da bude označena kao izdajnička i gubi potporu birača. Odlazak s vlasti može biti još opasniji, jer čest rezultat ovakvoga scenarija bude smrtonosno nasilje (SISK & Stefes 2005. godine).

Tu dolazimo i do “problema imobilizacije” (Horowitz 2014. godine). Naime, konsocijalnost često dovodi do usporenog procesa odlučivanja: dobrovoljne međuetničke koalicije se teško stvaraju, a pregovori se mogu jako odužiti. Aranžmani podjele vlasti su problematični, u smilsu da “imaju tendenciju da zacementiraju sukobe i ne dopuštaju pregovore” (Horowitz 2014: 12). Kratkoročne prednosti završetka rata sukobljavaju se s dugoročnim željama za nečim boljim od puke odsutnosti rata, ali strane u sukobu ipak nisu spremne promijeniti pravila sustava od kojeg trenutno imaju koristi. Opcije su im opet ograničene: popustiti ili napustiti. Protivnici konsocijacije kao društvenog uređenja tvrde da učesnici u vlasti počinju misliti da im može biti bolje u nekoj drugoj vrsti uređenja tek onda kada se suoče sa stalnim zastojima, te nakon toga traže izlaz iz takve situacije. Iz ove perspektive, stranke na vlasti koje su tu po principu podjele vlasti će vjerojatno prebjeći kada budu suočeni s potpunim zastojem.

Uzmimo primjer Bosne i Hercegovine koja je sada već dugogodišnja konsocijacijska država. Bosna i Hercegovina je usvojila kruti oblik podjele vlasti 1995. godine  kao način da se završi višegodišnji rat. Nastale su institucije poput rotirajućeg tročlanog predsjedništva, s po jednim mjestom u njemu rezerviranim za predstavnika svakog od tri priznata konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi). Međutim, većina političkih ovlasti u zemlji je prenesena na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine (kojom zajedno upravljaju Bošnjaci i Hrvati) i Republiku Srpsku (RS) gdje dominiraju srpske stranke. Za nadgledanje podjele vlasti zadužen je Visoki predstavnik, međunarodni namještenik koji osigurava da se domaći akteri pridržavaju uvjeta iz Daytonskog mirovnog sporazuma. Ovaj dogovor, napravljen da bi se zaštitili vitalni interesi sva tri konstitutivna naroda, doveo je do jednog kontinuiranog niza sukoba između političkih predstavnika.

Zadnja kriza, koja je započela u srpnju 2015, kulminirala je time da je predsjednik RS-a Milorad Dodik pozvao (ne po prvi puta) na referendum o legitimnosti i nadležnosti pravosudnih institucija na državnoj razini. Način na koji je referendumsko pitanje postavljeno otklonilo je svaku sumnju u to kako se od građana očekuje da glasaju: glasači se pitaju da li podržavaju  “neustavno i neovlašteno nametanje zakona” od strane Visokog predstavnika, Suda BiH i državnog tužiteljstva. Dodik je ostao odlučan pri svome stavu usprkos osudama od strane međunarodne zajednice, a odlučni su ostali i Bošnjaci koji žive u RS i koji tvrde da je odluka prekršila njihove vitalne nacionalne interese. Referendum je odgođen sudskim putem, ali do kraja studenog već smo imali novu krizu. Ustavni sud BiH donio je odluku da je nacionalni praznik RS-a diskriminirajući prema drugim etničkim skupinama. Dužnosnici RS-a su uprkos tome održali blagdanske proslave. Dodikova referendumska retorika (također je izjavio da će raspisati referendum o neovisnosti RS-a 2018. godine) osmišljena je tako da donosi ustupke za RS i da drži Bosnu i Hercegovinu na rubu. Svaka nova kriza čini se sve gorom. Nakon donošenja odluke o neustavnosti nacionalnog praznika RS-a, kriza je dodatno pogoršana nakon uhićenja pet bosanskih Srba zbog navodnih ratnih zločina počinjenih 1992. godine . Ovakve odluke, legitimne ili ne, vjerojatno će dati vjetar u leđa tvrdnjama dužnosnika bosanskih Srba da je na djelu “napad na ustavni poredak.” Međunarodna zajednica ima nekoliko opcija na raspolaganju. Visoki predstavnik bi se mogao pozvati na svoje tzv. bonske ovlasti, s namjerom da smiri situaciju. Ove ovlasti su proširene od strane međunarodne zajednice na sastanku u Bonnu u Njemačkoj 1997. Uloga Visokog predstavnika je ojačala i on je od posrednika postao onaj koji donosi obvezujuće odluke koje nadjačavaju odluke bosanskohercegovačkih političara ako oni krše uvjete Daytonskog mirovnog sporazuma. Iako je zadnjih nekoliko visokih predstavnika bilo odlučno u primjeni bonskih ovlasti, sada je na sceni jedna vrsta nevoljkosti da ih se upotrijebi. EU može kao alternativu ponuditi daljnje ustupke kroz svoj Strukturalni dijalog o pravosuđu, kao što je učinjeno zadnji put kada je Dodik prijetio referendum o pravosudnoj legitimnosti 2011.

Kao i u slučaju mnogih drugih kriza, Bosna i Hercegovina će vjerojatno riješiti svoju trenutnu krizu bez otcjepljenja ili upotrebe sile, ali može biti i da će se to dogoditi samo uz pomoć jednog dobro tempiranog vanjskog posredovanja.

***

Reference:

Hall, Peter and Rosemary Taylor. 1996. Political Science and the Three New Institutionalisms. Political Studies XLIV: 936-957.

Hartzell, Caroline and Matthew Hoddie. 2003. Institutionalizing Peace: Power-sharing and Post-Civil War Conflict Management. American Journal of Political Science 47, 2: 318-332.

Horowitz, Donald L. 2014. Ethnic Power-Sharing: Three Big Problems. Journal of Democracy 25, 2: 5-20.

Lijphart, Arend. 2008. Thinking About Democracy: Power-Sharing and Majority Rule in Theory and Practice. London: Routledge.

McGarry, John and Brendan O’Leary. 2009. Power Shared after the Death of Thousands. InConsociational Theory: McGarry & O’Leary and the Northern Ireland Conflict, Rupert Taylor, ed. London: Routledge, pp. 1-60.

Papagianni, Katia. 2010. Power-Sharing, Transitional Governments and the Role of Mediation. Geneva: Centre for Humanitarian Dialogue.

Roeder, Philip G. and Donald Rothchild. 2005. Power-Sharing as Impediment to Peace and Democracy. In Sustainable Peace: Power and Democracy after Civil Wars, Donald Rothchild and Philip G. Roeder, eds. Ithaca: Cornell University Press, pp. 29-50.

Sisk, Timothy D. and Christoph Stefes. 2005. Power-sharing as an Interim Step in Peacebuilding: Lessons from South Africa. In Sustainable Peace: Power and Democracy after Civil Wars, Donald Rothchild and Philip G. Roeder, eds. Ithaca: Cornell University Press, pp. 293-318.

Sriram, Chandra Lekha and Marie-Joëlle Zahar. 2009. The Perils of Power-sharing: Africa and Beyond.African Spectrum 44, 3: 11-39.

Toal, Gerard. 2013. ‘Republika Srpska Will Have a Referendum’: The Rhetorical Politics of Milorad Dodik. Nationalities Papers 41, 1: 166-204.

Walter, Barbara. 2002. Committing to Peace: The Successful Settlement of Civil Wars. Princeton: Princeton University Press.

(E-International Relations)

Tekst je prilagođen u smislu da su izostavljeni pojedini dijelovi koji nisu relevantni za primjer BiH. 

Biti ili ne biti: Europa pod opsadom

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

2015. je bila teška godina za Europu. Grčka, masovne migracije i terorizam su neki od brojnih problema koji su suštinski opteretili kontinent i Uniju. U trenutku kada EU srlja iz jedne krize u drugu, pitanja poput ‘što EU predstavlja’ i’ što je zapravo EU’ postaju sve značajnija. Iako je ovaj tekst samo jedan reflektivni pogled na prošlu godinu, ne može se oteti zaključku da postoji nešto duboko kumulativno u svim ovim pritiscima na EU.

Carstva padaju, zemlje propadaju i režimi se slamaju kada su izloženi višestrukim pritiscima koji gomilaju probleme i koji postaju sve složeniji. Kada  problemi nadmaše sposobnost upravljanja takvih organizacija, one se obično raspadaju i ustupaju mjesto novim povijesnim oblicima. Da li je Europska unija danas u takvome položaju? Nastavi čitati “Biti ili ne biti: Europa pod opsadom” →

Islamska zajednica protiv ekstremizma

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

 

Foto: Muhamed Jusić

Od dolaska na čelo Islamske zajednice (IZ) sadašnjeg reisa Huseina Kavazovića tiho ali sistematski mijenja se odnos IZ-a prema selefijama. Nasuprot tome, bivši reis Mustafa Cerić proglašavao je islamofobijom svako upozorenje o pojavama vjerskog ekstremizma. Otvorenije i konkretnije o vjerskom ekstremizmu i terorizmu govori se nakon važnog sastanka reisa Kavazovića 04. decembra 2015 sa najutjecajnijim bošnjačkim političarima i intelektualcima. Deklaraciju usvojenu na tom sastanku javnost i brojni komentatori prihvatili su s punom podrškom. Jedan od istaknutijih bh intelektualaca Šaćir Filandra tim je povodom rekao da je ‘’ovo hrabra izjava namijenjena domaćoj i inozemnoj javnosti. Za nekoliko mjeseci treba ih upitati šta su uradili.“  Vrlo brzo pokazalo se da slijede i konkretni potezi. U velikoj i dobro isplaniranoj policijskoj akciji u Sarajevu je 22. decembra uhapšeno jedanaest lica koja su osumnjičena za pomaganje i pripremu terorističkih djela. Tada je policija obavila pretres na trinaest lokacija i zaplijenila dosta dokaznog materijala, među ostalim i zastave Isil-a. Pregledana su i dva objekta u kojima su ekstremisti organizirali vjerske obrede i predavanja, čiji su sadržaj i forma posve suprotni od onoga za što se zalaže IZ. Objavljena su i imena lica koja su dolazila u te objekte, a to je ujedno i javno upozorenje potencijalnim pristalicama ekstremizma i terorizma da su praćeni i da nadležni organi znaju za njihove aktivnosti.

U krugovima stručnjaka za terorizam i sigurnosno-policijskim krugovima govori se o promjeni taktike selefijskih zajednica. Ranijih godina organizirali su se u seoskim naseljima s lošim pristupnim putevima (Bočinja, Maoča i dr.),  a sada su prisutniji u većim urbanim naseljima, naročito u Sarajevu. Stručnjaci upozoravaju da je to faza priprema terorističkih akcija; cilj su važni objekti i institucije. U vezi s tim mogu se primjetiti sve češće izjave o potrebi efikasnije suradnje i povezivanja sigurnosnih službi u BiH i regiji. Ima i korisnih konkretnih poteza. Skupština kantona Sarajevo je krajem decembra usvojila novi Zakon o unutrašnjim poslovima. Ovaj će Zakon oštrijom kaznenom politikom, organizacijskim i finansijskim poboljšavanjem uvjeta za rad policije biti snažnija prepreka svim vrstama ekstremizma. I najviši organi Islamske zajednice u posljednje vrijeme češće se bave pitanjima vjerskog ekstremizma. Sjednica Vijeća muftija održana je 15. decembra, a Sabor IZ zasjedao je 26. decembra. Javnost je obaviještena da su tijela IZ-a raspravljala o izvještajima o radu, planovima rada i o budžetu. Međutim, neslužbeno se saznaje da je važna tema bila i zahtjev muftijama,  imamima i vjernicima da u svojim sredinama odlučnije suzbijaju vjerski ekstremizam.

Bosna i Hercegovina je ustavno i teritorijalno preorganizirana država, pa se ipak i u takvim prilikama osjeća spremnost vlasti i IZ-a za efikasnije suzbijanje terorističkih i ekstremističkih pojava. Sve je bolja poveznost i razmjena korisnih informacija sa sigurnisnim službama susjednih država. Time se smanjuje prostor za djelovanje terorista i ekstremista, tj poboljšava se sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini.

Zlatko Bosnić

Što je to sretan grad?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Drevna  Atena pokazala nam je što treba učiniti, a stari Rim što ne treba.

“Čemu služe gradovi?” i “Tko ih posjeduje?” Ovo su pitanja kojima se bavi nagrađivani novinar Charles Montgomery u svojoj knjizi ”Sretan grad”. Kao što naslov knjige sugerira, Montgomery povezuje ova dva pitanja s temom sreće. Ako nam je potraga za srećom nešto važno, onda i način na koji gradimo gradove i živmo u njima treba odražavati našu predodžbu o tome što je sreća, smatra Montgomery.

Montgomery govori o dva drevna grada – Ateni i Rimu – da bi ilustrirao različite poglede na  sreću i kako je ona predstavljena u dizajnu ova dva grada. U staroj Grčkoj Atena je koncipirana i napravljena na osnovu pojma “eudaimonia”, terminu koji je uveo Sokrat i koji znači stanje čovjekovog boljitka ili duhovne sreće. Za stanovnike Atene grad je bio više od mjesta za život i rad – radilo se i o ideji i konceptu na koji način živjeti. Stanovnici Atene su voljeli grad zbog načina na koji je on podupirao bogat kulturni i građanski život. Za njih je sreća značila mnogo više od sretnih okolnosti i materijalnog bogatstva – ona je obuhvatala i razmišljanje i djelovanje, što je neminovno podrazumijevalo i aktivan građanski angažman. U njihovome je načinu razmišljanja aktivno sudjelovanje u javnom životu od pojedinca stvaralo cjelinu. Nažalost, određene skupine ljudi bile su isključene iz aktivnog sudjelovanja u životu grada: žene, djeca, robovi i stranci koji su živjeli u Ateni.

Antička Atena je napravljena tako da se omogući i potakne aktivno sudjelovanje u životu grada. Agora (veliki trg) je bila srce drevne Atene. Ljudi su ovdje šetali, išli u kupovinu i nalazili se da raspravljaju o javnim poslovima. Cvjetali su demokracija i građanski angažman. Sokrat i suvremenici tu su raspravljali o pitanjima poput filozofskog značenja sreće.

S druge strane, stari Rim je reflektirao drugačije ideje o značenju sreće. Iako je u početku stvoren da odražava duhovne vrijednosti, Rim se s vremenom usredotočio na moć i individualnu slavu više nego na opće dobro. U čast rimske elite izgrađeni su ogromni spomenici. Javni prostor i dobrobit većine ljudi bili su brutalno zanemareni. Grad je postao neugodno mjesto za život a mnogi koji su si mogli priuštiti povukli su se na selo.

Što možemo naučiti iz ove priče o dva drevna grada u smislu traganja za srećom? Možemo početi definiranjem što mislimo pod pojmom sreće. Da li mislimo da se sreća sastoji isključivo od osobnog uspjeha i blagostanja, ili sreću vidimo kao nešto što je povezano sa sveukupnim društvenim boljitkom? Drugim riječima, možemo li biti sretni u društvu koje je nesretno? Možemo li biti sretni ako nismo uključeni u proces oblikovanja dobrobiti društva? Kada nam postane jasno što sreća znači za nas, moći ćemo osmisliti i urediti naše gradove na način koji odražava i podržava našu ideju sreće.

Više od polovice ljudske populacije danas živi u urbanim sredinama. Vrijeme je da se zapitamo jesu li to mjesta gdje se sretno živi. Da li naši gradovi podržavaju naše pojedinačnu i kolektivnu dobrobit? Ako je odgovor negativan, kako da ih učinimo takvima? Tu dolazimo do Montgomeryevih pitanja: “Čemu služe gradovi?” i “Tko ih posjeduje?” Ako pogledamo mnoge moderne gradove doći ćemo do zaključka da je njihova svrha da osiguraju mjesto za život, podupiru gospodarsku aktivnost i pomjeranje ljudi i roba s jednog mjesta na drugo. Osim toga, neki gradovi također podižu spomenike u slavu povijesnih osoba i događaja.

Drugo pitanje koje trebamo postaviti je tko su vlasnici grada. Tko su vlasnci ulica, pločnika i spomenika? Tko treba odlučivati kako će se u gradovima živjeti, koje aktivnosti će se održavati na gradskome trgu i gdje automobili mogu ili ne smiju ići? Stanovnici drevne Atene nisu imali poteškoća pri odgovoru na ova pitanja. Znali su da je grad njihov i stvarali su ga kao mjesto gdje je sretan život bio moguć. S druge strane, čini se da smo mi pomalo zbunjeni. Tvrdimo da imamo pravo na potragu za srećom, ali onda dopustimo da naši gradovi prestanu biti u skladu s onim što tražimo.

Pogledajte gotovo bilo koji grad. Sumja li itko da su automobili preuzeli vlasništvo nad našim gradovima? Da li to odražava naš pojam sreće? Većina nas voli svoje automobile i voli to što su praktični, što nam omogućuju da idemo kud god poželimo. Međutim, jasno je da je život koji se vrti oko uporabe automobila zapravo smanjio naš užitak življenja u gradu. Vrijeme provodimo u saobraćajnim gužvama, a dragocjeni urbani prostor upotrebljavamo za izgradnju parkirališta i garaža što čini hodanje i biciklizam opasnim i neugodnim. Postajemo sve više izolirani od svijeta prirode i od drugih ljudi u našim gradovima. Montgomery je studirao gradove diljem svijeta i došao do zaključka da oni – osobito gradske ulice – mogu biti dobre za ljude ili za auta, ali ne i za oboje.

Pa što da radimo? Naši gradovi su već izgrađeni, a ulice su betonirane. Ipak, to ne znači da smo zapeli. Inspiraciju možemo naći u ‘uskrsnuću’ gradova.  Ovaj koncept nam možda pomogne redefinirati i redizajnirati naše gradove tako što bi bili više u skladu s našim poimanjem sreće. Mi ne moramo prihvatiti gradove onakve kakvi su sada. Možemo uskrsnuti ideju grada kao mjesta koje ‘njeguje našu cjelovitost’ i koje nas okuplja. Možemo vratiti vlasništvo nad gradovima tako što ćemo se više uključiti u građanski život. Možemo također inzistirati na tome da naši gradovi posluže kao sredstvo kojim bi se omogućio život na način na koji ga mi želimo, a da ne bude samo ‘kulisa za život’. Za početak mogli bismo upotrijebiti predmete poput biljki u velikim vazama, klupa itd. i spriječiti automobile da ulaze u središnje gradske ulice. Te gradske prostore oslobođene od automobila mogli bismo pretvoriti u staze za pješake i bicikliste, kao i u prostore gdje bi se ljudi okupljali te stvarali i ojačavali lokalne zajednice. Pozdravimo ideju o zajedničkoj dužnosti da sudjelujemo u društvenom životu i da kroz to sudjelovanje otkrijemo što je istinska sreća.

Ruth Wilson, On the Commons

Što se dogodilo s buntovnom mladosti bivše Jugoslavije?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Europa je svjedočila bujici prosvjeda mladih u posljednjih nekoliko godina. Međutim, Balkanu izgleda nedostaje buntovnoga zamaha – zašto?

Prije nekoliko tjedana Europljani su gledali kako se ogroman broj policajaca bori s tisućama ljudi na ulicama Pariza. Suzavac je letio na sve strane, ispunivši elegantne bulevare neprobojnim dimom. Iako su mnogi na brzinu povezali ovaj događaja s odgovorom na krvavi teroristički napad na francuski glavni grad i njegove stanovnike prošloga mjeseca, to je u stvari bio prosvjed protiv klimatskoga samita Ujedinjenih naroda koji se trebao održati taj dan u Parizu – događaja koji se izokrenuo u nasilje. Mase ljudi, odjevenih u udobnu svakodnevnu odjeću, bili su tu zbog jednog jedinoga razloga: da bi prosvjedovali zbog nedostatka političkoga kapaciteta koje su današnje vođe pokazale u vezi s jednim od najvažnijih gorućih pitanja ove generacije – klimatskim promjenama (dogovor je na kraju postignut u subotu 12.12. – op. prev).

Njihove želje, uvjerenja i ideali bili su vrlo jasni. Ipak, njihova metoda djelovanja zasjenila je sve ostalo. Ne bi trebalo previše brzo suditi o nasilnim ispadima tih prosvjednika. Kako se ispostavilo, većina prosvjednika u Parizu bili su vrlo mladi. Ovaj prosvjed, kao i mnogi drugi prije njega, bio je prosvjed mladih – generacijski protest o temi koja je postala jako važna mladim Europljanima. Bio je to spektakl buntovničkoga duha koji je rođen  i njeguje se na najstarijem kontinentu.

Mladi u Parizu nisu bili jedini koji su prosvjedovali u posljednjih nekoliko godina. Masovne demonstracije također su se dogodile u Briselu, Londonu, Madridu, Temišvaru, Ateni i drugim prijestolnicama i velikim gradovima širom Europe. Unutarnji osjećaj odgovornosti za našu zajedničku budućnost, u kombinaciji s izvanrednom smjelošću da djeluju protiv vlasti bili su ono što je pokretalo te prosvjede. Ovakvi ispadi protiv javnoga reda uvijek uspiju poslati jasnu poruku – s europskom mladeži ne treba se igrati.

Protesti mladih javljaju se češće u zemljama zapadne Europe nego u onima u  srednjoj i istočnoj Europi. Nekako se čini da jedna regija posebno pati od određenog nedostatka buntovničkog zamaha. Pogodili ste – radi se o Balkanu.

U proteklih petnaest godina u državama bivše Jugoslavije desila su se svega dva veća prosvjeda: onaj koji se dogodio u Bosni i Hercegovini 2014. godine i drugi prije samo mjesec dana u Crnoj Gori. Oba prosvjeda bili su slični u svojoj biti – eksplozija javnoga nezadovoljstva, s malim ili nikakvim učinkom. Ipak, ne tako davno – prije dva desetljeća – deseci tisuća studenata izašli su na ulice Beograda da se bore protiv Slobodana Miloševića i njegovog režima. Što se dogodilo u međuvremenu? Kako to da je ovaj duh pobune mladih protiv vlasti, i što je tada bilo još važnije – protiv nezakonite vlasti, nestao iz dijela svijeta koji je jedan od povijesno najviše sklonih pobunama?

Tri su osnovna razloga zašto mladi na Balkanu ne sudjeluju u demokratskom procesu ‘odozdo prema gore’. Prvi razlog leži u onome što je Kurt Biray majstorski opisao u svome članku “Komunistička nostalgija u istočnoj Europi: čežnja za prošlošću” – inherentna međusobna povezanost između demokracije i neoliberalizma u istočnoeuropskim društvima. Mladi Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i donekle Hrvatske demokraciju poznaju samo u njenom izopačenom, predatorskom i neoliberalnome kontekstu.

Za one rođene početkom i sredinom 1990-ih demokracija znači opstanak najjačih, te slabe institucije i moć pojedinaca sa sumnjivom prošlošću. Za njih su ljudska prava pojam koji NVO sektor koristi da bi dobio finansijsku potporu izvana, a sloboda tiska postoji samo tamo gdje ne ‘dobacuje’ platežna moć lokalnoga poduzetnika. Vladavina prava je nebulozni pojam koji opstaje između očiglednoga  nepotizma i šokantnih razina korupcije. Za ove mlade ljude pitanje nije što bi demokracija mogla biti nego što je demokracija uopće. Za njih je rasprava o Jugoslaviji gotovo nestvarna. Njih se bombardira pričama o blagostanju koje je postojalo nekada davno ali danas ga nema nigdje. Kao rezultat toga oni doživljavaju demokraciju, ili ono malo demokracije što postoji na Balkanu, kao odlučujući faktor u određivanju njihove zle sudbine. Zapravo, umjesto osjećaja da im je demokracija dala moć, oni misle da ih je odgurnula u stranu. Mnogi od njih reći će da njihove sudbine nisu u njihovim rukama. Oni se osjećaju izuzeti od bilo koje vrste procesa odlučivanja. Politika ostaje apstraktan pojam – politika je nešto što se događa, a ne nešto na što se može utjecati. To je nešto što je izvan dosega. Demokracija nikada nije ni postojala na Balkanu. Umjesto nje tu je kombinacija izopačene ideologije i osobnih interesa, što je stvorilo jedno suludo stanje stvari koje služi kao užasno loš dvojnik istinske demokracije.

To nas dovodi do druge točke – nedostatka perspektive. Mladi na Balkanu uglavnom nemaju bilo kakve istinske perspektive u životu. Grabežljivi kapitalizam koji je instaliran nakon raspada Jugoslavije stvorio je ozbiljne klasne razlike među stanovništvom. Stvorio je i potaknuo pohlepu, osobne veze i polu-kriminalno ponašanje kao prečace do uspjeha. Kao rezultat toga mladi ljudi se često osjećaju bezvrijedno.

Teško je napraviti dobar izbor u potpuno anarhističkome okruženju. Ulaganje u sveučilišno obrazovanje možda se čini kao siguran izbor, no za razliku od drugih dijelova svijeta na Balkanu ono  jamči ne više od komada papira, vrijednog tek onoliko koliko vrijede veze vašega oca. Mnogi od onih koji diplomiraju pokušat će što prije napustiti zemlju. Navest ćemo samo jedan primjer. Trideset tisuća mladih ljudi napušta Srbiju svake godine u potrazi za boljim životom u inozemstvu – 15% od njih ima visoku stručnu spremu. Ovaj opasni trend je u porastu i predstavlja veliki izazov balkanskim društvima. Mladi sa sveučilišnim diplomama znaju da ih samo 500 do 700 kilometara od njihovih domova čeka svijet s puno prilika. Oni će imati daleko bolji život i sigurniju budućnost za svoje obitelji, kako stare tako i nove. Posljedica toga je da nova intelektualna elita ovih društava živi gotovo isključivo u inozemstvu. To samo produbljuje klasnu borbu u balkanskim društvima i, što je još važnije, stvara jaz unutar potencijalnog novoga vodstva.

Važno je razumjeti i što se događa s onima koji ne izaberu studije ili odlazak iz zemlje. Oni sigurno razumiju da njihovi izgledi nisu baš veliki. Nestabilne institucije, stalna politička borba, jako loša ekonomska situacija i vječita priča o tranziciji dovest će mnoge do straha i očajanja. Tražeći i držeći se nekakvog zajedničkog identiteta mladi na Balkanu često nalaze svoje uzore u povijesno sumnjivim likovima, kriminalcima, skupinama nogometnih huligana i tako dalje.

Mladi na Balkanu ne razmišljaju o revoluciji nego brinu o opstanku. Političke stranke ciljaju na nove naraštaje, nudeći im prečice kod dobijanja državnih poslova, onih koje se lako mogu kontrolirati i ne tako lako izgubiti. Oni koji se odluče da prihvate takvo što završe u vrtlogu stranačke poslušnosti; oni koji ne prihvate igru najčešće ostanu bez posla, postanu ogorčeni i na koncu stradaju zbog svoje odluke, služeći kao primjer što ne treba činiti.

Pa kako onda da nitko ne želi ništa promijeniti?

Odgovor je da oni zapravo žele promjene, ali nedostaje im jasno vodstvo i jasni ciljevi. Nećemo reći ništa novo ako ustvrdimo da političko vodstvo na Balkanu nije na visokoj razini. Isti ljudi rotiraju se na vrtuljku ‘služenja narodu’ gotovo cijelo desetljeće. U takvoj vrsti okruženja mladi ljudi ne vide jasnu političku opciju koja bi mogla služiti njihovim interesima, bilo na neformalan način putem prosvjeda ili, pak, formalno putem glasovanja. Osim toga, kroz ‘bastardizaciju’ slobodnih medija bez presedana, ljudi s bilo kakvom vrstom integriteta postali su potpuno marginalizirani. Nova intelektualna elita gotovo da ne postoji, a oni koji dignu svoj glas protiv situacije često ostaju bez saveznika u svojoj borbi.

Čak i ako bi se ispunili svi uvjeti, opet bi bilo vrlo teško motivirati mlade ljude da se bune. Ranih devedesetih, dok je još bila dio bivše Jugoslavije, Srbija je doživjela goleme prosvjede protiv Miloševića, što je dovelo do ‘srpske revolucije’ 2000. godine koja je donijela željene demokratske promjene u taj dio Europe. Rezultati su bili, i još uvijek jesu, katastrofalni. Mladi ljudi ne samo da to znaju, nego su sve osjetili i na vlastitoj koži. U Bosni i Hercegovini desili su se veliki protesti u 2014. godini. Državno Predsjedništvo je zapaljeno, a tisuće ljudi izašli su na ulice. Rezultat je opet bio isti – razočarenje. Prosvjedi su polako posustali, dok je politička i ekonomska situacija ostala uglavnom ista. Konačno, prije samo mjesec dana u Crnoj Gori su se dogodili veliki javni prosvjedi protiv vlade. Ova vlada je, na ovaj ili onaj način, na vlasti već više od dvadeset godina. Iako brojni, ti prosvjedi još jednom nisu promijenili ništa. Crnom Gorom i dalje upravljaju isti političari. Mnogi su spremni iskazati svoje nezadovoljstvo, ali malo ih posjeduje jasnu ideju o tome što treba mijenjati.

Ima li onda ikakve nade za mlade na Balkanu? To ostaje da se vidi. Na koncu, nezadovoljstvo javnosti i pogotovo nezadovoljstvo mladih je tako veliko da ne bi trebalo puno da se desi nova 2000. S druge strane, mladi na Balkanu toliko su naviknuti na ovakav način života da se čini prilično nevjerojatnim da nešto može promijeniti njihovu želju da prežive u želju da žive. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati kako će se stvari odvijati.

Miloš Davidović, Open Democracy

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Unutarstranački razlazi za kraj 2015.

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Političke krize, manje ili veće turbulencije – konstanta su bosanskohercegovačkog društva. U tom znaku završava i ova 2015. godina. U RS ne prestaju međusobne optužbe i verbalni rat između vlasti Milorada Dodika i opozicije. Dodikova pozicija postupno slabi: izložen je oštrim kritikama predstavnika međunarodne zajednice, ali i premijera Srbije Aleksandra Vučića. Uz malo manje buke i strasti u FBiH se odvijaju unutarstranački i međustranački obračuni. U glavnoj ulozi su Željko Komšić i njegova Demokratska fronta.

Željko Komšić je 15. decembra uputio otvoreno pismo članstvu i rukovodstvu svoje stranke. On u pismu traži da se iz DF-a isključe dva člana Predsjedništva, Emir Suljagić i Reuf Bajrović i da ostavku podnese generalni sekretar Sifet Podžic. Komšićev zahtjev bio je ultimativan: rekao je da ga brišu iz evidencije članstva ako ta inicijativa ne bude provedena. Komšićev politički uspon i cijela njegova karijera bazirana je na populističkoj demagogiji. Takvo mu je bilo i pismo upućeno članstvu, a i javni istupi u medijima nakon toga. O Suljagiću i Bajroviću govori kao o ljudima lošeg karaktera, naziva ih spletkarošima koji mu rade iza leđa; gotovo ih psihoanalizira u nekom negativnom kontekstu. Podžića proglašava dobrom i poštenom osobom, ali da on mora podnijeti ostavku zbog toga što je u Domu naroda Parlamenta BiH glasao da se za člana upravnog odbora Agencije za visoko obrazovanje imenuje Nikola Poplašen. Poplašen je tokom 90-ih bio poznat po nacional-šovinističkoj retorici i retrogradnim stavovima, zadnjih godina je slabije prisutan u javnosti.

Pokazalo se da je Željko Komšić još uvijek karizmatični šef DF-a i da se u stranci sve odvija prema njegovim zamislima. Podžic je podnio ostavku, a Predsjedništvo stranke je isključilo Suljagića i Bajrovića. Nije neka šteta sto je ovaj dvojac isključen, jer oni jesu štetočine u politici. Naročito je problematičan Reuf Bajrović. On je bio ministar najvažnijeg i po ekonomskom potencijalu najvećeg ministarstva u Vladi FBiH (energetika, rudarstvo i industrija) i u toj vladi uglavnom proizvodio probleme. Na kraju je podnio ostavku vjerujući da je to ucjena koju će Vlada morati uvažiti. Prevario se, pa je to bila početna energija za isključivanje DF-a iz vlasti na svim nivoima. Za svoje tvrdoglave stavove i soliranje u Vladi Bajrović je imao podršku Željka Komšića. Tu vrstu ”politike” Bajrović je osmišljavao zajedno sa Suljagićem, pa su tako proizveli veliku štetu za sebe i za DF. Međutim, tadašnja politika DF-a i ponašanje Reufa Bajrovića nije samo posljedica slabih procjena Željka Komšića i Bajrovićeve bahatosti. U pozadini svega ipak je novac. Novinar, politički analitičar i dobar poznavatelj stranačkih politika Asim Metiljević kaže da je Bajrović na svaki način htio sačuvati postojeće loše rukovodstvo Aluminija Mostar. U tome ga je snažno podupirao Dubravko Barbarić, član Glavnog odbora i Predsjedništva DF-a. Barbarić je direktor firme Diamedic koja se bavi trgovinom lijekova i laboratorijske opreme, a Diamedic i Aluminij Mostar bili su najveći finansjeri DF-a. Treba vjerovati da Asim Metiljević ne govori napamet i da ima potrebne dokaze za informacije koje iznosi. Time se u drugačijim bojama sagledavaju do sada prenaglašena principijelnost i poštenje DF-a i njegovog rukovodstva.

Nikada neka politička stranka u tako kratkom trajanju (osnovana 07.04.2013.) nije imala toliko i tako burnih unutrašnjih previranja. Već u ljeto 2014. DF napušta jedan od najistaknutijih njenih članova Damir Marjanović. Bilo je više odlazaka manje zvučnih imena, raspušteni su pojedini općinski odbori (Mostar, Tuzla, Velika Kladusa). Pojedinci iz lokalnih rukovodstava, neki izabrani općinski i kantonalni vijećnici napuštaju Stranku. Ovih dana to je učinio i Ilhan Bušatlić iz Bugojna, član Glavnog odbora i zastupnik u Parlamentu FBiH. Svoj čin obrazložio je riječima: ”neću da mislim glavom Željka Komšića”.

Šteta je što DF slabi, tj. što rukovodstvo ne umije iskoristiti odličan izborni rezultat iz 2014. godine. Šteta je viseštruka: slabi opozicija kao korektiv aktuelnoj vlasti; slabe lijeve i socijaldemokratske političke strukture; slabe multietničke stranke, a to znači da gubi i multietničnost kao poželjna i povijesna društvena kategorija u BiH. Time se otvara još širi prostor jednonacionalnim a i pojedinim nacionalističkim politikama.

Neven Šimić

Važni događaji i njihova javna percepcija

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Nemamo sreće da se u Bosni i Hercegovini često dogodi nešto važno a pozitivno.‭ ‬Kada se takvo što ipak desi,‭ ‬s pravom povjerujemo da nade još ima.‭ ‬Ali tu je i hronična bolest naše javne kulture:‭ ‬uvijek ima dovoljno osporavatelja.‭ ‬Međutim,‭ ‬čak iz tih pozicija teško je osporiti aktivnosti čiji je rezultat koristan a poruke jasne.‭ ‬Evo jednog takvog primjera.
U Sarajevu je,‭ ‬na inicijativu i poziv reisu-l-uleme Islamske zajednice Huseina Kavazovića,‭ ‬04.11.‭ ‬održan sastanak bošnjačkih uglednika‭ (‬političari,‭ ‬intelektualci,‭ ‬znanstvenici…‭) ‬na kojem se raspravljalo o potrebi i načinima borbe protiv ekstremizma i terorizma.‭ ‬Važno je da su u takvom sazivu doneseni razumni i hrabri zaključci koji su dobili opću podršku u svim strukturama društva,‭ ‬od političkih i nevladinih organizacija do istaknutih pojedinaca.‭ ‬Može se očekivati‭ ‬da će poslije‭ ‬04.11.‭ ‬ekstremizam i terorizam biti moguće efikasnije suzbijati.‭
Lako se složiti da nije dobro ako se iste ili slične pojave mjere različitim aršinom.‭ ‬Primjena takvog nepreciznog metra skupo košta ovo društvo i ovu zemlju.‭ ‬To je jedan od važnijih razloga gubljenja povjerenja u institucije države i društva.‭ ‬U konačnici,‭ ‬što je i najopasnije,‭ ‬tako se proizvode međunacionalne tenzije i nepovjerenje‭ – ‬u Bosni i Hercegovini se sve gleda u toj ravni,‭ ‬a to ovoj zemlji najmanje treba.‭ ‬Pa cijeli Dodikov projekat zasniva se na‭ “‬politici‭“ ‬međunacionalnog konflikta.
Nažalost,‭ ‬više je primjera koji proizvode dvojenja i suprotstavljena svrstavanja.‭ ‬Od više njih valja ukazati na dva relativno svježa primjera.‭ ‬Uposlenik Obavještajno sigurnosne agencije‭ (‬OSA‭) ‬Zlatko Humo u tunelu Salakovac kod Mostara aktivira eksplozivnu‭ ‬napravu‭! ‬Zašto,‭ ‬protiv koga,‭ ‬ni danas se ne zna.‭ ‬Zna se da je eksplozivna naprava bačena pred automobil u kojem se vozio general Ante Jeleč,‭ ‬načelnik zajedničkog stožera OS BiH.‭ ‬Reakcije na ovaj čin bile su spore i mlake.‭ ‬Ponavljamo,‭ ‬bombaš je tada bio aktivni uposlenik OSA-e‭!
Drugi primjer govori o prenaglašenom propitivanju zakonske i moralne odgovornosti ministrice odbrane Marine Pendeš.‭ ‬Krimen je u lošem radu jednog od njezinih savjetnika.‭ ‬Naravno da se za propuste mora odgovarati,‭ ‬a nadležne institucije će odlučiti kako i po kojim uzusima.‭ ‬Međutim,‭ ‬dojam je da se u ovom slučaju radilo o‭ “‬prekomjernom granatiranju‭“‬,‭ ‬ne uzimajući u obzir sve raspoložive parametre.‭ ‬Gospodin savjetnik o kojemu je riječ nekada je bio član Predsjedništva BiH i sigurno je povjerovao da ga minule‭ “‬zasluge‭“ ‬kvalificiraju za posve ležeran odnos prema aktuelnim radnim obavezama.‭ ‬Lako je pretpostaviti i da je njegova stranka odlučila koga će on savjetovati,‭ ‬a ne resorna ministrica.‭ ‬Treba pridodati i to da se radi o uspješnoj dužnosnici,‭ ‬a pri tome se radi o skromnoj i‭ ‬samozatajnoj osobi.‭ ‬Uostalom,‭ ‬žena na čelu Ministarstva odbrane,‭ ‬zahtjevna je to pozicija.‭ ‬Nije to čest slučaj ni u zemljama sa znatno višim nivoom političke kulture nego kod nas.
Dobro bi bilo da svi kojih se to tiče,‭ ‬svakako uključujući medije,‭ ‬izvlačimo pouke iz ovakvih primjera.

Zlatko Bosnić
Autor je magistar filozofije. Živi i radi u Sarajevu.

Iran kao problem i rješenje

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Sudjelovanje ministra vanjskih poslova Mohammad Javad-Zarifa u razgovorima u Beču u listopadu je nerado priznanje SAD-a i Saudijske Arabije o važnosti Irana u svakom budućem planu za rješenje sirijske krize. Od islamske revolucije 1979. godine, te osobito nakon izbijanja prosvjeda u arapskome svijetu, Iran i Saudijska Arabija kao dvije regionalne sile u Perzijskome zaljevu nadmeću se za utjecaj i dominaciju u Bahreinu, Jemenu i, iznad svega, Siriji. Ovaj potez također predstavlja zakašnjelo saudijsko i zapadnjačko priznanje uloge i utjecaja Irana u rješavanju četverogodišnje krize. S više od dvije stotine tisuća poginulih, sirijska kriza je najgori primjer ljudskog stradanja i patnje još od iračko-iranskoga rata.

Produljenje sirijske krize donosi dvije glavne prijetnje. Na jednoj razini, kriza sprječava glavne sudionike da razviju koherentnu strategiju spram Islamske države, kao i da rade na provedbi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 2170 iz kolovoza 2014. i rezolucije broj 2249 usvojene u studenom prošle godine. Na drugoj razini, kriza je doprinijela priljevu izbjeglica u zemlje Europske unije. Prema podacima UNHCR-a, do prosinca ove godine četiri milijuna i dvjesto osamdeset i osam tisuća izbjeglica iz Sirije je registrirano u susjednim zemljama, a od kada je jedan mali broj izbjeglica ušao Grčku iz Turske u krajem 2013. godine, Europa je postala magnet za sirijske izbjeglice. U 2015. godini procjenjuje se da je sedamsto pedeset tisuća izbjeglica stiglo u Europu – većina njih su Sirijci koji traže politički azil. Produženje sirijske krize je glavni čimbenik koji doprinosi ovome.

Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije kao glavnih podupiratelja suparničkih snaga u Siriji, oni i dalje stalno govore o vojnoj opciji. Saudijci na sirijskog predsjednika Assada gledaju kao na dio problema u borbi protiv Islamske države, a Rusi kao na dio rješenja. Niti jedna ni druga država nisu odustale od  vojnoga rješenja. Uz puno pompe u ožujku 2013., arapske vođe su pozvale oporbene pobunjenike da zauzmu sirijsko mjesto u Arapskoj ligi, ali protivljenje Alžira, Egipta i Libanona je spriječio Sirijsku nacionalnu koaliciju (SNC) da to i uradi. Unatoč financijskoj moći i političkome utjecaju, mijenjanje situacije na terenu u Siriji pokazuje se kao ogroman problem za Saudijsku Arabiju. Rijad je podcijenio otpornost i izdržljivost Assadovog režima. ‘Bez uloge za Assada ‘ može biti dobar naslov, ali to nije učinkovita strategija. Naoružavanja pobunjeničkih snaga, a što uključuje i selafijske elemente, nije djelotvorna vojna opcija. Dugo vremena, stav SAD-a i njegovih saveznika iz Zaljeva bio je da Assad mora otići prije nego što se počne raspravljati o tranziciji. Poziv Iranu na razgovore u Beču pokazuje pomak u saudijskoj strategiji.

S druge strane, Vladimir Putin se nada da će se Assadov režim konsolidirati tako što će smanjiti  teritorij pod kontrolom Islamske države. Čini se da je njegov cilj sprečavanje kolapsa režima tako što će ‘omekšati’ razne anti-Assadovske skupine i eliminirati njihove zalihe oružja. Bez vojnika na terenu, vojni potencijali Islamske države mogu biti umanjeni, ali ne i eliminirani.

Otkad je u rujnu 2013. godine postavio ultimatum u vezi s kemijskim oružjem, predsjednik Obama  nema učinkovitu politiku spram Sirije. Što je njegova strategija? Nada se da će pokušaji Rusije i Irana da podupru sirijski režim završiti tako da će se ‘zaglaviti u močvari i neće uspjeti’. Ukratko, osim u nadi u neuspjeh ruske vojne ofenzive, Obama nema politiku o Siriji.

Dakle, produljenje krize i nepostojanje učinkovitog odgovora na građanski rat u Siriji i na prijetnju koja dolazi od Islamske države doveli su do uključivanja Irana u sirijske razgovore. Teheran je itekako upleten u dešavanja u Siriji i uložio je značajan politički kapital i vojne resurse kako bi ojačao Assadov režim. Povremena izvješća o iranskim žrtvama, uključujući članove pokreta Hezbollah potcrtavaju izravnu i neizravnu uključenost Irana u sirijsku krizu. Dogovor s međunarodnom zajednicom o nuklearnom programu, promjena američkih interesa u regiji Perzijskog zaljeva i nepostojanje alternative rezultiralo je time da su Sjedinjene države počele surađivati s Iranom oko pitanja Sirije i priznavati važnost te zemlje za budućnost Sirije. Iran nudi politički legitimitet međunarodnoj borbi protiv Islamske države i njegova uloga je od velike važnosti kako u Iraku tako i u Siriji. Zajednička borba protiv Islamske države je usporena zbog taktičkih razlika između suparničkih tabora: Iran nastoji ostvariti svoje ciljeve preko Assada, a Saudijska Arabija bez njega.

Geostrateška stvarnost, mudri politički potezi i kratkovidne politike protivnika uvećali su ulogu Irana u svakom budućem rasporedu snaga u Siriji. Voljeli to ili ne, Iran je i dio problema i dio rješenja. Njegova podrška je kritična za opstanak Assadovog režima, ali u isto vrijeme bilo kakav plan za Siriju nakon Assada neće biti moguće ostvariti bez Teherana. Poziv na razgovore u Beču je jasno priznanje sve važnije uloge Irana u budućnosti Sirije.

P.R. Kumaraswamy, E-International Relations

Bertrand Russell: deset zapovijedi kako živjeti u zdravoj demokraciji

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Engleski filozof Bertrand Russell objavio je 1951. godine u New York Times magazinu članak pod nazivom “Najbolji odgovor na fanatizam – liberalizam”, s podnaslovom: “Njegovo staloženo traganje za istinom, koje se na mnogim adresama smatra opasnim, ostaje nada čovječanstva.”

Russell također kritizira radikale koji zagovaraju promjene pod svaku cijenu. Piše: “Učitelj koji zagovara doktrine subverzivne u odnosu na postojeću vlast neće, ako je liberalan, zagovarati uspostavu nove vlasti koja je još despotskija od prethodne. On se zalaže za određena ograničenja u ostvarivanju vlasti i želi da se te granice poštivaju ne samo kada vlast podrži uvjerenja s kojima se ne slaže, nego kada podržava i ona s kojima se u potpunosti slaže. Što se mene tiče, ja vjerujem u demokraciju ali mi se ne sviđa režim koji vjeru u demokraciju čini obaveznom”.

Na kraju članka, Russell nudi svojih ‘deset zapovijedi’ o životu u duhu liberalizma.

Premda objavljene prije šezdeset i četiri godine, kao da su napisane jučer s pogledom na ‘regiju’: politiku, ‘zvanične istine’, reality programe, poznate osobe, sveznajuće kolumniste itd.

1: Ne osjećajte se apsolutno sigurnim ni u što.

2: Nemojte mislite da vrijedi stvoriti uvjerenje prikrivanjem dokaza jer dokazi će sigurno izaći na vidjelo.

3: Nikada ne pokušajte obeshrabriti razmišljanje jer ćete sigurno uspjeti u namjeri.

4: Kada se nađete licem u lice s protivljenjem, čak i ako se radi o vašem partneru ili djeci, nastojte ih nadvladati argumentima a ne autoritetom jer pobjeda ostvarena na taj način je nestvarna i iluzorna.

5: Nemajte poštovanja prema autoritetu drugih jer uvijek možete naći suprotni oblik autoriteta.

6: Ne koristite silu za potiskivanje mišljenja za koje mislite da je opasno, jer ako to učinite ta mišljenja će potisnuti vas.

7: Ne bojte se imati ekscentrično mišljenje jer svako sada općeprihvaćeno mišljenje se nekada smatralo ekscentričnim.

8: Pronađite više užitka u inteligentnome neslaganju nego u pasivnome sporazumu, jer ako cijenite inteligenciju kao što biste trebali, ovo prvo znači dublje razumijevanje od potonjega.

9: Budite beskrupulozno istinoljubivi čak i kada je istina nezgodna jer ćete imati više problema kada ju pokušate sakriti.

10. Ne osjećajte zavist spram sreće onih koji žive u raju za budale jer samo budale će misliti da je to sreća.

Turska: od konzervativne demokracije do popularnog autoritarizma

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Foto: Osman Orsal (VOA)

U nedjelju 1. studenog Stranka pravde i razvitka (AKP) je na izborima ponovno osvojila većinu u parlamentu, dobivši 49% glasova. Stranka je osigurala 317 mjesta u parlamentu od 550 članova i nastavit će s jednopartijskom vladavinom još jedan mandat, nakon što su izgubili većinu na izborima 7. lipnja. Unatoč polarizirajućoj retorici, nedostatku tolerancije prema neposlušnima, kao i sve represivnijem stavu prema manjinama, AKP je ostvario jasnu pobjedu. Pobjeda ove stranke službeno završava proces koji se odvijao u posljednjih nekoliko godina – evoluciju Turske iz konzervativne demokracije u popularni autoritarizam.

Prije trinaest godina kada je AKP prvi put došao na vlast, također je bio studeni. Turska je proživljavala demokratsku krizu uoči AKP-ovog dolaska na vlast. Između 1997. i 2002. godine, vlade odobrene od strane vojske provode autoritarne politike koje uvelike ograničavaju medijske i, građanske slobode te neutralnost države prema svojim građanima, osobito prema vjernicima. Država postavlja stroga ograničenja spram vjerski inspiriranih društvenih i političkih organizacija. Vijeće za visoko obrazovanje povećava svoju kontrolu nad sveučilištima i strogo zabranjuje pokrivanje iz vjerskih razloga na sveučilištima.

AKP, ogranak zabranjenih islamističkih stranaka, nastaje kao jedna vrsta obećanja da će se poraziti autoritarna vladavina pod utjecajem vojske. AKP osuđuje islamizam i provodi reformističku i demokratsku političku strategiju. U suradnji s liberalima, manjinama i islamskim skupinama, stranka snažno podupire članstvo Turske u Europskoj uniji. Ova demokratska koalicija u 2000. godini slabi utjecaj vojske i jača tursku demokraciju. Zahvaljujući ovoj demokratskoj preobrazbi i gospodrskom rastu koji je nastupio zahvaljujući joj, AKP osigurava još dvije izborne pobjede u 2007. i 2011. Bio je to ‘konzervativni demokratski trenutak’ AKP-a.

Političko okruženje prije izbora u studenom bilo je slično, ako ne i gore nego prije trinaest godina. Međutim, ovaj put AKP nije bio žrtva, nego izvor autoritarnih politika. ‘Čarolija’ je počela nestajati nakon parlamentarnih izbora 2011. godine. AKP je promijenio strategiju – umjesto reformi, preusmjerava se na uspostavu političke dominacije u Turskoj. Ohrabren uzastopnim izbornim pobjedama, Recep Tayyip Erdogan ambiciozno nastoji uspostaviti predsjednički sustav u turskome stilu, u kojem bi imao velike ovlasti glede preustroja sustava. ‘Arapsko proljeće’ koje počinje 2011. godine  navelo je vladu, tj. AKP da se dodatno pozabavi uspostavom autoritarizma, i to na dva načina. Prvo, mogućnost da će skupine povezane s Muslimanskim bratstvom, pokretom ideološki bliskom AKP-u, doći na vlast u Egiptu, Tunisu i Siriji, dovodi AKP u iskušenje da počne igrati ulogu na regionalnome planu na Bliskom istoku. U tu svrhu, stranka oživljava svoje islamističke korijene.

Where is the UN in Kurdistan - Rally against Turkish attacks against Kurds fighting Islamic State

Foto: Takver

Drugo, povećanje nestabilnosti u arapskome svijetu čini da AKP zauzima sve neprijateljskiji stav prema neslaganjima sa svojim politikama, pod pretpostavkom da bi disidenti mogli svrgnuti vladu. U ljeto 2013. godine, vlada napada mirne prosvjednike koji su tražili da se spriječi plan gradske vlade u Istanbulu da izgradi trgovački centar u Gezi parku. Od tada se Erdoganovo otvoreno odbacivanje bilo kakvih kritika na račun vlade stalno povećava.

Korupcijska istraga protiv četiri ministra u prosincu 2013. godine bila je još jedan preokret u najezdi autoritarne vladavine. Nakon tog incidenta AKP ubrzano povećava svoj nadzor nad pravosuđem – kroz pokretanje novih sudova s politički imenovanim sucima i tužiteljima i kroz preraspodjelu državnih službenika. Politički motivirani sudovi započinju nove istrage protiv oporbe, posebice protiv pokreta Gulen – AKP-ovog bivšeg saveznika – optužujući oporbu za zavjeru s namjerom rušenja vlade. Pritisak državnog aparata na medije dosegao je svoj vrhunac u posljednje vrijeme. Erdogan je tužio stotine novinara zbog vrijeđanja predsjednika. Sudovi su proširili pravnu definiciju uvrede, uključvši u prekršajnu kategoriju i najmanju kritiku vlade ili predsjednika. Erdogan ne samo da izravno napada turske novinare, nego je od sebe otuđio i strane medije i njihove dopisnike. Samo nekoliko dana prije izbora, imenovani državni povjerenici preuzeli su upravljanje nad dvadeset i dvije tvrtke koje pripadaju konglomeratu Koza Ipek Holdinga, povezanom s pokretom Gulen i poznatome po svome oštrom suprotstavljanju vladi. Kroz ovaj potez država je neizravno preuzela kontrolu nad dva televizijska kanala i dvije novine vrlo kritične spram vlade.

Od izbora u lipnju 2015., AKP se udaljio od pregovora koje je započeo s PKK-om, kurdskom terorističkom organizacijom (takvom je smatraju EU, SAD, NATO i Turska ali ne i npr. Kina, Rusija, Indija, Švicarska ili Egipat. Op. prev. ) s namjerom da se pronađe političko rješenje tzv. kurdskog pitanja. Umjesto toga, vlada je sprovela u djelo vojnu strategiju koja je pokrenla val nasilja. Pritom AKP nastoji uvjeriti nacionalističko biračko tijelo u Turskoj da glasuje za tu stranku. Ukratko, uoči izbora u studenom, Turska je bila pod snažnim autoritarnim pritiskom definiranim dominacijom AKP-a, prezirom spram kritike, visoko politiziranim pravosuđem, oštro ograničenim medijskim slobodama, te sve više militarističkom državom.

Međutim, za razliku od 2002. godine, turska javnost nije bila toliko zabrinuta mrcvarenjem demokracije i ograničenim slobodama. AKP je dobio podršku polovice turskog biračkog tijela unatoč povećanju autoritarizma. Biračko tijelo je glasovalo za jaku vladu, sigurnost i političku stabilnost nauštrb građanskih sloboda. Prije 2002. godine, Turska je proživljavala ‘birokratski autoritaristički trenutak’ koji je završio s rastom konzervativnog demokracije. Danas, Turska doživljava ‘popularni autoritaristički trenutak’. Turska javnost podržava, ili se barem ne protivi rastućem autoritarizmu. Među raznim autoritarizmima, popularni autoritarizam je najteže poraziti jer u društvu ne postoji dovoljna količina otpora autoritarnim politikama.

Pobjeda nad popularnim autoritarizmom zahtijeva nemilosrdan rad odozdo prema gore (bottom-up, op. prev.), u okruženju koje postaje sve više neprijateljski nastrojeno prema kritici. Zaključak izbora je jasan: Turska može očekivati vrlo teške dane pred sobom, u smislu očuvanja demokracije koja nije isključivo ograničena na povremeno glasovanje na izborima.

Ramazan Kilinç

Open Democracy

Autor je izvanredni profesor političkih nauka i direktor programa islamskih studija na Sveučilištu Nebraska-Omaha