Autor: Digitalna demokracija

Što je Europska konvencija o ljudskim pravima ikada učinila za nas? (VIDEO)

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Treba li Velika Britanija ostati u Europskoj uniji ili je napustiti, pitanje je koje zadnjih mjeseci zaokuplja britansku javnost. O tome će Britanci odlučiti na referendumu  zakazanom  23. juna. Javnost je polarizirana na one koji manje-više argumentirano ističu prednosti ostanka u EU i one druge koji ukazuju na neke objektivne nedostatke Unije kao višenacionalne zajednice. Među ovima drugima dosta su glasni i paranoidni nacionalisti koji veoma snažno zagovaraju izlazak Britanije iz EU i nacionalno čistunstvo, smatrajući da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane.  Ismijavajući ovakav stav, poznati glumac Patrick Stewart napravio je urnebesan skeč koji je vrlo brzo postao popularan na društvenim mrežama. Stewart ovdje konkretno ismijava tvrdnju ministrice unutarnjih poslova Therese May da bi Velika Britanija trebala odstupiti od Europske konvencije o ljudskim pravima. Skeč je ujedno i posveta legendarnim montipajtonovcima.

Video sadrži titlove i uz određeno znanje engleskog jezika može se pratiti bez problema.

 

Lekcije za budućnost: kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

 

Aktualna vlast u Hrvatskoj bit ce upamćena kao neosporni rekorder. Nažalost, ti rekordi se ne mjere uspjesima nego uvjerljivim minusima. Za samo tri mjeseca učinili su štetu hrvatskom društvu i državi koju je nemoguće popraviti za mnogo više vremena od ta tri mjeseca. Zadnjih nekoliko godina narasle su ideološke podjele pa hrvatsko društvo funkcionira kao podijeljeno tijelo. Ta situacija nelogična je i teško objašnjiva, tim više što se kulturna i civilizacijska dostignuća Hrvatske mogu svrstati u srednjo-europski i mediteranski kontekst jer tamo i pripadaju. A kako onda nazvati ovo što se sada dešava u Hrvatskoj? Dešava se vrlo vidljiva nacionalizacija, fašizacija i klerikalizacija društva. Slične regresije počele su za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska je tada bezočno i kukavički napadnuta od moćne JNA. Razarani su gradovi i sela, stanovništvo ubijano i protjerivano. Ratna stradanja, neosjetljivost i nepravda međunarodnih politika spram nečijih stradanja u pravilu proizvode revanšizme. To se desilo i u Hrvatskoj. Vlast predsjednika Franje Tuđmana podržavala je narastanje i fetišizaciju novonastale države. Međutim, Tuđman je znao da to može nositi i opasnosti, te autoritarnom vlašću i vlastitom karizmom nije dopustio da nacionalistički revanšizam ode predaleko.

Nakon 2000. godine hrvatsko društvo postupno se oslobađa štetnih zabluda i sve su rijeđi pregrijani nacionalistički tonovi. U četiri sljedeća izborna mandata, dva HDZ-ova i dva SDP-ova, vlast je pozitivnim činjenjem obeshrabrila ekstremizme i društvo se kretalo normalnim ritmom građanskoga života. Demokratska posrnuća pojavljuju se ponovo dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a prije četiri godine. Karamarko je netalentirani političar, slabo obrazovani i prosječan špijun, on je čovjek koji vjeruje da je država samo represivni aparat, druge državne funkcije ne razumije pa ih zato i ne cijeni. Novi predsjednik Stranku je organizirao po strogim kriterijima centralističkog upravljanja. Politički program HDZ-a ideologiziran je i oslonjen na kategorije ekstremnog nacionalizma i ultradesničarske netolerancije. Tako spolna i rodna diskriminacija biva tolerirana, a sve vrste manjinskih prava postaju upitne. Apsurd je da i ovakav HDZ ima punu podršku većine katoličkih biskupa, vjerskih medija i emisija. Zahvaljujući toj podršci i neuspješnoj SDP-ovoj vladi HDZ je relativni pobjednik izbora iz novembra 2015.

Vrlo tijesna izborna pobjeda diktirala je formiranje koalicijske vlade. Koalicijski partner HDZ-a MOST neobična je politička pojava (nije politička stranka, nego savez neovisnih izbornih lista). Imao je MOST i neke čudne zahtjeve, npr da predsjednik Vlade bude nestranačka ličnost. Morao je HDZ udovoljiti njihovom zahtjevu, jer bez glasova MOST-a nije bilo moguće formirati vladu. Tako je premijer postao Tihomir Orešković, državljanin Kanade rođen u Hrvatskoj koji uopće nije sudjelovao na izborima i nema nikakav izborni legitimitet. Zbog neobičnog načina izbora premijera Vlada također funkcionira neuobičajeno. Umjesto da je premijer najutjecajniji i najodgovorniji, osim njega postoje još dvije moćne adrese: Karamarko i šef MOST-a Božo Petrov. Tako umjesto premijera postoje tri kvazi-premijera pa u takvoj konstelaciji Vlada ne funkcionira kao tim, nego je to labava unija tri tima. U takvom formatu Vlada neće moći ispunjavati svoje obaveze, a vjerojatno neće ni dugo trajati.

Hrvatska javnost u početku je začuđeno šutjela, a kasnije je uslijedila bujica pitanja. O slabim rezultatima i o načinu rada Vlade i Parlamenta počela su prvo argumentirana i dobronamjerna propitivanja, ali su ubrzo počela i ona suprotnog predznaka. Sve vrste medija puni su komentara. Govore pravni i ekonomski eksperti, biznismeni, novinari, umjetnici, sindikalni aktivisti. U manjini su oni koji imaju razumijevanja za ovakvu vladu, čak i među HDZ-ovim pristašama. Napisano je i objavljeno stotine i stotine rasprava i registara neuređenih ili pogrešno urađenih vladinih obaveza. Samo površan pregled svega rečenoga zahtijevao bi veliki i ozbiljan posao. Kao ilustraciju predhodno rečenog, dovoljno je spomenuti i zainteresirane uputiti na kvalitetnu i intelgentnu inventuru Jurice Pavičića, uglednog intelektualca, novinara i književnika. Brojnim tekstovima i izjavama akcentira se vladino nečinjenje, nekompetentno tretiranje važnih pitanja, sporost i neodlučnost. Ove odrednice odnose se na sve oblasti društvenog života: na ekonomiju, infrastrukturu, kulturu, unutrašnju i vanjsku politiku.

Prve oštre kritike, čak i prosvjedi građana i umjetničkih udruga, desile su se zbog imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Hasanbegović je Karamarkov prijatelj i to mu je bila ulaznica za ministarsku poziciju. Njegove izjave i autorski tekstovi relativiziraju antifašističke tradicije i vrijednosti iz Drugog svjetskog rata i poslije njega. Hasanbegović je ujedno nostalgičan spram zločinačko-marionetske Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske (NDH). Saznanja o ovakvoj političkoj orijentaciji ministra kulture  i njegove aktualne izjave, te izjave i postupci drugih političara vladajuće koalicije, isprovocirali su veliki politički i međunacionalni skandal. Državna komemoracija i odavanje počasti žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac održava se svake godine u aprilu mjesecu. Zvanična državna komemoracija ove godine će se održati 22. aprila. Savez židovskih općina Hrvatske, Srpsko narodno vijeće i Savez antifašista Hrvatske odbijaju prisustvo tom činu. Židovske općine svoju komemoraciju održali su 13. aprila, a Srpsko narodno vijeće će komemorirati 22. aprila, samo u različitom terminu od zvanične državne komemoracije. Komemoracija Saveza antifašista Hrvatske održat će se 24. aprila. Na komemoraciji Saveza židovskih općina Hrvatske 13. aprila osim organizatora prisustvovao je i veliki broj uglednih građana Zagreba i Hrvatske te ambasadori SAD i EU, što je znakovita poruka vladinoj politici.

Potpuni poraz nacionalističke politike Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice Hrvatske, počinje se dešavati 12. aprila. Toga dana su u odvojenim izjavama predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković govorili apsolutno drugačijim političkim jezikom od onoga kojeg inače koriste. Morali su snažno progovoriti protiv režima Pavelićeve NDH i priznati strašne ustaške zločine, što do tada nikada nisu činili. Poslje njih učinit će isto i Tomislav Karamarko. Nikako to nije slučajno, jer je 12. aprila u Zagrebu u službenom posjetu boravio Nicholas Dean, specijalni izaslanik Vlade SAD za pitanje Holokausta i sastao se s predsjednicom i premijerom. Brzo će se pokazati hoće li hrvatski visoki dužnosnici ostati na tim pozicijama ili je to bilo samo jednokratno savijanje kičme pod teretom pritiska politike SAD-a.

Zapletena i mučna politička situacija u Hrvatskoj osim depresivnih učinaka na hrvatsko društvo ima i loše vanjsko-političke odjeke. Šteta i neinteligentan pokušaj blokade Srbije na putu ka EU ima naročito negativne odjeke u državama bivše Jugoslavije. Taj postupak osuđen je i u nekoliko zemalja EU pa neke od tih reakcija prenose i mediji u RH i BiH. Često je citirana oštra kritika predsjednika odbora za EU njemačkog Bundestaga Gunthera Krichbauma (CDU) koji kritizira blokadu otvaranja poglavlja o pravosuđu Srbije. Isti dan predsjednik Parlamenta Hrvatske Željko Reiner potpuno relativizira kritiku gospodina Krichbauma i kaže da mediji tome daju nepotrebno veliku pažnju. Istoj kritici pridružio se Josip Juratović (SPD), zastupnik u Bundestagu i član vanjsko-političkog odbora. Juratović (porijeklom Hrvat) kaže da je Hrvatska iznevjerila očekivanja EU.

Vrlo je štetan i gaf koji Hrvatska čini u odnosu na kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na mjesto generalnog sekretara UN-a. Bivša vlada dala je podršku gospođi Pusić, sadašnja vlada ili je ne podržava ili je potpuno indolentna prema toj činjenici. A sama kandidatura, bez obzira na konačan ishod, mogla bi se iskoristiti za promociju Hrvatske. Veliki korak nazad nova hrvatska vlada učinila je i ograničavanjem slobode medija. Već su vidljivi i rezultati; zabrana pojedinih emisija na javnoj tv i prestanak finansiranja nekoliko neprofitnih medija zato što se ministru kulture ne sviđaju njihovi sadržaji. Ta je pojava toliko očita da su se njome počeli baviti i akreditirani diplomatski predstavnici u Zagrebu. Austrijski ambasador Andreas Wiedenhoff na Twiteru je 14. aprila objavio da je održan zanimljiv sastanak o slobodi medija na kojem su prisustvovali ambasadori SAD, Norveške, Njemačke, Velike Britanije i Austrije. Isti dan je hrvatska predsjednica reagirala na tu izjavu. ‘’Veleposlanici se ne mogu i ne smiju miješati u unutrašnje stvari zemlje primateljice ‘’, izjavila je Grabar-Kitarović, ali nije se dotakla teme o kojoj su ambasadori raspravljali.

Hrvatska je na krivom putu. Njezina vlast upustila se u štetnu ideologizaciju društva vjerovatno i zbog toga što je nesposobna za rješavanje znatno težih pitanja. Unutarkoalicijski nesporazumi i sukobi, brojni nacionalistički i šovinistički ispadi za koje niko ne odgovara čine Hrvatskoj štetu i u društvu proizvode nervozu. Zbog toga će padati i međunarodni rejting Hrvatske. Nestabilna vlada i podijeljeno društvo zaustavljaju svaki napredak. Kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj ima destimulativan utjecaj i na Bosnu i Hercegovinu jer se od Hrvatske očekivala podrška i pomoć za priključivanje BiH međunarodnim asocijacijama. Hrvatska neće brzo riješiti svoje unutrašnje nesporazume, ali će zbog štete koja joj se time dešava naučiti lekciju koja će joj u budućnosti koristiti.

DD

Foto: Wikipedia

Ukrajinsko-ruska granica: prolaz je zabranjen, ali tko će vas zaustaviti?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Nedavno sam bila na ukrajinsko-ruskoj granici, malo izvan sela Volfine u oblasti Sumy. Granica je bila obično polje i neko vrijeme nisam uopće mogla vidjeti gdje je. Naš vozač nije nas želio odvesti do nje jer je put bio daleko od glavne ceste i pun rupa: nije želio oštetiti svoj automobil.

Govorio je: “granica je tamo”, pokazujući kroz prozor.

“Gdje?”, upitali smo. Ali on je samo ponavljao iste fraze i pokazivao preko polja.

Na kraju smo tražili da se zaustavi i odlučli prošetati.

“Imaš dobre cipele za hodanje?” Antoine je upitao.

“Da, naravno, idemo!”, odgovorio sam i krenuli smo.

Antoine i ja bili smo kanadski izborni promatrači. U Ukrajini smo došli nadgledati prijevremene parlamentarne izbore u listopadu i bili smo raspoređeni u oblast Sumy. Srećom, područja koja su nam dodijeljena graniče s Rusijom. Dobar broj biračkih mjesta nalazio se u selima uz granicu. Otišli smo u posjet da vidimo kako teku pripreme za izbore. Dok smo boravili u selu Pavlivka pitali smo šefa seoskog izbornog povjerenstva koliko smo blizu granici s Rusijom.

“Oko tri kilometra” odgovorila je nasmiješena, krupnija žena. “Sljedeće selo je djelomično u Rusiji”, dodala je. Pitali smo je da objasni i rekla je da se zbog načina na koji su granice izvučene pojedini vrtovi i bašte dijelom nalaze na teritoriju Ruske Federacije. Seljani imaju posebne dokumente koji im dozvoljavaju da rade i provode vrijeme u svojim vrtovima.

“Možemo li otići vidjeti?”, upitao sam nestrpljivo.

“O ne, treba ti viza”, odgovorila je mirno.

Zaintrigirani, odlučili smo istražiti kako ukrajinsko-ruska granica izgleda u ruralnome dijelu oblasti. Uostalom, teška vojna oprema mjesecima je prenošena iz Rusije u Ukrajinu: u dvije pogranične oblasti, Donjeck i Lugansk, gdje je bjesinio rat.

Bio je sunčan, ali hladan dan. Dok smo se vozili bila sam opijena ljepotom prirode i činjenicom da je tako pusto. Nije bilo ljudi, zgrada ili prometa: samo polja, drveće i nebo. Zimska pšenica bila je posijana u urednim redovima u crnoj zemlji. Međutim, nije bilo ni traga granici.

Dok smo hodali stazom između polja, Antoine i ja smo se pitali kako znati gdje je granica. Šalili smo se o sirenama koje vrište nakon što se spotaknemo o nevidljivu žicu. No, umjesto toga, pas je počeo lajati i trčati prema nama iz seoske kuće u daljini. Stali smo. Nakon nekog vremena iz kuće je izašla žena. Mahnula sam i zvala je, ali nije odgovorila; međutim, zovnula je psa koji se onda vratio prema njoj. Nastavili smo se približavati farmi. Pojavio se mladić kojem sam se javila i pitala gdje je granica.

Kao i naš vozač, rekao je “Odmah tu.”

“Gdje?” pitali smo, osjećajući se kao izgubljeni turisti jer sve što se moglo vidjeti bilo je polje i nekoliko stabala.

“Tamo”, pokazao je prstom.

“Koliko je daleko i kako ćemo znati da smo stigli?”, inzistirali smo.

“Oko 20 metara, vidjet ćete crnu liniju na zemlji”, rekao je na način kao da smo pitali nešto glupo. Zahvalila sam mu i pružila ruku. Rukovao se, što nije učinio kad sam mu se predstavila. Nastavili smo hodati. Bilo je veoma hladno ali znala sam da smo blizu.

ukrajina granica

Antoine je primijetio crnu liniju na tlu. Put je izgledao kao i svaki drugi kojim smo prošli. Je li ovo stvarno granica? Pregledala sam horizont i ugledala znak. Bio je predaleko da bi se vidjelo što je napisano. Nije pomogao ni zoom na Antoineovoj kameri.

“Idemo vidjeti što kaže” predložio je. Po prvi put u ovoj našoj pustolovini oklijevala sam. Odjednom sam imala viziju šiljaka koji se pojavljuju ispod zemlje, sirena i helikoptera. “Idi ti prvi”, rekla sam. Tako je i učinio. Ništa se nije dogodilo pa sam ga slijedila.

Došli smo do plavo-bijeloga znaka. Pisalo je: “Pažnja. Državna granica Ukrajine. Zabranjen prolaz”.

Snimili smo par fotografija, na ukrajinskoj strani (mislimo). Onda smo počeli hodati natrag.

Antoine je primijetio automobil parkiran uz put kojim smo hodali. Gledajući udesno uočila sam dvojicu muškaraca u maskirnim uniformama. Imali su mitraljeze i išli su u suprotnom smjeru. “Slikaj i idemo”, rekla sam. Usnimili smo ih s leđa i nisu nas vidjeli.

Tada je zazvonio telefon. “Jeste li dobro?” pitala nas je prevoditeljica. “Sve je u redu osim što smo se smrzli” uvjeravao ju je Antoine.

Kad smo se vratili u auto bilo im je vidno lakše. Vidjeli su automobil s dva naoružana muškaraca u uniformi ubrzo nakon što smo otišli tražiti granicu. Antoine i ja bili smo sretni što smo se vratili u topli automobil i šokirani koliko su stvari izgledale ležerno na granici dviju država koje vode neobjavljeni rat.

Marta Dyczok, E-International Relations

Tekst je odlomak iz knjige Ukrajinski Euromaidan. Knjiga se (na engleskome) može kupiti na Amazonu, u boljim knjižarama ili preuzeti kao besplatni PDF dokument ovdje.

Da li su bombaški napadi u Turskoj tek stare vijesti na vašem Facebooku?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Sjedim u kafiću i po prvi put otkako sam ovdje osjećam nelagodu. Prije nekoliko tjedana u Ankari su odjeknule bombe, a onda je stradao Taksim – u srcu Istanbula, na europskoj strani.

Ova dva događaja već su stare vijesti za sve koji ne žive u Turskoj, nešto čega se pomalo sjećate da ste vidjeli, npr. na vašem Facebooku. Međutim, ovdje u Turskoj riječima je teško opisati bol koju je ova zemlja doživjela tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Danas kada su društvene mreže postale platforme putem kojih internet aktivisti mogu odlučiti da li pojedine zajednice i događaji zaslužuju našu sućut ili ne, u Turskoj je došlo je opravdane ljutnje zbog odsustva međunarodnog razumijevanja za njihovu bol.

Jednu objavu na društvnim mrežama koja je privukla veliku pažnju i podršku napisao je Britanac koji živi u Turskoj. Opisao je ljutnju koju je osjećao spram naizgled poptpune ravnodušnosti međunarodne zajednice u ovome slučaju. Elokventno je opisao licemjerstvo onih koji su ‘bili’ Charlie Hebdo, koji su zamijenili svoje profilne slike francuskom zastavom nakon što je Pariz pogođen strašnim i koordiniranim terorističkim napadom: nije ih bilo nigdje kada je Turska trebala podršku. Autor je savršeno opisao bijes, frustraciju i poniženje nakon ove internetske verzije bešćutnog slijeganja ramenima. U svojemu tekstu pretpostavio je da je mogući razlog za nedostatak suosjećanja zapadnjaka to što Tursku vide kao dio Bliskog istoka, a s čim se on nikako ne slaže. Mi nismo na Bliskom istoku, mi smo Europa i nevjerojatno je da nas se tretira kao da je nasilje ovdje nešto normalno i dopušteno.

Ova argumentacija je već dugo uvriježena u Turskoj, vjerojatno od osnutka moderne turske države, a sada je još više došla do izražaja jer je kaos eskalirao: mi nismo Bliski istok, mi smo u Europi – ovakve stvari se ne događaju i ne smiju se događati ovdje. Mi smo moderni, ‘pozapadnjačeni’ i svaka druga sugestija je uvredljiva pogreška.

Prije nego što odem predaleko, želim komentirati moj izbor riječi ‘mi’. Ja nisam ni Turkinja niti državljanin Turske. Ja sam Amerikanka koja živi u Turskoj. To je pozicija koja mi pruža ogromne privilegije: u Turskoj mogu ostati koliko god mi se sviđa, na mene ne utječu ovdašnji politički problemi i mogu otići kad god poželim. Ovdje sam tek godinu dana i nisam doživjela bol i probleme koje velika većina turskih građana proživljava u posljednjih nekoliko godina. Kad razgovaram s drugim strancima obuzme me veliki osjećaj krivnje. Mogu otići. Mnogi moji prijatelji, uključujući i mog partnera, nemaju tu mogućnost.

Dakle, kada koristim riječ “mi”, ni na koji način ne polažem ‘autorsko pravo’ na bilo koji aspekt ovdašnje situacije i ovdašnjih problema.  Naprotiv, ovo je poziv na akciju upućen nama zapadnjacima i drugim strancima koji žive i dalje namjeravaju živjeti u Turskoj. Prošlo je vrijeme kada se moglo biti blaženo gluh i slijep za krizu koja se ovdje događa. Kako živjeti ovdje, uživati u najboljem što ova zemlja nudi, a ignorirati probleme naših prijatelja, suradnika i njihovih obitelji? To je neodrživo. Zato kažem ‘mi’, jer vjerujem da smo i mi stranci upleteni u ovdašnju politiku, u smislu da su mnoge vlade naših matičnih država sukrivci za ovdašnje probleme te stoga imamo odgovornost i obvezu podržati Tursku kako god možemo.

Ovo je moj glas i moj prijedlog: vrijeme je da Turci i stranci koji ovdje žive prestanu braniti Tursku tvrdnjom da Turska nije Bliski istok. Bliski istok je sam po sebi ideja, imaginarna granica nacrtana oko skupine proizvoljno stvorenih država za koje se smatra da imaju slične osobine. Svidjelo se to nama ili ne, ostatak svijeta je odlučio da mi također spadamo u tu skupinu.

Prošlo je vrijeme za tvrdnje da mi ne zaslužujemo nasilje poput onoga na Bliskome istoku jer mislimo da smo bolji  – nismo Arapi, sekularniji smo, demokratskiji itd. To je samodestruktivna i besmislena taktika. Nitko ne zaslužuje normalizaciju nasilja i nitko ne zaslužuje bombe i korumpirane političke stranke koje ih tako često prate. Došlo je vrijeme da se udružimo s drugima koji misle isto, kojima je muka od strašnih događaja u zadnjih nekoliko godina i kojima je muka od međunarodne zajednice kod koje postoji samo prolazni osjećaj sažaljenja za ‘one tamo zemlje’ prije nego što im se  pažnja usmjeri negdje drugo. I da, to znači formiranje saveza s drugima na Bliskom istoku. Naša bol je sada identična. Što prije to prepoznamo, prije ćemo krenuti naprijed.

U našem je interesu da se stvore prekogranični i trans-kulturalni ‘pokreti otpora’. Ljevičarske studentske grupe, feministički kolektivi, akademske zajednice, radnički sindikati, prosvjednici protiv vlade, progresivne vjerske organizacije, grupe podrške za one koji su izgubili najmilije te svi ostali koji se zalažu protiv postepene normalizacije ekstremizma i krvoprolića u našim zajednicama. Kada se borimo sami, borimo se tiho. I kao što je moj partner nedavno istaknuo, u Turskoj ima mnogo ljutnje zbog zapadnjačke ravnodušnosti, ali da li se Istok pokazao boljim?

Suočeni smo s neobičeno sličnim problemima, ali i dalje jedni druge gledamo s oprezom, nejasno svjesni da postoje ljudi i zajednice u drugim istočnim zemljama koje proživljavaju iste probleme, ali nemamo sposobnosti ili volje da se ujedinimo s njima. Svijet je manji nego ikada prije, sukobi se prelijevaju preko državnih granica i stvaraju im egzistencijalne prijetnje. Vrijeme je da otpor i solidarnost putuju preko granica s istom lakoćom.

Janine Rich, Open Democracy

Tekst je prilagođen

Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Neven Šimić

Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Nastavi čitati “Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji” →

Bezgrešno rusko proljeće

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Rusija obilježava drugu godišnjicu aneksije Krima. Osim likovanja, postoji li i osjećaj krivnje?

Na Krimu je opet proljeće. Rusi sebe i dalje vide kao najneviniji narod na svijetu, potpuno čist i neokaljan. Smatraju da su kroz cijelu svoju povijest uvijek bili žrtve – mučenici, paćenici, oni koji nose breme. U njihovim zamislima Rusija je okružena grabežljivim i prijezira vrijednim susjedima kojima su Rusi otvorili svoja srca i pružili ruku, a ovi su ih zauzvrat iskoristili i povrijedili. Ruski popis pritužbi protiv njih beskrajan je. Ovi susjedi duguju Rusiji zbog njene ‘velike kulture’, zbog Jurija Gagarina i ruskih mistika. Rusi pak susjedima ne duguju niti jednu kopejku. Zato, ako zatreba, Rusija će sva sretna uzvratiti udarac, jer se osjeća prevarena od svih.

Krivnja je neugodna stvar s kojom je teško živjeti. Nijemci su joj se uporno i dugo odupirali. Povjesničar i teoretičar Aleida Assman pisao je da je Nijemcima bilo lakše izmisliti ispriku za svoje postupke nego, naprosto, priznati da su bili u krivu. Među političkim autorima jedno je vrijeme bilo popularno naciste predstaviti kao bezprizorna čudovišta, kao krvožedne zvijeri koje su pokrenule globalno krvoproliće. Prema ovom gledanju, obični Nijemci nisu imali nikakve veze s nacizmom. Druga vrsta pristupa ovoj temi bila je ta da se Nijemci sjećaju svih zlodjela prouzrokovanih od strane nacista: milijuna ubijenih ljudi, sravnjenih drevnih njemačkih gradova, okupacije i podjele svoje zemlje na dvije države. Zatim, tu je bio njihov ugled – nakon nacista, Njemačka se više nije mogla posmatrati isključivo kao domovina Martina Luthera. U ovome viđenju, patnje koje su Nijemci proživjeli pod nacističkim režimom stavljaju ih u istu razinu s Židovima koji su preživjeli holokaust. Nakon što su se riješili tih zlih Nacista, Nijemci sada ponovno mogu prigrliti narode koji su trpili pod nacističkim jarmom. Nijemci su dakle bili žrtve, kao i svi ostali.

Ipak, bez obzira na sva izbjegavanja odgovornosti i pogreške, Nijemci su prihvatili svoju krivnju.

Sličan proces kao da se događao i u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Bilo je pokušaja da se prizna vlastita prošlost onakvom kakva je doista i bila – i to ne samo komunistička prošlost nego i ona  ruskoga carstva koje je živjelo od iskorištavanja svojih kolonija. Međutim, ako je suditi po onome što se govori sada, kolektivno sjećanje Rusa funkcionira na vrlo različit način od onoga u Nijemaca. Evo nekoliko primjera: streljana Butovo gdje je ubijeno više od 20 000 političkih zatvorenika za vrijeme Staljinove strahovlade, potresni film ‘Tajni policajac’ snimljen 1992. (u kojem se radnja događa ubrzo nakon boljševičke revolucije) te spisi Solženjicina i Shalamova možda su otkrili i pokazali strahote toga vremena, ali nisu imali željeni učinak.

Kao prvo, Rusi općenito smatraju da nemaju nikakve veze sa zločinima počinjenim tijekom sovjetske ere. Što se većine Rusa tiče, zločini su počinjeni od strane komunista, a komunisti nisu bili Rusi. Estonci, Židovi, Gruzijci i Kinezi bili su odgovorni za sve. Oni su bili financirani iz njemačke ‘centrale’ i od neke vrste globalne zavjereničke klike. Neka onda ti ljudi preuzmu krivicu.

Isto tako, Rusi nisu krivi za deportaciju Krimskih Tatara 1944., a način na koji Tatari još uvijek jadikuju o tome je u najmanju ruku neukusan. Rusi su propatili ništa manje od Tatara. Iz ruske perspektive gledano, kada se Tatari žale na svoju patnje koju su prouzročili Rusi, trebali bi također spomenuti i patnje Rusa pod komunizmom, inače se radi o običnim lažima i provokaciji. Osim toga, zapravo nije ni bilo zločina. Naprosto se radilo o teškim vremena, okrutnoj vojnoj logici i bilo bi zapravo najbolje da se sve to davno zaboravilo.

Najveći problem je što Rusi svoje probleme objašnjavaju manjkom nacionalističke svijesti i imperijalnih ambicija, tj smatraju da je to zbog toga što su ‘loši Rusi’. Posljedica takvog razmišljanja je da jedini spas vide u više autokracije, više državnog pravoslavlja, više Kozaka, antisemitizma, ratova i pripajanja teritorija. Slijedeći ovakvu logiku, Rusija pod dinastijom Romanova nije uspjela jer je bila premekana, tj. prestala je biti svoja. Stoga se nameće očigledan zaključak da Rusi ne bi trebali skretati sa svoga ‘pravoga puta’. Taj pravi put znači biti supersila. Sve što su Shalamov, Solženjicin i drugi učinili jeste da su naučili Ruse da moraju opet postati imperij i ići do kraja. Kao što kaže engleska poslovica, ako se prvi puta ne uspije – nastavi pokušavati.

Streljana Butovo (sada spomenik Staljinovim žrtvama), koja je trebala braniti Ruse od povratka u prošlost na isti način kao što holokaust štiti Nijemce od povratka u nacional-socijalizam, pretvorila se u ulazna vrata u još dalju i krvaviju prošlost. Sjećajući se ‘crvene’ represije koja je bila loša, Rusi čekaju novu, ‘bijelu’ represiju koja će biti dobra. U njihovom kolektivnom slavlju zbog osvajanja Krima, Rusi ne samo da slave svoju pobjedu nego i svoj nedostatak krivnje. Između to dvoje možda i nema razlike.

Maxim Goryunov, Open Democracy

Foto: Alexander Aksakov / Getty Images

Potvrda poznatoga

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Postoje pojave i događaji za koje znamo da će se desiti. Predosjećamo u kojoj će se formi dogoditi i kojom će se ‘kvalitetom’ realizirati. Nemamo sumnji i dilema, nismo nestrpljivi jer znamo da će doći. Kako se može znati nešto što će se tek dogoditi? Pa tako što i u ovakvom svijetu kakav je naš ima ponešto što je slično kao u prirodi, može se odvijati samo na jedan način. Ne može, dakle, izostati osuda Radovana Karadžića. Kakav god bio sud, a znao je Haški tribunal svakakav biti, nije imao drugo rješenje. Godinama dokazivano i sa kojeg god aspekta mjerili Karadžićevu krivnju, ona realno postoji, dokaziva je i dokazana. U ovakvim slučajevima radi se o formalnoj potvrdi poznatoga, pa je i vijest o haškoj presudi Karadžiću iz te kategorije.

Tu bi mogao biti kraj priče, javnosti je ponuđena očekivana informacija. Nema se što novo saznati niti dodati. Međutim, to je samo najobičnija logična priča. Javnost, nekoliko vrsta javnosti, hoće više. Šansu za svoje minute slave rijetki propuštaju. Baš zbog toga provalila je oluja i mećava mišljenja i komentara. Ima kazivanja realističnih i logičnih, ali je mnogo više onih suprotnih od toga. Sve su to manje ili više pregrijani govori, napadno podijeljeni u dvije međusobno isključivo navijačke grupacije. Jednima je svaka kazna nedovoljna, ravna napravdi; drugima je ista ta kazna prestroga i nedokazana. Kao što je to kod nas redovito ‘dobar’ običaj ove su grupe određene etničkom pripadnošču.

Može li se očekivati da vremenski odmak učini svoje, da se ova presuda i sve druge haške presude doživljavaju realnije i bez stroge primjene etničkog ključa? Samo bi tako bilo moguće da ratni zločini svih ‘strana’ i sva ratna viđenja prestanu biti prostor stalnog ratovanja ‘drugim sredstvima’. Samo se tako može početi graditi istinsko pomirenje i povjerenje. Ima dovoljno primjera u Evropi za takvo što. To bi trebala biti velika i važna zadaća obrazovanja, znanosti i kulture. To je put da se zauzdaju dosadašnje i sadašnje šovinističko-kriminalne politike koje stalno truju i nazaduju sve aspekte društva. I poslije nakane da se pošalju bilo kakve smislene i dobronamjerne poruke korisno je prisjetiti se atmosfere neposredno nakon objave (nepravomoćne) presude. Samo što je presuda donesena uslijedilo je očekivano svrstavanje za ili protiv. Reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji jednoglasne. Vlast i opozicija; intelektualci, umjetnici i novinari; odvjetnici i suci svi uglas – nepravda! U Federaciji BiH i u Hrvatskoj posve oprečno, svi presudu vide kao nedovoljno strogu.

Očito je da je izgradnja međusobnog povjerenja, vjera u suđenje i pravdu još daleko. Ima ipak koristi od ove presude. Karadžić je osuđen za teška nedjela, za njega najteža a za BiH najvažnija je presuda za genocid. Da je ovakva presuda postojala kada je sklepan Daytonski mirovni ugovor Republika Srpska ne bi imala sadašnju ustavno-pravnu i političku poziciju. Poruka presude Karadžiću, jer to je presuda i prvom predsjedniku i osnivaču Republike Srpske, je da su temelji ovoga bh entiteta postavljeni na teškim zločinima, pa i genocidu. Može li se očekivati da će svi domaći i inozemni politički faktori imati ove činjenice u vidu.

Zlatko Bosnić

Foto: CNN

 

Dokle Sejdić-Finci?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Zaslužuje li Bosna i Hercegovina biti članicom EU ako diskriminira svoje građane? Slučaj Sejdić i Finci.

Bosna i Hercegovina diskriminira dio svojih građana. Da stvar bude još puno gora, Bosna i Hercegovina diskriminira svoje Rome i Židove, a i druge koje politika imenuje ostalima. Biti europska država nakon Drugog svjetskoga rata i diskriminirati ova dva naroda tužno je i porazno. Svi oni kojima je važna dugoročna dobrobit BiH moraju biti zabrinuti sporošću i nemarom vlasti i javnosti u ovome slučaju.

Treba reći da ova diskriminacija nije namjerna. Ona je posljedica Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je doslovno sklepan od strane administracije SAD-a da bi se završio tragični rat u zemlji. Trebalo je tražiti kakvo-takvo rješenje, jer milijuni građana bivše Jugoslavije preplavili su Europu, Sjedinjene američke države i Kanadu, a dešavao se i snažan pritisak javnosti na politike Zapada.Taj mirovni sporazum i novi ustav napravljeni su s namjerom da se na neki način udovolji trima konstitutivnim narodima (Bošnjaci, Hrvati, Srbi), njihovim nacionalnim vođama i prioritetima. Tek poslije su se sjetili da postoji još netko osim njih.

U Bosni i Hercegovini, ako niste pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda ne možete biti birani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH. Ova očita diskriminacija dovela je do tužbe koju su predstavnici BiH Roma i Židova, Dervo Sejdić i Jakob Finci, pokrenuli pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Sud je naravno presudio u njihovu korist, odlučivši da se pripadnicima manjina u BiH mora omogućiti kandidiranje za Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Odluka Suda donesena je 22.12.2009., ali otada se ustavno-pravni položaj bh Roma, Židova, ali i svih ostalih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda ni u kojoj mjeri nije promijenio.

Bosna i Hercegovina je zvanično aplicirala za članstvo u EU 15.2.2016. godine.  Pristupni proces će, blago rečeno, biti dug i kompliciran. Komesar za evropsku politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn poručio je bh zvaničnicima da nastave s reformama. Da je dobre volje i spremnosti za dogovore unutar BiH te bi reforme mogle biti samo administrativno-birokratski postupak. Nažalost nije tako, jer u BiH je sve politika.

Međutim, čini se upravo nevjerovatnim da će EU Bosnu i Hercegovinu primiti u svoje članstvo bez promjene ovih diskriminirajućih ustavnih odredbi. Već imamo neka nezvanične komentare koji jasno ukazuju da je to tako.  Josip Juratović, zastupnik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) u Bundestagu i član vanjskopolitičkoga odbora Bundestaga (inače podrijetlom iz Hrvatske) izjavio je da “Bosna i Hercegovina bez implementacije sudske odluke Sejdić-Finci, bez uspostave građanskih prava, neće ući u Europsku uniju”.

Na koncu, da li bi bilo pravedno da ovakva Bosna i Hercegovina postane članica kluba koji je, sa svim svojim opterećenjima i manjkavostima, ipak primjer i predvodnik u globalnim demokratskim procesima i ostvarivanju ljudskih prava? To bi bila svojevrsna nagrada nacionalistima koji će i dalje upotrebljavati vlast kao i sve godine do sada.

Važno je dodati da su svi građani Bosne i Hercegovine žrtve trome i neodgovorne vlasti kojoj je glavni cilj opstnak i ispunjavanje samo minimuma neophodnog za održavanje na vlasti. Međutim, građani su birali i biraju te i takve političare na skoro svim izborima od uspostave demokracije u BiH, što je velika tema sama po sebi. Interesantna je činjenica da je javnost u BiH vrlo skeptično reagirala na predaju aplikacije za članstvo u EU, pitajući se čime je ovako nespremna BiH to uopće zaslužila.

Ipak je dobro da se krenulo u proces priključivanja EU, ali treba znati da će promjena Ustava u slučaju Sejdić-Finci biti apsolutni uvjet za članstvo, što je jedino moguće i ispravno rješenje.

DD

Foto: Aljazeera Balkans

Enver Hoxha: luđak koji je upravljao ludnicom

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

‘’Enver Hoxha: željezna pesnica Albanije” čudesna je priča o tome kako je jedan čovjek nekažnjeno držao cijelu zemlju taocem punih četrdeset godina.

Između 1944. i 1985. Albanijom je vladao jedan čudni, zapravo potpuno ludi sociopat i diktator po imenu Enver Hoxha. Iako je staljinizam u Europi nestao sa smrću svoga osnivača (ili barem s Hruščovljevim reformama) u Albaniji je ostao neupitan sve do 1990. Kada je Hoxha umro 1985., Albanija je službeno bila treća najsiromašnija zemlja u svijetu. BNP je bio veličine maloga grada a prosječna primanja bila su petnaest američkih dolara mjesečno. Četiri desetljeća kolektivizacije dovelo je skoro do gladi na selu, gdje je Hohxin agresivni izolacionizam značio da su ljudi za poljoprivredu još uvijek koristili tehnologiju iz 1920-ih. Kada se režim konačno srušio, nekoliko godina nakon Hoxhine smrti, za sobom je ostavio umorno, gladno, konfuzno i preplašeno stanovništvo.

Dok su Albanci i albansko društvo uspostavljali demokraciju malo tko je imao vremena ili volje razmišljati o čovjeku koji je vladao zemljom s nezamislivom okrutnošću više od četiri desetljeća. “Enver Hoxha: željezna pesnica Albanije”, knjiga novinara Blendi Fevziua, prvi je pravi životopis diktatora. Iznimno popularna i veoma kontroverzna knjiga u Albaniji prevedena je na engleski, a za nadati se uskoro i na druge jezike.

Enver Hoxha rođen je 1908. u gradu Gjirokasteru na jugu Albanije (tada dijelom Otomanskoga carstva). Čini se da je izbjegavao oca, prostodušnog hodžu koji ga je napustio i otišao raditi u SAD, ostavivši sina svome ujaku Hysenu Hoxhi; gradonačelniku, radikalnom ateistu i anti-kolonijalistu. Fevziu tvrdi da Hoxha nije pokazivao interes za politiku. Otišao je studirati botaniku na sveučilištu u Montpellieru unatoč tome što ga, prema vlastitim riječima, ova oblast nije zanimala. Napustivši studije otputovao je u Pariz gdje se uspješno predstavljao kao predstavnik albanskog komunističkog pokreta te se priključio društvenom krugu komunističkih izdavača i avangardnih umjetnika. Ostao je frankofil cijeloga života, a Francuska je bila jedna od rijetkih zemalja s kojom je Albanija imala bilo kakve odnose.

Nakon povratka u Albaniju, Hoxha je imao nekoliko poslova prije nego se priključio pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata. U roku od nekoliko godina, malo poznati i još manje omiljeni Hoxha nekako je uspio doći u vodstvo komunističke stranke. Kako je to ostvareno ostaje, po priznanju autorice životopisa, “jedna od najvećih misterija albanske povijesti”.  Čini se da je dobar dio tajne njegova uspjeha bilo slučajno prijateljstvo s dva jugoslavenska tajna agenata koji su albansku komunističku stranku vodili kao podružnicu jugoslovenske partije i Titovih partizana. Fevziu je posvetila puno vremena ovome poglavlju, tvrdeći da su Jugoslaveni bili ključni u dovođenju Hoxhe na vlast i da su mu pomogli učvrstiti je u nemirnim poslijeratnim godinama. Unatoč tome, Hoxha je prekinuo veze s Titom 1948. zajedno s ostatkom Varšavskog pakta. Poslije se razišao i sa SSSR-om (tvrdio je da je Hruščhov bio izdajica i revizionist), stvorivši neobično savezništvo s Kinom koje je trajalo sve do otvaranja te zemlje prema Zapadu 1970-ih. Kad se razišao s Kinom 1978., Hoxha je uistinu ostao sam.

Jedan depresivni lajtmotiv koji se ponavlja kroz cijelu knjigu su Hoxhine paranoidne čistke. U početku, one imaju nekog kontekstualnog smisla: naravno da će ukloniti suradnike okupatora i političke protivnike – stvari su se naprosto tako rješavale. Međutim, uskoro počinje ubijati suparnike u vlastitoj stranci, uključujući one koje je samo nekoliko godina ranije hvalio kao ratne heroje. Disidenti su bili uklonjeni, a isto će se desiti i svećenstvu i aristokraciji. Stari školski prijatelji i simpatije iz srednje škole također su eliminirani. Osoba koja je Hoxhi dala stipendiju za studij u Francuskoj je pogubljena, kao i prijatelj koji mu je dao besplatno živjeti u svome pariškom stanu. Bivši premijeri, potpisnici albanske Deklaracije o neovisnosti 1912. i osnivači komunističkg pokreta bili su među mnogim žrtvama smaknuća koja su bila uobičajena sve do kasnih 1980-ih.

Hoxha je intelektualce eliminirao u toj mjeri da u vrijeme njegove smrti gotovo nitko u Politbirou Komunističke stranke nije imao više od srednjoškolskog obrazovanja. Jedna od najopasnijih funkcija tijekom Hoxhine vladavine bio je ministar unutarnjih poslova – ubio ih je sve osim jednoga. Kao što jedna žena – čiji je muž pogubljen od strane Hoxhe – objašnjava u knjizi: mnogi Albanci imali su grandiozne ideje o tome kako voditi zemlju nakon oslobođenja, ali samo je Hoxha bio spreman ubiti vlastitog šuru da ih i ostvari.

1967. Hoxha je pretvorio Albaniju u prvu ateističku državu na svijetu. Zatvorio je sve crkve i džamije, a čak je uništio i nekoliko vjerskih građevina od neprocjenjive kulturne vrijednosti. Svećenstvo je bilo jedna od najugroženijih skupina i malo ih je preživjelo strahovladu. U jednoj depresivnoj epizodi, svećenik je likvidiran za „zločin“ krštenja u privatnome domu. Hoxha je čak zabranio i brade zbog njihove povezanosti s islamom i pravoslavljem. Albanski diktator njegovao je kult ličnosti usporediv možda samo s Kim Jong-ilom u dvadesetome stoljeću. Njegovi pisani radovi bili su obvezni čitanja u školama. Hoxha – ili „ujak Enver“ kako je preferirao – poticao je svoj kult tako što je dao pomno prepisati povijesne knjige da bi se,između ostalog, predstavio kao osnivač albanskog komunizma, osnivač albanske Komunističke partije i najvažnija figura partizanske borbe protiv okupatora. To je, naravno, izazvalo ogorčenje među veteranima tih pokreta, ali jedini koji su preživjeli čistke bili su oni koji su živjeli izvan zemlje.

Hoxha je svoj narod držao u konstantnome strahu pozivajući se na opasnost od strane invazije. Dao je izgraditi oko 750 000 betonskih bunkera diljem zemlje, uglavnom na obali i duž granice s Grčkom i Jugoslavijom, ali i u gradovima, parkovima i drugim naizgled slučajnim lokacijama. Osim što su koštali dobar dio BDP-a, bunkeri su koštali života mnoge graditelje koji su uglavnom bili na prislinome radu. Arhitekt bunkera Josif Zagali na kraju je poslan u radni logor u jednoj od Hoxhinih redovnih i uglavnom besmislenih čistki.

Početkom 1960-ih Hoxha i drugi vodeći članovi stranke počeli su živjeti u samoodrživoj četvrti Tirane poznatoj kao Blloku (doslovno: blok). Hermetički zatvoren od ostatka Albanija, Hoxha i njegovi poslušnici rijetko su se usuđivali ići vani. Odluke su radije donosili u svojim dnevnim sobama i salonima.

Enver Hoxha – čudni sociopat, tiranin i masovni ubojica umro je kao slobodan čovjek. Njegova smrt obilježena je sa sedam dana dotada neviđene žalosti. Njegovi memoari, koje je napisao u trinaest svezaka, bili su dokaz Oscar Wildeove poznate maksime da nitko nije dovoljno bogat da otkupi svoju prošlost. Knjiga Blendi Fevziua ukazuje na ovu nepravdu. Njegova pedantna istraživanja, pomognuta otvaranjem prethodno zatvorenih komunističkih arhiva, opisuje strahote diktatora i njegovog režima. Ova knjiga također je važna i na drugi način: daje glas mrtvima, nestalim, prognanim i očišćenima. To što im je dao glas i omogućio da čujemo njihovu priču, nešto što im je Hoxha očajnički pokušao oduzeti, možda je i najveće Fevziuevo dostignuće.

Alex Sakalis, Open Democracy

Kako biti Europljanin iz britanske perspektive

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Suština Europe je u pluralizmu, koji je većim dijelom prošloga stoljeća bio napušten, a zatim ponovno otkriven.

Pitam se da li sam jedini koji misli da se Brexit (politički proces koji će kulminirati referendumom o članstvu u EU, op. prev.) zapravo ne bavi prednostima i nedostacima članstva u Europskoj uniji. O tome raspravljam s Brexitersima (pristašama izlaska iz EU, op. prev.) i čini mi se da se kod njih radi o nečem drugom: oni radije ne bi bili Europljani.

Mislim da znam što to znači biti Europljanin. Moji roditelji su se upoznali dok je otac bio časnik u britanskoj vojsci 1944., a majka mlada udovica s dvoje male djece u jednom selu u Normandiji. Kada smo tijekom 1950-ih živjeli u Londonu moje su polusestre išle u francusku školu.

Sjećam se koliko je Britanija tih 50-ih godina bila izolirana, zatvorena u sebe i ne-europska. Magla je doista skrivala drugu stranu Kanala (La Manche), osim ako niste putovali trajektom od dosadnog Dovera do ružne Boulogne. Jedna određena vrsta nezrelosti i sporosti bila je uočljiva u  zemlji koja je nedavno dobila svoj najveći rat.

Određeni stupanj odvojenosti nikada nije nestao iz engleske kulture. On se najbolje vidi kroz naviku samomitologiziranja (tu moramo isključiti Škote, Velšane i Irce u Engleskoj). Prije samo godinu dana rekao bih da ovaj svijet više ne postoji. Sada znam da je preživio: tvrdoglav i otrovan. Mi možda i želimo biti Europljani, mnogi od nas to žele, ali nam je teško. U međuvremenu, imamo samo loše argumente da se suprotstavimo euromrziteljima.

Što se tiče euroskeptika, najviše cijenim fundamentaliste koji vjeruju da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane. Oni su u krivu, jer svijet više nije takav, no barem su dosljedni. Njih stvarno ne brine to što bi mogli završiti kao siromašna i nesretna zemlja. Divim se ovoj vrsti perverznosti, ali vidim da mi Britanci mjesečarimo prema izolaciji.  Nedavno sam ponovno čitao Tony Judta, Belgijanca po rođenju, Židova i najostvarenijeg pisca o Europi na engleskom. Judt je smatrao da se trebamo suprostaviti Europi i prestati trošiti svačije vrijeme. Ono što me najviše dojmilo je koliko nije volio EU. Slagao se s onima koji su tvrdili da EU nije demokratska i smatrao je da će na koncu spriječiti Europljane da nadiđu odanost nacionalnim državama. Najbolje što je imao reći o EU bilo je da to nije i da ne može postati superdržava, ali da ponekad ipak omogući Europljanima da urade neke dobre stvari zajedno.

Bio sam u Parizu 1971., radeći svoj prvi posao i dobivajući plaću u gotovini kako bih zaobišao problem radne dozvole. Tih dana postalo je jasno da će se Britanija napokon pridružiti tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici. Sa zanimanjem sam čitao The Times u jednom kafiću i shvatio da ću ipak moći raditi po cijeloj Europi bez dozvole. Osjetio sam se slobodnim i kao da već živim u jednom većem svijetu. Međutim, znao sam da mnogi ne dijele moja uvjerenja. Mnogi britanski eurofili su štreberi koji se nisu pokazali učinkovitima u širenju svoje poruke. U srednjoj školi djeca biraju da proučavaju britanski ili američki ustav. Nitko neće priznati da je pročitao Ugovor iz Nice, kao što sam ja jednom učinio.

Ono što me, naivno, iznenadilo kod europskih birokrata je potpuni nedostatak strasti. Doimaju se kao da je rasprava o tome kakva Europa treba biti završena. Osobno, meni je dosadan zastarjeli birokratski novogovor koji se čuje u Briselu: ili je previše složen za mene, ili je kao što ja mislim proizvod navike i samozadovoljstva. Europa se možda može opisati kao ‘utopija s kojom završava povijest’, ali mogao sam vidjeti da je ta utopija neuspjela.

Tony Judt je umro na Manhattanu 2010. U jednom od svojih posljednjih javnih istupa istaknuo je da je “socijalna demokracija” veliki europski doprinos svjetskoj civilizaciji. Sugerirao je da bi tu ideju trebalo braniti. Također je mislio da da bi ova ideja mogla biti putokaz za ‘Europsko stoljeće’. Ne trebamo se bojati izraziti naš strah. Strah od nesigurnosti je legitiman, to je ono što je natjeralo ljude da se drže zajedno. Ovo vrijedi upamtiti dok nas pristaše izlaska iz EU bomardiraju stavom da nas samo strah sprječava da se osamostalimo.

Još uvijek možemo sanjati o Europskom stoljeću. Vjera u Europu dolazi, prije svega, iz uvjerenja da se možemo vratiti retorici tolerancije, odnosno onome što Britanci zovu liberalizam. Suština Europe je u pluralizmu, koji je većim dijelom prošloga stoljeća bio napušten a zatim ponovno otkriven. Pluralizam može preživjeti bilo koju europsku krizu sve dokle mi to želimo.

Svijet se dijeli na one koji vjeruju u ono što zovemo liberalnom demokracijom i na one koji ne vjeruju. Mi Britanci trebamo biti u savezu s ostalim europskim pristašama slobode. I naravno, iako se mora uvijek iznova reći, to najbolje možemo učiniti kao Europljani.

Moje najveće žaljenje glede Europe je način na koji se riječ ‘skeptik’ zloupotrebljava u Velikoj Britaniji. Montaigne, ultimativni Europljanin, misli da bi svatko trebao probati skepticizam. Svi bismo trebali biti skeptični Europljani. Na koncu mi Britanci možda odlučimo da smo Europljani ovog ljeta (na referendumu 23.6 op. prev), ali ja sam daleko od toga da sam siguran u to.

Nick Fraser, Open Democracy

Autor je urednik dokumentarnog serijala Storyville na BBC-u. Napisao je dvije knjige o suvremenoj Europi.

Tekst je prilagođen. 

Šta referendum o Evropskoj uniji u Ujedinjenom Kraljevstvu znači za Bosnu i Hercegovinu?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Datum je određen. Britanska javnost će 23. juna glasati o tome da li Ujedinjeno Kraljevstvo treba ostati u EU ili je napustiti. Britanska vlada nije neutralna po ovom pitanju. Nakon što je osiguran poseban status Ujedinjenog Kraljevstva, Vlada je jasno rekla da vjeruje da će Ujedinjeno Kraljevstvo biti jače i sigurnije i da će biti u boljoj poziciji u reformisanoj EU.

Već sam primjetio neke komentare o tome kako su pregovori Ujedinjenog Kraljevstva pokazali slabost EU kao institucije i da će u budućnosti UK biti u poziciji da bira do koje će mjere implementirati odluke iz Brisela. Nijedno nije tačno. Pa, šta se onda zaista desilo? I šta to znači za Bosnu i Hercegovinu?

Pregovori Ujedinjenog Kraljevstva vođeni su oko četiri prioriteta koji odražavaju pitanja koja najviše brinu britanski narod: ekonomsko upravljanje, konkurentnost, suverenitet i socijalna davanja/sloboda kretanja. Ali, uvijek smo jasno davali do znanja da želimo rezultat koji će biti dobar i za Britaniju i za EU. I mislimo da je to upravo ono što smo dobili.

  • Na polju ekonomskog upravljanja, dogovorili smo pravno-obavezujuću odluku da zemlje članice ne smiju trpiti diskriminaciju ako su van Eurozone. Ovo je važno za trgovanje u sklopu jedinstvenog tržišta. I iako vjerujemo da veće političke i ekonomske integracije imaju smisla za zemlje koje koriste Euro, važno je da sve zemlje članice zadrže pravo glasa u pitanjima koja se tiču Unije u cjelini. Ova vrsta fleksibilnosti – priznanje da jedna veličina ne odgovara svima – je ključna za EU u njenom rastu i razvoju.
  • Po pitanju konkurentnosti, dogovorili smo ambicioznu reformsku agendu koja će pomoći da se zaokruži jedinstveno tržište u važnim poljima kao što su usluge, energija i digitalna tehnologija, kako bi se radilo na sporazumima o slobodnoj trgovini sa najdinamičnijim ekonomijama u svijetu i kako bi se smanjilo regulativno opterećenje kompanijama. Vjerujemo da će ovaj dogovor pružiti osnovu da EU, kao najveće svjetsko jedinstveno tržište koje predstavlja 500 miliona ljudi i četvrtinu svjetskog BDP-a, nastavi rasti i da preživi u globalnoj ekonomiji sa rastućom konkurencijom.
  • Po pitanju suvereniteta, osim što UK više nije obavezana na “što bližu uniju”, mi smo osigurali veću moć za nacionalne parlamente, koje ćemo moći kombinirati kako bi blokirali neželjene zakonodavne prijedloge EU. Uspostaviće se i novi mehanizam koji će osigurati da se odluke donose na državnom nivou kada je to moguće, a na nivou EU samo kada je to neophodno, a biće potrebno samo minimalno djelovanje da bi se postigli regulatorni ciljevi. Ovdje nije riječ o državnom vetu za UK, nego o potvrdi da je demokratija najjača na kućnom pragu.
  • I na kraju, po pitanju socijalnih davanja i slobode kretanja, došli smo do prepoznavanja jedinstvenih izazova sa kojima se UK suočava zbog unutrašnje migracije velikog broja radnika unutar EU, uz nova ovlaštenja da se ograniči zloupotreba slobode kretanja i da se smanji privlačnost našeg sistema socijalnih davanja novo-pridošlim.

Iako su ove mjere zaštite izuzetno važne za UK, većina ovih promjena nije samo povoljna za UK. Naprotiv, one su korak ka ispunjenju našeg viđenja EU koja je vodeća u svijetu po konkurentnosti, magnet za start-upe, vodilja u otvaranju radnih mjesta i rasta. Evropske unije koja je dovoljno fleksibilna da odgovori na potrebe svojih različitih članica – velikih ili malih, sa istoka ili zapada, onih koji koriste euro ili koji ga ne koriste. Evropske unije koja poštuje suverenitet državnih parlamenata i, kada je to moguće, vraća ovlaštenja zemljama članicama.

Mi vjerujemo da su ovo dobre vijesti za UK. Dobre su vijesti i za druge postojeće članice Evropske unije. A dobre su vijesti i za potencijalne buduće članice EU, jer će se pridruživati međunarodnoj organizaciji koja je spremnija da odgovori na zahtjeve 21. vijeka.

Ovo nije kraj priče. Da bi se išlo u korak sa globalnom ekonomijom, moramo nastaviti sa reformama. Koliko god da ostanemo u Evropskoj uniji, Britanija će voditi jedinstveno tržište naprijed, raditi na smanjenju regulativa, biti prvak u slobodnoj trgovini i raditi na tome da Evropa ostane otvorena prema ostatku svijeta i snažna nasuprot prijetnji i izazova.

Britanska vlada vjeruje da ćemo biti jači u reformisanoj Evropi jer možemo imati ulogu u jednoj od najvećih i najuticajnijih svjetskih organizacija, pomagati pri donošenju velikih odluka o trgovini i sigurnosti koje određuju našu budućnost.

Vjeruje da ćemo ostankom u reformisanoj Evropi biti sigurniji jer možemo raditi sa našim evropskim partnerima u borbi protiv prekograničnog kriminala i terorizma, što će nam dati brojčanu prednost u sve opasnijem svijetu.

I vjeruje da će za nas biti bolje ako ostanemo u reformisanoj Evropi jer će britanske kompanije imati puni pristup slobodnoj trgovini na jedinstvenom tržištu od 500 miliona ljudi koje donosi nova radna mjesta, investicije i niže cijene.

Edward Ferguson, FCO Blogs

Autor je ambasador Velike Britanije u BiH

Zašto je zapravo kultura važna

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Kultura je prostor u kojemu nastaju i u kojemu se oblikuju identiteti pojedinaca, grupa i nacija. To je općeprihvaćeno mišljenje struke, znanosti i politike. Dakle, kultura kao sadržaj bitan je dio identiteta, pogotovo to važi za male zemlje i narode (premda je u biti svaka izvorna i originalna kultura i anacionalna). Uspješni sportski i kulturni projekti šansa su i tzv. malim narodima da dospiju u centar međunarodne pozornosti. Stoga je ulaganje u kulturu pitanje zdravog razuma, jer kultura pozitivno oblikuje društvo i nadilazi kratkoročne političke ili ekonomske interese. U tome smislu kultura treba biti i društveno-državni projekt od posebne važnosti.

Kako stvari stoje s kulturom naprimjer u Hrvatskoj? Ideološke hajke kojima je izložen Oliver Frljić, možda i jedini radikalno inovativni i suvremeni kazališni djelatnik u toj zemlji, ne daju mjesta velikome optimizmu. Osim toga, izjave novoga ministra kulture – k tomu i povjesničara – o razdoblju NDH porazne su same po sebi, pa je upitno i na koji će način takva vlast vrednovati složenost kulturnih činjenica i pojava.

Druga važna tema je kriterija u što ulagati novce namijenjene za kulturu – da li u naizgled okoštale manifestacije poput Dubrovačkih ljetnih igara ili u nove projekte; u potporu novim umjetnicima ili u neprofitne online medije?

U Bosni i Hercegovini, kulturni radnici u većini smatraju da im država ne daje dovoljnu podršku, pogotovo ne pokušajima iskoraka na međunarodnu scenu. Dodatni prigovor je da se državna potpora kulturi u nekim sredinama namjerno zaobilazi. Možda je Sarajevo Film Festival jedna iznimka, jer taj festival marketinški zanimljiv i uspješan, a osim toga izdašno je podržan javnim sredstvima. Isto tako, stječe se dojam da javnost slabo reagira na sistemsko zanemarivanje kulture, ali da jako dobro prihvaća pojedinačne uspjehe na ovome polju.

Kultura i njena važnost u društvu su teme koje zaslužuju puno više od skromnoga teksta, ali potrebno je i na taj način govoriti o mjestu kulture u društvu. I to je, nadajmo se, mali korak ka promjenama nabolje.

Za kraj prilažemo razgovor o BiH kulturi vođen s Danisom Tanovićem, bosanskohercegovačkim redateljem i dobitnikom Oscara za najbolji strani film 2001. te nedavnim osvajačem Srebrenog medvjeda na Berlinaleu.

Kako naći posao (ako si mlad i bez praktičnih vještina)?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Nezaposlenost mladih u Bosni i Hercegovini je bolna tačka te države. Dostupni podaci su prilično šokantni: 54% nezaposlenih u 2012., s tim da do danas ne postoji ozbiljniji trend u suprotnome pravcu. Razloge za ovu situaciju treba tražiti u politici i odnosu vlasti prema ovome problemu, te u obrazovnome sustavu. Važan dio slike svakako je i dijagnoza BiH ekonomije kao cjeline.

Preporuke za bavljenje ovim problemom postoje: od politike jačanja konkurentnosti, do bolje statističke evidencije, aktivnije uloge službi za zapošljavanje i drugih. Ako vas zanima ova problematika, svakako vrijedi pročitati analize koje možete naći preko poveznica na ovome tekstu.

Međutim, ono na što treba dodatno odgovoriti, analizirati i iz čega treba tražiti izlaz je sljedeće, sadržano u par važnih pitanja. Prvo pitanje je koliko su mladi motivirani u ovakvoj državi npr. u kontekstu percepcije o dobivanju posla preko veze. Drugo pitanje je koje vještine mladi posjeduju i koliko su osposobljeni natjecati se na tržištu rada.

Ovo su nažalost dva ogromna problema koja se naprosto moraju rješavati, i sada (hitno) i dugoročno.

U tome smilu zanimljivo je pismo čitatelja objavljeno na portalu Republika i koje prenosimo u cjelosti. Vrijeme je da ovu situaciju shvatimo ozbiljno.

“Sada kada sam zagazio, ne baš tako hrabro, u dvadeset šestu godinu života i već naginjem ka dvadeset i sedmoj, a samim tim sam bliže tridetoj, jer je dvadeseta ostala daleko iza mene, podrugljivo se smješkajući, star sam i već se vidim u četrdesetoj, jer godine prolaze brže nego što to primjetimo.
Dakle, u toj prelaznoj godini, sve se sruši na tebe. Odjednom te roditelji pitaju kad ćeš se ženiti? Ti zastaneš začuđeno, pogledaš starog pa se nasmiješ, jer očigledno je u pitanju neka šala. Ali nakon toga, iz dana u dan, to pitanje postaje učestalije (vrag odnio šalu); kao i ona da bi trebao naći ozbiljan posao, da misliš na budućnost i na svoju djecu. Uzmajući u obzir da si prosječan mladi čovjek, koji je završio fakultet, možda i ne, nezaposlen, konobariš negdje ili se vucaraš, dan – noć po recepciji nekog prljavog motela, hostela, šta već; i sve to za pet stotina konvertibilnih maraka. A on tebe pita kada ćeš se ženiti? Ma evo sutra se ženim odmah! A isto tako, tražim ozbiljan posao (samo kada bi znao šta je to)? To je ono nešto za što mi treba štela jel’? Kada smo kod toga, prijatelj i ja sjedimo za stolom, razgovaramo na kafi, da kada bi se pojavio neki čiko stao ispred tebe i ozbiljno ti rekao:
„Sinko, izaberi posao koji ćeš da radiš i sredit ćemo to“, šta bi mu rekao?
Tajac.
I dalje.
Minuta šutnje.
Sada već postaje malo neugodno, koliko šutiš.
Napokon progovaraš:
– „Pa eto… ono… može konobar u Cheersu, City pub. To znam. E, da, Sloga zapravo, tamo je, ono ludilo, puno uvijek, ima dobrih treba i to.
“ „Pa ti nemaš pojma o životu“ – prolazi ti kroz glavu, „čovjek ti nudi posao, a ti ne znaš šta bi rekao, jer ništa i ne znaš raditi.
“ Zašto je to tako? Kriviš državu, jer te ništa nije naučila. Školovao si se toliko godina, a uraditi ništa ne znaš. Samo teorija. Nakon teorije, ponovo teorija! A praksa? Ništa! Možda znaš sve o Aristotelu ili Platonu? Možda si pročitao knjiga, da više i ne pamtiš broj? I čak znaš povezati sve boje sa brojevima koje izlaze na bingu, u svakoj kladionici. U biti ti si stvarno ogroman kapacitet.
Objavljuješ „pametne“ statuse po fejzbuku, ispunjava te to, ako pređeš preko dvadeset lajkova, odlično. Ako još tu izleti neka pozitivna kritika, onda ne možeš jesti od sreće. Dalje misliš, ma oni, roditelji su krivi! Čuvaju te dvadeset i pet godina i govore, “završi školu, da imaš diplomu. Bitan je papir”.
Ne tjeraju te da radiš, da se lomiš, da upoznaješ svijet, da saznaš da nije sve tako idealno kao što misliš i da ne čekaš kada će se pojaviti neko ko će u tebi prepoznati ono najbolje, pozvati te i sve ti dati. A ako u dvadesetim samo sjediš, piješ kafe, normalno je da se to odrazi na tvoj život i da ćeš postati, običan, lijeni uhljup. I sada u dvadeset i šestoj godini svi odjednom očekuju nešto od tebe: da se ženiš da radiš “ozbiljan posao”? E pa ne ide.
Ko je kriv? Ma ima još krivaca, samo to nisam ja! Al’ džaba sve, džaba ti roberto, džaba ti kavali, kad te niko ne razumije.”

DD

U obranu Europske Unije

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.

Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.

Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući  ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?

Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.

Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.

Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.

Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.

Europa i izbjeglice – nedostatak suosjećanja zvanične politike?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Potezom koji je prizvao jezive povijesne usporedbe, vlade Danske i Švicarske nedavno su donijele  zakon koji dopušta oduzimanje osobnih dragocijenosti izbjeglicama. Osim Njemačke, Austrije, Francuske i Mađarske, i Švedska je zatvorila svoje granice i ograničila slobodu kretanja između svoje države i Danske. U Velikoj Britaniji, azilanti moraju nositi posebne narukvice inače riskiraju da izgube pravo na prehranu. Također moraju živjeti u posebnome smještaju, s crvenim vratima i gdje ih se može jasno identificirati, što je već dovelo do nasilja i rasističkih ispada. Istovremeno, vlada Velike Britanije odbija ispuniti obvezu da izbjeglice u Calaisu (grad na sjeveru Francuske gdje se nalazi veliki broj izbjeglica koje žele doći u Britaniju) spoji s članovima obitelji koji su već u zemlji. Osim toga, suprotno stručnim savjetima, britanska vlada je nedavno proglasila Eritreju kao sigurnu državu u koju se može vratiti, čime si olakšava odbacivanje zahtjeva za azil državljanima te zemlje. Britanski Home Office (ministartstvo unutarnjih poslova), kao i parlamentarni komitet o izbjeglicama izvijestili su o bezobzirnim i neprihvatljivim uvjetima u izbjegličkim prihvatilištima. U isto vrijeme, francuska si vlada dopušta da izbjeglice u Calaisu i Dunkirku borave u mjestima koja nemaju ni osnovnu sanitarnu infrastrukturu i ne pružaju nikakvu zaštitu od vremenskih uvjeta.

Sjećanje na Holokaust

Dvadeset i sedmi siječanj u svijetu se obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na Holokaust. Taj dan su odredili Ujedinjeni narodi 2005., a svrha je sjećanje na žrtve Holokausta. To je, moglo bi se reći, i podsjetnik na globalnu predanost ljudskim pravima. Ako znate što je bio Kindertransports – prihvat deset tisuća židovske djece iz Njemačke u Veliku Britaniju između studenog 1938. i rujna 1939. godine – mogli bi pretpostaviti da je Europa bila utočište za židovske izbjeglice iz nacističke Njemačke, te da su tek noviji ratovi i krize doveli do oštrije politika spram azila i imigracije, sve u ime sigurnosti. Međutim, animozitet prema židovskim izbjeglicama koje su bježali iz nacističke Njemačke bio je široko rasprostranjen. Pišući o tome 2002. Anne Karpf je u The Guardianu navela da „umjesto da olakša uvjete za ulazak austrijskih Židova nakon Anschlussa (njemačke aneksije Austrije u ožujku 1938.) britanska vlada ih je otežala uvođenjem novih, strogo kontroliranih viza upravo zato da bi se ograničio broj izbjeglica”.

Lokalno stanovništvo

Međutim, za razliku od službene politike, organizacije civilnog društva su inicirale široki dijapazon odgovora na situaciju, s namjerom da se izbjeglicama pomogne i da im se pruži dobrodošlica. O ovoj akciji treba govoriti jer nudi neke alternativne političke puteve. Lokalni napori doveli su do isporuke značajnih financijskih, obrazovnih i materijalnih resursa izbjeglicama u Calaisu. Lokalni stanovnici i nevladine organizacije u Calaisu i Dunkirku su se oduprli politici francuske vlade koja zanemaruje izbjeglice koje borave u tim gradovima. Volonteri na Lezbosu, Samosu i drugim grčkim otocima su ključni akteri dobrodošlice i pomoći izbjeglicama koje pristižu na grčku obalu – u tim sredinama institucionalni mehanizmi ili nisu uspjeli ili ih nije ni bilo.

Pretpostavljam da je ovakav odgovor bio priznanje o složenosti problema, o tome da su izbjeglice ljudi, a ne potencijalni teroristi, tragači za socijalnom pomoći i prijetnja moralnom tkivu našega društva. Suosjećanje (za razliku od sažaljenja) i solidarnost s izbjeglicama su potrebni da bismo se oduprli politikama koje nastoje dehumanizirati i od sebe odgurnuti izbjeglice i izbjegličke zajednice.

Naomi Head (prilagođeno), Open Democracy

Foto: Ilias Bartolini, Flickr