Kategorija: Politika

Šta referendum o Evropskoj uniji u Ujedinjenom Kraljevstvu znači za Bosnu i Hercegovinu?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Datum je određen. Britanska javnost će 23. juna glasati o tome da li Ujedinjeno Kraljevstvo treba ostati u EU ili je napustiti. Britanska vlada nije neutralna po ovom pitanju. Nakon što je osiguran poseban status Ujedinjenog Kraljevstva, Vlada je jasno rekla da vjeruje da će Ujedinjeno Kraljevstvo biti jače i sigurnije i da će biti u boljoj poziciji u reformisanoj EU.

Već sam primjetio neke komentare o tome kako su pregovori Ujedinjenog Kraljevstva pokazali slabost EU kao institucije i da će u budućnosti UK biti u poziciji da bira do koje će mjere implementirati odluke iz Brisela. Nijedno nije tačno. Pa, šta se onda zaista desilo? I šta to znači za Bosnu i Hercegovinu?

Pregovori Ujedinjenog Kraljevstva vođeni su oko četiri prioriteta koji odražavaju pitanja koja najviše brinu britanski narod: ekonomsko upravljanje, konkurentnost, suverenitet i socijalna davanja/sloboda kretanja. Ali, uvijek smo jasno davali do znanja da želimo rezultat koji će biti dobar i za Britaniju i za EU. I mislimo da je to upravo ono što smo dobili.

  • Na polju ekonomskog upravljanja, dogovorili smo pravno-obavezujuću odluku da zemlje članice ne smiju trpiti diskriminaciju ako su van Eurozone. Ovo je važno za trgovanje u sklopu jedinstvenog tržišta. I iako vjerujemo da veće političke i ekonomske integracije imaju smisla za zemlje koje koriste Euro, važno je da sve zemlje članice zadrže pravo glasa u pitanjima koja se tiču Unije u cjelini. Ova vrsta fleksibilnosti – priznanje da jedna veličina ne odgovara svima – je ključna za EU u njenom rastu i razvoju.
  • Po pitanju konkurentnosti, dogovorili smo ambicioznu reformsku agendu koja će pomoći da se zaokruži jedinstveno tržište u važnim poljima kao što su usluge, energija i digitalna tehnologija, kako bi se radilo na sporazumima o slobodnoj trgovini sa najdinamičnijim ekonomijama u svijetu i kako bi se smanjilo regulativno opterećenje kompanijama. Vjerujemo da će ovaj dogovor pružiti osnovu da EU, kao najveće svjetsko jedinstveno tržište koje predstavlja 500 miliona ljudi i četvrtinu svjetskog BDP-a, nastavi rasti i da preživi u globalnoj ekonomiji sa rastućom konkurencijom.
  • Po pitanju suvereniteta, osim što UK više nije obavezana na “što bližu uniju”, mi smo osigurali veću moć za nacionalne parlamente, koje ćemo moći kombinirati kako bi blokirali neželjene zakonodavne prijedloge EU. Uspostaviće se i novi mehanizam koji će osigurati da se odluke donose na državnom nivou kada je to moguće, a na nivou EU samo kada je to neophodno, a biće potrebno samo minimalno djelovanje da bi se postigli regulatorni ciljevi. Ovdje nije riječ o državnom vetu za UK, nego o potvrdi da je demokratija najjača na kućnom pragu.
  • I na kraju, po pitanju socijalnih davanja i slobode kretanja, došli smo do prepoznavanja jedinstvenih izazova sa kojima se UK suočava zbog unutrašnje migracije velikog broja radnika unutar EU, uz nova ovlaštenja da se ograniči zloupotreba slobode kretanja i da se smanji privlačnost našeg sistema socijalnih davanja novo-pridošlim.

Iako su ove mjere zaštite izuzetno važne za UK, većina ovih promjena nije samo povoljna za UK. Naprotiv, one su korak ka ispunjenju našeg viđenja EU koja je vodeća u svijetu po konkurentnosti, magnet za start-upe, vodilja u otvaranju radnih mjesta i rasta. Evropske unije koja je dovoljno fleksibilna da odgovori na potrebe svojih različitih članica – velikih ili malih, sa istoka ili zapada, onih koji koriste euro ili koji ga ne koriste. Evropske unije koja poštuje suverenitet državnih parlamenata i, kada je to moguće, vraća ovlaštenja zemljama članicama.

Mi vjerujemo da su ovo dobre vijesti za UK. Dobre su vijesti i za druge postojeće članice Evropske unije. A dobre su vijesti i za potencijalne buduće članice EU, jer će se pridruživati međunarodnoj organizaciji koja je spremnija da odgovori na zahtjeve 21. vijeka.

Ovo nije kraj priče. Da bi se išlo u korak sa globalnom ekonomijom, moramo nastaviti sa reformama. Koliko god da ostanemo u Evropskoj uniji, Britanija će voditi jedinstveno tržište naprijed, raditi na smanjenju regulativa, biti prvak u slobodnoj trgovini i raditi na tome da Evropa ostane otvorena prema ostatku svijeta i snažna nasuprot prijetnji i izazova.

Britanska vlada vjeruje da ćemo biti jači u reformisanoj Evropi jer možemo imati ulogu u jednoj od najvećih i najuticajnijih svjetskih organizacija, pomagati pri donošenju velikih odluka o trgovini i sigurnosti koje određuju našu budućnost.

Vjeruje da ćemo ostankom u reformisanoj Evropi biti sigurniji jer možemo raditi sa našim evropskim partnerima u borbi protiv prekograničnog kriminala i terorizma, što će nam dati brojčanu prednost u sve opasnijem svijetu.

I vjeruje da će za nas biti bolje ako ostanemo u reformisanoj Evropi jer će britanske kompanije imati puni pristup slobodnoj trgovini na jedinstvenom tržištu od 500 miliona ljudi koje donosi nova radna mjesta, investicije i niže cijene.

Edward Ferguson, FCO Blogs

Autor je ambasador Velike Britanije u BiH

Kako naći posao (ako si mlad i bez praktičnih vještina)?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Nezaposlenost mladih u Bosni i Hercegovini je bolna tačka te države. Dostupni podaci su prilično šokantni: 54% nezaposlenih u 2012., s tim da do danas ne postoji ozbiljniji trend u suprotnome pravcu. Razloge za ovu situaciju treba tražiti u politici i odnosu vlasti prema ovome problemu, te u obrazovnome sustavu. Važan dio slike svakako je i dijagnoza BiH ekonomije kao cjeline.

Preporuke za bavljenje ovim problemom postoje: od politike jačanja konkurentnosti, do bolje statističke evidencije, aktivnije uloge službi za zapošljavanje i drugih. Ako vas zanima ova problematika, svakako vrijedi pročitati analize koje možete naći preko poveznica na ovome tekstu.

Međutim, ono na što treba dodatno odgovoriti, analizirati i iz čega treba tražiti izlaz je sljedeće, sadržano u par važnih pitanja. Prvo pitanje je koliko su mladi motivirani u ovakvoj državi npr. u kontekstu percepcije o dobivanju posla preko veze. Drugo pitanje je koje vještine mladi posjeduju i koliko su osposobljeni natjecati se na tržištu rada.

Ovo su nažalost dva ogromna problema koja se naprosto moraju rješavati, i sada (hitno) i dugoročno.

U tome smilu zanimljivo je pismo čitatelja objavljeno na portalu Republika i koje prenosimo u cjelosti. Vrijeme je da ovu situaciju shvatimo ozbiljno.

“Sada kada sam zagazio, ne baš tako hrabro, u dvadeset šestu godinu života i već naginjem ka dvadeset i sedmoj, a samim tim sam bliže tridetoj, jer je dvadeseta ostala daleko iza mene, podrugljivo se smješkajući, star sam i već se vidim u četrdesetoj, jer godine prolaze brže nego što to primjetimo.
Dakle, u toj prelaznoj godini, sve se sruši na tebe. Odjednom te roditelji pitaju kad ćeš se ženiti? Ti zastaneš začuđeno, pogledaš starog pa se nasmiješ, jer očigledno je u pitanju neka šala. Ali nakon toga, iz dana u dan, to pitanje postaje učestalije (vrag odnio šalu); kao i ona da bi trebao naći ozbiljan posao, da misliš na budućnost i na svoju djecu. Uzmajući u obzir da si prosječan mladi čovjek, koji je završio fakultet, možda i ne, nezaposlen, konobariš negdje ili se vucaraš, dan – noć po recepciji nekog prljavog motela, hostela, šta već; i sve to za pet stotina konvertibilnih maraka. A on tebe pita kada ćeš se ženiti? Ma evo sutra se ženim odmah! A isto tako, tražim ozbiljan posao (samo kada bi znao šta je to)? To je ono nešto za što mi treba štela jel’? Kada smo kod toga, prijatelj i ja sjedimo za stolom, razgovaramo na kafi, da kada bi se pojavio neki čiko stao ispred tebe i ozbiljno ti rekao:
„Sinko, izaberi posao koji ćeš da radiš i sredit ćemo to“, šta bi mu rekao?
Tajac.
I dalje.
Minuta šutnje.
Sada već postaje malo neugodno, koliko šutiš.
Napokon progovaraš:
– „Pa eto… ono… može konobar u Cheersu, City pub. To znam. E, da, Sloga zapravo, tamo je, ono ludilo, puno uvijek, ima dobrih treba i to.
“ „Pa ti nemaš pojma o životu“ – prolazi ti kroz glavu, „čovjek ti nudi posao, a ti ne znaš šta bi rekao, jer ništa i ne znaš raditi.
“ Zašto je to tako? Kriviš državu, jer te ništa nije naučila. Školovao si se toliko godina, a uraditi ništa ne znaš. Samo teorija. Nakon teorije, ponovo teorija! A praksa? Ništa! Možda znaš sve o Aristotelu ili Platonu? Možda si pročitao knjiga, da više i ne pamtiš broj? I čak znaš povezati sve boje sa brojevima koje izlaze na bingu, u svakoj kladionici. U biti ti si stvarno ogroman kapacitet.
Objavljuješ „pametne“ statuse po fejzbuku, ispunjava te to, ako pređeš preko dvadeset lajkova, odlično. Ako još tu izleti neka pozitivna kritika, onda ne možeš jesti od sreće. Dalje misliš, ma oni, roditelji su krivi! Čuvaju te dvadeset i pet godina i govore, “završi školu, da imaš diplomu. Bitan je papir”.
Ne tjeraju te da radiš, da se lomiš, da upoznaješ svijet, da saznaš da nije sve tako idealno kao što misliš i da ne čekaš kada će se pojaviti neko ko će u tebi prepoznati ono najbolje, pozvati te i sve ti dati. A ako u dvadesetim samo sjediš, piješ kafe, normalno je da se to odrazi na tvoj život i da ćeš postati, običan, lijeni uhljup. I sada u dvadeset i šestoj godini svi odjednom očekuju nešto od tebe: da se ženiš da radiš “ozbiljan posao”? E pa ne ide.
Ko je kriv? Ma ima još krivaca, samo to nisam ja! Al’ džaba sve, džaba ti roberto, džaba ti kavali, kad te niko ne razumije.”

DD

Europa i izbjeglice – nedostatak suosjećanja zvanične politike?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Potezom koji je prizvao jezive povijesne usporedbe, vlade Danske i Švicarske nedavno su donijele  zakon koji dopušta oduzimanje osobnih dragocijenosti izbjeglicama. Osim Njemačke, Austrije, Francuske i Mađarske, i Švedska je zatvorila svoje granice i ograničila slobodu kretanja između svoje države i Danske. U Velikoj Britaniji, azilanti moraju nositi posebne narukvice inače riskiraju da izgube pravo na prehranu. Također moraju živjeti u posebnome smještaju, s crvenim vratima i gdje ih se može jasno identificirati, što je već dovelo do nasilja i rasističkih ispada. Istovremeno, vlada Velike Britanije odbija ispuniti obvezu da izbjeglice u Calaisu (grad na sjeveru Francuske gdje se nalazi veliki broj izbjeglica koje žele doći u Britaniju) spoji s članovima obitelji koji su već u zemlji. Osim toga, suprotno stručnim savjetima, britanska vlada je nedavno proglasila Eritreju kao sigurnu državu u koju se može vratiti, čime si olakšava odbacivanje zahtjeva za azil državljanima te zemlje. Britanski Home Office (ministartstvo unutarnjih poslova), kao i parlamentarni komitet o izbjeglicama izvijestili su o bezobzirnim i neprihvatljivim uvjetima u izbjegličkim prihvatilištima. U isto vrijeme, francuska si vlada dopušta da izbjeglice u Calaisu i Dunkirku borave u mjestima koja nemaju ni osnovnu sanitarnu infrastrukturu i ne pružaju nikakvu zaštitu od vremenskih uvjeta.

Sjećanje na Holokaust

Dvadeset i sedmi siječanj u svijetu se obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na Holokaust. Taj dan su odredili Ujedinjeni narodi 2005., a svrha je sjećanje na žrtve Holokausta. To je, moglo bi se reći, i podsjetnik na globalnu predanost ljudskim pravima. Ako znate što je bio Kindertransports – prihvat deset tisuća židovske djece iz Njemačke u Veliku Britaniju između studenog 1938. i rujna 1939. godine – mogli bi pretpostaviti da je Europa bila utočište za židovske izbjeglice iz nacističke Njemačke, te da su tek noviji ratovi i krize doveli do oštrije politika spram azila i imigracije, sve u ime sigurnosti. Međutim, animozitet prema židovskim izbjeglicama koje su bježali iz nacističke Njemačke bio je široko rasprostranjen. Pišući o tome 2002. Anne Karpf je u The Guardianu navela da „umjesto da olakša uvjete za ulazak austrijskih Židova nakon Anschlussa (njemačke aneksije Austrije u ožujku 1938.) britanska vlada ih je otežala uvođenjem novih, strogo kontroliranih viza upravo zato da bi se ograničio broj izbjeglica”.

Lokalno stanovništvo

Međutim, za razliku od službene politike, organizacije civilnog društva su inicirale široki dijapazon odgovora na situaciju, s namjerom da se izbjeglicama pomogne i da im se pruži dobrodošlica. O ovoj akciji treba govoriti jer nudi neke alternativne političke puteve. Lokalni napori doveli su do isporuke značajnih financijskih, obrazovnih i materijalnih resursa izbjeglicama u Calaisu. Lokalni stanovnici i nevladine organizacije u Calaisu i Dunkirku su se oduprli politici francuske vlade koja zanemaruje izbjeglice koje borave u tim gradovima. Volonteri na Lezbosu, Samosu i drugim grčkim otocima su ključni akteri dobrodošlice i pomoći izbjeglicama koje pristižu na grčku obalu – u tim sredinama institucionalni mehanizmi ili nisu uspjeli ili ih nije ni bilo.

Pretpostavljam da je ovakav odgovor bio priznanje o složenosti problema, o tome da su izbjeglice ljudi, a ne potencijalni teroristi, tragači za socijalnom pomoći i prijetnja moralnom tkivu našega društva. Suosjećanje (za razliku od sažaljenja) i solidarnost s izbjeglicama su potrebni da bismo se oduprli politikama koje nastoje dehumanizirati i od sebe odgurnuti izbjeglice i izbjegličke zajednice.

Naomi Head (prilagođeno), Open Democracy

Foto: Ilias Bartolini, Flickr

Rusija i slučaj Litvinenko

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Rusija će naprosto odbaciti optužbe u slučaju Litvinenko i tu se malo što može učiniti

Nakon dugogodišnje istrage, objavljivanje konačnog izvješća o smrti bivšeg ruskog agenta Aleksandra Litvinenka ponovno je proizvelo kontroverze. Riječ je o najpoznatijem atentatu na tlu Velike Britanije u zadnjih nekoliko desetljeća. Priča ima sve sastojke špijunskog trilera, od nepoznatog otrova do međunarodne zavjere, ali njene posljedice su daleko od trivijalanih. Glavni događaj je neobična smrt Aleksandra Litvinenka u studenom 2006. godine. Radi se o odbjeglome bivšem službeniku ruske tajne službe kojemu je odobren politički azil u Velikoj Britaniji 2003. Litvinenko je otrovan rijetkom radioaktivnom materijom zvanom Polonij-210. S obzirom na Litvinenkovu reputaciju žestokog kritičara ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegove sigurnosne službe, od početka se smatralo da je ruska država stajala iza ubojstva. Sada postoji i formalna optužba u vidu izvješća objavljenog kao rezultat javne istrage o Litvinenkovoj smrti. Samo izvješće nije moglo doći u gorem trenutku za Veliku Britaniju. Rješavanje brojnih kriza širom svijeta iziskuje suradnju s Rusijom. Međutim, postalo je jasno da Kremlj nije raspoložen za takvo što.
U zadnjih nekoliko desetljeća ruske službe sigurnosti bile su osumnjičene za niz ubojstava, a poznate su po tome da su spremne obračunati se s neprijateljima ruske države daleko izvan njenih granica. Međutim, Litvinenkov slučaj je odjeknuo širom svijeta i proizveo snažne reakcije. Način na koji je umro, te činjenica da se ubojstvo dogodilo u Londonu bili su siguran način da se uznrmiri javnost. Što je možda još i važnije, navodni osobni angažman predsjednika Rusije je vrlo ozbiljna optužba.
Kao što je istraga istaknula, bilo je mnogo razloga da se ruske tajne službe obračunaju s Litvinenkom. Vjerojatno najvažniji bio je njegov rad za britanske tajne službe, što je kardinalni grijeh za bivšeg časnika KGB-a. To je razlog zašto je dio dokaza koji su prikupljeni tijekom istrage i dalje nedostupan za javnost. Jednako važna je i činjenica da je Litvinenko već od ranije javno optuživao ruske sigurnosne službe i samog Vladimira Putina da stoje iza mnogih poznatih zločina. Govorio je npr. o bombardiranju stambenh zgrada u Rusiji 1999. kao opravdanju za pokretanje drugog čečenskog rata. Također je tvrdio da Putin ima veze s organiziranim kriminalom.
Postoji mogućnost da je Putin mogao znati ili da je čak osobno odobrio atentat, iako je Litvinenko bio operativac relativno niske razine pa bi bilo pomalo čudno da se previše bavio njime. U to vrijeme, Litvinenkove optužbe na račun ruskog predsjednika već su izašle u javnost i ruske vlasti nisu reagirale. Štoviše, način na koji je Litvinenko umro ostavio mu je dovoljno vremena da iznese nove dokaze protiv Putina ako ih je imao. Sve ovo ukazuje na osvetu kao motiv, što možda i nije posve neočekivano s obzirom na okolnosti.
Ruska reakcija na izvješće bila je jednostavna u istoj mjeri u kojoj je bila i predvidljiva. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije optužilo je Britaniju da je “isključivo pravni“ slučaj pretvorila u političko pitanje time što je uopće pokretala javnu istragu. Za samu istragu su rekli da nije bila transparentna i da je svoje zaključke donijela s visokom razinom predrasuda. Ruski veleposlanik u Londonu Alexander Yakovenko nazvao je povezivanje ruske države s ubojstvom Litvinenka „provokacijom”. Putinov glasnogovornik je dodao da Rusija naprosto nije zainteresirana za istragu.
Osobni angažman predsjednika Putina je špekulacija i malo je vjerojatno da će ikada biti dokazan, ali sudjelovanje ruskih sigurnosnih službi je neporecivo a predsjednik Putin ima odgovornost za rad ruske države i njezinih vojnih i sigurnosnih službi.
Odnosi između Velike Britanije i Rusije su došli na samo dno nakon ruske aneksije Krima i sudjelovanja u ratu u Donbasu u Ukrajini. To je, usput rečeno, bilo ono što je prevagnulo da britanska vlada odobri javnu istragu o Litvinenkovoj smrti, a za što ranije nisu imali volje. Veliko je pitanje, međutim, što će se sada dogoditi. Britanska vlada govori o akciji, ali može li stvarno učiniti nešto? Na koncu, radi se o nečemu iz prošlosti, a u izvješću nema ništa što već nije bilo poznato britanskoj vladi ili tajnim službama. Rusija je u međuvremenu postala važan globalni igrač s kojim će se morati surađivati u jednom ili drugom obliku, npr. u potrazi za rješenjem sukoba u Siriji i borbi protiv tzv. Islamske države. Rusija nije jedina zemlja na svijetu koja u odnosu na zapad znatno zaostaje u smislu poštivanja ljudskih prava, vladavine prava i demokracije ali je možda najproblematičnija za Europu zbog blizine Europskoj uniji, te zbog veličine i vojne moći koja uključuje i nuklearno oružje.
To čini ono što se događa u Rusiji jednako važnim ili čak važnijim od sličnih trendova u Kini ili Saudijskoj Arabiji. Rezultati istrage u slučaju Litvinenko stvorili su britanskoj vladi dilemu za koju se nadala da se s njom neće morati baviti: kako pomiriti moralna načela s teškom, nezavidnom realnošću međunarodne politike i ekonomije.

Alexander Titov, The Conversation

Kriza podjele vlasti u Bosni i Hercegovini: teorija i praksa

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Allison McCulloch

U zadnjih dvadeset godina podjela vlasti je postala dominantan pristup transformaciji i rješavanju sukoba, omiljen od strane nacionalnih i međunarodnih aktera kao sveobuhvatan i pragmatičan način da se završe ratovi i izgradi mir. Unatoč rastućoj popularnosti, nekoliko dugoročnih političkih sustava baziranih na podjeli vlasti – države poput  Bosne i Hercegovine, Sjeverne Irske, Makedonije, Libana i Burundija – suočilo se s jednom od svojih najvećih političkih kriza u 2015. godini.

Najrasprostranjeniji model podjele vlasti je konsocijalnost. Taj model osigurava širu uključenost i izravnu zastupljenost svih etnopolitičkih skupina u procesima upravljanja putem izvršne podjele vlasti, proporcionalne zastupljenosti, grupne autonomije i prava na veto. Mirovni sporazum koji zaraćenim stranama nudi udio u vlasti ima bolje izglede da bude usvojen (Walter 2002) i da dovede do trajnoga mira (Hartzell i Hoddie 2003). Podjela vlasti također je prepoznata kao demokratsko sredstvo koje adresira identitetske razlike i potiče suradnju (McGarry & O’Leary 2009.; Lijphart 2008). Iako do podjele vlasti često dolazi zbog kratkoročnog pragmatizma (Sriram & Zahar 2009), pristaše ove metode tvrde da podjela vlasti postavlja temelje dugoročnome miru, stabilnosti i demokraciji.

Međutim, ne postoji opća suglasnost s ovakvim razmišljanjem. Neki eksperti tvrde da konsocijalnost ne može proizvesti dugoročnu stabilnost. Oni smatraju da takva podjela vlasti podržava međuetničko nadmetanje i da može doći do toga da “etničke vođe napuste bojno polje, ali da nakon kratkoga zatišja pregovaračku sobu pretvore u novo bojno polje” (Roeder & Rothchild 2005., 9). U trenutku kada međuetničko nadmetanje dosegne vrhunac strane se suočavaju s dvije mogućnosti: popustiti ili napustiti (vlast). Rezultati popuštanja mogu biti štetni: pristane li na previše ustupaka, jedna od strana (ili stranka) riskira da bude označena kao izdajnička i gubi potporu birača. Odlazak s vlasti može biti još opasniji, jer čest rezultat ovakvoga scenarija bude smrtonosno nasilje (SISK & Stefes 2005. godine).

Tu dolazimo i do “problema imobilizacije” (Horowitz 2014. godine). Naime, konsocijalnost često dovodi do usporenog procesa odlučivanja: dobrovoljne međuetničke koalicije se teško stvaraju, a pregovori se mogu jako odužiti. Aranžmani podjele vlasti su problematični, u smilsu da “imaju tendenciju da zacementiraju sukobe i ne dopuštaju pregovore” (Horowitz 2014: 12). Kratkoročne prednosti završetka rata sukobljavaju se s dugoročnim željama za nečim boljim od puke odsutnosti rata, ali strane u sukobu ipak nisu spremne promijeniti pravila sustava od kojeg trenutno imaju koristi. Opcije su im opet ograničene: popustiti ili napustiti. Protivnici konsocijacije kao društvenog uređenja tvrde da učesnici u vlasti počinju misliti da im može biti bolje u nekoj drugoj vrsti uređenja tek onda kada se suoče sa stalnim zastojima, te nakon toga traže izlaz iz takve situacije. Iz ove perspektive, stranke na vlasti koje su tu po principu podjele vlasti će vjerojatno prebjeći kada budu suočeni s potpunim zastojem.

Uzmimo primjer Bosne i Hercegovine koja je sada već dugogodišnja konsocijacijska država. Bosna i Hercegovina je usvojila kruti oblik podjele vlasti 1995. godine  kao način da se završi višegodišnji rat. Nastale su institucije poput rotirajućeg tročlanog predsjedništva, s po jednim mjestom u njemu rezerviranim za predstavnika svakog od tri priznata konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi). Međutim, većina političkih ovlasti u zemlji je prenesena na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine (kojom zajedno upravljaju Bošnjaci i Hrvati) i Republiku Srpsku (RS) gdje dominiraju srpske stranke. Za nadgledanje podjele vlasti zadužen je Visoki predstavnik, međunarodni namještenik koji osigurava da se domaći akteri pridržavaju uvjeta iz Daytonskog mirovnog sporazuma. Ovaj dogovor, napravljen da bi se zaštitili vitalni interesi sva tri konstitutivna naroda, doveo je do jednog kontinuiranog niza sukoba između političkih predstavnika.

Zadnja kriza, koja je započela u srpnju 2015, kulminirala je time da je predsjednik RS-a Milorad Dodik pozvao (ne po prvi puta) na referendum o legitimnosti i nadležnosti pravosudnih institucija na državnoj razini. Način na koji je referendumsko pitanje postavljeno otklonilo je svaku sumnju u to kako se od građana očekuje da glasaju: glasači se pitaju da li podržavaju  “neustavno i neovlašteno nametanje zakona” od strane Visokog predstavnika, Suda BiH i državnog tužiteljstva. Dodik je ostao odlučan pri svome stavu usprkos osudama od strane međunarodne zajednice, a odlučni su ostali i Bošnjaci koji žive u RS i koji tvrde da je odluka prekršila njihove vitalne nacionalne interese. Referendum je odgođen sudskim putem, ali do kraja studenog već smo imali novu krizu. Ustavni sud BiH donio je odluku da je nacionalni praznik RS-a diskriminirajući prema drugim etničkim skupinama. Dužnosnici RS-a su uprkos tome održali blagdanske proslave. Dodikova referendumska retorika (također je izjavio da će raspisati referendum o neovisnosti RS-a 2018. godine) osmišljena je tako da donosi ustupke za RS i da drži Bosnu i Hercegovinu na rubu. Svaka nova kriza čini se sve gorom. Nakon donošenja odluke o neustavnosti nacionalnog praznika RS-a, kriza je dodatno pogoršana nakon uhićenja pet bosanskih Srba zbog navodnih ratnih zločina počinjenih 1992. godine . Ovakve odluke, legitimne ili ne, vjerojatno će dati vjetar u leđa tvrdnjama dužnosnika bosanskih Srba da je na djelu “napad na ustavni poredak.” Međunarodna zajednica ima nekoliko opcija na raspolaganju. Visoki predstavnik bi se mogao pozvati na svoje tzv. bonske ovlasti, s namjerom da smiri situaciju. Ove ovlasti su proširene od strane međunarodne zajednice na sastanku u Bonnu u Njemačkoj 1997. Uloga Visokog predstavnika je ojačala i on je od posrednika postao onaj koji donosi obvezujuće odluke koje nadjačavaju odluke bosanskohercegovačkih političara ako oni krše uvjete Daytonskog mirovnog sporazuma. Iako je zadnjih nekoliko visokih predstavnika bilo odlučno u primjeni bonskih ovlasti, sada je na sceni jedna vrsta nevoljkosti da ih se upotrijebi. EU može kao alternativu ponuditi daljnje ustupke kroz svoj Strukturalni dijalog o pravosuđu, kao što je učinjeno zadnji put kada je Dodik prijetio referendum o pravosudnoj legitimnosti 2011.

Kao i u slučaju mnogih drugih kriza, Bosna i Hercegovina će vjerojatno riješiti svoju trenutnu krizu bez otcjepljenja ili upotrebe sile, ali može biti i da će se to dogoditi samo uz pomoć jednog dobro tempiranog vanjskog posredovanja.

***

Reference:

Hall, Peter and Rosemary Taylor. 1996. Political Science and the Three New Institutionalisms. Political Studies XLIV: 936-957.

Hartzell, Caroline and Matthew Hoddie. 2003. Institutionalizing Peace: Power-sharing and Post-Civil War Conflict Management. American Journal of Political Science 47, 2: 318-332.

Horowitz, Donald L. 2014. Ethnic Power-Sharing: Three Big Problems. Journal of Democracy 25, 2: 5-20.

Lijphart, Arend. 2008. Thinking About Democracy: Power-Sharing and Majority Rule in Theory and Practice. London: Routledge.

McGarry, John and Brendan O’Leary. 2009. Power Shared after the Death of Thousands. InConsociational Theory: McGarry & O’Leary and the Northern Ireland Conflict, Rupert Taylor, ed. London: Routledge, pp. 1-60.

Papagianni, Katia. 2010. Power-Sharing, Transitional Governments and the Role of Mediation. Geneva: Centre for Humanitarian Dialogue.

Roeder, Philip G. and Donald Rothchild. 2005. Power-Sharing as Impediment to Peace and Democracy. In Sustainable Peace: Power and Democracy after Civil Wars, Donald Rothchild and Philip G. Roeder, eds. Ithaca: Cornell University Press, pp. 29-50.

Sisk, Timothy D. and Christoph Stefes. 2005. Power-sharing as an Interim Step in Peacebuilding: Lessons from South Africa. In Sustainable Peace: Power and Democracy after Civil Wars, Donald Rothchild and Philip G. Roeder, eds. Ithaca: Cornell University Press, pp. 293-318.

Sriram, Chandra Lekha and Marie-Joëlle Zahar. 2009. The Perils of Power-sharing: Africa and Beyond.African Spectrum 44, 3: 11-39.

Toal, Gerard. 2013. ‘Republika Srpska Will Have a Referendum’: The Rhetorical Politics of Milorad Dodik. Nationalities Papers 41, 1: 166-204.

Walter, Barbara. 2002. Committing to Peace: The Successful Settlement of Civil Wars. Princeton: Princeton University Press.

(E-International Relations)

Tekst je prilagođen u smislu da su izostavljeni pojedini dijelovi koji nisu relevantni za primjer BiH. 

Biti ili ne biti: Europa pod opsadom

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

2015. je bila teška godina za Europu. Grčka, masovne migracije i terorizam su neki od brojnih problema koji su suštinski opteretili kontinent i Uniju. U trenutku kada EU srlja iz jedne krize u drugu, pitanja poput ‘što EU predstavlja’ i’ što je zapravo EU’ postaju sve značajnija. Iako je ovaj tekst samo jedan reflektivni pogled na prošlu godinu, ne može se oteti zaključku da postoji nešto duboko kumulativno u svim ovim pritiscima na EU.

Carstva padaju, zemlje propadaju i režimi se slamaju kada su izloženi višestrukim pritiscima koji gomilaju probleme i koji postaju sve složeniji. Kada  problemi nadmaše sposobnost upravljanja takvih organizacija, one se obično raspadaju i ustupaju mjesto novim povijesnim oblicima. Da li je Europska unija danas u takvome položaju? Nastavi čitati “Biti ili ne biti: Europa pod opsadom” →

Islamska zajednica protiv ekstremizma

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

 

Foto: Muhamed Jusić

Od dolaska na čelo Islamske zajednice (IZ) sadašnjeg reisa Huseina Kavazovića tiho ali sistematski mijenja se odnos IZ-a prema selefijama. Nasuprot tome, bivši reis Mustafa Cerić proglašavao je islamofobijom svako upozorenje o pojavama vjerskog ekstremizma. Otvorenije i konkretnije o vjerskom ekstremizmu i terorizmu govori se nakon važnog sastanka reisa Kavazovića 04. decembra 2015 sa najutjecajnijim bošnjačkim političarima i intelektualcima. Deklaraciju usvojenu na tom sastanku javnost i brojni komentatori prihvatili su s punom podrškom. Jedan od istaknutijih bh intelektualaca Šaćir Filandra tim je povodom rekao da je ‘’ovo hrabra izjava namijenjena domaćoj i inozemnoj javnosti. Za nekoliko mjeseci treba ih upitati šta su uradili.“  Vrlo brzo pokazalo se da slijede i konkretni potezi. U velikoj i dobro isplaniranoj policijskoj akciji u Sarajevu je 22. decembra uhapšeno jedanaest lica koja su osumnjičena za pomaganje i pripremu terorističkih djela. Tada je policija obavila pretres na trinaest lokacija i zaplijenila dosta dokaznog materijala, među ostalim i zastave Isil-a. Pregledana su i dva objekta u kojima su ekstremisti organizirali vjerske obrede i predavanja, čiji su sadržaj i forma posve suprotni od onoga za što se zalaže IZ. Objavljena su i imena lica koja su dolazila u te objekte, a to je ujedno i javno upozorenje potencijalnim pristalicama ekstremizma i terorizma da su praćeni i da nadležni organi znaju za njihove aktivnosti.

U krugovima stručnjaka za terorizam i sigurnosno-policijskim krugovima govori se o promjeni taktike selefijskih zajednica. Ranijih godina organizirali su se u seoskim naseljima s lošim pristupnim putevima (Bočinja, Maoča i dr.),  a sada su prisutniji u većim urbanim naseljima, naročito u Sarajevu. Stručnjaci upozoravaju da je to faza priprema terorističkih akcija; cilj su važni objekti i institucije. U vezi s tim mogu se primjetiti sve češće izjave o potrebi efikasnije suradnje i povezivanja sigurnosnih službi u BiH i regiji. Ima i korisnih konkretnih poteza. Skupština kantona Sarajevo je krajem decembra usvojila novi Zakon o unutrašnjim poslovima. Ovaj će Zakon oštrijom kaznenom politikom, organizacijskim i finansijskim poboljšavanjem uvjeta za rad policije biti snažnija prepreka svim vrstama ekstremizma. I najviši organi Islamske zajednice u posljednje vrijeme češće se bave pitanjima vjerskog ekstremizma. Sjednica Vijeća muftija održana je 15. decembra, a Sabor IZ zasjedao je 26. decembra. Javnost je obaviještena da su tijela IZ-a raspravljala o izvještajima o radu, planovima rada i o budžetu. Međutim, neslužbeno se saznaje da je važna tema bila i zahtjev muftijama,  imamima i vjernicima da u svojim sredinama odlučnije suzbijaju vjerski ekstremizam.

Bosna i Hercegovina je ustavno i teritorijalno preorganizirana država, pa se ipak i u takvim prilikama osjeća spremnost vlasti i IZ-a za efikasnije suzbijanje terorističkih i ekstremističkih pojava. Sve je bolja poveznost i razmjena korisnih informacija sa sigurnisnim službama susjednih država. Time se smanjuje prostor za djelovanje terorista i ekstremista, tj poboljšava se sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini.

Zlatko Bosnić

Unutarstranački razlazi za kraj 2015.

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Političke krize, manje ili veće turbulencije – konstanta su bosanskohercegovačkog društva. U tom znaku završava i ova 2015. godina. U RS ne prestaju međusobne optužbe i verbalni rat između vlasti Milorada Dodika i opozicije. Dodikova pozicija postupno slabi: izložen je oštrim kritikama predstavnika međunarodne zajednice, ali i premijera Srbije Aleksandra Vučića. Uz malo manje buke i strasti u FBiH se odvijaju unutarstranački i međustranački obračuni. U glavnoj ulozi su Željko Komšić i njegova Demokratska fronta.

Željko Komšić je 15. decembra uputio otvoreno pismo članstvu i rukovodstvu svoje stranke. On u pismu traži da se iz DF-a isključe dva člana Predsjedništva, Emir Suljagić i Reuf Bajrović i da ostavku podnese generalni sekretar Sifet Podžic. Komšićev zahtjev bio je ultimativan: rekao je da ga brišu iz evidencije članstva ako ta inicijativa ne bude provedena. Komšićev politički uspon i cijela njegova karijera bazirana je na populističkoj demagogiji. Takvo mu je bilo i pismo upućeno članstvu, a i javni istupi u medijima nakon toga. O Suljagiću i Bajroviću govori kao o ljudima lošeg karaktera, naziva ih spletkarošima koji mu rade iza leđa; gotovo ih psihoanalizira u nekom negativnom kontekstu. Podžića proglašava dobrom i poštenom osobom, ali da on mora podnijeti ostavku zbog toga što je u Domu naroda Parlamenta BiH glasao da se za člana upravnog odbora Agencije za visoko obrazovanje imenuje Nikola Poplašen. Poplašen je tokom 90-ih bio poznat po nacional-šovinističkoj retorici i retrogradnim stavovima, zadnjih godina je slabije prisutan u javnosti.

Pokazalo se da je Željko Komšić još uvijek karizmatični šef DF-a i da se u stranci sve odvija prema njegovim zamislima. Podžic je podnio ostavku, a Predsjedništvo stranke je isključilo Suljagića i Bajrovića. Nije neka šteta sto je ovaj dvojac isključen, jer oni jesu štetočine u politici. Naročito je problematičan Reuf Bajrović. On je bio ministar najvažnijeg i po ekonomskom potencijalu najvećeg ministarstva u Vladi FBiH (energetika, rudarstvo i industrija) i u toj vladi uglavnom proizvodio probleme. Na kraju je podnio ostavku vjerujući da je to ucjena koju će Vlada morati uvažiti. Prevario se, pa je to bila početna energija za isključivanje DF-a iz vlasti na svim nivoima. Za svoje tvrdoglave stavove i soliranje u Vladi Bajrović je imao podršku Željka Komšića. Tu vrstu ”politike” Bajrović je osmišljavao zajedno sa Suljagićem, pa su tako proizveli veliku štetu za sebe i za DF. Međutim, tadašnja politika DF-a i ponašanje Reufa Bajrovića nije samo posljedica slabih procjena Željka Komšića i Bajrovićeve bahatosti. U pozadini svega ipak je novac. Novinar, politički analitičar i dobar poznavatelj stranačkih politika Asim Metiljević kaže da je Bajrović na svaki način htio sačuvati postojeće loše rukovodstvo Aluminija Mostar. U tome ga je snažno podupirao Dubravko Barbarić, član Glavnog odbora i Predsjedništva DF-a. Barbarić je direktor firme Diamedic koja se bavi trgovinom lijekova i laboratorijske opreme, a Diamedic i Aluminij Mostar bili su najveći finansjeri DF-a. Treba vjerovati da Asim Metiljević ne govori napamet i da ima potrebne dokaze za informacije koje iznosi. Time se u drugačijim bojama sagledavaju do sada prenaglašena principijelnost i poštenje DF-a i njegovog rukovodstva.

Nikada neka politička stranka u tako kratkom trajanju (osnovana 07.04.2013.) nije imala toliko i tako burnih unutrašnjih previranja. Već u ljeto 2014. DF napušta jedan od najistaknutijih njenih članova Damir Marjanović. Bilo je više odlazaka manje zvučnih imena, raspušteni su pojedini općinski odbori (Mostar, Tuzla, Velika Kladusa). Pojedinci iz lokalnih rukovodstava, neki izabrani općinski i kantonalni vijećnici napuštaju Stranku. Ovih dana to je učinio i Ilhan Bušatlić iz Bugojna, član Glavnog odbora i zastupnik u Parlamentu FBiH. Svoj čin obrazložio je riječima: ”neću da mislim glavom Željka Komšića”.

Šteta je što DF slabi, tj. što rukovodstvo ne umije iskoristiti odličan izborni rezultat iz 2014. godine. Šteta je viseštruka: slabi opozicija kao korektiv aktuelnoj vlasti; slabe lijeve i socijaldemokratske političke strukture; slabe multietničke stranke, a to znači da gubi i multietničnost kao poželjna i povijesna društvena kategorija u BiH. Time se otvara još širi prostor jednonacionalnim a i pojedinim nacionalističkim politikama.

Neven Šimić

Iran kao problem i rješenje

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Sudjelovanje ministra vanjskih poslova Mohammad Javad-Zarifa u razgovorima u Beču u listopadu je nerado priznanje SAD-a i Saudijske Arabije o važnosti Irana u svakom budućem planu za rješenje sirijske krize. Od islamske revolucije 1979. godine, te osobito nakon izbijanja prosvjeda u arapskome svijetu, Iran i Saudijska Arabija kao dvije regionalne sile u Perzijskome zaljevu nadmeću se za utjecaj i dominaciju u Bahreinu, Jemenu i, iznad svega, Siriji. Ovaj potez također predstavlja zakašnjelo saudijsko i zapadnjačko priznanje uloge i utjecaja Irana u rješavanju četverogodišnje krize. S više od dvije stotine tisuća poginulih, sirijska kriza je najgori primjer ljudskog stradanja i patnje još od iračko-iranskoga rata.

Produljenje sirijske krize donosi dvije glavne prijetnje. Na jednoj razini, kriza sprječava glavne sudionike da razviju koherentnu strategiju spram Islamske države, kao i da rade na provedbi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 2170 iz kolovoza 2014. i rezolucije broj 2249 usvojene u studenom prošle godine. Na drugoj razini, kriza je doprinijela priljevu izbjeglica u zemlje Europske unije. Prema podacima UNHCR-a, do prosinca ove godine četiri milijuna i dvjesto osamdeset i osam tisuća izbjeglica iz Sirije je registrirano u susjednim zemljama, a od kada je jedan mali broj izbjeglica ušao Grčku iz Turske u krajem 2013. godine, Europa je postala magnet za sirijske izbjeglice. U 2015. godini procjenjuje se da je sedamsto pedeset tisuća izbjeglica stiglo u Europu – većina njih su Sirijci koji traže politički azil. Produženje sirijske krize je glavni čimbenik koji doprinosi ovome.

Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije kao glavnih podupiratelja suparničkih snaga u Siriji, oni i dalje stalno govore o vojnoj opciji. Saudijci na sirijskog predsjednika Assada gledaju kao na dio problema u borbi protiv Islamske države, a Rusi kao na dio rješenja. Niti jedna ni druga država nisu odustale od  vojnoga rješenja. Uz puno pompe u ožujku 2013., arapske vođe su pozvale oporbene pobunjenike da zauzmu sirijsko mjesto u Arapskoj ligi, ali protivljenje Alžira, Egipta i Libanona je spriječio Sirijsku nacionalnu koaliciju (SNC) da to i uradi. Unatoč financijskoj moći i političkome utjecaju, mijenjanje situacije na terenu u Siriji pokazuje se kao ogroman problem za Saudijsku Arabiju. Rijad je podcijenio otpornost i izdržljivost Assadovog režima. ‘Bez uloge za Assada ‘ može biti dobar naslov, ali to nije učinkovita strategija. Naoružavanja pobunjeničkih snaga, a što uključuje i selafijske elemente, nije djelotvorna vojna opcija. Dugo vremena, stav SAD-a i njegovih saveznika iz Zaljeva bio je da Assad mora otići prije nego što se počne raspravljati o tranziciji. Poziv Iranu na razgovore u Beču pokazuje pomak u saudijskoj strategiji.

S druge strane, Vladimir Putin se nada da će se Assadov režim konsolidirati tako što će smanjiti  teritorij pod kontrolom Islamske države. Čini se da je njegov cilj sprečavanje kolapsa režima tako što će ‘omekšati’ razne anti-Assadovske skupine i eliminirati njihove zalihe oružja. Bez vojnika na terenu, vojni potencijali Islamske države mogu biti umanjeni, ali ne i eliminirani.

Otkad je u rujnu 2013. godine postavio ultimatum u vezi s kemijskim oružjem, predsjednik Obama  nema učinkovitu politiku spram Sirije. Što je njegova strategija? Nada se da će pokušaji Rusije i Irana da podupru sirijski režim završiti tako da će se ‘zaglaviti u močvari i neće uspjeti’. Ukratko, osim u nadi u neuspjeh ruske vojne ofenzive, Obama nema politiku o Siriji.

Dakle, produljenje krize i nepostojanje učinkovitog odgovora na građanski rat u Siriji i na prijetnju koja dolazi od Islamske države doveli su do uključivanja Irana u sirijske razgovore. Teheran je itekako upleten u dešavanja u Siriji i uložio je značajan politički kapital i vojne resurse kako bi ojačao Assadov režim. Povremena izvješća o iranskim žrtvama, uključujući članove pokreta Hezbollah potcrtavaju izravnu i neizravnu uključenost Irana u sirijsku krizu. Dogovor s međunarodnom zajednicom o nuklearnom programu, promjena američkih interesa u regiji Perzijskog zaljeva i nepostojanje alternative rezultiralo je time da su Sjedinjene države počele surađivati s Iranom oko pitanja Sirije i priznavati važnost te zemlje za budućnost Sirije. Iran nudi politički legitimitet međunarodnoj borbi protiv Islamske države i njegova uloga je od velike važnosti kako u Iraku tako i u Siriji. Zajednička borba protiv Islamske države je usporena zbog taktičkih razlika između suparničkih tabora: Iran nastoji ostvariti svoje ciljeve preko Assada, a Saudijska Arabija bez njega.

Geostrateška stvarnost, mudri politički potezi i kratkovidne politike protivnika uvećali su ulogu Irana u svakom budućem rasporedu snaga u Siriji. Voljeli to ili ne, Iran je i dio problema i dio rješenja. Njegova podrška je kritična za opstanak Assadovog režima, ali u isto vrijeme bilo kakav plan za Siriju nakon Assada neće biti moguće ostvariti bez Teherana. Poziv na razgovore u Beču je jasno priznanje sve važnije uloge Irana u budućnosti Sirije.

P.R. Kumaraswamy, E-International Relations

Turska: od konzervativne demokracije do popularnog autoritarizma

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Foto: Osman Orsal (VOA)

U nedjelju 1. studenog Stranka pravde i razvitka (AKP) je na izborima ponovno osvojila većinu u parlamentu, dobivši 49% glasova. Stranka je osigurala 317 mjesta u parlamentu od 550 članova i nastavit će s jednopartijskom vladavinom još jedan mandat, nakon što su izgubili većinu na izborima 7. lipnja. Unatoč polarizirajućoj retorici, nedostatku tolerancije prema neposlušnima, kao i sve represivnijem stavu prema manjinama, AKP je ostvario jasnu pobjedu. Pobjeda ove stranke službeno završava proces koji se odvijao u posljednjih nekoliko godina – evoluciju Turske iz konzervativne demokracije u popularni autoritarizam.

Prije trinaest godina kada je AKP prvi put došao na vlast, također je bio studeni. Turska je proživljavala demokratsku krizu uoči AKP-ovog dolaska na vlast. Između 1997. i 2002. godine, vlade odobrene od strane vojske provode autoritarne politike koje uvelike ograničavaju medijske i, građanske slobode te neutralnost države prema svojim građanima, osobito prema vjernicima. Država postavlja stroga ograničenja spram vjerski inspiriranih društvenih i političkih organizacija. Vijeće za visoko obrazovanje povećava svoju kontrolu nad sveučilištima i strogo zabranjuje pokrivanje iz vjerskih razloga na sveučilištima.

AKP, ogranak zabranjenih islamističkih stranaka, nastaje kao jedna vrsta obećanja da će se poraziti autoritarna vladavina pod utjecajem vojske. AKP osuđuje islamizam i provodi reformističku i demokratsku političku strategiju. U suradnji s liberalima, manjinama i islamskim skupinama, stranka snažno podupire članstvo Turske u Europskoj uniji. Ova demokratska koalicija u 2000. godini slabi utjecaj vojske i jača tursku demokraciju. Zahvaljujući ovoj demokratskoj preobrazbi i gospodrskom rastu koji je nastupio zahvaljujući joj, AKP osigurava još dvije izborne pobjede u 2007. i 2011. Bio je to ‘konzervativni demokratski trenutak’ AKP-a.

Političko okruženje prije izbora u studenom bilo je slično, ako ne i gore nego prije trinaest godina. Međutim, ovaj put AKP nije bio žrtva, nego izvor autoritarnih politika. ‘Čarolija’ je počela nestajati nakon parlamentarnih izbora 2011. godine. AKP je promijenio strategiju – umjesto reformi, preusmjerava se na uspostavu političke dominacije u Turskoj. Ohrabren uzastopnim izbornim pobjedama, Recep Tayyip Erdogan ambiciozno nastoji uspostaviti predsjednički sustav u turskome stilu, u kojem bi imao velike ovlasti glede preustroja sustava. ‘Arapsko proljeće’ koje počinje 2011. godine  navelo je vladu, tj. AKP da se dodatno pozabavi uspostavom autoritarizma, i to na dva načina. Prvo, mogućnost da će skupine povezane s Muslimanskim bratstvom, pokretom ideološki bliskom AKP-u, doći na vlast u Egiptu, Tunisu i Siriji, dovodi AKP u iskušenje da počne igrati ulogu na regionalnome planu na Bliskom istoku. U tu svrhu, stranka oživljava svoje islamističke korijene.

Where is the UN in Kurdistan - Rally against Turkish attacks against Kurds fighting Islamic State

Foto: Takver

Drugo, povećanje nestabilnosti u arapskome svijetu čini da AKP zauzima sve neprijateljskiji stav prema neslaganjima sa svojim politikama, pod pretpostavkom da bi disidenti mogli svrgnuti vladu. U ljeto 2013. godine, vlada napada mirne prosvjednike koji su tražili da se spriječi plan gradske vlade u Istanbulu da izgradi trgovački centar u Gezi parku. Od tada se Erdoganovo otvoreno odbacivanje bilo kakvih kritika na račun vlade stalno povećava.

Korupcijska istraga protiv četiri ministra u prosincu 2013. godine bila je još jedan preokret u najezdi autoritarne vladavine. Nakon tog incidenta AKP ubrzano povećava svoj nadzor nad pravosuđem – kroz pokretanje novih sudova s politički imenovanim sucima i tužiteljima i kroz preraspodjelu državnih službenika. Politički motivirani sudovi započinju nove istrage protiv oporbe, posebice protiv pokreta Gulen – AKP-ovog bivšeg saveznika – optužujući oporbu za zavjeru s namjerom rušenja vlade. Pritisak državnog aparata na medije dosegao je svoj vrhunac u posljednje vrijeme. Erdogan je tužio stotine novinara zbog vrijeđanja predsjednika. Sudovi su proširili pravnu definiciju uvrede, uključvši u prekršajnu kategoriju i najmanju kritiku vlade ili predsjednika. Erdogan ne samo da izravno napada turske novinare, nego je od sebe otuđio i strane medije i njihove dopisnike. Samo nekoliko dana prije izbora, imenovani državni povjerenici preuzeli su upravljanje nad dvadeset i dvije tvrtke koje pripadaju konglomeratu Koza Ipek Holdinga, povezanom s pokretom Gulen i poznatome po svome oštrom suprotstavljanju vladi. Kroz ovaj potez država je neizravno preuzela kontrolu nad dva televizijska kanala i dvije novine vrlo kritične spram vlade.

Od izbora u lipnju 2015., AKP se udaljio od pregovora koje je započeo s PKK-om, kurdskom terorističkom organizacijom (takvom je smatraju EU, SAD, NATO i Turska ali ne i npr. Kina, Rusija, Indija, Švicarska ili Egipat. Op. prev. ) s namjerom da se pronađe političko rješenje tzv. kurdskog pitanja. Umjesto toga, vlada je sprovela u djelo vojnu strategiju koja je pokrenla val nasilja. Pritom AKP nastoji uvjeriti nacionalističko biračko tijelo u Turskoj da glasuje za tu stranku. Ukratko, uoči izbora u studenom, Turska je bila pod snažnim autoritarnim pritiskom definiranim dominacijom AKP-a, prezirom spram kritike, visoko politiziranim pravosuđem, oštro ograničenim medijskim slobodama, te sve više militarističkom državom.

Međutim, za razliku od 2002. godine, turska javnost nije bila toliko zabrinuta mrcvarenjem demokracije i ograničenim slobodama. AKP je dobio podršku polovice turskog biračkog tijela unatoč povećanju autoritarizma. Biračko tijelo je glasovalo za jaku vladu, sigurnost i političku stabilnost nauštrb građanskih sloboda. Prije 2002. godine, Turska je proživljavala ‘birokratski autoritaristički trenutak’ koji je završio s rastom konzervativnog demokracije. Danas, Turska doživljava ‘popularni autoritaristički trenutak’. Turska javnost podržava, ili se barem ne protivi rastućem autoritarizmu. Među raznim autoritarizmima, popularni autoritarizam je najteže poraziti jer u društvu ne postoji dovoljna količina otpora autoritarnim politikama.

Pobjeda nad popularnim autoritarizmom zahtijeva nemilosrdan rad odozdo prema gore (bottom-up, op. prev.), u okruženju koje postaje sve više neprijateljski nastrojeno prema kritici. Zaključak izbora je jasan: Turska može očekivati vrlo teške dane pred sobom, u smislu očuvanja demokracije koja nije isključivo ograničena na povremeno glasovanje na izborima.

Ramazan Kilinç

Open Democracy

Autor je izvanredni profesor političkih nauka i direktor programa islamskih studija na Sveučilištu Nebraska-Omaha

Moramo li se pripremiti za tridesetogodišnji rat na Bliskom istoku?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Prije dvanaest godina George W. Bush održao je svoj “misija je izvršena” govor na  palubi nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln. Bio je uvjeren da je režim Saddama Husseina pospremljen u kantu za smeće povijesti, da je talibanski režim ukinut, al-Qaida razbijena i možda uništena te da je njemu očajnički potrebno ‘novo američko stoljeće’ bilo ponovno u igri. To je ono što je mislio. Umjesto toga, tijekom idućeg desetljeća stotine tisuća ljudi je poginulo u ratovima u Iraku, Afganistanu i Libiji.

U protekle dvije godine najnoviji proizvod al-Qaidine terorističke ideologije, Islamska država (ISIL), se ubrzano proširila i sada kontrolira živote milijuna ljudi na sjeveroistoku Sirije i sjeverozapadu Iraka, usprkos intenzivnoj zračnoj kampanji protiv njih. U američkoj akciji pod imenom Operacija inherentna odlučnost, prema najnovijim podacima tamošnjeg ministarstva obrane izvedeno je više od 8125 zračnih napada i pogođeno više od šesnaest tisuća ciljeva. Procjenjuje se da je ubijeno više od dvadeset tisuća simpatizera ISIL-a, ali broj boraca koji su dostupni ovoj organizaciji – između dvadeset i trideset tisuća – ostao je nepromijenjen. Štoviše, prošlogodišnja procjena američke obavještajne agencije da se ISIL-u i drugim ekstremističkim skupinama pridružilo petnaest tisuća ljudi iz osamdeset zemalja su podignute na trideset tisuća ljudi iz stotinu zemalja.

Rat je dobra stvar za ISIL. Oni se neumorno prikazuju kao branitelji islama koji je napadnut od strane križarskih snaga jer stvara kruti i odlučni islamski kalifat – što je vrsta svjetonazora koji zapravo mrzi velika većina muslimana, ali koji je privlačan za manjinu koju vrijedi pridobiti.

Do proljeća ove godine ISIL se koncentrirao prvenstveno na zaštitu i razvoj svoga proto-kalifata. Međutim, odnedavno je počeo kopirati al-Qaidu  i proširio svoje djelovanje u inozemstvu. Ova promjena se ispoljava na dva načina: razvijanje veza sa skupinama  istomišljenika u Libiji, Nigeriji, na Kavkazu, u Afganistanu ili na Bliskom istoku, te poticanje izravnih napada na ‘križare’, bilo da su u pitanju turisti poginuli u muzeju Bardo, odmaralištu Sousse u Tunisu ili, kao najnovije, ruski Metrojet  ili žrtve strašnih napada u Parizu. Kao što su se nesumnjivo i nadali, Francuska je reagirala  novim zračnim napadima u Siriji, a diljem Zapada razgovara se o pojačanim zračnim napadima, pa čak i korištenju kopnenih snaga. To je upravo ono što želi vodstvo ISIL-a. Oni znaju da će u ovome ratu neki od njih biti ubijeni, ali zar je to problem ako na taj način postanu ‘dio božanskoga plana’? Dapače, ako njihovi sljedbenici izvedu još više napada, postoji realna opasnost da se islamofobija snažno i naprasito razvije u Francuskoj i drugdje, što bi ISIL-u dalo veliki poticaj u regrutiranju novih pristaša.

Feb. 23, 2012. A Free Syrian Army member prepares to fight with a tank whose crew defected from government forces in al-Qsair

Što bi Zapad trebao učiniti?

Ako shvatimo logiku ISIL-a koji želi rat, te ako potiho sugeriramo da možda i nije dobra ideja da im udovoljimo tu želju, neizbježno se nameće pitanje – a što da se radi? Nije dovoljno reći, na primjer, da nismo trebali napasti Irak, premda je to istina. Postoje, međutim, neki koraci koji se mogu poduzeti kako bi započeli dugogodišnji proces suzbijanja ISIL-ovog utjecaja.

Prvi prioritet trebao bi biti stavljanje daleko većega naglaska na okončanje sirijskog građanskoga rata, što je potrebno kao preteča suzbijanju ISIL-a u Siriji. Postoje mali znakovi napretka u ovome smjeru. Imali smo dva nedavna susreta u Beču koji su obuhvatili sve igrače u sukobu, uključujući Rusiju, Iran i Saudijsku Arabiju. Međutim, ovaj proces se mora ubrzati i, koliko god to izgledalo teško, Assad i ključni paravojni čelnici na neki način moraju biti uključeni. To će biti najteži od svih zadataka i bit će potrebno da visoko kompetentni stručnjaci u rješavanja sukoba daju sve od sebe.

Odmah iza ovoga po važnosti je veliki napor koji će biti potrebno uložiti bez odgode da bi se pomoglo tri milijuna – možda i više – izbjeglica iz Sirije i Iraka koji su najvećim dijelom u Jordanu, Libanonu i Turskoj. Mnogi od njih suočavaju se sa strašnom zimom, a UNHCR i druge agencije se trude pružiti im odgovarajuću podršku. Glavni razlog djelovanja ovih agencija svakako mora biti humanitarnoga karaktera, međutim, ako ne bude djelotvorne pomoći ti kampovi će također poslužiti kao ISIL-ov regrutni centar.

A general view shows destruction in the Bab Amro neighbourhood of Homs on May 2, 2012.

Treći element je da treba maksimalno poticati vladu premijera Abadija u Bagdadu da napravi konkretne korake i pruži ruku sunitskoj manjini u Iraku, posebice u onim dijelovima Iraka gdje uporno zanemarivanje te manjine pomaže u održavanju potpore ISIL-u.

Konačno, tu je i pitanje ISIL-ove teritorijalne ekspanzije, pogotovo u Libiji. Podrška UN-ovim naporima da pod hitno osigura neku vrstu stabilnosti u toj zemlji ozbiljno nedostaje u ovome trenutku. U tome kontekstu, možda najbitnije pitanje za države koje su ozbiljno zainteresirane za sprečavanje daljnjeg rasta ekstremnih islamističkih pokreta jeste poticanje promjena u represivnim politikama vlade predsjednika Sisija u Egiptu. S više od tisuću ubijenih simpatizera Muslimanskog bratstva te više od deset tisuća zatočenih – od kojih su mnogi pod prijetnjom smrtnom kaznom – ova država je postala pogodno tlo za islamistički ekspanzionizam.

Same po sebi, niti jedna od ovih mjera ne mogu ponuditi cjelovite odgovore na ovakvo mnoštvo izazova, ali zajedno nas upućuju na to da treba ići u drugome smjeru. Nedavno smo ušli u petnaestu godinu onoga što se nekada zvalo ‘rat protiv terorizma’. Taj rat će se sada intenzivirati, a premalo se razmišlja o dugoročnim efektima ili razlozima prošlih neuspjeha. Ako ne krenemo u novome smjeru, onda bismo se trebali pripremiti za tridesetogodišnji rat.

Paul Rogers, profesor mirovnih studija Sveučilišta u Bradfordu

The Conversation

Sirija – noćna mora međunarodne zajednice

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.

Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.

Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.

Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.

Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.

DD

Libija, regionalna kriza i međunarodna intervencija

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Siriji i Iraku se posvećuje velika pozornost, ali ne smijemo zaboraviti na Libiju. Ta država bi mogla biti dio rješenja za širu regiju. 

Libija naprosto ne smije biti prepuštena sama sebi. Ta zemlja je postala propala država (failed state, op. a.) čiji su građani preživjeli strašne patnje u posljednje četiri godine. Osim toga, do prije nekoliko mjeseci izbjeglice iz Sirije i Iraka, na užasan način iskorištavane od strane krijumčara ljudima, putovale su u Europu upravo iz Libije, riskirajući svoje živote i stavljajući samu Europu pod ogroman pritisak. Sada je došlo vrijeme da se nešto učini, i to odlučno. Unatoč razumljivome strahu, ne treba biti obeshrabren prethodnim neuspjelim pokušajima koji nisu donijeli željene rezultate, nego učiti iz njih.

Iako je međunarodna zajednica – s pravom – fokusirana na Irak i Siriju, Libija također zaslužuje našu pozornost: i kao jedan od izvora problema i kao potencijalno značajan dio rješenja za trenutačnu krizu katastrofalnih razmjera širom Bliskog istoka. U Libiji traje krvavi građanski rat od prošle godine, postoje dvije vlade, a islamisti su također prisutni u značajnome broju. Pozivi za pomoć izvana već su upućivani iz Libije. Međunarodno priznata vlada je bojkotirala nedavne mirovne pregovore pod okriljem UN-a. Ipak, za nadati se je da se može postići kakav-takav mir jer svi ostali scenariji su puno gori. Međutim, ako rezultata ne bude uskoro, bit će potrebno intervenirati vojno.  Ako se ne poduzme ništa, to će neizbježno dovesti do nove katastrofe, i to ne samo humanitarne.

Međunarodna zajednica je razmišljala  o uplivu prije nekoliko mjeseci, na vrhuncu operacije krijumčarenja izbjeglica preko Libije, ali se na kraju ograničila na pojačano prisustvo u Mediteranskome moru. Početkom kolovoza izgledalo je da će Britanija, SAD, Francuska, Španjolska i Njemačka poslati vojnike u Libiju da pomognu međunarodno priznatu vladu i njezine trupe, međutim ni od toga nije bilo ništa. Sada je pak došlo vrijeme kada se nešto mora uraditi, ali treba dobro razmisliti kako pristupiti intervenciji i koje trupe poslati u Libiju. Ako je ikako moguće, intervencija treba biti odobrena u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, bez obzira što je zadnja rezolucija ovoga tijela o Libiji nažalost samo hrpa floskula. Ulogu Rusije, koja je vojno angažirana u Siriji, treba pažljivo razmotriti i ocijeniti (usput, ako vojna suradnja s tom zemljom smanji napetosti sa Zapadom oko Ukrajine i stvori uvjete za iskrene razgovore o svim otvorenim pitanjima, tim bolje). Većina vojnika koji bi bili poslani u Libiju trebala bi doći iz zemalja Arapske lige i Turske (Egipat se već zalagao za intervenciju). Iako većina libijskog naroda možda priželjkuje intervenciju izvana, zbog iračkoga iskustva mogli bi se protiviti prisustvu zapadnih vojnika u svojoj državi. Intervencija uglavnom bez zapadnih trupa ne bi prošla bez svojih partikularnih problema jer neke od zemalja iz šire regije podržavaju jednu od strana u sukobu u Libiji, što zasigurno može otežati uspjeh intervencije i mirovni proces koji bi uslijedio, ali to je rizik s kojim se treba računati.

Potrebno je planirati što će događati dugoročno. Svaka međunarodna vojna nazočnost mora biti podržana od strane većine Libijaca (prilično je sigurno da nikada neće svi biti složni). Politički proces nakon intervencije bit će od presudne važnosti. Strani političari i diplomati morat će raditi sa svojim kolegama u zemlji i stvoriti minimalne uvjete za izbore. To samo po sebi neće biti dovoljno – treba postojati i vjerodostojna vojna prijetnja protiv bilo koga tko bi želio zaustaviti politički proces. Ovisno o situaciji na terenu, broj stranih vojnika mogao bi varirati, ali morali bi postojati vojnici spremni da budu upućeni u Libiju po potrebi. Najvažniji dio političkog procesa ovisit će o samiim Libijcima, i to je nešto u čemu uglavnom nema pomoći izvana. Naime, oni moraju pronaći način kako uskladiti različite političke opcije, a i stranačke milicije. Dakako, to je lakše reći nego učiniti. I najbolje namjere se ponekad osujete nakon prvog susreta s ratobornim lokalnim poglavicom. Konzekventno, međunarodni vojnici bi se mogli naći u situaciji da u ime običnih Libijaca ratuju s raznim lokalnim milicijama.

Ako uspije, intervencija bi mogla biti od ogromne koristi za Libiju i za širu regiju. Mir u Libiji ojačao bi sigurnost i stabilnost u regiji, a mnoge libijske izbjeglice bi se napokon mogle vratiti kući. Zemlja bi mogla poslužiti kao utočište i sirijskim i iračkim izbjeglicama – a zemljopisno i kulturološki im je bliža od Europe, što bi značilo putovanje bez ogromnog rizika prelaska Mediteranskog mora. Nadalje, bezakonje pomaže krijumčarenju ljudi – s funkcionalnijom državom ta strašna trgovina bila bi znatno ograničena. Gospodarstvo bi se vrlo vjerojatno poboljšalo, a životni standard mnogih bi porastao i pokrenula bi se prijeko potrebna obnova zemlje.

Intervencija u Libiji je nešto o čemu međunarodna zajednica mora dobro razmisliti i napokon nešto i učiniti, nadajmo se preko Ujedinjenih naroda. Ako situacija u ovoj zemlji ostane nepromijenjena to bi samo produžilo agoniju u Libiji i stvorilo dugoročne probleme u euro-mediteranskoj regiji.

Dražen Šimić

Erdoganov trijumf i budućnost Turske

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Voljeli ga ili mrzili, Recep Tayyip Erdogan je još jednom pokazao svoj vrhunski talent kao politički operator. Na izborima 1. studenoga njegova Stranka pravde i razvitka (AKP) dobila je većinu u  Narodnoj skupštini Turske, osvojivši 49.4% glasova – porast u odnosu na ranijih 40.9% (i 4.5 milijuna birača) u odnosu na prilično nejasne izbore od 7. lipnja. AKP sada može samostalno formirati vladu. Turska je manje-više u istom položaju kao i prije glasovanja u lipnju: ima snažnog, izravno biranog predsjednika koji ima neograničene ambicije, a koji kontrolira zakonodavnu vlast.

Ono što se promijenilo jest da je Erdogan dobio jak novi mandat. Iako formalno nepolitička figura, on u praksi može usmjeravati politiku Vijeća ministara. Turska je zapravo u praksi prešla na predsjednički sustav, bez obzira što AKP-u nedostaje trinaest glasova za većinu od 330 zastupnika potrebnu za raspisivanje referenduma o ustavnim promjenama.

Nemir i podjele u Turskoj u zadnjih nekoliko mjeseci išle su na ruku Erdoganu. Obnovljeni rat s PKK-om (Kurdistanska radnička stranka) i grozni bombaški napad u Ankari 10. listopada dali su vjerodostojnost AKP-ovoj kampanji koja je građanima obećala stabilnost i sigurnost  kroz jednopartijsku vlast. Kao i pred izbore 2011, vladino suočavanje s PKK-om se isplatilo. Dva milijuna birača odlučilo je napustiti Stranku nacionalne akcije (MHP), čiji je udio smanjen s 16.3% na 11.9%, a broj njihovih  mjesta u parlamentu se prepolovio.

Prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) također je izgubila podršku, završivši na četvrtom mjestu s 10.7% glasova, u odnosu na 13.1% u lipnju. Većinu glasova izgubili su na jugoistoku zemlje, gdje su se konzervativni Kurdi otuđili od PKK-a. Taj dioTurske ušao je u sukob koji se proširio na urbana središta poput Cizre, a stanovništvo se nakon kratkotrajne podrške HDP-u vratilo u okrilje AKP-a. HDP je još jednom pokazao da izborni prag od 10% nije prepreka, ali stranka je izgubila zato što je od strane vlade prikazana  kao puki produžetak ‘terorističke organizacije’, tj. PKK-a. Mala utjeha i nagrada im je da će, s pedeset i devet zastupnika, HDP imati veću zastupljenost u budućem sazivu parlamenta nego MHP.

Također je upadljivo da glavna oporbena snaga, Narodna republikanska stranka (CHP), ne može pobjeći od svoje uloge promatrača u turskoj politici. Ne mogu povećati svoj udio od 25% glasova i naprosto ne mogu biti vjerodostojan protivnik AKP-u. HDP i MHP mogu konkurirati i uzimati glasove od AKP-a unatoč tomu što su po veličini manje od jedne trećine AKP-a, što nije slučaj s CHP-om, čak ni s osvojenom četvrtinom biračkoga tijela.

Stop the Genocide

Turskom predsjedniku zasada dobro ide. Jednostranačka vlada znači stabilnost, što je dobar znak međunarodnim investitorima. Turska lira je porasla 3% u odnosu na dolar, nakon ranijeg pada od 25% tijekom ove godine. Dionice istanbulske burze skočile su za pet posto 2. studenog. Barem kratkoročno, financijsko tržište – osim glasačke kutije jedina vjerodostojna kontrola Erdogana – se kreće u pravome smjeru. To se, naravno, može brzo promijeniti, pogotovo ako kratkoročne političke kalkulacije nove vlade dovedu do loše gospodarske politike ili ako bude uplitanja iz predsjedničke palače. Sastav sljedećeg kabineta i ravnoteža između Erdoganovih ljudi i tehnokrata ključni su signali na koje treba gledati. Tu je i premijer Ahmet Davutoglu, koji je dobio toliko potreban podstrek nakon jakih izbornih rezultata. On sada ima priliku izboriti se za vlastito polje djelovanja, iako to ne mora nužno značiti politički izazov Erdoganu, kao što se nadaju neki promatrači.

Veći izazov za Erdogana i AKP, nakon što su si vratili političku prevlast, je izvući zemlju daleko od ruba. Daleko najveći test je onaj koji se tiče ponovnog početka kurdskog mirovnog procesa. Nakon 1. studenog, predsjednik nema nikakve koristi od nastavka borbi. Međutim, smirenje situacije se može postići na različite načine. Erdogan može pružiti ruku isključivo Abdullahu Ocalanu i PKK-u, ili odlučiti da želi surađivati i s HDP-om. Iako  sporazum između dva lidera – Erdogana i Ocalana – bez sumnje može vratiti stabilnost, samo pomirenje ugrađeno u parlamentarnu politiku može generirati prijeko potreban širi proces političkih promjena.

Ponovno pokretanje kurdskog mirovnog proces također će ojačati Erdogana u regiji. Ankara se povlači iz Sirije. Ruska intervencija onemogućila je uspostavu zone zabrane leta, na zaprepaštenje Turske. Islamska država (IS) se pretvorila od tajnog saveznika u težak izazov za unutarnju stabilnost zemlje. Doista je ironično da kao premijer Davutoglu, arhitekt politike ‘nula problema sa susjedima’, mora voditi rat na nekoliko frontova – protiv Assada, PKK / PYD i IS. Povratak za pregovarački stol kod kuće će bez sumnje poboljšati reputaciju Turske u inozemstvu, u vrijeme kada se prvi krug pregovora vodi u Beču, s ciljem okončanja pokolja u Siriji.

Erdogan je pokazao da je neupitni gospodar turske politike. On sada mora otpočeti proces ozdravljenja otrovnih podjela svoje zemlje i posijati sjeme reformi i pomirenja.

Dimitar Bechev i Nathalie Tocci, Open Democracy